Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Tertulijan razotkriva tajni sustav valentinovskih gnostika, s njihovim eonima i emanacijama, te jednostavnim izlaganjem pokazuje koliko je on daleko od jednostavne vjere Crkve.

1. Uvod. Tertulijan uspoređuje krivovjerje sa starim eleuzinskim otajstvima. Oba sustava podjednako vole skrivanje zablude i grijeha umjesto naviještanja istine i krjeposti

Valentinovci, koji bez sumnje tvore vrlo brojnu sljedbu krivovjeraca, obuhvaćajući toliko otpadnika od istine koji naginju bajkama i nemaju nikakve stege koja bi ih od toga odvratila, ni za što se toliko ne brinu koliko za to da zamrače ono što propovijedaju, ako se doista može reći da propovijedaju oni koji svoje učenje skrivaju. Uslužnost kojom čuvaju svoje učenje jest uslužnost koja izdaje njihovu krivnju. Njihova se sramota proglašava u samoj revnosti kojom održavaju svoj vjerski sustav. U slučaju onih eleuzinskih otajstava, koja su pravo krivovjerje atenske praznovjerice, upravo je njihova tajnovitost njihova sramota. Zbog toga oni unaprijed okružuju svaki pristup svojoj zajednici mučnim uvjetima; zahtijevaju dugu posvetu prije negoli upišu svoje članove, pa čak i petogodišnju pouku za svoje savršene učenike, kako bi tim odgađanjem potpune spoznaje oblikovali njihova mišljenja i prividno uzvisili dostojanstvo svojih otajstava u razmjeru sa žudnjom koju su za njima prethodno probudili. Potom slijedi dužnost šutnje. Pomno se čuva ono što se tako dugo traži. Međutim, sve se božanstvo nalazi u njihovim skrovitim udubinama: ondje se naposljetku otkrivaju sve težnje posve posvećenih, čitavo otajstvo zapečaćena jezika, simbol muškosti. No taj alegorijski prikaz, pod izlikom časnoga imena naravi, pomoću samovoljnoga simbola prikriva pravo svetogrđe, a praznim slikama uklanja prijekor laži! Na sličan su način krivovjerci koji su sada predmet naših razmatranja, valentinovci, stvorili vlastita eleuzinska razuzdanja, posvećena dubokom šutnjom, koja u sebi nemaju ničega nebeskoga osim svoje tajnovitosti. Pomoću svetih imena, naslova i dokaza prave vjere, iz obilnih poticaja Svetoga pisma skovali su najisprazniju i najodvratniju izmišljotinu za prevrtljivu ljudsku naklonost, budući da iz njegovih mnogih vrela uistinu mogu proizići mnoge zablude. Ako im postavite iskrena i poštena pitanja, odgovaraju vam strogim pogledom i namrštenim čelom te govore: »Predmet je dubok.« Ako ih iskušavate istančanim pitanjima, dvosmislenostima njihova dvolična jezika, oni potvrđuju zajedništvo vjere s vama. Ako im nagovijestite da razumijete njihova mišljenja, oni tvrde da sami ništa ne znaju. Dođete li s njima u izravan sukob, oni samouništenjem zatiru vašu dragu nadu u pobjedu nad njima. Čak ni vlastitim učenicima ne povjeravaju tajnu prije nego što se u njih posve uvjere. Imaju vještinu uvjeriti ljude prije nego što ih pouče; premda istina uvjerava poučavajući, a ne poučava tako što najprije uvjerava.

2. Ovi krivovjerci nazivaju kršćane jednostavnima. Prihvaćanje optužbe i pohvala jednostavnosti iz Pisma

Iz toga nas razloga oni žigošu kao jednostavne, i to kao samo takve, bez mudrosti; kao da bi mudrost uistinu morala biti lišena jednostavnosti, dok Gospodin sjedinjuje oboje: »Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi.« Ako se dakle mi, s naše strane, smatramo ludima jer smo jednostavni, slijedi li iz toga da oni nisu jednostavni zato što su mudri? No najopakiji su oni koji nisu jednostavni, kao što su najluđi oni koji nisu mudri. Pa ipak, ako moram birati, radije bih izabrao ovo posljednje stanje kao manju pogrešku; jer je možda bolje imati mudrosti koja oskudijeva u količini negoli onu koja je loša po kakvoći, bolje je biti u zabludi nego zavoditi druge. Osim toga, lice Gospodnje strpljivo čekaju oni koji ga »traže u jednostavnosti srca«, kako veli sama Mudrost, ne Valentinova, nego Salomonova. Nadalje, novorođenčad je svojom krvlju posvjedočila za Krista. Biste li rekli da su djeca bila ta koja su vikala: »Raspni ga«? Nisu to bila ni djeca ni novorođenčad; drugim riječima, nisu bili jednostavni. Apostol nas također poziva da »ponovno postanemo djeca« pred Bogom, da »budemo nejačad zlobom« po svojoj jednostavnosti, ali i da budemo »zreli pameću«. U isto vrijeme, s obzirom na red razvoja u Mudrosti, priznao sam da ona izvire iz jednostavnosti. Ukratko, golubica je obično služila kao slika Krista, a zmija kao slika onoga koji ga iskušava. Jedna je još od početka bila vjesnica božanskoga mira; druga je od početka bila pustošiteljica božanske slike. Prema tome, sama će jednostavnost lakše moći spoznati i navijestiti Boga, dok će ga sama mudrost radije nasilno oskvrnuti i izdati.

3. Ludost ovoga krivovjerja. Ono siječe i sakati Božanstvo. Suprotnost s jednostavnom mudrošću prave vjere. Razotkriti besmislice valentinovskoga sustava znači uništiti ga

Neka se dakle zmija skriva koliko god može, i neka svu svoju mudrost izvrće u labirintima svojih tmina; neka prebiva duboko u zemlji; neka se uvlači u skrovite rupe; neka pruža svoju dužinu kroz svoje vijugave zglobove; neka se zmijoliko vuče, premda ne odjednom, zvijer kakva jest koja bježi od svjetla. Kako je pak jednostavan sam dom naše golubice: uvijek na visokim i otvorenim mjestima, okrenut prema svjetlu! Kao znamen Duha Svetoga, ona ljubi blistavi Istok, tu sliku Kristovu. Istina se ničega ne stidi, osim jedinoga: da bude skrivena, jer se nitko neće stidjeti poslušati je. Nitko se neće stidjeti priznati onoga Bogom koga mu je narav već preporučila, koga već zamjećuje u svim njegovim djelima, onoga uistinu koji je, samo iz toga razloga, nesavršeno spoznat; jer čovjek o njemu nije razmišljao kao o jedinome, jer ga je imenovao u mnoštvu bogova i klanjao mu se u drugim obličjima. Ipak, navesti se na to da se od ovoga mnoštva božanstava prijeđe k drugome mnoštvu, da se s poznatoga autoriteta prijeđe na nepoznati, da se otkine od onoga što je očito k onome što je skriveno, znači povrijediti vjeru na samome pragu. Čak i ako pretpostavimo da ste posvećeni u čitavu tu bajku, zar vam neće pasti na pamet da ste nešto vrlo slično čuli od svoje drage dojilje dok ste bili dojenče, među uspavankama koje vam je pjevala o Lamijinim kulama i o sunčevim rogovima? No neka bilo tko pristupi toj temi polazeći od spoznaje vjere koju je drugdje naučio, čim nađe toliko imena eona, toliko vjenčanja, toliko potomaka, toliko ishoda, toliko poroda, sreća i nesreća raspršenoga i osakaćenoga Božanstva, zar će taj čovjek i na trenutak oklijevati da proglasi kako su to »bajke i beskrajna rodoslovlja« koja je nadahnuti apostol unaprijed osudio, dok su ta sjemena krivovjerja već tada klijala? Zasluženo se stoga moraju smatrati lišenima jednostavnosti i tek proračunatima oni koji takve bajke stvaraju ne bez muke, a brane ih samo izokola, koji u isto vrijeme temeljito ne poučavaju one koje uče. To, dakako, pokazuje njihovu lukavost, ako su im pouke sramotne; njihovu zlobu, ako su časne. Što se pak tiče nas, koji smo jednostavan puk, mi o svemu tome sve znamo. Ukratko, to je upravo prvo oružje kojim smo naoružani za naš okršaj; ono raskrinkava i iznosi na vidjelo čitav njihov izopačeni sustav. U tome imamo prvi predznak naše pobjede; jer već samo pokazati ono što je skriveno s tolikim utroškom lukavstva, znači uništiti ga.

