Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 5, a. 4

Može li se posjedovano blaženstvo izgubiti

Prigovor 1. Čini se da se blaženstvo može izgubiti. Blaženstvo je naime stanovito savršenstvo. No svako savršenstvo pripada onome što se usavršuje prema načinu njega samoga. Budući da je dakle čovjek prema svojoj naravi promjenjiv, čini se da čovjek promjenjivo sudjeluje u blaženstvu. I tako se čini da čovjek može izgubiti blaženstvo.

Prigovor 2. Nadalje, blaženstvo se sastoji u djelovanju razuma, koji je podložan volji. No volja se odnosi prema suprotnostima. Dakle, čini se da može odustati od djelovanja kojim čovjek biva blažen, pa će tako čovjek prestati biti blažen.

Prigovor 3. Nadalje, počelu odgovara svršetak. No blaženstvo čovjeka ima početak, jer čovjek nije uvijek bio blažen. Dakle, čini se da ima svršetak.

Naprotiv, kaže se u Mt 25 o pravednicima da će ići u život vječni; koji je, kako je rečeno, blaženstvo svetih. No ono što je vječno ne zakazuje. Dakle, blaženstvo se ne može izgubiti.

Odgovaram: ako govorimo o nesavršenom blaženstvu kakvo se u ovome životu može imati, tako se može izgubiti. I to je očito u motrilačkoj sreći, koja se gubi ili zaboravom, recimo kada se znanje pokvari zbog neke bolesti; ili pak zbog nekih zaokupljenosti kojima se netko posve odvraća od motrenja. Isto je očito i u djelatnoj sreći: čovjekova se naime volja može promijeniti tako da se iz kreposti, u čijem se činu prvenstveno sastoji sreća, izrodi u manu. Ako pak krepost ostane netaknuta, vanjske promjene mogu doista poremetiti takvo blaženstvo ukoliko priječe mnoga djelovanja krepostî, ne mogu ga ipak posve oduzeti, jer još uvijek ostaje djelovanje kreposti dok same protivštine čovjek pohvalno podnosi. I jer se blaženstvo ovoga života može izgubiti, što se čini protivnim pojmu blaženstva, zato Filozof u I. Ethic. kaže da su neki u ovome životu blaženi ne jednostavno, nego kao ljudi čija je narav podložna promjeni. No ako govorimo o savršenom blaženstvu koje se očekuje nakon ovoga života, valja znati da je Origen postavio, slijedeći zabludu nekih platonika, da nakon konačnoga blaženstva čovjek može postati bijedan. No to se bjelodano pokazuje lažnim na dva načina. Prvo doista iz samoga općega pojma blaženstva. Budući da je naime samo blaženstvo savršeno i dostatno dobro, potrebno je da smiri čovjekovu želju i svako zlo isključi. Naravno pak čovjek želi zadržati dobro koje ima i postići sigurnost njegova zadržavanja, inače ga nužno mora mučiti strah od gubitka ili bol zbog izvjesnosti gubitka. Traži se dakle za pravo blaženstvo da čovjek ima sigurno uvjerenje da dobro koje ima nikada neće izgubiti. Koje ako je uvjerenje istinito, dosljedno je da blaženstvo nikada neće izgubiti. Ako je pak lažno, to je samo po sebi neko zlo, imati lažno uvjerenje: lažno je naime zlo razuma, kao što je istinito njegovo dobro, kako se kaže u VI. Ethic. Neće dakle već uistinu biti blažen ako se u njemu nalazi neko zlo. Drugo se isto pokazuje ako se razmotri pojam blaženstva pojedinačno. Gore je naime pokazano da se savršeno čovjekovo blaženstvo sastoji u gledanju božanske biti. Nemoguće je pak da netko tko gleda božansku bit hoće nju ne gledati. Zato što svako posjedovano dobro kojega se tko želi lišiti ili je nedostatno, pa se traži nešto dostatnije na njegovu mjestu, ili ima neku pridruženu neugodnost zbog koje prelazi u odvratnost. Gledanje pak božanske biti ispunja dušu svim dobrima, budući da je sjedinjuje s izvorom svekolike dobrote, stoga se kaže u Ps 16: „Nasitit ću se kada se pojavi slava tvoja“; i u Mudr 7 kaže se: „Dođoše mi sva dobra zajedno s njom“, naime s motrenjem mudrosti. Slično također nema nikakvu pridruženu neugodnost, jer se o motrenju mudrosti kaže u Mudr 8: „Nema gorčine druženje s njom, niti dosade suživot s njom“. Tako je dakle bjelodano da vlastitom voljom blaženik ne može napustiti blaženstvo. Slično ga također ne može izgubiti tako da ga Bog oduzme. Jer budući da je oduzimanje blaženstva stanovita kazna, takvo oduzimanje od Boga, pravednoga suca, ne može proizići osim za neku krivnju, u koju ne može pasti onaj tko gleda Božju bit, budući da iz nužnosti uz to gledanje slijedi pravost volje, kako je gore pokazano. Slično ga također niti ijedan drugi djelatnik ne može oduzeti. Zato što se um sjedinjen s Bogom uzdiže iznad svega drugoga; i tako ga od takva sjedinjenja nijedan drugi djelatnik ne može isključiti. Stoga se čini neprikladnim da po nekim izmjenama vremena čovjek prelazi iz blaženstva u bijedu i obrnuto, jer takve vremenite izmjene ne mogu postojati osim oko onoga što je podložno vremenu i gibanju.

Odgovor na 1. prigovor: blaženstvo je dovršeno savršenstvo koje svaki nedostatak isključuje od blaženika. I zato bez promjenjivosti pristupa onomu tko ga ima, dok to čini božanska moć koja čovjeka uzdiže u sudioništvo vječnosti što nadilazi svaku promjenu.

Odgovor na 2. prigovor: volja se odnosi prema suprotnostima u onome što se usmjerava k cilju, no prema krajnjem se cilju usmjerava naravnom nužnošću. Što je bjelodano iz toga što čovjek ne može ne htjeti biti blažen.

Odgovor na 3. prigovor: blaženstvo ima početak iz stanja onoga koji u njemu sudjeluje, ali je lišeno svršetka zbog stanja dobra čije sudioništvo čini blaženim. Stoga je od jednoga početak blaženstva, a od drugoga to što je bez svršetka.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.