Tertulijan brani kršćane pred upraviteljima rimskih provincija: osuđuju ih samo zbog njihova imena, a oni su najvjerniji građani i mole za cara.
1.
Upravitelji Rimskoga Carstva, ako vam, dok sjedite na svojem visokom sudištu radi dijeljenja pravde pod pogledom svih očiju i zauzimate ondje gotovo najviši položaj u državi, nije dopušteno javno istražiti i pred svijetom prosijati pravu istinu o optužbama podnesenim protiv kršćana; ako se samo u ovom slučaju bojite ili sramite upotrijebiti svoju vlast u provođenju javne istrage s brižnošću koja dolikuje pravednosti; ako konačno krajnje strogosti nanesene našim ljudima u nedavnim tajnim suđenjima stoje na putu tomu da nam se dopusti braniti se pred vama, zasigurno ne možete zabraniti Istini da dopre do vaših ušiju skrovitim putem nečujne knjige. Ona nema nikakvih priziva koje bi vam uputila glede svojega položaja, jer je to ne čudi. Ona zna da je samo tuđinka na zemlji i da među strancima prirodno nalazi neprijatelje, te štoviše, da su njezino podrijetlo, njezino prebivalište, njezina nada, njezina nagrada i njezine počasti gore na nebesima. Jedno, u međuvremenu, usrdno želi od zemaljskih vladara, da ne bude osuđena nepoznata. Kakvu štetu može nanijeti zakonima, vrhovnima u svojem području, ako joj dadu priliku da se očituje? Štoviše, neće li njihova apsolutna vrhovnost biti još uočljivija u tome što će je osuditi tek nakon što iznese svoju obranu? No ako se protiv nje izrekne presuda a da je se ne sasluša, osim sramote nepravedna djela, navući ćete na sebe i zasluženu sumnju da to činite sa svijesti o nepravednosti, ne želeći čuti ono što možda nećete moći čuti i potom osuditi. To vam iznosimo kao prvi razlog kojim dokazujemo da je vaša mržnja prema kršćanskom imenu nepravedna. A sam razlog koji kao da opravdava tu nepravdu, mislim na neznanje, u isti mah je otežava i osuđuje. Jer što je nepravednije nego mrziti ono o čemu ništa ne znate, pa bilo to i dostojno mržnje? Mržnja je zaslužena samo onda kada se zna da je zaslužena. No bez toga znanja, čime se može opravdati njezina pravednost? Jer to se mora dokazati, ne iz same činjenice da odbojnost postoji, nego iz upoznatosti s predmetom. Kada dakle ljudi popuste odbojnosti samo zato što potpuno ne poznaju narav onoga što im je odbojno, zašto to ne bi mogla biti upravo ona vrsta stvari koja im ne bi smjela biti odbojna? Tako tvrdimo da su oni i neznalice dok nas mrze, i da nas nepravedno mrze dok ostaju u neznanju, pri čemu je jedno posljedica drugoga u oba smjera. Dokaz njihova neznanja, koji u isti mah osuđuje i opravdava njihovu nepravdu, jest ovaj, oni koji su nekoć mrzili kršćanstvo jer o njemu nisu znali ništa, čim ga upoznaju, odmah odlažu svoje neprijateljstvo. Od njegovih mrzitelja postaju njegovi učenici. Samim time što ga upoznaju, počinju mrziti ono što su prije bili, a ispovijedati ono što su prije mrzili, a njihov je broj onoliko velik koliko nam se stavlja na teret. Vika je da je država ispunjena kršćanima, da ih ima po poljima, po utvrdama, po otocima: jadikuju, kao nad kakvom nesrećom, što oba spola, svaka dob i stalež, pa i visok položaj, prelaze na ispovijedanje kršćanske vjere, a ipak im se um ne budi na pomisao o kakvu dobru koje nisu uspjeli primijetiti u njoj. Ne dopuštaju da im ikakve istinitije sumnje padnu na pamet, nemaju želje za temeljitijim ispitivanjem. Samo ovdje radoznalost ljudske naravi spava. Vole biti u neznanju, premda je drugima to znanje bilo blaženstvo. Anaharsis je ukorio neuke koji su se usuđivali kritizirati učene: koliko bi tek više osudio ovo suđenje o onima koji znaju od strane ljudi koji su potpuno neznalice! Budući da već osjećaju odbojnost, ne žele znati više. Tako unaprijed prosuđuju ono što ne znaju kao takvo da, kada bi to upoznali, više ne bi moglo biti predmetom njihove odbojnosti, jer ako istraga ne nađe ništa dostojno odbojnosti, svakako je red prestati s nepravednom odbojnošću, dok ako se njegov loš karakter jasno pokaže, umjesto da se gnušanje prema njemu smanji, dobiva se još jači razlog za ustrajanje u tome gnušanju, čak i pod autoritetom same pravednosti. No, kaže netko, nečije djelo ili stvar nije dobra samo zato što joj mnoštvo prilazi, jer koliko ih ima sklonost naravi prema svemu što je loše! koliko ih zalazi na puteve zablude! To je nesumnjivo. Ipak, ono što je potpuno zlo, čak ni oni koje obuzme ne usuđuju se braniti kao dobro. Narav baca veo straha ili srama preko svakoga zla. Na primjer, vidite da se zločinci trude sakriti, izbjegavaju pojavljivanje u javnosti, dršću kada su uhvaćeni, poriču svoju krivnju kada su optuženi, pa i kada ih se stavi na mučila, ne priznaju lako niti uvijek, a kada nema sumnje u njihovu osudu, tuguju zbog onoga što su učinili. U svojim razmišljanjima priznaju da su potaknuti grešnim nagnućima, ali krivnju svaljuju ili na sudbinu ili na zvijezde. Ne žele priznati da je to njihovo, jer priznaju da je opak. No što ima nalik tomu u slučaju kršćanina? Jedini sram ili žaljenje koje osjeća jest što nije bio kršćanin i ranije. Ako ga se pokaže prstom, on se time ponosi, ako ga se optuži, ne iznosi obranu, ako ga se ispituje, dragovoljno priznaje, ako ga se osudi, zahvaljuje. Kakvo je to zlo kojemu nedostaju sve uobičajene osobitosti zla, strah, sram, izgovori, kajanje, jadikovanje? Što! Zar je to zločin u kojem se zločinac raduje, biti optužen za nj njegova je žarka želja, biti kažnjen za nj njegova je sreća? Ne možete to nazvati ludilom, vi koji ste osuđeni da ništa ne znate o toj stvari.
2.
Ako je pak sigurno da smo mi najopakiji od svih ljudi, zašto s nama postupate tako drukčije nego s našim drugovima, to jest s drugim zločincima, kada je pošteno da isti zločin dobije isti postupak? Kada se optužbe podnesene protiv nas podnose protiv drugih, njima je dopušteno služiti se i vlastitim usnama i unajmljenim zagovornicima kako bi dokazali svoju nevinost. Maju punu priliku za odgovor i raspravu, štoviše, protivno je zakonu osuditi bilo koga neobranjena i nesaslušana. Samo je kršćanima zabranjeno reći bilo što u svoju obranu, u obranu istine, kako bi pomogli sucu da donese pravednu odluku, jedino do čega je stalo jest imati ono što javna mržnja zahtijeva, priznanje imena, a ne ispitivanje optužbe, dok u vašim uobičajenim sudbenim istragama, kada čovjek prizna zločin ubojstva, svetogrđa, rodoskvrnuća ili izdaje, da spomenemo točke za koje nas optužujete, niste zadovoljni time da odmah prijeđete na izricanje presude, ne poduzimate taj korak dok temeljito ne ispitate okolnosti priznanja, kakva je stvarna narav djela, koliko često, gdje, na koji način, kada ga je počinio, tko je u to bio upućen i tko je stvarno s njime u tome sudjelovao. Ništa nalik tomu ne čini se u našem slučaju, premda bi laži koje se šire o nama morale proći isto prosijavanje, kako bi se utvrdilo koliko je umorene djece svaki od nas okusio, koliko je rodoskvrnuća svaki od nas zaogrnuo tminom, koji su kuhari, koji psi bili svjedoci naših djela. O, kako bi velika bila slava upravitelja koji bi na svjetlo dana iznio nekog kršćanina koji je proždro stotinu dojenčadi! Ali umjesto toga, nalazimo da je čak i istraga u pogledu našega slučaja zabranjena. Jer Mlađi Plinije, dok je bio upravitelj provincije, osudivši neke kršćane na smrt i pokolebavši neke u njihovoj nepokolebljivosti, budući da ga je i dalje uznemirivao njihov veliki broj, naposljetku je zatražio savjet od Trajana, vladajućega cara, što da učini s ostalima, objašnjavajući svojemu gospodaru da, osim tvrdoglava odbijanja prinošenja žrtava, u vjerskim obredima nije našao ništa doli sastanke u rano jutro radi pjevanja hvalospjeva Kristu i Bogu, te utvrđivanja svojega načina života zajedničkom prisegom da će biti vjerni svojoj vjeri, zabranjujući ubojstvo, preljub, nepoštenje i druge zločine. Na to je Trajan odgovorio pismom da kršćane nipošto ne treba tražiti, ali ako ih se dovede pred njega, treba ih kazniti. O jadne li odluke, iznuđene okolnostima slučaja, koja proturječi samoj sebi! Zabranjuje da ih se traži kao nevine, a zapovijeda da ih se kazni kao krive. U isti je mah i milosrdna i okrutna, prolazi mimo i kažnjava. Zašto se igraš izbjegavanja sa samom sobom, o Presudo? Ako osuđuješ, zašto također ne istražuješ? Ako ne istražuješ, zašto također ne oslobađaš? Vojne su straže raspoređene po svim provincijama radi hvatanja razbojnika. Protiv izdajnika i javnih neprijatelja svaki je čovjek vojnik, traga se čak i za njihovim suučesnicima i pomagačima. Samo se za kršćaninom ne smije tragati, premda ga se može dovesti i optužiti pred sucem, kao da bi potraga imala ikakvu drugu svrhu doli tu! I tako osuđujete čovjeka za kojega nitko nije htio da se traga kada vam se dovede, i koji čak ni sada ne zaslužuje kaznu, valjda zbog svoje krivnje, nego zato što je, premda je bilo zabranjeno tragati za njim, ipak pronađen. A k tome, u tome slučaju ne postupate s nama na uobičajeni način sudbenih postupaka protiv prijestupnika, jer u slučaju kada drugi poriču, primjenjujete mučenje kako biste ih naveli na priznanje, a samo kršćane mučite kako biste ih naveli na poricanje, dok bismo mi, da smo krivi za ikakav zločin, zasigurno to poricali, a vi biste nas svojim mučenjima prisiljavali na priznanje. Niti biste doista trebali smatrati da naši zločini ne zahtijevaju takvu istragu samo na temelju toga što ste iz našega priznanja imena uvjereni da su djela počinjena, vi koji svakodnevno navikavate, premda dobro znate što je ubojstvo, ipak izvući od samopriznatoga ubojice potpun izvještaj o tome kako je zločin počinjen. Tako da postupate s tim većom izopačenošću kada, smatrajući naše zločine dokazanima našim priznanjem Kristova imena, mučenjem nas tjerate da otpadnemo od svoga priznanja, kako bismo, odričući se imena, na isti način odbacili i zločine za koje ste, iz toga istoga priznanja, pretpostavili da smo odgovorni. Pretpostavljam, premda nas smatrate najgorima od ljudskoga roda, ne želite da propadnemo. Jer tako, bez sumnje, imate običaj zapovijedati ubojici da poriče, i slati čovjeka kriva za svetogrđe na mučila ako ustraje u svojem priznanju! Je li to način na koji postupate? No ako tako ne postupate s nama kao sa zločincima, time nas proglašavate nevinima, kada se kao prema nevinima brižete da ne ustrajemo u priznanju za koje znate da će nam donijeti osudu po nužnosti, a ne po pravednosti, iz vaših ruku. »Kršćanin sam«, viče čovjek. On vam govori što jest, vi želite od njega čuti ono što nije. Zauzimajući svoje mjesto vlasti kako biste iznudili istinu, činite sve što možete kako biste od nas dobili laži. »Ja sam«, kaže on, »ono što me pitaš jesam li. Zašto me mučiš da sagriješim? Priznajem, a ti me stavljaš na mučila. Što bi učinio da sam porekao? Zasigurno ne vjerujete lako drugima kada poriču. Kada mi poričemo, odmah vjerujete. Neka vas ova vaša izopačenost navede na sumnju da u ovom slučaju postoji neka skrivena sila pod čijim utjecajem djelujete protiv oblika, protiv naravi javne pravednosti, pa i protiv samih zakona. Jer, osim ako se uvelike ne varam, zakoni nalažu da se prijestupnici traže, a ne da ih se skriva. Oni određuju da se osobe koje priznaju zločin imaju osuditi, a ne osloboditi. Odluke senata, zapovijedi vaših poglavara, to jasno određuju. Vlast čiji ste sluge civilna je, a ne tiranska dominacija. Među tiranima su se doista mučenja primjenjivala čak i kao kazne: kod vas su ona ublažena samo na sredstvo ispitivanja. Držite se svojega zakona u ovome kao nužnoga dok se ne dobije priznanje, a ako je priznanje preduhitrilo mučenje, neće biti potrebe za njim: treba izreći presudu, zločinca treba predati kazni koja mu pripada, a ne osloboditi ga. Prema tome, nitko ne čezne za oslobađanjem krivca, nije pravo to željeti, pa stoga nitko nikada nije prisiljen poricati. Pa dobro, vi smatrate kršćanina čovjekom svakoga zločina, neprijateljem bogova, cara, zakona, dobrih običaja, cijele naravi, a ipak ga prisiljavate da poriče kako biste ga oslobodili, što bez njegova poricanja ne biste mogli učiniti. Poigravate se sa zakonima. Želite da on poreče svoju krivnju kako biste ga, čak i protiv njegove volje, izveli bez krivnje i slobodna od svake krivnje s obzirom na prošlost! Odakle ta čudna izopačenost s vaše strane? Kako to da ne razmislite o tome da je dragovoljno priznanje znatno dostojnije povjerenja nego prisiljeno poricanje, ili ne promislite da, kada je prisiljen poricati, čovjekovo poricanje možda nije u dobroj vjeri, te da se oslobođen, ondje i tada, čim suđenje završi, može smijati vašemu neprijateljstvu, jednako kršćanin kao i prije? Vidjevši dakle da u svemu postupate s nama drukčije nego s drugim zločincima, usmjereni na jedini cilj da nam oduzmete naše ime (doista, ono više nije naše ako činimo ono što kršćani nikada ne čine), postaje potpuno jasno da u slučaju nema nikakva zločina bilo koje vrste, nego samo ime koje određeni sustav, uvijek radeći protiv istine, progoni svojim neprijateljstvom, čineći to ponajprije s ciljem da osigura kako ljudi ne bi imali želje pouzdano saznati ono o čemu pouzdano znaju da potpuno ne znaju. Odatle je također što o nama vjeruju stvari za koje nemaju nikakva dokaza, a nevoljki su dati da se one ispitaju, da se ne bi dokazalo da optužbe, koje bi radije prihvatili na povjerenje, nemaju nikakva temelja, kako bi ime tako neprijateljsko toj suparničkoj sili, uz pretpostavljene a ne dokazane zločine, moglo biti osuđeno jednostavno na temelju vlastitoga priznanja. Tako nas stavljaju na mučila ako priznamo, i kažnjavaju nas ako ustrajemo, a ako porečemo, oslobađaju nas, jer je sva borba oko imena. Naposljetku, zašto iz svojih popisa na pločicama čitate da je takav čovjek kršćanin? Zašto ne i da je ubojica? A ako je kršćanin ubojica, zašto nije kriv i za rodoskvrnuće, ili bilo koju drugu podlu stvar koju vjerujete o nama? Samo u našem slučaju ili se sramite ili ne želite spomenuti sama imena naših zločina. Ako nazivati se »kršćaninom« ne uključuje nikakav zločin, ime je zasigurno vrlo mrsko kada se ono samo po sebi smatra zločinom.
3.
Što da mislimo o tome što većina ljudi tako slijepo udara glavom o mržnju prema kršćanskom imenu, da kada daju povoljno svjedočanstvo o komu, s njime miješaju pogrdu imena koje nosi? »Dobar je čovjek«, kaže netko, »Gaj Sej, samo što je kršćanin.« Tako drugi: »Čudim se da je mudar čovjek poput Lucija odjednom postao kršćanin.« Nitko ne smatra potrebnim promisliti nije li Gaj dobar i Lucije mudar upravo stoga što je kršćanin, ili pak kršćanin stoga što je mudar i dobar. Hvale ono što znaju, vrijeđaju ono o čemu ništa ne znaju, i svoje znanje prožimaju svojim neznanjem, premda bi pošteno bilo da o nepoznatome sudite po poznatome, a ne o poznatome po nepoznatome. Drugi pak, u slučaju osoba koje su, prije nego što su uzele ime kršćanina, poznavali kao raspuštene, podle i opake, stavljaju na njih žig upravo zbog one stvari koju hvale. U sljepoći svoje mržnje obaraju se na vlastiti hvale vrijedan sud! »Kakva je to žena bila! Kako obijesna! Kako vesela! Kakav je to mladić bio! Kako raspušten! Kako pohotan! Postali su kršćani!« Tako se omraženo ime daje popravljanju karaktera. Neki čak mijenjaju svoje udobnosti za tu mržnju, zadovoljni time da podnose štetu ako su kod kuće slobodni od predmeta svoje gorke netrpeljivosti. Suprug izgoni iz kuće ženu, sada čednu; otac razbaštinjuje sina, sada poslušnoga, a nekada tako strpljiv; gospodar zapovijeda da ode iz njegove prisutnosti sluzi, sada vjernome, a nekada tako blag; veliki je prijestup da se bilo tko popravi ozloglašenim imenom. Dobrota manje vrijedi od mržnje prema kršćanima. Pa dobro sada, ako postoji ta odbojnost prema imenu, kakvu krivnju možete pripisati imenima? Kakvu optužbu možete podnijeti protiv samih naziva, osim da nešto u riječi zvuči ili barbarski, ili zloslutno, ili pogrdno, ili nečedno? No kršćanin, što se tiče značenja riječi, dolazi od pomazanja. Da, pa i kada ga pogrešno izgovarate »Hrestijan« (jer ne znate točno ni ime koje mrzite), ono dolazi od slatkoće i blagosti. Mrzite dakle u nevinima čak i nevino ime. No poseban razlog odbojnosti prema sljedbi jest to što nosi ime svoga Utemeljitelja. Ima li išta novo u tome da vjerska sljedba za svoje sljedbenike dobije naziv po svojemu učitelju? Ne nazivaju li se filozofi po utemeljiteljima svojih sustava platonicima, epikurejcima, pitagorejcima? Ne nazivaju li se isto tako stoici i akademici po mjestima na kojima su se okupljali i boravili? A ne dobivaju li liječnici ime po Erazistratu, slovničari po Aristarhu, pa čak i kuhari po Apiciju? A ipak nošenje toga imena, preneseno od izvornoga utemeljitelja sa svim što je utemeljio, nikoga ne vrijeđa. Bez sumnje, ako se dokaže da je sljedba loša, a tako i njezin utemeljitelj loš, to će dokazati da je i ime loše te zaslužuje našu odbojnost, s obzirom na značaj i sljedbe i njezina autora. Stoga je, prije nego što ste začeli odbojnost prema imenu, valjalo razmotriti sljedbu u autoru ili autora u sljedbi. No sada se, bez ikakva ispitivanja i poznavanja ijednoga od to dvoje, samo ime uzima kao predmet optužbe, samo se ime napada, te sam glas donosi osudu i sljedbi i njezinome autoru dok o oboma ništa ne znate, samo zato što imaju takav i takav naziv, a ne zato što bi im bila dokazana ikakva krivnja.
4.
