I-II, q. 10, a. 1
Pokreće li se volja k nečemu naravno
Prigovor 1. Čini se da se volja k nečemu ne pokreće naravno. Naravni se naime djelatnik dijeli nasuprot voljnomu djelatniku, kako je bjelodano na početku II. knjige Physic. Ne pokreće se dakle volja k nečemu naravno.
Prigovor 2. Nadalje, ono što je naravno pripada nečemu uvijek, kao što vatri pripada biti topla. No nijedno gibanje ne pripada volji uvijek. Dakle, nijedno gibanje nije naravno volji.
Prigovor 3. Nadalje, narav je određena na jedno. No volja se odnosi prema suprotnostima. Dakle, volja ništa ne hoće naravno.
Naprotiv, gibanje volje slijedi čin razuma. No razum neke stvari razumijeva naravno. Dakle, i volja neke stvari hoće naravno.
Odgovaram: treba reći, kako Boetije kaže u knjizi De duabus naturis, i Filozof u V. Metaphys., da se o naravi govori na više načina. Katkada se naime naziva unutarnje počelo u pokretnim stvarima. I takva je narav ili tvar ili materijalni oblik, kako je bjelodano iz II. knjige Physic. Na drugi se način naravlju naziva bilo koja supstancija, ili također bilo koje biće. I prema tome naravnim se za neku stvar naziva ono što joj priliči prema njezinoj supstanciji. A to je ono što po sebi pripada stvari. U svemu se pak ono što ne pripada po sebi svodi na nešto što po sebi pripada, kao na počelo. I zato je nužno da, uzimajući narav na taj način, uvijek počelo u onome što priliči stvari bude naravno. I to se bjelodano pokazuje u razumu: naime, počela su intelektualne spoznaje naravno poznata. Slično također počelo voljnih gibanja mora biti nešto naravno hotično. To je pak dobro općenito, k kojemu volja naravno teži, kao što i svaka pojedina moć teži k svojemu objektu; a također i sam krajnji cilj, koji se tako odnosi u teživim stvarima kao prva počela dokazivanja u spoznatljivim stvarima; i općenito sve ono što priliči onomu koji hoće prema njegovoj naravi. Naime, po volji ne želimo samo ono što pripada moći volje, nego i ono što pripada pojedinim moćima i čitavomu čovjeku. Stoga naravno čovjek hoće ne samo objekt volje nego i drugo što priliči drugim moćima, poput spoznaje istinitoga, koja priliči razumu; te biti i živjeti i drugoga tome sličnoga, što gleda na naravnu postojanost; što se sve obuhvaća pod objektom volje kao neka pojedinačna dobra.
Odgovor na 1. prigovor: volja se dijeli nasuprot naravi kao jedan uzrok nasuprot drugome; neka naime nastaju naravno, a neka nastaju dragovoljno. No postoji drugi način uzrokovanja vlastit volji, koja je gospodarica svoga čina, mimo načina koji priliči naravi, koja je određena na jedno. Ali jer se volja temelji u nekoj naravi, nužno je da se gibanje vlastito naravi, u pogledu nečega, ima udjela u volji, kao što ono što pripada ranijemu uzroku biva participirano od kasnijega. Prije je naime u svakoj pojedinoj stvari sam bitak, koji je po naravi, nego htjeti, što je po volji. I odatle je što volja naravno nešto hoće.
Odgovor na 2. prigovor: u naravnim stvarima ono što je naravno takoreći slijedeći samo oblik uvijek pripada u činu, kao što toplina pripada vatri. No ono što je naravno kao posljedica tvari ne pripada uvijek u činu, nego katkada samo prema mogućnosti. Naime, oblik je čin, a tvar je mogućnost. Gibanje je pak čin onoga što postoji u mogućnosti. I zato ono što pripada gibanju, ili što slijedi gibanje, u naravnim stvarima ne pripada uvijek; kao što se oganj ne giba uvijek prema gore, nego kada je izvan svoga mjesta. I slično nije nužno da volja, koja se prevodi iz mogućnosti u čin dok nešto hoće, uvijek u činu hoće, nego samo kada je u nekom određenom raspoloženju. Božja pak volja, koja je čist čin, uvijek je u činu htijenja.
Odgovor na 3. prigovor: naravi uvijek odgovara jedno, ali razmjerno naravi. Naravi naime u rodu odgovara nešto jedno u rodu; a naravi uzetoj u vrsti odgovara jedno u vrsti; naravi pak individuiranom odgovara nešto jedno pojedinačno. Budući da je dakle volja stanovita nematerijalna moć kao i razum, odgovara joj naravno neko jedno zajedničko, to jest dobro; kao što također i razumu neko jedno zajedničko, to jest istinito, ili biće, ili štostvo. Pod općim se pak dobrom mnoga pojedinačna dobra sadrže, ni na jedno od kojih volja nije određena.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.