Tertulijan opominje krštenike da cirkus, kazalište i arena pripadaju idolima te im predočuje još veći prizor koji ih čeka: dolazak Gospodnji i sud.
1.
Vi sluge Božje, koji ćete se približiti Bogu kako biste mu učinili svečano posvećenje samih sebe, nastojte dobro razumjeti uvjet vjere, razloge Istine, zakone kršćanske stege koji zabranjuju, među ostalim grijesima svijeta, užitke javnih priredaba. Vi koji ste posvjedočili i ispovjedili da ste to već učinili, iznova razmotrite taj predmet, kako ne bi bilo griješenja bilo zbog stvarnoga bilo zbog hotimičnoga neznanja. Jer tolika je moć zemaljskih užitaka da, kako bi zadržala priliku za daljnje sudioništvo u njima, uspijeva produžiti svojevoljno neznanje i potkupiti znanje da odigra nepoštenu ulogu. K oboma stvarima, možda, neke među vama privlače pogledi pogana koji nas u ovom pitanju obično salijeću dokazima kao što su ovi: prvo, da izvanredni užitci uha i oka koje imamo u vanjskim stvarima nisu nimalo suprotstavljeni religiji u umu i savjesti; i drugo, da se zasigurno Bogu ne nanosi nikakva uvreda u bilo kojem ljudskom uživanju ni kroz koji od naših užitaka, u kojemu nije grešno sudjelovati u njegovo vlastito vrijeme i na njegovu mjestu, uz očuvanje sve dužne časti i štovanja prema njemu. No upravo je to ono što smo mi spremni dokazati: da te stvari nisu spojive s istinskom religijom i istinskim posluhom pravome Bogu. Ima onih koji zamišljaju da se kršćani, ta vrsta ljudi uvijek spremna na smrt, uvježbavaju u uzdržljivosti koju vrše s nikakvim drugim ciljem doli da im bude manje teško prezreti život, budući da su veze s njime takoreći presječene. Oni to smatraju vještinom gašenja svake želje za onim što su, što se njih tiče, ispraznili od svega što je poželjno; i tako se misli da je to radije stvar ljudskoga planiranja i predviđanja negoli jasno propisano božanskom zapovijedi. Bila bi to doista teška stvar za kršćane da, dok nastavljaju uživati u tako velikim nasladama, umru za Boga! Nije onako kako oni govore; premda, kad bi i bilo tako, čak bi i kršćanska upornost s pravom mogla iskazati svu pokornost tako prikladnom naumu, tako izvrsnom pravilu.
2.
Zatim, opet, svatko je spreman s dokazom da je sve stvari, kako mi naučavamo, stvorio Bog i dao ih čovjeku na uporabu, te da one moraju biti dobre, budući da sve dolaze iz tako dobra izvora; no da se među njima nalaze različiti sastavni elementi javnih priredaba, kao što su konj, lav, tjelesna snaga i glazbeni glas. Ne može se, dakle, smatrati da je ono što postoji po samoj Božjoj stvaralačkoj volji njemu ili tuđe ili neprijateljsko; a ako mu nije suprotstavljeno, ne može se smatrati štetnim za njegove štovatelje, kao što im zasigurno nije ni tuđe. Izvan svake sumnje, također, same zgrade povezane s mjestima javne zabave, sazdane kako jesu od stijena, kamenja, mramora, stupova, Božje su stvari, koji je dao te različite stvari za ukras zemlje; štoviše, sami se prizori odvijaju pod samim Božjim nebom. Kako se vještom odvjetnicom čini ljudska mudrost samoj sebi, osobito ako se boji da će izgubiti bilo koji od svojih užitaka, bilo koje od slatkih uživanja svjetovnoga postojanja! Uistinu, naći ćete nemali broj onih koje od nas odvraća ugrožavanje njihovih užitaka radije negoli njihova života. Jer čak ni slabić nema snažna straha od smrti kao duga za koji zna da ga mora platiti; dok mudrac ne gleda s prezirom na užitak, smatrajući ga dragocjenim darom, u stvari, jedinim blaženstvom života, bilo za filozofa bilo za luđaka. No nitko ne poriče ono što nitko ne ignorira, jer sama Narav tome poučava, da je Bog Tvorac svemira, i da je on dobar, i da pripada čovjeku po besplatnom daru njegova Tvorca. Ali nemajući prisno poznavanje Svevišnjega, poznajući ga samo po naravnoj objavi, a ne kao njegovi »prijatelji«, izdaleka, a ne kao oni koji su mu privedeni blizu, ljudi ne mogu a da ne budu u neznanju podjednako o onome što on nalaže i o onome što zabranjuje u pogledu upravljanja svojim svijetom. Moraju biti u neznanju, također, o neprijateljskoj sili koja djeluje protiv njega i izopačuje na zle uporabe stvari koje je njegova ruka oblikovala; jer ne možete poznavati ni volju ni protivnika Boga kojega ne poznajete. Ne smijemo, dakle, razmatrati samo od koga su sve stvari načinjene, nego i tko ih je izopačio. Doznat ćemo za kakvu su uporabu načinjene u početku kada doznamo za kakvu nisu. Postoji golema razlika između iskvarenoga stanja i stanja prvotne čistoće, upravo zato što postoji golema razlika između Stvoritelja i kvarioca. Pa zašto, svakovrsna zla, koja kao nepobitna zla čak i pogani zabranjuju i od kojih se čuvaju, potječu od Božjih djela. Uzmite, na primjer, ubojstvo, bilo počinjeno željezom, otrovom ili čarobnjačkim zazivima. Željezo i trave i demoni jednako su tako Božja stvorenja. Je li Stvoritelj, uza sve to, providio te stvari za čovjekovo uništenje? Nipošto, on stavlja svoju zabranu na svaku vrstu ubojstva čovjeka onim jednim sažetim propisom: »Ne ubij!« Štoviše, tko je drugi doli Bog, Tvorac svijeta, stavio u nj zlato, mjed, srebro, bjelokost, drvo i sve ostale tvari koje se rabe u izradi idola? Pa ipak, je li on to učinio zato da ljudi uspostave bogoštovlje njemu nasuprot? Naprotiv, idolopoklonstvo je u njegovim očima vrhovni grijeh. Što ima uvredljivo Bogu a da nije Božje? Ali vrijeđajući njega, prestaje biti njegovo; a prestajući biti njegovo, u njegovim je očima uvredljiva stvar. Sam čovjek, krivac kakav jest za svako bezakonje, ne samo da je djelo Božje, on je njegova slika, pa ipak se i dušom i tijelom odvojio od svojega Tvorca. Jer nismo dobili oči da služe požudi, i jezik za zboriti zlo, i uši da budu prijamnik zla govora, i grlo da robuje poroku proždrljivosti, i trbuh da bude saveznik proždrljivosti, i spolne udove za nečedne razuzdanosti, i ruke za djela nasilja, i noge za zabludjeli život; ili je duša bila smještena u tijelo zato da postane radionica misli o zamkama, i prijevari, i nepravdi? Ne bih rekao; jer ako Bog, kao pravedni tražitelj nedužnosti, mrzi sve što nalikuje na zlobnost, ako posvema mrzi takvo kovanje zla, jasno je izvan svake sumnje da od svih stvari koje su izišle iz njegove ruke nije načinio nijednu da vodi k djelima koja on osuđuje, čak i ako se ta ista djela mogu vršiti stvarima njegova stvaranja; jer, uistinu, to je jedini temelj osude, što stvorenje zlorabi stvorenje. Mi, dakle, koji smo u svojemu poznavanju Gospodina zadobili ponešto znanja i o njegovu neprijatelju, koji smo u svojemu otkrivanju Stvoritelja u isto vrijeme položili ruke na velikoga kvarioca, ne bismo se trebali ni čuditi ni sumnjati da je, kao što je junaštvo anđela kvarioca i protivnika Božjega u početku oborilo čovjekovu krepost, djelo i sliku Božju, posjednika svijeta, tako on posve promijenio čovjekovu narav, stvorenu, poput njegove vlastite, za savršenu bezgrešnost, u svoje vlastito stanje opakoga neprijateljstva protiv svojega Tvorca, kako bi u samoj onoj stvari čiji ga je dar čovjeku, ali ne i njemu, ražalostio, učinio čovjeka krivim u Božjim očima i uspostavio svoje vlastito gospodstvo.