I tako, iznijevši ove primjedbe kao uvod, kako bih u pravom svjetlu prikazao nepravdu javne mržnje prema nama, sada ću se osloniti na obranu naše besprijekornosti. I ne samo da ću pobiti ono što nam se prigovara, nego ću to isto uzvratiti onima koji prigovaraju, kako bi na taj način svi spoznali da su kršćani slobodni od samih zločina za koje dobro znaju da prevladavaju među njima samima, te kako bi se ujedno postidjeli zbog svojih optužbi protiv nas, optužbi, neću reći najgorih ljudi protiv najboljih, nego sada, kako oni hoće, protiv onih koji su im tek drugovi u grijehu. Odgovorit ćemo na optužbu za sve razne zločne za koje se govori da smo krivi u tajnosti, kakve nalazimo da oni čine na svjetlu dana, a zbog kojih nas se smatra opakima, nerazumnima, dostojnima kazne i zaslužnima podsmijeha. No budući da se, kada vas naša istina uspješno presretne na svim točkama, autoritet zakonâ kao posljednje utočište postavlja protiv nje, tako da se ili govori da su njihove odluke potpuno konačne ili se nužnost poslušnosti, makar preko volje, pretpostavlja istini, najprije ću se u tom pitanju zakonâ uhvatiti u koštac s vama kao s njihovim izabranim zaštitnicima. Dakle, najprije, kada u svojim presudama strogo određujete: »Nije vam dopušteno postojati«, te s nepokolebljivom strogošću nalažete da se to izvrši, pokazujete nasilje i nepravednu vlast čiste tiranije, ako uskraćujete da stvar bude dopuštena samo zato što želite da bude nedopuštena, a ne zato što bi to tako moralo biti. Ali ako biste htjeli da bude nedopuštena zato što ne bi smjela biti dopuštena, bez sumnje ono što nanosi štetu ne bi smjelo imati nikakvo dopuštenje zakona, pa je na tome temelju zapravo već utvrđeno da je zakonito sve što je korisno. Pa ako sam utvrdio da je dobro ono što vaš zakon zabranjuje, kao netko tko je došao do takva prethodnog mišljenja, nije li taj zakon izgubio snagu da me u tome spriječi, iako bi mi tu istu stvar, da je zla, s pravom zabranio? Ako je vaš zakon pogriješio, ljudskoga je podrijetla, mislim, nije pao s neba. Je li čudno što čovjek griješi pri donošenju zakona ili što se opametni kad ga odbaci? Nisu li Lakedemonjani izmijenili zakone samoga Likurga, nanijevši time takvu bol njegovu autoru da se zatvorio i osudio sebe na smrt gladovanjem? Ne siječete li i ne tesate li i sami svakoga dana, u svojim nastojanjima da osvijetlite tamu davnine, novim sjekirama carskih reskripata i edikata svu tu drevnu i neprohodnu šumu svojih zakona? Nije li Sever, taj najodlučniji od vladara, tek jučer ukinuo smiješne Papijeve zakone koji su primoravali ljude na rađanje djece prije nego što Julijevi zakoni dopuštaju sklapanje braka, iako su ti zakoni na svojoj strani imali autoritet starosti? Bilo je također u stara vremena zakona po kojima su stranke protiv kojih je donesena presuda njihovi vjerovnici mogli rasjeći na komade, no ipak je zajedničkim pristankom ta okrutnost poslije izbrisana iz zakona, a smrtna kazna pretvorena u žig srama. Privaćanjem plana o pljenidbi dužnikove imovine nastojalo se radije proliti krv u rumenilu preko njegova lica nego je proliti na zemlju. Koliko zakona leži skriveno od pogleda koje još valja reformirati! Jer ne preporučuje ih ni broj njihovih godina ni dostojanstvo njihova tvorca, nego jednostavno to što su pravedni, pa stoga, kada se prepozna njihova nepravednost, zasluženo bivaju osuđeni, iako sami osuđuju. Zašto govorimo o njima kao nepravednima? Štoviše, ako kažnjavaju puka imena, možemo ih s pravom nazvati nerazumnima. Ali ako kažnjavaju djela, zašto u našem slučaju kažnjavaju djela jedino na temelju imena, dok u slučajevima drugih moraju imati dokazana djela ne iz imena, nego iz učinjene nepravde? Činim rodoskvrnuće, tako kažu, zašto to ne istraže? Ubojica sam dojenčadi, zašto ne primijene mučenje kako bi od mene izvukli istinu? Kriv sam za zločine protiv bogova, protiv cezara, zašto se meni, koji se mogu opravdati, ne dopušta govoriti u svoju obranu? Nijedan zakon ne zabranjuje ispitivanje zločina koje zabranjuje, jer sudac nikada ne izvršava pravednu osvetu ako nije dobro uvjeren da je zločin počinjen, niti građanin iskazuje pravu pokornost zakonu ako ne poznaje narav stvari zbog koje se nanosi kazna. Nije dovoljno da je zakon pravedan, niti da sudac bude uvjeren u njegovu pravednost, to uvjerenje moraju imati i oni od kojih se očekuje poslušnost. Štoviše, pod teškom je sumnjom zakon koji ne mari za to da bude ispitan i odobren, to je posve opak zakon ako, nedokazan, vrši tiraniju nad ljudima.
5.
Da kažem riječ o podrijetlu zakona vrste na koju se sada pozivamo, postojao je stari dekret da car ne smije posvetiti nijednoga boga dok ga najprije ne odobri senat. Marko Emilije imao je iskustvo s time u vezi sa svojim bogom Alburnom. A i to ide u prilog našem slučaju, da se među vama božanstvo dodjeljuje po sudu ljudskih bića. Ako bogovi ne udovolje ljudima, za njih neće biti zbožanja, bog će morati ublažiti čovjeka. Tiberije je stoga, u čije je dane kršćansko ime ušlo u svijet, sam primivši iz Palestine dojavu o događajima koji su jasno pokazali istinu Kristova božanstva, iznio tu stvar pred senat sa svojom odlukom u korist Krista. Senat je, jer sam nije dao odobrenje, odbacio njegov prijedlog. Cezar je ostao pri svojem mišljenju, prijeteći gnjevom svima koji optužuju kršćane. Pogledajte svoje povijesti, ondje ćete naći da je Neron bio prvi koji je carskim mačem napao kršćansku sljedbu, koja je tada osobito napredovala u Rimu. Ali mi se dičimo time što je naša osuda posvećena neprijateljstvom takva bednika. Jer tko god ga poznaje, može razumjeti da osudu Neronovu nije navuklo na se ništa osim onoga što je bilo izvanredne izvrsnosti. Domicijan, također čovjek Neronove vrste u okrutnosti, okušao se u progonstvu, ali kako je u sebi imao nečega ljudskoga, ubrzo je prekinuo ono što je započeo, čak i vrativši natrag one koje je prognao. Takvi su oduvijek bili naši progonitelji, ljudi nepravedni, bezbožni, podli, o kojima ni vi sami nemate ništa dobro za reći, a stradalnike pod čijim ste presudama obično vraćali u prijašnje stanje. No među toliko vladara od toga vremena do danas, koji su imali išta božanske i ljudske mudrosti u sebi, pokažite ijednoga progonitelja kršćanskoga imena. Štoviše, mi vam, naprotiv, iznosimo jednoga koji im je bio zaštitnik, kao što ćete vidjeti proučavajući pisma Marka Aurelija, toga najdostojanstvenijeg cara, u kojima svjedoči da je ona germanska suša bila uklonjena kišama isprošenima molitvama kršćana koji su se slučajno borili pod njim. I premda javnim zakonom nije uklonio pravna ograničenja kršćanima, ipak ih je na drugi način javno stavio po strani, čak dodajući osudu, i to još strožu, protiv njihovih optužitelja. Kakvi su to zakoni koje protiv nas izvršavaju samo bezbožnici, nepravednici, podli, krvavi, nerazumni i mahniti? Zakoni koje je Trajan donekle poništio zabranivši da se kršćani traže, koje ni Hadrijan, iako sklon istraživanju svega stranoga i novoga, ni Vespazijan, iako pokoritelj Židova, ni Pijo, ni Ver nikada nisu provodili? Zasigurno bi trebalo smatrati prirodnijim da loše ljude istrijebe dobri vladari kao svoje prirodne neprijatelje, nego oni koji su duhom srodni s njima.
6.
Želio bih sada da mi ti najreligiozniji zaštitnici i branitelji zakona i ustanova svojih otaca kažu, u pogledu vlastite vjernosti te časti i podložnosti koju sami iskazuju pradjedovskim ustanovama, jesu li se od ičega udaljili, jesu li u ičemu skrenuli sa starih staza, jesu li odbacili sve ono što je najkorisnije i najpotrebnije kao pravilo krpnosna života. Što je bilo sa zakonima koji su suzbijali skup i razmetljiv način života? Koji su zabranjivali da se za večeru potroši više od stotinu asa te da se na stol iznese više od jedne peradi u isto vrijeme, i to ne utovljene, koji su izbacili patricija iz senata iz ozbiljna razloga, kako se smatralo, što je težio biti prevelik jer je stekao deset funti srebra, koji su zatvarali kazališta čim bi se pojavila da iskvaruju običaje naroda, koji nisu dopuštali da se znakovi službenih dostojanstava ili plemenita roda nepromišljeno ili nekažnjeno prisvajaju? Jer vidim da stogodišnje večere sada moraju nositi to ime ne po stotinu asa, nego po stotinu tisuća sestercija utrošenih na njih, te da se rudnici srebra pretvaraju u zdjele, malo bi bilo da se to odnosi samo na senatore, a ne i na oslobođenike ili čak obične šibadžije. Vidim također da niti je jedno kazalište dovoljno, niti su kazališta bez krova, bez sumnje, da besramno zadovoljstvo ne bi zamrlo u zimsko doba, Lakedemonjani su izmislili svoje vunene ogrtače za predstave. Ne vidim sada nikakve razlike između odjeće matrona i bludnica. U pogledu žena, doista, ti zakoni vaših otaca, koji su nekada bili poticaj na čednost i trijeznost, također su pali u zaborav, kada žena još nije znala za zlato na sebi osim na prstu, koji je zaručničkim prstenom njezin muž posvećeno zaručio za se, kada je uzdržavanje žena od vina išlo tako daleko da su matronu, zbog otvaranja pretinaca vinskoga podruma, njezini rođaci izgladnjeli do smrti, dok je u Romulovo doba Mekenije, samo zbog kušanja vina, ubio svoju ženu i za to djelo nije pretrpio nikakvu kaznu. U vezi s time, bio je i običaj da žene ljube svoje rođake kako bi ih se prepoznalo po dahu. Gdje je ta sreća bračnoga života, ikada tako poželjna, koja je odlikovala naše ranije običaje, a kao čiji rezultat oko šest stotina godina među nama nije bilo nijednoga razvoda? Sada žene imaju svaki ud tijela teško opterećen zlatom, pijenje vina tako je uobičajeno među njima da se poljubac nikada ne nudi njihovom voljom, a što se tiče razvoda, za njim čeznu kao da je to prirodna posljedica braka. Zakone koje su vaši oci u svojoj mudrosti donijeli o samim bogovima, vi, njihova najvjernija djeca, ukinuli ste. Konzuli su, po autoritetu senata, prognali Oca Bakha i njegove misterije ne samo iz grada nego i iz cijele Italije. Konzuli Pizon i Gabinije, zasigurno ne kršćani, zabranili su Serapisu, Izidi i Harpokratu, s njihovim prijateljem pseće glave, pristup na Kapitol, izbacivši ih time iz zbora bogova, srušivši njihove žrtvenike i prognavši ih iz zemlje, nastojeći spriječiti da se opaci njihove podle i pohotne religije šire. Njih ste obnovili i podijelili im najveće počasti. Što se dogodilo s vašom religijom, s štovanjem koje dugujete svojim predcima? U svojoj odjeći, u svojoj hrani, u svojemu stilu života, u svojim mišljenjima i naposljetku u samome svojem govoru odrekli ste se svojih praotaca. Uvijek hvalite starinu, a ipak svakoga dana imate novotarije u svojem načinu života. Time što niste uspjeli održati ono što ste trebali, jasno pokazujete da, dok napuštate dobre puteve svojih otaca, zadržavate i čuvate ono što ne biste smjeli. A ipak samu predaju svojih otaca, koju se još čini da tako vjerno branite i u kojoj nalazite svoj glavni predmet optužbe protiv kršćana, mislim na revnost u štovanju bogova, točku u kojoj je starina uglavnom pogriješila, iako ste ponovno sagradili žrtvenike Serapisu, sada rimskom božanstvu, i Bakhu, koji je sada postao bog Italije, prinosite svoje orgije, pokazat ću na svome mjestu da prezirete, zanemarujete i rušite, posve odbacujući autoritet drevnih ljudi. Nastavljam u međuvremenu odgovarati na onu sramotnu optužbu za tajne zločine, krčeći svoj put prema stvarima otvorenoga dana.
7.
Čudovišta opakosti, optužuje nas se da obdržavamo sveti obred u kojemu ubijamo malo dijete i zatim ga jedemo, u kojemu nakon gozbe činimo rodoskvrnuće, dok psi, naši svodnici, doista, prevrću svjetiljke i pribavljaju nam besramnost tame za naše bezbožne požude. To je ono što nam se neprestano stavlja na teret, a ipak ne ulažete nikakav trud da izvučete istinu o onome za što nas se tako dugo optužuje. Stoga ili iznesite stvar na svjetlo dana ako u nju vjerujete, ili joj ne poklanjajte povjerenje kao nečemu što nikada niste istražili. Na temelju vašega dvostrukog postupanja imamo pravo ustvrditi vam da nema nikakve stvarnosti u onome što se ne usuđujete temeljito istražiti. Dželatu u slučaju kršćana namećete dužnost posve suprotnu temeljitom istraživanju, on ne treba učiniti da oni prizanju ono što čine, nego da zaniječu ono što jesu. Podrijetlo svoje religije, kako smo već spomenuli, računamo od vladavine Tiberijeve. Istina i mržnja prema istini ulaze u naš svijet zajedno. Čim se istina pojavi, smatra se neprijateljem. Ona ima onoliko dušmana koliko je onih kojima je strana, Židovi, kako je bilo za očekivati, iz duha suparništva, vojnici iz želje da iznude novac, naša vlastita čeljad po svojoj naravi. Svakodnevno nas opsjedaju neprijatelji, svakodnevno nas izdaju, često nas iznenade na našim sastancima i okupljanjima. Tko je ikada naišao na dijete koje plače, prema općoj priči? Tko je sačuvao za suca, baš onako kako ih je našao, krvava usta Kiklopa i Sirena? Tko je našao ikakve tragove nečistoće na svojim ženama? Gdje je čovjek koji je, kada je otkrio takva zvjerstva, to sakrio, ili je, u trenutku dok je odvlačio krivce pred suca, bio potkupljen na šutnju? Ako uvijek čuvamo svoje tajne, kada su naši postupci postali poznati svijetu? Štoviše, tko bi ih mogao učiniti poznatima? Zasigurno ne sami krivci, jer već iz same zamisli stvari, vjernost šutnje uvijek se duguje misterijama. Samotrački i eleuzinski misteriji ne otkrivaju ništa, koliko će se više čuvati šutnja u pogledu onih koji će pri razotkrivanju zasigurno odmah izazvati kaznu od čovjeka, dok se gnjev božanski čuva za budućnost? Ako dakle sami kršćani nisu objavitelji svojega zločina, slijedi naravno da to moraju biti stranci. A odakle njima to znanje, kada je također opći običaj u vjerskim posvećenjima držati neposvećene podalje i čuvati se svjedoka, osim ako oni koji su tako opaki nemaju manje straha od svojih susjeda? Svatko zna kakva je stvar glasina. Jedna je od vaših vlastitih izreka da »među svim zlima nijedno ne leti tako brzo kao glasina«. Zašto je glasina tako zla stvar? Je li zato što je brza? Je li zato što nosi obavijest? Ili zato što je u najvećoj mjeri lažljiva, stvar koja čak ni kada nam donese neku istinu nije bez ljage neistine, bilo da oduzima, dodaje ili mijenja od jednostavne činjenice? Štoviše, sam je zakon njezina postojanja da traje samo dok laže, te da živi samo dotle dok nema dokaza, jer kada se dokaz pruži, ona prestaje postojati, te predaje činjenicu kao netko tko je obavio svoj posao pukoga širenja izvješća, pa se odtada smatra činjenicom i naziva činjenicom. I tada nitko ne kaže, na primjer: »Kažu da se to dogodilo u Rimu«, ili: »Postoji glasina da je dobio pokrajinu«, nego: »Dobio je pokrajinu«, i: »Dogodilo se u Rimu«. Glasina, sam naziv nesigurnosti, nema mjesta kada je stvar sigurna. Polaže li ičije povjerenje u nju osim budale? Jer mudar čovjek nikada ne vjeruje u dvojbeno. Svatko zna, ma koliko se usrdno širila uokolo, na ma kakvoj snazi tvrdnje počivala, da nekada iz nekoga jednoga izvora ima svoje podrijetlo. Odatle mora puzati u jezike i uši koje je šire, a mala sjemena ljaga tako zamračuje sav preostali dio priče da nitko ne može utvrditi jesu li usne, iz kojih je najprije izašla, posijale sjeme neistine, kako se često događa, iz duha protivljenja ili iz sumnjičava suda ili iz potvrđena, štoviše, u slučaju nekih, prirođena uživanja u laži. Dobro je što vrijeme sve iznosi na svjetlo, kako svjedoče vaše poslovice i izreke, odredbom Prirode, koja je tako uredila stvari da ništa ne ostaje dugo skriveno, čak i ako to glasina nije proširila. Upravo je dakle onako kako treba biti da je glasić tako dugo razdoblje bila jedina svjesna zločina kršćana. To je svjedok kojega iznosite protiv nas, onaj koji nikada nije mogao dokazati optužbu koju je nekada pustio u svijet, i koju je naposljetku samim trajanjem pretvorio u utvrđeno mišljenje u svijetu, tako da se pouzdano utječem samoj Prirodi, uvijek istinitoj, protiv onih koji bez ikakva temelja smatraju da u takve stvari treba vjerovati.
8.
Pogledajte sada, stavljamo pred vas nagradu za te grozote. One obećavaju vječni život. Zadržite to u međuvremenu kao svoje vlastito vjerovanje. Pitam vas dakle, vjerujući tako, smatrate li da je to vrijedno postići sa savešću kakvu ćete imati. Dođite, zarinite nož u dojenče, koje nikomu nije neprijatelj, koje nitko ne optužuje, koje je dijete sviju; ili ako je to posao nekoga drugoga, jednostavno stanite uz ljudsko biće koje umire prije nego što je doista živjelo, dočekajte odlazak nedavno dane duše, primite svježu mladu krv, natopite njome svoj kruh, slobodno blagujte. Dok ležite za stolom, zabilježite mjesta koja zauzimaju vaša majka i vaša sestra; dobro ih zapamtite, kako u tami koju načine psi ne biste pogriješili, jer ćete biti krivi za zločin ako ne počinite rodoskvrnuće. Posvećeni i zapečaćeni u takve stvari, imate život vječni. Recite mi, molim vas, je li vječnost toga vrijedna? Ako nije, onda u te stvari ne treba vjerovati. Čak i kad biste imali vjeru, poričem da imate volju; a čak i kad biste imali volju, poričem mogućnost. Zašto bi onda drugi to mogli učiniti ako vi ne možete? Zašto vi ne možete ako drugi mogu? Pretpostavljam da smo različite naravi, zar smo kinopi ili skijapodi? I sami ste čovjek kao i kršćanin: ako vi to ne možete učiniti, ne biste trebali u to vjerovati o drugima, jer je kršćanin čovjek baš kao i vi. Ali neupućeni su, dakako, prevareni i zavedeni. Bili su posve nesvjesni da se išta takvo pripisuje kršćanima, inače bi to zacijelo sami ispitali i stvar istražili. Umjesto toga, običaj je da oni koji žele posvećenje u svete obrede, mislim, najprije pođu njihovu predstojniku, da im on objasni kakve pripreme treba poduzeti. Tada bi, bez sumnje, u ovom slučaju on rekao: »Morate imati dijete još nježne dobi, koje ne zna što znači umrijeti i koje se može osmjehivati pod tvojim nožem; također kruh da skupi šikljajuću krv; osim toga svijećnjake, svjetiljke i pse, s zalogajima koji će ih navesti da ugase svjetla: nadasve, morat ćete sa sobom dovesti svoju majku i svoju sestru.« Ali što ako majka i sestra ne žele? Ili ako nema ni jedne ni druge? Što ako ima kršćana bez kršćanske rodbine? Pretpostavljam da se neće smatrati pravim Kristovim sljedbenikom onaj tko nema brata ili sina. A što sada, ako je sve to pripremljeno za njih bez njihova znanja? Barem poslije to saznaju; pa to podnose i opraštaju. Boje se, moglo bi se reći, da ne bi morali platiti ako odaju tajnu: naprotiv, u tom bi slučaju radije imali svako pravo na zaštitu; netko bi čak mogao pomisliti da će radije izabrati smrt od vlastite ruke nego živjeti pod teretom tako strašne spoznaje. Priznajte da imaju taj strah; pa ipak, zašto i dalje ustraju? Jer posve je jasno da nećete imati želju nastaviti biti ono što nikada ne biste ni postali da ste to unaprijed znali.
