Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

O postu: »I. poglavlje. Povezanost proždrljivosti i požude. Razlozi duševnjačkih prigovora protiv montanista.«

Povezanost proždrljivosti i požude. Razlozi duševnjačkih prigovora protiv montanista

Protiv duševnjaka.

I. poglavlje. Povezanost proždrljivosti i požude. Razlozi duševnjačkih prigovora protiv montanista.

Čudio bih se duševnjacima kad bi robovali samo nasladi koja ih vodi ponovnim ženidbama, a da ujedno ne pucaju od proždrljivosti koja ih navodi da mrze postove. Požuda bez proždrljivosti zasigurno bi se smatrala čudovišnom pojavom; jer to dvoje toliko je sjedinjeno i sraslo da, kad bi postojala ikakva mogućnost njihova razdvajanja, stidni dijelovi ne bi bili pričvršćeni uz sam trbuh, nego negdje drugdje. Pogledajte tijelo: područje tih udova jedno je te isto. Ukratko, poredak poroka razmjeran je rasporedu udova. Prvo trbuh, a zatim se odmah građa svih ostalih vrsta raspojasanosti podlaže prohtjevima nepca: kroz ljubav prema jelu prolaz pronalazi ljubav prema nečistoći. Prepoznajem, stoga, životinjsku vjeru po njezinoj brizi za tijelo, od kojega se u potpunosti sastoji, sklonu mnogostrukom hranjenju kao i mnogostrukom stupanju u brak, tako da s pravom optužuje duhovnu stegu, koja joj se prema svojoj moći suprotstavlja, i u ovoj vrsti uzdržljivosti; namećući uzde teku, uzimanjem katkad nikakvih obroka, ili kasnih obroka, ili suhih obroka, baš kao i požudi, dopuštanjem samo jednoga braka.

Uistinu je mučno sukobljavati se s takvima: čovjeka je uistinu stid prepirati se o predmetima čija obrana vrijeđa skromnost. Jer kako da zaštitim čistoću i trijeznost a da ne prekorim njihove protivnike? Koji su to protivnici, spomenut ću jednom zauvijek: to su vanjski i unutarnji botuli duševnjaka. Upravo oni podižu prijepor s Braniteljem; zbog toga se odbacuju Nova proroštva: ne zato što Montan, Priscila i Maksimila propovijedaju drugoga Boga, niti što odvajaju Isusa Krista od Boga, niti što obaraju bilo koje pravilo vjere ili nade, nego zato što posve jasno uče češćem postu nego stupanju u brak. Što se tiče granice ženidbe, već smo objavili obranu jednoženstva. Sada je naša borba borba za drugotnu, ili točnije prvotnu uzdržljivost, s obzirom na pokoru u prehrani. Prebacuju nam da držimo vlastite postove; da svoje postaje obično produljujemo do večeri; da jednako tako obdržavamo suhojedine, držeći hranu nenatopljenom nikakvim mesom, nikakvom sočnošću i nikakvom vrstom osobito sočnoga voća; te da ne jedemo i ne pijemo ništa što ima okus po vinu; također i uzdržavanje od kupelji, sukladno našoj suhoj prehrani. Stoga nam neprestano predbacuju novotariju; o čijoj nezakonitosti postavljaju propisano pravilo: ili se mora presuditi kao krivovjerje, ako je sporna točka ljudska umišljenost; ili pak proglasiti lažnim proroštvom, ako je duhovna izjava; pod uvjetom da, u oba slučaja, mi koji prigovaramo čujemo osudu izopćenja.

3. Načelo posta seže do svoga najranijeg izvora

Stoga smo dužni potvrditi, prije nego što krenemo dalje, ovo načelo, kojemu prijeti opasnost da bude potajno potkopano; naime, koliku vrijednost u očima Božjim ima ta praznina o kojoj govorite: i ponajprije, odakle potječe sam smisao stjecanja Božje naklonosti na ovaj način. Jer nužnost obdržavanja priznat će se onda kada autoritet razložnosti, koji seže od samoga početka, jasno zasja pred očima.

Adam je od Boga primio zakon da ne blaguje »sa stabla spoznaje dobra i zla«, uz kaznu smrti koja će uslijediti nakon blagovanja. Međutim, čak se i on sam u to vrijeme, vrativši se u stanje duševnjaka nakon duhovnoga zanosa u kojemu je proročki protumačio ono »veliko otajstvo« s obzirom na Krista i Crkvu, i ne bivajući više kadar shvatiti ono što je od Duha, lakše priklonio svome trbuhu nego Bogu, više mario za hranu nego za zapovijed, i prodao spasenje za svoje grlo! Jeo je, ukratko, i propao; a bio bi se inače spasio da je radije odabrao postiti od jednoga drvca: tako da već od tog ranog doba životinjska vjera može prepoznati vlastito sjeme, izvodeći odande nadalje svoj tek za tjelesnim i odbacivanje duhovnoga. Smatram, dakle, da je od samoga početka ubojito grlo trebalo kazniti mukama i kaznama gladi. Čak i da Bog nije propisao nikakve zapovjeđene postove, ipak je, pokazujući izvor odakle je Adam pogubljen, Onaj koji je pokazao prijestup prepustio mome razumu lijekove za prijestup. Nepozvan, ja bih na takve načine i u takva vremena kako bih mogao, hranu uobičajeno smatrao otrovom, a uzimao protuotrov, glad; kroz koju bih očistio praiskonski uzrok smrti, uzrok prenesen i na mene, usporedo sa samim mojim rođenjem; siguran da je Bog želio ono čemu se protivio u suprotnom, i dovoljno uvjeren da će briga za uzdržljivost biti ugodna Onome za koga sam shvatio da je osudio zločin neuzdržljivosti. Nadalje: budući da On sam i zapovijeda post, i naziva žrtvom dušu posve skršenu, dakako ponajprije tjeskobama prehrane, tko će više sumnjati da je smisao svih prehrambenih trapljenja bio taj da se obnovljenom zabranom hrane i obdržavanjem zapovijedi praiskonski grijeh sada okaje, kako bi čovjek dao Bogu zadovoljštinu kroz istu onu uzročnu tvar kroz koju je sagriješio, to jest kroz zabranu hrane; i tako bi, na natjecateljski način, glad mogla ponovno raspiriti spasenje, baš kao što ga je sitost ugasila, prezirući radi jedne nedopuštene stvari mnoge dopuštenije užitke?

4. Postavlja se prigovor: zašto je onda nakon potopa proširena granica dopuštene hrane? Odgovor na to

Ovaj je razlog Božja providnost neprestano imala pred očima, usklađujući sve, kako već čini, prema zahtjevima vremena, da ne bi tko sa suprotne strane, s ciljem rušenja naše postavke, rekao: »Zašto u tom slučaju Bog nije smjesta uspostavio neko određeno ograničenje na hranu? Što više, zašto je povrh toga proširio svoje dopuštenje? Jer u početku je čovjeku odredio samo hranu od bilja i drveća: ›Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, što je na zemlji, i sva stabla s plodovima u kojima je sjeme, neka vam budu za hranu.‹ Poslije pak, nakon što je Noi nabrojio podložnost svih zvijeri zemaljskih, i ptica nebeskih, i svega što se miče na zemlji, i riba morskih, i svakoga gmaza, On veli: ›Neka vam budu za hranu: kao zeleno bilje dao sam vam sve to; samo meso s dušom njegovom, to jest s krvlju, ne jedite.‹ Jer samom tom činjenicom što izuzima od jedenja samo ono meso čija duša nije prolivena krvlju, očito je da je dopustio uporabu svakoga drugog mesa.« Na to odgovaramo da nije bilo prikladno čovjeka opteretiti bilo kakvim daljnjim posebnim zakonom uzdržavanja, čovjeka koji je netom prije pokazao da nije u stanju podnijeti tako laku zabranu, i to samo jednoga ploda; da ga je, dakle, nakon što su mu popuštene uzde, trebalo ojačati samom njegovom slobodom; da je jednako nakon potopa, u obnovi ljudskoga roda, kao i prije njega, bio dovoljan jedan zakon, o uzdržavanju od krvi, dok je uporaba svega ostaloga bila dopuštena. Jer Gospodin je već pokazao svoj sud kroz potop; povrh toga je također izdao opominjuće upozorenje traženjem računa za krv iz ruke brata i iz ruke svake zvijeri. I tako je, unaprijed poslužujući pravednost suda, pružio građu slobode; pripremajući kroz dopuštenje mladicu stege; dopuštajući sve s nakanom da ponešto oduzme; namjeravajući iziskivati više ako je više povjerio; zapovjediti uzdržavanje budući da je unaprijed poslao popustljivost: kako bi se, kao što smo rekli, praiskonski grijeh to više okajao djelovanjem većega uzdržavanja usred prilike veće slobode.

