I-II, q. 104, a. 1
Što su to pravni propisi
Prigovor 1. Čini se da razlog pravnih propisa ne leži u tome što usmjeruju prema bližnjemu. Pravni se naime propisi nazivaju od suda. No mnoge su druge stvari kojima se čovjek usmjeruje prema bližnjemu, a koje ne pripadaju redu sudova. Dakle, ne nazivaju se pravnim propisima oni kojima se čovjek usmjeruje prema bližnjemu.
Prigovor 2. Nadalje, pravni se propisi razlikuju od moralnih, kako je gore rečeno. No mnogi su moralni propisi kojima se čovjek usmjeruje prema bližnjemu, kako je bjelodano u sedam zapovijedi druge ploče. Dakle, pravni se propisi ne nazivaju po tome što usmjeruju prema bližnjemu.
Prigovor 3. Nadalje, kako se bogoštovni propisi odnose prema Bogu, tako se pravni propisi odnose prema bližnjemu, kako je gore rečeno. No među bogoštovnim propisima postoje neki koji pripadaju samome sebi, kao obdržavanja jela i haljina, o kojima je gore rečeno. Dakle, pravni se propisi ne nazivaju po tome što usmjeruju čovjeka prema bližnjemu.
Naprotiv, veli se u Ez 18 među ostalim dobrim djelima pravedna čovjeka: „Ako istinit sud učini između čovjeka i čovjeka“. No pravni se propisi nazivaju od suda. Dakle, čini se da se pravnim propisima nazivaju oni koji pripadaju međusobnom uređenju ljudi.
Odgovaram: kako je bjelodano iz gore rečenoga, od propisâ bilo kojega zakona neki imaju snagu obvezivanja iz samoga naloga razuma, jer naravni razum nalaže da to treba činiti ili izbjegavati. I takvi se propisi nazivaju moralnima, po tome što se od razuma nazivaju ljudski običaji. Drugi su pak propisi oni koji nemaju snagu obvezivanja iz samoga naloga razuma, jer naime u sebi promatrani nemaju apsolutno razlog duga ili neduga, nego imaju snagu obvezivanja iz nekoga božanskog ili ljudskog ustanovljenja. I takvi su neka određenja moralnih propisa. Ako se dakle moralni propisi odrede božanskim ustanovljenjem u onome po čemu se čovjek usmjeruje k Bogu, takvi će se nazivati bogoštovnim propisima. Ako pak u onome što pripada međusobnom uređenju ljudi, takvi će se nazivati pravnim propisima. U dvome se dakle sastoji razlog pravnih propisa: naime da pripadaju međusobnom uređenju ljudi; i da nemaju snagu obvezivanja iz samoga razuma, nego iz ustanovljenja.
Odgovor na 1. prigovor: sudovi se vrše službom nekih knezova koji imaju vlast suđenja. Knezu pak pripada ne samo određivati o onome što dolazi u spor, nego također o dragovoljnim ugovorima koji se među ljudima sklapaju i o svemu što pripada zajednici naroda i upravljanju. Stoga pravni propisi nisu samo oni koji pripadaju sporovima sudova, nego također što god pripada međusobnom uređenju ljudi, koje potpada pod uređenje kneza kao vrhovnoga suca.
Odgovor na 2. prigovor: taj razlog polazi od onih propisa koji usmjeruju prema bližnjemu, a koji imaju snagu obvezivanja iz samoga naloga razuma.
Odgovor na 3. prigovor: i u onome što usmjeruje k Bogu neke su stvari moralne, koje sam razum prožet vjerom nalaže, kao to da Boga treba ljubiti i častiti. Neke su pak bogoštovne, koje nemaju snagu obveze osim iz božanskoga ustanovljenja. Bogu pak pripadaju ne samo žrtve prinesene Bogu, nego također što god pripada prikladnosti onih koji prinose i Boga časte. Ljudi se naime usmjeruju k Bogu kao k svrsi, i stoga bogoštovlju pripada, i posljedično bogoštovnim propisima, da čovjek ima neku prikladnost s obzirom na bogoštovlje. No čovjek se ne usmjeruje prema bližnjemu kao k svrsi, tako da bi ga trebalo pripremati u samome sebi u usmjerenju prema bližnjemu; to je naime odnos robova prema gospodarima, „koji ono što jesu, gospodarevo su“, prema Filozofu u I. Polit. I stoga ne postoje neki pravni propisi koji čovjeka uređuju u samome sebi, nego su svi takvi moralni; jer razum, koji je počelo moralnih stvari, odnosi se u čovjeku s obzirom na ono što pripada njemu samome kao knez ili sudac u državi. Valja ipak znati da se, zato što red čovjeka prema bližnjemu više podliježe razumu nego red čovjeka prema Bogu, nalazi više moralnih propisa po kojima se čovjek usmjeruje prema bližnjemu nego po kojima se usmjeruje k Bogu. I zbog toga je također trebalo biti više bogoštovnih propisa u zakonu nego pravnih.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.