Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 12, a. 1

Je li nakana čin razuma ili volje

Prigovor 1. Čini se da je nakana čin razuma, a ne volje. Kaže se naime u Mt 6: „Ako ti oko bude bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo“, gdje se pod okom označuje nakana, kako Augustin kaže u knjizi De serm. Dom. in monte. No oko, budući da je oruđe vida, označuje spoznajnu moć. Dakle, nakana nije čin težidbene moći, nego spoznajne.

Prigovor 2. Nadalje, ondje Augustin kaže da Gospodin nakanu naziva svjetlom, gdje kaže: ako je svjetlo koje je u tebi tama, i tako dalje. No svjetlo pripada spoznaji. Dakle, i nakana.

Prigovor 3. Nadalje, nakana označuje stanovito usmjeravanje u cilj. No usmjeravati pripada razumu. Dakle, nakana ne pripada volji, nego razumu.

Prigovor 4. Nadalje, čin volje nije osim ili o cilju, ili o onome što vodi k cilju. No čin volje s obzirom na cilj naziva se htijenjem ili uživanjem; s obzirom pak na ono što vodi k cilju jest izbor; od kojih se razlikuje nakana. Dakle, nakana nije čin volje.

Naprotiv, Augustin kaže u XI. knjizi De Trin. da „nakana volje spaja viđeno tijelo s vidom, i slično lik koji postoji u pamćenju s oštricom uma koji iznutra razmišlja“. Dakle, nakana je čin volje.

Odgovaram: nakana, kako i sam naziv zvuči, označuje težiti u nešto. U nešto pak teži i djelovanje pokretača i gibanje pokretanoga. No to što gibanje pokretanoga teži u nešto potječe od djelovanja pokretača. Stoga nakana prvo i prvenstveno pripada onome što pokreće k cilju; stoga kažemo da graditelj i svaki zapovjednik pokreće svojom zapovijeđu druge k onome što sam nakanjuje. Volja pak pokreće sve druge moći duše k cilju, kako je gore navedeno. Odatle je bjelodano da je nakana vlastito čin volje.

Odgovor na 1. prigovor: nakana se naziva okom metaforički: ne zato što bi pripadala spoznaji, nego zato što pretpostavlja spoznaju po kojoj se predlaže volji cilj k kojemu pokreće; kao što okom unaprijed vidimo kamo tjelesno trebamo težiti.

Odgovor na 2. prigovor: nakana se naziva svjetlom jer je očita onomu koji nakanjuje. Stoga se i djela nazivaju tamom jer čovjek zna što nakanjuje, ali ne zna što iz djela slijedi, kako Augustin ondje tumači.

Odgovor na 3. prigovor: volja doista ne usmjerava, ali ipak teži u nešto prema redu razuma. Stoga ovaj naziv nakana imenuje čin volje uz pretpostavljeno usmjeravanje razuma koji usmjerava nešto u cilj.

Odgovor na 4. prigovor: nakana je čin volje s obzirom na cilj. No volja gleda na cilj trojako. Na jedan način apsolutno, i tako se naziva htijenjem, ukoliko apsolutno hoćemo ili zdravlje ili ako je što drugo tome slično. Na drugi se način promatra cilj prema tome što se u njemu počiva, i na taj način uživanje gleda na cilj. Na treći se način promatra cilj prema tome što je svršetak nečega što se u njega usmjerava, i tako nakana gleda na cilj. Ne kažemo naime samo po tome da nakanjujemo zdravlje što ga hoćemo, nego zato što po nečemu drugome hoćemo do njega doći.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.