Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Lijek protiv uboda gnostikâ koji su naučavali da Bog ne traži mučeništvo: Tertulijan na temelju obaju Zavjeta pokazuje da je Njegova volja ispovijedati Krista sve do smrti.

1.

Zemlja rađa, kao kakvim gnojenjem, veliko zlo u sitnom škorpionu. Koliko je njegovih vrsta, toliko je i otrova, koliko je njegovih oblika, toliko je i nesreća, koliko je njegovih boja, toliko je i bolova. Nikandar piše o škorpionima i opisuje ih. A ipak, udariti repom, a rep je sve ono što se pruža iz najstražnjijeg dijela tijela i šiba, jedini je pokret kojim se svi služe pri napadu. Stoga taj niz čvorova u škorpiona, u čijoj se unutrašnjosti nalazi tanka otrovna žilica, uzdižući se u luku, na kraju zateže bodljikavi žalac poput naprave za izbacivanje projektila. Zbog te okolnosti po škorpionu nazivaju i ratno oružje koje, povlačenjem natrag, daje zamah strelicama. Vrh je u njih ujedno i iznimno tanak kanal za zadavanje rane, te ondje gdje prodre, izlijeva otrov. Uobičajeno vrijeme opasnosti jest ljetno doba: jarost podiže jedra kada vjetar puše s juga i jugozapada. Među lijekovima osobito su učinkovite nekim tvarima koje daje priroda; i magija stavlja kakav zavoj; iscjeliteljska umjetnost suprotstavlja se nožićem i kupicom. Jer neki u žurbi unaprijed uzimaju i zaštitni napitak, ali ga spolni odnos iscrpi pa opet ostaju bez njega. Mi imamo vjeru za obranu, ako nismo pogođeni i samim nevjerovanjem, odmah čineći znak i zaklinjući te premažući petu samom životinjom. Naposljetku, na taj način često pomažemo i poganima, budući da nas je Bog obdario onom snagom kojom se prvi poslužio apostol kada je prezreo zmijin ugriz. Što onda nudi to tvoje pero, ako je vjera sigurna onim što sama posjeduje? Nudi to da bude sigurna onim što sama posjeduje i u druga vremena, kada je izložena vlastitim škorpionima. I ovi imaju dosadnu sitnoću, različitih su vrsta, na jedan su način naoružani i podižu se u određeno vrijeme, i to ne u drugo doli u vrijeme žarkoga sunca. To je među kršćanima doba progonstva. Kada je dakle vjera silno uznemirena, a Crkva gori, kako je prikazana grmom, tada provaljuju gnostici, tada izmile valentinovci, tada izbijaju svi protivnici mučeništva, jer su i sami žarki da udare, prodru, ubiju. Jer, budući da znaju da su mnogi bezazleni i neiskusni, a k tome i slabi, te da je uistinu velik broj kršćana koji se okreću kako vjetar puše i prilagođavaju njegovim raspoloženjima, uviđaju da im se nikada ne smije prići više nego kada je strah otvorio ulaze u dušu, osobito kada je kakav iskaz svireposti već okrunio vjeru mučenika. Stoga, vukući za sobom rep do tada, najprije ga primjenjuju na osjećaje ili njime šibaju kao po praznom prostoru. Nedužni ljudi podnose takvo trpljenje. Tako da bi mogao pomisliti kako je govornik brat ili kakav bolji poganin. Sa sljedbom koja nikome ne dosađuje tako se postupa! Zatim bodu. Ljudi ginu bez razloga. Jer to da ginu, i to bez razloga, prvi je ubod. Zatim sada zadaju smrtonosan udarac. Ali bezazlene duše ne znaju što je napisano i koje to značenje nosi, gdje i kada i pred kime moramo ili trebali bismo ispovijedati, osim toga da ovo, umrijeti za Boga, budući da me On čuva, nije čak ni bezazlenost, nego ludost, štoviše bezumlje. Ako me On ubija, kako će Njegova dužnost biti da me sačuva? Jednom zauvijek Krist je umro za nas, jednom zauvijek bio je ubijen da mi ne bismo bili ubijeni. Ako On od mene zauzvrat traži isto, traži li On i spasenje od moje nasilne smrti? Ili pak Bog žudi za krvlju ljudi, osobito ako odbija krv bikova i jaraca? Zasigurno On više voli obraćenje nego smrt grešnika. A kako onda žudi za smrću onih koji nisu grešnici? Koga ove, a možda i druge suptilne zamke koje sadrže heretičke otrove, neće probosti bilo radi sumnje ako ne radi uništenja, bilo radi razdraživanja ako ne radi smrti? Što se pak tebe tiče, ako ti je vjera budna, udari li odmah na licu mjesta škorpiona s prokletstvom, koliko možeš, svojom sandalom, te ga ostavi da umire u vlastitoj ukočenosti? Ali ako on zasiti ranu, utiskuje otrov unutra i tjera ga da hita u utrobu; odmah sva prijašnja osjetila otupe, krv uma se smrzava, meso duha kopni, a gađenje prema kršćanskom imenu praćeno je osjećajem gorčine. Već i razum traži sebi mjesto gdje bi povratio; i tako, jednom zauvijek, slabost kojom je pogođen izdiše ranjenu vjeru bilo u krivovjerju bilo u poganstvu. A sada je trenutno stanje stvari takvo da se nalazimo usred žestoke vrućine, u samim pasjim danima progonstva, u stanju koje bez sumnje potječe od samoga pasjoglavca. Neke je kršćane iskušala vatra, druge mač, treće zvijeri; drugi gladuju u tamnici za mučeništvom koje su u međuvremenu okusili budući da su k tome bili izloženi tojagama i kandžama. Mi sami, određeni za progon, poput zajaca smo koje okružuju izdaleka; a krivovjerci obilaze po svom običaju. Stoga me stanje vremena potaknulo da svojim perom, nasuprot malim zvijerima koje muče našu sljedbu, pripremim naš lijek protiv otrova, kako bih njime postigao ozdravljenja. Vi koji čitate ujedno ćete i piti. A napitak nije gorak. Ako su Riječi Gospodnje slađe od meda i saća, sokovi potječu iz toga izvora. Ako Božje obećanje teče medom i mlijekom, sastojci koji čine taj napitak imaju okus po tome. »Ali jao onima koji slatko pretvaraju u gorko, a svjetlost u tamu.« Jer, na sličan način, i oni koji se protive mučeništvu, prikazujući spasenje kao uništenje, pretvaraju slatko u gorko, kao i svjetlost u tamu; i tako, dajući prednost ovom vrlo bijednom životu pred onim najblaženijim, stavljaju gorko umjesto slatkog, kao i tamu umjesto svjetlosti.

2.

