Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 4, a. 5

Traži li se za čovjekovo blaženstvo tijelo

Prigovor 1. Čini se da se za blaženstvo traži tijelo. Savršenstvo naime kreposti i milosti pretpostavlja savršenstvo naravi. No blaženstvo je savršenstvo kreposti i milosti. Duša pak bez tijela nema savršenstvo naravi, budući da je po naravi dio ljudske naravi, a svaki je dio nesavršen kad je odvojen od svoje cjeline. Dakle, duša bez tijela ne može biti blažena.

Prigovor 2. Nadalje, blaženstvo je stanovito savršeno djelovanje, kako je gore rečeno. No savršeno djelovanje slijedi savršen bitak, jer ništa ne djeluje osim ukoliko je biće u činu. Budući da dakle duša nema savršen bitak kada je odvojena od tijela, kao ni ijedan dio kada je odvojen od cjeline, čini se da duša bez tijela ne može biti blažena.

Prigovor 3. Nadalje, blaženstvo je savršenstvo čovjeka. No duša bez tijela nije čovjek. Dakle, blaženstvo ne može biti u duši bez tijela.

Prigovor 4. Nadalje, prema Filozofu u VII. Ethic., djelovanje sreće, u kojemu se sastoji blaženstvo, jest nezapriječeno. No djelovanje odijeljene duše jest zapriječeno, jer, kako Augustin kaže u XII. knjizi super Gen. ad Litt., „u njoj se nalazi stanovita naravna težnja za upravljanjem tijelom, kojom se težnjom na neki način usporava da ne krene svom nakanom u ono najviše nebo“, to jest u gledanje božanske biti. Dakle, duša bez tijela ne može biti blažena.

Prigovor 5. Nadalje, blaženstvo je dostatno dobro i smiruje želju. No to ne priliči odijeljenoj duši, jer još uvijek želi sjedinjenje s tijelom, kako Augustin kaže. Dakle, duša odvojena od tijela nije blažena.

Prigovor 6. Nadalje, čovjek je u blaženstvu jednak anđelima. No duša bez tijela ne izjednačuje se s anđelima, kako Augustin kaže. Dakle, nije blažena.

Naprotiv, kaže se u Otk 14: „blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu“.

Odgovaram: dvostruko je blaženstvo: jedno nesavršeno, koje se ima u ovome životu; i drugo savršeno, koje se sastoji u gledanju Boga. Bjelodano je pak da se za blaženstvo ovoga života iz nužnosti traži tijelo. Blaženstvo je naime ovoga života djelovanje razuma, bilo motrilačkoga bilo praktičnoga. Djelovanje pak razuma u ovome životu ne može biti bez predodžbe, koja nije osim u tjelesnom organu, kako je utvrđeno u prvom dijelu. I tako blaženstvo koje se u ovome životu može imati na neki način ovisi o tijelu. No oko savršenoga blaženstva, koje se sastoji u gledanju Boga, neki su postavili da ne može pripasti duši koja postoji bez tijela, govoreći da duše svetaca odvojene od tijelâ ne prispijevaju k onomu blaženstvu sve do sudnjega dana, kada će ponovno uzeti svoja tijela. Što se doista pokazuje lažnim i po autoritetu i po razumu. Po autoritetu doista jer apostol kaže u 2 Kor 5: „dokle god smo u tijelu, iseljeni smo od Gospodina“; i koji je razlog iseljenja pokazuje dodajući: „po vjeri naime hodimo, a ne po gledanju“. Iz čega je bjelodano da dokle god netko hodi po vjeri a ne po gledanju, lišen gledanja božanske biti, još nije prisutan Bogu. No duše svetaca odvojene od tijelâ prisutne su Bogu, stoga se dodaje: „puni smo pouzdanja i radije želimo iseliti se iz tijela i biti prisutni kod Gospodina“. Odatle je bjelodano da duše svetaca odvojene od tijelâ hode po gledanju, gledajući Božju bit, u čemu je pravo blaženstvo. To se također pokazuje po razumu. Naime, razum za svoje djelovanje ne treba tijelo osim radi predodžaba, u kojima motri spoznatljivu istinu, kako je rečeno u prvom dijelu. Bjelodano je pak da se božanska bit ne može vidjeti po predodžbama, kako je pokazano u prvom dijelu. Stoga, budući da se savršeno čovjekovo blaženstvo sastoji u gledanju božanske biti, savršeno čovjekovo blaženstvo ne ovisi o tijelu. Stoga duša bez tijela može biti blažena. No valja znati da k savršenstvu neke stvari nešto pripada na dva načina. Na jedan način za uspostavu biti stvari, kao što se duša traži za savršenstvo čovjeka. Na drugi način traži se za savršenstvo stvari ono što pripada njezinu dobru stanju, kao što ljepota tijela i bistrina uma pripada savršenstvu čovjeka. Premda dakle tijelo na prvi način ne pripada savršenstvu ljudskoga blaženstva, pripada ipak na drugi način. Budući naime da djelovanje ovisi o naravi stvari, kada duša bude savršenija u svojoj naravi, toliko će savršenije imati svoje vlastito djelovanje, u kojemu se sastoji sreća. Stoga Augustin u XII. knjizi super Gen. ad Litt., upitavši „može li se duhovima preminulih bez tijelâ pružiti ono najviše blaženstvo“, odgovara da „ne mogu tako gledati nepromjenjivu supstanciju kako je gledaju sveti anđeli: bilo zbog drugoga skrivenijega uzroka, bilo stoga što se u njima nalazi stanovita naravna težnja za upravljanjem tijelom“.

