I-II, q. 45, a. 4
O njezinu učinku
Prigovor 1. Čini se da smjeli nisu spremniji na početku nego u samim opasnostima. Drhtanje naime nastaje iz straha, koji se protivi smionosti, kako je iz rečenoga očito. No smjeli katkad na početku dršću, kako Filozof veli u knjizi Problemata. Dakle, nisu spremniji na početku nego kada se nalaze u samim opasnostima.
Prigovor 2. Nadalje, povećanjem objekta povećava se strast, kao što ako je dobro ljubljeno, veće je dobro više ljubljeno. No uzvišeno je objekt smionosti. Povećanjem dakle uzvišenoga, povećava se smionost. No opasnost biva uzvišenija i teža kada je prisutna. Dakle, tada bi trebala više rasti smionost.
Prigovor 3. Nadalje, iz nanesenih rana pobuđuje se srdžba. No srdžba uzrokuje smionost, veli naime Filozof u II. Rhetoric. da je srdžba poticatelj na smjelost. Dakle, kada su već u samim opasnostima i bivaju udareni, čini se da postaju smjeliji.
Naprotiv, veli se u III. Ethic. da „smjeli prije opasnosti lete naprijed i hoće ih, no u samim se opasnostima povlače“.
Odgovaram: smionost, budući da je neko gibanje osjetilne težnje, slijedi spoznaju osjetilne moći. Osjetilna pak moć ne uspoređuje niti istražuje pojedine stvari koje okružuju neku stvar, nego ima trenutan sud. Događa se pak katkad da se prema trenutnoj spoznaji ne mogu spoznati sve stvari koje donose poteškoću u nekom pothvatu, stoga ustaje gibanje smionosti na napadanje opasnosti. Zbog čega kada već iskuse samu opasnost, osjećaju veću poteškoću nego što su procijenili. I stoga posustaju. No razum raspravlja o svim stvarima koje donose poteškoću pothvatu. I stoga hrabri, koji iz suda razuma napadaju opasnosti, na početku izgledaju suzdržani, jer ne napadaju u strasti, nego s dužnim promišljanjem. Kada su pak u samim opasnostima, ne doživljavaju ništa nepredviđeno; nego katkad manje od onoga što su unaprijed promislili. I stoga postojanije ustraju. Ili također zato što zbog dobra kreposti napadaju opasnosti, čijega dobra volja u njima ustraje, kolike god bile opasnosti. Smjeli pak to čine zbog same procjene koja stvara nadu i isključuje strah, kako je rečeno.
Odgovor na 1. prigovor: također se i u smjelih događa drhtanje, zbog povlačenja topline od vanjskoga prema unutrašnjosti, kao također i u onih koji se boje. No u smjelih se toplina povlači prema srcu, a u onih koji se boje, prema donjim dijelovima.
Odgovor na 2. prigovor: objekt je ljubavi apsolutno dobro, stoga povećano apsolutno povećava ljubav. No objekt je smionosti sastavljen iz dobra i zla; a gibanje smionosti prema zlu pretpostavlja gibanje nade prema dobru. I stoga ako se toliko doda uzvišenosti opasnosti da nadilazi nadu, neće slijediti gibanje smionosti, nego će se umanjiti. Ako ipak postoji gibanje smionosti, što je veća opasnost, to se većom smionost smatra.
Odgovor na 3. prigovor: iz povrede se ne uzrokuje srdžba, osim uz pretpostavku neke nade, kako će se niže reći. I stoga ako bude tolika opasnost da nadilazi nadu u pobjedu, neće slijediti srdžba. No istina je da će se, ako srdžba uslijedi, smionost povećati.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.