3.
Utvrđeni ovim znanjem protiv poganskih shvaćanja, obratimo se radije nedostojnim umovanjima naših ljudi; jer vjera nekih, bilo previše priprosta bilo odveć cjepidlaka, traži izravan autoritet iz Pisma za napuštanje igara, te ističe da je stvar dvojbena jer takvo uzdržavanje nije jasno i izrijekom nametnuto Božjim slugama. Doista, nigdje ne nalazimo zapisano s takvom točnošću: »Ne ulazi u cirkus ili kazalište, ne gledaj borbu ili predstavu«, kao što je jasno propisano: »Ne ubij; ne klanjaj se idolu; ne učini preljuba niti prijevare.« No nalazimo da se ona prva Davidova riječ odnosi upravo na ovakvo što: »Blažen čovjek«, veli on, »koji ne ide na vijeće bezbožnika, i na putu grešnika ne stoji, i na sjedalu podrugljivaca ne sjedi.« Premda se čini da je unaprijed prorekao za onoga pravednika kako nije sudjelovao u zborovima i vijećanjima Židova dok su se savjetovali o ubojstvu našega Gospodina, ipak božansko Pismo ima svagda dalekosežnu primjenu: nakon što se iscrpi neposredan smisao, ono u svim smjerovima utvrđuje vršenje pobožnoga života, tako da i ovdje imaš izreku koja nije daleko od jasne zabrane igara. Ako je onaj nekolicinu Židova nazvao zborom opakih, koliko li će više tako označiti tako silno mnoštvo pogana! Zar su pogani manje bezbožni, manje grešnici, manje Kristovi neprijatelji nego što su tada bili Židovi? Pogledaj usto kako se i ostalo podudara. Jer na igrama oni također stoje na putu. Naime, putovima nazivaju prostore između sjedala koji idu oko amfiteatra, kao i prolaze koji se spuštaju i dijele puk. Mjesto pak u zavoju gdje sjede matrone naziva se stolica. Stoga, naprotiv, vrijedi: neblažen je onaj tko je ušao u bilo koje vijeće opakih, i stao na bilo koji put grešnika, i sjeo na bilo koju stolicu podrugljivaca. Možemo neku stvar shvatiti kao općenito izrečenu čak i onda kada zahtijeva stanovito posebno tumačenje. Jer neke stvari izrečene s posebnom namjenom sadrže u sebi opću istinu. Kada Bog opominje Izraelce o njihovoj dužnosti ili ih oštro kori, On se zacijelo obraća svim ljudima; kada prijeti uništenjem Egiptu i Etiopiji, On zacijelo unaprijed osuđuje svaki grešni narod, koji god to bio. Ako je, zaključujući od vrste prema rodu, svaki narod koji sagriješi protiv njih Egipat i Etiopija, tako je i, zaključujući od roda prema vrsti s obzirom na podrijetlo igara, svaka predstava zbor opakih.
4.
Da tko ne pomisli kako se bavimo pukim domišljatim mudrovanjima, obratit ću se onom najvišem autoritetu samoga našega »pečata«. Ulazeći u vodu, ispovijedamo kršćansku vjeru riječima njezina pravila; javno svjedočimo da smo se odrekli đavla, njegova sjaja i njegovih anđela. A zar nisu nadasve u povezanosti s idolopoklonstvom prisutni đavao, njegov sjaj i njegovi anđeli? Iz toga pak, da ukratko kažem jer ne želim duljiti, potječe svaki nečisti i zli duh. Ako se dakle jasno pokaže da se cjelokupna priprema igara temelji na idolopoklonstvu, to će izvan svake sumnje sa sobom donijeti zaključak da se naše svjedočanstvo odricanja na krsnom vrelu odnosi na igre, koje su zbog svojega idolopoklonstva predane đavlu, njegovu sjaju i njegovim anđelima. Izložit ćemo dakle njihova pojedinačna podrijetla, u kojim su kolijevkama stasala do zrelosti; zatim naslove nekih od njih, kojim se imenima nazivaju; potom njihove pripreme, s kakvim se praznovjerjima održavaju; zatim njihova mjesta, kojim su zaštitnicima posvećena; potom umijeća koja im služe, do kojih se začetnika prate. Ako se za ijedno od ovih utvrdi da nije imalo nikakve veze s idolskim božanstvom, smatrat će se u isti mah slobodnim od ljage idolopoklonstva i izuzetim iz domašaja našega krsnoga odricanja.
5.
Što se tiče njihova podrijetla, budući da je ono donekle nejasno i malo poznato mnogima među nama, naša se istraživanja moraju vratiti u daleku starinu, a naša vrela ne smiju biti ništa drugo doli knjige poganske književnosti. Sačuvani su razni pisci koji su objavili djela o toj temi. Podrijetlo igara kako ga oni navode jest ovo: Timej nam kazuje da su se doseljenici iz Azije, pod vodstvom Tirena koji je u borbi za svoje rodno kraljevstvo podlegao bratu, naselili u Etruriji. Eto, među ostalim praznovjernim obredima pod imenom religije, oni su u svojoj novoj domovini uspostavili javne predstave. Rimljani na vlastitu molbu od njih dobivaju vješte izvođače, prikladna razdoblja, pa i samo ime, jer se kaže da su nazvane Ludi prema Lydi. I premda Varon izvodi naziv Ludi od Ludus, to jest od igre, kao što su i luperke nazivali ludii jer su trčali uokolo zbijajući šale; ipak to mladenačko poigravanje, po njegovu mišljenju, pripada blagdanima i hramovima i predmetima vjerskoga štovanja. No od male je važnosti podrijetlo imena kada je sigurno da sama stvar izvire iz idolopoklonstva. Liberalije su, pod općim nazivom Ludi, jasno naviještale slavu oca Bakha; jer te su svetkovine Biprikladno najprije posvetili zahvalni seljaci kao uzdarje za dobročinstvo koje im je udijelio, kako vele, otkrivši im užitke vina. Zatim su Konsualije nazvane Ludi, i isprva su bile u čast Neptuna, jer Neptun nosi i ime Konzus. Nakon toga Romul je posvetio Ekvirije Marsu, premda i Konsualije pripisuju Romulu na temelju toga što ih je posvetio Konzusu, bogu, kako hoće, savjeta; onoga savjeta, dakako, u kojem je skovao otmicu sabinskih djevica za žene svojim vojnicima. Izvrstan savjet uistinu; i još uvijek ga, pretpostavljam, sami Rimljani drže pravednim i čestitim, da ne kažem pred Bogom. To također služi tomu da okalja podrijetlo: zacijelo ne možeš držati dobrim ono što je niknulo iz grijeha, iz bestidnosti, iz nasilja, iz mržnje, od bratoubilačkoga utemeljitelja, od Marsova sina. Čak i sada, kod prvoga okretišta u cirkusu, nalazi se podzemni žrtvenik tome istom Konzusu s natpisom ovoga sadržaja: »Konzus, velik u savjetu, Mars, u boju moćni bogovi zaštitnici.« Državni svećenici na njemu žrtvuju na julske none; Romulov svećenik i vestalke dvanaestoga dana prije rujanskih kalenda. Uz to je Romul uspostavio igre u čast Jupitera Feretrija na Tarpejskoj stijeni, prema svjedočanstvu koje nam je prenio Pizon, nazvane i tarpejskima i kapitolijskima. Poslije njega Numa Pompilije utemeljio je igre Marsu i Robigi, jer su izmislili i božicu plijesni; zatim Tul Hostilije; potom Anko Marcije; i razni drugi zaredom činili su isto. Što se tiče idola u čiju su čast te igre uspostavljene, obilni se podaci mogu naći na stranicama Svetonija Trankvila. No ne moramo više ništa reći kako bismo dokazali optužbu o idolopokloničkom podrijetlu.
6.
