Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 15, a. 1

Je li pristanak čin težidbene ili spoznajne moći

Prigovor 1. Čini se da pristajanje pripada samo spoznajnom dijelu duše. Augustin naime u XII. knjizi De Trin. pristanak pripisuje višem razumu. No razum imenuje spoznajnu moć. Dakle, pristajanje pripada spoznajnoj moći.

Prigovor 2. Nadalje, pristati (consentire) znači ujedno osjećati (simul sentire). No osjećati pripada spoznajnoj moći. Dakle, i pristajati.

Prigovor 3. Nadalje, kao što pristajanje uz tvrdnju (assentire) označuje primjenu razuma na nešto, tako i pristanak (consentire). No pristajanje uz tvrdnju pripada razumu, koji je spoznajna moć. Dakle, i pristanak pripada spoznajnoj moći.

Naprotiv, Damaščanin kaže u II. knjizi da „ako tko prosudi, a ne zavoli, to nije presuda“, to jest pristanak. No voljeti pripada težidbenoj moći. Dakle, i pristanak.

Odgovaram: pristajati u sebi nosi primjenu osjetila na nešto. Vlastito je pak osjetilu to što je spoznajno o prisutnim stvarima: uobraziljna je naime moć spoznajna o tjelesnim likovima, čak i o odsutnim stvarima čiji su likovi; razum je pak spoznajan o općim pojmovima, koje može shvaćati podjednako i uz prisutne i uz odsutne pojedinosti. I jer je čin težidbene moći stanovito nagnuće prema samoj stvari, prema stanovitom obličju sama primjena težidbene moći na stvar, prema tome što uz nju prianja, prima naziv osjetila, takoreći uzimajući neko iskustvo o stvari uz koju prianja, ukoliko u njoj nalazi ugodnost. Stoga se i u Mudr 1 kaže: „Mislite o Gospodinu u dobroti“. I prema tome, pristajati jest čin težidbene moći.

Odgovor na 1. prigovor: kako se kaže u III. De anima, volja je u razumu. Stoga, kada Augustin pristanak pripisuje razumu, uzima razum prema tome što je u njemu uključena volja.

Odgovor na 2. prigovor: osjećati u pravom smislu pripada spoznajnoj moći, ali prema sličnosti nekoga iskustva pripada težidbenoj, kako je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: pristajanje uz tvrdnju (assentire) jest takoreći osjećati prema drugome (ad aliud sentire), i tako u sebi nosi stanovitu udaljenost od onoga uz što se pristaje. No pristanak (consentire) jest ujedno osjećati (simul sentire), i tako u sebi nosi stanovito sjedinjenje s onim uz što se pristaje. I zato za volju, čije je težiti k samoj stvari, vlastitije se kaže da pristaje (consentire), a za razum, čije djelovanje nije prema gibanju k stvari, nego radije obrnuto, kako je rečeno u prvom dijelu, vlastitije se kaže da pristaje uz tvrdnju (assentire), premda se jedno običava stavljati umjesto drugoga. Može se također reći da razum pristaje uz tvrdnju ukoliko se pokreće od volje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.