Ali još ne smijemo učiti o dobru koje se dobiva mučeništvom a da prije nismo čuli o dužnosti njegova podnošenja; niti smijemo učiti o njegovoj korisnosti prije nego što čujemo o njegovoj nužnosti. Pitanje božanskoga naloga ide prvo, je li Bog htio i zapovjedio išta takvo, tako da se onima koji tvrde da to nije dobro ne ponavljaju argumenti kako bi to smatrali korisnim, osim kada budu podvrgnuti. Prilika je da se krivovjerci natjeraju na dužnost, a ne mamiti ih. Tvrdoglavost se mora pobijediti, a ne povlađivati joj. I, svakako, unaprijed će se proglasiti dovoljno dobrim ono za što se pokaže da je Bog ustanovio i zapovjedio. Neka evanđelja malo pričekaju dok izložim njihov korijen Zakon, dok utvrdim volju Božju iz onih spisa iz kojih u misli prizivam i Njega samoga: »Ja sam«, veli On, »Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika od onoga što je gore na nebu, niti od onoga što je dolje na zemlji, niti od onoga što je u vodi pod zemljom. Nemoj im se klanjati niti im služiti. Jer ja sam Gospodin, Bog tvoj.« Isto tako u istoj knjizi Izlaska: »Sami ste vidjeli da sam s vama govorio s neba. Ne pravite sebi bogova od srebra, niti si pravite bogova od zlata.« U istom smislu i u Ponovljenom zakonu: »Slušaj, Izraele; Gospodin je Bog tvoj jedini: i ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom snagom svojom i svom dušom svojom.« I opet: »I nemoj zaboraviti Gospodina, Boga svoga, koji te izvede iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Gospodina, Boga svoga, boj se, Njemu jedinom služi, uz Njega se drži i Njegovim se imenom zaklinji. Ne idite za drugim bogovima, bogovima narodâ koji su oko vas, jer je Gospodin, Bog tvoj, i ljubomoran Bog među vama, da se ne raspali gnjev Njegov na tebe i ne istrijebi te s lica zemlje.« Postavljajući pak pred njih blagoslove i prokletstva, On također veli: »Blagoslov ćete imati ako budete slušali zapovijedi Gospodina, Boga svoga, koje vam danas zapovijedam, i ne skrenete s puta koji sam vam zapovjedio, da idete i služite drugim bogovima koje ne poznajete.« A što se tiče njihova iskorjenjivanja na svaki način: »Potpuno zatrite sva mjesta na kojima su narodi, koje ćete zaposjesti u baštinu, služili svojim bogovima, na gorama i bregovima i pod svakim zasjenjenim stablom. Srušite sve njihove žrtvenike, razbijte i u komade zdrobite njihove stupove, posijecite njihove gajeve i vatrom spalite rezane likove samih bogova te istrijebite njihova imena s onoga mjesta.« Nadalje zaklinje, kada budu (Izraelci) ušli u obećanu zemlju i protjerali njezine narode: »Pazi na se da ih ne slijediš pošto budu protjerani ispred tebe, i da ne raspituješ za njihove bogove govoreći: Kako su ovi narodi služili svojim bogovima, tako ću i ja činiti.« Nego također veli: »Ako se među vama pojavi prorok ili snivač snova pa ti dade znak ili čudo, i to se dogodi, te on rekne: Hajdemo služiti drugim bogovima koje ne poznaješ, ne slušaj riječi toga proroka ili snivača snova, jer vas Gospodin, Bog vaš, iskušava da spozna bojite li se Boga svim srcem svojim i svom dušom svojom. Za Gospodinom, Bogom svojim, idite, Njeg se bojte, Njegove zapovijedi čuvajte, Njegov glas slušajte, Njemu služite i uz Njega se držite. A onaj prorok ili snivač snova neka se pogubi, jer je govorio da te odvrati od Gospodina, Boga tvoga.« A također u drugom odjeljku: »Ako te pak tvoj brat, sin tvoga oca ili tvoje majke, ili tvoj sin, ili tvoja kći, ili žena iz tvoga naručja, ili tvoj prijatelj koji ti je kao vlastita duša, bude potajno nagovarao govoreći: Hajdemo i služimo drugim bogovima koje ne poznaješ ni ti ni tvoji oci, od bogova narodâ koji su oko vas, blizu tebe ili daleko od tebe, ne pristaj ići s njim niti ga slušaj. Tvoje ga oko neka ne štedi, niti mu se smiluj, niti ga prikrivaj; nego ga svakako prijavi. Tvoja ruka neka bude prva na njemu da ga ubije, a nakon toga ruka svega naroda; i zaspite ga kamenjem te neka umre, jer je tražio da te odvrati od Gospodina, Boga tvoga.« Isto tako dodaje glede gradova: ako bi se pokazalo da je jedan od njih, po savjetu nepravednih ljudi, prešao k drugim bogovima, svi njegovi stanovnici trebaju se pogubiti, i sve što mu pripada neka postane prokleto, a sav njegov plijen neka se sabere na sva njegova izlazna mjesta te, zajedno sa svim narodom, spali vatrom na svim njegovim ulicama pred licem Gospodina Boga; i, veli On, »neka ne bude za stanovanje zauvijek: neka se više ne gradi, i neka se ništa od njegova prokletoga plijena ne prilijepi za tvoje ruke, da se Gospodin odvrati od žestine svoga gnjeva.« On je, iz svoga gnušanja prema idolima, sastavio i niz prokletstava: »Proklet bio čovjek koji načini rezani ili lijevani lik, gnusobu, djelo ruku obrtnika, i stavi ga na skrovito mjesto.« A u Levitskom zakoniku veli: »Ne idite za idolima niti si pravite livenih bogova: ja sam Gospodin, Bog vaš.« I na drugim mjestima: »Sinovi Izraelovi moji su kućni sluge; to su oni koje sam izveo iz zemlje egipatske: ja sam Gospodin, Bog vaš. Ne pravite sebi rukotvorenih idola niti podižite sebi rezana lika. Niti postavljajte u svojoj zemlji istaknutoga kamena da mu se klanjate: ja sam Gospodin, Bog vaš.« Ove je riječi doista najprije izrekao Gospodin na Mojsijeva usta, budući da su svakako primjenjive na koga god Gospodin Bog Izraelov jednako izvede iz Egipta najpraznovjernijega svijeta i iz prebivališta ljudskoga ropstva. Ali iz usta svakoga proroka redom odjekuju i riječi istoga Boga, uvećavajući taj isti Njegov zakon obnavljanjem istih zapovijedi, te na prvom mjestu ne objavljujući nijednu drugu dužnost na tako poseban način kao što je oprez pred svakim pravljenjem i klanjanjem idolima; kao kada na Davidova usta veli: »Idoli su naroda srebro i zlato: oči imaju, a ne vide; uši imaju, a ne čuju; nos imaju, a ne mirišu; usta imaju, a ne govore; ruke imaju, a ne hvataju; noge imaju, a ne hodaju. Slični će im biti oni koji ih prave i koji se u njih uzdaju.«

3.

Niti bih smatrao potrebnim raspravljati o tome vodi li Bog dostojan put kada zabranjuje da se Njegovo ime i čast predaju laži, ili čini li to kada ne pristaje da se oni koje je iščupao iz zamršenosti krive religije opet vrate u Egipat, ili čini li to kada ne dopušta da od Njega odu oni koje je izabrao za sebe. Tako ni to nećemo morati obrađivati, je li On htio da se drži pravilo koje je odlučio ustanoviti, i osvećuje li pravedno napuštanje pravila koje je htio da se drži; budući da ga ne bi uzalud ustanovio da nije htio da se drži, i uzalud bi htio da se drži da ga nije bio voljan braniti. Moj je sljedeći korak, doista, staviti na kušnju te Božje odredbe nasuprot krivim religijama, kako potpuno pobijeđenima tako i kažnjenima, budući da će o njima ovisiti čitav dokaz za mučeništva. Mojsije je bio nasamoj s Bogom na gori, kada narod, ne podnoseći njegovu odsutnost, koja je bila tako potrebna, nastoji načiniti sebi bogove, koje će on sa svoje strane radije uništiti. Arona zaklinju, te on zapovijeda da se skupe naušnice njihovih žena kako bi se bacile u vatru. Jer narod je, kao osudu samima sebi, upravo imao izgubiti prave ukrase za uši, Riječi Božje. Mudra im vatra pravi lijevani lik teleta, prekoravajući ih što im je srce ondje gdje im je i blago, u Egiptu naime, koji je svetošću zaodjenuo, među ostalim životinjama, i nekoga vola. Stoga je pokolj triju tisuća od strane njihove najuže rodbine, jer su razgnjevili svoga tako bliskog rođaka Boga, svečano označio i početak i zaslužene kazne toga prijestupa. Pošto skrenu Izrael, kako nam se pripovijeda u Knjizi Brojeva, u Šitimu, narod ode k kćerima moapskim da zadovolji svoju požudu: namamljeni su k idolima, tako da su učinili preljub i s duhom; naposljetku jedu od njihovih oskvrnjenih žrtava; zatim se klanjaju bogovima toga naroda i bivaju pripušteni obredima Baal-Peora. Za taj pad, također u idolopoklonstvo, sestru preljuba, trebala je pogibija dvadeset i tri tisuće od mačeva njihovih sunarodnjaka kako bi se ublažio božanski gnjev. Nakon smrti Jošue, sina Nunova, oni ostavljaju Boga svojih otaca te služe idolima, Baalima i Aštarotama; i Gospodin ih u gnjevu predade u ruke pljačkaša, te su ih ovi i dalje pljačkali i prodavali ih njihovim protivnicima, te uopće nisu mogli stajati pred svojim neprijateljima. Kamo god bi izišli, Njegova je ruka bila na njima na zlo, te su bili u velikoj nevolji. I nakon toga Bog postavlja nad njima suce [critas], koji su poput naših cenzora. Ali ni njih nisu nastavili čvrsto slušati. Čim bi koji od sudaca umro, nastavljali su prestupati više nego što su činili njihovi oci, idući za drugim bogovima, služeći im i klanjajući im se. Stoga se Gospodin razgnjevio. »Budući da je, doista«, veli On, »ovaj narod prekršio moj savez koji sam uspostavio s njihovim ocima, i nisu slušali moj glas, ni ja se neću brinuti da ispred njih uklonim ijednoga čovjeka od narodâ koje je Jošua ostavio o svojoj smrti.« I tako je, kroz gotovo sve anali sudaca i kraljeva koji su ih naslijedili, dok se čuvala snaga okolnih naroda, odmjeravao gnjev Izraelu ratom i sužanjstvom i tuđinskim jarmom, kad god bi se odvratili od Njega, osobito u idolopoklonstvo.

4.

Ako je, dakle, očito da je od početka ova vrsta štovanja bila zabranjena, čemu svjedoče tolike i tako važne zapovijedi, te da se u nju nikada nije upuštalo a da nije uslijedila kazna, kako pokazuju toliki i tako dojmljivi primjeri, i da Bog nijedan prijestup ne smatra tako drskim kao prijestup ove vrste, moramo nadalje uočiti smisao i božanskih prijetnji i njihova ispunjenja, što je već tada bilo potvrđeno ne samo time što se u njih nije sumnjalo, nego i podnošenjem mučeništava, za koja je On zacijelo dao povoda zabranjujući idolopoklonstvo. Jer inače mučeništava ne bi ni bilo. I On je zacijelo pružio, kao jamstvo za njih, svoj vlastiti autoritet, hoteći da se dogode oni događaji za čije je nastajanje dao povoda. U ovom je trenutku to važno, jer nas žestoko bode glede Božje volje, a škorpion ponavlja ubod niječući postojanje te volje i nalazeći joj manu, tako da ili podmeće kako postoji drugi bog čija to nije volja, ili pak jednako tako obara našega Boga videći da je to njegova volja, ili posvema niječe ovu Božju volju ako već ne može zanijekati samoga Boga. No što se nas tiče, dok se drugdje prepiremo o Bogu i o svemu ostalom tijelu krivovjernoga nauka, sada pred sobom povlačimo određene crte za jedan oblik okršaja, tvrdeći da je ova volja, koja je dala povoda mučeništvima, volja nikoga drugoga doli Boga Izraelova, na temelju zapovijedi koje se odnose na uvijek zabranjeno, kao i na temelju presuda nad kažnjenim idolopoklonstvom. Jer ako držanje zapovijedi uključuje podnošenje nasilja, to će biti, takoreći, zapovijed o držanju zapovijedi, koja od mene zahtijeva da pretrpim ono po čemu ću moći održati zapovijed, naime nasilje, ma kakvo mi prijetilo dok se čuvam idolopoklonstva. I zacijelo, u pretpostavljenom slučaju, Začetnik zapovijedi iznuđuje poslušnost prema njoj. Stoga On nije mogao ne htjeti da se dogode oni događaji po kojima će se ta poslušnost očitovati. Dana mi je zapovijed da ne spominjem nijednoga drugoga boga, čak ni riječju, jednako malo jezikom kao i rukom, da načinim boga, i da se ne klanjam niti na bilo koji način iskazujem štovanje drugomu osim samo Njemu koji mi tako zapovijeda, kojega mi je zapovjeđeno i bojati se da me On ne napusti, i ljubiti ga svim svojim bićem, da bih za Njega umro. Služeći kao vojnik pod tom prisegom, izazvan sam od neprijatelja. Ako im se predam, postajem poput njih. Držeći se te prisege, žestoko se borim u boju, bivam ranjen, sasječen na komade, ubijen. Tko je poželio ovaj kobni ishod svome vojniku, doli onaj koji ga je zapečatio takvom prisegom?