Svjedočanstvu starine pridodaje se i svjedočanstvo kasnijih igara uspostavljenih u njihovo vrijeme, koje izdaju svoje podrijetlo iz naslova što ih nose čak i u današnje doba, u kojima je kao na samom njihovu licu utisnuto za kojega su idola i za koju vjersku svrhu igre, bilo jedne bilo druge vrste, bile namijenjene. Imaš svetkovine koje nose ime Velike Majke i Apolona, također Cerere i Neptuna, i Jupitera Latijara i Flore, sve proslavljene u istu svrhu; druge imaju svoje religiozno podrijetlo u rođendanima i svečanostima kraljeva, u javnim uspjesima, u općinskim blagdanima. Postoje također oporučne predstave u kojima se posmrtne počasti iskazuju uspomeni na privatne osobe; i to prema drevnom običaju. Jer od samoga početka Ludi su se smatrali dvovrsnima, svetima i posmrtnima, to jest u čast poganskih božanstava i u čast mrtvih. No u pogledu idolopoklonstva nama je svejedno pod kojim se imenom ili naslovom ono vrši, dokle god ima posla sa zlim dusima kojih se odričemo. Ako je dopušteno iskazivati štovanje mrtvima, bit će jednako dopušteno iskazivati ga i njihovim bogovima: u oba slučaja imaš isto podrijetlo; prisutno je isto idolopoklonstvo; s naše je strane prisutno isto svečano odricanje od svakoga idolopoklonstva.
7.
Dvije dakle vrste javnih igara imaju jedno podrijetlo; i imaju zajednička imena, jer priznaju isto roditeljstvo. Također, budući da su jednako okaljane grijehom idolopoklonstva, svoje začetnice, one nužno moraju biti slične jedna drugoj u svome sjaju. No slavohlepnija uvodna povorka cirkuskih igara, kojoj naziv procesija napose pripada, sama je po sebi dokaz kome cjelokupna stvar pripada, u mnoštvu likova, dugom nizu kipova, kolima svih vrsta, prijestoljima, krunama, odjeći. Kakvi još uzvišeni vjerski obredi, kakve žrtve prethode, umeću se i slijede! Koliko se bratovština, koliko svećeništava, koliko službi pokreće, poznato je stanovnicima velikoga grada u kojem demonski zbor ima svoje sjedište. Ako se te stvari u provincijama i čine u skromnijem obliku, u skladu s njihovim manjim sredstvima, ipak se sve cirkuske igre moraju smatrati dijelom onoga iz čega su potekle; izvor iz kojega izviru onečišćuje ih. Sićušni potočić od samoga svoga izvora, mala grančica od samoga svoga pupanja, sadrži u sebi bitnu narav svojega podrijetla. Bila ona veličanstvena ili skromna, svejedno je, svaka cirkuska procesija mrsku je Bogu. Premda u njoj ima malo likova koji je rese, u jednome je idolopoklonstvo; premda nema više od jednih jedinih svetih kola, to su Jupiterova kola: bilo što od idolopoklonstva, bilo skromno opremljeno bilo umjereno bogato i raskošno, kalja je u njezinu podrijetlu.
8.
Da slijedim svoj naum glede mjesta: cirkus je ponajprije posvećen Suncu, čiji hram stoji usred njega, i čiji lik sja s vrha njegova hrama; jer nisu smatrali prikladnim odavati svete počasti pod krovom onome što i sami imaju na otvorenome prostoru. Oni koji tvrde da je prvu predstavu priredila Kirka, i to u čast Sunca, svoga oca, kako hoće, tvrde također da je naziv cirkus izveden od nje. Očito je dakle da je čarobnica to učinila u ime onih čija je svećenica bila, mislim na demone i zle duhove. Kakvu dakle hrpu idolopoklonstava vidiš u ukrašavanju toga mjesta! Svaki je ukras cirkusa zaseban hram. Jaja se smatraju posvećenima Kastorima od strane ljudi koji se ne stide ispovijedati vjeru u njihovo rođenje iz labuđega jajeta, a taj labud nije bio nitko drugi doli sam Jupiter. Dupini bljuju u čast Neptuna. Kipovi Sesije, tako nazvane kao božice sjetve; Mesije, tako nazvane kao božice žetve; Tutuline, tako nazvane kao božice zaštitnice plodova, opterećuju stupove. Ispred njih imaš tri žrtvenika trima bogovima: Velikim, Moćnim, Pobjedonosnim. Smatraju ih samotračkima. Ogromni obelisk, kako tvrdi Hermetel, javno je postavljen Suncu; njegov natpis, poput njegova podrijetla, pripada egipatskom praznovjerju. Tmurno bi bilo okupljanje demona bez njihove Velike Majke; i tako ona ondje predsjeda nad Euripom. Konzus, kako smo spomenuli, leži skriven pod zemljom kod Murcijskih ciljeva. Ta su dva cilja potekla od idola. Jer hoće da Murcia bude božica ljubavi; i njoj su na tome mjestu posvetili hram. Gledaj, kršćanine, koliko je nečistih imena zaposjelo cirkus! Nemaš nikakva posla sa svetim mjestom u kojem obitava toliko mnoštvo đavolskih duhova. A govoreći o mjestima, ovo je prikladna prigoda za nekoliko opaski kojima ćemo preduhitriti prigovor što će ga neki podići. Što dakle, veliš ti; hoću li biti u opasnosti od onečišćenja ako odem u cirkus kada se igre ne održavaju? Nema zakona koji bi nam branio sama mjesta. Jer ne samo u mjesta za okupljanje na predstave, nego čak i u hramove Božji sluga može ući bez ikakve opasnosti za svoju vjeru, samo ako za to ima kakav pošten razlog, nepovezan s njihovim pravim poslom i službenim dužnostima. Pa ni ulice, ni trg, ni kupališta, ni krčme, ni same naše nastambe nisu posve slobodni od idola. Sotona i njegovi anđeli ispunili su sav svijet. Ipak, ne otpadamo od Boga samim time što smo u svijetu, nego time što dotičemo grijehe svijeta i njima se kaljamo. Raskinut ću sa svojim Stvoriteljem ako odem na Kapitolij ili u Serapisov hram žrtvovati ili klanjati se, kao što ću to učiniti i ako odem kao gledatelj u cirkus i kazalište. Mjesta sama po sebi ne onečišćuju, nego ono što se u njima čini; od toga se, tvrdimo, čak i sama mjesta onečišćuju. Oskvrnjene stvari oskvrnjuju nas. Zbog toga vam i iznosimo kome su takva mjesta posvećena, kako bismo dokazali da ono što se u njima čini pripada idolima zaštitnicima kojima su i sama ta mjesta posvećena.
9.
Sada o vrsti izvedbi svojstvenih cirkuskim predstavama. U prijašnja vremena konjaništvo se vršilo na jednostavan način na konju, i doista njegova uobičajena uporaba nije imala ničega grešnoga u sebi; no kada je uvučeno u igre, prešlo je iz Božje službe u službu demonima. U skladu s time ova se vrsta cirkuskih izvedbi smatra posvećenom Kastoru i Poluksu, kojima je, veli nam Stezihor, konje dao Merkur. I Neptun je također konjaničko božanstvo, kojega Grci nazivaju Hipij. Što se tiče zaprege, četveropreg su posvetili suncu, a dvopreg mjesecu. No, kako veli pjesnik: »Erihtonije se prvi drznuo upregnuti četiri konja u kola i na njihovim kotačima pobjednički juriti.« Erihtonije, sin Vulkana i Minerve, plod nedostojne požude na zemlji, demonska je nakaza, štoviše sam đavao, a ne puka zmija. Ako je pak Trohil Argivac tvorac prvih kola, on je to svoje djelo posvetio Junoni. Ako je Romul prvi prikazao četveropreg u Rimu, i njemu je, mislim, dano mjesto među idolima, barem ako su on i Kvirin ista osoba. Budući da su kola imala takve izumitelje, vozači kola su naravno bili odjeveni i u boje idolopoklonstva; jer isprva su bile samo dvije, naime bijela i crvena, prva posvećena zimi s njezinim blistavim snjegovima, druga posvećena ljetu s njegovim rumenim suncem: no poslije, s napretkom raskoši kao i praznovjerja, crvenu su neki posvetili Marsu, a bijelu drugi Zefirima, dok je zelena dana Majci Zemlji, ili proljeću, a modra nebu i moru, ili jeseni. No kako Bog osuđuje svaku vrstu idolopoklonstva, tu osudu zacijelo dijeli i onaj njegov oblik koji se iskazuje prirodnim počelima.