4. Krivovjerje potječe od Valentina, sposobna ali nemirna čovjeka. Spominju se mnogi raskolnički vođe te sljedbe. Samo jedan od njih iskazuje poštovanje čovjeku čije ime nosi čitava sljedba

Znamo, velim, posve točno njihovo pravo podrijetlo i dobro smo svjesni zašto ih zovemo valentinovcima, premda se pretvaraju da se odriču svoga imena. Udaljili su se, istina je, od svoga utemeljitelja, ali njihovo podrijetlo nipošto nije uništeno; pa čak i ako se slučajno promijenilo, sama promjena svjedoči o toj činjenici. Valentin je očekivao da će postati biskup, jer je bio sposoban čovjek i po darovitosti i po rječitosti. Međutim, ogorčen što je drugi zadobio tu čast zahvaljujući pravu koje mu je dalo priznanje vjere u progonstvu, prekinuo je s Crkvom prave vjere. Baš poput onih nemirnih duhova koji se, potaknuti častohlepljem, obično raspale željom za osvetom, dao se svim silama na zatiranje istine; našavši trag nekoga starog mišljenja, zacrtao je sebi put sa zmijskom lukavštinom. Ptolomej je poslije stupio na isti put, razlučujući imena i brojeve eona u osobne opstojnosti, koje je ipak držao odvojenima od Boga. Valentin ih je bio uključio u samu bit Božanstva, kao osjete i osjećaje gibanja. Razne su se stranputice potom odvojile odatle preko Herakleona, Sekunda i čarobnjaka Marka. Teotim je naporno radio oko »slika Zakona«. Valentin pak još nije bio nigdje, a ipak valentinovci vuku svoje ime od Valentina. Aksionik u Antiohiji jedini je čovjek koji u sadašnje vrijeme iskazuje čast uspomeni na Valentina, držeći se njegovih pravila u potpunosti. No ovome je krivovjerju dopušteno oblikovati se u onoliko različitih likova koliko ih ima bludnica, koja obično svakoga dana mijenja i prilagođuje svoju odjeću. A zašto i ne bi? Kada na taj način razmatraju to svoje duhovno sjeme u svakome čovjeku, kad god naiđu na kakvu novost, smjesta svoju drskost nazivaju objavom, a vlastitu izopačenu domišljatost duhovnim darom; ali niječu svako jedinstvo, dopuštajući samo raznolikost. Tako jasno vidimo da je, ostavi li se po strani njihovo uobičajeno pretvaranje, većina njih u podijeljenu stanju, spremna reći, i to iskreno, o pojedinim točkama svoga vjerovanja: »To nije tako«; i: »Ja to shvaćam u drugome smislu«; i: »Ja to ne prihvaćam.« Tom raznolikošću, uistinu, novotarija je utisnuta na samo lice njihovih pravila; osim toga, ona nosi sva prividna obilježja neukih umišljaja.

5. Mnogi su ugledni kršćanski pisci pomno i u potpunosti pobili ovo krivovjerje. Pisac ih uzima za svoje vodiče

Moj pak put ide tragom izvornih postavki njihovih glavnih učitelja, a ne uz samopostavljene vođe njihovih pomiješanih sljedbenika. Niti će se s bilo koje strane o nama čuti kako smo iz vlastite glave oblikovali svoju građu, budući da su nju već iznijeli, kako u pogledu mišljenja tako i njihovih pobijanja, u pomno napisanim svescima, toliki nadasve sveti i izvrsni muževi, ne samo oni koji su živjeli prije nas, nego i oni koji su bili suvremenici samih začetnika krivovjerja: na primjer Justin, filozof i mučenik; Miltijad, govornik Crkava; Irenej, taj vrlo točni istraživač svih učenja; naš vlastiti Prokul, uzor čiste starosti i kršćanske rječitosti. Sve bih njih želio vjerno slijediti u svakome djelu vjere, baš kao i u ovome pojedinačnom. Ako pak uopće nema krivovjerja osim onih za koja se pretpostavlja da su ih izmislili oni koji ih pobijaju, tada je apostol koji ih je prorekao morao biti kriv za laž. Ako pak krivovjerja postoje, ona ne mogu biti ništa drugo doli ona o kojima se raspravlja. Ne može se pretpostaviti da ijedan pisac ima toliko slobodna vremena da bi izmišljao građu koju već posjeduje.

6. Iako piše latinskim jezikom, namjerava zadržati grčka imena valentinovskih božanskih emanacija. Neće raspravljati o krivovjerju, nego ga samo razotkriti, i to uz porugu koju njegova apsurdnost zaslužuje

Kako dakle nitko ne bi bio zaslijepljen tolikim tuđinskim imenima, skupljenima zajedno i prilagođenima po volji, a dvojbena značenja, namjeravam u ovome djelcu, u kojemu tek preuzimamo zadatak da izložimo to krivovjerno otajstvo, objasniti na koji ćemo se način njima služiti. Prijevod nekih od ovih imena s grčkoga, tako da daju jednako bjelodano značenje riječi, nipošto nije lak postupak: u slučaju nekih drugih, rodovi ne odgovaraju; dok su neka, opet, poznatija u svojemu grčkom obliku. Većinom ćemo se dakle služiti grčkim imenima; njihova će se značenja vidjeti na rubovima stranica. Grčki tekst neće biti bez latinskih istoznačnica; samo će one biti označene u redcima iznad, sa svrhom objašnjenja osobnih imena, što je postalo nužno zbog dvosmislenosti onih među njima koja dopuštaju neko drukčije značenje. No premda moram odgoditi svaku raspravu i za sada biti zadovoljan pukim izlaganjem krivovjerja, ipak, gdje god se učini da kakva sablazan zahtijeva šibu, valja je svakako napasti, pa makar i usputnim udarcem. Neka čitatelj to smatra čarkanjem prije bitke. Moja će težnja biti pokazati kako raniti, a ne zadati duboke posjekotine. Ako se u bilo kojem slučaju pobudi veselje, to će biti upravo onoliko koliko predmet zaslužuje. Mnogo je toga što zaslužuje pobijanje na takav način da se na to ne troši nikakva ozbiljnost. Prazne i blesave teme najprikladnije se dočekuju smijehom. Čak se i istina smije rugati, jer je pobjedonosna; smije se poigrati sa svojim neprijateljima, jer je neustrašiva. Samo moramo paziti da njezin smijeh ne bude nedoličan, pa da se i njoj samoj ne bi smijali; no gdje god je njezino veselje pristojno, ondje je dužnost prepustiti mu se. I tako napokon pristupam svojoj zadaći.

7. Prvih osam emanacija, ili eona, zvanih ogdoada, izvor su svih ostalih. Zabilježena su njihova imena i podrijetlo

Počevši s Enijem, rimskim pjesnikom, on je jednostavno govorio o »prostranim dvoranama neba«, bilo zbog njihova uzvišena položaja, bilo zato što je u Homera čitao o Jupiteru koji se u njima gosti. Što se pak naših krivovjeraca tiče, čudesno je kakve su katove nad katovima i kakve visine nad visinama povješali, podigli i rasprostrli kao boravište za svakoga pojedinog svoga boga. Čak su i našemu Stvoritelju uredili Enijeve dvorane poput zasebnih soba, s odajom nagomilanom na odaju, te dodijeljenom svakome bogu s točno onoliko stubišta koliko je bilo krivovjerja. Svemir je, zapravo, pretvoren u »sobe za iznajmljivanje«. Za takve biste katove nebesa pomislili da su zasebne nastambe na nekom sretnom otoku blaženih, ne znam gdje. Ondje čak i bog valentinovaca ima svoje prebivalište u potkrovlju. Nazivaju ga uistinu, s obzirom na njegovu bit, Αἰῶν τέλειος (Savršeni eon), ali s obzirom na njegovu osobnost, Προαρχή (Prije početka), ῾Η ᾽Αρχή (Početak), a ponekad i Bythos (Dubina), što je ime nadasve neprikladno za onoga koji prebiva u visinama gore! Opisuju ga kao nerođena, neizmjerna, beskonačna, nevidljiva i vječna; kao da time što su ga opisali takvim kakav znamo da bi trebao biti, smjesta dokazuju da je on biće za koje se može reći da je imalo takvo postojanje čak i prije svega ostaloga. Ja uistinu ustrajem na tome da je on takvo biće; i nema ničega što u bićima ove vrste jasnije uočavam, doli da se za one za koje se kaže da su bili prije svega, i to stvari koje nisu njihove vlastite, ispostavlja da su iza svega. Neka se ipak dopusti da je taj njihov Bit postojao u beskonačnim vjekovima prošlosti u najvećemu i najdubljem miru, u krajnjem počinku blagoga i, ako smijem upotrijebiti taj izraz, tupoga božanstva, kakvo nam je propisao Epikur. Pa ipak, premda bi htjeli da bude sam, pridodaju mu drugu osobu u njemu samome i s njim samim, Enneju (Misao), koju također nazivaju i Haris (Milost) i Sige (Šutnja). Druge su stvari, kako se dogodilo, u tome nadasve ugodnom počinku pridonijele tome da ga podsjete na potrebu da s vremenom iz sebe proizvede početak svih stvari. To on polaže umjesto sjemena u rodno područje, takoreći, u utrobu svoje Sige. Ishod je bilo trenutačno začeće: Siga ostaje trudna te rađa, naravno u šutnji; njezin je potomak Nus (Um), veoma sličan svome ocu i u svakom pogledu jednak njemu. Ukratko, samo je on kadar shvatiti neizmjernu i neshvatljivu veličinu svoga oca. Stoga se čak naziva i samim Ocem, te Početkom svega i, sasvim prikladno, Monogen (Jedinorođeni). Pa ipak, ne s potpunim pravom, jer nije rođen sam. Naime, zajedno s njim proizišlo je i žensko biće, kojemu bijaše ime Veritas (Istina). No koliko bi prikladnije bilo Monogena nazvati Protogen (Prvorođeni), budući da je rođen prvi! Tako se tvrdi da su Bit (Bythos) i Siga, Nus i Veritas prva četveroprežna skupina valentinovskog zbora bogova, roditeljsko stablo i izvor svih njih. Jer čim je Nus primio službu vlastitoga rađanja, i sam iz sebe proizvodi Sermo (Riječ) i Vita (Život). Ako ova potonja nije postojala ranije, naravno da nije postojala ni u Bitu. A bila bi to krasna besmislica kad Život ne bi postojao u Bogu! Ipak, i ovaj porod donosi plod, imajući za poslanje pokretanje svemira i oblikovanje čitave Plerome: on rađa Čovjeka (Homo) i Crkvu (Ecclesia). Tako imate Ogdoadu, dvostruku tetradu, iz združivanja muških i ženskih bića, stanice, da tako kažem, iskonskih Eona, bratske svadbe valentinovskih bogova, jednostavne začetke krivovjerničke svetosti i uzvišenosti, svjetinu, da reknem, zločinaca ili božanstava? U svakom slučaju, vrelo svekolike daljnje plodnosti.

