Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 27, a. 1

Je li dobro jedini uzrok ljubavi

Prigovor 1. Čini se da ne samo dobro jest uzrok ljubavi. Dobro naime nije uzrok ljubavi osim zato što se ljubi. No događa se da se i zlo ljubi, prema onome u Ps 10: „Tko ljubi nepravdu, mrzi dušu svoju“; inače bi svaka ljubav bila dobra. Dakle, ne samo dobro jest uzrok ljubavi.

Prigovor 2. Nadalje, Filozof kaže u II. Rhetoric. da „one koji govore svoja zla ljubimo“. Dakle, čini se da je zlo uzrok ljubavi.

Prigovor 3. Nadalje, Dionizije u 4. poglavlju De div. nom. kaže da ne samo dobro, nego je i lijepo svima ljubljeno.

Naprotiv, Augustin kaže u VIII. knjizi De Trin.: „Zaista se ne ljubi osim dobro“. Samo je dakle dobro uzrok ljubavi.

Odgovaram: kako je gore rečeno, ljubav pripada težbenoj moći, koja je trpna moć. Otuda se njezin objekt odnosi prema njoj kao uzrok njezina gibanja ili čina. Valja dakle da ono vlastito bude uzrok ljubavi što je objekt ljubavi. Vlastiti je pak objekt ljubavi dobro, jer, kako je rečeno, ljubav unosi neku sunaravnost ili sviđanje onoga koji ljubi prema ljubljenomu; svakome je pak dobro ono što mu je sunaravno i razmjerno. Otuda preostaje da je dobro vlastiti uzrok ljubavi.

Odgovor na 1. prigovor: zlo se nikada ne ljubi osim pod pojmom dobra, naime ukoliko je s obzirom na nešto dobro, a shvaća se kao jednostavno dobro. I tako je neka ljubav zla, ukoliko teži k onome što nije jednostavno pravo dobro. I na taj način čovjek ljubi nepravdu, ukoliko po nepravdi postiže neko dobro, recimo užitak ili novac ili nešto tome slično.

Odgovor na 2. prigovor: oni koji govore svoja zla ne ljube se zbog zala, nego zbog toga što govore zla; to naime što znači govoriti svoja zla ima pojam dobra, ukoliko isključuje pretvaranje ili prijetvornost.

Odgovor na 3. prigovor: lijepo je isto što i dobro, a razlikuje se samo po pojmu. Budući naime da je dobro ono za čime sve teži, od pojma je dobra da se u njemu smiri težnja; no pojmu lijepoga pripada to da se u njegovu pogledu ili spoznaji smiri težnja. Otuda i ona osjetila ponajprije gledaju na lijepo koja su ponajviše spoznajna, naime vid i sluh, koji služe razumu; kažemo naime: lijepi prizori i lijepi zvuci. Kod osjetilnih pak predmeta drugih osjetila ne služimo se imenom ljepote, ne kažemo naime: lijepi okusi ili mirisi. I tako je očito da lijepo dodaje povrh dobra neki red prema spoznajnoj moći, tako da se dobrim naziva ono što se jednostavno sviđa težnji; lijepim se pak naziva ono čije se samo shvaćanje sviđa.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.