I-II, q. 107, a. 1
Je li novi zakon drugi zakon od staroga zakona
Prigovor 1. Čini se da novi zakon nije drugi od staroga zakona. I jedan se naime i drugi zakon daje onima koji imaju vjeru u Boga, jer „bez vjere nemoguće je ugoditi Bogu“, kako se veli u Heb 11. No ista je vjera drevnih i suvremenih, kako se veli u Glosi uz Mt 21. Dakle, također je isti zakon.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin veli u knjizi Protiv Adamanta, učenika Manijeva, da je „kratka razlika zakona i Evanđelja strah i ljubav“. No prema tome dvome novi se zakon i stari ne mogu razlikovati, jer se i u starom zakonu iznose zapovijedi ljubavi: Lev 19: „Ljubi bližnjega svoga“; i Pnz 6: „Ljubi Gospodina Boga svoga“. Slično se također ne mogu razlikovati po drugoj razlici koju Augustin navodi protiv Fausta, da je „Stari zavjet imao vremenita obećanja, a Novi zavjet ima duhovna i vječna obećanja“. Jer se i u Novome zavjetu obećavaju neka vremenita obećanja, prema onome iz Mk 10: „Primit će stostruko u ovom vremenu, kuće i braću“ itd. A u Starome se zavjetu nadalo duhovnim i vječnim obećanjima, prema onome iz Heb 11: „A sada bolju domovinu traže, to jest nebesku“, što se govori o drevnim ocima. Dakle, čini se da novi zakon nije drugi od staroga.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da Apostol razlikuje oba zakona u Rim 3 nazivajući stari zakon zakonom djela, a novi pak zakon nazivajući zakonom vjere. No stari je zakon bio također od vjere, prema onome iz Heb 11: „Svi su svjedočanstvom vjere prokušani“, što govori o ocima Staroga zavjeta. Slično je također novi zakon zakon djela, veli se naime u Mt 5: „Činite dobro onima koji vas mrze“; i u Lk 22: „Ovo činite meni na spomen“. Dakle, novi zakon nije drugi od staroga zakona.
Naprotiv, Apostol veli u Heb 7: „S prijenosom svećeništva nužno biva i prijenos zakona“. No drugo je svećeništvo Novoga i Staroga zavjeta, kako na istome mjestu Apostol dokazuje. Dakle, drugi je i zakon.
Odgovaram: kako je gore rečeno, svaki zakon uređuje ljudski život u usmjerenju na neku svrhu. Ono pak što je usmjereno na svrhu može se prema razlogu svrhe dvostruko razlikovati. Na jedan način zato što je usmjereno na različite svrhe, i to je razlika vrste, ponajviše ako je bliska svrha. Na drugi način prema blizini k svrsi ili udaljenosti od nje. Kao što je očito da se gibanja razlikuju po vrsti prema tome što su usmjerena na različite granice, a prema tome što je jedan dio gibanja bliži granici nego drugi, gleda se razlika u gibanju prema savršenom i nesavršenom. Tako se dakle dva zakona mogu razlikovati dvostruko. Na jedan način kao posve različiti, kao usmjereni na različite svrhe, kao što bi zakon grada koji bi bio usmjeren na to da puk vlada bio po vrsti različit od onoga zakona koji bi bio usmjeren na to da optimati grada vladaju. Na drugi se način dva zakona mogu razlikovati prema tome što jedan bliže usmjeruje k svrsi, a drugi pak udaljenije. Primjerice u jednome te istome gradu naziva se jednim zakonom onaj koji se nameće zrelim muževima koji mogu odmah izvršavati ono što pripada općem dobru, a drugim zakonom odgoj dječaka, koje treba poučiti kako će poslije djela muževa izvršavati. Valja dakle reći da prema prvom načinu novi zakon nije drugi od staroga zakona, jer je obama jedna svrha, naime da se ljudi podlože Bogu; a jedan je Bog i Novoga i Staroga zavjeta, prema onome iz Rim 3: „Jedan je Bog koji opravdava obrezane iz vjere, a neobrezane po vjeri“. Na drugi je način novi zakon drugi od staroga. Jer stari je zakon kao pedagog dječaka, kako Apostol veli u Gal 3; a novi je pak zakon zakon savršenstva, jer je zakon ljubavi, o kojoj Apostol veli u Kol 3 da je sveza savršenstva.