10.
Prijeđimo sada na kazališne predstave, za koje smo već pokazali da imaju zajedničko podrijetlo s cirkusom i da nose slične idolopokloničke nazive, kao što od samoga početka nose ime Ludi, te jednako služe idolima. Nalikuju jedne drugima i po svome sjaju, imajući istu procesiju do mjesta svoje izvedbe od hramova i žrtvenika, i ono žalosno rasipanje kâda i krvi, uz glazbu svirala i truba, sve pod vodstvom vrača i pogrebnika, ta dva nečista meštra pogrebnih obreda i žrtava. Kako smo dakle prešli od podrijetla igara na cirkuske igre, sada ćemo odande usmjeriti svoj put prema onima u kazalištu, počevši od samoga mjesta izvedbe. Isprva je kazalište zapravo bilo Venerin hram; i da ukratko kažem, zahvaljujući tome scenske su izvedbe uspjele izbjeći osudu i uhvatile korijen u svijetu. Jer cenzori su često, u interesu ćudoređa, zatirali nadasve kazališta u nastajanju, predviđajući, kao što jesu, da postoji velika opasnost da ona dovedu do općega razvrata; tako da već iz ove suglasnosti njihovih vlastitih ljudi s nama postoji svjedočanstvo poganima, pa i potvrda naših shvaćanja u predmnijevajućem sudu ljudskoga znanja. U skladu s time Pompej Veliki, manji jedino od svojega kazališta, kada je podigao tu utvrdu svih nečistoća, bojeći se da nekoć cenzori ne osude uspomenu na nj, postavio je povrh njega Venerin hram; i sazivajući javnim proglasom puk na njegovu posvetu, nazvao ga je ne kazalištem, nego hramom, »pod kojim smo«, reče on, »postavili redove sjedala za gledanje predstava«. Tako je zastrekao zdanje nad kojim je često bila izrečena osuda i koje svagda valja držati prijekornim, pretvarajući se da je to sveto mjesto; i pomoću praznovjerja zaslijepio je oči kreposne stege. No Venera i Bakh bliski su saveznici. Ta dva zla duha u prisegnutom su savezništvu jedan s drugim, kao zaštitnici pijanstva i bluda. Stoga je kazalište Venere ujedno i kuća Bakhova: jer s pravom su naziv Liberalije dali i drugim kazališnim zabavama, koje su, osim što su bile posvećene Bakhu, kao što su bile Dionizije u Grka, bile od njega i uspostavljene; i bez sumnje kazališne predstave uživaju zajedničko pokroviteljstvo ovih dvaju božanstava. Ona bestidnost kretnji i odjeće, koja tako osobito i svojstveno obilježava pozornicu, posvećena je njima, jednom božanstvu razvratnom po svojem spolu, a drugom po svojoj odjeći; dok njezine službe glasa, pjesme, lire i svirale pripadaju Apolonima, Muzama, Minervama i Merkurima. Mrzit ćeš, o kršćanine, ono čiji autori moraju biti predmet tvoga krajnjeg gnušanja. Stoga bismo sada rekli nešto o kazališnim umjetnostima, i o onim stvarima čije autore u imenima proklinjemo. Znamo da imena mrtvih nisu ništa, kao ni njihovi kipovi; ali isto tako dobro znamo tko, kada se podignu kipovi, pod tim imenima vrši svoje zlodjelo, i likuje u iskazanom im štovanju, i pretvara se da je božanski, nitko drugi doli prokleti duhovi, đavli. Vidimo, dakle, da su i umjetnosti posvećene službi onih bića koja prebivaju u imenima svojih začetnika; i da se od ljage idolopoklonstva ne mogu smatrati slobodnima one stvari čiji su pronalazači zbog svojih otkrića dobili mjesto među bogovima. Štoviše, što se tiče umjetnosti, trebali smo se vratiti još dalje unatrag i preduhitriti svaku daljnju raspravu tvrdnjom da su demoni, unaprijed određujući u vlastitom interesu od samoga početka, među ostalim zlima idolopoklonstva, onečišćenja javnih igara s ciljem da čovjeka odvrate od njegova Gospodina i privežu ga uz svoju službu, proveli svoj naum podarivši mu umjetničke darove koje igre zahtijevaju. Jer nitko doli njih samih ne bi providio i pripremio ono što je odgovaralo njihovim ciljevima; niti bi dali umjetnosti svijetu preko bilo koga drugoga osim onih u čijim su imenima, kipovima i povijestima za vlastite ciljeve postavili smicalicu posvećenja.
11.
Ispunjavajući svoj naum, prijeđimo sada na razmatranje borbi. Njihovo je podrijetlo srodno podrijetlu igara (ludi). Stoga se one drže ili svetima ili posmrtnima, jer su ustanovljene u čast kumirskih bogova naroda ili u čast mrtvih. Tako se i zovu olimpijskima u čast Jupitera, u Rimu poznatog kao kapitolijski; nemejskima u čast Herkula; istamskima u čast Neptuna; a ostale mortuarii, kao one koje pripadaju mrtvima. Što je dakle čudno ako idolopoklonstvo onečišćuje svečani ophod borbi svjetovnim vijencima, svećeničkim glavarima, poslužiteljima koji pripadaju raznim zborovima, naposljetku i krvlju svojih žrtava? Da dodamo još zaključnu riječ o »mjestu«, na zajedničkom mjestu za zbor umjetnosti posvećenih Muzama, Apolonu i Minervi, a također i za zbor onih posvećenih Marsu, oni se nadmetanjem i zvukom trublje natječu s cirkusom u areni, koja je pravi hram, mislim onoga boga čije svetkovine slavi. Gimnastičke su umjetnosti također potekle od njihovih Kastora, Herkula i Merkura.
12.
Preostaje nam ispitati »predstavu« najpoznatiju od svih i najomiljeniju. Naziva se dužnom službom (munus), po tome što je služba, jer nosi ime »officium« jednako kao i »munus«. Drevni su smatrali da u toj svečanosti iskazuju službe mrtvima; u kasnijem su razdoblju, s profinjenijom okrutnošću, donekle izmijenili njezinu narav. Jer nekada su, u uvjerenju da se duše pokojnika ublažuju ljudskom krvlju, imali običaj kupovati zarobljenike ili robove opake ćudi te ih žrtvovati pri pogrebnim obredima. Poslije su smatrali dobrim prebaciti koprenu užitka preko svojega bezakonja. One dakle koje su pribavili za borbu, a potom ih uvježbali u oružju najbolje što su mogli, samo zato da nauče umirati, ubijali su na dan pogreba na mjestima ukopa. Ublažavali su smrt ubojstvima. Takvo je podrijetlo »Munusa«. No malo pomalo njihova se profinjenost izjednačila s njihovom okrutnošću; jer te ljudske zvijeri nisu mogle naći dovoljno istančan užitak, osim u prizoru ljudi koje rastrgavaju divlje zvijeri. Prinosi za pomirenje mrtvih smatrani su tada dijelom pogrebnih žrtava; a to je idolopoklonstvo: jer idolopoklonstvo je, uistinu, svojevrsno štovanje pokojnika; i jedno i drugo jest služba mrtvim ljudima. Štoviše, demoni prebivaju u kipovima mrtvih. Da se osvrnemo i na pitanje imenâ, premda je ta vrsta priredbe prešla s počasti mrtvima na počasti živima, mislim na kvesture i magistrature, na svećeničke službe različitih vrsta; ipak, budući da idolopoklonstvo još uvijek prianja uz ime časti, sve što se čini u njezino ime ima udjela u njezinoj nečistoći. Ista će se opaska odnositi i na ophod »Munusa«, kad ga promatramo u sjaju koji je povezan s tim samim častima; jer grimizne haljine, snopovi pruća (fasces), vrpce, vijenci, također i proglasi te edikti, obredne gozbe prethodnoga dana, nisu bez đavolskoga sjaja, bez prizivanja demona. Čemu onda duljiti o mjestu strahota, koje nadilazi čak i jezik krivokletnika? Jer amfiteatar je posvećen imenima brojnijim i strašnijim nego sam Kapitolij, iako je on hram svih demona. Ondje je onoliko nečistih duhova koliko prima ljudi. Da zaključimo jednom jedinom opaskom o umjetnostima koje u njemu imaju mjesta, znamo da te dvije vrste zabave za svoje zaštitnike imaju Marsa i Dijanu.