9.
Da bih još temeljitije pobio te optužbe, pokazat ću da dijelom javno, dijelom potajno, među vama prevladavaju običaji koji su vas možda naveli da povjerujete u slične stvari o nama. Djeca su se javno žrtvovala u Africi Saturnu sve do prokonzulata Tiberija, koji je izložio javnom pogledu svećenike obješene o sveto drveće što je zasjenjivalo njihov hram, tolike križeve na kojima je kazna koju je pravda tražila sustigla njihove zločine, kako još uvijek mogu posvjedočiti vojnici naše domovine koji su obavili taj posao za toga prokonzula. Pa i sada se taj sveti zločin još uvijek čini u tajnosti. Ne preziru vas, vidite, samo kršćani; uza sve što činite nema zločina koji bi bio temeljito i trajno iskorijenjen, niti ijedan od vaših bogova popravlja svoje putove. Kad Saturn nije poštedio vlastitu djecu, nije bilo vjerojatno da će poštedjeti tuđu djecu; koju su uistinu i sami roditelji imali običaj prinositi, rado se odazivajući pozivu koji im je bio upućen, i zabavljajući mališane tom prigodom kako ne bi umrli u suzama. U isto vrijeme, golema je razlika između ubojstva čovjeka i ubojstva roditelja ili djeteta. Zrelija dob žrtvovala se Merkuru u Galiji. Taurijske basne prepuštam njihovim kazalištima. Pa čak i u onom najreligioznijem gradu pobožnih Enejinih potomaka postoji izvjesni Jupiter kojega u njihovim igrama peru ljudskom krvlju. To je krv borca sa zvijerima, kažete. Je li zbog toga manje krv čovjeka? Ili je to bezvrjednija krv zato što potječe iz žila zla čovjeka? U svakom slučaju prolivena je u ubojstvu. O Jupitere, ti si i sam kršćanin, i uistinu jedini sin svoga oca po njegovoj okrutnosti! No što se tiče ubojstva djece, budući da nije važno čini li se ono u svetu svrhu ili tek po vlastitom nagonu, premda postoji velika razlika, kako smo rekli, između ubojstva djeteta i običnog ubojstva, obratit ću se narodu općenito. Koliko njih, mislite, među onima koji se tiskaju uokolo i žude za kršćanskom krvlju, koliko čak i među vašim vladarima, glasovitima po svojoj pravednosti prema vama i po strogim mjerama protiv nas, mogu u njihovoj vlastitoj savjesti optužiti za grijeh pogubljenja vlastitoga potomstva? Što se tiče bilo kakve razlike u vrsti ubojstva, svakako je okrutniji način ubiti utapanjem ili izlaganjem hladnoći, gladi i psima. Zrelija dob uvijek je više voljela smrt od mača. U našem slučaju, budući da je ubojstvo jednom zauvijek zabranjeno, ne smijemo uništiti čak ni plod u utrobi, dok ljudsko biće još crpi krv iz drugih dijelova tijela za svoje uzdržavanje. Spriječiti rođenje samo je brže ubojstvo čovjeka; niti je važno oduzimate li život koji je rođen ili uništavate onaj koji se tek treba roditi. Čovjek je i onaj koji će to postati; plod već imate u njegovu sjemenu. Što se tiče obroka od krvi i takvih tragičnih jela, čitajte, nisam siguran gdje se to pripovijeda, mislim da je u Herodota, kako je krv uzeta iz ruku i kušana od obiju strana bila saveznički vez među nekim narodima. Nisam siguran što se to kušalo u Katilinino vrijeme. Kažu također da među nekim skitskim plemenima mrtve jedu njihovi prijatelji. Ali odlazim predaleko od kuće. U današnje vrijeme, među nama samima, krv posvećena Beloni, krv izvađena iz probodena bedra i potom blagovana, pečati posvećenje u obrede te božice. Oni također koji na gladijatorskim igrama, radi liječenja padavice, s pohlepnom žeđu piju krv zločinaca ubijenih u areni, dok svježa teče iz rane, a zatim odjure, komu oni pripadaju? Oni također koji se hrane mesom divljih zvijeri na mjestu borbe, koji imaju velik tek za medvjeda i jelena? Taj medvjed u borbi bio je orošen krvlju čovjeka kojega je rastrgao: taj jelen valjao se u krvi gladijatora. Utrobe samih medvjeda, nakrcane još neprobavljenim ljudskim iznutricama, vrlo su tražene. I imate ljude koji podriguju meso nahranjeno čovjekom? Ako blagujete takvu hranu, po čemu se vaše gozbe razlikuju od onih za koje optužujete nas kršćane? I čine li oni koji sa divljom požudom grabe ljudska tijela išta manje zato što proždiru žive? Imaju li manje na sebi onečišćenje ljudskom krvlju zato što samo ližu ono što će se pretvoriti u krv? Jasno je da se oni hrane ne toliko dojenčadi koliko odraslim ljudima. Crvenite se zbog svojih podlih običaja pred kršćanima, koji pri svojim obrocima jednostavne i prirodne hrane nemaju čak ni životinjske krvi; koji se uzdržavaju od udavljenoga i od onoga što ugine prirodnom smrću, ni iz kojega drugoga razloga nego da se ne bi onečistili, pa makar i krvlju skrivenom u utrobi. Da stvar zaključim jednim jedinim primjerom, vi iskušavate kršćane krvavicama upravo zato što ste savršeno svjesni da oni smatraju nezakonitim ono čime ih time pokušavate navesti na prijestup. I kako je nerazumno vjerovati da oni, za koje ste uvjereni da se s užasom zgražaju nad pomišlju kušanja volovske krvi, žude za krvlju ljudi; osim ako je možda niste sami probali i otkrili da je slađa okusu! Štoviše, ovdje postoji ispit koji biste trebali primijeniti da biste otkrili kršćane, jednako kao i posudu sa žarom i kadionicu. Trebalo bi ih ispitati po njihovu teku za ljudskom krvlju, jednako kao i po njihovu odbijanju da prinesu žrtvu; baš kao što bi se inače trebalo potvrditi da su slobodni od kršćanstva njihovim odbijanjem da okuse krv, kao i njihovim žrtvovanjem; a ljudske krvi ne bi nedostajalo, jer bi je bilo u izobilju pri suđenju i osudi zatvorenika. Nadalje, tko je skloniji zločinu rodoskvrnuća od onih koji su uživali pouku samoga Jupitera? Ktezija nam govori da Perzijanci imaju nedopuštene odnose sa svojim majkama. Makedonci su također sumnjivi u tome pogledu; jer kad su prvi put čuli tragediju o Edipu, ismijali su tugu rodoskvrnitelja, uzvikujući: »Helaune eis ten metera.« Promislite i sada kolika je prigoda za zablude koje vode u rodoskvrna miješanja, dok vaše sveopće raspušteno ponašanje pruža građu za to. Vi ponajprije izlažete svoju djecu, da ih podigne bilo koji milosrdni prolaznik, komu su posve nepoznata; ili ih dajete da ih posvoje oni koji će prema njima bolje vršiti roditeljsku dužnost. No kad-tad mora se izgubiti svako sjećanje na otuđeno potomstvo; a jednom kada je pogreška učinjena, prenošenje rodoskvrnuća odatle će se i dalje nastavljati, dok se rod i zločin zajedno šire. Nadalje, gdje god se nalazili, kod kuće, u tuđini, preko mora, vaša vas požuda prati, a njezino opće udovoljavanje, ili čak udovoljavanje u najmanjoj mjeri, može lako i nehotice bilo gdje začeti djecu, tako da na taj način potomstvo raspršeno u životnom općenju može imati odnose s onima koji su im vlastiti rod, i nemati pojma da je u tom slučaju riječ o rodoskvrnuću. Ustrajna i postojana čistoća zaštitila nas je od bilo čega sličnoga: budući da se čuvamo preljuba i svake nevjere nakon sklapanja braka, nismo izloženi rodoskvrnim nezgodama. Neki od nas, čineći stvari još sigurnijima, posve odbijaju od sebe moć osjetilnoga grijeha djevičanskom uzdržljivošću, te su u tom pogledu još dječaci kad ostare. Kad biste samo primijetili da takvi grijesi koje sam spomenuo prevladavaju među vama, to bi vas navelo da uvidite kako oni ne postoje među kršćanima. Iste bi vam oči posvjedočile o objema činjenicama. Ali dvije sljepoće obično idu zajedno; tako da oni koji ne vide ono što jest, misle da vide ono što nije. Pokazat ću da je tako u svemu. Ali sada mi dopustite govoriti o stvarima koje su očitije.
10.
»Ne štujete bogove«, kažete, »i ne prinosite žrtve za careve.« E pa, ne prinosimo žrtve za druge iz istoga razloga iz kojega ih ne prinosimo ni za sebe, naime zato što vaši bogovi uopće nisu predmeti našega štovanja. Tako smo optuženi za svetogrđe i veleizdaju. To je glavni temelj optužbe protiv nas, štoviše, to je zbroj svih naših prijestupa; stoga je to vrijedno istraživanja, ako sudac nije ni pristranost ni nepravda, od kojih jedna nema pojma o otkrivanju istine, a druga je jednostavno i odmah odbacuje. Ne štujemo vaše bogove jer znamo da takva bića ne postoje. To je, dakle, ono što biste trebali učiniti: trebali biste zatražiti od nas da dokažemo njihovo nepostojanje, i time dokažemo da nemaju pravo na klanjanje; jer samo kad bi vaši bogovi doista bili takvi, postojala bi obveza iskazivanja božanskoga štovanja njima. Pa i kazna bi bila dužna kršćanima, kad bi se jasno pokazalo da su oni kojima su uskratili svako štovanje doista božanski. Ali vi kažete: Oni su bogovi. Mi prosvjedujemo i prizivamo se od vas samih na vaše znanje; neka nam ono sudi; neka nas ono osudi, ako može poreći da su svi ti vaši bogovi bili samo ljudi. Ako se čak usudi to poreći, bit će pobijeno vlastitim knjigama o starinama, iz kojih je dobilo svoje podatke o njima, a koje do današnjega dana jasno svjedoče i o gradovima u kojima su rođeni, i o zemljama u kojima su ostavili tragove svojih podviga, kao i o tome gdje je dokazano da su pokopani. Hoću li ih sada, stoga, nabrajati jednoga po jednoga, tako brojne i tako različite, nove i stare, barbarske, grčke, rimske, tuđe, zarobljene i posvojene, privatne i zajedničke, muške i ženske, seoske i gradske, pomorske i vojne? Bilo bi beskorisno čak i tragati za svim njihovim imenima: stoga se mogu zadovoljiti sažetkom; i to ne radi vaše obavijesti, nego da vam se dozove u pamet ono što znate, jer nedvojbeno postupate kao da ste sve o njima zaboravili. Nijedan od vaših bogova nije stariji od Saturna: od njega izvodite sva svoja božanstva, čak i ona višega ranga i poznatija. Što se dakle može dokazati o prvome, primijenit će se na one koji slijede. Koliko nas dakle knjige obavješćuju, ni Grk Diodor ni Tal, ni Kasije Sever ni Kornelije Nepot, niti ijedan pisac o svetim starinama, nisu se usudili reći da je Saturn bio išta drugo doli čovjek: koliko pitanje ovisi o činjenicama, ne nalazim pouzdanijih od onih da u samoj Italiji imamo zemlju u kojoj se, nakon mnogih pohoda i nakon što je okusio atička gostoprimstva, Saturn nastanio, zadobivši srdačnu dobrodošlicu od Jana, ili, kako Salijci hoće, Janisa. Gora na kojoj je prebivao zvala se Saturnska; grad koji je osnovao zove se Saturnija do današnjega dana; na poslijetku, cijela Italija, nakon što je nosila ime Enotrija, nazvana je po njemu Saturnija. On vam je prvi dao umijeće pisanja i kovani novac, i odatle potječe to što on predsjeda javnom riznicom. No ako je Saturn bio čovjek, nedvojbeno je imao ljudsko podrijetlo; a imajući ljudsko podrijetlo, nije bio potomak neba i zemlje. Kako su mu roditelji bili nepoznati, nije bilo neprirodno da se o njemu govori kao o sinu onih elemenata iz kojih bi se moglo činiti da svi potječemo. Jer tko ne govori o nebu i zemlji kao o ocu i majci, na neki način iz štovanja i časti? Ili iz običaja koji prevladava među nama da kažemo kako su osobe o kojima nemamo znanja, ili koje se iznenada pojave, pale s neba? Na taj se način dogodilo da je Saturn, posvuda iznenadan i neočekivan gost, posvuda dobio ime Neborođeni. Jer i običan puk naziva ljude nepoznata roda sinovima zemlje. Ne govorim ništa o tome kako su ljudi u tim sirovim vremenima običavali postupati kad bi bili zadivljeni izgledom bilo kojega stranca koji bi se slučajno pojavio među njima, kao da je božanski, budući da čak i u današnje vrijeme obrazovani ljudi prave bogove od onih koje su dan ili dva prije priznali mrtvim ljudima svojom javnom žalobom za njima. Neka ove bilješke o Saturnu, kratke kakve jesu, budu dovoljne. Tako će se također dokazati da je Jupiter isto tako sigurno čovjek, kao što je od čovjeka potekao; i da je jedno za drugim cijelo to mnoštvo smrtno poput prvotnoga roda.
11.
I budući da se, kako se ne usuđujete poreći da su ta vaša božanstva nekoć bila ljudi, usuđujete tvrditi da su postala bogovima nakon svoje smrti, razmotrimo kakva je potreba postojala za tim. Na prvome mjestu, morate dopustiti postojanje jednoga višega Boga, nekoga veletrgovca božanskošću, koji je ljude učinio bogovima. Jer oni nisu mogli prisvojiti božanstvo koje nije bilo njihovo, niti im ga je itko drugi doli onaj koji ga sam posjeduje mogao podijeliti. Ako nije bilo nikoga tko bi načinio bogove, uzaludno je maštati o tome da su bogovi načinjeni kada tako nemate tvorca bogova. Sasvim sigurno, da su mogli pobožanstveniti same sebe, imajući više stanje na raspolaganju, nikada ne bi bili ljudi. Ako dakle postoji netko tko je kadar načiniti bogove, vraćam se ispitivanju bilo kojega razloga koji bi uopće mogao postojati za stvaranje bogova; i ne nalazim drugoga razloga osim ovoga, da veliki Bog treba njihovo služenje i pomoć u obavljanju božanskih dužnosti. No ponajprije nedostojna je zamisao da bi On trebao pomoć čovjeka, i to zapravo mrtva čovjeka, kad je, ako mu je već trebala ta pomoć od mrtvih, mogao prikladnije stvoriti nekoga kao boga u početku. Niti vidim ikakva mjesta za njegovo djelovanje. Jer cijela ova svjetska masa, bilo da postoji sama od sebe i da je nestvorena, kako tvrdi Pitagora, ili da je privedena u postojanje rukama stvoritelja, kako drži Platon, bila je očito, jednom zauvijek u svojoj izvornoj građi, raspoređena, opremljena, uređena i opskrbljena upravom savršene mudrosti. Ne može biti nesavršeno ono što je sve učinilo savršenim. Nije bilo ničega što bi čekalo da Saturn i njegov rod to učine. Ljudi će od sebe napraviti budale ako odbiju vjerovati da je od samoga početka kiša pljuštala s neba, i zvijezde sjale, i svjetlost svijetlila, i gromovi grmjeli, a sam se Jupiter bojao munja koje stavljate u njegove ruke; da je na sličan način prije Bakha, i Cerere, i Minerve, štoviše prije prvoga čovjeka, tko god on bio, svaka vrsta ploda obilno izbijala iz krila zemlje, jer ništa što je predviđeno za uzdržavanje i hranu čovjeka nije se moglo uvesti nakon njegova stupanja na pozornicu postojanja. Prema tome, za te se životne potrepštine kaže da su otkrivene, a ne stvorene. Ali ono što otkrivate postojalo je prije; a ono što je imalo predpostojanje mora se smatrati vlasništvom ne onoga tko ga je otkrio, nego onoga tko ga je načinio, jer je dakako imalo postojanje prije nego što se moglo pronaći. Ako je pak Bakho uzdignut na božansku čast zato što je pronašao vinovu lozu, nepravedno se postupilo prema Lukulu, koji je prvi iz Ponta u Italiju donio trešnju, jer njemu kao pronalazaču novoga ploda nisu iskazane božanske počasti kao da je njegov stvoritelj. Stoga, ako je svemir postojao od početka, posve uređen svojim ustrojstvom koje djeluje po određenim zakonima radi izvršavanja svojih zadaća, u tom pogledu uopće nema nikakva razloga da se ljudska narav bira u božanstvo, jer su položaji i moći koje ste dodijelili svojim božanstvima od samoga početka bili upravo onakvi kakvi bi bili i da ih nikada niste proglasili bogovima. No vi se utječete drugom razlogu govoreći nam da je podjeljivanje božanstva bilo način nagrađivanja zasluga. Iz toga zaključujem da priznajete kako je Bog koji stvara bogove neizmjerne pravednosti, onaj koji neće lakomisleno, neprikladno niti nepotrebno udijeliti tako veliku nagradu. Htio bih stoga da razmotrite jesu li zasluge vaših božanstava takve da su ih uzdigle na nebesa, a ne radije strovalile u najdublje ponore Tartara, mjesta koje vi, zajedno s mnogima, smatrate tamnicom podzemnih kazni. U to se naime strašno mjesto obično bacaju svi koji se ogriješe o sinovsku pobožnost, kao i oni koji su krivi za rodoskvrnuće sa sestrama, zavodnici tuđih žena, otmičari djevica, oskvrnitelji dječaka, ljudi bijesne ćudi, ubojice, kradljivci i varalice; ukratko, svi koji idu stopama vaših bogova, od kojih ni za jednoga ne možete dokazati da je slobodan od zločina ili poroka, osim ako zaniječete da su ikada postojali kao ljudi. No budući da to ne možete zanijekati, te vam sramotne ljage služe i kao dodatan razlog da ne vjerujete kako su poslije postali bogovi. Jer ako vi vladate upravo zato da biste kažnjavali takva djela, ako svaki čestit čovjek među vama odbacuje svako dopisivanje, razgovor i prisnost sa zlima i pokvarenima, dok je, s druge strane, svevišnji Bog uzeo njihove sudrugove da budu dionici njegova veličanstva, na temelju čega onda osuđujete one čije sustvaraoce obožavate? Vaša je dobrota uvreda nebesima. Proglasite bogovima svoje najgore zločince, ako želite ugoditi svojim bogovima. Iskazat ćete im čast ako podijelite božanske počasti njihovim drugovima. No da ne govorimo više o tako nedostojnu postupanju, bilo je ljudi koji su bili kreposni, čisti i dobri. Pa ipak, koliko ste takvih plemenitijih muževa ostavili u krajevima propasti: Sokrata, tako proslavljena po mudrosti, Aristida po pravednosti, Temistokla po ratničkom geniju, Aleksandra po uzvišenosti duše, Polikrata po sreći, Kreza po bogatstvu, Demostena po rječitosti! Koji je od tih vaših bogova znamenitiji po dostojanstvu i mudrosti od Katona, tko pravedniji i ratoborniji od Scipiona? Koji je od njih velikodušniji od Pompeja, uspješniji od Sule, većega bogatstva od Krasa, rječitiji od Tulija? Koliko bi bolje bilo da je Svevišnji Bog pričekao kako bi takve muževe uzeo za svoje nebeske drugove, budući da je zacijelo unaprijed znao za njihov vrjedniji značaj! Njemu se, pretpostavljam, žurilo, pa je smjesta zatvorio nebeska vrata, a sada se zacijelo mora stidjeti dok ti velikani mrmljaju nad svojim udesom u podzemnim krajevima.
