I-II, q. 15, a. 4
Pripada li pristanak na čin samo višem dijelu duše
Prigovor 1. Čini se da pristanak na činjenje ne pripada uvijek višem razumu. „Naslada naime slijedi djelovanje i usavršuje ga kao ljepota mladost“, kako se kaže u X. Ethic. No pristanak na nasladu pripada nižem razumu, kako Augustin kaže u XII. knjizi De Trin. Dakle, pristanak na čin ne pripada samo višem razumu.
Prigovor 2. Nadalje, za djelovanje na koje pristajemo kaže se da je dragovoljno. No mnogim moćima pripada proizvoditi dragovoljna djelovanja. Dakle, ne pristaje samo viši razum na čin.
Prigovor 3. Nadalje, viši razum smjera promatranju i savjetovanju o vječnim stvarima, kako Augustin kaže u XII. knjizi De Trin. No mnogo puta čovjek pristaje na čin ne radi vječnih razloga, nego radi nekih vremenitih razloga ili također radi nekih duševnih strasti. Dakle, pristajanje na čin ne pripada samo višem razumu.
Naprotiv, Augustin kaže u XII. knjizi De Trin.: „Ne može se grijeh djelotvorno radi izvršenja umom odlučiti osim ako ona nakana uma pri kojoj je najviša vlast udove na djelo pokrenuti ili od djela odvratiti zlom djelovanju ne popusti i ne posluži“.
Odgovaram: konačna presuda uvijek pripada onomu tko je viši, k komu pripada o drugima suditi; dokle god naime preostaje suditi ono što se predlaže, još se ne daje konačna presuda. Bjelodano je pak da je viši razum onaj koji ima o svemu suditi: jer o osjetilnim stvarima sudimo po razumu; o onome pak što pripada ljudskim razlozima sudimo prema božanskim razlozima, koji pripadaju višem razumu. I zato dokle god je nesigurno opire li se prema božanskim razlozima ili ne, nijedan sud razuma nema vid konačne presude. Konačna je pak presuda o djelatnim stvarima pristanak na čin. I zato pristanak na čin pripada višem razumu, prema tome ipak kako je u razumu uključena volja, kako je gore rečeno.
Odgovor na 1. prigovor: pristanak na nasladu djela pripada višem razumu, kao i pristanak na djelo; no pristanak na nasladu razmišljanja pripada nižem razumu, kao što samomu njemu pripada razmišljati. Pa ipak o samome tome što je razmišljati ili ne razmišljati, ukoliko se promatra kao neko djelovanje, ima sud viši razum, i slično o popratnoj nasladi. No ukoliko se prihvaća kao usmjereno k drugom djelovanju, tako pripada nižem razumu. Ono naime što se usmjerava k drugomu pripada nižem umijeću ili moći nego cilj k kojemu se usmjerava; stoga se umijeće koje je o cilju naziva arhitektonskim, to jest glavnim.
Odgovor na 2. prigovor: jer se djelovanja nazivaju dragovoljnima iz toga što na njih pristajemo, nije nužno da pristanak pripada bilo kojoj moći, nego volji, od koje se naziva dragovoljnim; koja je u razumu, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: za viši se razum kaže da pristaje ne samo zato što prema vječnim razlozima uvijek pokreće na djelovanje, nego i zato što se prema vječnim razlozima ne protivi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.