8. Imena i podrijetlo drugih Eona; najprije deset, zatim još dva, i na koncu još dvanaest. Tih trideset tvore Pleromu. Ali zašto se tako hirovito zaustaviti na trideset?

Jer, evo, kad je druga Tetrada, Sermo i Vita, Homo i Ecclesia, donijela plod na Očevu slavu, imajući u sebi žarku želju da Ocu prinesu nešto slično i svoje vlastito, privode u postojanje druge porode, dakako bračne, kao što bijahu i ostali, sjedinjenjem dvostruke naravi. S jedne strane, Sermo i Vita pri jednom rađanju izlijevaju deset Eona; s druge strane, Homo i Ecclesia proizvode još jedan par, pribavljajući tako protutežu svojim roditeljima, budući da taj par s onih deset čini upravo onoliko koliko su i sami začeli. Sada navodim imena onih deset koje sam spomenuo: Bitije (Bythios, Duboki) i Miksa (Mixis, Miješanje), Agerat (Ageratos, Nestariv) i Henoza (Henosis, Jedinstvo), Autofije (Autophyes, Samorodni) i Hedona (Hedone, Užitak), Akinet (Acinetos, Nepokretni) i Sinkraza (Syncrasis, Smjesa), Monogen (Monogenes, Jedinorođeni) i Makarija (Macaria, Sreća). S druge pak strane, ovih dvanaest činit će onaj broj na koji sam se također osvrnuo: Paraklet (Paracletus, Tješitelj) i Pistis (Vjera), Patrik (Patricos, Očinski) i Elpida (Elpis, Nada), Metrik (Metricos, Majčinski) i Agape (Ljubav), Ainos (Hvalospjev) i Sineza (Synesis, Razboritost), Eklezijastik (Ecclesiasticus, Crkveni) i Makariota (Macariotes, Blaženstvo), Telet (Theletus, Savršeni) i Sofija (Sophia, Mudrost). Ne mogu a da ovdje ne navedem sličan primjer koji može poslužiti da se pokaže smisao ovih imena. U kartaškim školama bijaše nekoć neki latinski govornik, nadasve drzak čovjek, kojemu ime bijaše Fosfor. On je glumio hrabra čovjeka te zaključio riječima: »Dolazim k vama, vrsni građani, iz bitke, s pobjedom za sebe, sa srećom za vas, pun časti, ovjenčan slavom, miljenik sudbine, najveći među ljudima, urešen trijumfom.« I smjesta njegovi učenici stadoše klicati za Fosforovu školu: φεῦ (jao, divote!). Vjerujete li u Fortunatu i Hedonu, u Akineta i Teleta? Onda poviknite svoj φεῦ za Ptolomejevu školu. To mora da je ono otajstvo Plerome, punina tridesetostrukoga božanstva. Pogledajmo koje posebne osobine pripadaju tim brojevima, četiri, osam i dvanaest. U međuvremenu, s brojem trideset prestaje svaka plodnost. Rađalačka snaga, moć i želja Eona iscrpljena je. Kao da više nije preostalo nimalo jakoga sirišta za zgrušavanje brojeva. Kao da se nijedno drugo ime više nije moglo izvući iz paževe dvorane! Jer zašto se ne bi rađale skupine od pedeset i od stotinu? Zašto se njima ne bi pridružili i drugovi te veseli suputnici?

9. Druge hirovite značajke sustava; nejednakost Eona u svojstvima; Nusova uzvišenost; Sofijina lutanja koja obuzdava Hor; uzvišeni naslovi ove potonje sile

No, nadalje, tu je i »gledanje tko je tko«, utoliko što Nus jedini među svima njima uživa spoznaju neizmjernoga Oca, radostan i ushićen, dok oni, naravno, venu u žalosti. Doduše, Nus je, koliko je do njega stajalo, i želio i pokušavao prenijeti i drugima sve što je naučio o Očevoj veličini i neshvatljivosti; ali se umiješala njegova majka Siga, ona koja, valja znati, nameće šutnju čak i vlastitim ljubljenim krivovjercima; premda oni tvrde da se to čini po Očevoj volji, koji hoće da svi budu raspaljeni čežnjom za njim samim. Tako, dok se muče tim nutarnjim željama, dok izgaraju od potajne čežnje da upoznaju Oca, zlodjelo je gotovo izvršeno. Jer od dvanaest Eona koje su rodili Homo i Ecclesia, najmlađa po rođenju (zanemarite solocizam, budući da joj je ime Sofija, to jest Mudrost), ne mogavši se obuzdati, otkida se bez društva svoga muža Teleta u potragu za Ocem, te navlači onu vrstu grijeha koji se doista bio pojavio među ostalima koji su drugovali s Nusom, ali se prelio na ovaj Eon, to jest na Sofiju; kako to biva s bolestima koje se, nakon što nastanu u jednom dijelu tijela, šire i prenose zarazu na koji drugi ud. Činjenica je da ju je, pod izlikom ljubavi prema Ocu, obuzela želja da se natječe s Nusom, koji se jedini radovao u spoznaji Oca. No kad je Sofija, težeći za nemogućim ciljevima, bila iznevjerena u svojoj nadi, biva i svladana teškoćom i izmučena strasti. Tako je zamalo bila progutana zbog privlačnosti i napora svoga istraživanja, te rastopljena u ostatak njegove biti; i ne bi za nju bilo drugog izbora doli propasti, da se pukom srećom nije namjerila na Hora (Granicu). I on je imao znatnu moć. On je temelj velikoga svemira i, izvana, njegov čuvar. Njemu daju i dodatna imena Crux (Križ), Lytrotes (Otkupitelj) i Carpistes (Osloboditelj). Kad je Sofija tako izbavljena iz opasnosti i naposljetku privoljena, odustala je od daljnjeg traženja Oca, našla smirenje i odložila svu svoju uzbuđenost, to jest Entimezu (Enthymesis, Čežnju), zajedno sa strašću koja ju je obuzela.

10. Drugačiji prikaz čudnovatih Sofijinih zastranjenja i Horove službe obuzdavanja; Sofija na koncu nije sama izbačena iz Plerome, nego samo njezina Entimeza

Ali neki su sanjari iznijeli drugačiji prikaz Sofijina zastranjenja i oporavka. Nakon njezinih uzaludnih nastojanja i iznevjerene nade, bila je, pretpostavljam, nagrđena bljedilom i usahlošću, te onim zapuštanjem ljepote koje bijaše prirodno za nekoga tko je oplakivao uskraćenost Oca, što bijaše nevolja ništa manje bolna od njegova gubitka. Tada, usred sve te žalosti, ona sasvim sama, bez ikakve bračne pomoći, zače i rodi žensko potomstvo. Budi li to vaše čuđenje? Pa čak i kokoš ima moć da vlastitom snagom snese jaje. Kažu također da među lešinarima postoje samo ženke, koje same postaju roditelji. U svakom slučaju, ona bijaše još jedna majka bez pomoći mužjaka, te se naposljetku počela bojati da joj se već približio kraj. Bila je u posvemašnjoj nedoumici kako postupiti u svojoj nevolji i trudila se to sakriti. Lijekovi se nigdje nisu mogli naći. Jer odakle bi nam inače tragedije i komedije iz kojih bismo posudili postupak izlaganja onoga što je rođeno bez bračnoga stida? Dok se stvar nalazi u tom zlu položaju, ona podiže oči i upravlja ih prema Ocu. Budući da se uzalud naprezala i kako su je sile napuštale, pade na molitvu. Čitavo njezino srodstvo također posreduje za nju, a osobito Nus. Zašto ne? Što bijaše uzrok tako velika zla? Pa ipak, nijedna nesreća nije zadesila Sofiju bez učinka. Sve njezine patnje djeluju. Utoliko što sav taj njezin sukob pridonosi postanku Tvari. Njezino neznanje, njezin strah, njezina tjeskoba postaju supstancije. Nato Otac, malo-pomalo ganut, proizvodi na svoju sliku, s obzirom na te okolnosti, onoga Hora kojega smo gore spomenuli; a to čini posredstvom Jedinorođenoga Nusa, muško-ženskog Eona, jer postoji ta razlika u tvrdnjama o Očevu spolu. Dalje nam govore da se Hor naziva i Metagogij (Metagogius), to jest »vodič«, kao i Horotet (Horothetes, Postavitelj granica). Pomoću njegove potpore izjavljuju da je Sofija bila zaustavljena u svojim nedopuštenim putovima, očišćena od svih zala, te otada ojačana u kreposti i vraćena u bračno stanje: dodaju da je ona doista ostala unutar granica Plerome, ali da je njezinu Entimezu, s pratećom Strasti, Hor prognao, razapeo i izbacio iz Plerome, baš kao što govore: Malum foras! (Zlo, odlazi van!) Ipak, to bijaše duhovna bit, budući prirodni poriv jednoga Eona, premda bez obličja i oblika, utoliko što ništa nije shvatila, te je stoga proglašena slabašnim i ženskim plodom.