5. Prelazeći na povijest Izraela, Tertulijan pokazuje da je tek bio jednako zamjetan među njihovim grijesima kao i u Adamovu slučaju. Stoga su nametnuta ograničenja levitskoga zakona

Naposljetku, kada je Bog sebi počeo odabirati prisni narod i kada se mogla okušati obnova čovjeka, tada su bili nametnuti svi zakoni i stege, čak i oni koji su uskraćivali hranu; neke su stvari bile zabranjene kao nečiste, kako bi čovjek, obdržavajući trajnu suzdržljivost u pojedinim stvarima, napokon lakše podnosio potpune postove. Jer i prvi je narod ponovio zločin prvoga čovjeka, pokazavši se privrženijim svojemu trbuhu negoli Bogu, kada su, izvučeni iz okrutnosti egipatskoga ropstva »rukom krepkom i mišicom podignutom« Božjom, bili viđeni kao njezini gospodari, određeni za »zemlju kojom teče med i mlijeko«; no odmah, spotaknuvši se o prizor oskudne pustinje što ih je okruživala i uzdišući za izgubljenim užicima egipatske sitosti, zamrmljaše protiv Mojsija i Arona: »Kamo sreće da smo od Gospodnje ruke poginuli u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha dosita! Zašto ste nas izveli u ovu pustinju da svu ovu zajednicu glađu pomorite?« Iz te iste sklonosti trbuhu bilo im je suđeno da naposljetku oplakuju sudbinu onih istih svojih vođa i očevidaca Božje moći, koje su, svojom žalosnom čežnjom za mesom i sjećanjem na egipatska obilja, neprestano ogorčavali: »Tko će nas nahraniti mesom? Sjećamo se riba što smo ih zabadava jeli u Egiptu, krastavaca, dinja, poriluka, luka i češnjaka. A sad nam je duša usahla, nema ničega osim ove mane pred našim očima!« Tako je i njima, poput duševnjaka, anđeoski kruh kserofagije bio mrzak; draži im je bio miris češnjaka i luka nego miris neba. I stoga je od tako nezahvalnih ljudi bilo oduzeto sve što je bilo ugodnije i tečnije, u isti mah radi kažnjavanja proždrljivosti i vježbanja suzdržljivosti, kako bi se ona prva osudila, a ova druga na djelu naučila.

6. Razmatranje tjelesnih sklonosti posta i hranjenja. Slučajevi Mojsija i Ilije

Ako je pak bilo smionosti u našem vraćanju na pradavna iskustva glede razloga zbog kojih je Bog nametnuo, a naša je dužnost poradi Boga nametnuti, ograničenja u hrani, posavjetujmo se sa zajedničkom savješću. Sama će narav jasno reći kakvim nas odlikama uvijek zatiče obdarene kada nas, prije uzimanja hrane i pića, dok nam je slina još u netaknutu stanju, postavlja za obavljanje poslova, osobito onim osjetilom kojim se bavi božanskim stvarima; nije li to s umom mnogo krepkijim, sa srcem mnogo življim, negoli kada se cjelokupno boravište našega unutarnjega čovjeka, natrpano mesom, preplavljeno vinima, vrijući radi izlučivanja izmeta, već pretvara u predvorje zahoda, u predvorje gdje, sasvim bjelodano, ništa tako neposredno ne slijedi kao kušanje razuzdanosti. »Narod posjeda da jede i pije, a onda ustade da se zabavlja.« Shvatite čedan jezik Svetoga pisma: zabavu, da nije bila nečedna, ne bi prekorilo. S druge strane, koliko je onih koji misle na bogoštovlje kada su sjedišta pamćenja zaposjednuta, a udovi mudrosti zapriječeni? Nitko se neće prikladno, dolično i korisno sjećati Boga u ono vrijeme u koje je čovjeku uobičajeno zaboraviti samoga sebe. Hranu svaka stega ili usmrćuje ili ranjava. Lažac sam ako sam Gospodin, prekoravajući Izraela zbog zaboravnosti, ne pripisuje uzrok »sitosti«: »Udebljao se moj ljubljeni, utovio, odebljao, i sasvim je napustio Boga koji ga je stvorio, i otišao od Gospodina, Spasitelja svojega.« Ukratko, u istome Ponovljenom zakonu, zapovijedajući oprez pred istim tim uzrokom, veli: »Pazi da se, pošto se najedeš i nasitiš, sagradiš lijepe kuće, namnože ti se goveda i ovce, i srebro i zlato, tvoje srce ne uzoholi i ne zaboraviš Gospodina, Boga svoga.« Prije kvareće moći bogatstva stavio je silnost proždrljivosti, kojoj su sama bogatstva pribavljači. Po njima je, naime, »otupjelo srce ovoga naroda, da ne bi očima vidjeli, ušima čuli i srcem razumjeli«, zapriječeni »salom« čije je blagovanje izričito zabranio, učeći čovjeka da ne bude privržen trbuhu.

S druge pak strane, onaj čije se »srce« obično nalazilo »uzdignuto« a ne utovljeno, koji je u četrdeset dana i isto toliko noći održao post iznad moći ljudske naravi, dok je duhovna vjera pružala snagu njegovu tijelu, očima je svojim vidio Božju slavu, ušima svojim čuo Božji glas i srcem svojim razumio Božji zakon; dok ga je Bog već tada iskustvom poučio da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi Božjoj; u tome što Narod, premda deblji od njega, nije mogao postojano promatrati čak ni samoga Mojsija, nahranjena Bogom, niti njegovu mršavost, zasićenu Njegovom slavom! Zasluženo se stoga, još dok je bio u tijelu, Gospodin pokazao njemu, drugu svojih vlastitih postova, ništa manje nego Iliji. Jer i Ilija se, ponajprije time što je zazvao glad, već bio dovoljno posvetio postovima: »Živoga mi Gospodina«, reče, »pred čijim licem stojim, neće biti ovih godina ni rose ni kiše.« Poslije toga, bježeći pred prijetnjama Izebele, nakon jednoga jedinoga obroka hrane i pića, koje je našao kad ga je anđeo probudio, i on sam, u razdoblju od četrdeset dana i noći, prazna trbuha i suhih usta, stiže do gore Horeba; gdje, kada se nastanio u spilji, s kako je prisnim susretom s Bogom bio primljen! »Što radiš ovdje, Ilija?« Mnogo je prijateljskiji bio taj glas od onoga: »Adame, gdje si?« Jer onaj je glas izricao prijetnju nahranjenu čovjeku, a ovaj je tješio onoga koji posti. Tolika je prednost ograničene hrane, da čini Boga šatorskim drugom čovjeku, uistinu jednakoga s jednakim! Jer ako vječni Bog ne gladuje, kako svjedoči po Izaiji, to će biti vrijeme da se čovjek izjednači s Bogom, kada živi bez hrane.

