I-II, q. 10, a. 3
Pokreće li se iz nužnosti od niže težnje
Prigovor 1. Čini se da se volja iz nužnosti pokreće od strasti niže težnje. Kaže naime apostol u Rim 7: „Ne činim naime dobro koje hoću, nego zlo koje mrzim, to činim“, što se kaže zbog požude, koja je stanovita strast. Dakle, volja se iz nužnosti pokreće od strasti.
Prigovor 2. Nadalje, kako se kaže u III. Ethic., „kakav je tko, takvim mu se čini cilj“. No nije u vlasti volje da odmah odbaci strast. Dakle, nije u vlasti volje da ne hoće ono k čemu se strast prigiba.
Prigovor 3. Nadalje, opći se uzrok ne primjenjuje na pojedinačni učinak osim posredovanjem pojedinačnoga uzroka, stoga i opći razum ne pokreće osim posredovanjem pojedinačne prosudbe, kako se kaže u III. De anima. No kako se odnosi opći razum prema pojedinačnoj prosudbi, tako se odnosi volja prema osjetnoj težnji. Dakle, k htijenju nečega pojedinačnoga volja se ne pokreće osim posredovanjem osjetne težnje. Dakle, ako je osjetna težnja po nekoj strasti prema nečemu raspoložena, volja se neće moći pokrenuti u suprotnome smjeru.
Naprotiv, kaže se u Post 4: „Pod tobom će biti tvoja težnja, i ti ćeš njome vladati“. Dakle, čovjekova se volja ne pokreće iz nužnosti od niže težnje.
Odgovaram: treba reći da, kako je gore rečeno, strast osjetne težnje pokreće volju s one strane s koje se volja pokreće od objekta, ukoliko naime čovjek nekako raspoložen po strasti prosuđuje da je nešto prikladno i dobro što izvan strasti ne bi prosuđivao. No takva promjena čovjeka po strasti događa se na dva načina. Na jedan način tako da se razum posve sveže, tako da čovjek nema uporabu razuma, kao što biva u onih koji zbog žestoka gnjeva ili požude postaju bijesni ili pomahnitali, kao i zbog neke druge tjelesne smetnje; takve se naime strasti ne događaju bez tjelesne promjene. I o takvima je isti razlog kao i o nerazumnim životinjama, koje iz nužnosti slijede nagon strasti; u njima naime nema nikakva gibanja razuma, pa posljedično ni volje. Katkada pak razum ne biva posve obuzet strašću, nego ostaje u pogledu nečega slobodna prosudba razuma. I prema tome ostaje nešto od gibanja volje. Ukoliko dakle razum ostaje slobodan i nepodložan strasti, utoliko gibanje volje koje ostaje ne teži iz nužnosti k onome k čemu strast prigiba. I tako ili gibanja volje nema u čovjeku, nego samo vlada strast, ili, ako gibanje volje postoji, ne slijedi strast iz nužnosti.
Odgovor na 1. prigovor: premda volja ne može učiniti da se pokret požude ne digne, o kojemu apostol kaže u Rim 7: „Zlo koje mrzim, to činim“, to jest žudim; ipak volja može ne htjeti požudjeti, ili ne pristati uz požudu. I tako ne slijedi iz nužnosti pokret požude.
Odgovor na 2. prigovor: budući da su u čovjeku dvije naravi, naime intelektualna i osjetilna, katkada je čovjek doista nekakav jednoliko prema čitavoj duši, zato naime što je ili osjetilni dio posve podložan razumu, kao što biva u kreposnih; ili obrnuto razum biva posve obuzet strašću, kao što biva u pomahnitalih. No katkada, premda se razum pomrači strašću, ostaje ipak nešto razuma slobodno. I prema tome netko može ili posve odbiti strast, ili barem sebe zadržati da ne slijedi strast. U takvu naime raspoloženju, jer je čovjek prema različitim dijelovima duše različito raspoložen, jedno mu se čini prema razumu, a drugo prema strasti.
Odgovor na 3. prigovor: volja se ne pokreće samo od općega dobra spoznatoga po razumu, nego i od dobra spoznatoga po osjetilu. I zato se može pokrenuti k nekom pojedinačnom dobru bez strasti osjetne težnje. Mnogo toga naime hoćemo i radimo bez strasti, po samom izboru, kako je ponajviše očito u onome u čemu se razum opire strasti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.