11. Oštri prijekor bezbožnog prikaza postanka Krista i Duha Svetoga; vješto razotkrivena besmislica u pogledu postizanja spoznaje Boga

Prema tome, nakon progonstva Entimeze i povratka njezine majke Sofije k njezinu mužu, glasoviti Jedinorođeni, to jest Nus, oslobođen doista svake brige i skrbi za Oca, kako bi sve učvrstio, obranio i naposljetku utvrdio Pleromu, te spriječio svaki ponovni potres takve vrste, još jednom ispušta novi par, bogohulno nazvan. Držim da bi spajanje dvojice mužjaka bilo vrlo sramotno, ili pak jedno mora biti žensko, pa je tako mužjak osramoćen po ženki. Svima je njima dodijeljeno jedno božanstvo, kako bi se postiglo potpuno usklađenje među Eonima. Iz toga zajedništva u zajedničkoj dužnosti doista nastaju dvije škole, dvije katedre i, u izvjesnoj mjeri, početak podjele u Valentinovu nauku. Kristova je zadaća bila poučiti Eone o naravi njihovih bračnih odnosa (vidite, dakako, o čemu se tu radilo!) i o tome kako steći kakvu slutnju o nerođenome, te im dati sposobnost da u sebi začnu spoznaju Oca; budući da je nemoguće uhvatiti misao o njemu, ili ga shvatiti, ili ukratko uopće uživati bilo kakvu zamjedbu o njemu, bilo okom bilo uhom, osim po Jedinorođenom (Monogenu). No dobro, dopustit ću im čak i ono što tvrde o spoznaji Oca, samo neka to isto ne uskraćuju nama. Radije bih ukazao na ono što je izopačeno u njihovu nauku, naime kako su bili poučeni da je neshvatljivi dio Oca bio uzrok njihove vlastite vječnosti, dok je ono što se od njega moglo shvatiti bilo razlog njihova rađanja i oblikovanja. Eto, po tim se pojedinim postavkama, pretpostavljam, podmeće tvrdnja kako je korisno da Bog ne bude shvaćen, upravo na temelju toga što je neshvatljivost njegova bića uzrok vječnosti; dok je ono što je u njemu shvatljivo djelatno ne za vječnost, nego radije za stanja kojima nedostaje vječnost, naime za rođenje i oblikovanje. Sina su, doista, učinili sposobnim shvatiti Oca. Način na koji se on shvaća u potpunosti ih je poučio nedavno proizvedeni Krist. Duhu pak Svetomu pripadali su posebni darovi kojima su oni, budući da su svi postali potpuno jednaki u svojoj revnosti za učenjem, osposobljeni prinositi svoju zahvalnicu i biti uvedeni u istinski spokoj.

12. Čudnovata zbrka u Pleromi; mahnita radost njezinih udova; njihov zajednički doprinos dijelova izložen s humorističnom ironijom

Tako su svi na posve jednakoj razini s obzirom na oblik i spoznaju, budući da su svi postali ono što je svaki od njih pojedinačno; nitko nije različito biće, jer svi su ono što su i ostali. Svi su pretvoreni u Nuse, u Home, u Telete; a tako i u pogledu ženki, u Sige, u Zoe, u Eklezije, u Fortunate, tako da bi Ovidije izbrisao vlastite Metamorfoze da je samo poznavao ovu našu veću u današnje vrijeme. Smjesta bijahu preuređeni i temeljito utvrđeni, te smireni k počinku od istine, slave Oca u zboru hvale u bujici svoje radosti. I sam je Otac uživao u tom radosnom osjećaju; dakako, zato što su njegova djeca i unučad tako lijepo pjevala. A zašto i ne bi uživao u potpunom ushićenju? Zar Pleroma nije bila oslobođena svake opasnosti? Koji to kapetan broda propušta radovati se čak i uz neumjesnu razuzdanost? Svakoga dana promatramo bučne izljeve mornarske radosti. Stoga, kao što mornari uvijek kliču nad zajedničkim cehom koji plaćaju, tako i ovi Eoni uživaju u sličnu zadovoljstvu, jedinstveni kakvi sada svi jesu u obličju, a mogu dodati, i u osjećaju. Uz suglasnost čak i svoje nove braće i učitelja, oni u zajedničku riznicu prilažu ono najbolje i najljepše čime je svaki od njih pojedinačno urešen. Uzalud, kako držim. Jer ako su svi bili jedno zbog gore spomenutoga potpunog izjednačenja, nije bilo mjesta postupku zajedničkoga sabiranja, koji se ponajviše sastoji od ugodne raznolikosti. Svi su pridonijeli ono jedno dobro, što su svi i bili. Po svoj prilici postojat će formalni postupak u načinu ili obliku samoga dotičnog izjednačenja. U skladu s time, iz prinosa koji su priložili na čast i slavu Ocu, oni zajednički oblikuju najljepše zviježđe Plerome i njezin savršeni plod, Isusa. Njega također nazivaju Soter (Spasitelj) i Krist, te Sermo (Riječ) po njegovim precima; i naposljetku Omnia (Sve), kao sastavljenoga odasvud ubranoga cvjetnog vijenca, poput Ezopove šojke, Heziodove Pandore, Akcijeve zdjele, Nestorova medenog kolača, Ptolomejeva zbornika. Koliko bi bliže istini bilo da su ga ti dokoni skupljači naslova nazvali Pankarpij, prema određenim atenskim običajima. Kako bi dodali i vanjsku čast svojoj čudesnoj lutki, proizvode za njega tjelesnu stražu anđela jednake naravi. Ako je to njihovo uzajamno stanje, neka bude u redu; ako su pak istobitni sa Soterom (jer sam otkrio kako je dvojbeno taj slučaj iznesen), gdje će biti njegovo prvenstvo kad je okružen poslužiteljima koji su s njime jednaki?

13. Kratak sažetak prvoga dijela predmeta o ustrojstvu Plerome; prijelaz na drugi dio, koji je poput drame izvan zastora

U ovom je nizu, dakle, sadržano prvo ishođenje Eona, koji se podjednako rađaju, stupaju u brak i donose potomstvo: tu su najopasnije nezgode Sofije u njezinoj žarkoj čežnji za Ocem, nadasve pravodobna pomoć Hora, očišćenje njezine Entimeze i pridošle Strasti, pouka Krista i Duha Svetoga, njihova zaštitnička obnova Eona, šareni ures Sotera, istobitna pratnja anđela. Sve što preostaje, po vama, jest padanje zastora i pljesak ruku. Ono pak što po mome mišljenju preostaje jest da čujete i pripazite. U svakom slučaju, kaže se da su se te stvari odigrale unutar društva Plerome, što je prvi čin tragedije. Ostatak je drame, međutim, s one strane zastora, mislim izvan Plerome. A ipak, ako je tako u krilu Očevu, u zagrljaju čuvara Hora, što li tek mora biti vani, u slobodnom prostoru, gdje Bog nije postojao?

14. Zgode Ahamote izvan Plerome; Kristovo poslanje u potrazi za njom; njezina čežnja za Kristom; Horovo neprijateljstvo prema njoj; njezina neprekidna patnja

Jer Entimeza, ili točnije Ahamota (Achamoth), budući da se otada mora označavati samo tim nerastumačivim imenom, kad je u društvu opake Strasti, svoje nerazdvojne družice, bila prognana u mjesta lišena onoga svjetla koje je bit Plerome, sve do pustoga i praznoga EpikuSquareva područja, postaje jadna i zbog mjesta svoga progonstva. Ona je doista bez obličja i bez crta lica, pravi nedonoščeni i pobačeni porod. Dok se nalazi u toj nevolji, Krist silazi s visina, vođen Horom, kako bi tome nedonoščetu udijelio obličje iz vlastitih snaga, obličje samo po biti, ali ne i po spoznaji. Ipak, ostavljeno joj je neko svojstvo. Vraćen joj je miris besmrtnosti, kako bi pod njegovim utjecajem bila obuzeta željom za boljim stvarima od onih koje su pripadale njezinu sadašnjem stanju. Izvršivši svoje milosrdno poslanje, ne bez pomoći Duha Svetoga, Krist se vraća u Pleromu. Uobičajeno je da iz obilja stvari proistječu i imena. Entimeza potječe od čina; odakle potječe Ahamota još je pitanje; Sofija ishodi od Oca, Duh Sveti od anđela. Ona osjeća žal za Kristom čim je otkrila da ju je napustio. Stoga sama pohiti u potragu za svjetlom Onoga koga uopće nije otkrila, budući da je djelovao na nevidljiv način; jer kako bi inače tražila njegovo svjetlo, koje joj bijaše jednako nepoznato kao i on sam? Ipak, pokušala jest, i možda bi ga bila našla da se onaj isti Hor, koji je tako pravodobno susreo njezinu majku, nije namjerio na kćer sasvim nepravodobno, tako da je na nju povikao Iao! upravo onako kako čujemo poklik »Porro Quirites« (»S puta, Rimljani!«), ili pak »Fidem Caesaris!« (»Tako mi carske vjere!«), odakle (kako oni hoće) i dolazi to da se ime Iao nalazi u Pismima. Budući da je bila spriječena ići dalje i ne mogavši nadvladati Križ, to jest Hora, jer se još nije izvježbala u ulozi Katulova Laureola, te prepuštena, takoreći, onoj svojoj strasti u mnogostrukoj i zamršenoj mreži, stade patiti od svakoga njezina poticaja, sa žalošću, jer nije dovršila svoj pothvat, sa strahom, da ne bi izgubila život, kao što je već izgubila svjetlo, sa zaprepaštenjem, a zatim i s neznanjem. Ali nije to trpjela kao njezina majka, jer ona bijaše Eon. Njezina je patnja, međutim, s obzirom na njezino stanje, bila gora; jer ju je obuzimao još jedan val čuvstava, naime obraćenja Kristu, po kojemu je bila vraćena u život i upućena na to isto obraćenje.