7. Daljnji primjeri iz Staroga zavjeta u prilog postu

I tako smo već prešli na primjere, kako bismo, po njegovoj korisnoj djelotvornosti, razvili moći ove dužnosti koja Boga, čak i kad se rasrdi, miri s čovjekom.

Izrael je, prije negoli ga je Samuel okupio prigodom crpenja vode u Mispi, sagriješio; ali tako smjesta spiru grijeh postom, da istodobno s vodom prolivenom po zemlji raspršuju opasnost od bitke. U samom trenutku kada je Samuel prinosio žrtvu paljenicu, nipošto ne doznajemo da se Božja milost ičim više pribavila nego suzdržljivošću naroda, i dok su tuđinci navaljivali u boj, tada i ondje »Gospodin zagrmje silnim glasom na tuđince, te ih smete i padoše poraženi pred Izraelom; a Izraelci iziđoše iz Mispe, potjeraše tuđince i tukoše ih sve do Bet-Kora«, nenahranjeni naganjajući nahranjene, nenaoružani naoružane. Tolika će biti snaga onih koji »poste Bogu«. Za takve se bori Nebo. Imate pred sobom uvjet pod kojim će se udijeliti božanska obrana, potrebna čak i u duhovnim vojnama.

Slično tomu, kada je asirski kralj Sanherib, pošto je već osvojio nekoliko gradova, preko Rabšaka sipao hule i prijetnje protiv Izraela, ništa ga drugo osim posta nije odvratilo od njegova nauma i poslalo ga u Etiopiju. Nakon toga, što je drugo rukom anđela pokosilo sto osamdeset i četiri tisuće iz njegove vojske doli poniznost kralja Ezekije? Ako je istina, kao što jest, da je on, čuvši vijest o neprijateljskoj okrutnosti, razdvojio svoje haljine, obukao kostrijet i zapovjedio starješinama svećeničkim, jednako odjevenima, da pristupe Bogu po Izaiji, pri čemu je post, dakako, bio prateći pratilac njihovih molitava. Jer pogibao nema vremena za hranu, niti kostrijet mari za prohtjeve sitosti. Glad je uvijek pratiteljica žalovanja, baš kao što je radost dopuna sitosti.

Po toj pratiteljici žalovanja i toj gladi čak se i onaj grešni grad, Niniva, oslobađa od naviještene propasti. Jer pokajanje za grijehe dostatno je preporučilo post, držeći ga u razdoblju od tri dana, izgladnjujući čak i stoku na koju se Bog nije srdio. I Sodoma bi i Gomora umakle da su postile. Ovaj lijek priznaje čak i Ahab. Kada ga je, nakon njegova prijestupa i idolopoklonstva te ubojstva Nabota, kojega je Izebela ubila zbog njegova vinograda, Ilija prekorio: »Kako si ubio i baštinu zaposjeo? Na mjestu gdje su psi lizali krv Nabotovu, lizat će i tvoju«, on se »ponizi, stavi kostrijet na svoje tijelo, pošćaše i spavaše u kostrijeti. I tada dođe riječ Gospodnja Iliji: Jesi li vidio kako se Ahab ponizio preda mnom? Budući da se ponizio, neću pustiti zla za njegovih dana; nego ću u danima njegova sina pustiti zlo na nj«, na njegova sina, koji nije imao postiti. Tako je post upravljen k Bogu djelo bogobojazna strahopoštovanja; a pomoću njega je i Ana, žena Elkane, prinoseći prošnje, nerotkinja kakva je bila prije toga, lako od Boga izmolila ispunjenje svoje utrobe, prazne od hrane, sinom, štoviše, i prorokom.

I ne zaslužuju postovi od Boga samo promjenu naravi, ili otklanjanje opasnosti, ili brisanje grijeha, nego isto tako i spoznaju otajstava. Pogledajte Danielov primjer. Zbog sna babilonskoga kralja svi su mudraci u tjeskobi; tvrde da se bez izvanjske pomoći ne može otkriti ljudskim umijećem. Daniel sam, uzdajući se u Boga i znajući što bi pridonijelo zasluživanju Božje naklonosti, traži rok od tri dana, posti sa svojom braćom i, pošto su mu molitve tako bile preporučene, biva u svemu poučen o redu i značenju sna; zatornikovim mudracima pošteđen je život; Bog se proslavlja; Daniel se časti; određen da i kasnije primi nimalo manju milost od Boga u prvoj godini kralja Darija, kada je, nakon pomna i opetovana razmatranja o vremenima što ih je prorekao Jeremija, upravio svoje lice k Bogu u postu, kostrijeti i pepelu. Jer i anđeo, poslan k njemu, smjesta je izjavio da je to uzrok božanskoga odobravanja: »Došao sam«, reče, »da ti objavim, jer si vrijedan sažaljenja«, postom, dakako. Ako je Bogu bio »vrijedan sažaljenja«, lavovima u jami bio je strašan, gdje mu je, dok je postio šest dana, anđeo pribavio doručak.

8. Primjeri slične vrste iz Novoga zavjeta

Iznosimo i svoja preostala svjedočanstva. Jer sada hitimo k novijim dokazima. Na pragu Evanđelja proročica Ana, kći Fanuelova, »koja i prepozna Gospodina kao dijete i govoraše mnoge stvari o Njemu onima koji su iščekivali otkupljenje Izraela«, nakon istaknute vrline dugotrajnoga i jednomu mužu vjerna udovištva, dodatno je uresena i svjedočanstvom »postova«; pokazujući time kakve dužnosti trebaju resiti služitelje Crkve i ističući činjenicu da Krista nitko bolje ne razumije doli oni koji su se jednom ženili i često poste.

Naskoro je sam Gospodin posvetio svoje vlastito krštenje, i u svojemu krštenje svih, postovima; imajući moć načiniti »kruhove od kamenja«, ili pak učiniti da Jordan poteče vinom, da je bio takva »izjelica i pijanica«. Naprotiv, krepošću preziranja hrane uvodio je »novoga čovjeka« u »strogo postupanje« sa »starim«, kako bi pokazao đavlu, koji ga je ponovno pokušavao iskušati hranom, da je taj novi čovjek presnažan za svu silu gladi.

Zatim je postovima propisao zakon, da se moraju obavljati »bez žalosti«, jer zašto bi ono što je spasonosno bilo žalosno? Poučio je isto tako da postovi imaju biti oružje za borbu sa strašnijim zlodusima, jer što je čudno ako je isto djelovanje oruđe izlaska opakoga duha kao i ulaska Duha Svetoga? Naposljetku, premda je na satnika Kornelija, čak i prije krštenja, pohitao sići časni dar Duha Svetoga, uza nj povrh toga i dar proroštva, vidimo da su njegovi postovi bili uslišani; smatram, štoviše, da i Apostol u Drugoj Korinćanima, među svojim naporima, opasnostima i nevoljama, nakon »gladi i žeđi« nabraja i »mnoge postove«.