Odgovor na 1. prigovor: blaženstvo je savršenstvo duše sa strane razuma, prema kojemu duša nadilazi tjelesne organe, a ne prema tome što je naravni oblik tijela. I zato ostaje ono savršenstvo naravi prema kojemu joj pripada blaženstvo, premda ne ostaje ono savršenstvo naravi prema kojemu je oblik tijela.

Odgovor na 2. prigovor: duša se drukčije odnosi prema bitku nego drugi dijelovi. Naime, bitak cjeline ne pripada nijednomu od njezinih dijelova; stoga ili dio posvema prestaje biti kad se cjelina uništi, poput dijelova životinje kad se životinja uništi; ili, ako ostaju, imaju drugi bitak u činu, kao što dio crte ima drugi bitak nego čitava crta. No ljudskoj duši ostaje bitak složenoga bića nakon uništenja tijela, i to stoga što je isti bitak oblika i tvari, a to je bitak složenoga bića. Duša pak opstoji u svojemu bitku, kako je pokazano u prvom dijelu. Stoga preostaje da nakon odvajanja od tijela ima savršen bitak, odakle može imati i savršeno djelovanje; premda nema savršenu narav vrste.

Odgovor na 3. prigovor: blaženstvo pripada čovjeku prema razumu, i stoga, dok ostaje razum, može u njemu biti blaženstvo. Kao što zubi Etiopljanina mogu biti bijeli čak i nakon vađenja, prema kojima se Etiopljanin naziva bijelim.

Odgovor na 4. prigovor: na dva se načina nešto priječi od drugoga. Na jedan način na način oprečnosti, kao što hladnoća priječi djelovanje topline, i takva zapreka djelovanju protivi se sreći. Na drugi način na način nekoga nedostatka, zato naime što zapriječena stvar nema što god se traži za njezino svestrano savršenstvo, i takva se zapreka djelovanju ne protivi sreći, nego njezinu svestranom savršenstvu. I tako se za odvajanje od tijela kaže da usporava dušu da svom nakanom ne teži u gledanje božanske biti. Želi naime duša tako uživati Boga da se i samo uživanje prelije na tijelo po prelijevanju, kako je moguće. I zato, dokle god sama uživa Boga bez tijela, njezina težnja tako počiva u onome što ima da bi ipak još htjela da njezino tijelo dospije do sudioništva u tome.

Odgovor na 5. prigovor: želja odijeljene duše posvema počiva sa strane teživa dobra, jer naime ima ono što njezinoj težnji dostaje. No ne počiva posvema sa strane onoga koji teži, jer to dobro ne posjeduje prema svakom načinu na koji bi ga htjela posjedovati. I zato, nakon ponovnoga primanja tijela, blaženstvo raste ne intenzivno, nego ekstenzivno.

Odgovor na 6. prigovor: ono što se ondje kaže da „duhovi preminulih ne gledaju tako Boga kako ga anđeli gledaju“ ne treba razumjeti prema nejednakosti veličine, jer su i sada neke duše blaženika uzete u više redove anđela, jasnije gledajući Boga nego niži anđeli. Nego se razumijeva prema nejednakosti razmjera, jer anđeli, čak i najniži, imaju sve savršenstvo blaženstva koje imaju imati, a ne i odijeljene duše svetaca.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.