I-II, q. 4, a. 3
Traži li se obuhvaćanje
Prigovor 1. Čini se da se za blaženstvo ne traži obuhvaćanje. Kaže naime Augustin u poslanici Paulini o gledanju Boga: „dosegnuti umom Boga veliko je blaženstvo, obuhvatiti pak nemoguće je“. Dakle, blaženstvo postoji bez obuhvaćanja.
Prigovor 2. Nadalje, blaženstvo je savršenstvo čovjeka prema razumskom dijelu, u kojemu nema drugih moći osim razuma i volje, kako je rečeno u prvom dijelu. No razum se dostatno usavršuje po gledanju Boga, a volja po nasladi u njemu. Dakle, ne traži se obuhvaćanje kao nešto treće.
Prigovor 3. Nadalje, blaženstvo se sastoji u djelovanju. Djelovanja se pak određuju prema objektima. Opća su pak objekta dva: istinito i dobro; istinito odgovara gledanju, a dobro odgovara nasladi. Dakle, ne traži se obuhvaćanje takoreći kao nešto treće.
Naprotiv, apostol kaže u 1 Kor 9: „tako trčite da obuhvatite“. No duhovna trka završava u blaženstvu, stoga sam kaže u 2 Tim 4: „dobar sam boj bio, trku dovršio, vjeru sačuvao; preostaje mi pripravljen vijenac pravednosti“. Dakle, obuhvaćanje se traži za blaženstvo.
Odgovaram: budući da se blaženstvo sastoji u postizanju krajnjega cilja, ono što se traži za blaženstvo valja razmatrati iz samoga čovjekova usmjerenja k cilju. Prema spoznatljivom se pak cilju čovjek usmjerava dijelom doista po razumu, a dijelom po volji. Po razumu doista ukoliko u razumu prethodno postoji neka nesavršena spoznaja cilja. Po volji pak: prvo doista po ljubavi, koja je prvi pokret volje prema nečemu; drugo pak po stvarnom odnosu onoga koji ljubi prema ljubljenome, koji doista može biti trostruk. Katkada je naime ljubljeno prisutno onomu koji ljubi, i tada se više ne traži. Katkada pak nije prisutno, ali ga je nemoguće postići, i tada se također ne traži. Katkada ga je pak moguće postići, ali je uzvišeno iznad mogućnosti onoga koji postiže, tako da se ne može odmah imati; i to je odnos onoga koji se nada prema onome čemu se nada, koji jedini odnos tvori traženje cilja. I tom trima odgovara nešto u samom blaženstvu. Naime, savršena spoznaja cilja odgovara nesavršenoj; prisutnost pak samoga cilja odgovara odnosu nade; a naslada u već prisutnom cilju slijedi ljubav, kako je gore rečeno. I zato je nužno da se za blaženstvo stekne to troje: naime, gledanje, koje je savršena spoznaja spoznatljivoga cilja; obuhvaćanje, koje u sebi nosi prisutnost cilja; te naslada ili uživanje, koje u sebi nosi smirenje onoga koji ljubi u ljubljenome.
Odgovor na 1. prigovor: o obuhvaćanju se govori na dva načina. Na jedan način uključenje obuhvaćenoga u onome koji obuhvaća, i tako je sve što se obuhvaća od konačnoga konačno. Stoga na taj način Bog ne može biti obuhvaćen od ijednoga stvorenoga razuma. Na drugi način obuhvaćanje ne imenuje ništa drugo doli držanje neke stvari koja se već prisutno posjeduje, kao što se za nekoga tko stiže nekoga kaže da ga obuhvaća kada ga drži. I na taj se način obuhvaćanje traži za blaženstvo.
Odgovor na 2. prigovor: kao što k volji pripada nada i ljubav, jer istomu pripada ljubiti nešto i težiti za onim što se ne posjeduje; tako također k volji pripada i obuhvaćanje i naslada, jer istomu pripada imati nešto i počivati u tome.
Odgovor na 3. prigovor: obuhvaćanje nije neko djelovanje mimo gledanja, nego je stanoviti odnos prema već posjedovanom cilju. Stoga je i samo gledanje, ili viđena stvar prema tome što je prisutno nazočna, objekt obuhvaćanja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.