9. Od potpunih postova Tertulijan prelazi na djelomične i na kserofagije

Ova glavna vrsta u području ograničavanja hrane može već pružiti predmnijevanje i o nižim djelima suzdržljivosti, kao onima koja su i sama, u razmjeru sa svojom mjerom, korisna ili nužna. Jer izuzimanje pojedinih vrsta iz uporabe hrane jest djelomičan post. Pogledajmo stoga pitanje novosti ili ispraznosti kserofagijâ, da vidimo ne nalazimo li i u njima djelovanje jednako najdrevnije i najdjelotvornije pobožnosti. Vraćam se k Danielu i njegovoj braći, koji su više voljeli prehranu povrćem i napitak vode negoli kraljevska jela i vrčeve, te su se stoga pokazali »ljepšima«, da se tko ne bi pribojavao i za svoje ništavno tijelo, uz to što su usto bili i duhovno izgrađeni. Jer Bog dade mladićima znanje i razumijevanje u svakoj vrsti pismenosti, a Danielu u svakoj riječi, u snovima i u svakoj vrsti mudrosti; koja ga je mudrost imala učiniti mudrim i u ovoj samoj stvari, naime, kojim se sredstvima spoznaja otajstava ima zadobiti od Boga. Naposljetku, u trećoj godini Kira, kralja perzijskoga, kada se bio predao pomnu i opetovanu razmatranju viđenja, pribavio je drugi oblik poniženja. »U one dane«, veli, »ja, Daniel, žalovao sam tri tjedna: tečna kruha nisam jeo, meso i vino nisu ulazili u moja usta, uljem se nisam pomazao, dok se nisu navršila tri tjedna«; a kad su ona protekla, bi poslan anđeo od Boga, koji mu se ovako obrati: »Daniele, ti si čovjek vrijedan sažaljenja; ne boj se, jer od prvoga dana u koji si prignuo svoju dušu k razmatranju i k poniženju pred Bogom, tvoja je riječ uslišana, i ja sam došao na tvoju riječ.« Tako prizor »vrijedan sažaljenja« i poniženje kserofagijâ izgoni strah, privlači Božje uši i čini ljude gospodarima tajni.

Vraćam se isto tako k Iliji. Kada su ga gavrani običavali sititi »kruhom i mesom«, zašto je poslije, u Beer Šebi u Judeji, onaj anđeo, probudivši ga iz sna, ponudio njemu, bez sumnje, samo kruh i vodu? Jesu li uzmanjkali gavrani da ga obilnije hrane? Ili je anđelu bilo teško odnijeti iz nekoga dijela kraljeve gozbene dvorane kakva poslužitelja s bogato opskrbljenim pladnjem i prenijeti ga k Iliji, baš kao što je doručak žetelaca bio prenesen u jamu lavova i pružen gladnom Danielu? Ali trebalo je postaviti primjer koji nas uči da u vrijeme tjeskobe, progonstva i ma kakve poteškoće moramo živjeti od kserofagijâ. Takvom je hranom David izrazio vlastitu ispovijed [exomologesis]: »pepeo sam jeo kao kruh«, to jest kruh suh i prljav poput pepela, »i piće svoje miješao sa suzama«, dakako, umjesto vina. Jer i suzdržavanje od vina ima svoja časna obilježja, suzdržavanje koje je posvetilo Samuela i uvelo Arona u svećeništvo pred Bogom. Jer o Samuelu reče njegova majka: »I vino i opojno piće neće piti«, jer takvo je bilo i njezino stanje dok se molila Bogu. A Gospodin reče Aronu: »Vina i žestoka pića nemojte piti, ti i tvoj sin poslije tebe, kad god ulazite u Šator sastanka ili pristupate žrtveniku, i nećete umrijeti.« Tako je istinito da će oni koji budu posluživali u Crkvi, ne budu li trijezni, »umrijeti«. Tako i u novije vrijeme On prekorava Izraela: »A vi ste mojim posvećenicima davali vina da piju.« I štoviše, to ograničenje u piću dio je kserofagije. U svakom slučaju, gdje god Bog zahtijeva suzdržavanje od vina ili ga čovjek zavjetuje, neka se ondje podrazumijeva i uskraćivanje hrane koje unaprijed pruža strog uzor piću. Jer kakvoća pića odgovara kakvoći jela. Nije vjerojatno da bi čovjek prinio Bogu kao žrtvu polovicu svojega apetita, umjeren u vodama, a neumjeren u jelima. A je li pak Apostol bio upoznat s kserofagijama, onaj Apostol koji je opetovano vršio veće strogosti, »glad i žeđ i mnoge postove«, koji je zabranio »pijanstva i razuzdane gozbe«, imamo dostatan dokaz čak i iz slučaja njegova učenika Timoteja; kada ga opominje da »zbog želuca i čestih slabosti« uzima »malo vina«, od kojega se suzdržavao ne po pravilu, nego iz pobožnosti, inače bi takav običaj prije koristio njegovu želucu, samom tom činjenicom preporučio je suzdržavanje od vina kao »dostojno Boga«, od kojega ga je, zbog nužde, odvratio.

10. O postajama i o molitvenim satima

Na isti način prekoravaju zbog novotarije naše stacije jer su naređene; neki ih, štoviše, kore i zato što se po običaju prekasno odužuju, govoreći da bi i tu dužnost trebalo obdržavati po slobodnom izboru, a ne produživati je preko devetoga sata, izvodeći svoje pravilo, dakako, iz vlastite prakse. No, što se tiče onoga što pripada pitanju zapovijedi, dat ću jedanput zauvijek odgovor koji odgovara svim prigovorima. A sada, okrećući se onome što je svojstveno ovom pojedinačnom pitanju, mislim na vremensku granicu, moram najprije od njih samih zatražiti da kažu odakle izvode taj propisani zakon o završavanju stacija o devetom satu. Ako je to iz činjenice što čitamo da su Petar i onaj koji je bio s njim ušli u Hram »o devetom satu, molitvenom satu«, tko će mi dokazati da su oni toga dana obdržavali staciju, kako bi se deveti sat tumačio kao sat za završetak i prestanak stacije? Naprotiv, lakše biste našli da se Petar o šestom satu, radi uzimanja hrane, najprije popeo na krov moliti; tako da bi se radije šesti sat u danu mogao postaviti kao granica toj dužnosti, koja je u Petrovu slučaju, očito, trebala završiti nakon molitve. Nadalje, budući da se u istom Lukinu spisu treći sat pokazuje kao sat molitve, oko kojega su sata oni koji su primili početni dar Duha Svetoga bili smatrani pijancima, i šesti, o kojem se Petar popeo na krov, i deveti, o kojem su ušli u Hram: zašto ne bismo razumjeli da, s posve savršenom ravnodušnošću, moramo moliti uvijek, svugdje i u svako vrijeme; no ipak da su ova tri sata, kao uočljivija u ljudskim stvarima, sati koji dijele dan, koji razlučuju poslove, koji odjekuju u ušima javnosti, isto tako oduvijek bili od posebne svečanosti u božanskim molitvama? To je uvjerenje potvrđeno i potkrijepljeno činjenicom da je Daniel molio triput na dan; dakako, izuzevši određene utvrđene sate, i to upravo one uočljivije i poslije apostolske sate, treći, šesti i deveti. Stoga ću, shodno tome, ustvrditi da je i Petar bio vođen radije drevnim običajem na obdržavanje devetoga sata, moleći u trećem određenom razmaku, razmaku završne molitve.

Ove smo dokaze, štoviše, iznijeli radi onih koji misle da postupaju u skladu s Petrovim uzorom, uzorom koji ne poznaju: ne kao da bismo omalovažavali deveti sat, sat koji, u četvrti i šesti dan tjedna, nadasve častimo; nego zato što smo za ono što se obdržava na temelju predaje dužni navesti toliko dostojniji razlog ukoliko tome nedostaje autoritet Pisma, sve dok se nekim osobitim nebeskim darom to ili ne potvrdi ili ne ispravi. »Ako što i ne razumijete«, veli apostol, »Bog će vam to objaviti«. Stoga, ostavljajući po strani potvrđivača svih takvih stvari, Branitelja, vođu sveopće istine, istražite ne navodi li se među nama dostojniji razlog za obdržavanje devetoga sata; tako da se taj naš razlog mora pripisati čak i Petru ako je obdržavao staciju u dotično vrijeme. Jer ta praksa potječe od Gospodinove smrti; premda dolikuje da se ta smrt spominje uvijek, bez razlike sati, ipak smo u to vrijeme dojmljivije pozvani na njezin spomen, u skladu sa samim nazivom stacije. Jer i vojnici, premda nikada ne zaboravljaju svoju vojničku prisegu, ipak iskazuju veće poštovanje stacijama. I tako se stega mora održati sve do onoga sata u kojem je zemaljska kugla, obavijena od šestoga sata općom tamom, izvršila za svojega mrtvog Gospodina žalobni čin dužnosti; tako da se i mi tada možemo vratiti uživanju kad je svemir ponovno zadobio svoje sunčevo svjetlo. Ako to više odiše duhom kršćanske religije, dok u većoj mjeri slavi Kristovu slavu, ja sam jednako tako kadar, iz samoga slijeda događaja, odrediti uvjet kasnoga produženja stacije; naime, da postimo do kasnoga sata, iščekujući vrijeme Gospodinova ukopa, kada je Josip skinuo i položio u grob tijelo koje je zatražio. Odatle slijedi da je čak i bezbožno da se tijelo slugu krijepi prije nego što se okrijepio njihov Gospodin.