13.
Vjerno smo, držim, proveli svoj naum pokazavši na koliko različitih načina grijeh idolopoklonstva prianja uz igre, s obzirom na njihovo podrijetlo, njihove naslove, njihovu opremu, mjesta njihova održavanja i njihove umjetnosti; i možemo smatrati nesumnjivim da su za nas, koji smo se dvaput odrekli svih idola, one posve neprikladne. »Ne da bi kumir bio nešto«, kako veli Apostol, nego je štovanje što ga iskazuju upravljeno demonima, koji su stvarni stanovnici tih posvećenih likova, bilo mrtvih ljudi bilo, kako oni misle, bogova. Zbog toga, dakle, što imaju zajednički izvor, jer njihovi su mrtvi i njihova božanstva jedno, mi se ustežemo od obaju idolopoklonstava. Niti mrzimo hramove manje od nadgrobnih spomenika: nemamo ništa ni s jednim žrtvenikom, ne klanjamo se nijednom liku; ne prinosimo žrtve bogovima i ne prinosimo pogrebne žrtve preminulima; štoviše, ne blagujemo od onoga što je prineseno ni u jednom ni u drugom slučaju, jer ne možemo biti dionici Božjega stola i stola đavolskoga. Ako dakle grlo i trbuh čuvamo čistima od takvih onečišćenja, koliko više ustežemo svoje plemenitije dijelove, svoje uši i oči, od idolopokloničkih i posmrtnih užitaka, koji ne prolaze kroz tijelo, nego se probavljaju u samom duhu i duši, čiju čistoću, mnogo više nego čistoću naših tjelesnih organa, Bog ima pravo tražiti od nas.
14.
Pošto smo dostatno utvrdili optužbu za idolopoklonstvo, što bi samo po sebi moralo biti dovoljan razlog da napustimo igre, promotrimo sada ex abundanti tu temu na drugi način, osobito poradi onih koji se tješe mišlju da uzdržavanje koje tražimo nije naređeno izričitim riječima, kao da u osudi svjetovnih požuda nije sadržana dovoljna izjava protiv svih tih zabava. Jer kao što postoji požuda za novcem, ili položajem, ili jelom, ili nečistim užitkom, ili slavom, tako postoji i požuda za nasladom. A igra je upravo vrsta naslade. Smatram, dakle, da su pod općim nazivom požuda uključene i naslade; jednako tako, pod općim pojmom naslada, kao posebnu vrstu imate »igre«. No već smo govorili o tome kako je s mjestima prikazivanja, da ona ne onečišćuju sama po sebi, nego zbog onoga što se u njima čini, odakle upijaju nečistoću i potom je ponovno izlijevaju na druge.
15.
Učinivši dakle dovoljno, kako rekosmo, u pogledu onoga glavnog dokaza, da se u svima njima nalazi ljaga idolopoklonstva, pošto smo to dostatno obradili, suprotstavimo sada druga obilježja igara onome što je Božje. Bog nam je zapovjedio da s Duhom Svetim postupamo smireno, blago, tiho i miroljubivo, jer je samo to u skladu s dobrotom njegove naravi, s njegovom nježnošću i osjetljivošću, a ne da ga žalostimo bjesnilom, zlobom, srdžbom ili tugom. Kako će se, dakle, to uskladiti s igrama? Jer igra uvijek vodi u duhovni nemir, budući da ondje gdje je užitak, ondje je i silina osjećaja koja užitku daje slast; a gdje je silina osjećaja, ondje je i suparništvo koje tome opet daje svoju draž. Zatim, gdje god je suparništvo, ondje je bjesnilo, gorčina, gnjev i tuga, sa svim zlima što iz njih izviru, a sve je to posve nespojivo s Kristovom vjerom. Jer čak i kad bi se pretpostavilo da netko u igrama uživa na umjeren način, kako priliči njegovu položaju, dobi ili naravi, ipak nije nepomućena uma, bez nekih neizrečenih pokreta nutarnjega čovjeka. Nitko ne sudjeluje u takvim užicima bez njihovih snažnih uzbuđenja; nitko ne potpada pod njihova uzbuđenja bez njihovih prirodnih posrtaja. Ti posrtaji opet stvaraju strastvenu požudu. Ako nema požude, nema ni užitka, pa se može optužiti za ispraznost onaj tko ide onamo gdje se ništa ne dobiva; po mom sudu, čak je i to nama strano. Štoviše, čovjek samome sebi izriče osudu samim time što zauzima mjesto među onima s kojima, po svojoj nespremnosti da im bude sličan, priznaje da nema zajedništva. Nije dovoljno da sami ne činimo takvo što, ako ne prekinemo svaku vezu i s onima koji to čine. »Ako bi vidio kradljivca«, veli Pismo, »pristajao bi uza nj«. Kamo sreće da nismo ni nastavali isti svijet s tim opakim ljudima! No premda se ta želja ne može ostvariti, ipak smo već sada odvojeni od njih u onome što je od svijeta; jer svijet je Božji, a ono svjetovno pripada đavlu.
16.
Budući da nam je, dakle, zabranjeno svako strastveno uzbuđenje, isključeni smo iz svake vrste predstava, a osobito iz cirkusa, gdje takvo uzbuđenje gospodari kao u svojem pravom stihijskom staništu. Pogledajte ljude koji onamo dolaze već pod snažnim uzbuđenjem, već bučni, već slijepi od strasti, već uznemireni zbog svojih oklada. Pretor im je prespor: oči im se neprestano okreću kao da se vrte s kockama u njegovoj urni; zatim s nestrpljenjem iščekuju znak; odjekuje jednodušan povik zajedničkoga ludila. Promotrite kako su »izvan sebe« u svojim ludim govorima. »Bacio je!«, viču; i svatko javlja svome susjedu ono što su svi vidjeli. Imam najočitiji dokaz njihove sljepoće; ne vide što se doista baca. Misle da je to »marama za znak«, a to je slika đavla strmoglavljena s visine. I posljedica je, dosljedno tome, da upadaju u bjesnila, i strasti, i razdore, i sve ono čemu se oni koji su posvećeni miru nikada ne bi smjeli prepuštati. Zatim slijede kletve i prijekori, bez ikakva razloga za mržnju; čuju se povici odobravanja, bez ičega što bi to zaslužilo. Što od svega toga mogu za sebe dobiti oni koji u tome sudjeluju, a nisu svoji gospodari? Osim možda onoga što ih čini da ne pripadaju sebi: rastužuje ih tuđa žalost, raduje ih tuđa radost. Što god s jedne strane žele, ili s druge preziru, posve im je tuđe. Tako je ljubav kod njih beskorisna stvar, a mržnja je nepravedna. Ili je bezrazložna ljubav možda opravdanija od bezrazložne mržnje? Bog nam zacijelo zabranjuje mrziti čak i kad imamo razloga za mržnju; jer nam zapovijeda da ljubimo svoje neprijatelje. Bog nam zabranjuje proklinjati, premda za to ima nekoga povoda, zapovijedajući da blagoslivljamo one koji nas proklinju. No što je nemilosrdnije od cirkusa, gdje ljudi ne štede ni svoje vladare ni svoje sugrađane? Ako ijedno od njegovih ludila drugdje dolikuje Božjim svetima, bit će prikladno i u cirkusu; no ako nigdje nije ispravno, nije ni ondje.
17.
