Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 2, a. 3

Sastoji li se blaženstvo u glasu ili slavi

Prigovor 1. Čini se da se čovjekovo blaženstvo sastoji u slavi. Čini se naime da se blaženstvo sastoji u onome što se uzvraća svetima za nevolje koje u svijetu trpe. No takva je slava; kaže naime apostol u Rim 8: „nisu dostojna trpljenja ovoga vremena prema budućoj slavi koja će se objaviti u nama“. Dakle, blaženstvo se sastoji u slavi.

Prigovor 2. Nadalje, dobro se širi samo od sebe, kako je bjelodano po Dioniziju u IV. poglavlju De div. nom. No po slavi dobro se čovjeka ponajviše širi u spoznaju drugih, jer slava, kako Ambrozije kaže, nije ništa drugo doli jasna spoznaja s hvalom. Dakle, čovjekovo se blaženstvo sastoji u slavi.

Prigovor 3. Nadalje, blaženstvo je najpostojanije od dobara. No čini se da je to glas ili slava, jer po njoj ljudi na neki način postižu vječnost. Stoga Boetije kaže u knjizi De Consol.: „čini se da sebi besmrtnost produžujete kada mislite na slavu budućega vremena“. Dakle, čovjekovo se blaženstvo sastoji u glasu ili slavi.

Naprotiv, blaženstvo je pravo dobro čovjeka. No događa se da glas ili slava budu lažni; kako naime kaže Boetije u III. knjizi De Consol.: „mnogi su često veliko ime lažnim mišljenjima puka stekli. Od čega što se sramotnije može zamisliti? Jer oni o kojima se lažno propovijeda, nužno se moraju svojih vlastitih pohvala stidjeti“. Dakle, čovjekovo se blaženstvo ne sastoji u glasu ili slavi.

Odgovaram: nemoguće je da se čovjekovo blaženstvo sastoji u ljudskom glasu ili slavi. Naime, slava nije ništa drugo doli jasna spoznaja s hvalom, kako Ambrozije kaže. Spoznata se pak stvar na jedan način odnosi prema ljudskoj spoznaji, a na drugi način prema božanskoj spoznaji: ljudska se naime spoznaja uzrokuje od spoznatih stvari, a božanska je spoznaja uzrok spoznatih stvari. Stoga savršenstvo ljudskoga dobra, koje se naziva blaženstvom, ne može biti uzrokovano od ljudske spoznaje, nego radije ljudska spoznaja o nečijem blaženstvu potječe i na neki se način uzrokuje iz samoga ljudskoga blaženstva, bilo započetoga bilo savršenoga. I zato u glasu ili u slavi ne može stajati čovjekovo blaženstvo. No dobro čovjeka ovisi, kao o uzroku, o Božjoj spoznaji. I stoga o slavi koja je kod Boga ovisi čovjekovo blaženstvo kao o svojemu uzroku, prema onome iz Ps 90: „izbavit ću ga i proslaviti ga, duljinom dana nasitit ću ga i pokazat ću mu spasenje svoje“. Valja također još nešto razmotriti: da se ljudska spoznaja često vara, a ponajviše u pojedinačnim nepredvidivim stvarima, kakvi su ljudski čini. I stoga je ljudska slava često varava. No jer se Bog ne može prevariti, njegova je slava uvijek istinita. Zbog čega se kaže u 2 Kor 10: „onaj je prokušan koga Bog preporučuje“.

Odgovor na 1. prigovor: apostol ondje ne govori o slavi koja je od ljudi, nego o slavi koja je od Boga pred njegovim anđelima. Stoga se kaže u Mk 8: „Sin Čovječji priznat će ga u slavi Oca svoga, pred anđelima njegovim“.

Odgovor na 2. prigovor: dobro nekoga čovjeka koje je po glasu ili slavi u spoznaji mnogih, ako je spoznaja doista istinita, mora se izvesti iz dobra koje postoji u samome čovjeku, i tako pretpostavlja savršeno ili započeto blaženstvo. Ako je pak spoznaja lažna, ne slaže se sa stvari, i tako se dobro ne nalazi u onome čiji se glas slavi. Stoga je očito da glas nipošto ne može učiniti čovjeka blaženim.

Odgovor na 3. prigovor: glas nema postojanost, štoviše lažnim se glasinama lako gubi. I ako katkada postojan ustraje, to je po akcidentu. No blaženstvo ima postojanost po sebi, i to uvijek.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.