Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 16, a. 1

Je li služiti se čin volje

Prigovor 1. Čini se da služiti se nije čin volje. Kaže naime Augustin u I. knjizi De doctr. christ. da je „služiti se ono što je došlo u uporabu odnositi na dobivanje drugoga“. No odnositi nešto na drugo pripada razumu, čije je uspoređivati i usmjeravati. Dakle, služiti se čin je razuma. Ne dakle volje.

Prigovor 2. Nadalje, Damaščanin kaže da „čovjek čini zalet k djelovanju, i to se naziva zaletom; zatim se služi, i to se naziva uporabom“. No djelovanje pripada izvršnoj moći. Čin pak volje ne slijedi čin izvršne moći, nego je izvršenje posljednje. Dakle, uporaba nije čin volje.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže u knjizi De diversis quaestionibus octoginta tribus: „Sve što je načinjeno, načinjeno je za čovjekovu uporabu, jer se svime služi sudeći razum koji je dan ljudima“. No suditi o stvarima stvorenima od Boga pripada motrilačkom razumu; koji se čini posve odijeljenim od volje, koja je počelo ljudskih čina. Dakle, služiti se nije čin volje.

Naprotiv, Augustin kaže u X. knjizi De Trin. da je „služiti se uzeti nešto u ovlast volje“.

Odgovaram: uporaba neke stvari u sebi nosi primjenu one stvari na neko djelovanje; stoga se i djelovanje na koje primjenjujemo neku stvar naziva njezinom uporabom: kao što je jahanje uporaba konja, a udaranje uporaba štapa. Na djelovanje pak primjenjujemo i unutarnja počela djelovanja, to jest same moći duše ili udove tijela, poput razuma za razumijevanje i oka za gledanje; i također vanjske stvari, poput štapa za udaranje. No bjelodano je da vanjske stvari ne primjenjujemo na neko djelovanje osim po unutarnjim počelima, a to su moći duše, ili habitusi moći, ili organi, a to su udovi tijela. Pokazano je pak gore da je volja ona koja pokreće moći duše na njihove čine; a to znači primijeniti ih na djelovanje. Odatle je bjelodano da služiti se prvo i prvenstveno pripada volji, kao prvomu pokretaču; razumu pak kao onomu koji usmjerava; no drugim moćima kao onima koje izvršavaju, a koje se uspoređuju s voljom, od koje bivaju primijenjene na djelovanje, kao oruđa s glavnim djelatnikom. Djelovanje se pak vlastito ne pripisuje oruđu, nego glavnom djelatniku, poput gradnje graditelju, a ne oruđima. Odatle je bjelodano da je služiti se vlastito čin volje.

Odgovor na 1. prigovor: razum doista odnosi na drugo, ali volja teži u ono što je odneseno na drugo po razumu. I prema tome kaže se da je služiti se odnositi nešto na drugo.

Odgovor na 2. prigovor: Damaščanin govori o uporabi prema tome što pripada izvršnim moćima.

Odgovor na 3. prigovor: i sam motrilački razum primjenjuje se na posao razumijevanja ili suđenja od strane volje. I zato se za motrilački razum kaže da se njime služi takoreći kao pokrenutim od volje, poput drugih izvršnih moći.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.