5.

Imate, dakle, volju moga Boga. Izliječili smo ovaj ubod. Obratimo pozornost na drugi udarac koji se tiče naravi Njegove volje. Bilo bi zamorno dokazivati da je moj Bog dobar, s kojom su istinom marcionisti sada već upoznati po nama. U međuvremenu je dovoljno to što se On naziva Bogom da bi bilo nužno vjerovati kako je dobar. Jer ako tko pretpostavi da je Bog zao, neće moći ostati pri objema sastavnicama toga: morat će ili ustvrditi da onaj za koga je mislio da je zao nije Bog, ili da je onaj koga je proglasio Bogom dobar. Dobra će, dakle, biti i volja onoga koji, ako nije dobar, neće biti Bog. Dobrota i same stvari koju je Bog htio, mislim na mučeništvo, to će pokazati, jer samo onaj tko je dobar hoće ono što je dobro. Odlučno tvrdim da je mučeništvo dobro, budući da ga traži Bog koji isto tako zabranjuje i kažnjava idolopoklonstvo. Jer mučeništvo se bori protiv idolopoklonstva i protivi mu se. A boriti se protiv zla i protiviti mu se ne može biti ništa drugo doli dobro. Ne kao da poričem da postoji suparništvo u zlim stvarima međusobno, kao i u dobrima; no ovaj razlog zahtijeva drukčije stanje stvari. Jer mučeništvo se bori s idolopoklonstvom ne iz neke zlobe koju dijele, nego iz vlastite dobrohotnosti; jer ono izbavlja od idolopoklonstva. Tko neće proglasiti dobrim ono što izbavlja od idolopoklonstva? Što je drugo suprotstavljenost između idolopoklonstva i mučeništva doli ona između života i smrti? Život će se smatrati mučeništvom onoliko koliko se idolopoklonstvo smatra smrću. Onaj tko nazove život zlom, smrt će nazvati dobrom. Ljudima pripada i ova izopačenost: odbaciti ono što je ljekovito, prihvatiti ono što je pogubno, izbjegavati sve opasne lijekove, ili, ukratko, žudjeti za smrću radije nego za ozdravljenjem. Jer mnogi su oni koji bježe i od liječničke pomoći, mnogi u ludosti, mnogi iz straha i lažnoga stida. A liječnička vještina očito ima prividnu okrutnost, zbog skalpela, i zbog užarenoga željeza, i zbog velike žestine gorušice; ipak, biti rezan i paljen, rastezan i grizen, nije zbog toga zlo, jer uzrokuje spasonosne boli; niti će se odbiti samo zato što nanosi muku, nego će se upravo zato što neizbježno nanosi muku i primijeniti. Dobro koje iz toga proizlazi opravdanje je za strahotu samoga zahvata. Ukratko, onaj čovjek koji urla, jauče i riče u rukama liječnika, ubrzo će te iste ruke obasuti nagradom i razglasiti da su najbolji operateri, te više neće tvrditi da su okrutni. Tako i mučeništva bjesne silovito, ali radi spasenja. Bogu će također biti slobodno liječiti za vječni život pomoću ognja i mačeva i svega što je bolno. No vi ćete se diviti liječniku barem u tome pogledu što većinom rabi slična svojstva u liječenju kako bi se suprotstavio svojstvima bolesti, kada pomaže, takoreći, na obrnut način, priskrbljujući pomoć pomoću onih stvari kojima se duguje sama nevolja. Jer on i vrućinu suzbija vrućinom, stavljajući veći teret; i upalu pokorava ostavljajući žeđ neutaženom, radije mučeći; i suvišak žuči skuplja svakim gorkim napitkom, i zaustavlja krvarenje otvarajući još jednu žilicu. Ali vi ćete smatrati da Bogu valja naći manu, i to zbog ljubomore, ako je odlučio boriti se protiv bolesti i činiti dobro oponašajući bolest, uništiti smrt smrću, raspršiti ubijanje ubijanjem, odagnati mučenja mučenjima, rastjerati kazne kaznama, podariti život oduzimanjem istoga, pomoći tijelu nanoseći mu štetu, očuvati dušu ugrabljenjem iste. Ta naopakost, kako je vi držite, jest razumnost; ono što smatrate okrutnošću jest dobrota. Tako, budući da Bog kratkim patnjama postiže ozdravljenja za vječnost, hvalite svoga Boga radi svoga blagostanja; pali ste u Njegove ruke, ali ste sretno pali. On je također pao u vaše bolesti. Čovjek uvijek prvi priskrbljuje posao liječniku; ukratko, sam je na sebe navukao smrtnu opasnost. Od svoga je Gospodara, kao od liječnika, primio dovoljno spasonosno pravilo da živi po zakonu, da jede uistinu od svega što je vrt rađao i da se suzdrži samo od jednoga jedinoga stabalca koje je u međuvremenu sam Liječnik znao kao pogibeljno. Poslušao je onoga kojemu je dao prednost i prekršio samosavladavanje. Pojeo je ono što je bilo zabranjeno i, prezasićen prijestupom, pretrpio probavne smetnje koje vode u smrt; zacijelo je bogato zaslužio posve izgubiti život onaj tko je to sam želio. Ali budući da se upaljena oteklina nastala zbog prijestupa podnosila sve dok se u pravo vrijeme nije mogao pripraviti lijek, Gospodin je postupno pripremao sredstva ozdravljenja, sva pravila vjere, a ona su također nosila sličnost s uzrocima bolesti, budući da riječ smrti dokidaju riječju života, a slušanje prijestupa umanjuju slušanjem odanosti. Tako, čak i kada taj Liječnik zapovijedi nekome da umre, On izgoni obamrlost smrti. Zašto čovjek sada pokazuje neradost trpjeti od lijeka ono što tada nije nerado trpio od bolesti? Mrzi li biti ubijen radi spasenja onaj tko nije mrzio biti ubijen radi propasti? Hoće li se gnušati protuotrova onaj tko je zjapio za otrovom?

6.