15. Čudnovat prikaz podrijetla Tvari iz različitih Ahamotinih stanja; vode iz njezinih suza; svjetlost iz njezina osmijeha

Eto, neka sada pitagorovci doznaju, neka stoičari spoznaju, neka sam Platon otkrije odakle je Materija, za koju žele da bude nerođena, zadobila i podrijetlo i tvar za svu ovu gomilu svijeta, što je otajstvo koje čak ni glasoviti Merkur Trismegist, majstor cjelokupne prirodne filozofije, nije domislio. Upravo ste čuli o »Obraćenju«, jednom elementu u »Muci« koju smo tako često spominjali. Iz toga je, kažu, nastao sav život svijeta, pa čak i onaj samoga Demijurga, našega Boga. Opet, čuli ste za »žalost« i »strah«. Od njih su sva ostala stvorena bića uzela svoj početak. Jer iz njezinih su suza potekle sve vodene mase. Iz te se okolnosti može stvoriti predodžba o nesreći koja ju je snašla, tolike su bile vrste suza kojima je preplavljivala. Imala je slane kapi suza, imala je gorke, i slatke, i tople, i hladne, i smolaste, i željezne, i sumporne, pa čak i otrovne, tako da je iz njih izvirao Nonakris koji je ubio Aleksandra; a rijeka Linkesta tekla je iz istoga izvora, koja proizvodi pijanstvo; i Salmakida je potekla iz istoga izvora, koja ljude čini mekoputnima. Nebeske je kiše Ahamot isplakala, a mi se s naše strane brižno trudimo skupljati u svoje nakapnice same jauke i suze druge osobe. Na isti su način iz »smetenosti« i »strave«, o kojima smo također čuli, izvedena tjelesna počela. Pa ipak, usred tolikih prilika samoće, u tom golemom vidiku oskudice, povremeno se osmjehnula na sjećanje na viđenje Krista, i iz toga osmijeha radosti bljesnula je svjetlost. Kako li je veliko bilo to dobročinstvo Providnosti, koje ju je navelo na osmijeh, i sve to samo da ne bismo zauvijek ostali u tami! Niti se trebate čuditi kako je iz njezine radosti tako sjajno počelo moglo zasjati svijetu, kad je iz njezine žalosti potekla čak i tako nužna zaliha za čovjeka. O, osmijehu koji prosvjetljuješ! O, suzo koja natapaš! Pa ipak, to je moglo poslužiti kao neko olakšanje usred strahote njezina položaja; jer mogla je otresti svu tminu toga stanja kad god bi se poželjela osmjehnuti, čak i da ne bude prisiljena postati moliteljicom onima koji su je napustili.

16. Ahamot biva očišćena od svih nečistoća svoje muke po Parakletu, koji djeluje po Soteru, koji iz spomenutih nečistoća uređuje Materiju, odvajajući njezino zlo od boljih svojstava

I ona se utječe molitvama, po običaju svoje majke. No Krist, koji je sada osjećao odbojnost prema napuštanju Plerome, postavlja Parakleta za svojega zamjenika. K njoj stoga šalje Sotera, koji mora biti isti kao Isus, kojemu je Otac podijelio vrhovnu vlast nad čitavim zborom Eona, podloživši mu ih sve, tako da je »po njemu«, kako veli apostol, »sve stvoreno«, s pratnjom i povorkom suvremenih anđela, i, kako se može pretpostaviti, s dvanaest snopova pruća. Nato Ahamot, sasvim zatečena sjajem njegova dolaska, smjesta se pokri velom, ponukana najprije dužnim osjećajem štovanja i stidljivosti; no potom mirno promatra njega i njegovu plodnu opremu. Sa snagom koju je crpila iz toga promatranja, dočekuje ga pozdravom: Κύριε, χαῖρε (»Zdravo, Gospodine«)! Nato je on, pretpostavljam, prima, utvrđuje i oblikuje u spoznaji, te je čisti od svih nasilja Muke, a da ih ipak nije posve odvojio, s takvom neselektivnošću kakva se dogodila u nesrećama koje su snašle njezinu majku. Jer mane koje su postale ukorijenjene i utvrđene navikom on baca na hrpu; a kad ih je sjedinio u jednu masu, smješta ih u zasebno tijelo, kako bi sastavio tjelesno stanje Materije, izvlačeći iz njezine inherentne, netjelesne muke takvu prikladnost naravi koja bi je osposobila da postigne uzajamnost tjelesnih tvari, koje bi se međusobno natjecale, tako da se uredi dvostruko stanje tvari: jedno puno zla zbog svojih pogrešaka, drugo podložno muci zbog obraćenja. Pokazat će se da je to Materija, koja nas je postavila u bojni red protiv Hermogena i svih drugih koji se usuđuju naučavati da je Bog sve stvorio iz Materije, a ne iz ničega.

17. Ahamot zaljubljena u anđele. Prosvjed protiv razbludnih značajki valentinizma. Ahamot postaje majka triju naravi

Tada Ahamot, napokon oslobođena od svih svojih zala, divno je reći, nastavlja i donosi plod s još većim ishodima. Jer zagrijana radošću tako velikoga izbavljenja iz svojega nesretnog stanja, i u isto vrijeme raspaljena samim promatranjem anđeoskih svjetlila, čovjeka je stid upotrijebiti takav jezik, ali nema drugoga načina da se izrazi misao, tijekom toga uzbuđenja nekako se osobno raspalila požudom prema njima, te je odmah zatrudnjela duhovnim začećem, na samu sliku koju je silina njezina radosnog zanosa i naslada njezina putenog uzbuđenja upila i utisnula u nju. Napokon je rodila porod, i tada se pojavila trojka naravi iz triju uzroka: jedna tvarna, koja je proizišla iz njezine muke; druga duševna, koja je proizišla iz njezina obraćenja; treća duhovna, koja je imala svoj početak u njezinoj mašti.

18. Bogohulno mišljenje o podrijetlu Demijurga, tobožnjega Stvoritelja svemira

Postavši vještija u praktičnom djelovanju zahvaljujući vlasti koja joj je, kako s pravom možemo pretpostaviti, pripala od njezino troje djece, odlučila je dati oblik svakoj od tih naravi. Duhovnu narav, međutim, nije mogla dotaknuti, budući da je i sama bila duhovna. Jer zajedništvo u istoj naravi u vrlo je velikoj mjeri onemogućilo sličnim i istobitnim bićima da imaju nadmoćnu vlast jedna nad drugima. Stoga se posvećuje isključivo duševnoj naravi, uzimajući Soterove upute za svoje vodstvo. I ponajprije čini ono što se ne može opisati, čitati i slušati bez silnoga zgražanja nad bogohulstvom toga čina: proizvodi ovoga našega Boga, Boga svih osim krivovjernika, Oca i Stvoritelja i Kralja svega onoga što je niže od njega. Jer od njega sve to potječe. Ako pak potječe od njega, a ne radije od Ahamot, ili ako samo potajno od nje, a da je on ne opaža, bio je potaknut na sve što je činio poput lutke kojom se upravlja izvana. Zapravo, upravo zbog te dvosmislenosti oko osobnoga djelovanja u učinjenim djelima, skovali su za njega mješovito ime Ocomajka, dok su mu ostali nazivi bili razgovijetno dodijeljeni prema stanjima i položajima njegovih djela: tako da ga nazivaju Ocem u odnosu na duševne tvari kojima daju počasno mjesto s njegove desne strane; dok ga u pogledu tvarnih tvari, koje progone na njegovu lijevu stranu, nazivaju Demijurgom; a njegov naslov Kralj označava njegovu vlast nad objema skupinama, štoviše nad svemirom.

19. Očite besmislice i proturječja u sustavu glede Ahamot i Demijurga

Pa ipak, nema nikakva sklada između prikladnosti imena i prikladnosti djela, iz kojih se sva imena izvode; budući da su sva ona trebala nositi ime one po kojoj su stvari učinjene, osim ako se naposljetku ne pokaže da ih ona uopće nije načinila. Jer premda kažu da je Ahamot smislila te likove u čast Eona, oni ipak prenose to djelo na Sotera kao njegova začetnika, kada kažu da je on djelovao po njoj, sve dotle da joj je dao samu sliku nevidljivoga i nepoznatoga Oca, to jest sliku koja je bila nepoznata i nevidljiva Demijurgu; dok je istoga tog Demijurga oblikovao na sliku Uma, sina Praoca; i dok su arkanđeli, koji su bili Demijurgovo djelo, nalikovali ostalim Eonima. Sada, kada čujem za takve slike te trojice, pitam: ne želite li da se nasmijem tim slikama njihova najrastrošnijeg slikara? Ženskoj Ahamot, slici Očevoj? Demijurgu koji ne poznaje svoju majku, a još manje svojega oca? Slici Uma, koji također ne poznaje svojega oca, i anđelima poslužiteljima, vjernim preslikama svojih gospodara? To znači slikati mulu prema magarcu i skicirati Ptolemeja prema Valentinu.