No neka bude dovoljno što smo se do sada upustili u raspravu na temelju dokaza, obarajući, kako sam i učinio, nagađanja nagađanjima, ali ipak, kako držim, nagađanjima dostojnijima jednoga vjernika. Pogledajmo uzima li nas u zaštitu kakvo takvo načelo izvedeno iz drevnih vremena.

U Knjizi Izlaska, nije li onaj Mojsijev položaj, dok se molitvama borio protiv Amalečana, ustrajno održavan sve do zalaska sunca, bio kasna stacija? Mislimo li da je Jošua, sin Nunov, dok je ratovao protiv Amorejaca, doručkovao onoga dana kada je samim počelima zapovjedio da drže staciju? Sunce se zaustavilo u Gibeonu, a mjesec u dolini Ajalonskoj; sunce i mjesec stajahu na postaji dok se narod nije osvetio svojim neprijateljima, i sunce se zaustavilo usred neba. Štoviše, kada se sunce nagnulo k svojemu zapadu i kraju onoga jednoga dana, nije bilo takva dana ni prije ni poslije, dakako, dana tako duga, da bi Bog, veli pisac, uslišao čovjeka, čovjeka koji je, uistinu, bio ravan suncu, tako dugo ustrajan u svojoj dužnosti, u staciji dužoj čak i od kasne.

U svakom slučaju, sam je Šaul, kad se nalazio u boju, očito naložio ovu dužnost: »Proklet bio čovjek koji bude jeo kruha do večeri, dok se ne osvetim svojim neprijateljima«; i sav njegov narod nije okusio hrane, a ipak je sva zemlja blagovala! Tako je svečanu potvrdu, štoviše, Bog dao proglasu koji je naložio tu staciju, da je Jonatan, sin Šaulov, premda je u neznanju o postu određenom do kasnoga sata dopustio sebi okusiti meda, odmah ždrijebom bio okrivljen za grijeh, i jedva oslobođen od kazne po molitvi naroda: jer je bio okrivljen za proždrljivost, premda bezazlene vrste. Ali i Daniel, prve godine kralja Darija, kad je posteći u kostrijeti i pepelu činio ispovijed pred Bogom, reče: »Dok sam još govorio u molitvi, gle, onaj čovjek kojega bijah vidio na početku u viđenju, brzo doletjevši, dotače me se u vrijeme večernje žrtve«. To će biti kasna stacija koja, posteći sve do večeri, prinosi Bogu pretiliju žrtvu molitve!

11. O dužnom poštovanju prema »ljudskom autoritetu« i o optužbama za »krivovjerje« i »lažno proroštvo«

No vjerujem da je sve to nepoznato onima koji se uzrujavaju zbog naših postupaka; ili im je pak poznato samo po čitanju, a ne i po pomnom proučavanju; u skladu s većim dijelom neupućenih među preuzetnim mnoštvom, to jest duševnika. Zbog toga smo upravili svoj smjer ravno kroz različite pojedinačne vrste postova, suhojedina, stacija: kako bismo, dok prema građi koju nalazimo u obama Savezima nabrajamo koristi što ih donose pobožna obdržavanja uzdržavanja od hrane, njezina uskraćivanja ili odgađanja, pobili one koji te stvari obezvrjeđuju kao isprazna obdržavanja; i opet, dok na sličan način pokazujemo koje su mjesto u poretku vjerske dužnosti oduvijek imala, posramili one koji ih optužuju kao novotarije: jer niti je novo ono što je oduvijek postojalo, niti je isprazno ono što je korisno.

Pitanje je, međutim, još pred nama, jer su neka od tih obdržavanja, budući da ih je Bog zapovjedio čovjeku, učinila ovu praksu zakonski obvezujućom; neka su pak, prinesena od čovjeka Bogu, ispunila neku zavjetnu obvezu. Ipak, čak i zavjet, kada ga Bog prihvati, uspostavlja zakon za buduće vrijeme, zahvaljujući autoritetu Onoga koji ga prihvaća; jer onaj tko je dao svoje odobrenje djelu kad je učinjeno, dao je nalog za njegovo činjenje ubuduće. I tako se, ponovno iz ovoga razmatranja, ušutkava prepirka protivničke strane kad govore: »Ili je to lažno proroštvo, ako duhovan glas uvodi te vaše svečanosti; ili je pak krivovjerje, ako ih izmišlja ljudska drskost«. Jer, dok osuđuju onaj oblik u kojem su tekli drevni naumi, i u isto vrijeme iz toga oblika izvlače dokaze koje će oboriti na nas, a koje će sami protivnici drevnih nauma sa svoje strane moći uzvratiti, bit će dužni ili odbaciti te dokaze, ili pak prihvatiti ove dokazane dužnosti koje napadaju: nužno tako; ponajviše zato što te same dužnosti koje napadaju, od kojega god utemeljitelja potjecale, bio on duhovan čovjek ili tek običan vjernik, usmjeravaju svoj tijek na čast istoga Boga kao i drevni naumi. Jer, nedvojbeno, i krivovjerje i lažno proroštvo prosuđivat će se, u očima nas koji smo svi svećenici jednoga jedinoga Boga Stvoritelja i njegova Krista, po različitosti božanstva: i stoga dosljedno branim ovu stranu bez razlike, nudeći svojim protivnicima da zametnu raspravu na kojem god tlu žele. »To je duh đavolski«, veliš, o duševniče. A kako to da on nalaže dužnosti koje pripadaju našemu Bogu, i nalaže da se ne prinose nikomu drugome doli našemu Bogu? Ili ustvrdite da đavao djeluje zajedno s našim Bogom, ili neka se Branitelj smatra Sotonom. Ali ti tvrdiš da je to »ljudski Antikrist«: jer se tim imenom u Ivana nazivaju krivovjernici. A kako to da je on, tko god bio, u ime našega Krista usmjerio ove dužnosti prema našemu Gospodinu; dok su uostalom antikristi uvijek izlazili tobože poučavajući prema Bogu, ali protivno našemu Kristu? Na kojoj se onda strani, misliš, potvrđuje da Duh prebiva među nama; kada zapovijeda, ili kada odobrava ono što je naš Bog oduvijek i zapovijedao i odobravao? Ali vi opet postavljate međaše Bogu, kako s obzirom na milost, tako i s obzirom na stegu; kako s obzirom na darove, tako i s obzirom na svečanosti: tako da se za naša obdržavanja pretpostavlja da su prestala na sličan način kao i njegova dobročinstva; i tako poričete da On i dalje nameće dužnosti, jer, i u ovom slučaju, »Zakon i proroci bijahu do Ivana«. Preostaje vam da ga posve protjerate, budući da je, koliko je do vas, tako besposlen.