Odgovor na 1. prigovor: jedinstvo vjere obaju zavjeta svjedoči o jedinstvu svrhe; rečeno je naime gore da je objekt bogoslovnih kreposti, među kojima je vjera, posljednja svrha. Pa ipak je vjera imala drugo stanje u starom, a drugo u novom zakonu: jer ono što su oni vjerovali da će biti, mi vjerujemo da se zbilo.
Odgovor na 2. prigovor: sve razlike koje se navode između novoga zakona i staroga uzimaju se prema savršenom i nesavršenom. Propisi se naime bilo kojega zakona daju o činima kreposti. Na vršenje pak djela kreposti drukčije se privlače nesavršeni, koji još nemaju habitus kreposti, a drukčije oni koji su po habitusu kreposti savršeni. Oni naime koji još nemaju habitus kreposti privlače se na činjenje djela kreposti iz nekoga izvanjskog uzroka, primjerice iz prijetnje kaznama ili iz obećanja nekih izvanjskih nagrada, primjerice časti ili bogatstva ili nečega tome sličnoga. I stoga se stari zakon, koji se davao nesavršenima, to jest onima koji još nisu postigli duhovnu milost, nazivao zakonom straha, ukoliko je navodio na obdržavanje propisa po prijetnji nekih kazni. I veli se da ima neka vremenita obećanja. Oni pak koji imaju krepost naginju k činjenju djela kreposti radi ljubavi prema kreposti, a ne zbog neke kazne ili izvanjske nagrade. I stoga se novi zakon, čija se glavnina sastoji u samoj duhovnoj milosti ulivenoj u srca, naziva zakonom ljubavi. I veli se da ima duhovna i vječna obećanja, koja su objekti kreposti, ponajviše ljubavi. I tako po sebi u njih naginju, ne kao u tuđe, nego kao u vlastito. I zbog toga se također za stari zakon veli da obuzdava ruku, a ne um, jer onome tko se iz straha od kazne uzdržava od nekoga grijeha, njegova se volja ne odvraća jednostavno od grijeha, kao što se odvraća volja onoga tko se iz ljubavi prema pravednosti uzdržava od grijeha. I zbog toga se za novi zakon, koji je zakon ljubavi, veli da obuzdava um. Bilo je ipak nekih u stanju Staroga zavjeta koji su imali ljubav i milost Duha Svetoga, koji su ponajprije očekivali duhovna i vječna obećanja. I prema tome pripadali su novome zakonu. Slično također u Novome zavjetu ima nekih tjelesnih koji još ne dopiru do savršenstva novoga zakona, koje je trebalo i u Novome zavjetu privoditi k djelima kreposti po strahu od kazni i po nekim vremenitim obećanjima. Stari pak zakon, premda je davao zapovijedi ljubavi, ipak se po njemu nije davao Duh Sveti, po kojemu se razlijeva ljubav u srcima našim, kako se veli u Rim 5.
Odgovor na 3. prigovor: kako je gore rečeno, novi se zakon naziva zakonom vjere ukoliko se njegova glavnina sastoji u samoj milosti koja se iznutra daje onima koji vjeruju, stoga se naziva milošću vjere. Ima pak drugotno neka djela i moralna i sakramentalna, no u njima se ne sastoji glavnina novoga zakona, kao što je u njima stajala glavnina staroga zakona. Oni pak koji su u Starome zavjetu Bogu bili mili po vjeri, prema tome su pripadali Novomu zavjetu; nisu se naime opravdavali osim po vjeri u Krista, koji je začetnik Novoga zavjeta. Stoga i o Mojsiju Apostol veli u Heb 11 da je „većim bogatstvom smatrao od egipatskoga blaga Kristovu porugu“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.