12.
No ostavljam te primjedbe, jer znam i pokazat ću što vaši bogovi nisu, pokazujući što oni jesu. Što se dakle njih tiče, vidim samo imena davno umrlih ljudi; čujem bajkovite priče; prepoznajem svete obrede utemeljene na pukim mitovima. Što se tiče samih kipova, smatram ih jednostavno dijelovima tvari srodnima posuđu i oruđu u našoj svakodnevnoj uporabi, ili pak takvima koji pri svome posvećenju doživljavaju zlu promjenu iz tih korisnih predmeta rukama lakomislene umjetnosti, koja u postupku preoblikovanja s njima postupa s krajnjim prezirom, štoviše, samim tim činom čini svetogrđe; tako da bi nama u svim našim kaznama, dok trpimo zbog tih istih bogova, mogla biti nemala utjeha to što oni pri svojem nastanku i sami trpe kao i mi. Vi kršćane stavljate na križeve i stupove: a koji se kip ne oblikuje ponajprije od gline postavljene na križ i stup? Tijelo vašega boga najprije se posvećuje na vješalima. Vi pandžama kidate bokove kršćana; no na vašim se vlastitim bogovima sjekire, blanje i turpije još snažnije primjenjuju na svakom udu njihova tijela. Mi polažemo glave na panj; prije no što se upotrijebe olovo, ljepilo i čavli, vaša su božanstva bez glave. Mi smo bacani pred divlje zvijeri, dok vi zvijeri pridružujete Bakhu, Kibeli i Celesti. Nas spaljuju u plamenu; tako i njih u njihovu prvotnom grumenu. Mi smo osuđeni na rudnike; iz njih potječu vaši bogovi. Mi smo prognani na otoke; na otocima je uobičajeno da se vaši bogovi rađaju ili umiru. Ako se na taj način postaje božanstvom, slijedi da se svi koji su kažnjeni pobožanstvenjuju, pa će se i mučila morati proglasiti božanstvima. No očito je da ti predmeti vašega štovanja nemaju nikakva osjećaja za uvrede i sramote svojega posvećenja, kao što su jednako nesvjesni i počasti koje im se iskazuju. O bezbožnih riječi! O bogohulnih prijekora! Škrgućite zubima na nas, pjenite se od mahnita bijesa protiv nas, vi ste bez sumnje oni isti koji su kudili nekog Seneku jer je o vašem praznovjerju govorio mnogo opširnije i daleko oštrije! Jednom riječju, ako uskraćujemo svoje štovanje kipovima i hladnim likovima, pravim slikama njihovih mrtvih izvornika, koje jastrebovi, miševi i pauci tako dobro poznaju, ne zaslužuje li hvalu umjesto kazne to što smo odbacili ono u čemu smo prepoznali zabludu? Zacijelo se ne može dokazati da nanosimo štetu onima za koje smo sigurni da uopće ne postoje. Ono što ne postoji, u svojem je nepostojanju sigurno od svakoga trpljenja.
13.
»Ali oni su za nas bogovi«, kažete. A kako to onda da se u potpunom neskladu s time osuđujete za bezbožno, svetogrdno i krivovjerno ponašanje prema njima, zanemarujući one za koje zamišljate da postoje, uništavajući one koji su predmeti vašega straha, izrugujući se onima čiju čast osvećujete? Pogledajte sada govorim li protivno istini. Ponajprije, budući da štujete jedni jednoga, a drugi drugoga boga, naravno da vrijeđate one koje ne štujete. Ne možete trajno dati prednost jednome a da ne zapostavite drugoga, jer izbor uključuje odbacivanje. Prezirete dakle one koje tako odbacujete; jer pri njihovu odbacivanju bjelodano je da nemate straha od toga da ćete ih uvrijediti. Jer, kako smo već pokazali, svaki je bog u svojem božanstvu ovisio o odluci senata. Nije bio bog onaj koga čovjek u svojim odlukama nije htio priznati takvim, te ga je time osudio. Nad obiteljskim božanstvima koja nazivate larima provodite kućnu vlast, dajući ih u zalog, prodajući ih, mijenjajući ih, praveći katkada lonac za kuhanje od Saturna, žeravnik od Minerve, kako se koji istroši ili razbije u dugoj svetoj uporabi, ili kako glava obitelji osjeti pritisak kakve preče kućne potrebe. Na sličan način javnim zakonom sramotite svoje državne bogove, stavljajući ih na dražbeni popis i čineći ih izvorom prihoda. Ljudi traže da dobiju Kapitol, kao što traže da dobiju tržnicu povrća, pod glasom glasnika, pod dražbenim kopljem, pod kvestorskim upisom. Božanstvo se dosuđuje i daje u zakup onome tko ponudi najviše. Doista, zemljišta opterećena dankom manje vrijede; ljudi podvrgnuti glavarini manje su plemeniti; jer to su znaci ropstva. Kod bogova je pak, s druge strane, svetost to veća što veći danak donose; štoviše, što je bog svetiji, to veći porez plaća. Veličanstvo se pretvara u izvor dobitka. Religija ide po krčmama i prosi. Zahtijevate cijenu za povlasticu stajanja na hramskom tlu, za pristup svetim službama; nikakva besplatna spoznaja vaših božanstava nije dopuštena, njihovu naklonost morate kupiti novcem. Kakve im uopće počasti iskazujete a da ih ne iskazujete i mrtvima? Hramove imate u jednom slučaju jednako kao i u drugom; žrtvenike imate u jednom slučaju kao i u drugom. Njihovi kipovi imaju istu odjeću, ista obilježja. Kako je pokojnik imao svoju dob, svoju vještinu, svoje zanimanje, tako je i s božanstvom. Po čemu se pogrebna gozba razlikuje od Jupiterove gozbe? Ili zdjela bogova od žrtvene posude za pokojne duše? Ili pogrebnik od vrača, budući da i ovaj potonji poslužuje mrtve? S potpunim pravom iskazujete božanske počasti svojim preminulim carevima, jer ih štujete i za života. Bogovi će se smatrati vašim dužnicima; štoviše, bit će im razlog za veliko radovanje to što su njihovi gospodari izjednačeni s njima. No kada štujete Larentinu, javnu bludnicu, želio bih da je među vašim Junonama, Cererama i Dijanama barem bila Laida ili Frina; kada u svoj Panteon uvodite Šimuna Maga, podižući mu kip i dajući mu naslov Svetoga Boga; kada sramotnoga dvorskog paža proglašavate bogom svetoga zbora, premda vaša drevna božanstva uistinu nisu nimalo bolja, ona će ipak smatrati uvredom to što je povlastica koju im je dala samo starina dopuštena i drugima.
14.
Želim se sada osvrnuti na vaše svete obrede; pri tome ne izričem prijekor vašemu žrtvovanju kada prinosite iznemoglo, šugavo i trulo; kada od pretilih i zdravih životinja odsijecate beskorisne dijelove, poput glave i papaka, koje biste u svojoj kući dodijelili robovima ili psima; kada od Herkulove desetine ne polažete ni trećinu na njegov žrtvenik, skloniji sam naime pohvaliti vašu mudrost što ste ponešto spasili od propasti; no okrećući se vašim knjigama, iz kojih stječete pouku u mudrosti i plemenitijim životnim dužnostima, kakve li posve smiješne stvari nalazim! Da su se za Trojance i Grke bogovi borili među sobom poput parova gladijatora; da je Veneru ranio čovjek, jer je htjela spasiti svoga sina Eneju kada mu je isti Diomed radio o glavi; da je Mars gotovo usahnuo od trinaestomjesečnoga tamnovanja; da je Jupiter spašen pomoću nekoga čudovišta kako ne bi pretrpio isto nasilje od ruku drugih bogova; da on čas oplakuje Sarpedonovu sudbinu, čas sramotno izjavljuje ljubav vlastitoj sestri, nabrajajući joj prijašnje priležnice, koje već odavno nisu tako drage kao ona. Nakon toga, koji pjesnik ne ide za primjerom svoga prvaka, postajući sramotiteljem bogova? Jedan daje Apolona kralju Admetu da mu čuva ovce; drugi iznajmljuje Laomedonu Neptunove graditeljske napore. Poznati lirski pjesnik, mislim na Pindara, pjeva o Eskulapu koji je zasluženo pogođen gromom zbog svoje pohlepe u krivu obavljanju svoga umijeća. Bilo je to zlobno Jupiterovo djelo ako je bacio munju, neprirodno prema svome unuku i puno zavidnih osjećaja prema Liječniku. Takve se stvari ne bi smjele iznositi u javnost ako su istinite; a ako su lažne, ne bi se smjele izmišljati među ljudima koji ispovijedaju veliko poštovanje prema vjeri. Doista, ni tragični ni komični pisci ne ustručavaju se prikazivati bogove kao uzrok svih obiteljskih nesreća i grijeha. Ne zadržavam se na filozofima, zadovoljavajući se spomenom Sokrata, koji je, u preziru prema bogovima, običavao prisizati hrastom, jarcem i psom. Zapravo, upravo je zbog toga Sokrat osuđen na smrt, jer je obarao štovanje bogova. Očito, u jedno vrijeme kao i u drugo, to jest uvijek, istina je omražena. Ipak, kada su Atenjani, kajući se zbog svoje presude, kaznili njegove tužitelje i postavili njegov zlatni kip u hramu, sama je osuda time bila poništena, a njegovo je svjedočanstvo vraćeno na svoju prijašnju vrijednost. Diogen se također posve izruguje Herkulu, a rimski kinik Varon navodi tri stotine Jupitera, ili kako bi ih već trebalo zvati, i to svih bez glave.
15.
Drugi vaši pisci u svojoj obijesti čak poslužuju vaše naslade ocrnjivanjem bogova. Pogledajte one dražesne lakrdije vaših Lentula i Hostilija, pružaju li vam u šalama i smicalicama razonodu lakrdijaši ili božanstva; mislim na lakrdije kao što su Anubis preljubnik, i Luna muškoga roda, i bičevana Dijana, i čitanje oporuke pokojnoga Jupitera, i tri izgladnjela Herkula izvrgnuta ruglu. Vaša dramska književnost također oslikava svu podlost vaših bogova. Sunce oplakuje svojega potomka zbačena s neba, a vi ste puni veselja; Kibela uzdiše za oholim mladićem, a vi ne crvenite; podnosite kazališno kazivanje Jupiterovih zlodjela i pastira koji sudi Junoni, Veneri i Minervi. Zatim opet, kada se lik boga stavlja na glavu sramotna i zloglasna bijednika, kada netko nečist i odgojen za tu vještinu u svakoj mekoputnosti predstavlja Minervu ili Herkula, zar nije time uvrijeđeno veličanstvo vaših bogova i obeščašćeno njihovo božanstvo? Ipak, vi ne samo da to gledate nego i plješćete. Pobožniji ste, pretpostavljam, u areni, gdje na isti način vaša božanstva plešu na ljudskoj krvi, na nečistoćama prouzročenima izvršenim kaznama, dok glume svoje teme i priče, odrađujući svoj red za nesretne zločince, osim što i ovi potonji često oblače božanstvo i doista glume same bogove. Vidjeli smo u naše dane prikaz sakaćenja Atisa, onoga slavnog boga iz Pesinunta, i čovjeka živa spaljena poput Herkula. Smijali smo se usred šaljivih okrutnosti podnevne predstave dok Merkur svojim užarenim željezom ispituje tijela mrtvih; gledali smo Jupiterova brata kako s čekićem u ruci izvlači tjelesa gladijatora. No tko bi mogao nabrojiti sve takve stvari? Ako se takvim stvarima napada čast božanstva, ako one brišu svaki trag njegova veličanstva, moramo ih objasniti prezirom u kojem se drže bogovi, jednako od onih koji to čine, kao i od onih radi čijega se užitka to čini. No reći će se da je sve to samo šala. Ako pak dodam, a to je ono što svi znaju i što će spremno priznati kao činjenicu, da se u hramovima ugovaraju preljubi, da se kod žrtvenika svodi, da se često u kućama hramskih čuvara i svećenika, pod žrtvenim povezima, svetim kapama i grimiznim haljinama, usred kâda tamjana, čine djela razvratnosti, nisam siguran nemaju li vaši bogovi više razloga tužiti se na vas nego na kršćane. Počinitelji svetogrđa zasigurno se uvijek nalaze među privrženicima vaše religije, jer kršćani ne ulaze u vaše hramove čak ni danju. Možda bi ih i oni pljačkali kad bi u njima vršili bogoslužje. Što onda oni štuju, budući da su predmeti njihova štovanja različiti od vaših? Već se uistinu podrazumijeva, kao posljedica njihova odbacivanja laži, da iskazuju štovanje istini; niti ostaju duže u zabludi koju su napustili samim time što su je prepoznali kao zabludu. Shvatite to prije svega, pa kada iznesemo prethodno pobijanje nekih lažnih mišljenja, pođite dalje i iz toga izvedite cjelokupno naše vjersko ustrojstvo.
16.
Jer, poput nekih drugih, i vi ste u zabludi držeći da je naš bog magareća glava. Kornelije Tacit prvi je tu misao usadio ljudima u glavu. U petoj knjizi svojih Povijesti, započinjući pripovijest o Židovskom ratu izvještajem o podrijetlu toga naroda, te mudrujući po svojoj volji o podrijetlu kao i o imenu i religiji Židova, navodi da su oni, pošto su bili izbavljeni, ili točnije, po njegovu mišljenju, protjerani iz Egipta, prelazeći prostrane arapske pustinje gdje je voda tako rijetka, bili u krajnjoj nevolji zbog žeđi; no slijedeći vodstvo divljih magaraca, za koje se smatralo da nakon paše traže vodu, otkrili su izvor, te su nakon toga iz zahvalnosti posvetili glavu te vrste životinja. A kako je kršćanstvo blisko povezano sa židovstvom, iz toga se, pretpostavljam, uzelo kao sigurno da smo i mi odani štovanju istoga lika. No spomenuti Kornelije Tacit, posve suprotan od šutljiva u pričanju laži, izvješćuje nas u već spomenutom djelu da je Gnej Pompej, kada je zauzeo Jeruzalem, ušao u hram kako bi vidio tajne židovske religije, ali ondje nije našao nikakva kipa. Pa ipak, zasigurno, kad bi se štovanje iskazivalo bilo kojem vidljivom predmetu, pravo mjesto za njegovo izlaganje bilo bi svetište; i to utoliko više što se takvo štovanje, ma kako nerazumno bilo, ondje nije moralo bojati vanjskih promatrača. Ulazak u sveto mjesto bio je naime dopušten samo svećenicima, dok je svaki pogled drugima bio zabranjen razastrtim zastorom. Vi međutim nećete poreći da su sve tegleće životinje, i to ne samo njihovi dijelovi nego čitave životinje, zajedno sa svojom božicom Eponom, predmeti štovanja kod vas. To je možda ono što vam se kod nas ne sviđa, što, dok je vaše štovanje u tome sveopće, mi iskazujemo počast samo magarcu. Zatim, ako netko od vas misli da mi iskazujemo praznovjerno štovanje križu, u tom je štovanju on dionik s nama. Ako uopće iskazujete štovanje komadu drveta, malo je važno kako izgleda kada je tvar ista: nije važan oblik, ako imate samo tijelo boga. A ipak, koliko se atenska Palada razlikuje od debla križa, ili farska Cerera kad se neotesana izlaže na prodaju, kao puki grubi kolac i komad bezoblična drveta? Svaki kolac učvršćen u uspravnu položaju dio je križa; mi svoje štovanje, ako baš hoćete, iskazujemo bogu cijelu i potpunu. Već smo prije pokazali da su vaša božanstva izvedena iz likova oblikovanih prema križu. Ali vi častite i pobjede, jer u vašim trofejima križ je sama srž trofeja. Vojnička religija Rimljana u svemu je štovanje stjegova, postavljanje stjegova iznad svih bogova. Eto, ti likovi koji urešuju stjegove ukrasi su križeva. Sve one tkanine vaših stjegova i zastava haljine su križeva. Hvalim vašu revnost: niste htjeli posvećivati križeve gole i neurešene. Drugi pak, zacijelo s više obavijesti i većom vjerojatnošću, vjeruju da je sunce naš bog. Možda će nas smatrati Perzijancima, premda mi ne štujemo dnevni krug naslikan na komadu platna, jer on sam posvuda ima svoj kotur. Ta je zamisao bez sumnje potekla odatle što je poznato da se u molitvi okrećemo prema istoku. No i vi, mnogi od vas, pod izlikom da katkad štujete nebeska tijela, mičete usnama u smjeru izlaska sunca. Isto tako, ako nedjelju posvećujemo radosti, iz posve drukčijega razloga nego što je štovanje Sunca, donekle smo slični onima među vama koji Saturnov dan posvećuju dokolici i raskoši, premda se i oni uvelike udaljuju od židovskih običaja, koje zapravo i ne poznaju. No nedavno je u onome velikom gradu svijetu predstavljeno novo izdanje našega boga: poteklo je od nekoga podlog čovjeka koji se običavao iznajmljivati kako bi izigrao divlje zvijeri, a koji je izložio sliku s ovim natpisom: Bog kršćana, rođen od magarca. Imao je uši magarca, jedno mu je stopalo imalo kopito, nosio je knjigu i bio odjeven u togu. I ime i lik izazvali su nam podsmijeh. No naši su se protivnici smjesta trebali pokloniti tomu dvobličnom božanstvu, jer su priznavali bogove s psećom i lavljom glavom, s rogovima jarca i ovna, s jarećim bokovima, sa zmijskim nogama, s krilima što niču iz leđa ili sa stopala. O tome smo raspravljali ex abundanti, kako se ne bi činilo da dragovoljno i bez pobijanja prelazimo preko bilo koje glasine protiv nas. Pošto smo se temeljito opravdali, prelazimo sada na prikaz onoga što naša religija uistinu jest.
17.
Predmet našega štovanja jest Jedan Bog, Onaj koji je svojom zapovjedničkom riječju, svojom raspoređujućom mudrošću, svojom silnom moći iz ničega izveo čitavu ovu masu našega svijeta, sa svim njezinim mnoštvom elemenata, tijela i duhova, na slavu svojega veličanstva; odakle su joj i Grci nadjenuli ime Κόσμος. Oko ga ne može vidjeti, premda je duhovno vidljiv. On je neshvatljiv, premda se po milosti očituje. On nadilazi našu najvišu misao, premda ga naše ljudske sposobnosti poimaju. Zato je jednako stvaran i velik. No ono što se u uobičajenom smislu može vidjeti, opipati i zamisliti, manje je od očiju kojima se zahvaća, ruku kojima se dotiče i sposobnosti kojima se otkriva; a ono što je beskonačno, poznato je samo samome sebi. To je ono što daje neki pojam o Bogu: premda je onkraj svih naših poimanja, sama naša nesposobnost da ga u potpunosti obuhvatimo pruža nam predodžbu o tome što On uistinu jest. On se našemu umu predstavlja u svojemu uzvišenom veličanstvu, u isti mah kao poznat i nepoznat. I u tome je vrhunac ljudske krivnje, što ne žele priznati Onoga o kome nipošto ne mogu biti u neznanju. Želite li dokaz iz djela njegovih ruku, tako brojnih i tako velikih, koja vas i obuhvaćaju i uzdržavaju, koja u isti mah služe vašem užitku i ispunjaju vas strahopoštovanjem; ili biste radije dokaz iz svjedočanstva same duše? Premda pod teškim ropstvom tijela, premda zavedena iskvarujućim običajima, premda oslabljena požudama i strastima, premda u ropstvu lažnim bogovima; ipak, kad god se duša osvijesti, kao nakon prejedanja, ili sna, ili bolesti, te zadobije nešto od svoga prirodnoga zdravlja, ona govori o Bogu, ne rabeći nikakvu drugu riječ, jer to je vlastito ime pravoga Boga. »Bog je velik i dobar«, »Neka Bog dade«, riječi su na svačijim usnama. Ona ujedno svjedoči da je Bog sudac, usklikujući: »Bog vidi«, i: »Preporučujem se Bogu«, i: »Bog će mi uzvratiti«. O plemenita svjedočanstva duše po naravi kršćanske! K tome, rabeći takve riječi, ona ne gleda prema Kapitolu, nego prema nebesima. Zna da je ondje prijestolje živoga Boga, kao što je i ona sama od Njega i odonud sišla.