No ako nam je, radi borbe, Bog odredio mučeništva, da bismo se time ogledali s našim protivnikom, kako bi On sada nastavio satirati onoga po kojemu je čovjek izabrao biti satrt, i ovdje vlada velikodušnost Božja, a ne okrutnost. Jer On je htio učiniti da čovjek, sada vjerom istrgnut iz đavlova grla, isto tako hrabrošću gazi po njemu, kako ne bi samo umakao svome neprijatelju, nego ga i potpuno pobijedio. Onome koji je pozvao na spasenje svidjelo se pozvati i na slavu, kako bi oni koji su se radovali zbog svoga izbavljenja bili u zanosu i kada budu ovjenčani. S kakvom naklonošću svijet slavi one igre, borbene svetkovine i praznovjerna natjecanja Grka, koja uključuju oblike i bogoštovlja i užitka, sada je postalo jasno i u Africi. Još uvijek gradovi, šaljući pojedinačno svoje čestitke, dodijavaju Kartagi, koja je bila obdarena pitijskim igrama nakon što je trkalište doživjelo duboku starost. Tako je svijet povjerovao da je najprikladniji način ispitivanja napretka u vještinama staviti u natjecanje oblike umijeća, izvući postojeće stanje tijela i glasova, pri čemu je nagrada prijavitelj, javna predstava sudac, a užitak presuda. Gdje su sama natjecanja, ondje ima i rana: šake tjeraju u teturanje, pete udaraju poput ovnova, boksačke rukavice sakate, bičevi ostavljaju posjekotine. Ipak, nitko neće prekoriti priređivača natjecanja što ljude izlaže nasilju. Tužbe za nanošenje ozljeda ostaju izvan trkališta. No u mjeri u kojoj se ti ljudi bave modricama, i krvlju, i oteklinama, on će im namijeniti krune, bez sumnje, i slavu, i dar, građanske povlastice, doprinose građana, kipove, spomenike i, onakvu kakvu svijet može dati, vječnost slave, uskrsnuće kroz trajan spomen. Sam se šakač ne žali na bol, jer je želi; kruna zatvara rane, palma skriva krv: više ga uzbuđuje pobjeda negoli ozljeda. Hoćete li smatrati povrijeđenim ovoga čovjeka kojega vidite sretnim? Ali čak ni sam poraženi neće prekoriti priređivača natjecanja za svoju nesreću. Zar će Bogu biti nedolično iznijeti vrste vještina i svoja vlastita pravila na javni vidik, na ovo otvoreno polje svijeta, da ih vide ljudi, i anđeli, i sve vlasti? Ispitati tijelo i duh s obzirom na postojanost i ustrajnost? Dati ovomu palmu, ovomu odličje, onomu građansko pravo, onomu plaću? Neke također odbaciti, i nakon kazne ukloniti ih sa sramotom? Vi, tobože, propisujete Bogu vremena, ili načine, ili mjesta u kojima će pokrenuti kušnju glede svoje vlastite čete natjecatelja, kao da Sudcu ne priliči donijeti i prethodnu odluku. E pa sad, ako je On izložio vjeru podnošenju mučeništava ne radi natjecanja, nego radi njezine vlastite koristi, zar nije trebala imati neku zalihu nade, radi čijega bi povećanja mogla obuzdati vlastitu želju i zauzdati svoje htijenje kako bi se trudila uzdići se, budući da su i oni koji vrše zemaljske službe željni napredovanja? Ili kako će biti mnogo stanova u kući našega Oca, ako ne u skladu s različitošću zasluga? Kako će se i jedna zvijezda razlikovati od druge zvijezde u sjaju, ako ne po nejednakosti svojih zraka? No nadalje, ako je zbog toga neko povećanje sjaja također bilo prikladno uzvišenosti vjere, taj je dobitak trebao biti takve vrste da stoji velikoga truda, oštre patnje, mučenja, smrti. Ali promotrite uzdarje, kada se daju tijelo i život, od kojih u čovjeku nema ničega dragocjenijega, jedno iz ruke Božje, drugo iz Njegova daha, da se daju upravo one stvari u čijem se postizanju sastoji dobrobit; da se troše upravo one stvari koje se mogu steći; da su iste stvari i cijena i roba. Bog je predvidio i druge slabosti svojstvene ljudskomu stanju, neprijateljske smicalice, varljive izglede stvorenja, zamke svijeta; da će vjera, čak i nakon krštenja, biti u opasnosti; da će većina, nakon što postigne spasenje, ponovno biti izgubljena, kaljanjem svadbene haljine, propustom u pribavljanju ulja za svoje svjetiljke, te da će biti takvi koje će valjati tražiti po gorama i šumama i nositi natrag na ramenima. Zato je odredio kao drugu zalihu utjehe, i posljednje sredstvo pomoći, boj mučeništva i krštenje krvlju, nakon toga slobodno od opasnosti. A o blaženstvu čovjeka koji je postao dionikom toga, David kaže: »Blaženi oni kojima su oproštena bezakonja i kojima su grijesi pokriveni. Blago čovjeku komu Gospodin ne ubraja grijeha.« Jer, strogo govoreći, ništa se više ne može uračunati mučenicima, po kojima se u krštenju krvlju polaže sam život. Tako »ljubav pokriva mnoštvo grijeha«; i ljubeći Boga, naime, svom svojom snagom, kojom u podnošenju mučeništva ustraje u borbi, svim svojim životom, koji polaže za Boga, ona od čovjeka čini mučenika. Hoćete li nazvati ova ozdravljenja, savjete, načine suđenja, prizore, primjere čak i Božjega barbarstva? Žudi li Bog za ljudskom krvlju? Pa ipak, usudio bih se ustvrditi da žudi, ako i čovjek žudi za kraljevstvom nebeskim, ako čovjek žudi za sigurnim spasenjem, ako čovjek žudi i za drugim ponovnim rođenjem. Razmjena nije mrska nikomu tko može, kao opravdanje za sebe, navesti da i korist i štetu dijele stranke koje je sklapaju.

7.

Ako nam škorpion, mašući svojim repom u zraku, još uvijek predbacuje da nam je Bog ubojica, zgrozit ću se nad posve poganim dahom hule koji smrdi iz njegovih krivovjernih usta; ali prigrlit ću čak i takvoga Boga, sa sigurnošću izvedenom iz razuma, kojim je razumom čak i On sam, u osobi svoje vlastite Mudrosti, na Salomonova usta, proglasio sebe većim od ubojice: Mudrost (Sophia), kaže On, poklala je svoju djecu. Sophia je Mudrost. Zacijelo ih je mudro poklala ako je samo za život, i razumno ako je samo za slavu. Kakva li vješta oblika ubojstva od strane roditelja! O, spretnosti zločina! O, dokaza okrutnosti, koja je ubila s tim razlogom, da onaj koga je ubila ne umre! I stoga, što slijedi? Mudrost se hvali u pjesmama, na izlaznim mjestima; jer i smrt mučenika slavi se u pjesmi. Mudrost postupa s postojanošću na ulicama, jer s dobrim ishodima ubija svoje vlastite sinove. Štoviše, na vrhovima zidina govori sa sigurnošću, kada doista, po Izaiji, ovaj dovikuje: »Ja sam Božji«, a ovaj kliče: »U ime Jakovljevo«, a drugi piše: »U ime Izraelovo«. O dobre li majke! I sam želim biti ubrojen među njezine sinove, da me ona ubije; želim biti ubijen, da postanem sin. No ubija li ona samo svoje sinove, ili ih i muči? Jer čujem Boga gdje na drugome mjestu kaže: »Pretopit ću ih kao što se zlato pretapa i iskušat ću ih kao što se srebro iskušava.« Zacijelo sredstvima mučenja koja pružaju ognjevi i kazne, kušnjama mučeništava vjere. Apostol također zna kakvoga nam je Boga pripisao kada piše: »Ako Bog nije poštedio vlastitoga Sina, nego ga predao za sve nas, kako nam s njime neće sve darovati?« Vidite kako je božanska Mudrost ubila čak i svoga vlastitoga, prvorođenoga i jedinorođenoga Sina, koji će zacijelo živjeti, štoviše, i druge vratiti u život. Mogu reći s Mudrošću Božjom: Krist je taj koji se predao za naše grijehe. Već je Mudrost zaklala i samu sebe. Značaj riječi ne ovisi samo o zvuku, nego i o značenju, i njih valja čuti ne samo ušima, nego i umom. Tko ne razumije, vjeruje da je Bog okrutan; premda je i za onoga tko ne razumije objavljena opomena kako bi se obuzdala njegova krutost u shvaćanju drukčijem od ispravnoga. »Jer tko je«, veli apostol, »upoznao misao Gospodnju? Ili tko mu je bio savjetnik da ga pouči? Ili tko mu je pokazao put razbora?« No, doista, svijet je smatrao dopuštenim da se Dijana Skita, ili Merkur Gala, ili Saturn Afrikanaca umiruju ljudskim žrtvama; a u Laciju sve do danas daju Jupiteru da kuša ljudsku krv usred grada; i nitko to ne čini predmetom rasprave, niti zamišlja da se to ne događa iz nekoga razloga, ili da se događa po volji njegova boga, a da nema vrijednosti. Da je i naš Bog, kako bi imao vlastitu žrtvu, zatražio mučeništva za sebe, tko bi mu predbacio smrtonosnu religiju, i žalosne obrede, i žrtvenik lomaču, i svećenika grobara, a ne bi radije smatrao sretnim čovjeka kojega bi Bog progutao?

8.

Držimo se dakle onoga jednoga stava i, samo u pogledu ovoga pitanja, pozivamo na sučeljavanje o tome je li Bog zapovjedio mučeništva, kako biste povjerovali da su zapovjeđena s razlogom, ako spoznate da ih je On zapovjedio, jer Bog neće ništa zapovjediti bez razloga. Budući da je smrt njegovih svetaca dragocjena u njegovim očima, kako David pjeva, mislim da to nije ona smrt koja zapada ljude općenito i koja je dug što ga svi duguju, štoviše, ona je čak sramotna zbog prijestupa i zasluge osude iz koje potječe, nego ona druga s kojom se susreće u ovome samom djelu, u svjedočenju za vjeru i održavanju borbe priznanja za pravednost i sakrament. Kako kaže Izaija: »Gle, pravednik gine, i nitko to ne uzima k srcu; i ljudi pobožni bivaju ugrabljeni, a nitko ne razmišlja: ispred nepravde pravednik gine, i on će imati čast pri svojem ukopu«. Ovdje također imate i najavu mučeništava i nagrade koju ona donose. Od početka, doista, pravednost trpi nasilje. Odmah, čim se Bog počeo štovati, vjera je dobila zlu volju za svoj dio. Onaj koji je ugodio Bogu biva ubijen, i to od svoga brata. Počevši s krvnim srodstvom, kako bi lakše krenula u potragu za krvlju stranaca, bezbožnost je učinila predmetom svoje potjere, naposljetku, ne samo pravedne osobe, nego čak i proroke. David je progonjen; Ilija natjeran u bijeg; Jeremija kamenovan; Izaija prepiljen; Zaharija zaklan između žrtvenika i hrama, ostavljajući na tvrdom kamenju trajne tragove svoje krvi. Onaj sam, na kraju zakona i proroka, nazvan ne prorokom nego glasnikom, trpeći sramotnu smrt, biva obezglavljen kao nagrada plesačici. A zasigurno su oni koji su običavali biti vođeni Duhom Božjim bivali od njega samoga vođeni k mučeništvima; tako da su već morali podnositi ono što su također naviještali kao nešto što treba podnijeti. Stoga je i bratstvo trojice, kada je posvećenje kraljeva kipa bilo povod da se građane prisili na štovanje, dobro znalo što vjera, koja jedina u njima nije bila zarobljena, zahtijeva, naime, da se moraju oduprijeti idolopoklonstvu do smrti. Jer sjećali su se i riječi Jeremije koji je pisao onima kojima je prijetilo ono sužanjstvo: »A sada ćete vidjeti kako se na ramenima nose bogovi babilonaca, od zlata i srebra i drveta, koji ulijevaju strah poganima. Čuvajte se, stoga, da i vi ne budete posve nalik tuđincima i da vas ne obuzme strah dok gledate mnoštvo kako štuje te bogove sprijeda i straga, nego recite u svom umu: Naša je dužnost štovati Tebe, Gospodine«. Stoga, dobivši pouzdanje od Boga, rekoše, kada su snagom uma prkosili kraljevim prijetnjama protiv neposlušnih: »Nije nam potrebno odgovoriti ti na tu tvoju zapovijed. Jer naš Bog kojega štujemo može nas izbaviti iz užarene peći i iz tvojih ruku; a tada će ti postati jasno da nećemo služiti tvome idolu niti se klanjati tvome zlatnom kipu koji si podigao«. O mučeništva savršena čak i bez trpljenja! Dovoljno su trpjeli, dovoljno su bili spaljeni oni koje je Bog zbog toga zaštitio, kako se ne bi činilo da su dali lažni prikaz njegove moći. Jer odmah bi, zasigurno, lavovi, sa svojom prigušenom i uobičajenom divljinom, proždrli i Daniela, štovatelja nikoga drugoga doli Boga, i stoga optuženog i traženog od Kaldejaca, da je bilo ispravno da se dostojno Darijevo iščekivanje glede Boga pokazalo varavim. Uostalom, svaki propovjednik Božji, a i svaki štovatelj, koji je, pozvan u službu idolopoklonstva, odbio poslušnost, trebao je trpjeti, sukladno smislu i onoga dokaza kojim je istina trebala biti preporučena i onima koji su tada živjeli i onima koji dolaze u nizu, naime, da trpljenje samih njezinih branitelja jamči povjerenje u nju, jer nitko ne bi htio biti ubijen osim onoga koji posjeduje istinu. Takve zapovijedi kao i primjeri, koji sežu do najranijih vremena, pokazuju da su vjernici pod obvezom trpjeti mučeništvo.

