Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

App., q. 2, a. 1

Nadilazi li muka čistilišta sve vremenite muke ovoga života

Prigovor 1. Čini se da muke čistilišta ne nadilaze sve vremenite muke ovoga života. Jer što je neka stvar trpija, to više trpi ako ima osjet povrede. No tijelo je trpije od odijeljene duše, kako zato što ima protivnost prema ognjenom djelatniku, tako i zato što ima tvar koja je prijemljiva za kakvoću djelatnika: a to se ne može reći za dušu. Dakle, bol koju tijelo trpi na ovome svijetu veća je od boli kojom se duša čisti nakon ovoga života.

Prigovor 2. Nadalje, muke čistilišta izravno su određene protiv lakih grijeha. Budući da su pak laki grijesi najmanje teški, njima pripada najlakša kazna, ako je mjera udaraca prema mjeri krivnje. Dakle, muka čistilišta najlakša je od svih.

Prigovor 3. Nadalje, budući da je dug kazne učinak grijeha, on se ne povećava osim ako se grijeh ne poveća. No grijeh se ne može povećati u onoga čiji je grijeh već otpušten. Dakle, ako je smrtni grijeh otpušten čovjeku koji nije u potpunosti platio dug kazne, taj se dug ne povećava kada on umre. Ali dok je živio, nije bio u dugu u tolikoj mjeri najteže kazne. Dakle, bol koju će trpjeti nakon ovoga života neće mu biti teža od svih drugih boli ovoga života.

Naprotiv, Augustin kaže u propovijedi (xli De Sanctis): „Ovaj će oganj čistilišta biti teži od bilo koje boli koja se može osjetiti, vidjeti ili zamisliti na ovome svijetu“. Nadalje, što je bol univerzalnija, to je veća. No cijela se odijeljena duša kažnjava, budući da je jednostavna: što nije slučaj s tijelom. Dakle, ova muka, budući da je kazna odijeljene duše, veća je od bilo koje boli koju trpi tijelo.

Odgovaram: u čistilištu će biti dvostruka bol; jedna će biti bol gubitka, naime odgoda božanskoga gledanja, a druga osjetilna bol, naime kazna tjelesnim ognjem. S obzirom na oboje, najmanja bol čistilišta nadilazi najveću bol ovoga života. Jer što se neka stvar više želi, to je njezina odsutnost bolnija. I budući da nakon ovoga života svete duše žele Vrhovno Dobro s najintenzivnijom čeznjom, kako zato što njihova čeznja nije zadržavana težinom tijela, tako i zato što bi, da nije bilo zapreke, već postigle cilj uživanja Vrhovnoga Dobra, slijedi da one silno tuguju zbog svoje odgode. Nadalje, budući da bol nije povreda, nego osjet povrede, što je stvar osjetljivija, to je veća bol uzrokovana onim što je povređuje: stoga povrede nanesene na osjetljivijim dijelovima uzrokuju najveću bol. I budući da je sav tjelesni osjet od duše, nužno slijedi da duša osjeća najveću bol kada se povreda nanese samoj duši. Da duša trpi bol od tjelesnoga ognja za sada se uzima kao priznato, jer ćemo o toj stvari raspravljati dalje [Usp. XP, pit. 70, čl. 3]. Stoga slijedi da muka čistilišta, kako gubitka tako i osjeta, nadilazi sve boli ovoga života. Neki, međutim, to dokazuju iz činjenice da se kažnjava cijela duša, a ne tijelo. Ali to je bez svrhe, budući da bi u tom slučaju kazna osuđenih bila blaža nakon uskrsnuća negoli prije, što je pogrešno.

Odgovor na 1. prigovor: premda je duša manje trpka od tijela, ona više spoznaje stvarno trpljenje [passio]: a gdje je osjet trpljenja veći, ondje je i veća bol, premda je trpljenje manje.

Odgovor na 2. prigovor: težina te kazne nije toliko posljedica stupnja grijeha, koliko raspoloženja kažnjene osobe, jer se isti grijeh strože kažnjava tada negoli sada. Baš kao što se osoba koja ima bolje raspoloženje strože kažnjava istom presudom negoli druga; pa ipak sudac postupa pravedno osuđujući obojicu za iste zločine na istu kaznu. To je dostatno za odgovor na 3. prigovor. Postoji li čistilište nakon ovoga života?

Prigovor 1. Čini se da nema čistilišta nakon ovoga života. Jer rečeno je (Otk 14,13): „Blago mrtvima koji umiru u Gospodinu. Od sada već, govori Duh, neka počinu od svojih trudova“. Dakle, nakon ovoga života nikakav trud čišćenja ne čeka one koji umiru u Gospodinu, niti one koji ne umiru u Gospodinu, budući da se ne mogu očistiti. Dakle, nema čistilišta nakon ovoga života.