Nije li nam, jednako tako, zapovjeđeno da od sebe odbacimo svaku bestidnost? Po toj smo osnovi ponovno isključeni iz kazališta, koje je pravo i osobito boravište bestidnosti, gdje ništa nije na cijeni osim onoga što je drugdje na zlu glasu. Tako je najbolji put do najviše naklonosti njegova boga ona podlost koju atelana gestikulira, koju lakrdijaš u ženskim haljinama prikazuje, zatirući svaki prirodni stid, tako da se spremnije crvene kod kuće nego na predstavi, što se naposljetku od djetinjstva čini na tijelu pantomimičara, kako bi mogao postati glumac. I same bludnice, žrtve javne požude, izvode se na pozornicu, a njihova se bijeda uvećava time što su ondje pred očima vlastitoga spola, od kojega se jedinog običavaju skrivati: javno ih se paradira pred svakom dobi i svakim staležom, izlaže se njihovo boravište, njihova zarada, njihove hvale, i to čak pred onima koji takvo što ne bi smjeli slušati. Ne govorim ništa o drugim stvarima, koje bi bilo dobro sakriti u njihovu vlastitu tamu i u njihove mračne špilje, da ne okaljaju svjetlo dana. Neka se Senat, neka se svi staleži, zacrvene od samoga stida! Pa čak i te jadne žene, koje vlastitim kretnjama uništavaju svoj stid, bojeći se svjetla dana i pogleda naroda, osjete ponešto stida barem jednom u godini. No ako nam se valja gnušati svega što je bestidno, po kojoj je osnovi pravo slušati ono što ne smijemo govoriti? Jer svaku raspuštenost govora, štoviše, svaku ispraznu riječ osuđuje Bog. Zašto bi, na isti način, bilo pravo gledati ono što je sramotno činiti? Kako to da se za stvari koje onečišćuju čovjeka kad izlaze iz njegovih usta ne smatra da to čine i kad ulaze na njegove oči i uši, kad su oči i uši neposredni dvorjani duha, a nikada ne može biti čisto ono čije su poslužne sluge nečiste? Zabranjeno vam je dakle kazalište zabranom bestidnosti. Ako pak preziremo nauk svjetovnoga slovstva kao ludost u Božjim očima, naša je dužnost posve jasna s obzirom na one predstave koje iz toga izvora crpe tragičnu ili komičnu igru. Ako su tragedije i komedije krvavi i razvratni, bezbožni i raspušteni izumitelji zločina i požuda, nije dobro čak ni to da se uopće doziva u sjećanje ono okrutno ili podlo. Što odbacuješ na djelu, ne smiješ tome željeti dobrodošlicu na riječi.
18.
No ako tvrdite da se trkalište spominje u Pismu, to spremno priznajem. Ali nećete odbiti priznati da ono što se ondje čini nije za vaše gledanje: udarci, i ritanja, i šamaranja, i sva nesmotrenost ruku, i sve što nalikuje na nagrđivanje ljudskoga lica, što nije ništa manje doli nagrđivanje samoga Božjeg lika. Nikada nećete dati svoje odobrenje onim ludim podvizima trčanja i bacanja, a još luđim skakanjima; nikada nećete naći užitka u škodljivim ili beskorisnim pokazivanjima snage; zacijelo nećete s odobravanjem gledati na ona nastojanja oko umjetnoga tijela koja teže nadmašiti Stvoriteljevo djelo; i nipošto nećete osjećati ugodu prema atletama koje Grčka, u dokolici mira, tovi. A hrvačka je vještina đavolska stvar. Đavao se hrvao s prvim ljudima i satro ih do smrti. Sam njezin stav ima u sebi moć zmijskoga soja, čvrst u držanju, mučan u stisku, sklizak u izmicanju. Vama ne trebaju vijenci; zašto se trudite crpsti užitke iz vijenaca?
19.
Vidjet ćemo sada kako Pisma osuđuju amfiteatar. Ako možemo tvrditi da je pravo prepuštati se okrutnom, bezbožnom i divljem, pođimo onamo. Ako smo ono što se o nama govori, naslađujmo se ondje ljudskom krvlju. Dobro je, nema sumnje, da se krivci kazne. Tko će to osim samoga zločinca poreći? Pa ipak nevin čovjek ne može naći užitka u tuđim patnjama: on radije tuguje što je brat sagriješio tako opako da mu je potrebna tako strašna kazna. No tko mi jamči da su uvijek krivci oni koji su dosuđeni zvijerima ili nekoj drugoj propasti, i da nedužni nikada ne trpe zbog osvete suca, ili slabosti obrane, ili pritiska mučila? Koliko je dakle bolje za mene ostati u neznanju o kazni koja se izvršava nad opakima, kako ne bih bio prisiljen saznati i za dobre koji dolaze do prerana svršetka, ako uopće smijem govoriti o dobroti u tom slučaju! U svakom slučaju, gladijatori koji nisu optuženi za zločin nude se na prodaju za igre, kako bi postali žrtve javnoga užitka. Čak i u slučaju onih koji su sudski osuđeni na amfiteatar, kako li je to nakazna stvar da oni, podnoseći svoju kaznu, od nekoga lakšeg prijestupa napreduju do zločina ubojica! Ali ove opaske namjenjujem poganima. Što se tiče kršćana, neću ih vrijeđati dodajući ijednu riječ o odbojnosti s kojom bi trebali gledati na ovu vrstu priredbe; premda nitko nije sposobniji od mene da u potpunosti izloži cijelu stvar, osim onoga tko još uvijek ima običaj odlaziti na igre. Radije bih uza sve to bio nepotpun nego pokrenuo sjećanje.
20.
Koliko je dakle isprazno, štoviše, koliko očajno mudrovanje onih koji, samo zato što se ne žele odreći užitka, tvrde da ne možemo pokazati točne riječi ili pravo mjesto gdje se spominje to uzdržavanje i gdje je slugama Božjim izričito zabranjeno imati ikakva posla s takvim skupovima! Nedavno sam čuo novu obranu kojom se poslužio neki ljubitelj predstava. »Sunce«, reče on, »štoviše, sam Bog gleda s neba na predstavu, i nikakvo se onečišćenje ne prima.« Da, i sunce izlijeva svoje zrake u zajedničku odvodnu jamu, a da se ne okalja. Što se tiče Boga, kamo sreće da su svi zločini skriveni od njegova oka, kako bismo svi izbjegli osudu! No on gleda i razbojništva; gleda laži, preljube, prijevare, idolopoklonstva i te iste predstave; i upravo zato mi nećemo gledati na njih, da nas Svevideći ne vidi. Stavljaš na istu razinu, o čovječe, zločinca i suca; zločinca koji je zločinac zato što biva viđen, i Suca koji je Sudac zato što vidi. Zar smo onda spremni bjesnjeti izvan granica cirka? Jesmo li izvan vrata kazališta predani bludu, izvan trkališta oholosti, a izvan amfiteatra okrutnosti, zato što i izvan trijemova, sjedala i zastora Bog ima oči? Nikada i nigdje nije bez krivnje ono što Bog uvijek osuđuje; nikada i nigdje nije dopušteno činiti ono što ne smiješ činiti u svako vrijeme i na svakom mjestu. Sloboda istine od promjene mišljenja i promjenjivih sudova čini njezino savršenstvo te joj daje pravo na puno gospodstvo, nepromjenjivo štovanje i vjernu poslušnost. Ono što je doista dobro ili doista zlo, ne može biti ništa drugo. No u svemu je istina Božja nepromjenjiva.
21.
Pogani, koji nemaju punu objavu istine, jer ih Bog ne poučava, drže neku stvar zlom ili dobrom kako to odgovara njihovoj samovolji i strasti, čineći ono što je dobro na jednome mjestu zlim na drugome, a ono što je zlo na jednome mjestu dobrim na drugome. Tako se čudno događa da isti čovjek, koji u javnosti jedva podiže svoju tuniku čak i kad ga pritisne prirodna potreba, u cirku je skida, kao da se želi pred svima razgolititi; otac koji brižno čuva i zaklanja uši svoje kćeri djevice od svake prljave riječi, sam je vodi u kazalište, izlažući je svim njegovim poganim riječima i kretnjama; onaj opet koji na ulicama polaže ruke na svadljivoga šakaša ili ga obasipa prijekorima, u areni pruža svako ohrabrenje borbama mnogo pogibeljnije vrste; i onaj koji s užasom gleda mrtvo tijelo čovjeka koji je umro po općem zakonu naravi, u amfiteatru sasvim mirnim očima gleda dolje na tjelesa sva izmrcvarena, rastrgana i umrljana vlastitom krvlju; štoviše, upravo onaj čovjek koji dolazi na predstavu jer smatra da ubojice trebaju trpjeti za svoj zločin, šibama i bičevima nagoni neradoga gladijatora na ubojito djelo; a onaj koji traži lava za svakoga zloglasnijeg ubojicu, zahtijeva drveni mač za krvoločnog mačevaoca i nagrađuje ga kapom slobode. Da, i mora ponovno vidjeti jadnu žrtvu, kako bi joj vidio lice, sa slašću izbliza motreći čovjeka za kojega je želio da bude rastrgan na sigurnoj udaljenosti od njega: toliko je okrutniji ako to nije bila njegova želja.