9.

Preostaje nam, da drevna vremena ne bi možda imala sakrament isključivo za sebe, pregledati moderni kršćanski sustav, kao da bi on, budući također od Boga, mogao biti različit od onoga što mu je prethodilo, a osim toga, stoga, i suprotstavljen mu u svom kodeksu pravila, tako da njegova Mudrost ne zna ubijati vlastite sinove! Očito su u slučaju Krista i božanska narav i volja i sljedba različiti od bilo čega ranije poznatog! On će zapovjediti ili nikakva mučeništva uopće, ili ona koja se moraju razumjeti u smislu različitom od uobičajenog, budući da je takva osoba koja nikoga ne potiče na rizik ove vrste niti obećava nagradu onima koji trpe za njega, jer on ne želi da oni trpe; i stoga on kaže, iznoseći svoje glavne zapovijedi: »Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko«. Sljedeća izjava, doista, odnosi se najprije na sve bez ograničenja, a zatim posebno na same apostole: »Blago vama kad vas pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas, zbog mene. Radujte se i kličite, jer je velika plaća vaša na nebesima; jer tako su činili njihovi očevi i prorocima«. Tako da je on isto tako prorekao da će i oni sami biti ubijeni, po primjeru proroka. Premda, čak i da je on odredio sve ovo progonstvo u slučaju poslušnosti samo za one koji su tada bili apostoli, zasigurno bi preko njih, zajedno s cijelim sakramentom, s mladicom imena, sa slojem Svetoga Duha, pravilo o podnošenju progonstva imalo obzir i na nas, kao na učenike po nasljedstvu i, takoreći, grmlje iz apostolskog sjemena. Jer i tako on ponovno upućuje riječi vodstva apostolima: »Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove«; i: »Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i bičevati vas u svojim sinagogama; i izvodit će vas pred upravitelje i kraljeve zbog mene, za svjedočanstvo njima i poganima«, itd. Kada pak dodaje: »Brat će brata predavati na smrt i otac dijete; i djeca će ustajati protiv roditelja i predavati ih da se pogube«, on je jasno najavio s obzirom na ostale da će biti podvrgnuti ovome obliku nepravednog postupanja, kojemu ne nalazimo primjera u slučaju apostola. Jer nitko od njih nije iskusio oca ili brata kao izdajnika, što mnogi od nas jesu. Zatim se vraća apostolima: »I svi će vas mrziti zbog moga imena«. Koliko će više nas, za koje postoji nužnost da nas predaju i roditelji! Tako, dodjeljujući ovu samu izdaju, čas apostolima, čas svima, on izlijeva istu propast na sve posjednike imena, na kojima će ime, zajedno s uvjetom da bude predmet mržnje, počivati. Ali tko ustraje do kraja, taj će biti spašen. Ustrajući u čemu nego u progonstvu, izdaji, smrti? Jer ustrajati do kraja nije ništa drugo nego pretrpjeti kraj. I stoga odmah slijedi: »Nije učenik nad učiteljem niti sluga nad svojim gospodarom«; jer, budući da je sam Učitelj i Gospodin bio postojan u podnošenju progonstva, izdaje i smrti, mnogo će više biti dužnost njegovih slugu i učenika podnositi isto, kako se ne bi činilo da su nadmoćniji od njega ili da su dobili imunitet od napada nepravednosti, budući da bi im to samo po sebi trebala biti dovoljna slava, da budu suobličeni patnjama svoga Gospodina i Učitelja; i, pripremajući ih za podnošenje ovih stvari, on ih podsjeća da se ne smiju bojati takvih osoba koje ubijaju samo tijelo, ali nisu u stanju uništiti dušu, nego da moraju posvetiti strah radije onome koji ima takvu moć da može ubiti i tijelo i dušu i uništiti ih u paklu. Tko su, molim vas, ti ubojice samo tijela, nego spomenuti upravitelji i kraljevi, ljudi, mislim? Tko je vladar i duše, nego samo Bog? Tko je ovaj nego onaj koji prijeti budućim ognjem, onaj bez čije volje ni jedan od dva vrapca ne pada na zemlju; to jest, ni jedna od dvije čovjekove supstancije, tijelo ili duh, jer je i broj naših vlasi zabilježen pred njim? Ne bojte se, dakle. Kada dodaje: »Vrijedniji ste od mnogo vrabaca«, on obećava da nećemo uzalud, to jest, ne bez koristi, pasti na zemlju ako radije izaberemo da nas ubiju ljudi nego Bog. »Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem svojim koji je na nebesima; a tko god mene zaniječe pred ljudima, zanijekat ću i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima«. Jasni su, kako mislim, upotrijebljeni izrazi u najavi i način na koji treba objasniti priznanje kao i nijekanje, iako je način njihova postavljanja različit. Onaj tko se priznaje kršćaninom, svjedoči da je Kristov; onaj tko je Kristov mora biti u Kristu. Ako je u Kristu, on se zasigurno priznaje u Kristu, kada se priznaje kršćaninom. Jer on to ne može biti a da nije u Kristu. Osim toga, priznajući se u Kristu, on priznaje i Krista: jer, po sili toga što je kršćanin, on je u Kristu, dok je i sam Krist u njemu. Jer ako ste spomenuli dan, također ste iznijeli na vidjelo element svjetlosti koji nam daje dan, iako možda niste spomenuli svjetlost. Tako, premda on nije izričito rekao: »Onaj tko će priznati mene«, ipak postupanje uključeno u svakodnevno priznanje nije različito od onoga što se misli u Gospodinovoj izjavi. Jer onaj tko priznaje da je ono što jest, to jest kršćanin, priznaje i ono po čemu to jest, to jest Krista. Stoga onaj tko je zanijekao da je kršćanin, zanijekao je u Kristu, niječući da je u Kristu dok niječe da je kršćanin; a s druge strane, niječući da je Krist u njemu, dok on niječe da je u Kristu, on će zanijekati i Krista. Tako će i onaj tko će zanijekati u Kristu, zanijekati Krista, i onaj tko će se priznati u Kristu, priznati Krista. Bilo bi stoga dovoljno i da je naš Gospodin dao najavu samo o priznanju. Jer, iz njegova načina iznošenja priznanja, moglo bi se unaprijed odlučiti i s obzirom na njegovu suprotnost, nijekanje, to jest, da Gospodin na nijekanje uzvraća nijekanjem, baš kao što na priznanje uzvraća priznanjem. I stoga, budući da se u kalupu u kojem je priznanje izliveno može opaziti i stanje s obzirom na nijekanje, očito je da drugom načinu nijekanja pripada ono što je Gospodin o njemu najavio, izrazima različitim od onih kojima govori o priznanju, kada kaže: »Tko će mene zanijekati«, a ne »Tko će zanijekati u meni«. Jer on je predvidio da će i ovaj oblik nasilja, u većini slučajeva, odmah uslijediti kada netko bude prisiljen odreći se kršćanskog imena, da će onaj tko je zanijekao da je kršćanin biti prisiljen zanijekati i samoga Krista huleći na njega. Kao što smo se ne tako davno, nažalost, zgražali nad borbom koju su na taj način vodili neki sa svojom cijelom vjerom, koja je imala povoljne predznake. Stoga će biti uzaludno reći: »Iako ću zanijekati da sam kršćanin, Krist me neće zanijekati, jer nisam zanijekao njega samoga«. Jer čak će se i toliko zaključiti iz onoga nijekanja kojim je, budući da niječe Krista u sebi niječući da je kršćanin, zanijekao i samoga Krista. Ali ima i više, jer on prijeti isto tako sramotom za sramotu zauzvrat: »Tko se god postidi mene pred ljudima, i ja ću se postidjeti njega pred Ocem svojim koji je na nebesima«. Jer on je bio svjestan da nijekanje najviše od svega proizvodi sram, da se stanje uma pojavljuje na čelu i da rana srama prethodi onoj na tijelu.