20. Demijurg marljivo radi na stvaranju kao sluga svoje majke Ahamot, u neprestanu neznanju o naravi svojega posla

Poglavlje XX. Demijurg marljivo radi na stvaranju kao sluga svoje majke Ahamot, u neprestanu neznanju o naravi svojega posla

Demijurg dakle, smješten kako je bio izvan granica Plerome u sramotnoj samoći svojega vječnog progonstva, utemelji novo carstvo, ovaj naš svijet, raščišćavajući pomutnju i razlučujući razliku između dviju tvari koje su ga pojedinačno sačinjavale, duševne i tvarne. Od netjelesnih počela gradi tijela, teška, laka, uspravna i pognuta, nebeska i zemaljska. Zatim dovršava sedmerostruke stupnjeve samoga neba, sa svojim prijestoljem iznad svega. Odatle je dobio dodatno ime Šabat zbog sedmične naravi svojega boravišta; njegova majka Ahamot također je imala naslov Ogdoada, po uzoru na pradavnu Ogdoadu. Ta nebesa, međutim, oni smatraju razumnima, a ponekad od njih prave anđele, kao što uistinu čine i od samoga Demijurga; kao što i Raj nazivaju četvrtim arkanđelom, jer ga smještaju iznad trećega neba, čije je moći Adam postao dionikom kada je ondje boravio među njegovim vunenastim oblacima i grmljem. Ptolemej se savršeno dobro sjećao brbljanja iz svojega djetinjstva, kako jabuke rastu u moru, a ribe na drvetu; na isti je način pretpostavio da stabla oraha cvjetaju na nebesima. Demijurg radi svoj posao u neznanju, pa stoga možda i nije svjestan da bi drveće trebalo saditi samo na zemlji. Njegova je majka, dakako, znala sve o tome: kako to onda da mu nije natuknula tu činjenicu, budući da je zapravo izvodila vlastito djelo? No dok gradi tako golemo zdanje za svojega sina pomoću onih djela koja ga u isti mah proglašavaju ocem, bogom i kraljem prije uobraženja valentinovaca, zašto je odbila dati mu do znanja čak i o njima samima, pitanje je koje ću postaviti poslije.

21. Taština kao i neznanje Demijurga. Apsurdni ishodi iz tako nesavršena stanja

U međuvremenu morate vjerovati da Sofija ima pridjevke Zemlje i Majke, »Majke Zemlje«, dakako, i, što bi moglo izazvati još glasniji smijeh, čak i Duha Svetoga. Na taj su način podijelili svaku počast toj ženi, pretpostavljam čak i bradu, da ne spominjem druge stvari. Osim toga, Demijurg je imao tako malo gospodstva nad stvarima, na temelju, morate znati, svoje nesposobnosti da se približi duhovnim bitnostima, sazdan kakav je bio od duševnih elemenata, da je, zamišljajući da je on jedino biće, izrekao ovaj monolog: »Ja sam Bog i nema drugoga osim mene.« No unatoč svemu tome, on je barem bio svjestan da sam prije nije postojao. Shvatio je, dakle, da je stvoren i da mora postojati stvoritelj nekakva stvorenja. Kako se onda događa da se sam sebi činio jedinim bićem, unatoč svojoj nesigurnosti i premda je u najmanju ruku imao neku sumnju o postojanju nekoga stvoritelja?

22. Podrijetlo đavla u grešnu pretjerivanju žalosti Ahamot. Đavao, zvan također Vladar svijeta, zapravo mudriji od Demijurga, premda njegovo djelo

Mržnja koja se među njima osjeća prema đavlu utoliko je oprostivija što je osobito nečist značaj njegova podrijetla opravdava. Jer oni pretpostavljaju da je on imao svoje podrijetlo u onom grešnom pretjerivanju njezine žalosti, iz kojega također izvode rođenje anđela, i demona, i svih zlih duhova. Ipak tvrde da je đavao Demijurgovo djelo, te ga nazivaju Munditenens (Vladar svijeta) i tvrde da, budući da je duhovne naravi, ima bolju spoznaju o stvarima gore nego Demijurg, biće duševno. Od njih zaslužuje prvenstvo koje mu sva krivovjerja osiguravaju.

23. Relativni položaji Plerome. Područje Ahamot i stvaranje Demijurga. Dodavanje ognja raznim elementima i tijelima naravi

Svoje najuzvišenije moći, štoviše, oni zatvaraju unutar sljedećih granica, kao u utvrdi. Na najuzvišenijem od svih vrhunaca predsjeda tridesetostruka Pleroma, a Hor joj označava graničnu crtu. Ispod nje Ahamot zauzima međurazmak za svoje boravište, gazeći svojega sina. Jer pod njom dolazi Demijurg u svojem vlastitom Hebdomadu, ili bolje rečeno Đavao, koji boravi u ovom svijetu zajedno s nama, načinjen, kako je gore rečeno, od istih elemenata i istoga tijela, iz najkorisnijih nesreća Sofijinih; budući da, da nije bilo njih, naš duh ne bi imao prostora za udisanje i izdisanje zraka, te nježne haljine svih tjelesnih stvorenja, toga objavitelja svih boja, toga oruđa godišnjih doba, da ga žalost Sofijina nije procijedila, baš kao što je njezin strah procijedio duševno postojanje, a njezino obraćenje samoga Demijurga. U sve te elemente i tijela raspiren je oganj. Budući da nam još nisu objasnili prvotni osjet toga u Sofiji, ja ću na vlastitu odgovornost nagađati da je njegova iskra izbijena iz nježnih gibanja njezine grozničave boli. Jer možete biti posve sigurni da je usred svih svojih jada morala imati prilično visoku groznicu.

24. Demijurgovo oblikovanje čovjeka. Ljudsko tijelo nije načinjeno od tla, nego od neke neodređene filozofske tvari

Budući da su takva njihova uobraženja o Bogu, ili, ako hoćete, o bogovima, kakve su njihove izmišljotine o čovjeku? Jer nakon što je načinio svijet, Demijurg pruža ruke prema čovjeku i za njegovu tvar ne izabire bilo koji dio »suhe zemlje«, kako kažu, o kojoj jedino imamo spoznaju, premda u to vrijeme još nije bila osušena odvajanjem voda od zemljanog taloga, nego je tek poslije postala suha, nego od nevidljive tvari one materije o kojoj filozofija doista sanja, iz njezina tekućeg i topljivog sastava, čije podrijetlo ne mogu zamisliti, jer nigdje ne postoji. Budući da su tečnost i topljivost svojstva tekuće tvari, i budući da je sve tekuće poteklo iz Sofijinih suza, moramo po nužnom zaključku vjerovati da je blatna zemlja sačinjena od Sofijinih očnih krmelja i sluzavih izlučevina, koje su isto toliko talog suza koliko je blato talog voda. Tako Demijurg oblikuje čovjeka kao što lončar oblikuje svoju glinu, i oživljava ga svojim dahom. Načinjen na njegovu sliku i priliku, bit će dakle i tvaran i duševan. Četverostruko biće! Jer u pogledu svoje »slike«, mora se smatrati glinenim, to jest tvarnim, premda Demijurg nije sastavljen od materije; no što se tiče njegove »prilike«, on je duševan, jer takav je i Demijurg. Imate dva njegova sastavna elementa. Štoviše, prevlaka od mesa bila je, kako tvrde, poslije položena preko glinene podloge, i upravo je ta kožna haljina podložna osjetu.

25. Neobičan način tumačenja prenošenja duhovne naravi na čovjeka. Ahamot je to izvela potajno, po nesvjesnom posredovanju svojega sina

U Ahamot je, štoviše, bilo prirođeno stanovito svojstvo duhovne klice, od tvari njezine majke Sofije; a sama je Ahamot pažljivo odvojila to isto svojstvo i usadila ga u svojega sina Demijurga, premda je on zapravo bio nesvjestan toga. Na vama je da zamislite marljivost toga potajnog dogovora. Jer u tu je svrhu pohranila i sakrila tu klicu, da bi, kad god Demijurg dođe udahnuti život Adamu svojim udisanjem, u isto vrijeme mogao izvući iz životnoga načela duhovno sjeme, i kao kroz cijev ubrizgati ga u glinenu narav; kako bi, bivajući tada oplođeno u tvarnom tijelu kao u utrobi, i sasvim ondje uzraslo, bilo proglašeno prikladnim za primanje savršene Riječi u određeni dan. Kada dakle Demijurg povjerava Adamu prijenos vlastitoga životnog načela, duhovni čovjek ležaše skriven, premda unesen njegovim dahom i u isto vrijeme uveden u tijelo, jer Demijurg nije znao ništa više o sjemenu svoje majke negoli o njoj samoj. Tom sjemenu daju ime Crkva (Ecclesia), zrcalo gornje Crkve i savršenstvo čovjekovo; izvodeći to savršenstvo od Ahamot, baš kao što izvode duševnu narav od Demijurga, glinenu tvar tijela iz iskonske tvari, a meso iz Materije. Tako da ovdje imate novoga Geriona, samo četverostruku, a ne trostruku neman.

26. Tri različite naravi: tvarna, duševna i duhovna, te njihova različita odredišta. Čudno valentinovsko mišljenje o ustrojstvu Soterove naravi

Na sličan način svakoj od njih dodjeljuju zaseban svršetak. Tvarnoj, to jest tjelesnoj naravi, koju nazivaju i »ljevorukom«, pripisuju neprijepornu propast; duševnoj naravi, koju nazivaju i »desnorukom«, dvojebe ishod, budući da se njiše između tvarne i duhovne te će na koncu zacijelo pasti na onu stranu kojoj je većma nagnula. Što se pak tiče duhovne naravi, vele da ona ulazi u sastav duševne kako bi se u zajedništvu s njom odgajala i uvježbavala čestim općenjem s njome. Duševna je naime narav trebala odgoj i po osjetilima: u tu je svrhu uređen sav ustroj svijeta; u tu se svrhu i Soter, to jest Spasitelj, pojavio u svijetu, poradi spasenja duševne naravi. Po još jednom rasporedu hoće da se on na čudesan način zaogrnuo prvotnim dijelovima onih tvari koje je sveukupno imao privesti spasenju; tako da je duhovnu narav uzeo od Akamot, dok je duševno biće, Krista, naknadno primio od demijurga; tjelesnu pak tvar, sazdana od duševne naravi, no s čudesnim i neizrecivim umijećem, nosio je radi promisla, kako bi se, unatoč vlastitoj nespremnosti, mogao susretati s ljudima, da ga mogu vidjeti i opipati, pa čak i umrijeti. No ništa tvarno nije uzeo na se, budući da je to bilo nesposobno za spasenje. Kao da je ikome mogao biti potrebniji doli onima koji su bili u potrebi spasenja! I sve to stoga da, odvajajući stanje našega tijela od Krista, liše i njega nade u spasenje!