12. O potrebi prosvjeda protiv duševnika i njihova ugađanja samima sebi

Jer, u ovo vrijeme, u ovom pogledu kao i u drugima, »već kraljujete u bogatstvu i sitosti«, ne zalazeći u takve grijehe koje postovi umanjuju, niti osjećajući potrebu za takvim objavama kakve suhojedine iznuđuju, niti strahujući od takvih vlastitih ratova kakve stacije raspršuju. Uzmimo da je od Ivanova vremena Branitelj zanijemio; mi bismo sami sebi ustali kao proroci, ponajviše iz ovoga razloga: ne kažem sada da svojim molitvama ublažimo Božji gnjev, niti da zadobijemo njegovu zaštitu ili milost; nego da prethodnom zaštitom osiguramo moralni položaj »posljednjih vremena«; nalažući svaku vrstu poniznosti [ταπεινοφρόνησις], budući da nam se tamnica mora učiniti bliskom, a glad i žeđ izvježbane, te stečena sposobnost podnošenja kako nedostatka hrane tako i tjeskobe oko nje: kako bi kršćanin mogao ući u tamnicu u jednakom stanju kao da je upravo izišao iz nje, da ondje ne trpi kaznu, nego stegu, i ne mučenja svijeta, nego svoja uobičajena obdržavanja; te da iziđe iz zatočeništva u konačni boj sa sve većim pouzdanjem, nemajući uza se ništa od grešne lažne brige za tijelo, tako da mučenja nemaju čak ni građe na kojoj bi djelovala, budući da je oklopljen samom suhom kožom, i optočen rožinom ususret pandžama, dok je sočnost njegove krvi već poslana na nebo prije njega, poput prtljage njegove duše, a sama duša usto sada hiti za njom, stekavši već, čestim pošćenjem, najprisnije poznavanje smrti!

Očito, vaš je običaj opskrbljivati kuhinje u tamnicama za nepouzdane mučenike, iz straha da ne bi propustili svoje uobičajene navike, umorili se od života i posrnuli pred novom stegom uzdržavanja; stegom s kojom čak ni dobro poznati Pristin, vaš mučenik, a ne kršćanski mučenik, nikada nije došao u dodir: onaj kojega ste, kljukana kako je dugo bio, zahvaljujući pogodnostima što ih pruža slobodan pritvor koji je sada u modi, i pod obvezom, pretpostavljam, prema svim kupalištima, kao da su bolja od krštenja!, i prema svim skloništima naslade, kao da su skrovitija od onih u Crkvi!, i prema svim privlačnostima ovoga života, kao da vrijede više od onih vječnoga života!, da ne bi poželio umrijeti, na sam posljednji dan suđenja, u samo podne, unaprijed opojili začinjenim vinom kao protuotrovom, i tako ga potpuno oslabili, da kad su ga poškakljali, jer je zbog njegova pijanstva to izgledalo poput škakljanja, s nekoliko pandža, nije više bio kadar odgovoriti istražitelju koji ga je ispitivao koga priznaje Gospodinom; te budući da je zbog te šutnje stavljen na muke, kad nije mogao ispustiti ništa doli štucanja i podrigivanja, umro je u samom činu otpada! Zato su oni koji propovijedaju trijeznost »lažni proroci«; zato su oni koji je vrše »krivovjernici«! Zašto onda oklijevati vjerovati da Branitelj, kojega niječete u Montanu, prebiva u Apiciju?

13. O nedosljednostima duševnika

Postavljate pravilo da ova vjera ima svoje svečanosti »određene« Pismom ili predajom predaka; te da se nikakav daljnji dodatak u pogledu obdržavanja ne smije dodati, zbog nedopuštenosti uvođenja novotarija. Ostanite na tom stajalištu, ako možete. Jer, gle, optužujem vas da postite osim toga i na Vazmeni dan, preko granica onih dana u kojima je »Zaručnik bio uzet«; i umećete polupostove stacija; a vi, nalazim, katkad živite o kruhu i vodi, kada se svakome činilo prikladnim tako činiti. Ukratko, odgovarate da »te stvari treba činiti po izboru, a ne po zapovijedi«. Promijenili ste, dakle, svoje stajalište, prekoračivši predaju, preuzimajući obdržavanja koja nisu bila određena. No kakvo je to djelo, dopustiti vlastitom izboru ono što ne dopuštate Božjoj zapovijedi? Zar će ljudsko htijenje imati više slobode nego božanska moć? Svjestan sam da sam slobodan od svijeta, a ne od Boga. Tako je moj dio izvršiti, bez vanjskoga poticaja na to, čin poštovanja prema svojemu Gospodinu, a njegov je naložiti. Dužan sam mu ne samo iskazivati dragovoljnu poslušnost, nego mu se usto i umiljavati; jer ono prvo prinosim njegovoj zapovijedi, a ovo drugo svojemu vlastitom izboru.

No dovoljno mi je to što je uobičajena praksa da i biskupi izdaju naloge za postove cjelokupnom puku Crkve; ne mislim radi posebne svrhe prikupljanja milodara, kako to nalaže vaš prosjački običaj, nego katkad i zbog kakva osobitog razloga crkvene brige. I shodno tome, ako provodite poniznost [ταπεινοφρόνησις] na poticaj čovječjega proglasa, i to svi složno, kako to da u našem slučaju stavljate žig sramote i na samo jedinstvo naših postova, suhojedina i stacija? osim, možda, ako griješimo protiv senatskih odluka i carskih naloga koji se protive okupljanjima! Duh Sveti, dok je propovijedao u kojim god je zemljama htio i po kome god je htio, običavao je, iz predviđanja neposredne opasnosti bilo od iskušenja koja će zadesiti Crkvu, bilo od pošasti koje će zadesiti svijet, u svojem svojstvu Branitelja, to jest Zagovornika sa svrhom da molitvama pridobije suca, izdavati naloge za obdržavanja ove vrste; na primjer, u sadašnje vrijeme, s ciljem vježbanja stege trijeznosti i uzdržavanja: mi, koji ga primamo, moramo nužno obdržavati i odredbe koje je tada donio. Pogledajte židovski kalendar, i vidjet ćete da nije ništa novo to što sve buduće potomstvo s naslijeđenom savjesnošću čuva propise dane ocima. Osim toga, diljem pokrajina Grčke održavaju se na određenim mjestima oni sabori okupljeni iz svih Crkava, posredstvom kojih se ne samo raspravlja o svim dubljim pitanjima za zajedničku korist, nego se i samo predstavništvo čitavoga kršćanskog imena slavi s velikim štovanjem. A kako je to dostojna stvar, da se, pod okriljem vjere, ljudi sa svih strana sabiru Kristu! »Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti!« Taj psalam ne znate lako zapjevati, osim kada večerate s lijepim društvom! Ali ti sabori ponajprije, djelovanjem stacija i postova, znaju što znači »plakati s onima koji plaču«, i tako naposljetku »radovati se u zajedništvu s onima koji se raduju«. Ako i mi, u našim različitim pokrajinama, ali uzajamno prisutni u duhu, obdržavamo te iste svečanosti, čije je slavljenje naš sadašnji govor branio, to je sakramentalni zakon.

14. Odgovor na optužbu za »galatizam«

Budući da dakle obdržavamo »vremena« za te stvari, i »dane, i mjesece, i godine«, ponašamo se poput Galaćana. Doista to činimo ako obdržavamo židovske obrede, zakonske svečanosti, jer njih apostol odbacuje dokidajući trajanje Staroga zavjeta koji je pokopan u Kristu i uspostavljajući trajanje Novoga. No ako je u Kristu novo stvorenje, i naše će svetkovine morati biti nove; inače, ako je apostol sasvim izbrisao svako štovanje »vremena, i dana, i mjeseci, i godina«, zašto Pashu slavimo godišnjim kruženjem u prvome mjesecu? Zašto u sljedećih pedeset dana provodimo vrijeme u svakom klicanju? Zašto stacijama posvećujemo četvrti i šesti dan u tjednu, a postovima »dan priprave«? Uostalom, vi katkad produžujete svoju staciju čak i preko subote, dana koji se nikada ne smije držati kao post osim u vazmeno doba, prema razlogu navedenom na drugome mjestu. Kod nas se, u svakom slučaju, i svaki dan slavi uobičajenim posvećenjem. Stoga u očima apostola neće biti smiješno načelo razlikovanja, kojim on luči »novo i staro«, nego će i u ovom slučaju biti posrijedi vaša vlastita nepravičnost, dok nam prigovarate oblik starine, a istodobno protiv nas dižete optužbu za novotariju.

