Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 28, a. 1

Je li sjedinjenje učinak ljubavi

Prigovor 1. Čini se da sjedinjenje nije učinak ljubavi. Odsutnost se naime protivi sjedinjenju. No ljubav podnosi sa sobom odsutnost; Apostol naime kaže u Gal 4: „Dobro je revnovati u dobru uvijek“ (govoreći o samome sebi, kako Glosa veli), „a ne samo kad sam nazočan među vama“. Dakle, sjedinjenje nije učinak ljubavi.

Prigovor 2. Nadalje, svako je sjedinjenje ili po biti, kao što se oblik sjedinjuje s tvari, i akcident sa subjektom, i dio s cjelinom ili s drugim dijelom radi uspostave cjeline; ili je po sličnosti, bilo roda, bilo vrste, bilo akcidenta. No ljubav ne uzrokuje sjedinjenje biti, inače se nikada ne bi imala ljubav prema onome što je po biti odijeljeno. Sjedinjenje pak koje je po sličnosti ljubav ne uzrokuje, nego se više od njega uzrokuje, kako je rečeno. Dakle, sjedinjenje nije učinak ljubavi.

Prigovor 3. Nadalje, osjetilo u činu postaje osjetilni predmet u činu, i razum u činu postaje spoznati predmet u činu. No onaj koji ljubi u činu ne postaje ljubljeno u činu. Dakle, sjedinjenje je više učinak spoznaje negoli ljubavi.

Naprotiv, Dionizije kaže u 4. poglavlju De div. nom. da je svaka ljubav ujedinjujuća snaga.

Odgovaram: dvostruko je sjedinjenje onoga koji ljubi s ljubljenim. Jedno doduše prema stvarnosti, recimo kad je ljubljeno nazočno prisutno onomu koji ljubi. Drugo pak prema osjećaju. A to sjedinjenje valja promatrati iz prethodećega shvaćanja, jer težbeni pokret slijedi shvaćanje. Budući pak da je dvostruka ljubav, naime požude i prijateljstva, obje potječu iz nekoga shvaćanja jedinstva ljubljenoga s onim koji ljubi. Kada naime netko nešto ljubi kao žudeći za time, shvaća to kao ono što pripada njegovu dobru bitku. Slično kada netko nekoga ljubi ljubavlju prijateljstva, hoće mu dobro kao što i sebi hoće dobro; otuda ga shvaća kao drugoga sebe, ukoliko naime hoće njemu dobro kao i samomu sebi. I otuda dolazi to što se za prijatelja kaže da je drugo ja, i Augustin kaže u IV. knjizi Confess.: „Dobro je netko rekao o svojem prijatelju: polovica duše njegove“. Prvo dakle sjedinjenje ljubav čini djelatno, jer pokreće na željenje i traženje prisutnosti ljubljenoga, kao onoga što mu priliči i k njemu pripada. Drugo pak sjedinjenje čini formalno, jer je sama ljubav takvo sjedinjenje ili sveza. Otuda Augustin kaže u VIII. knjizi De Trin. da je „ljubav poput nekoga života koji spaja, ili želi spojiti, dvoje: naime onoga koji ljubi i ono što se ljubi“. To naime što kaže „spaja“ odnosi se na sjedinjenje osjećaja, bez kojega nema ljubavi; a to što kaže „namjeravajući spojiti“ pripada stvarnomu sjedinjenju.

Odgovor na 1. prigovor: taj prigovor polazi od stvarnoga sjedinjenja. Njega doduše traži užitak kao uzrok; želja pak postoji u stvarnoj odsutnosti ljubljenoga; no ljubav i u odsutnosti i u prisutnosti.

Odgovor na 2. prigovor: sjedinjenje se odnosi prema ljubavi na tri načina. Neko je naime sjedinjenje uzrok ljubavi. I to je doduše supstancijalno sjedinjenje što se tiče ljubavi kojom tko ljubi samoga sebe; što se pak tiče ljubavi kojom tko ljubi drugo, jest sjedinjenje sličnosti, kako je rečeno. Neko je pak sjedinjenje bitno sama ljubav. I to je sjedinjenje prema prilagodbi osjećaja. A ono se prispodobljuje supstancijalnomu sjedinjenju, ukoliko se onaj koji ljubi odnosi prema ljubljenomu: u ljubavi doduše prijateljstva kao prema samomu sebi; u ljubavi pak požude kao prema nečemu svojemu. Neko je pak sjedinjenje učinak ljubavi. I to je stvarno sjedinjenje koje onaj koji ljubi traži sa samom ljubljenom stvari. I to je sjedinjenje prema prikladnosti ljubavi; kako naime Filozof navodi u II. Polit.: „Aristofan je rekao da bi ljubavnici željeli od obojega postati jedno, ali budući da bi iz toga proizišlo da se ili oboje ili jedno od njih uništi“, traže sjedinjenje koje priliči i dolikuje: da naime zajedno borave, i zajedno razgovaraju, i u drugome tome sličnomu budu sjedinjeni.

Odgovor na 3. prigovor: spoznaja se dovršuje po tome što se spoznato sjedinjuje sa spoznavateljem prema svojoj sličnosti. No ljubav čini da se sama stvar koja se ljubi onomu koji ljubi na neki način sjedini, kako je rečeno. Otuda je ljubav više ujedinjujuća negoli spoznaja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.