27. Demijurgov Krist, poslan na svijet po Djevici, a ne od nje; u njoj nije našao majku, nego samo prolaz ili provodnik; Isus je sišao na Krista pri njegovu krštenju poput goluba, no budući da je bio nesposoban za trpljenje, ostavio je Krista da sam umre na križu

Sada iznosim što govore o Kristu, na kojega neki od njih s tolikom samovoljom cijepe Isusa, da u njega umeću duhovno sjeme zajedno s duševnim dahom. Doista, neću se laćati opisivanja tih neskladnih nakupina koje su smislili i u pogledu svojih ljudi i u pogledu svojih bogova. Čak i demijurg ima svojega vlastitog Krista, svojega naravnog Sina. Duševno biće, ukratko, koje je sam proizveo, a proroci navijestili, pri čemu se njegov položaj mora odrediti prijedlozima; drugim riječima, proizveden je po Djevici, a ne od Djevice! S obrazloženjem da je, sišavši u Djevicu više poput prolaza kroz nju negoli rođenjem od nje, nastao po njoj, a ne od nje, ne iskusivši u njoj majku, nego ništa više doli put. Na toga istog Krista, dakle, tako vele, sišao je Isus u sakramentu krštenja u obličju goluba. Štoviše, u Kristu je bio i začin duhovnoga sjemena pristigao od Akamot, dakako zato da se spriječi kvarenje svega ostalog nadjeva. Jer po uzoru na prvu četvorku, čuvaju ga s četiri tvari: duhovnom od Akamot, duševnom od demijurga, tjelesnom, koja se ne da opisati, i onom Soterovom, ili, drugim riječima, golubinjom. Što se tiče Sotera, Isusa, on je u Kristu ostao do kraja, netrpljiv, neranjiv, neuhvatljiv. Poslije, kada je došlo do uhićenja, on se povukao od njega za vrijeme ispitivanja pred Pilatom. Na sličan način ni sjeme njegove majke nije moglo pretrpjeti ozljedu, jer je jednako tako bilo izuzeto od svakoga nasilja te skriveno čak i samomu demijurgu. Duševni i tjelesni Krist, međutim, trpi po uzoru na višega Krista, koji je, radi rađanja Akamot, bio rastegnut na križu, to jest Horosu, u tvarnom, premda nespoznatljivom obličju. Na taj način sve svode na puke slike, pri čemu su sami kršćani uistinu tek prividna bića!

28. Spasiteljevim dolaskom demijurg biva izliječen od svoga neznanja te od njega doznaje za veliku budućnost koja ga čeka

U međuvremenu demijurg, još uvijek u neznanju o svemu, premda će i sam morati nešto objaviti po prorocima, ali je posve nesposoban i za taj dio svoje dužnosti, jer vlast nad prorocima dijele između Akamot, Sjemena i demijurga, čim je čuo za dolazak Sotera, Spasitelja, pohrli k njemu žurno i radosno, svom snagom, poput satnika u Evanđelju. I prosvijetljen od njega u svemu, doznaje od njega i o vlastitoj budućnosti, kako će naime naslijediti mjesto svoje majke. Odsada slobodan od svake brige, upravlja ovim svijetom ponajprije pod izlikom zaštite Crkve, onoliko dugo koliko bude potrebno i prikladno.

29. Ponovni osvrt na tri naravi; sve su one očitovane među ljudima, primjerice u Kajinu, Abelu i Šetu

Sada ću iz različitih vrela, radi zaključka, sabrati ono što tvrde o ustroju čitavoga ljudskog roda. Izloživši najprije svoja shvaćanja o čovjekovoj trostrukoj naravi, koja je međutim bila sjedinjena u jedno u slučaju Adama, potom prelaze na to da je poslije njega podijele na troje s njihovim osobitim obilježjima, nalazeći povod za takvo razlikovanje u samom Adamovu potomstvu, u kojem se javlja trostruka podjela glede ćudorednih razlika. Kajin, Abel i Šet, koji su u izvjesnom smislu bili vrela ljudskoga roda, postaju začetnici upravo tolikih svojstava naravi i bitnih značajki. Tvarna narav, koja je postala odbačena za spasenje, pripisuje se Kajinu; duševnu narav, koja se njihala između oprečnih nada, nalaze u Abelu; duhovnu, predodređenu za sigurno spasenje, pohranjuju u Šetu. Na taj način čine i dvostruko razlikovanje među dušama, s obzirom na njihovo svojstvo dobra i zla, prema tvarnom stanju poteklom od Kajina ili duševnom od Abela. Duhovno stanje ljudi izvode povrh ostalih stanja, od Šeta kao pridodano, ne po naravi, nego po milosti, tako da ga Akamot ulijeva među viša bića poput kiše u dobre duše, to jest one koje su ubrojene u duševni stalež. Dok tvarni stalež, drugim riječima zlobne duše, vele, nikada ne prima blagoslove spasenja; jer su za tu narav presudili da je nesposobna za bilo kakvu promjenu ili popravak u svojemu naravnom stanju. To zrno duhovnoga sjemena skromno je i posve sitno kada se izbaci iz njezine ruke, ali pod njezinom poukom raste i napreduje do punoga uvjerenja, kao što smo već rekli; a duše su upravo zbog toga toliko nadvisivale sve ostale da ih je demijurg, još tada u svojem neznanju, držao u velikoj časti. Iz njihova je naime popisa običavao birati ljude za kraljeve i svećenike; i ti ljudi čak i sada, ako su jednom prispjeli do pune i savršene spoznaje tih njihovih ludih izmišljotina, budući da su već udomaćeni u bratskom vezu duhovnoga stanja, zadobit će sigurno spasenje, štoviše ono koje im u svakom pogledu pripada.

30. Opušteni i opasni nazori ove sljedbe o dobrim djelima; tvrdnja da ona nisu potrebna duhovnomu čovjeku

Iz toga razloga oni niti smatraju djela potrebnima za sebe, niti opslužuju ijedan od zahtjeva dužnosti, izbjegavajući čak i nužnost mučeništva pod bilo kojom izlikom koja im se svidi. To je pravilo, vele, naloženo duševnom sjemenu, kako bismo spasenje, koje ne posjedujemo po povlastici svoga stanja, zaslužili pravom svoga ponašanja. Na nas, koji smo nesavršene naravi, utisnut je biljeg toga duševnog sjemena, jer se smatra da potječemo iz Teletovih ljubavi, pa smo prema tome nedonošče, baš kao što je bila i njihova majka. Ali jao nama doista prekršimo li u bilo čemu jaram stege, otupimo li u djelima svetosti i pravednosti, poželimo li ispovjediti svoju vjeru bilo gdje drugdje, ne znam gdje, a ne pred vlastima ovoga svijeta na sudištima vrhovnih poglavara! Što se pak njih tiče, oni mogu dokazivati svoje plemstvo raspuštenošću svoga života i marljivošću u grijehu, budući da im Akamot laska kao svojima; jer ni njoj samoj grijeh nije bio beskoristan posao. Među njima se drži da je radi štovanja nebeskih vjenčanja nužno vazda promatrati i slaviti to otajstvo prianjanjem uz družicu, to jest uz ženu; u protivnom smatraju izrodom i kopiletom istine onoga tko svoj život provodi u svijetu a da ne ljubi ženu niti se sjedinjuje s njom. Što će onda biti s uškopljenicima koje vidimo među njima?

31. O Sudnjem danu zbivaju se velike promjene među eonima kao i među ljudima; kako to pogađa Akamot i demijurga; poruga toj temi

Preostaje nam reći nešto o svršetku svijeta i dijeljenju nagrade. Čim Akamot dovrši punu žetvu svoga sjemena te pristupi njegovu sabiranju u svoju žitnicu, ili, nakon što je odneseno u mlin i samljeveno u brašno, sakrije ga u naćvama s kvascem dok sve ne uskisne, tada će brzo doći svršetak. Tada ponajprije sama Akamot odlazi iz srednjega područja, s drugoga stupnja na najviši, budući da se vraća u Plerom: smjesta je prima onaj uzor savršenstva Soter, dakako kao svoju zaručnicu, te njih dvoje potom sklapaju nove zaruke. To mora da je zaručnica iz Pisma, Plerom zaruka, jer bi tko mogao pomisliti da se Julijevi zakoni upliću, budući da postoje te seobe s mjesta na mjesto. Na sličan način i demijurg će tada promijeniti poprište svoga boravka iz nebeskoga Hebdomada u viša područja, u sada praznu odaju svoje majke, u to vrijeme je poznavajući, premda je ne vidi. Sretna li slučaja! Jer da ju je i okom spazio, više bi volio da je nikada nije upoznao.

