I-II, q. 46, a. 1
Je li srdžba posebna strast
Prigovor 1. Čini se da srdžba nije posebna strast. Po srdžbi se naime naziva srdita moć. No ove moći nije samo jedna strast, nego mnoge. Dakle, srdžba nije jedna posebna strast.
Prigovor 2. Nadalje, svakoj pojedinoj posebnoj strasti postoji nešto suprotno; kako je očito onomu tko navodi pojedinačno. No srdžbi nema nijedne suprotne strasti, kako je gore rečeno. Dakle, srdžba nije posebna strast.
Prigovor 3. Nadalje, jedna posebna strast ne uključuje drugu. No srdžba uključuje mnoge strasti, biva naime sa žalošću, i s nasladom, i s nadom, kako je očito po Filozofu u II. Rhetoric. Dakle, srdžba nije posebna strast.
Naprotiv, Damaščanin postavlja srdžbu kao posebnu strast. I slično Tulije u IV. De Tusculanis quaest.
Odgovaram: nešto se naziva općim dvostruko. Na jedan način, po predikaciji, kao što je životinja opća za sve životinje. Na drugi način, po uzroku, kao što je sunce opći uzrok svega onoga što nastaje u ovim nižim stvarima, prema Dioniziju u IV. poglavlju De div. nom. Kao što naime rod sadržava mnoge razlike po moći, prema sličnosti tvari; tako djelatni uzrok sadržava mnoge učinke prema djelatnoj moći. Događa se pak da se neki učinak proizvede iz stjecanja različitih uzroka, i jer svaki uzrok na neki način u učinku ostaje, može se također reći, na treći način, da učinak proizveden iz sabiranja mnogih uzroka ima neku općenitost, ukoliko sadržava mnoge uzroke na neki način u činu. Na prvi dakle način, srdžba nije opća strast, nego se dijeli s drugim strastima, kako je gore rečeno. Slično pak niti na drugi način. Nije naime uzrok drugih strasti, nego se na ovaj način može nazvati općom strašću ljubav, kako je očito po Augustinu u XIV. knjizi De Civ. Dei; ljubav je naime prvi korijen svih strasti, kako je gore rečeno. No na treći se način srdžba može nazvati općom strašću, ukoliko se uzrokuje iz stjecanja mnogih strasti. Ne ustaje naime gibanje srdžbe osim zbog neke nanesene žalosti i osim ako je prisutna želja i nada u osvetu, jer, kako Filozof veli u II. Rhetoric., „srdit čovjek ima nadu u kažnjavanje; traži naime osvetu kao sebi moguću“. Stoga ako je osoba koja je nanijela štetu bila vrlo uzvišena, ne slijedi srdžba, nego samo žalost, kako Avicena veli u knjizi De anima.
Odgovor na 1. prigovor: srdita se moć naziva po srdžbi, ne zato što bi svako gibanje ove moći bilo srdžba, nego zato što u srdžbi završavaju sva gibanja ove moći; i među ostalim njezinim gibanjima, ovo je očitije.
Odgovor na 2. prigovor: iz toga samoga što se srdžba uzrokuje iz suprotnih strasti, naime od nade, koja je o dobru, i od žalosti, koja je o zlu, uključuje u samoj sebi suprotnost, i stoga nema suprotnosti izvan sebe. Kao što se i u srednjim bojama ne nalazi suprotnost, osim one koja je jednostavnih boja, iz kojih se uzrokuju.
Odgovor na 3. prigovor: srdžba uključuje mnoge strasti, ne doista kao rod vrste, nego više prema sadržavanju uzroka i učinka.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.