18.
Ali, kako bismo postigli potpuniju i mjerodavniju spoznaju o Njemu samome, o njegovim naumima i volji, Bog je dodao pisanu objavu na korist svakome čije je srce spremno tražiti ga, da tražeći nađe, nalazeći povjeruje, a vjerujući posluša. Jer od početka je slao glasnike u svijet, ljude čija ih je neporočna pravednost učinila dostojnima da upoznaju Svevišnjega i da ga objave, ljude obilno obdarene Duhom Svetim, kako bi naviještali da postoji samo jedan Bog koji je sve stvorio, koji je sazdao čovjeka od praha zemaljskoga (jer On je pravi Prometej koji je dao red svijetu raspoređujući godišnja doba i njihov tijek); oni su nam nadalje predočili dokaze koje je dao o svojemu veličanstvu u svojim sudovima putem potopa i ognjeva, pravila koja je odredio za stjecanje njegove naklonosti, kao i odmazdu pripremljenu za zanemarivanje, napuštanje i držanje tih pravila, budući da će na svršetku svega svoje štovatelje dosuditi vječnomu životu, a bezbožnike ognju bez kraja i bez prestanka, uskrisivši opet sve mrtve od početka, preoblikujući ih i obnavljajući radi dodjele jedne ili druge nagrade. Nekada su i nama te stvari bile povod za podsmijeh. Mi smo vašega roda i naravi: kršćaninom se postaje, a ne rađa. Propovjednici o kojima smo govorili nazivaju se prorocima, po službi koja im pripada da proriču budućnost. Njihove riječi, kao i čudesa koja su činili kako bi ljudi imali vjeru u njihovu božansku vlast, imamo i danas u književnim riznicama koje su ostavili, a koje su svima otvorene. Ptolomej, prozvan Filadelf, najučeniji u svojemu rodu, čovjek golema poznavanja svekolike književnosti, natječući se, držim, s Pizistratovim žarom za knjigama, među ostalim ostacima prošlosti koje je slavnima učinila njihova starina ili kakva osobita zanimljivost, na prijedlog Demetrija Faleronskoga, koji je bio na glasu iznad svih slovničara svoga doba i kojemu je povjerio upravljanje tim poslovima, zatražio je od Židova njihove spise, mislim na spise koji su njima svojstveni i na njihovu jeziku, a koje su samo oni posjedovali; jer iz njih su samih, kao naroda dragoga Bogu radi njihovih otaca, uvijek nicali njihovi proroci i njima su uvijek govorili. U drevna pak vremena narod koji zovemo Židovima nosio je ime Hebreji, pa su i njihovi spisi i njihov govor bili hebrejski. No kako ne bi uzmanjkalo razumijevanje njihovih knjiga, Židovi su i to pribavili Ptolomeju; dali su mu naime sedamdeset i dva tumača, muževe koje je filozof Menedem, poznati branitelj Providnosti, gledao s poštovanjem kao one koji dijele njegova stajališta. Isto izvješće donosi i Aristej. Tako je kralj ta djela ostavio otvorena svima, na grčkom jeziku. Sve do danas u Serapisovu hramu mogu se vidjeti Ptolomejeve knjižnice, s izvornim hebrejskim spisima u njima. I Židovi ih javno čitaju. Pod slobodom koju plaćaju dankom, u običaju im je ići slušati ih svake subote. Tko god prigne uho, naći će u njima Boga; tko god se potrudi razumjeti, bit će primoran povjerovati.
19.
Njihova drevna starina ponajprije zahtijeva autoritet za te spise. I kod vas je svojevrsna pobožnost zahtijevati vjerovanje upravo na tom temelju. Eto, sve tvari, svi materijali, podrijetla, razredi, sadržaji vaših najstarijih spisa, pa i većina naroda i gradova proslavljenih u zapisima prošlosti i zabilježenih po svojoj starini u ljetopisima, sami oblici vaših slova, tih otkrivatelja i čuvara događaja, štoviše (držim da još govorim suzdržano), sami vaši bogovi, vaši hramovi i proročišta, i sveti obredi, manje su stari od djela jednoga jedinoga proroka, u kojemu imate riznicu čitave židovske religije, a stoga i naše. Ako ste slučajno čuli za nekoga Mojsija, govorim ponajprije o njemu: on seže unazad sve do argivskoga Inaha; za gotovo četiri stotine godina, samo sedam manje, prethodi Danaju, vašemu najstarijem imenu; dok Prijamovu smrt pretječe za tisućljeće. Mogao bih ustvrditi i to da je pet stotina godina stariji od Homera, i za to mišljenje imati zagovornike. I ostali proroci, premda kasnijega datuma, čak i oni najmlađi među njima, sežu unazad do prvih vaših filozofa, zakonodavaca i povjesničara. Nije toliko poteškoća predmeta koliko njegova neizmjernost ono što stoji na putu izlaganju razloga na kojima počivaju ove tvrdnje; stvar nije toliko teška koliko bi bila zamorna. Zahtijevala bi pomno proučavanje mnogih knjiga i prste zaposlene računanjem. Valjalo bi pretražiti povijesti najdrevnijih naroda, kao što su Egipćani, Kaldejci, Feničani; ljude tih različitih naroda koji mogu pružiti obavijesti trebalo bi pozvati kao svjedoke: Manetona Egipćanina, i Berosa Kaldejca, i Jeroma Feničanina, kralja Tira; njihove nasljednike također, Ptolomeja Mendešanina, i Demetrija Faleronskoga, i kralja Jubu, i Apiona, i Tala, te njihova kritičara Židova Josipa, domaćega branitelja drevne povijesti svoga naroda, koji druge ili potvrđuje ili pobija. Valja također usporediti popise grčkih cenzora i utvrditi nadnevke događaja, kako bi se razotkrile kronološke veze, te se tako računanja različitih anala uskladila i rasvijetlila. Moramo poći u povijesti i književnost svih naroda. I uistinu, već smo vam dijelom iznijeli dokaz, dajući one naznake o tome kako se to ima provesti. No čini se boljim odgoditi potpunu raspravu o tome, kako je u žurbi ne bismo nedostatno proveli, ili kako u njezinoj temeljitoj obradi ne bismo načinili predugo skretanje.
20.
Kako bismo nadoknadili svoje odgađanje u tome, skrećemo vam pozornost na nešto još veće važnosti; ukazujemo na veličanstvo naših Pisama, ako ne na njihovu starinu. Ako sumnjate da su toliko stara koliko kažemo, nudimo dokaz da su božanska. U to se možete uvjeriti smjesta, i bez dalekoga dolaženja. Vaši učitelji, svijet, doba i događaji, stoje pred vama. Sve što se oko vas događa bilo je unaprijed naviješteno; sve što sada gledate svojim okom prethodno se čulo uhom. Progutavanje gradova od strane zemlje; otimanje otoka od strane mora; ratovi koji donose vanjske i unutarnje potrese; sudari kraljevstava s kraljevstvima; gladi i pošasti, mjesni pokolji i posvudašnja pustošenja smrću; uzvisivanje neznatnih i ponižavanje oholih; propadanje pravednosti, rast grijeha, popuštanje zanimanja za sve dobre putove; sama godišnja doba i elementi koji izlaze iz svoga uobičajenoga tijeka, nemani i zlokobna znamenja što zauzimaju mjesto prirodnih oblika, sve je to bilo predviđeno i prorečeno prije negoli se zbilo. Dok trpimo nevolje, o njima čitamo u Pismima; dok ispitujemo, one se potvrđuju. Eto, istinitost proroštva, držim, dokaz je da ono dolazi odozgor. Otuda je među nama pouzdana vjera glede budućih događaja kao stvari koje su nam već dokazane, jer su bile prorečene zajedno s onim što gledamo kako se iz dana u dan ispunjava. Izrečene su istim glasovima, zapisane su u istim knjigama, isti ih Duh nadahnjuje. Sve je vrijeme jedno za proroštvo koje naviješta budućnost. Među ljudima se, možda, pravi razlika vremena dok traje ispunjenje: od budućega smatramo ga sadašnjim, a potom ga od sadašnjega ubrajamo u prošlo. Što nam se ima zamjeriti, molim vas, što vjerujemo u ono što ima doći kao da već jest, s razlozima koje imamo za svoju vjeru u ta dva koraka?
21.
No pošto smo ustvrdili da se naša religija oslanja na spise Židova, najstarije koji postoje, premda je općepoznato, a i mi u potpunosti priznajemo, da potječe iz razmjerno nedavnoga razdoblja, ne dalje naime od vladavine Tiberija, na tom se temelju možda može postaviti pitanje o njezinu položaju, kao da skriva nešto od svoje drskosti pod sjenom jedne glasovite religije, one koja u svakom slučaju uživa nesumnjivo dopuštenje zakona; ili zato što se, bez obzira na pitanje starosti, ne slažemo sa Židovima u njihovim posebnostima glede hrane, niti u njihovim svetim danima, pa čak ni u njihovu dobro poznatu tjelesnom znaku, niti u posjedovanju zajedničkoga imena, što bi zacijelo trebao biti slučaj da iskazujemo štovanje istomu Bogu kao i oni. K tome, običan puk sada ima neko znanje o Kristu, te o Njemu razmišlja samo kao o čovjeku, onakvu kakva su Židovi osudili, tako da su neki posve prirodno mogli prihvatiti zamisao da smo mi štovatelji pukoga ljudskog bića. Ali mi se niti stidimo Krista, jer se radujemo što se ubrajamo u njegove učenike i što u njegovo ime trpimo, niti se razlikujemo od Židova glede Boga. Moramo stoga iznijeti riječ ili dvije o Kristovu božanstvu. U nekadašnja vremena Židovi su uživali veliku Božju naklonost, kada su oci njihova roda bili poznati po svojoj pravednosti i vjeri. Zato su kao narod silno cvali, a njihovo je kraljevstvo doseglo uzvišenu visinu; i bili su tako visoko blagoslovljeni da im je radi njihove pouke Bog govorio u posebnim objavama, unaprijed im pokazujući kako zaslužiti njegovu naklonost i izbjeći njegovo nezadovoljstvo. No koliko su duboko sagriješili, uzoholjeni na svoju propast lažnim uzdanjem u svoje plemenite pretke, skrećući s Božjega puta na put čiste bezbožnosti, premda bi oni sami to odbili priznati, njihova sadašnja narodna propast pružila bi dovoljan dokaz. Raspršeni, rod lutalica, prognanici iz vlastite zemlje i podneblja, lutaju po cijelome svijetu bez ljudskoga ili nebeskoga kralja, nemajući čak ni pravo tuđinca da barem jednim korakom stupe u svoju rodnu zemlju. Sveti pisci ujedno, dajući prethodnu opomenu o tim stvarima, svi su s jednakom jasnoćom uvijek naviještali da će u posljednjim danima svijeta Bog iz svakoga naroda, i puka, i zemlje, izabrati sebi vjernije štovatelje, na koje će izliti svoju milost, i to doista u obilnijoj mjeri, u skladu s proširenim sposobnostima jednoga plemenitijeg uređenja. U skladu s time, pojavio se među nama Onaj čiji je dolazak radi obnove i prosvjetljenja ljudske naravi Bog unaprijed navijestio, mislim na Krista, toga Sina Božjega. I tako je vrhovni Glavar i Učitelj ove milosti i stege, Prosvjetitelj i Odgojitelj ljudskoga roda, vlastiti Sin Božji, bio naviješten među nama, rođen, ali ne tako rođen da bi se stidio imena Sina ili svoga očinskog podrijetla. Nije mu zapalo da za oca ima, rodoskvrnućem sa sestrom ili oskvrnućem kćeri ili tuđe žene, boga u obliku zmije, ili vola, ili ptice, ili ljubavnika koji se radi svojih podlih ciljeva preobražava u Danajino zlato. To su vaša božanstva nad kojima su izvršena ta niska Jupiterova djela. No Sin Božji nema majku u bilo kojem smislu koji bi uključivao nečistoću; ona koju ljudi drže njegovom majkom na uobičajen način nikada nije stupila u bračnu vezu. No najprije ću raspraviti o njegovoj biti, pa će se tako razumjeti i narav njegova rođenja. Već smo ustvrdili da je Bog stvorio svijet i sve što je u njemu svojom Riječju, i Umom, i Moći. Posve je očito da i vaši filozofi smatraju Logos, to jest Riječ i Um, Stvoriteljem svemira. Jer Zenon postavlja da je on tvorac, načinivši sve stvari prema određenome naumu; da mu je ime Sudbina, i Bog, i duša Jupiterova, i nužnost svih stvari. Kleant sve to pripisuje duhu za koji tvrdi da prožima svemir. I mi na sličan način držimo da Riječ, i Um, i Moć, kojima je, kako smo rekli, Bog sve stvorio, imaju duh kao svoju vlastitu i bitnu podlogu, u kojoj Riječ opstoji da iznosi govore, i um prebiva da raspoređuje i uređuje, a moć je nad svime da izvršava. Poučeni smo da On izlazi od Boga, i u tom izlaženju biva rođen; tako da je On Sin Božji, i naziva se Bogom po jedinstvu naravi s Bogom. Jer i Bog je Duh. Čak i kad je zraka odaslana sa sunca, ona je još uvijek dio roditeljske mase; sunce će i dalje biti u zraci, jer je to zraka sunca, nema tu diobe tvari, nego samo protezanja. Tako je i Krist Duh od Duha, i Bog od Boga, kao što se svjetlo pali od svjetla. Tvarna matica ostaje cjelovita i neokrnjena, premda iz nje izvedeš bilo koji broj izdanaka obdarenih njezinim svojstvima; tako je i ono što je izišlo iz Boga u isti mah Bog i Sin Božji, i njih su dvojica jedno. Na taj je način također, budući da je Duh od Duha i Bog od Boga, postao drugi po načinu postojanja, po položaju, a ne po naravi; i nije se udaljio od izvornoga vrela, nego je izišao. Ta zraka Božja, dakle, kako je od davnina uvijek bilo prorečeno, sišavši u stanovitu djevicu i utjelovivši se u njezinoj utrobi, u svojemu je rođenju sjedinjeni Bog i čovjek. Tijelo oblikovano Duhom biva hranjeno, raste do muževne dobi, govori, poučava, djeluje, i to je Krist. Prihvatite u međuvremenu ovu bajku, ako je tako želite nazvati, slična je nekim vašima, dok mi prelazimo na to da pokažemo kako se dokazuju Kristove tvrdnje, i tko su oni među vama koji su pokrenuli takve bajke da obore istinu kojoj nalikuju. I Židovi su dobro znali da Krist dolazi, kao oni kojima su govorili proroci. Štoviše, oni i sada očekuju njegov dolazak; niti među njima i nama ima ikakva drugog spora osim što oni vjeruju da se taj dolazak još nije dogodio. Jer nama su objavljena dva Kristova dolaska: prvi, koji se ispunio u poniznosti ljudskoga udesa; drugi, koji predstoji svijetu što se primiče svojemu svršetku, u svoj punini otkrivenoga Božjeg veličanstva; a Židovi su, ne shvativši prvi dolazak, zaključili da je taj drugi, u koji polažu svoje nade kao u predmet očitijega proroštva, ujedno i jedini. Zaslužena kazna za njihov grijeh bila je ta da ne razumiju prvi Gospodinov dolazak: jer da su ga razumjeli, povjerovali bi; a da su povjerovali, zadobili bi spasenje. Oni sami čitaju kako je o njima pisano da su lišeni mudrosti i razuma, uporabe očiju i ušiju. Budući da su se pod silom svojih predrasuda na temelju njegova poniznog izgleda uvjerili kako Krist nije ništa više doli čovjek, iz toga je kao nužna posljedica slijedilo da ga smatraju čarobnjakom zbog moći koje je očitovao, izgoneći riječju zloduhe iz ljudi, vraćajući vid slijepima, čisteći gubave, vraćajući snagu uzetima, pozivajući mrtve natrag u život, čineći da mu se pokoravaju i sami prirodni elementi, stišavajući oluje i hodeći po moru; dokazujući da je on Logos Božji, ona pradavna prvorođena Riječ, praćena moću i umom, utemeljena na Duhu, te da su onaj koji sada sve čini svojom riječju i onaj koji je to činio od davnine jedno te isto. No Židovi su bili toliko ogorčeni njegovim naukom, kojim su njihovi poglavari i prvaci bili uvjereni u istinu, ponajviše zato što su se toliki obraćali k njemu, da su ga naposljetku doveli pred Poncija Pilata, u to vrijeme rimskoga upravitelja Sirije; i nasiljem svojih povika protiv njega iznudili su presudu kojom im je predan da bude razapet. On je sam to bio prorekao; što bi ipak malo značilo da to nisu učinili i drevni proroci. Pa ipak, pribijen na križ, pokazao je mnoga znamenita znamenja, po kojima se njegova smrt razlikovala od svih drugih. Svojom slobodnom voljom, riječju je otpustio od sebe svoj duh, preduhitrivši krvnikov posao. U isti je čas također nestalo dnevne svjetlosti, upravo kada je sunce bilo u svojemu podnevnom sjaju. Oni koji nisu znali da je to prorečeno o Kristu, bez sumnje su to smatrali pomrčinom. Vi sami još uvijek imate u svojim pismohranama izvještaj o tom svjetskom znamenju. Potom, kada je njegovo tijelo skinuto s križa i položeno u grobnicu, Židovi su ga u svojoj usrdnoj budnosti okružili jakom vojnom stražom, kako ne bi njegovi učenici, budući da je prorekao svoje uskrsnuće od mrtvih trećega dana, kradomice odnijeli njegovo tijelo i prevarili čak i nevjerne. No gle, trećega dana nastade iznenadan potres, kamen koji je pečatio grobnicu bî odvaljen, a straža pobježe u strahu: bez ijednoga učenika u blizini, grob je nađen prazan od svega osim povoja Ukopanoga. No unatoč tome, židovski prvaci, kojima je bilo itekako stalo i da prošire laž i da odvrate od vjere narod koji im je bio podložan i plaćao danak, razglasili su da su Kristovo tijelo ukrali njegovi sljedbenici. Jer Gospodin, vidite, nije izišao pred oči javnosti, kako se opaki ne bi izbavili iz svoje zablude; da bi također vjera, kojoj je namijenjena velika nagrada, sačuvala svoje uporište u poteškoći. No proveo je četrdeset dana s nekima od svojih učenika dolje u Galileji, području Judeje, poučavajući ih u naucima koje su imali naviještati drugima. Nakon toga, pošto im je dao nalog da propovijedaju evanđelje po svemu svijetu, bio je obuzet oblakom i uznesen na nebo, što je činjenica daleko sigurnija od tvrdnji vaših Prokula o Romulu. Sve je to Pilat učinio Kristu; i sam zapravo kršćanin po svojim uvjerenjima, poslao je vijest o njemu vladajućem caru, koji je u to vrijeme bio Tiberije. Da, i carevi bi povjerovali u Krista da carevi nisu bili potrebni svijetu, ili da su kršćani mogli biti carevi. Njegovi su se učenici također, proširivši se po svijetu, ponijeli onako kako im je zapovjedio njihov Božanski Učitelj; i pošto su sami mnogo pretrpjeli od progona Židova, i to nipošto nevoljka srca, kao oni koji su imali nepokolebljivu vjeru u istinu, naposljetku su okrutnim Neronovim mačem posijali sjeme kršćanske krvi u Rimu. Da, i dokazat ćemo da su čak i vaši vlastiti bogovi djelatni svjedoci za Krista. Velika je to stvar ako vam, da bih u vas ulio vjeru u kršćane, mogu predočiti autoritet upravo onih bića zbog kojih im uskraćujete povjerenje. Do ovoga smo mjesta proveli naum koji smo postavili. Izložili smo ovo podrijetlo naše sljedbe i imena, zajedno s ovim prikazom Utemeljitelja kršćanstva. Neka nas odsad nitko ne optužuje za sramotno zlodjelo; neka nitko ne misli da je drukčije nego što smo prikazali, jer nitko ne smije dati lažan prikaz svoje religije. Jer samom činjenicom što netko kaže da štuje drugoga boga a ne onoga kojega doista štuje, kriv je za nijekanje predmeta svojega štovanja i prenošenje svojega štovanja i časti na drugoga; a u tom prenošenju prestaje štovati boga kojega je odbacio. Mi kažemo, i pred svim ljudima kažemo, i rastrgani i krvareći pod vašim mučenjima izvikujemo: »Boga štujemo po Kristu.« Smatrajte Krista čovjekom, ako vam je volja; po njemu i u njemu Bog želi biti spoznat i čašćen. Ako se Židovi protive, odgovaramo da ih je Mojsije, koji je bio samo čovjek, poučio njihovoj religiji; protiv Grka ističemo da su Orfej u Pieriji, Musej u Ateni, Melamp u Argu, Trofonije u Beotiji nametnuli vjerske obrede; okrećući se vama, koji vladate nad narodima, čovjek Numa Pompilije bio je taj koji je Rimljanima nametnuo teški teret skupih praznovjerja. Zar onda zasigurno Krist nije imao pravo objaviti Božanstvo, koje je zapravo bilo njegovo vlastito bitno vlasništvo, ne s ciljem da priproste i divlje ljude strahom od mnoštva bogova, čija se naklonost mora zadobiti, privede k nekoj uljudbi, kao što je bio slučaj s Numom; nego kao onaj koji je smjerao prosvijetliti ljude koji su već bili uljuđeni, a u zabludi zbog same svoje uglađenosti, kako bi došli do spoznaje istine. Istražite, dakle, i vidite je li to božanstvo Kristovo istinito. Ako je takve naravi da prihvaćanje njega preobražava čovjeka i čini ga istinski dobrim, u tome je sadržana dužnost odricanja od onoga što mu se protivi kao lažno; osobito i sa svakoga razloga od onoga što se, skrivajući se pod imenima i likovima mrtvih, trudi uvjeriti ljude u svoje božanstvo određenim znamenjima, čudesima i proroštvima.