32. Gnjevna poruga koja razotkriva valentinovsku basnu o sudbenom postupanju s ljudskim rodom na Posljednjem sudu; nemoralnost tog nauka

Što se tiče ljudskoga roda, njegov će svršetak biti sljedeći: za sve što nosi zemaljski i tvarni biljeg slijedi potpuno uništenje, jer »svako je tijelo trava«, a među njima je i duša smrtnoga čovjeka, osim kada je našla spasenje po vjeri. Duše pravednika, to jest naše duše, bit će odvedene k demijurgu u boravišta srednjega područja. Iskreno smo zahvalni; bit ćemo zadovoljni što smo uvršteni k našemu bogu, u kojem leži i naše vlastito podrijetlo. U dvor Pleroma ništa se od duševne naravi ne pripušta, ništa doli duhovnoga Valentinovog roja. Ondje je dakle prvi postupak svlačenje samih ljudi, to jest ljudi unutar Pleroma. To se svlačenje sastoji od odlaganja duša u koje se čini da su zaogrnuti, koje će vratiti svojemu demijurgu onako kako su ih od njega primili. Tada će postati posve umni duhovi, neopipljivi, nevidljivi, te će u tome stanju biti nevidljivo ponovno primljeni u Plerom, kradomice, ako ta zamisao uopće dopušta takvu pomisao. Što onda? Bit će razdijeljeni među anđelima, Soterovom pratnjom. Kao sinovi, mislite li? Nipošto. Kao sluge, onda? Ne, čak ni tako. Pa kao utvare? Kamo sreće da nije ništa više od toga! U kojemu svojstvu dakle, ako se sramite reći nam? U svojstvu nevjesta. Tada će okončati svoje otmice Sabinjanki s potvrdom braka. To će biti nagrada duhovnih, to uzdarje njihove vjere! Takve basne imaju svoju korist. Premda si tek Marko ili Gaj, odrastao u ovom našem tijelu, s bradom i sličnim dokazima muškosti, bio možda strog muž, otac, djed, pradjed, svejedno što, zapravo, samo da si muško, možda ćeš u bračnoj ložnici Pleroma, već sam to potiho rekao, s anđelom postati roditelj nekoga eona visokoga rednog broja. Za pravo slavlje tih zaruka, umjesto zublje i vela, pretpostavljam da tada treba buknuti tajni oganj, koji će, nakon što opustoši svekoliki opstanak stvari, naposljetku i sam biti pretvoren u ništa, pošto se sve pretvori u pepeo; i tako će i njihova basna završiti. No i ja sam bez sumnje drzovita glava, kad sam tako veliko otajstvo izložio na tako podrugljiv način: trebao bih se bojati da će Akamot, koja se nije htjela objaviti čak ni vlastitomu sinu, pobješnjeti, da će se Telet razjariti, da će se Sreća rasrditi. Ali ja sam još uvijek podanik demijurga. Nakon smrti moram se vratiti na mjesto gdje više nema udaje ni ženidbe, gdje se moram zaogrnuti radije negoli svući, gdje sam, čak i ako budem lišen svoga spola, uvršten među anđele, ni muškog ni ženskog anđela. Neće biti nikoga tko bi išta učinio protiv mene, niti će tada u meni naći ikakve muške snage.

33. Ova preostala poglavlja dodatak su glavnomu djelu; u ovome poglavlju Tertulijan zamjećuje razliku među pojedinim sljedbenicima Ptolemeja, Valentinova učenika

Sada ću napokon, kao završnicu, nakon tako duge pripovijesti, iznijeti one točke koje sam, da ne bih prekidao njezin tijek i prekidom odvratio čitateljevu pozornost, radije sačuvao za ovo mjesto. Njih su na različite načine iznosili oni koji su nadogradili Ptolemejeva učenja. U njegovoj je naime školi bilo »učenika iznad njihova učitelja«, koji su svojemu Bitusu pripisali dvije žene, Misao i Volju. Jer sama Misao nije bila dostatna za rađanje ikakva potomstva, premda mu je od dviju žena rađanje bilo posve lako. Prva mu je rodila Monogena, Jedinorođenca, i Istinu. Istina je bila žensko po obličju Misli; Monogen muško nalik na Volju. Jer snaga je Volje ta koja pribavlja mušku narav, budući da ona daje djelotvornost Misli.

34. Druga oprečna mišljenja među valentinovcima o Božanstvu; svojstveno izrugivanje

Drugi, čistijega uma, vodeći računa o časti Božanstva, radije su, kako bi ga oslobodili ljage čak i jednoga jedinog braka, Bitusu uskratili bilo kakav spol; i stoga vrlo vjerojatno govore o »ovom božanstvu« u srednjem rodu radije negoli o »ovom bogu«. Drugi pak, s druge strane, govore o njemu i kao o muškom i kao o ženskom, tako da vrsni ljetopisac Fenestela ne mora pretpostavljati da se dvospolac nalazio samo među čestitim pukom Lune.

35. Još više razilaženja; maločas je Bitusov spol bio predmet spora, a sada je u pitanju njegov položaj; Tertulijan pobija besmislene zamjene za Bitusa

Ima nekih koji ne traže prvo mjesto za Bitusa, nego samo niže. Oni stavljaju svoju Ogdoadu na prvo mjesto; ona je međutim izvedena iz Tetrade, ali pod drukčijim imenima. Stavljaju naime Prapočetak na prvo mjesto, Neshvatljivoga na drugo, Neizrecivoga na treće, Nevidljivoga na četvrto. Potom vele da je nakon Prapočetka proizišao Početak i zauzeo prvo i peto mjesto; od Neshvatljivoga je potekao Nepojmljivi na drugom i šestom mjestu; od Neizrecivoga Bezimeni na trećem i sedmom mjestu; od Nevidljivoga Nerođeni na četvrtom i osmom mjestu. Po kojem pak načinu on to uređuje, da se svaki od ovih eona rodi na dva mjesta, i to u tolikim razmacima, radije bih ne znao negoli bio poučen. Jer što može biti ispravno u sustavu koji se iznosi s tako besmislenim pojedinostima?

36. Manje prijekorne teorije u krivovjerju; loše je najbolje što valentinovstvo pruža

Koliko su razumniji oni koji su, odbacivši sve te zamorne gluposti, odbili vjerovati da je ijedan eon sišao od drugoga po ovakvim stupnjevima, koji doista nisu ništa više ni manje doli gemonijske stube; nego da je na dani znak osmerostruko izbijanje, o kojem smo čuli, poteklo odjednom od Oca i njegove Misli, te da zapravo tek od njegova pukog pokreta zadobivaju svoja imena. Kada je, kako vele, pomislio na rađanje potomstva, s toga je razloga dobio ime Otac. Nakon rađanja, budući da je porod koji je proizveo bio istinit, primio je ime Istina. Kada je htio da se sam očituje, s toga je razloga naviješten kao Čovjek. Oni pak koje je unaprijed zamislio u svojoj misli kada ih je proizveo, tada su nazvani Crkva. Kao čovjek izrekao je svoju Riječ; i tako je ta Riječ njegov prvorođeni Sin, a Riječi je dodan Život. I tim je postupkom dovršena prva Ogdoada. Ipak, čitava ta zamorna priča krajnje je siromašna i slabašna.

37. Druge napuhane i smiješne teorije o postanku eonâ i stvaranju, izložene i osuđene

Poslušajte sada i druge lakrdije jednoga učitelja koji je velika zvijezda među njima i koji je svoje izreke iznio čak sa svećeničkim autoritetom. One glase ovako: Prije svega dolazi, veli on, Prapočetak, neshvatljiv, neizreciv i bezimen, kojega ja sa svoje strane nazivam Samoća. S njim je bila udružena druga moć, kojoj također dajem ime Jednota. Budući da su Samoća i Jednota, to jest Usamljenost i Savez, bili samo jedno biće, proizveli su, premda ne na način rađanja, umni, nerođeni, nevidljivi početak svih stvari, koji je ljudski jezik nazvao Monada, to jest Samotnost. Ova u sebi ima nerazdvojivu istobitnu silu, koju naziva Jedinstvo. Te su sile, dakle, Samoća ili Usamljenost, te Jedinstvo ili Savez, rasplodile sva ostala izbijanja eona. Divna li razlikovanja, uistinu! Kakvu god promjenu pretrpjeli Savez i Jedinstvo, Usamljenost i Samoća duboko su vrhovne. Kako god nazvali tu silu, ona je jedna te ista.

38. Razlika u Sekundovim mišljenjima u usporedbi s općim Valentinovim naukom

Sekund je mrvicu čovječniji, jer je sažetiji: on dijeli Ogdoadu na par Tetrada, desnu i lijevu, jednu svjetlost, a drugu tamu. Jedino ne želi izvesti silu koja se odmetnula i otpala ni od kojega od eona, nego iz plodova koji su proizišli iz njihove biti.

39. Njihovo razilaženje u mišljenju pogađa samo središnje učenje kršćanstva, pa i samu osobu i značaj Gospodina Isusa; to razilaženje nagrđuje svaku gnostičku školu

A sada, čak i glede samoga Gospodina Isusa, na kako su se veliku raznolikost mišljenja podijelili! Jedna ga skupina oblikuje od cvjetova svih Eona. Druga pak skupina hoće da je on sačinjen samo od onih deset koje su rodili Riječ i Život, iz koje su okolnosti nazivi Riječ i Život prikladno preneseni na njega. Drugi opet tvrde da je on radije potekao od onih dvanaest, potomstva Čovjeka i Crkve, te da je stoga, kažu, prozvan »Sinom čovječjim«. Drugi nadalje tvrde da su ga oblikovali Krist i Duh Sveti, koji se moraju pobrinuti za uspostavu svemira, te da on po pravu nasljeđuje naziv svoga Oca. Ima nekih koji su zamislili da se za naziv »Sin čovječji« mora pronaći drugo podrijetlo, jer su imali smjelosti samoga Oca nazvati Čovjekom, zbog dubokoga otajstva toga naziva, pa što se onda više možete nadati u pogledu vjere u toga Boga, s kojim ste sada i sami izjednačeni? Takve se izmišljotine neprestano pomaljaju među njima iz obilja sjemena njihove majke. I tako se događa da su se nauci koji su izrasli među valentinjevcima već proširili u svome bujnom rastu do šuma gnostika.