10.

A što se tiče onih koji misle da nije ovdje, to jest, ne unutar ovoga zemaljskog okruženja, niti tijekom ovoga razdoblja postojanja, niti pred ljudima koji posjeduju ovu narav koju svi dijelimo, određeno da se čini priznanje, kakva li je njihova pretpostavka, budući da je u suprotnosti s cijelim poretkom stvari koje iskušavamo u ovim zemljama, i u ovome životu, i pod ljudskim vlastima! Bez sumnje, kada duše odu iz svojih tijela i počnu biti stavljane na kušnju na različitim katovima nebesa, s obzirom na obvezu pod kojom su došle k Isusu, i budu ispitivane o onim skrivenim tajnama heretika, one tada moraju priznati pred stvarnim silama i stvarnim ljudima, Teletima, naime, i Abaskantima i Akinetima Valentinovim! Jer, kažu oni, čak ni sam Demijurg nije jednako odobravao ljude našega svijeta, koje je smatrao kapljicom iz vjedra i prašinom s gumna i slinom i skakavcima, te ih stavio na istu razinu čak i s nerazumnim zvijerima. Jasno, tako je napisano. Ipak, ne smijemo stoga razumjeti da postoji, osim nas, druga vrsta čovjeka, koja je, jer je to očito tako u predloženom slučaju, bila u stanju preuzeti, bez poništavanja usporedbe između dviju vrsta, i karakteristike rase i jedinstveno svojstvo. Jer čak i ako je život bio okaljan, tako da bi osuđen na prezir mogao biti prispodobljen predmetima koji se preziru, narav nije odmah oduzeta, tako da bi se moglo pretpostaviti da postoji druga pod njezinim imenom. Radije se narav čuva, iako život crveni; niti Krist poznaje druge ljude osim onih s obzirom na koje kaže: »Što govore ljudi, tko sam ja?«. I: »Kako želite da ljudi vama čine, činite i vi njima tako«. Razmotrite nije li on možda sačuvao takvu rasu da od njih očekuje svjedočanstvo za sebe, kao i da se sastoji od onih kojima nalaže uzajamnost pravednog postupanja. Ali ako bih uporno zahtijevao da mi se opišu ti nebeski ljudi, Arat će lakše skicirati Perzeja i Kefeja, i Erigonu i Arijadnu, među zviježđima. Ali tko je spriječio Gospodina da jasno propiše da priznanje od strane ljudi isto tako treba biti učinjeno tamo gdje je jasno najavio da će njegovo vlastito biti; tako da je izjava mogla glasiti ovako: »Tko god se prizna mojim pred ljudima na nebu, i ja ću se priznati njegovim pred Ocem svojim koji je na nebesima«? On me trebao spasiti od ove zablude o priznanju na zemlji, u kojem on ne bi želio da sudjelujem da je zapovjedio ono na nebu; jer nisam poznavao druge ljude osim stanovnika zemlje, budući da sam čovjek do tada nije bio opažen na nebu. Osim toga, kakva je vjerodostojnost onoga što se navodi, da bih, nakon smrti uzdignut na nebeska mjesta, tamo bio stavljen na kušnju, kamo ne bih bio prenesen a da već nisam prokušan, da bih tamo bio iskušavan s obzirom na zapovijed kamo nisam mogao doći nego da nađem pristup? Nebo stoji otvoreno kršćaninu prije nego put do njega; jer nema puta do neba osim onome kome nebo stoji otvoreno; i tko do njega stigne, ući će. Koje to sile, čuvajući stražu na vratima, čujem da tvrdite da postoje u skladu s rimskim praznovjerjem, s nekakvim Karnom, Forkulom i Limentinom? Koje to sile postavljate na ograde? Ako ste ikada čitali u Davidu: »Podignite vrata svoja, knezovi, i podignite se, vrata vječna, i ući će Kralj slave«; ako ste također čuli od Amosa: »Koji gradi do nebesa svoj uspon i takav je da izlijeva svoje obilje voda nad zemljom«; znajte da je i taj put uspona nakon toga sravnjen sa zemljom stopama Gospodnjim, i ulaz nakon toga otvoren snagom Kristovom, te da nikakvo odgađanje ili istraga neće dočekati kršćane na pragu, budući da se tamo ne moraju razlikovati jedni od drugih, nego biti priznati, i ne biti ispitivani, nego primljeni. Jer iako mislite da je nebo još uvijek zatvoreno, sjetite se da je Gospodin ovdje ostavio Petru, a preko njega i Crkvi, ključeve njegova, koje će svatko tko je ovdje bio ispitivan, a također i učinio priznanje, nositi sa sobom. Ali đavao uporno tvrdi da moramo priznati tamo, kako bi nas uvjerio da moramo zanijekati ovdje. Poslat ću pred sobom krasne spise, zasigurno, nosit ću sa sobom izvrsne ključeve, strah od onih koji ubijaju samo tijelo, ali ne čine ništa protiv duše: bit ću ukrašen zanemarivanjem ove zapovijedi: stajat ću s ugledom na nebeskim mjestima, ja koji nisam mogao stajati na zemaljskim: oduprijet ću se većim silama, ja koji sam popustio manjima: zaslužit ću da napokon budem pušten unutra, iako sam sada isključen. Lako se nameće i daljnja primjedba: »Ako ljudi moraju ispovijedati na nebu, onda ondje moraju i nijekati.« Jer gdje je jedno, ondje je i drugo. Naime, suprotnosti uvijek idu zajedno. Na nebu bi se dakle morao voditi čak i progon, koji je povod za ispovijedanje ili nijekanje. Zašto se onda ustežeš, o najdrskiji krivovjerniče, prenijeti u gornji svijet čitav niz sredstava prikladnih za zastrašivanje kršćana, a nadasve ondje smjestiti samu mržnju prema imenu, ondje gdje Krist vlada zdesna Ocu? Hoćeš li ondje zasaditi i židovske sinagoge, izvore progona, pred kojima su apostoli podnosili bičeve, i poganske skupove s njihovim vlastitim cirkusom, doista, gdje spremno složno viču: »Smrt trećemu rodu!«? No dužni ste na isto mjesto dovesti i našu braću, očeve, djecu, punice, snahe i naše ukućane, po čijem je posredovanju određena izdaja; isto tako kraljeve, upravitelje i naoružane vlasti, pred kojima se ima voditi sporni postupak. Zasigurno će i na nebu biti tamnica, lišena sunčevih zraka ili nezahvalno puna svjetla, a možda i okovi nebeskih pojasa, te, kao sprava za mučenje, sama os koja vrti nebesa uokrug. Zatim, ima li kršćanin biti kamenovan, tuča će biti blizu; ima li biti spaljen, munje su pri ruci; ima li biti posječen, naoružani Orion obavljat će svoju dužnost; ima li biti pogubljen od zvijeri, sjever će poslati medvjede, a Zodijak bikove i lavove. Tko podnese te napade do svršetka, taj će se spasiti. Hoće li dakle na nebu biti i svršetak, i trpljenje, i ubijanje, i prvo ispovijedanje? A gdje će biti tijelo potrebno za sve to? Gdje tijelo koje jedino ljudi imaju ubiti? Nepogrešivi nas je razum potaknuo da te stvari iznesemo čak i na šaljiv način; i nitko neće moći ukloniti zapreku sadržanu u ovom prigovoru što smo ga naveli, a da ne bude prisiljen prenijeti čitav bojni red sredstava svojstvenih progonu, sva moćna oruđa pripremljena za bavljenje tim pitanjem, na ono mjesto kamo je smjestio sudište pred kojim valja ispovijedati. Budući da progon izaziva ispovijedanje, a progon svršava u ispovijedanju, uza sve to neizbježno mora postojati i oruđe koje određuje i ulaz i izlaz, to jest početak i svršetak. No i mržnja prema imenu bit će ovdje, progon izbija ovdje, izdaja izvodi ljude ovdje, ispitivanje primjenjuje silu ovdje, mučenje bjesni ovdje, a ispovijedanje ili nijekanje dovršava čitav taj tijek postupka na zemlji. Stoga, ako su ostale stvari ovdje, ni ispovijedanje nije drugdje; ako je ispovijedanje drugdje, ni ostale stvari nisu ovdje. Doista, ostale stvari nisu drugdje; stoga ni ispovijedanje nije na nebu. Ili, ako hoće da način na koji se zbivaju nebesko ispitivanje i ispovijedanje bude drukčiji, zacijelo će na njima biti i dužnost da izmisle vlastiti način postupka posve drukčije vrste, koji se protivi onoj metodi naznačenoj u Pismima. A mi bismo mogli reći: neka razmotre postoji li ono što zamišljaju da postoji, pod uvjetom da se taj tijek postupka, svojstven ispitivanju i ispovijedanju na zemlji, tijek koji ima progon kao izvor iz kojega potječe i koji navodi razdor u državi, sačuva za svoju vlastitu vjeru, ako već moramo vjerovati upravo onako kako je i napisano, i razumjeti upravo onako kako je rečeno. Ovdje podnosim čitav taj postupak o kojemu je riječ, a sam Gospodin nije odredio drugi kraj svijeta za moje trpljenje. Jer što dodaje nakon što je završio s ispovijedanjem i nijekanjem? »Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju, nego mač«, nedvojbeno na zemlju. »Jer sam došao rastaviti čovjeka od oca njegova, i kćer od majke njezine, i snahu od svekrve njezine. I neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.« Jer tako biva da brat predaje brata na smrt, i otac sina; i djeca ustaju na roditelje i ubijaju ih. A tko ustraje do svršetka, taj neka se spasi. Tako čitav taj tijek postupka svojstven Gospodinovu maču, koji nije poslan na nebo, nego na zemlju, čini da ondje bude i ispovijedanje, koje ustrajnošću do svršetka ima uroditi trpljenjem smrti.