22.
A mi doista potvrđujemo postojanje određenih duhovnih bića; niti je njihovo ime nepoznato. Filozofi priznaju da postoje demoni; sam je Sokrat čekao na volju jednoga demona. Zašto i ne bi, kad se kaže da se zao duh privezao posebno uz njega još od njegova djetinjstva, odvraćajući zacijelo njegov um od onoga što je dobro. Pjesnicima su također svi demoni poznati; čak se i neuki obični puk njima često služi u proklinjanju. Zapravo, oni zazivaju Sotonu, poglavicu demona, u svojim kletvama, kao po nekoj nagonskoj spoznaji duše o njemu. Platon također dopušta postojanje anđela. Trgovci magijom ništa manje ne istupaju kao svjedoci postojanja obiju vrsta duhova. Poučeni smo, štoviše, našim svetim knjigama kako je od određenih anđela, koji su pali svojom slobodnom voljom, nastao još opakiji demonski porod, osuđen od Boga zajedno s tvorcima njihova roda i onim glavarom kojega smo spomenuli. Za sada će, međutim, biti dovoljno dati kratak prikaz njihova djelovanja. Njihov je glavni posao propast čovječanstva. Tako je od samoga početka duhovna zloća tražila naše uništenje. Oni u skladu s time nanose našim tijelima bolesti i druge teške nevolje, dok silovitim nasrtajima nagone dušu u iznenadna i izvanredna zastranjenja. Njihova čudesna suptilnost i tananost daju im pristup obama dijelovima naše naravi. Kao duhovna bića, naizgled ne čine izravno vidljivu štetu; jer, budući nevidljivi i neopipljivi, mi nismo svjesni njihova djelovanja osim po njegovim posljedicama, kao kad neki neobjašnjiv, neviđen otrov u povjetarcu uništi jabuke i žito dok su u cvatu, ili ih ubije u pupoljku, ili ih uništi kad dostignu zrelost; kao da okuženi zrak na neki nepoznat način širi svoja pogubna isparavanja. Tako i demonski i anđeoski utjecaj, jednako skrovit, udiše u dušu i raspaljuje njezinu pokvarenost bijesnim strastima i podlim prijestupima; ili okrutnim požudama praćenim raznim zabludama, od kojih je najgora ona kojom se ta božanstva preporučuju naklonosti prevarenih i zavedenih ljudskih bića, kako bi dobila svoju prikladnu hranu od para mesa i krvi kada se to prinosi kumirima. Što je slasnija hrana duhu zla nego odvraćanje ljudskih umova od pravoga Boga prividima lažnoga proricanja? A ovdje objašnjavam kako se tim opsjenama upravlja. Svaki duh posjeduje krila. To je zajedničko svojstvo i anđela i demona. Stoga su u jednom trenu posvuda; cijeli im je svijet kao jedno mjesto; sve što se čini po cijelom njegovu prostranstvu njima je jednako lako doznati kao i dojaviti. Njihova se hitrost kretanja smatra božanstvom, jer je njihova narav nepoznata. Tako žele da ih se katkad smatra začetnicima stvari koje najavljuju; a katkad su, bez sumnje, zla njihovo djelo, dok dobra nisu nikada. Božje su naume također u davnini hvatali s usana proroka, upravo onako kako su ih ovi izgovarali; a sabiru ih i danas iz njihovih djela, kada ih čuju kako se naglas čitaju. Dobivajući tako i iz ovoga izvora neke nagovještaje budućnosti, postavljaju se kao suparnici pravoga Boga, dok kradu njegova proroštva. No vještinu kojom su njihovi odgovori oblikovani da odgovaraju događajima vaši Krezi i Pirovi i predobro poznaju. S druge strane, upravo je na onaj način koji smo objasnili Pitija mogla objaviti da kuhaju kornjaču s janjećim mesom; u trenu je bila u Lidiji. Zbog prebivanja u zraku, i svoje blizine zvijezdama, i svojega općenja s oblacima, imaju načina doznati pripremne procese koji se odvijaju u tim gornjim predjelima, te tako mogu obećati kiše koje već osjećaju. Vrlo su dobrostivi, nema sumnje, i u pogledu liječenja bolesti. Jer ponajprije vas učine bolesnima; zatim, da bi iz toga izvukli čudo, zapovjede primjenu lijekova bilo posve novih, bilo suprotnih onima u uporabi, te smjesta povlačeći škodljivi utjecaj, drži se da su izveli ozdravljenje. Što je onda potrebno govoriti o njihovim drugim lukavstvima, ili još više o varavoj moći koju imaju kao duhovi: o onim Kastorovim ukazanjima, o vodi nošenoj u situ, i lađi vučenoj pojasom, i bradi pocrvenjeloj od dodira, a sve učinjeno s jednim jedinim ciljem da se pokaže kako ljudi trebaju vjerovati u božanstvo kamenja, a ne tražiti jedinoga pravoga Boga?
23.
Štoviše, ako čarobnjaci dozivaju utvare i čak čine da se pojavi ono što se čini dušama mrtvih; ako ubijaju dječake kako bi dobili odgovor od proročišta; ako svojim opsjenarskim varkama hinjeno čine razna čudesa; ako unose snove u ljudske umove moću anđela i demona čiju su pomoć zazvali, čijim se utjecajem također čini da jarci i stolovi proriču, koliko je vjerojatnije da će ta sila zla revno činiti svom svojom moći, od vlastitoga nagnuća i radi vlastitih ciljeva, ono što čini kako bi poslužila svrhama drugih! Ili ako i anđeli i demoni čine upravo ono što čine vaši bogovi, gdje je u tom slučaju uzvišenost božanstva, za koju zasigurno moramo smatrati da je u moći iznad svega? Neće li onda biti razumnije držati da se ti duhovi sami prave bogovima, pružajući upravo one dokaze koji vaše bogove uzdižu do božanstva, nego da su bogovi jednaki anđelima i demonima? Vi pravite razliku među mjestima, pretpostavljam, smatrajući bogovima u njihovu hramu one čije božanstvo ne priznajete drugdje; držeći da je bjesnilo koje navodi jednoga čovjeka da skoči sa svetih kuća nešto drukčije od onoga koje navodi drugoga da skoči sa susjedne kuće; gledajući na onoga koji reže svoje ruke i tajne dijelove tijela kao na nekoga pod drukčijim bijesom od onoga koji si prereže grlo. Ishod je mahnitosti isti, a način poticanja je jedan. No do sada smo se bavili samo riječima: sada prelazimo na dokaz činjenica, u kojemu ćemo pokazati da pod različitim imenima imate stvarnu istovjetnost. Neka se pred vaše sudove dovede osoba koja je očito pod demonskim opsjednućem. Opaki duh, pozvan da govori od sljedbenika Kristova, jednako će spremno dati istinito priznanje da je demon, kao što je drugdje lažno tvrdio da je bog. Ili, ako hoćete, neka se privede jedan od onih zaposjednutih bogom, kako se smatra, koji udišući pred žrtvenikom začinju božanstvo od para, koji ga rađaju bljuvanjem, koji ga izbacuju u samrtnim mukama gušenja. Neka ta ista Djevica Nebeska, ona koja obećava kišu, neka Eskulap, pronalazač lijekova, spreman produžiti život Sokordiju, i Tenaciju, i Asklepiodotu, koji su sada u posljednjem izdisaju, ako ne priznaju, u svojemu strahu od laganja kršćaninu, da su demoni, ondje i tada proliju krv toga najdrskijeg sljedbenika Kristova. Što je jasnije od takva djela? Što je vjerodostojnije od takva dokaza? Jednostavnost istine tako je izložena; njezina je vlastita vrijednost podupire; ne preostaje nikakva razloga ni za najmanju sumnju. Kažete li da se to čini magijom, ili nekom takvom smicalicom? Nećete reći ništa takva ako vam je dopuštena uporaba vaših ušiju i očiju. Jer koji dokaz možete iznijeti protiv stvari koja se pokazuje oku u svojoj goloj stvarnosti? Ako su, s jedne strane, oni doista bogovi, zašto se pretvaraju da su demoni? Je li to iz straha od nas? U tom je slučaju vaše božanstvo podloženo kršćanima; a vi zasigurno nikada ne možete pripisati božanstvo onome što je pod vlašću čovjeka, štoviše, ako to imalo pridonosi sramoti, pod vlašću svojih vlastitih neprijatelja. Ako su, s druge strane, demoni ili anđeli, zašto si, u neskladu s time, uzimaju slobodu predstavljati se kao da igraju ulogu bogova? Jer kao što se bića koja se izdaju za bogove nikada ne bi dragovoljno nazvala demonima kad bi doista bila bogovi, da time zapravo ne bi odstupila od svojega dostojanstva; tako se i oni za koje znate da nisu ništa više doli demoni ne bi usudili postupati kao bogovi kad bi oni čija imena uzimaju i rabe doista bili božanski. Jer ne bi se usudili postupati s nepoštovanjem prema višem veličanstvu bića čije bi negodovanje osjećali da je strašno. Tako to vaše božanstvo nije nikakvo božanstvo; jer kad bi bilo, demoni ga ne bi prisvajali, a bogovi ga ne bi poricali. No budući da s obiju strana postoji suglasno priznanje da nisu bogovi, razaberite iz toga da postoji samo jedan jedini rod, mislim na rod demona, stvarni rod u oba slučaja. Neka vaša potraga, dakle, sada bude za bogovima; jer one za koje ste zamišljali da to jesu nalazite kao duhove zla. Istina je, budući da smo tako ne samo na temelju vaših bogova pokazali da ni oni sami niti ikoji drugi nemaju prava na božanstvo, možete odmah vidjeti tko je doista Bog, i je li to on i on jedini kojega mi kršćani priznajemo; kao i to trebate li vjerovati u njega i štovati ga po načinu naše kršćanske vjere i stege. Ali odmah će reći: Tko je taj Krist sa svojim bajkama? Je li on običan čovjek? Je li čarobnjak? Jesu li njegovo tijelo učenici ukrali iz groba? Je li sada u donjem svijetu? Ili nije li radije gore na nebesima, odakle će ponovno doći, tresući čitav svijet, puneći zemlju strašnim uzbunama, tjerajući sve osim kršćana na plač, kao Sila Božja, i Duh Božji, kao Riječ, Razum, Mudrost i Sin Božji? Podsmjehujte se koliko hoćete, ali navedite, ako možete, i demone da vam se pridruže u podsmjehu; neka oni zaniječu da Krist dolazi suditi svaku ljudsku dušu koja je postojala od početka svijeta, zaodijevajući je ponovno tijelom koje je odložila u smrti; neka izjave, velim, pred vašim sudištem, da je taj posao dodijeljen Minosu i Radamantu, kako se slažu Platon i pjesnici; neka sa sebe skinu barem žig sramote i osude. Oni poriču da su nečisti duhovi, što ipak moramo smatrati nesumnjivo dokazanim njihovim uživanjem u krvi, paru i smrdljivim truplima žrtvenih životinja, pa čak i prostim jezikom svojih slugu. Neka zaniječu da se, već osuđeni zbog svoje zloće, čuvaju upravo za taj sudnji dan, sa svim svojim štovateljima i svojim djelima. Ta sva vlast i moć koju imamo nad njima dolazi od našega zazivanja imena Kristova i podsjećanja na nevolje kojima im Bog prijeti po Kristu kao Sucu, a za koje očekuju da će ih jednoga dana stići. Bojeći se Krista u Bogu i Boga u Kristu, oni postaju podložni slugama Božjim i Kristovim. Tako na naš dodir i dah, shrvani pomišlju i spoznajom tih sudskih ognjeva, oni na našu zapovijed napuštaju tijela u koja su ušli, nerado i ucveljeno, te bivaju pred vašim vlastitim očima javno osramoćeni. Vjerujete im kada lažu; vjerujte im, dakle, kada govore istinu o sebi. Nitko ne glumi lažljivca da bi navukao sramotu na svoju glavu, nego radije radi časti. Lakše poklanjate povjerenje ljudima koji priznaju protiv sebe, nego onima koji poriču u svoju korist. Stoga nije bila rijetkost da su ta svjedočanstva vaših božanstava obraćala ljude na kršćanstvo; jer dajući im puno povjerenje, vođeni smo vjerovati u Krista. Da, i vaši sami bogovi raspiruju vjeru u naša Pisma, oni izgrađuju pouzdanje naše nade. Vi i njima, kako znam, iskazujete štovanje krvlju kršćana. Nipošto dakle ne bi htjeli izgubiti one koji su im tako korisni i odani, nastojeći vas čak čvrsto držati kako ih ne biste jednoga dana kao kršćani natjerali u bijeg, kad bi im pod vlašću Kristova sljedbenika, koji vam želi dokazati Istinu, uopće bilo moguće lagati.
24.
Čitavo ovo priznanje tih bića, u kojemu izjavljuju da nisu bogovi i u kojemu vam govore da nema drugoga Boga doli jednoga, Boga kojega mi obožavamo, sasvim je dovoljno da nas oslobodi optužbe za zločin izdaje, ponajprije protiv rimske religije. Jer ako je sigurno da bogovi ne postoje, onda nema ni religije. Ako nema religije jer nema bogova, mi zasigurno nismo krivi ni za kakav prijestup protiv religije. Umjesto toga, optužba se vraća na vašu vlastitu glavu: štujući laž, uistinu ste krivi za zločin koji nama stavljate na teret, ne samo time što odbacujete pravu religiju pravoga Boga, nego i time što idete tako daleko da je progonite. No sada, pod pretpostavkom da su ti predmeti vašega štovanja uistinu bogovi, ne smatra li se općenito da postoji jedan viši i moćniji, tako reći vrhovni vladar svijeta, obdaren apsolutnom moći i veličanstvom? Jer uobičajen je način razdijeliti božanstvo, dajući carsku i vrhovnu vlast jednome, dok se njegove službe stavljaju u ruke mnogima, kako Platon opisuje velikoga Jupitera na nebesima, okružena četom božanstava i demona. Stoga bi nam valjalo iskazivati jednako poštovanje prokuratorima, prefektima i upraviteljima božanskoga carstva. A ipak, koliki zločin čini onaj tko, u svrhu stjecanja veće naklonosti kod cezara, prenosi svoje nastojanje i svoje nade na drugoga, i ne priznaje da naziv Boga kao i Cara pripada samo Vrhovnoj Glavi, kada se među nama smatra smrtnim grijehom nazvati, ili čuti da se naziva, najvišim naslovom itko drugi osim samoga cezara! Neka jedan čovjek štuje Boga, drugi Jupitera; neka jedan uzdiže prošene ruke prema nebu, drugi prema žrtveniku Vjernosti; neka jedan, ako želite tako gledati na to, u molitvi broji oblake, a drugi stropne ploče; neka jedan posveti svoj vlastiti život svome Bogu, a drugi život jarca. Jer pazite da ne date dodatni razlog za optužbu za bezbožnost oduzimanjem vjerske slobode i zabranom slobodnoga izbora božanstva, tako da više ne mogu štovati po svojoj volji, nego sam prisiljen štovati protiv nje. Niti bi se ijedan čovjek mario da mu se iskazuje nevoljko štovanje; pa je tako i samim Egipćanima dopuštena zakonska uporaba njihova smiješnoga praznovjerja, sloboda da prave bogove od ptica i zvijeri, štoviše, da osude na smrt svakoga tko ubije boga njihove vrste. Svaka pokrajina, pa i svaki grad, ima svoga boga. Sirija ima Astartu, Arabija Duzara, Norici Belena, Afrika svoju Caelestis, Mauretanija svoje vlastite kneževe. Govorio sam, mislim, o rimskim pokrajinama, a ipak nisam rekao da su njihovi bogovi rimski; jer oni se ne štuju u Rimu ništa više nego drugi koji se ubrajaju u božanstva po samoj Italiji općinskom posvetom, kao što su Delventin iz Kazina, Vizidijan iz Narnije, Anharija iz Askula, Norcija iz Volsinija, Valencija iz Okrikula, Hostija iz Satrija, Otac Kuris iz Faliskâ, u čiju je čast i Junona dobila svoje prezime. Zapravo, samo se nama sprečava da imamo svoju vlastitu religiju. Vrijeđamo Rimljane, isključeni smo iz prava i povlastica Rimljana, jer ne štujemo bogove Rima. Dobro je što postoji Bog svih, čiji smo svi, htjeli mi to ili ne. Ali kod vas je dana sloboda da se štuje bilo koji bog osim pravoga Boga, kao da On nije radije Bog kojega bi svi trebali štovati, kojemu svi pripadaju.
25.