15. O apostolovu govoru o hrani

Apostol jednako tako osuđuje one koji »zabranjuju jesti neka jela«, ali to čini po predviđanju Duha Svetoga, unaprijed osuđujući krivovjerce koji će nalagati trajno uzdržavanje sve do uništavanja i preziranja stvoriteljevih djela; kakve mogu naći u liku jednoga Marciona, Tacijana ili Jupitera, današnjega pitagorejskog krivovjerca, a ne u osobi Parakleta. Jer kako je samo ograničen doseg našega »uzdržavanja od jela«! Dva tjedna kserofagija godišnje, i to ne cjelovita, budući da su subote i dani Gospodnji izuzeti, prinosimo Bogu, uzdržavajući se od stvari koje ne odbacujemo, nego odgađamo. No nadalje, pišući Rimljanima, apostol vam sada zadaje izravan udarac, vama koji ocrnjujete ovo obdržavanje: »Ne razaraj«, veli, »djela Božjega poradi jela.« Kojega »djela«? Onoga o kojemu kaže: »Dobro je ne jesti mesa i ne piti vina«, »jer tko u tome služi, mio je i ugodan našemu Bogu.« »Netko vjeruje da smije sve jesti, a tko je slab, jede povrće. Tko jede, neka ne prezire onoga koji ne jede. Tko si ti da sudiš tuđemu sluzi?« »I tko jede, i tko ne jede, Bogu zahvaljuje.« No budući da zabranjuje da ljudski izbor bude predmet spora, koliko li više Božji! Tako je on znao prekoriti stanovite ograničavatelje i zabranitelje hrane, one koji su se od nje uzdržavali iz prezira, a ne iz dužnosti, ali i odobriti one koji su to činili na čast, a ne na uvredu Stvoritelju. I premda vam je »predao ključeve mesnice«, dopuštajući blagovanje »svega« s nakanom da uspostavi iznimku za »meso žrtvovano idolima«, ipak nije kraljevstvo Božje smjestio u mesnicu: »Jer kraljevstvo Božje«, veli on, »nije jelo ni piće«; i: »Jelo nas ne preporučuje Bogu«, ne zato da biste pomislili kako je to rečeno o suhoj hrani, nego ponajprije o bogatoj i brižno pripremljenoj, ako prizvuk njegovih riječi, kada pridodaje: »Niti ćemo što dobiti ako jedemo, niti što izgubiti ako ne jedemo«, pristaje upravo vama, a ne nama, koji mislite da »dobivate« ako jedete, a da »gubite« ako ne jedete, te iz toga razloga omalovažavate ova obdržavanja.

Kako je samo nedostojan i način na koji u korist vlastite požude tumačite činjenicu da je Gospodin neselektivno »jeo i pio«! No ja smatram da je On morao i »postiti«, utoliko što je blaženima proglasio ne »nasite«, nego »gladne i žedne«; On koji je običavao ispovijedati da »hrana« nije ono što su Njegovi učenici pretpostavljali, nego »vršenje Očeve volje«, učeći »raditi za hranu koja ostaje za život vječni«, zapovijedajući nam jednako tako u našoj svakodnevnoj molitvi da tražimo »kruh«, a ne uza nj i Atalovo bogatstvo. Tako ni Izaija nije zanijekao da je Bog »izabrao post«, nego je potanko naveo vrstu posta koju On nije izabrao: »jer u dane«, veli, »svojih postova nalazite ugodu svojim prohtjevima i potajno podbadate sve koji su vam podložni; ili pak postite radi svađe i prepirke, i bijete šakama. Ne biram takva posta«; nego onakav kakav je pridodao, a pridodajući ga, nije ga ukinuo, nego potvrdio.

16. Primjeri Božjih sudova nad ugađačima tijelu iz Svetoga pisma i pozivanje na poganske običaje

Jer čak i ako On više voli »djela pravednosti«, ipak to nije bez žrtve, a to je duša pritisnuta postovima. On je, u svakom slučaju, Bog kojemu nije bio ugodan ni puk neobuzdana teka, ni svećenik, ni prorok. Sve do danas stoje »Grobovi pohlepe«, gdje je pokopan narod pohlepan za »mesom«, sve dok proždirući prepelice bez probavljanja nije navukao koleru. Eli lomi vrat pred vratima hrama, sinovi mu padaju u boju, snaha mu izdiše pri porodu, jer takav je udarac od Božje ruke zaslužila bezočna kuća, kradljivica mesnih žrtava. Samaja, »čovjek Božji«, nakon što je prorekao ishod idolopoklonstva što ga je uveo kralj Jeroboam, nakon usahnjivanja i trenutačnoga ozdravljenja kraljeve ruke, nakon raspućivanja žrtvenika, budući da ga je kralj zbog tih znamenja pozvao svojoj kući radi nagrade, jasno je odbio, jer mu je Bog to zabranio, uopće dotaknuti hranu na onome mjestu; no pošto je ubrzo nakon toga lakomisleno uzeo hranu od drugoga starca, koji se lažno izdavao za proroka, bio je lišen ukopa u grobovima svojih otaca, u skladu s Božjom riječju koja je tada i ondje izrečena nad stolom. Jer ga je na putu oborio lav nasrnuvši na njega, te bi pokopan među tuđincima; i tako je platio kaznu za svoje kršenje posta.

To će biti opomene i puku i biskupima, čak i duhovnima, ako bi ikada bili krivi za neumjerenost u teku. Štoviše, ni u Podzemlju ta opomena nije prestala govoriti; ondje u liku bogatoga gozbara nalazimo mučene gozbe, a u liku siromaha osvježene postove, pri čemu su i gozbe i postovi imali za učitelje »Mojsija i proroke«. Jer i Joel je uskliknuo: »Naredite post, oglasite zbor«, predviđajući već tada da će drugi apostoli i proroci potvrditi postove i propovijedati obdržavanja posebne službe Bogu. Otuda dolazi i to da se čak i za one koji ugađaju svojim idolima odijevajući ih, ukrašavajući ih u njihovu svetištu i pozdravljajući ih u svaki pojedini sat, kaže da im služe. No povrh toga, pogani prepoznaju svaki oblik poniznosti [tapeinophronēsis]. Kada je nebo neumoljivo, a godina sušna, javnim se proglasom nalažu bose procesije; magistrati odlažu svoju grimiznu odjeću, okreću snopove pruća, izgovaraju molitvu, prinose žrtvu. Ima povrh toga nekih kolonija gdje stanovnici, osim tih izvanrednih svečanosti, godišnjim obredom, odjeveni u kostrijet i posuti pepelom, upravljaju usrdne prošnje svojim idolima, dok se kupališta i radionice drže zatvorenima sve do devetoga sata. U javnosti imaju samo jednu vatru, na žrtvenicima; nema vode čak ni u njihovim zdjelama. To je, vjerujem, ninivljanski prekid poslova! Židovski se post, u svakom slučaju, posvuda slavi; dok zanemaruju hramove, duž cijele obale, na svakome otvorenome mjestu, dugo ustraju u uzdizanju molitava k nebu. I premda odjećom i uresima žalosti sramote tu dužnost, ipak se pretvaraju da vjeruju u uzdržavanje te uzdišu za dolaskom večernje zvijezde koja dugo oklijeva, kako bi im dopustila blagovanje. No meni je dovoljno to što vi, gomilajući hule na naše kserofagije, njih stavljate na istu razinu sa čistoćom jedne Izide i Kibele. Prihvaćam tu usporedbu kao dokaz. Iz toga će se dokazati božanskim ono što đavao, zavidnik božanskih stvari, oponaša. Iz istine se gradi laž; iz religije se sklapa praznovjerje. Stoga ste vi to više nereligiozni koliko je poganin usklađeniji. On, ukratko, žrtvuje svoj tek idolu, a vi pravome Bogu nećete. Jer vama je trbuh bog, a vaša pluća hram, i vaša utroba žrtvenik, a vaš kuhar svećenik, i vaš ugodan miris Duh Sveti, i vaši začini duhovni darovi, a vaše podrigivanje proroštvo.