11.

Na isti način, dakle, tvrdimo da se i druge objave odnose na stanje mučeništva. »Tko«, veli Isus, »više voli svoj život nego mene, nije mene dostojan«, to jest onaj tko radije želi živjeti nijekanjem nego umrijeti ispovijedajući me; i »tko nađe svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga«. Dakle, doista ga nalazi onaj tko, zadobivajući život, niječe; ali onaj tko misli da ga zadobiva nijekanjem, izgubit će ga u paklu. S druge strane, onaj tko poradi ispovijedanja biva ubijen, izgubit će ga za sadašnjost, ali će ga također naći za vječni život. Uostalom, i sami upravitelji, kada potiču ljude na nijekanje, govore: »Spasi svoj život« i: »Nemoj izgubiti svoj život.« Kako bi Krist govorio doli u skladu s postupkom kojemu će kršćanin biti podvrgnut? No kada zabranjuje razmišljati o tome kakav odgovor dati pred sudačkom stolicom, On priprema svoje sluge za ono što ih čeka, daje jamstvo da će Duh Sveti odgovarati po njima; a kada želi da se brata pohodi u tamnici, On zapovijeda da oni koji će ispovijedati budu predmet brige; i ublažava njihove patnje kada tvrdi da će Bog osvetiti svoje izabrane. I u prispodobi o sušenju riječi nakon što je iznikla zelena vlat, On slika sliku s obzirom na žarku pripeku progona. Ako se te objave ne shvaćaju onako kako su izrečene, bez sumnje označuju nešto drugo nego što glas kazuje; i jedno će biti u riječima, a drugo u njihovu značenju, kao što biva s alegorijama, s prispodobama, sa zagonetkama. Koji god vjetar mudrovanja dakle ti škorpioni uhvate u svoja jedra, s kakvom god pronicavošću napadali, sada postoji samo jedan pravac obrane: prizvat će se same činjenice, zbivaju li se onako kako Pisma prikazuju da će se zbivati; jer će se u Pismima podrazumijevati nešto drugo ako se upravo to, što se čini da jest, ne nađe u stvarnim činjenicama. Jer ono što je napisano, mora se ispuniti. Usto, ono što je napisano tada će se ispuniti ako se ne dogodi nešto drukčije. No, gle, i smatra se da nas svi ljudi moraju mrziti poradi imena, kao što je napisano; i predaju nas naši najbliži srodnici, kao što je napisano; i izvode nas pred poglavare, ispituju nas, muče, ispovijedamo i nemilosrdno nas ubijaju, kao što je napisano. Tako je Gospodin odredio. Ako je te događaje odredio drukčije, zašto se ne zbivaju drukčije nego što ih je odredio, to jest onako kako ih je odredio? Pa ipak, ne zbivaju se drukčije nego što je odredio. Stoga, kako se zbivaju, tako je odredio; i kako je odredio, tako se zbivaju. Jer niti bi im bilo dopušteno dogoditi se drukčije nego što je On odredio, niti bi On sa svoje strane odredio drukčije nego što bi želio da se dogode. Tako ovi odlomci Pisma neće značiti ništa drugo doli ono što prepoznajemo u stvarnim činjenicama; ili ako se još ne zbivaju oni događaji koji su najavljeni, kako se to zbivaju oni koji nisu najavljeni? Jer ovi događaji koji se zbivaju nisu najavljeni ako su oni koji su najavljeni drukčiji, a ne ovi koji se zbivaju. E pa sada, budući da se u stvarnome životu susreću upravo oni događaji za koje se vjeruje da su u riječima izrečeni s drukčijim značenjem, što bi se dogodilo kada bi se otkrilo da su se zbili na drukčiji način nego što je bilo objavljeno? No to će biti svojeglavost vjere: ne vjerovati onome što je dokazano, a pretpostavljati istinitim ono što nije dokazano. A toj svojeglavosti suprotstavit ću i sljedeći prigovor: ako ovi događaji, koji se zbivaju kako je napisano, neće biti upravo oni koji su najavljeni, onda se ni oni drugi, na koje se misli, ne bi smjeli zbivati kako je napisano, kako i sami ne bi, po primjeru ovih drugih, bili u opasnosti od isključenja, jer je jedno u riječima, a drugo u činjenicama; i preostaje da se čak ni najavljeni događaji ne vide kada se zbivaju, ako su najavljeni drukčije nego što se imaju zbiti. A kako će se vjerovati da su se zbili oni koji nisu bili najavljeni onako kako se zbivaju? Tako krivovjernici, ne vjerujući onome što je najavljeno onako kako je pokazano da se zbilo, vjeruju onome što nije bilo čak ni najavljeno.

12.

Tko bi dakle trebao bolje poznavati srž Pisama doli sama Kristova škola, oni koje je Gospodin izabrao sebi za učenike, zacijelo da budu potpuno poučeni u svemu, i postavio ih nama za učitelje da nas pouče u svemu? Kome bi radije obznanio zastrto značenje svoga govora doli onome kome je otkrio obličje svoje slave, Petru, Ivanu i Jakovu, a poslije Pavlu, kojemu je udijelio udio i u radostima raja prije njegova mučeništva? Ili zar i oni pišu drukčije nego što misle, učitelji koji se služe prijevarom, a ne istinom? Obraćajući se kršćanima u Pontu, Petar u svakom slučaju veli: »Kolika je doista slava ako strpljivo podnosite ne bivajući kažnjeni kao zločinci! Jer to je ugodno, pa na to ste i pozvani, jer je i Krist trpio za nas, ostavivši vam sebe za uzor da idete njegovim stopama.« I opet: »Ljubljeni, ne čudite se požaru koji bukti među vama da vas iskuša, kao da vam se događa što neobično. Nego radujte se u onoj mjeri u kojoj ste dionici Kristovih patnji, da se i o objavljenju njegove slave uzradujete s ushićenjem. Ako vas pogrđuju zbog Kristova imena, blago vama, jer Slava i Duh Božji počivaju na vama; samo neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kao kradljivac, ili kao zločinac, ili kao nametljivac u tuđe poslove; no trpi li tko kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga u tom pogledu.« Ivan nas pak potiče da položimo svoje živote čak i za svoju braću, tvrdeći da u ljubavi nema straha: »Jer savršena ljubav izgoni strah, jer strah ima kaznu; a tko se boji, nije savršen u ljubavi.« Koji bi strah bilo bolje razumjeti kao onaj na koji se ovdje misli doli onaj koji rađa nijekanjem? Koju ljubav proglašava savršenom doli onu koja nagoni strah u bijeg i daje hrabrost za ispovijedanje? Koju će globu odrediti kao kaznu za strah doli onu koju će platiti onaj tko niječe, onaj koji ima biti pogubljen, tijelom i dušom, u paklu? A ako uči da moramo umrijeti za braću, koliko li više za Gospodina, budući da je i po svojemu Otkrivenju bio dostatno pripravljen za davanje takva savjeta! Jer doista je Duh poslao nalog anđelu crkve u Smirni: »Evo, đavao će neke od vas baciti u tamnicu da budete iskušani deset dana. Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života.« Također i anđelu crkve u Pergamu spomenut je Antipa, vjerni mučenik, koji je ubijen ondje gdje prebiva Sotona. Također i anđelu crkve u Filadelfiji označeno je da je onaj tko nije zanijekao ime Gospodinovo izbavljen od posljednje kušnje. Zatim svakom pobjedniku Duh obećava čas stablo života i izuzeće od druge smrti; čas skrivenu manu s kamenom blistave bjeline i imenom nepoznatim svakomu osim onomu koji ga prima; čas vlast da vlada željeznom palicom i sjaj jutarnje zvijezde; čas odijevanje u bijele haljine i to da mu ime ne bude izbrisano iz knjige života, te da bude učinjen stupom u hramu Božjem s natpisom imena Boga i Gospodina i nebeskoga Jeruzalema; čas sjedenje s Gospodinom na njegovu prijestolju, što je nekoć bilo uporno uskraćeno Zebedejevim sinovima. Tko su, molim vas, ti tako blaženi pobjednici doli mučenici u pravom smislu te riječi? Jer doista su njihove pobjede čije su i borbe; njihove su pak borbe čija je i krv. No duše mučenika u međuvremenu i mirno počivaju pod žrtvenikom, i krijepe svoju strpljivost sigurnom nadom u osvetu; te zaogrnute svojim haljinama nose blistavi vijenac sjaja dok i drugi u potpunosti ne postanu dionici njihove slave. Jer opet se otkriva bezbrojno mnoštvo, zaogrnuto u bijelo i odlikovano pobjedničkim palmama, slaveći svoj trijumf zacijelo nad Antikristom, jer jedan od starješina veli: »Ovo su oni koji dolaze iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.« Jer tijelo je odjeća duše. Nečistoća se doista pere krštenjem, ali se ljage pretvaraju u blistavu bjelinu mučeništvom. Jer i Izaija obećava da će iz crvenoga i grimiznoga proizići bjelina snijega i vune. Kada je veliki Babilon isto tako prikazan kao pijan od krvi svetih, bez sumnje zalihe potrebne za njegovo pijanstvo pribavljaju čaše mučeništava; a kakvu će patnju prouzročiti strah od mučeništava, jednako se tako pokazuje. Jer među svim odbačenima, štoviše prednjačeći pred svima njima, nalaze se strašljivci. »A strašljivcima«, veli Ivan, a zatim dolaze ostali, »dio je u jezeru što gori ognjem i sumporom.« Tako strah, koji ljubav izgoni, kako stoji u njegovoj poslanici, ima kaznu.