Mislim da sam ponudio dovoljan dokaz o pitanju lažnoga i pravoga božanstva, pokazavši da se dokaz ne temelji samo na raspravi i argumentu, nego na svjedočanstvu samih bića za koja vjerujete da su bogovi, tako da ta točka ne treba daljnju obradu. Međutim, budući da sam tako prirodno doveden do toga da govorim o Rimljanima, neću izbjeći spornu raspravu koja je izazvana neosnovanom tvrdnjom onih koji tvrde da su, kao nagradu za svoje izuzetno štovanje religije, Rimljani uzdignuti na takve visine moći da su postali gospodari svijeta; te da su bića koja štuju tako sigurno božanska da napreduju iznad svih drugih oni koji ih iznad svih drugih štuju. To je, zaista, plaća koju su bogovi platili Rimljanima za njihovu odanost. Napredak carstva treba pripisati Sterkulu, Mutunu i Larentini! Jer teško mogu misliti da bi strani bogovi bili skloni pokazati više naklonosti tuđemu narodu nego svome vlastitome, i predati svoju vlastitu domovinu, u kojoj su se rodili, odrasli do muževne dobi, postali slavni i naposljetku bili pokopani, osvajačima s druge obale! Što se tiče Kibele, ako je zavoljela grad Rim kao proizišao iz trojanskoga roda spašena od grčkoga oružja, budući da je i sama, dakako, istoga roda, ako je predvidjela svoje prenošenje osvetničkom narodu po kojemu je Grčka, osvajačica Frigije, imala biti pokorena, neka se sama pobrine za to (s obzirom na osvajanje njezine rodne zemlje od strane Grčke). Zašto je, također, čak i u ove dane Velika Majka dala značajan dokaz svoje veličine koju je podarila kao dobročinstvo gradu; kada je, nakon gubitka po državu Marka Aurelija u Sirmiju, šesnaestoga dana prije aprilskih kalenda, njezin najsvetiji vrhovni svećenik, tjedan dana kasnije, prinosio nečiste ljevanice krvi izvučene iz vlastitih ruku, te izdavao svoje zapovijedi da se učine uobičajene molitve za sigurnost već mrtvoga cara. O spori glasnici! O pospani izvještaji! čijom krivnjom Kibela nije ranije doznala za carevu smrt, kako kršćani ne bi imali razloga rugati se tako nedostojnoj božici. Jupiter, opet, sigurno nikada ne bi dopustio da njegova vlastita Kreta padne odjednom pred rimskim snopovima, zaboravivši onu idsku pećinu i koribantske činele, te slatki miris one koja ga je ondje dojila. Zar ne bi bio uzdigao svoj vlastiti grob iznad čitavoga Kapitola, da zemlja koja je pokrivala Jupitrov pepeo bude radije gospodarica svijeta? Bi li Junona željela uništenje punskoga grada, voljenoga čak do zanemarivanja Sama, i to od strane naroda Enejada? Što se tiče toga, znam: »Ovdje bješe njezino oružje, ovdje njezina kola, ovo kraljevstvo, ako Sudbine dopuste, božica njeguje i goji da bude gospodarica narodima.« Jupitrova jadna žena i sestra nije imala moći prevladati protiv Sudbina! »Samoga Jupitera podržava sudbina.« A ipak Rimljani nikada nisu iskazali takvo štovanje Sudbinama, koje su im dale Kartagu protiv namjere i volje Junonine, kao napuštenoj bludnici Larentini. Nesumnjivo je da su nemali broj vaših bogova kraljevali na zemlji kao kraljevi. Ako, dakle, sada posjeduju moć davanja carstva, kada su i sami bili kraljevi, odakle su primili svoje kraljevske počasti? Koga su štovali Jupiter i Saturn? Sterkula, pretpostavljam. Ali jesu li Rimljani, zajedno s domorodačkim stanovnicima, kasnije obožavali i neke koji nikada nisu bili kraljevi? U tom slučaju, međutim, bili su pod vlasti drugih, koji im se još nisu klanjali, jer još nisu bili uzdignuti na božanstvo. Pripada dakle drugima davati kraljevstva na dar, budući da je bilo kraljeva prije nego što su ti bogovi imali svoja imena u svitku božanstava. Ali kako je sasvim ludo pripisivati veličinu rimskoga imena vjerskim zaslugama, budući da je tek nakon što je Rim postao carstvo, ili ga nazovite još kraljevstvom, religija koju ispovijeda ostvarila svoj glavni napredak! Je li to slučaj sada? Je li njezina religija bila izvor napretka Rima? Premda je Numa pokrenuo revnost za praznovjernim obredima, religija među Rimljanima još nije bila stvar kipova ili hramova. Bila je skromna u svojim načinima, njezini su obredi bili jednostavni, i nije bilo kapitola koji se bore prema nebu; nego su žrtvenici bili improvised od busenja, a svete posude još od samske keramičke robe, te su se iz njih dizali mirisi, i nikakva se sličnost Boga nije mogla vidjeti. Jer u to vrijeme vještina Grka i Tuscana u pravljenju kipova još nije bila preplavila grad proizvodima svoje umjetnosti. Rimljani se, stoga, nisu isticali svojom odanošću bogovima prije nego što su postigli veličinu; pa tako njihova veličina nije bila rezultat njihove religije. Doista, kako bi religija mogla učiniti velikim narod koji svoju veličinu duguje svojoj bezbožnosti? Jer, ako se ne varam, kraljevstva i carstva stječu se ratovima, a proširuju pobjedama. Štoviše, ne možete imati ratove i pobjede bez zauzimanja, a često i uništenja, gradova. To je stvar u kojoj i bogovi imaju svoj dio nesreće. Kuće i hramovi stradavaju podjednako; traje bezobzirno klanje svećenika i građana; ruka grabeža polaže se jednako na sveto i na opće blago. Tako su svetogrđa Rimljana brojna koliko i njihovi trofeji. Hvale se s onoliko trijumfa nad bogovima koliko i nad narodima; onoliko ratnoga plijena još imaju koliko preostaje kipova zarobljenih božanstava. A jadni bogovi pristaju da ih obožavaju njihovi neprijatelji, te određuju neograničeno carstvo onima čije bi nepravde, radije nego njihovo hvaljeno štovanje, trebale doživjeti odmazdu iz njihovih ruku. Ali nesvjesna božanstva nekažnjeno se sramote, baš kao što se uzalud obožavaju. Zasigurno nikada ne možete vjerovati da je odanost religiji očito unaprijedila do veličine narod koji je, kako smo rekli, ili narastao šteteći religiji, ili je naštetio religiji svojim rastom. Također, oni čija su kraljevstva postala dio jedne velike cjeline Rimskoga Carstva, nisu bili bez religije kada su im kraljevstva oduzeta.
26.
Ispitajte dakle i vidite nije li On djelitelj kraljevstava, koji je ujedno Gospodar svijeta kojim se vlada i samoga čovjeka koji vlada; nije li On odredio izmjene dinastija, s njihovim određenim vremenima, koji je bio prije svih vremena i učinio svijet tijelom vremenâ; nisu li uspon i pad država djelo Onoga pod čijim je suverenitetom ljudski rod nekoć postojao bez ikakvih država. Kako dopuštate sebi da padnete u takvu zabludu? Ta Rim seoske jednostavnosti stariji je od nekih svojih bogova; vladao je prije nego što je sagrađen njegov ponosni, prostrani Kapitol. Babilonski vladari vršili su vlast, također, prije dana pontifikâ; i Medijci prije kvindecemvirâ; i Egipćani prije salijaca; i Asirci prije luperka; i Amazonke prije djevica vestalki. I da dodam još jednu točku: ako religije Rima daju carstvo, drevna Judeja nikada ne bi bila kraljevstvo, prezirući kao što jest sve te idolske bogove; Judeja, čijega ste Boga vi Rimljani nekoć časno štovali žrtvama, i njezin hram darovima, i njezin narod ugovorima; a koja nikada ne bi bila pod vašim žezlom da nije bilo onoga posljednjega i krunskoga prijestupa protiv Boga, u odbacivanju i raspinjanju Krista.
27.
Dovoljno je rečeno u ovim primjedbama da se pobije optužba za izdaju protiv vaše religije: jer ne možemo se smatrati da nanosimo štetu onome što nema postojanja. Kada nas se stoga poziva na žrtvovanje, mi odlučno odbijamo, oslanjajući se na znanje koje posjedujemo, kojim smo dobro uvjereni u stvarne objekte kojima se te službe prinose, pod oskvrnućem kipova i zbožanstvenjem ljudskih imena. Neki, doista, smatraju bezumljem što, kada je u našoj moći da odmah prinesemo žrtvu i odemo nepovrijeđeni, držeći kao i uvijek svoja uvjerenja, više volimo tvrdoglavo ustrajanje u svojemu priznanju nego svoju sigurnost. Vi nam, zaista, savjetujete da se nepravedno okoristimo vama; ali mi znamo odakle takvi prijedlozi dolaze, tko je u pozadini svega toga, i kako se ulaže svaki napor, čas lukavim nagovaranjem, čas nemilosrdnim progonstvom, da se sruši naša ustrajnost. Nitko drugi nego taj duh, pola đavao i pola anđeo, koji, mrzeći nas zbog svoga vlastitoga odvojenja od Boga, i potaknut zavišću zbog naklonosti koju nam je Bog pokazao, okreće vaše umove protiv nas tajnim utjecajem, oblikujući ih i potičući ih na svu onu izopačenost u suđenju i onu nepravednu okrutnost, koju smo spomenuli na početku našega djela, ulazeći u ovu raspravu. Jer, premda nam je podložna sva moć demona i srodnih duhova, ipak, kao što zlobni robovi katkad spajaju prkos sa strahom, te uživaju štetiti onima od kojih ujedno strepe, tako je i ovdje. Jer strah također nadahnjuje mržnju. Osim toga, u njihovu očajničkom stanju, kao već pod osudom, daje im neku utjehu, dok kazna kasni, imati uživanje svojih zloćudnih nagnuća. A ipak, kada se na njih polože ruke, oni bivaju odmah svladani i podvrgavaju se svojoj sudbini; i oni kojima se izdaleka protive, izbliza preklinju za milost. Tako kada, poput pobunjeničkih radionica, ili zatvora, ili rudnika, ili bilo kojega takvoga kaznenoga ropstva, provale protiv nas svojih gospodara, znaju sve vrijeme da nam nisu ravni, i upravo zbog toga, doista, hrle još bezobzirnije u propast. Mi im se odupiremo, nerado, kao da su nam jednaki, i borimo se protiv njih ustrajući u onome što oni napadaju; i naš trijumf nad njima nikada nije potpuniji nego kada smo osuđeni zbog odlučnoga prianjanja uz svoju vjeru.
28.
No kako se lako vidjelo da je nepravedno prisiljavati slobodnjake protiv njihove volje da prinose žrtvu (jer čak i u drugim činima vjerske službe zahtijeva se dragovoljan duh), trebalo bi se smatrati sasvim apsurdnim da jedan čovjek prisiljava drugoga na iskazivanje časti bogovima, kada bi on morao uvijek dragovoljno i u osjećaju svoje vlastite potrebe tražiti njihovu naklonost, kako u slobodi koja je njegovo pravo ne bi bio spreman reći: »Ne želim nikakve Jupitrove naklonosti; molim te, tko si ti? Neka me Jan susretne s gnjevnim pogledom, kojim god od svojih lica želi; što ti imaš sa mnom?« Navedeni ste, bez sumnje, tim istim zlim duchovima da nas prisiljavate na prinošenje žrtve za dobrobit cara; i vi ste pod nužnošću uporabe sile, baš kao što smo mi pod obvezom suočavanja s njezinim opasnostima. To nas dovodi, dakle, do drugoga razloga optužbe, da smo krivi za izdaju protiv uzvišenijega veličanstva; jer vi iskazujete štovanje s većim strahom i intenzivnijim strahopoštovanjem cezarima, nego samom Olimpijskom Jupiteru. A kad biste znali, s dovoljnim razlogom. Jer nije li svaki živi čovjek bolji od mrtvoga, tko god on bio? Ali to vi ne činite ni iz kojega drugoga razloga osim iz obzira prema moći čiju prisutnost živopisno shvaćate; tako da ste i u tome osuđeni za bezbožnost prema svojim bogovima, ukoliko pokazujete veće strahopoštovanje prema ljudskom suverenitetu nego prema njima. Tada, također, među vama ljudi daleko lakše lažno prisegnu u ime svih bogova, nego u ime jedinoga genija cezarova.
29.
Neka se dakle prije svega razjasni mogu li oni kojima se žrtvuje uistinu zaštititi bilo cara bilo koga drugoga, pa nas tek onda proglasite krivima za uvredu veličanstva, ako anđeli i demoni, duhovi najopakije naravi, čine ikakvo dobro, ako izgubljeni spašavaju, ako osuđeni daju slobodu, ako mrtvi (spominjem ono što dobro znate) brane žive. Jer zasigurno bi prvo na što bi pripazili bila zaštita njihovih kipova, slika i hramova, koji svoju sigurnost, mislim, više duguju straži carskih stražara. Štoviše, mislim da i sami materijali od kojih su načinjeni potječu iz carskih rudnika, te nema hrama koji ne ovisi o carevoj volji. Da, i mnogi su bogovi osjetili carevo nezadovoljstvo. U prilog mome dokazu ide i to ako su dionici njegove naklonosti, kada im podjeljuje kakav dar ili povlasticu. Kako će oni koji su tako u carevoj vlasti, koji potpuno njemu pripadaju, imati carevu zaštitu u svojim rukama, tako da možete zamisliti kako su kadri dati caru ono što lakše dobivaju od njega? To je dakle osnova po kojoj nas se optužuje za uvredu carskoga veličanstva, to jest što careve ne podlažemo njihovim vlastitim posjedima, što u njihovu korist ne vršimo puko prividno bogoslužje, ne vjerujući da njihova sigurnost počiva u olovnim rukama. No vi ste krajnje bezbožni koji je tražite ondje gdje je nema, koji je tražite od onih koji je nemaju za dati, zaobilazeći Onoga u čijoj je ona potpuno vlasti. Osim toga, progonite one koji znaju gdje je treba tražiti i koji, znajući gdje je treba tražiti, znaju je i izmoliti.
30.
Jer mi molitvu za sigurnost naših vladara upućujemo vječnomu, istinitomu, živomu Bogu, čiju naklonost, iznad svih drugih, moraju i sami željeti. Oni znaju od koga su dobili svoju vlast; znaju, kao ljudi, od koga su primili sam život; uvjereni su da je On jedini Bog, o čijoj snazi jedino potpuno ovise, od kojega su drugi, nakon kojega zauzimaju najviša mjesta, prije i iznad svih bogova. Zašto ne, budući da su iznad svih živih ljudi, a živi su, kao živi, nadmoćni mrtvima? Oni razmišljaju o opsegu svoje vlasti i tako dolaze do shvaćanja Svevišnjega; priznaju da svu svoju moć imaju od Onoga protiv koga im je moć ništa. Neka car povede rat protiv neba; neka nebo vodi zarobljeno u svojem trijumfu; neka postavi straže na nebo; neka nametne poreze nebu! Ne može. Upravo zato što je manji od neba, on je velik. Jer on sam pripada Onomu komu pripada nebo i svako stvorenje. On dobiva svoje žezlo ondje gdje je najprije dobio svoju ljudskost; svoju vlast ondje gdje je dobio dah života. Onamo uzdižemo svoje oči, raširenih ruku, jer su čiste od grijeha; nepokrivene glave, jer se nemamo čega stidjeti; naposljetku, bez poticatelja, jer molimo iz srca. Bez prestanka za sve naše careve prinosimo molitvu. Molimo za dug život, za sigurnost carstva, za zaštitu carske kuće, za hrabru vojsku, vjeran senat, čestit narod, miran svijet, za sve što bi car, kao čovjek ili kao car, mogao željeti. Te stvari ne mogu tražiti ni od koga drugoga doli od Boga od kojega znam da ću ih dobiti, kako zato što ih On jedini daruje, tako i zato što imam pravo na Njegov dar kao Njegov sluga, iskazujući štovanje samo Njemu, progonjen zbog Njegova nauka, prinoseći Mu, po Njegovu vlastitom zahtjevu, onu skupocjenu i plemenitu žrtvu molitve poslane iz čedna tijela, neokaljane duše, posvećena duha, a ne nekoliko zrna tamjana što se kupuju za novčić, suze arapskoga drveta, ne nekoliko kapi vina, ne krv kakva bezvrijedna vola komu je smrt olakšanje, i, uz ostale odvratnosti, onečišćenu savjest, tako da se čovjek pita, kada vaše žrtve pregledavaju ti opaki svećenici, zašto se pregled ne vrši radije nad žrtvovateljima nego nad žrtvama. Dok su nam ruke tako raširene i uzdignute k Bogu, rastrgajte nas svojim željeznim pandžama, objesite nas na križeve, omotajte nas plamenom, odrubite nam glave mačem, pustite na nas divlje zvijeri, sam stav kršćanina koji moli jest stav spremnosti na svaku kaznu. Neka to, dobri vladari, bude vaše djelo: iščupajte iz nas dušu dok molimo Boga za cara. Na Božju istinu i odanost Njegovu imenu stavite žig zločina.
31.
No vi kažete da mi samo laskamo caru i da hvatamo te svoje molitve kako bismo izbjegli progonstvo. Hvala vam na vašoj zabludi, jer nam dajete priliku da dokažemo svoje tvrdnje. Pogledajte dakle vi, koji mislite da nam nije stalo do careva dobra, u Božje objave, istražite naše svete knjige, koje ne držimo u tajnosti i koje mnogi slučajevi stavljaju u ruke onih koji nisu od nas. Naučite iz njih da nam je naložena velika dobrohotnost, sve dotle da molimo Boga za svoje neprijatelje i zazivamo blagoslov na svoje progonitelje. Tko su dakle veći neprijatelji i progonitelji kršćana od upravo onih za čiju se uvredu veličanstva nas optužuje? Štoviše, i izrijekom i najjasnije Pismo kaže: »Molite za kraljeve, vladare i vlasti, da vam sve bude u miru.« Jer kada nastane nemir u carstvu, ako se ta smutnja osjeti na ostalim njegovim udovima, zasigurno se i mi, iako se ne smatra da smo skloni neredu, nalazimo na ovom ili onom mjestu koje je pogođeno nesrećom.
32.
Postoji i druga i veća potreba da prinosimo molitvu za careve, štoviše, za potpunu stabilnost carstva i općenito za rimske interese. Jer znamo da se silan potres koji prijeti cijeloj zemlji, zapravo sam svršetak svih stvari koji prijeti strašnim nevoljama, odgađa samo daljnjim opstankom Rimskoga Carstva. Nemamo dakle želje da nas zateknu ti strašni događaji; i molitvom da se njihov dolazak odgodi, pružamo svoju pomoć trajanju Rima. Više od toga, iako odbijamo prisizati genijama careva, prisižemo njihovom sigurnošću, koja vrijedi daleko više od svih vaših genija. Zar ne znate da se ti geniji nazivaju »Dæmones«, pa otuda i deminutivni naziv »Dæmonia« za njih? U carevima poštujemo Božju odredbu, koji ih je postavio nad narodima. Znamo da u njima ima ono što je Bog htio; a onomu što je Bog htio želimo svaku sigurnost i prisegu njime smatramo velikom prisegom. A što se tiče demonā, to jest vaših genija, navikli smo ih izgoniti, a ne prisizati njima i time im podjeljivati božansku čast.
33.
No zašto se duže zadržavati na poštovanju i svetom uvažavanju kršćana prema caru, na koga ne možemo ne gledati kao na onoga koga je naš Gospodin pozvao u njegovu službu? Tako da bih na valjanim osnovama mogao reći da je car više naš nego vaš, jer ga je naš Bog postavio. Stoga, imajući to pravo na njega, činim više od vas za njegovo dobro, ne samo zato što to tražim od Onoga koji to može dati, ili zato što tražim kao onaj koji to zaslužuje dobiti, nego i zato što, držeći carevo veličanstvo u dužnim granicama i stavljajući ga pod Svevišnjega te čineći ga manjim od božanskoga, više ga preporučujem naklonosti Božanstva, kojemu ga jedinome činim podređenim. Ali ga stavljam u podložnost Onomu koga smatram slavnijim od njega samoga. Nikada neću cara nazvati Bogom, i to bilo zato što nije u meni da budem kriv za laž, bilo zato što ga se ne usuđujem izvrgnuti ruglu, bilo zato što ni on sam neće željeti da se to uzvišeno ime primijeni na njega. Ako je samo čovjek, u njegovu je interesu kao čovjeka da Bogu dade Njegovo više mjesto. Neka mu bude dovoljno nositi ime cara. I to je veliko ime koje daje Bog. Nazvati ga Bogom znači oduzeti mu njegov naslov. Ako nije čovjek, car ne može biti. Čak i kada u počastima trijumfa sjedi na tim uzvišenim kolima, podsjeća ga se da je samo čovjek. Glas iza njegovih leđa neprestano mu šapće na uho: »Pogledaj iza sebe; sjeti se da si samo čovjek.« I to samo dodaje njegovu klicanju, što sjaji tako nadmoćnom slavom da je potrebno opominjuće ukazivanje na njegovo stanje. To dodaje njegovoj veličini što mu je potreban takav spomen, kako ne bi pomislio da je božanstvo.
