Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 37, a. 4

Škodi li žalost tijelu više nego druge duševne strasti

Prigovor 1. Čini se da žalost ne nanosi ponajviše škodu tijelu. Žalost naime ima duhovni bitak u duši. No ono što ima samo duhovni bitak ne uzrokuje tjelesnu promjenu, kako je očito o nakanama boja koje su u zraku, od kojih se nijedno tijelo ne boji. Dakle, žalost ne čini nikakvu tjelesnu štetu.

Prigovor 2. Nadalje, ako čini neku tjelesnu štetu, to nije osim ukoliko ima pridruženu tjelesnu promjenu. No tjelesna se promjena nalazi u svim duševnim strastima, kako je gore rečeno. Dakle, žalost ne škodi tijelu više nego druge duševne strasti.

Prigovor 3. Nadalje, Filozof veli u VII. Ethic. da „srdžbe i požude nekima uzrokuju ludilo“, što se čini da je najveća šteta, budući da je razum najizvrsnije od onoga što je u čovjeku. Očaj se također čini štetnijim od žalosti, budući da je uzrok žalosti. Dakle, žalost ne škodi tijelu više nego druge duševne strasti.

Naprotiv, veli se u Izr 17: „Veselo srce čini da doba cvjeta, a žalostan duh suši kosti“. I u Izr 25: „Kao moljac haljini i crv drvu, tako žalost čovjeka škodi srcu“. I u Sir 38: „Od žalosti požuruje smrt“.

Odgovaram: žalost, među svim duševnim strastima, više škodi tijelu. Razlog je tomu taj što se žalost protivi ljudskomu životu s obzirom na vrstu svojega gibanja; a ne samo s obzirom na mjeru ili količinu, kao druge duševne strasti. Ljudski se naime život sastoji u nekom kretanju, koje se od srca širi u ostale udove, koje doista kretanje odgovara ljudskoj naravi prema nekoj određenoj mjeri. Ako dakle to kretanje prijeđe dužnu mjeru, protivit će se ljudskomu životu prema mjeri količine; no ne prema sličnosti vrste. Ako se pak spriječi tijek ovoga kretanja, protivit će se životu prema svojoj vrsti. Valja pak pripaziti u svim duševnim strastima da je tjelesna promjena, koja je u njima tvar, sukladna i razmjerna gibanju težnje, koje je oblik, kao što je u svemu tvar razmjerna obliku. One dakle duševne strasti koje unose gibanje težnje k slijeđenju nečega ne protive se životnomu kretanju prema vrsti, ali se mogu protiviti prema količini, kao ljubav, radost, želja i tome slično. I stoga one prema svojoj vrsti pomažu naravi tijela, ali zbog pretjeranosti mogu škoditi. Strasti pak koje unose gibanje težnje s bježanjem ili nekim ustezanjem protive se životnomu kretanju ne samo prema količini, nego također i prema vrsti gibanja, i stoga apsolutno škode, kao strah i očaj, a prije svega žalost, koja otežava duh iz prisutnoga zla, čiji je dojam jači nego budućega.

Odgovor na 1. prigovor: budući da duša prirodno pokreće tijelo, duhovno je gibanje duše prirodno uzrok tjelesne promjene. Niti je slično s duhovnim nakanama, koje prirodno nemaju red da pokreću druga tijela, koja nisu stvorena da se pokreću od duše.

Odgovor na 2. prigovor: druge strasti imaju tjelesnu promjenu sukladnu, prema svojoj vrsti, životnomu kretanju, a žalost suprotnu, kako je gore rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: iz lakšega se uzroka ometa uporaba razuma nego što se kvari život, budući da vidimo kako mnoge bolesti oduzimaju uporabu razuma, a još ne oduzimaju život. A ipak strah i srdžba ponajviše tjelesnu štetu donose iz primjese žalosti, zbog odsutnosti onoga što se žudi. I sama žalost katkad razum oduzima, kako je očito u onih koji zbog boli padaju u melankoliju ili u bjesnilo.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.