Prigovor 2. Nadalje, kako se ljubav odnosi prema vječnoj nagradi, tako se smrtni grijeh odnosi prema vječnoj kazni. No oni koji umiru u smrtnom grijehu smjesta se predaju vječnoj kazni. Dakle, oni koji umiru u ljubavi idu smjesta svojoj nagradi; i posljedično nikakvo ih čistilište ne čeka nakon ovoga života.

Prigovor 3. Nadalje, Bog Koji je nadasve milosrdan skloniji je nagraditi dobro negoli kazniti zlo. No baš kao što oni koji su u stanju ljubavi čine određene zle stvari koje ne zaslužuju vječnu kaznu, tako oni koji su u smrtnom grijehu ponekad vrše čine, po rodu dobre, koji ne zaslužuju vječnu nagradu. Budući da se dakle ti dobri čini ne nagrađuju nakon ovoga života u onih koji će biti osuđeni, niti bi se oni zli čini trebali kažnjavati nakon ovoga života. Stoga slijedi isti zaključak.

Naprotiv, rečeno je (2 Mak 12,46): „Sveta je i spasonosna misao moliti za mrtve, da se odriješe od grijeha“. No nema potrebe moliti za mrtve koji su u nebu, jer oni nisu u potrebi; niti opet za one koji su u paklu, jer se ne mogu odriješiti od grijeha. Dakle, nakon ovoga života postoje neki koji još nisu odriješeni od grijeha, a koji se mogu od njih odriješiti; a takvi imaju ljubav, bez koje se grijesi ne mogu odriješiti, jer „ljubav pokriva sve grijehe“ [Izr 10,12]. Stoga oni neće biti predani vječnoj smrti, budući da „tko god živi i vjeruje u Mene, neće umrijeti nikada“ [Iv 11,26]: niti će postići slavu a da nisu očišćeni, jer ništa nečisto neće je postići, kako se navodi u posljednjem poglavlju Otkrivenja (redak 14). Dakle, neka vrsta čišćenja preostaje nakon ovoga života. Nadalje, Grgur Nisenski [De iis qui in fide dormiunt] kaže: „Ako onaj tko ljubi i vjeruje u Krista“, nije oprao svoje grijehe u ovom životu, „biva oslobođen nakon smrti ognjem čistilišta“. Dakle, preostaje neka vrsta čišćenja nakon ovoga života.

Odgovaram: iz zaključaka koje smo izveli gore (TP, pit. 86, čl. 4,5; XP, pit. 12, čl. 1) dovoljno je jasno da postoji čistilište nakon ovoga života. Jer ako se dug kazne ne plati u cijelosti nakon što se ljaga grijeha opere skrušenošću, niti se pak laki grijesi uvijek uklanjaju kada se otpuste smrtni grijesi, i ako pravednost zahtijeva da se grijeh dovede u red dužnom kaznom, slijedi da onaj tko nakon skrušenosti za svoju krivnju i nakon odrješenja umre prije nego što učini dužnu zadovoljštinu, biva kažnjen nakon ovoga života. Stoga oni koji niječu čistilište govore protiv pravednosti Božje: iz kojega je razloga takva tvrdnja pogrešna i protivna vjeri. Zato Grgur Nisenski, nakon gore navedenih riječi, dodaje: „Ovo propovijedamo držeći se nauka istine, i to je naše vjerovanje; to opća Crkva drži, moleći za mrtve da se odriješe od grijeha“. To se ne može shvatiti osim kao odnošenje na čistilište: a tko se god opire autoritetu Crkve, navlači na se biljeg hereze.

Odgovor na 1. prigovor: navedeni autoritet govori o trudu rada za zaslugu, a ne o trudu trpljenja da bi se očistilo.

Odgovor na 2. prigovor: zlo nema savršen uzrok, nego proizlazi iz svakoga pojedinačnoga nedostatka: dok dobro nastaje iz jednoga savršenog uzroka, kako tvrdi Dionizije [Div. Nom. iv, 4]. Stoga je svaki nedostatak zapreka savršenstvu dobra; dok svako dobro ne sprječava neko dovršenje zla, budući da nikada nema zla bez nekoga dobra. Posljedično, laki grijeh sprječava onoga tko ima ljubav da postigne savršeno dobro, naime vječni život, dok se ne očisti; dok smrtni grijeh ne može biti spriječen nekim pridruženim dobrom da smjesta dovede čovjeka do krajnosti zala.

Odgovor na 3. prigovor: onaj tko padne u smrtni grijeh usmrćuje sve dobro koje je prije učinio, a ono što čini dok je u smrtnom grijehu mrtvo je: budući da vrijeđajući Boga zaslužuje izgubiti sve dobro koje ima od Boga. Stoga nikakva nagrada nakon ovoga života ne čeka onoga tko umre u smrtnom grijehu, dok ponekad kazna čeka onoga tko umre u ljubavi, koja ne pere uvijek grijeh koji zatekne, nego samo onaj koji joj je protivan.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.