13.

A kako Pavao, apostol od progonitelja, koji je ponajprije prolijevao krv Crkve, premda je poslije zamijenio mač perom i premetnuo bodež u plug, bivajući isprva grabežljivi vuk Benjaminov, a zatim sam pribavljajući hranu kao što je Jakov činio, kako on, velim, govori u prilog mučeništvima, koja je sada i sam imao izabrati, kada radujući se nad Solunjanima veli: »Tako da se mi sami ponosimo vama u crkvama Božjim zbog vaše postojanosti i vjere u svim vašim progonstvima i nevoljama koje podnosite, što je očitovanje pravednoga suda Božjega, da budete proglašeni dostojnima njegova kraljevstva za koje i trpite!« Kao i u svojoj Poslanici Rimljanima: »I ne samo to, nego se dičimo i u nevoljama, znajući da nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom; a nada ne postiđuje.« I opet: »Ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici doista Božji, a subaštinici Kristovi, ako doista s njime trpimo da se s njime i proslavimo. Jer smatram da patnje sadašnjega vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja se ima objaviti u nama.« I stoga poslije veli: »Tko će nas rastaviti od ljubavi Božje? Nevolja, ili tjeskoba, ili glad, ili golotinja, ili pogibao, ili mač? Kao što je napisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom, smatraju nas ovcama za klanje. Naprotiv, u svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po Onome koji nas uzljubi. Jer uvjeren sam da ni smrt, ni život, ni vlasti, ni visina, ni dubina, niti ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.« No štoviše, nabrajajući svoja trpljenja Korinćanima, zacijelo je presudio da se trpljenje mora podnositi: »U naporima«, veli, »obilnije, u tamnicama vrlo često, u smrtnim pogiblima često. Od Židova primih pet puta po četrdeset udaraca manje jedan; triput sam bio šiban; jednom kamenovan«, i ostalo. I ako će se te okrutnosti činiti mučnijima od mučeništava, ipak još jednom veli: »Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama poradi Krista.« Kaže također u recima koji se nalaze u prijašnjem dijelu poslanice: »Naš je položaj takav da smo u svemu pritisnuti, ali nismo pritiješnjeni; u nevolji smo, ali nismo u potpunom očaju; progonjeni smo, ali nismo napušteni; oboreni smo, ali nismo uništeni; uvijek nosimo u svojem tijelu umiranje Isusovo.« »Jer premda«, veli on, »naš vanjski čovjek propada«, tijelo bez sumnje, nasiljem progonstava, »ipak se naš unutarnji čovjek obnavlja iz dana u dan«, duša bez sumnje, nadom u obećanja. »Jer naša časovita i laka nevolja donosi nam izobilno i nadasve vječno breme slave, dok ne gledamo na ono što se vidi, nego na ono što se ne vidi. Jer ono što se vidi, vremenito je«, govori o nevoljama, »a ono što se ne vidi, vječno je«, obećava nagrade. No pišući u okovima Solunjanima, zasigurno je ustvrdio da su blaženi, budući da im je dano ne samo vjerovati u Krista nego i trpjeti za njega. »Imajući«, veli, »istu borbu kakvu vidjeste u meni i sada čujete o meni.« »Pa ako se i prinosim na žrtvu, radujem se i radost dijelim sa svima vama; na isti način i vi se radujte i dijelite radost sa mnom.« Vidiš što on proglašava blaženstvom mučeništva, u čast kojega priređuje svetkovinu uzajamne radosti. Kada se napokon posve približio postignuću svoje čežnje, silno se radujući onome što je pred sobom vidio, piše ovim riječima Timoteju: »Jer ja se već prinosim i vrijeme je moga odlaska blizu. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao; pripravljen mi je vijenac koji će mi u onaj dan dati Gospodin«, bez sumnje na dan svoga trpljenja. Dovoljno je opomena sa svoje strane dao i u prethodnim recima: »Vjerodostojna je riječ: Ako smo s njime umrli, s njime ćemo i živjeti; ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati; ako ga zaniječemo, i on će nas zanijekati; ako smo nevjerni, on ostaje vjeran, jer se ne može sam sebe odreći.« »Nemoj se dakle stidjeti svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova«; jer bijaše prije rekao: »Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razboritosti.« Jer snagom trpimo iz ljubavi prema Bogu i s razboritošću kad trpimo poradi svoje nedužnosti. No nadalje, ako igdje nalaže ustrajnost, za što je više pribavlja nego za trpljenja? Ako igdje otrže ljude od idolopoklonstva, što više prednjači u njihovu otrgnuću na njegovu štetu nego mučeništva?

14.

Nema sumnje, apostol opominje Rimljane da se pokoravaju svakoj vlasti, jer nema vlasti doli od Boga, i jer vladar ne nosi mača bez razloga, te je sluga Božji, štoviše, veli, osvetnik koji izvršava gnjev nad onim koji čini zlo. Jer je i ranije ovako govorio: »Jer poglavari nisu strah i trepet dobru djelu, nego zlu. Hoćeš li se ne bojati vlasti? Čini dobro pa ćeš imati pohvalu od nje. Jer je sluga Božji tebi na dobro. Ali ako činiš zlo, boj se.« Tako ti nalaže da se pokoravaš vlastima, ne zato što se ukazala prigoda za izbjegavanje mučeništva, nego kad upućuje poziv u korist dobra života, pod vidikom da su one takoreći pomoćnici darovani pravednosti, takoreći služavke božanskoga suda, koji već ovdje unaprijed izriče presudu krivcima. Zatim nastavlja pokazivati i kako želi da se pokoravaš vlastima, nalažući ti da daješ »porez komu porez, carinu komu carina«, to jest ono što je carevo caru, a ono što je Božje Bogu; no čovjek je vlasništvo samoga Boga. Petar je, nema sumnje, isto tako rekao da kralja doista treba poštovati, ali tako da se kralja poštuje samo dok ostaje u svojem području, kad je daleko od prisvajanja božanskih počasti; jer i oca i majku treba ljubiti uz Boga, a ne stavljati ih u istu ravan s njime. Usto, nikomu neće biti dopušteno ljubiti ni sam život više nego Boga.

15.

A sada su, dakle, dobro poznate i poslanice apostolske. Pa zar mi, reći ćeš, u svakom pogledu bezazlene duše i puki golubovi, volimo lutati? Rekao bih, od želje za životom. No neka bude tako, neka to značenje odstupi od njihovih poslanica. Pa ipak, da su apostoli podnijeli takva trpljenja, znamo: nauk je jasan. Samo to zapažam prelijećući Djela apostolska. Uopće ne moram tražiti. Ondošnje tamnice, i okovi, i bičevi, i krupno kamenje, i mačevi, i nasrtaji Židova, i skupštine pogana, i optužnice tribuna, i saslušanja pred kraljevima, i sudačke stolice prokonzula i carevo ime, ne trebaju tumača. Da je Petar udaren, da je Stjepan zasut kamenjem, da je Jakov ubijen poput žrtve na žrtveniku, da je Pavlu odrubljena glava, zapisano je njihovom vlastitom krvlju. I ako krivovjernik želi da se njegovo pouzdanje oslanja na javni zapis, progovorit će carski arhivi, kao što bi progovorilo i kamenje Jeruzalema. Čitamo živote carâ: u Rimu je Neron bio prvi koji je krvlju okaljao vjeru u usponu. Tada Petra opasuje drugi, kad ga pribijaju na križ. Tada Pavao postiže rođenje dostojno rimskoga građanstva, kada u Rimu ponovno oživljava oplemenjen mučeništvom. Gdje god čitam o tim događajima, čim to učinim, učim trpjeti; niti mi je važno koje slijedim kao učitelje mučeništva, izjave ili smrt apostola, osim što se u njihovoj smrti prisjećam i njihovih izjava. Jer ne bi bili pretrpjeli ništa od onoga za što nisu unaprijed znali da moraju pretrpjeti. Kada je Agab, posluživši se i prikladnom radnjom, prorekao da Pavla čekaju okovi, učenici su, plačući i preklinjući ga da se ne usuđuje ići u Jeruzalem, uzalud molili. Što se njega tiče, u nakani da osvijetli ono što je svagda naučavao, on veli: »Što plačete i slamate mi srce? Jer ja sam spreman ne samo biti svezan nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa.« I tako su popustili govoreći: »Neka bude volja Gospodnja«, uvjereni, bez sumnje, da su trpljenja uključena u volju Božju. Jer pokušali su ga zadržati ne s nakanom odvraćanja, nego da pokažu ljubav prema njemu; čeznući za očuvanjem apostola, a ne savjetujući protiv mučeništva. Pa da je i tada stajao uza nj neki Prodik ili Valentin, sugerirajući da se ne smije ispovijedati na zemlji pred ljudima, a još manje u istini, kako Bog ne bi izgledao žedan krvi, a Krist željan naknade za trpljenje, kao da je za nj molio s nakanom da time i sam sebi priskrbi spasenje, taj bi smjesta od sluge Božjega čuo ono što je đavao čuo od Gospodina: »Odlazi od mene, sotono, sablazan si mi. Pisano je: Gospodinu Bogu svojemu klanjaj se i njemu jedinomu služi.« No i sada će biti pravo da to čuje, budući da je mnogo kasnije izlio ove otrove, koji čak ni tako neće lako naškoditi nikomu od slabih ako tko u vjeri popije, prije nego što bude povrijeđen ili odmah zatim, ovaj naš napitak.