22.
Što je tu čudno? Takva proturječja upravo su ono što bismo mogli očekivati od ljudi koji miješaju i mijenjaju narav dobra i zla u svojoj nestalnosti osjećaja i prevrtljivosti suda. Zaista, priređivači i upravitelji igara, upravo s obzirom na ono zbog čega na sva usta hvale vozare, glumce, hrvače i one najdraže gladijatore, kojima muškarci podaju svoje duše, a žene i svoja tjelesa, preziru ih i gaze, premda su radi njih krivi za djela koja osuđuju; štoviše, osuđuju ih na sramotu i gubitak građanskih prava, isključujući ih iz kurije i s govornice, iz senatorskoga i viteškog staleža, kao i iz svih drugih časti te određenih odlikovanja. Kakve li izopačenosti! Uživaju u onima koje ipak kažnjavaju; obasipaju svakim prijezirom one kojima u isto vrijeme dodjeljuju svoje odobravanje; uzvisuju vještinu, a žigošu umjetnika. Kakve li nepravde, ocrnjivati čovjeka zbog upravo onih stvari koje ga čine zaslužnim u njihovim očima! Štoviše, kakva li priznanja da su te stvari zle, kad njihovi tvorci, čak i u najvećoj milosti, ne prolaze bez bilješke sramote na sebi!
23.
Budući da, dakle, čovjekovo vlastito promišljanje, čak i unatoč slasti užitka, navodi čovjeka na misao da takvi ljudi trebaju biti osuđeni na zlu kob beščašća, gubeći sve prednosti povezane s posjedovanjem životnih časti, koliko li više božanska pravednost nameće kaznu onima koji se predaju tim vještinama! Hoće li Bog imati kakva užitka u vozaru koji uznemiruje tolike duše, budi tolike bjesomučne strasti i stvara tolika različita raspoloženja, bilo da je ovjenčan poput svećenika ili odjeven u boje svodnika, urešen od đavla kako bi jurio na svojim kolima, kao da mu je cilj oponašati uznesenje Ilijino? Hoće li mu se svidjeti onaj koji prislanja britvu na sebe i potpuno mijenja svoje crte lica; koji, bez poštovanja prema svome licu, nije zadovoljan time što ga čini što sličnijim Saturnu, Izidi i Bakhu, nego ga mirno prepušta sramotnim udarcima, kao na ruglo našemu Gospodinu? Đavao uistinu čini dijelom svoga nauka i to da se obraz krotko ponudi onome koji udara. Na isti je način, svojim visokim koturnima, učinio tragične glumce višima, jer »nitko ne može svome stasu dodati ni lakta«. Njegova je želja učiniti Krista lašcem. A što se tiče nošenja maski, pitam je li to po volji Božjoj, koji zabranjuje pravljenje svakoga lika, a osobito lika čovjeka koji je njegova vlastita slika? Tvorac istine mrzi sve lažno; on smatra preljubom sve što je nestvarno. Osuđujući stoga licemjerje u svakom obliku, on nikada neće odobriti nikakvo pretvaranje glasa, spola ili dobi; nikada neće odobriti hlinjene ljubavi, srdžbe, uzdahe i suze. Zatim, budući da je u njegovu Zakonu proglašeno da je proklet čovjek koji se odijeva u žensku odjeću, kakav mora biti njegov sud o pantomimičaru, koji je čak odgojen da glumi ženu! A hoće li šakaš proći nekažnjeno? Valjda je te ožiljke od kožnih remenja, debelu kožu svojih šaka i te izrasline na ušima primio pri svome stvaranju! Bog mu je zacijelo dao oči ni za što drugo doli zato da mu budu izbijene u borbi! Ne govorim ništa o onome koji, da bi spasio sebe, gura drugoga pred lava, kako ne bi bio premalo ubojica kad toga istog čovjeka pogubi u areni.
24.
Na koliko ćemo još drugih načina pokazati da ništa što je svojstveno predstavama nema Božje odobrenje, niti bez toga odobrenja priliči Božjim slugama? Ako smo uspjeli razjasniti da su one ustanovljene posve radi đavla i da su priređene posve od đavolskih stvari, jer sve što nije Božje ili nije ugodno u njegovim očima pripada njegovu zlotvornom suparniku, to jednostavno znači da u njima imate onaj đavolski sjaj kojega se u »pečatu« naše vjere odričemo. Ne bismo trebali imati nikakve veze sa stvarima kojih se odričemo, bilo djelom ili riječju, bilo gledanjem na njih ili iščekivanjem njih; no zar se ne odričemo toga krsnog obećanja i ne dokidamo ga kad prestanemo za njega svjedočiti? Preostaje li nam onda obratiti se samim poganima? Neka nam oni kažu priliči li kršćanima pohađati predstave. Pa odbacivanje tih zabava njima je glavni znak da je čovjek prigrlio kršćansku vjeru. Ako dakle itko odbaci prepoznatljivo obilježje vjere, očito je kriv za njezino nijekanje. Kakvu nadu uopće možete zadržati u pogledu čovjeka koji to čini? Kad prijeđeš u neprijateljski tabor, odbacuješ svoje oružje, napuštaš stjegove i prisegu vjernosti svome vođi: povezuješ svoj usud na život i smrt sa svojim novim prijateljima.
25.
Sjedeći ondje gdje nema ničega Božjega, hoće li tko razmišljati o svojemu Stvoritelju? Hoće li biti mira u njegovoj duši dok ondje vlada žarka prepirka oko vozara? Ponesen bjesomučnim uzbuđenjem, hoće li se naučiti skromnosti? Štoviše, u svemu tome neće naići na veću napast od onoga raskošnog odijevanja muškaraca i žena. Upravo to miješanje osjećaja, upravo ta slaganja i neslaganja među njima u iskazivanju naklonosti, gdje vlada tako prisno zajedništvo, raspiruju iskre strasti. A potom, jedva da ima ikakva drugog razloga za odlazak na predstavu osim gledati i biti viđen. Dok tragični glumac recitira, hoće li tko razmišljati o proročkim pozivima? Usred taktova mekoputnoga svirača, hoće li se prisjetiti kojega psalma? I dok se atleti žestoko bore, hoće li biti spreman navijestiti da se ne smije uzvraćati udarcem? I s okom uprtim u ugrize medvjeda i mreže mrežara, može li biti ganut samilošću? Neka Bog odvrati od svojega naroda svaku takvu strastvenu žudnju za okrutnim užitkom! Jer kako je čudovišno ići iz Božje crkve u đavolsku, s neba u svinjac, kako kažu; podizati svoje ruke k Bogu, a zatim ih umarati pljeskom glumcu; iz usta kojima si izrekao Amen nad Svetinjom davati svjedočanstvo u korist gladijatora; klicati »zauvijek« ikome drugome osim Bogu i Kristu!
26.
Zašto oni koji ulaze u napasti predstava ne bi postali pristupačni i zlim dusima? Imamo slučaj žene, sam je Gospodin svjedok, koja je otišla u kazalište i vratila se opsjednuta. Pri izgonu, dakle, kad je nečistomu stvoru bilo predbacivano što se usudio napasti vjernicu, on je odlučno odgovorio: »I uistinu, učinio sam to najpravednije, jer sam je našao na svojemu području.« Poznat je i drugi slučaj, u kojemu je neka žena slušala tragičara, te je iste noći u snu vidjela laneno platno, pri čemu je glumčevo ime bilo spomenuto sa snažnom osudom, a pet dana nakon toga te žene više nije bilo. Koliko smo drugih nesumnjivih dokaza imali u slučaju osoba koje su, družeći se s đavlom na predstavama, otpale od Gospodina! Jer nitko ne može služiti dvojici gospodara. Kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom, život sa smrću?
27.