17. Zaključak

»Stari« ste vi, ako ćemo reći istinu, vi koji ste tako popustljivi prema teku, i s pravom se hvastate svojim »prvenstvom«: svagda prepoznajem zadah Ezava, lovca na divlje zvijeri; tako ste bezgranično revni u hvatanju drozdova, tako dolazite s »polja« svoje najopuštenije stege, tako ste klonuli duhom. Ponudim li vam bezvrijednu leću obojenu u crveno dobro ukuhanim moštom, smjesta ćete prodati sva svoja »prvorođentva«: kod vas »ljubav« pokazuje svoju gorljivost u tavama, »vjera« svoju toplinu u kuhinjama, »nada« svoje sidro u poslužiteljima; no veća je vrijednost »ljubavi«, jer to je sredstvo pomoću kojega vaši mladići spavaju sa svojim sestrama! Privjesci teka, kao što svi znamo, jesu razvratnost i naslada. Za tu je svezu i apostol znao; stoga je, rekavši najprije: »Ne u pijankama i pijančevanjima«, pridodao: »ne u priležništvima i razvratnostima«.

Optužbi vašega teka pripada i to što se kod vas »dvostruka čast« dodjeljuje vašim predstojnicima dvostrukim obrocima jela i pića; dok im je apostol dao »dvostruku čast« kao braći i službenicima. Tko je među vama uzvišeniji u svetosti osim onoga koji je češći na gozbama, raskošniji u nabavi hrane, upućeniji u čaše? Ljudi samo od duše i tijela kakvi jeste, s pravom odbacujete duhovne stvari. Ako su proroci bili ugodni takvima, moji proroci nisu bili. Zašto onda neprestano ne propovijedate: »Jedimo i pijmo, jer sutra nam je umrijeti«; upravo kao što mi ne oklijevamo muževno zapovjediti: »Postimo, braćo i sestre, da ne bismo možda sutra umrli«? Otvoreno branimo svoje stege. Sigurni smo da »oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu«; dakako, ne oni koji su u tvari tijela, nego u brizi, privrženosti, djelu i volji tijela. Izmršavjelost nama nije mrska; jer Bog ne daje tijelo na težinu, kao što ni »Duha ne daje na mjeru«. Možda će kroz »uska vrata« spasenja lakše ući tanje tijelo; brže će ustati lakše tijelo; duže će u grobu sačuvati svoju čvrstoću suše tijelo. Neka se olimpijski borci cestom i šakači tove do sitosti. Njima priliči tjelesno slavohleplje kojima je nužna tjelesna snaga; pa ipak se i oni jačaju kserofagijama. No naše su tetive drukčije i naši su mišići drukčiji, kao što su uostalom i naše borbe drukčije; nama kojima »nije se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv upravljača ovoga svijeta, protiv duhovnih sila zloće«. Protiv njih nam se valja suprotstaviti ne krupnoćom tijela i krvi, nego vjere i duha. S druge strane, pretio će kršćanin biti potrebniji medvjedima i lavovima, možda, negoli Bogu; samo što će i za susret sa zvijerima njegova dužnost biti da vježba izmršavjelost.

Razjašnjenja

(Veća sloboda, str. 104.)

U ovoj raspravi, kojoj je svrha opravdati krajnosti montanističkih postova, Tertulijanov nas genij često iznenađuje svojom domišljatošću. Ovo je jedan od primjera gdje se očituje sudski govornik, nastojeći zaobići s krila i preokrenuti položaj protivnika koji je stekao prednost. Zabluda je očita. Kaye radi usporedbe navodi odlomak iz djela »O ženskom odijevanju« i drugi iz »Poticaja na čistoću«. On primjećuje: »Kada bi se od nas tražilo da navedemo primjer [to jest da dokažemo sklonost ljudskoga roda prema krajnostima], bez oklijevanja bismo čitatelja uputili na ovu raspravu.«

Sam je Krist odredio post kao sredstvo za postizanje cilja. Ovdje je post lišen svojega značaja sredstva te je pretvoren u izgovor za razdvajanje doma vjere i za okrutne optužbe protiv braće.

U našem dobu potpune opuštenosti stege, ovaj zanesenjak može nas ipak probuditi, možda, na iskreno preispitivanje samih sebe s obzirom na naš način života, u svjetlu primjera Krista i Njegovih apostola te njihovih svetih pouka.

(Pokrajine Grčke, str. 111.)

Ovdje imamo zanimljiv mig o drevnim običajima [archaia ethē] na koje se Nicejski sabor poziva u jednomu od svojih najvažnijih kanona. Pokrajine, sinode i poslanice ili pastoralna pisma biskupa spominju se kao utvrđene ustanove. I valja uočiti naglasak stavljen na »Grčku« kao majku crkava, te zakona i običaja. On gleda prema Istoku, a nipošto prema Zapadu, tražeći uzvišene primjere katoličkih običaja kojima je nastojao opravdati vlastite.

(Pretio kršćanin, str. 114.)

»Nismo li tjelesni« [psihički] u naše dane? Ne mogu li nas upravo Tertulijana pretjerivanja ubosti i prekoriti optužbom za prekomjerno ugađanje (Mt 9,15)? Za »pretile kršćane« koje on ovdje kori upravo se ovom raspravom dokazuje da su obdržavali sustav posta koji se u naše doba igdje malo prakticira, jer puka promjena na raskošnu prehranu ribom pravo je izrugivanje posta. Doznajemo da su uobičajeni postovi tih duševnika bili sljedeći: prvo, godišnji vazmeni post, od petka do Uskrsa; drugo, srijede i petci [stacionarni dani] svakoga tjedna; i treće, »dani suhe hrane«, uzdržavanje od »slatkih jela« (Dn 10,2), premda su se neki katolici protivili tim dragovoljnim uzdržavanjima.

(Vježbati izmršavjelost, str. 114.)

Pomislite na post našega Učitelja među divljim zvijerima! Spustimo se dotle da se vratimo Klementu, Origenu i Tertulijanu kako bismo naučili praktične zakone evanđelja protiv lakomosti, raskoši i »prijevare grijeha«. Odrješit sam to reći zbog nekih izvanrednih riječi koje, na svoje iznenađenje, nalazim iznesene u znanstvenom djelu poteklom sa Sveučilišta Harvard. S neizmjernom zahvalnošću navodim sljedeće: »Dobro je katkad se udaljiti, kako bismo vidjeli drugi vid ljudskoga života koji još uvijek preživljava na Istoku, i kako bismo osjetili onaj utjecaj koji je čak i Krista odveo u pustinju da se pripravi za borbu sa životinjskom naravi čovjeka. Potrebno nam je nešto od iskustva egipatskih anahoreta, kako bi nam se utisnula velika istina da razlika između duhovnoga i materijalnoga ostaje široka i jasna, čak i ako skalpelom naše moderne filozofije ne možemo potpuno secirati to dvoje; a to će nam iskustvo dati hrabrosti da njegujemo svoje težnje, čuvamo svijetlima svoje nade i čvrsto se držimo svoje kršćanske vjere dok ne dođe dovršenje.«