Trebali bismo se gnušati tih poganskih sastanaka i skupština, ako ni zbog čega drugoga, a ono zato što se ondje huli Božje ime, što se ondje svakodnevno protiv nas podiže poklič »Pred lavove!«, što odande obično potječu progoniteljske odredbe i odande se odašilju napasti. Što ćeš učiniti ako te zahvati taj uzburkani val bezbožnih presuda? Ne zato što bi ti ondje moglo doći kakvo zlo od ljudi, nitko ne zna da si kršćanin, nego pomisli kako stojiš na nebu. Jer u isto vrijeme dok đavao pustoši po crkvi, sumnjaš li da anđeli gledaju odozgo i bilježe svakoga čovjeka, tko govori i tko sluša hulnu riječ, tko posuđuje svoj jezik i tko posuđuje svoje uši za službu Sotoni protiv Boga? Nećeš li onda izbjegavati ona sjedala gdje se okupljaju neprijatelji Kristovi, to sjedište svega što je pogubno, i sam uzvišeni zrak sav nečist od zlih poklika? Priznaj da ondje ima stvari koje su ugodne, stvari koje su same po sebi i privlačne i nedužne, pa i nekih koje su izvrsne. Nitko ne razrjeđuje otrov žuči i kukurijekom: prokleta se stvar stavlja u začine dobro pripremljene i najslađega okusa. Tako i đavao stavlja u smrtonosni napitak koji priprema ono što je Božje, najugodnije i najprihvatljivije. Sve dakle što je ondje hrabro, plemenito, zvučno, skladno ili istančana ukusa, smatraj samo kapljicom meda na otrovnu kolaču; i ne pridaji toliku važnost svome teku za njegove užitke, koliku pogibli kojoj se izlažeš zbog njegovih privlačnosti.
28.
Takvim poslasticama neka se goste uzvanici đavolski. Mjesta i vremena, pa i pozivatelj, njihovi su. Naše gozbe, naše svadbene radosti tek imaju doći. Ne možemo sjediti u zajedništvu s njima, kao što ne mogu ni oni s nama. U ovome stvari idu svojim redom. Sada se oni raduju, a mi smo u tjeskobi. »Svijet će se«, kaže Isus, »radovati, a vi ćete se žalostiti.« Tugujmo dakle dok su pogani veseli, kako bismo se u dan njihove žalosti radovali; da ne bismo, dijeleći sada njihovu radost, dijelili tada i njihovu tugu. Previše si izbirljiv, kršćanine, ako bi htio uživati i u ovome životu i u budućemu; štoviše, lud si ako misliš da su užitci ovoga života doista užitci. Filozofi, na primjer, nazivaju užitkom mir i počinak; u tome nalaze svoje blaženstvo; u tome nalaze razbibrigu: time se čak i diče. A ti čezneš za ciljem, pozornicom, prašinom i borilištem! Htio bih da mi odgovoriš na ovo pitanje: Zar ne možemo živjeti bez užitka mi koji ne možemo doli s užitkom umrijeti? Jer što je naša želja doli apostolova, otići s ovoga svijeta i biti uzeti u zajedništvo s našim Gospodinom? Ondje imaš svoje radosti gdje imaš svoje čežnje.
29.
Čak i kako stvari stoje, ako ti je na pameti provesti ovo razdoblje postojanja u uživanjima, kako si tako nezahvalan da smatraš nedostatnima, da sa zahvalnošću ne prepoznaješ tolike i tako izvrsne užitke koje ti je Bog podario? Jer što je ugodnije nego imati Boga Oca i našega Gospodina u miru s nama, nego objavu istine, nego priznanje naših zabluda, nego oproštenje nebrojenih grijeha našega prošlog života? Koji je veći užitak od gađenja prema samome užitku, prezira prema svemu što svijet može dati, istinske slobode, čiste savjesti, zadovoljna života i oslobođenosti od svakoga straha od smrti? Što je plemenitije nego gaziti nogama bogove naroda, izgoniti zle duhove, činiti ozdravljenja, tražiti božanske objave, živjeti Bogu? To su užitci, to su predstave koje priliče kršćanima, svete, vječne, besplatne. Smatraj ih svojim igrama u cirku, upri oči u tijekove svijeta, izmjenu godišnjih doba, proračunavaj razdoblja vremena, čezni za ciljem konačnoga dovršetka, brani zajednice crkava, trgni se na Božji znak, probudi se na anđeosku trublju, diči se palmama mučeništva. Ako te veseli kazališna književnost, imamo u izobilju vlastite književnosti, mnoštvo stihova, izreka, pjesama, mudrih riječi; i to ne izmišljenih, nego istinitih; ne vještina umijeća, nego jednostavnih stvarnosti. Bi li htio i borbe i hrvanja? Eto, ni njih ne manjka, i nisu beznačajne. Gledaj kako je nečistoća nadvladana čistoćom, nevjernost ubijena vjernošću, okrutnost pogođena milosrđem, bestidnost zasjenjena stidljivošću: to su natjecanja koja imamo među sobama, i u njima stječemo svoje vijence. Bi li htio i nešto krvi? Imaš Kristovu.
30.
Ali kakva li prizora u tom skorom dolasku našega Gospodina, koga sada svi priznaju, sada visoko uzvišena, sada Pobjednika! Kakva li klicanja anđeoskih četa! Kakve li slave uskrslih svetaca! Kakva li potom kraljevstva pravednika! Kakva li grada Novoga Jeruzalema! Da, a ima i drugih prizora: onaj posljednji dan suda, sa svojim vječnim posljedicama; onaj dan koji narodi nisu očekivali, predmet njihova rugla, kad će svijet ostario od vjekova i svi njegovi mnogi plodovi biti sažeženi u jednom velikom plamenu! Kako li golem prizor tada puca pred očima! Što ondje pobuđuje moje divljenje, a što moje ruganje? Koji mi prizor pruža radost, koji me potiče na ushit? Dok gledam tolike slavne vladare, čije je uznesenje na nebo bilo javno proglašeno, kako sada jecaju u najdubljoj tmini sa samim velikim Jupiterom i onima koji su svjedočili o njihovu uznesenju; namjesnike pokrajina, također, koji su progonili kršćansko ime, u ognju žešćem od onoga kojim su u danima svoje oholosti bjesnjeli protiv Kristovih sljedbenika. Koliko mudraca ovoga svijeta usto, samih onih filozofa koji su poučavali svoje sljedbenike da Bog ne mari ni za što podmjesečno i koji su ih uvjeravali ili da nemaju duše ili da se nikada neće vratiti u tjelesa koja su pri smrti napustili, kako su sada pokriveni stidom pred jadnim zavedenima dok ih jedan oganj proždire! Pjesnici također, koji ne dršću pred sudačkom stolicom Radamanta ili Minosa, nego neočekivanoga Krista! Imat ću tada bolju prigodu slušati tragičare, još glasnije u vlastitoj nesreći; promatrati glumce, mnogo »raspuštenije« u plamenu koji ih rastače; gledati vozara, svega užarena na njegovim ognjenim kolima; promatrati hrvače, ne u njihovim vježbalištima, nego kako se prevrću u ognjenim valovima; osim ako i tada ne budem mario obraćati pažnju na takve poslužitelje grijeha, u svojoj žarkoj želji da radije nezasitnim pogledom gledam one čiji se bijes iskalio na Gospodinu. »Ovo je«, reći ću, »onaj tesarov ili nadničarev sin, onaj kršitelj subote, onaj Samarijanac i opsjednuti zloduhom! Ovo je onaj kojega ste kupili od Jude! Ovo je onaj kojega ste udarali trskom i šakom, kojega ste s prijezirom pljuvali, kojemu ste dali piti žuč i ocat! Ovo je onaj kojega su njegovi učenici potajno ukrali, kako bi se reklo da je uskrsnuo, ili ga je vrtlar odnio, da njegove salate ne bi pretrpjele štetu od mnoštva posjetitelja!« Koji će vam kvestor ili svećenik u svojoj darežljivosti podijeliti milost da gledate takve stvari i kličete nad njima? Pa ipak, već ih sada u određenoj mjeri imamo po vjeri u predodžbama mašte. No što li je tek ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo i što još ni izdaleka nije svanulo u ljudskome srcu? Što god to bilo, plemenitije je, vjerujem, od cirka, i obaju kazališta, i svakoga trkališta.