34.
Koliko se tiče Augusta, utemeljitelja carstva, on nije htio imati ni naslov Gospodin; jer i to je ime Božanstva. Što se mene tiče, voljan sam caru dati taj naziv, ali u uobičajenom značenju te riječi, i kada nisam prisiljen zvati ga Gospodinom kao na Božjem mjestu. No moj je odnos prema njemu odnos slobode; jer imam samo jednoga istinitoga Gospodina, Boga svemogućega i vječnoga, koji je Gospodin i caru. Kako može onaj koji je uistinu otac svoje domovine biti njezin gospodar? Ime pobožnosti ugodnije je od imena moći; tako se i glave obitelji nazivaju očevima radije nego gospodarima. Još manje bi car trebao imati ime Boga. Možemo samo ispovijedati vjeru da je on to najnedostojnijim, štoviše, pogubnim laskanjem; to je baš kao da, imajući cara, drugoga nazivate tim imenom, u kojem slučaju nećete li nanijeti veliku i neukrotivu uvredu onomu koji stvarno vlada? Uvredu koje se i on mora bojati komu ste podijelili taj naslov. Dajte sve poštovanje Bogu, ako želite da On bude milostiv caru. Odreknite se svakoga štovanja i vjere u bilo koje drugo biće kao božansko. Prestanite također davati sveto ime onomu komu je sam Bog potreban. Ako se takva laskavost ne stidi svoje laži obraćajući se čovjeku kao božanskomu, neka se barem malo poboji zla zamenja koje nosi. Prizivanje je kletve dati caru ime boga prije njegove apoteoze.
35.
To je dakle razlog zašto se kršćane smatra javnim neprijateljima: što ne iskazuju nikakve isprazne, ni lažne, ni ludjačke počasti caru; što kao ljudi koji vjeruju u istinsku vjeru radije slave svoje blagdane s dobrom savješću nego s uobičajenom raspuštenošću. Zaista je znatno štovanje iznositi vatre i ležajeve pred javnost, gozbovati od ulice do ulice, pretvoriti grad u jednu veliku krčmu, praviti blato od vina, trčati u skupinama k djela nasilja, k djela besramnosti i mamištva požude! Što! Zar se javna radost očituje javnom sramotom? Priliče li stvari koje su nepristojne u drugo vrijeme blagdanima vladarā? Zar oni koji obdržavaju pravila krposti iz poštovanja prema caru radi njega odstupaju od njih? Hoće li pobožnost biti dopuštenje za nemoralna djela i hoće li se na religiju gledati kao na prigodu za svu razuzdanu razmetljivost? Jadni mi, dostojni svake osude! Jer zašto zavjetne dane i velika veselja u čast carevā obdržavamo s čistoćom, trijeznošću i krpošću? Zašto na dan radosti niti ne oblažemo svoje dovratnike lovorom, niti narušavamo dan svjetiljkama? Prikladna je stvar, na poziv javne svečanosti, urediti svoju kuću poput kakva novog javnog doma. Međutim, u pogledu ovoga štovanja manjega veličanstva, u pogledu kojega nas se optužuje za niže svetogrđe, jer ne slavimo zajedno s vama blagdane carevā na način koji jednako zabranjuju skromnost, pristojnost i čistoća, uistinu su oni ustanovljeni radije radi pružanja prigode za razuzdanost nego iz kakva dostojna motiva; u toj stvari želim istaknuti koliko ste vjerni i istiniti, da se ne bi možda i ovdje oni koji ne žele da nas se smatra Rimljanima, nego neprijateljima rimskih vrhovnih vladara, sami pokazali gorima od nas opakih kršćana! Pozivam se na same stanovnike Rima, na domaće stanovništvo sedam brežuljaka: štedi li ikada taj njihov rimski pučki govor kojega cara? Tibar i škole divljih zvijeri svjedoče. Recite sada, da je priroda prekrila naša srca prozirnom tvari kroz koju bi svjetlost mogla proći, čija srca, sva urezana, ne bi odala prizor ovoga ili onoga cara kako predsjeda podjeli darova? I to u isto vrijeme dok izvikuju: »Neka Jupiter oduzme godine nama, a s njima produži tebi«, riječi tako strane usnama kršćanina kao što je izvan njegova značaja željeti promjenu cara. No to je svjetina, kažete; pa ipak, kao svjetina, oni su još uvijek Rimljani, i nitko češće od njih ne zahtijeva smrt kršćana. Naravno, onda su ostali staleži, kako priliči njihovu višemu staležu, vjerski vjerni. Nema daha izdaje nikada u senatu, u viteškom staležu, u taboru, u palači. Odakle su onda došli Kasije, Niger, Albin? Odakle oni koji su napali cara između dva lovorova gaja? Odakle oni koji su vježbali hrvanje kako bi stekli vještinu da ga zadave? Odakle oni koji su pod punom spremom provalili u palaču, drskiji od svih vaših Tigerija i Partenija? Ako se ne varam, bili su Rimljani; to jest, nisu bili kršćani. Pa ipak su svi oni, uoči samoga svoga izdajničkoga ustanka, prinosili žrtve za sigurnost cara i prisizali njegovim genijem, jedno u ispovijesti, a drugo u srcu; i bez sumnje imali su običaj nazivati kršćane državnim neprijateljima. Da, i osobe koje se sada svakodnevno razotkrivaju kao suučesnici ili odobravatelji tih zločina i izdaja, još preostala pabirčenja nakon berbe izdajica, kakvim su zelenim i granatim lovorikama zaodjenuli svoje dovratnike, kakvim su visokim i blistavim svjetiljkama kadili svoje trijemove, kakvim su najizvrsnijim i najčudnijim ležajevima razdijelili Forum među sobom; ne da bi slavili javna veselja, nego da bi unaprijed osjetili okus svojih vlastitih zavjetnih razdoblja sudjelujući u svečanostima drugoga, te inaugurirali model i sliku svoje nade, mijenjajući u svojim mislima carevo ime. Isto štovanje, i to dužnički, iskazuju i oni koji se savjetuju s astrologima, gatarima, augurima i čarobnjacima o životu carevā, vještinama kojima se, budući da su ih obznanili anđeli koji su sagriješili i koje je Bog zabranio, kršćani ne služe ni u svojim vlastitim stvarima. No tko ima ikakvu prigodu ispitivati o životu cara, ako nema kakvu želju ili misao protiv njega, ili kakve nade i očekivanja nakon njega? Jer savjetovanja ove vrste nemaju isti motiv u slučaju prijateljā kao u slučaju vladarā. Zabrinutost rođaka nešto je sasvim drugo od zabrinutosti podanika.
36.
Ako je činjenica da se za ljude koji nose ime Rimljana otkriva da su neprijatelji Rima, zašto se nama, na temelju toga što nas se smatra neprijateljima, uskraćuje ime Rimljana? Možemo uistinu biti i Rimljani i neprijatelji Rima, kada se za ljude koji prolaze kao Rimljani otkrije da su neprijatelji svoje domovine. Tako se naklonost, vjernost i poštovanje koji se duguju carevima ne sastoje u takvim znakovima štovanja kao što su ovi, koje čak i neprijateljstvo može revno vršiti, ponajviše kao ogrtač svojim namjerama; nego u onim načinima koje nam Božanstvo tako zasigurno nalaže kao što se smatraju potrebnima u slučaju svih ljudi, kao i careva. Djela istinske dobrote srca ne dugujemo samo carevima. Nikada ne činimo dobro pristrano; jer u vlastitom interesu postupamo kao oni koji ne uzimaju plaću ni pohvale ni nagrade od čovjeka, nego od Boga, koji i zahtijeva i nagrađuje nepristrano dobročinstvo. Mi smo isti prema carevima kao i prema svojim običnim bližnjima. Jer jednako nam je zabranjeno željeti zlo, činiti zlo, govoriti zlo, misliti zlo o svim ljudima. Ono što ne smijemo učiniti caru, ne smijemo učiniti nikomu drugomu; ono što ne bismo učinili nikomu, utoliko prije, možda, ne bismo smjeli učiniti onomu koga je Bogu bilo milo tako visoko uzvisiti.
37.
Ako nam je dakle naloženo da ljubimo svoje neprijatelje, kao što sam gore napomenuo, koga imamo mrziti? Ako smo povrijeđeni, zabranjeno nam je uzvraćati, da sami ne postanemo jednako loši: tko može pretrpjeti povredu od naših ruku? S obzirom na to, prisjetite se vlastitih iskustava. Koliko često nanosite teške okrutnosti kršćanima, dijelom zato što vam je to vlastita sklonost, a dijelom u pokornosti zakonima! Koliko često također neprijateljska svjetina, ne mareći za vas, uzima zakon u svoje ruke i napada nas kamenjem i plamenom! Sa samim bjesnilom bakanala ne štede ni kršćanske mrtve, nego ih, sada žalosno promijenjene, više ne cijele, trgaju iz počinka groba, iz utočišta, mogli bismo reći, smrti, sijekući ih na komade, komadajući ih. Pa ipak, tako povezani kako jesmo, ikada tako spremni žrtvovati svoje živote, na koji mi pojedinačni slučaj osvete za povredu možete ukazati, iako bi, kada bi se među nama smatralo ispravnim uzvraćati zlo zlom, jedna jedina noć s bakljom ili dvama mogla postići obilnu osvetu? No daleko od ideje da se božanska sljedba osvećuje ljudskim vatrama ili da ustukne pred trpljenjima u kojima se kuša. Ako bismo uistinu željeli igrati ulogu otvorenih neprijatelja, a ne samo tajnih osvetnika, bi li nam nedostajalo snage, bilo u broju bilo u sredstvima? Mavri, Markomani, sami Parti, ili bilo koji pojedinačni narod, ma kako velik, koji nastanjuje odijeljeni teritorij i ograničen je u svojim granicama, nadmašuje, zaista, u broju narod raširen po cijelom svijetu! Od jučer smo, a ispunili smo svako mjesto među vama, gradove, otoke, utvrde, općine, trgovišta, sam tabor, plemena, dekurije, palaču, senat, forum, ništa vam nismo ostavili doli hramove vaših bogova. Za koje ratove ne bismo bili prikladni, ne željni, čak i s nejednakim snagama, mi koji se tako rado predajemo maču, kada se u našoj vjeri ne bi smatralo boljim biti ubijen nego ubiti? Čak i bez oružja i ne podižući nikakav ustanički barjak, nego jednostavno u neprijateljstvu prema vama, mogli bismo voditi borbu s vama samim zlovoljnim odvajanjem. Jer ako bi se tolika mnoštva ljudi odvojila od vas i sklonila u kakav udaljeni kutak svijeta, pa sam gubitak tolikih građana, kakve god vrste bili, prekrio bi carstvo sramotom; štoviše, u samom napuštanju bila bi izvršena osveta. Zašto, bili biste prestravljeni samoćom u kojoj biste se našli, takvom sveprožimajućom tišinom i tom utrnulošću kao u mrtvome svijetu. Morali biste tražiti podanike kojima biste vladali. Ostalo bi vam više neprijatelja nego građana. Jer sada je golemi broj kršćana ono što vaše neprijatelje čini tako malobrojnima, budući da su gotovo svi stanovnici vaših raznih gradova Kristovi sljedbenici. Pa ipak radije nas nazivate neprijateljima ljudskoga roda nego ljudske zablude. Štoviše, tko bi vas izbavio od tih tajnih neprijatelja koji su neprestano zaposleni i uništavanjem vaših duša i rušenjem vašega zdravlja? Tko bi vas spasio, mislim, od napada tih duhova zla, koje bez nagrade ili plaće izgonimo? Samo to bila bi nam dovoljna osveta, da otada budete prepušteni opsjednuću nečistih duhova. No umjesto da uzmete u obzir ono što nam se duguje za važnu zaštitu koju vam pružamo, i iako vam nismo samo nikakva muka, nego zapravo neophodni za vaše dobro, radije nas smatrate neprijateljima, što uistinu i jesmo, ali ne čovjeka, nego radije njegove zablude.
38.
Ne bi li stoga kršćani trebali zavrijediti ne samo nešto blaži postupak, nego i mjesto među zakonom dopuštenim društvima, budući da ih se ne može optužiti ni za kakav od onih zločina kojih se obično pribojava od nedopuštenih udruženja? Jer, ako se ne varam, zabrana takvih udruženja počiva na razboritoj brizi za javni red, kako se država ne bi razdijelila na stranke, što bi naravno dovelo do nereda na izbornim skupštinama, u vijećima, kurijama, posebnim zborovima, pa čak i na javnim igrama zbog neprijateljskih sukoba suparničkih stranaka; osobito sada kada su ljudi, u potrazi za dobitkom, počeli svoje nasilje smatrati robom koja se kupuje i prodaje. No nama, u kojima je zamro svaki žar za postizanjem slave i časti, ne preostaje nikakav snažan poticaj za sudjelovanje u vašim javnim skupštinama; niti nam ima ičega tuđijeg od državnih poslova. Mi priznajemo samo jednu opću zajednicu, svijet. Odričemo se svih vaših priredaba, jednako snažno kao što se odričemo i onoga iz čega su potekle, za što znamo da je začeto u praznovjerju, odričući se samih stvari koje su temelj njihovih predstava. Među nama se nikada ne govori, niti se gleda, niti se sluša išta što bi imalo ikakve veze s bjesnilom cirkusa, besramnošću kazališta, okrutnostima borilišta, beskorisnim vježbama vježbališta. Zašto se sablažnjavate nad nama zato što se razlikujemo od vas u pogledu vaših užitaka? Ako ne želimo sudjelovati u vašim nasladama, gubitak je naš, ako tu uopće ima gubitka, a ne vaš. Mi odbacujemo ono što vama godi. Vama se, s druge strane, ne mili ono što je naša radost. Epikurovcima ste dopustili da sami za sebe odrede jedno istinsko vrelo užitka, mislim na duševni mir; kršćanin sa svoje strane ima mnoga takva uživanja, pa kakvo je u tome zlo?
39.
Odmah ću, dakle, prijeći na prikazivanje osobitosti kršćanskoga društva, kako bih, pošto sam pobio zlo koje mu se pripisuje, pokazao njegovo stvarno dobro. Mi smo tijelo povezano zajedničkim vjeroispovijedanjem, jedinstvom stege i svezom zajedničke nade. Sastajemo se kao zbor i zajednica, kako bismo, prinoseći molitvu Bogu kao združenim snagama, navalili na njega svojim prošnjama. Takvo je nasilje Bogu milo. Molimo i za careve, za njihove službenike i za sve koji su na vlasti, za blagostanje svijeta, za prevlast mira, za odgodu svršetka svijeta. Okupljamo se na čitanje svetih spisa, ako kakva posebnost vremenā zahtijeva bilo opomenu bilo podsjećanje. Bilo kako bilo u tom pogledu, svetim riječima hranimo svoju vjeru, podižemo svoju nadu, učvršćujemo svoje pouzdanje; a jednako tako usmjeravanjem na Božje zapovijedi utvrđujemo dobre običaje. Na istome se mjestu izriču i opomene, dijele se ukori i sveta kažnjavanja. Jer se kod nas sud donosi s velikom ozbiljnošću, kako i dolikuje onima koji su uvjereni da stoje pred licem Božjim; i pruža se najočitiji predokus budućega suda kada netko sagriješi tako teško da ga valja isključiti iz zajedništva u molitvi, iz zbora i iz svakoga svetog općenja. Među nama predsjedaju prokušani starješine, koji tu čast nisu stekli novcem, nego dokazanim značajem. Ničim što pripada Bogu ne trguje se. Premda imamo neku vrstu blagajne, ona se ne puni otkupninom, kao da je riječ o religiji koja ima svoju cijenu. Mjesečno, ako tko želi, svatko prilaže skroman dar; ali samo ako mu je po volji i samo ako može, jer nema nikakve prisile, sve je dragovoljno. Ti su darovi, da tako kažemo, polog pobožnosti. Jer se ne uzimaju odande da bi se trošili na gozbe, pijanke i krčme, nego za prehranu i pokop siromaha, za podmirenje potreba dječaka i djevojčica bez imetka i roditelja, te staraca vezanih za kuću; također i onih koji su doživjeli brodolom; a ako se tko nađe u rudnicima, ili prognan na otoke, ili zatvoren u tamnicama, samo zbog vjernosti Božjoj Crkvi, postaju štićenici svojega svjedočanstva. No nadasve su djela tako plemenite ljubavi ono što mnoge navodi da nam utiskuju sramotni žig. »Gledajte«, kažu, »kako ljube jedni druge«, jer sami izgaraju od uzajamne mržnje; »kako su spremni čak i umrijeti jedni za druge«, jer bi sami radije ubili. Gnjeve se na nas i zato što jedni druge nazivamo braćom; ni zbog kojega drugog razloga, kako držim, doli zato što se među njima imena srodstva uzimaju tek iz pukoga pretvaranja naklonosti. No mi smo i vaša braća, po zakonu zajedničke majke naravi, premda ste vi jedva ljudi, jer ste tako nebratski raspoloženi. Ujedno, koliko se prikladnije nazivaju i smatraju braćom oni koji su privedeni spoznaji Boga kao svoga zajedničkog Oca, koji su se napojili jednim Duhom svetosti, koji su iz iste utrobe zajedničkoga neznanja s mukom stupili u isto svjetlo istine! Ali možda se upravo zbog toga smatra da imamo manje prava nazivati se pravom braćom, što nikakva tragedija ne diže buku oko našega bratstva, ili što obiteljski imutak, koji među vama obično razara bratstvo, među nama stvara bratske sveze. Jednodušni i sjedinjeni u duši, ne oklijevamo dijeliti svoja zemaljska dobra jedni s drugima. Među nama je sve zajedničko, osim naših žena. Mi se odričemo zajedništva ondje gdje ga jedino provode drugi, koji ne samo da prisvajaju žene svojih prijatelja, nego nadasve velikodušno prepuštaju svoje žene prijateljima, slijedeći, vjerujem, primjer onih drevnih mudraca, Grka Sokrata i Rimljanina Katona, koji su sa svojim prijateljima dijelili žene kojima su se oženili, čini se radi poroda i za sebe i za druge; jesu li time činili protiv volje svojih družica, ne bih znao reći. Zašto bi uopće brinule o svojoj čistoći kad su je njihovi muževi tako spremno dijelili drugima? O, plemenitog li primjera atičke mudrosti, rimske ozbiljnosti, gdje filozof i cenzor izigravaju svodnike! Što je čudno ako vi oskvrnjujete tu veliku ljubav kršćana jednih prema drugima! Jer vi pogrđujete i naše skromne gozbe, tvrdeći da su rasipne, kao i zloglasno opake. Na nas se, čini se, primjenjuje Diogenova izreka: »Megarani se goste kao da će sutra umrijeti, a grade kao da nikada neće umrijeti!« No lakše se vidi trun u tuđem oku nego brvno u vlastitome. Pa sam se zrak usmrdio od podrigivanja tolikih plemena, kurija i dekurija. Salijci ne mogu prirediti svoju gozbu bez zaduživanja; morate pitati računovođe koliko koštaju Herkulove desetine i žrtvene gozbe; najbolji se kuhar postavlja za Apaturije, Dionizije, atička otajstva; dim sa Serapisove gozbe dozvat će vatrogasce. Ipak, velika se buka podiže samo oko skromne blagovaonice kršćana. Naša gozba objašnjava samu sebe svojim imenom. Grci je nazivaju agape, to jest ljubav. Ma koliko stajala, naš je trošak u ime pobožnosti dobitak, budući da dobrima te gozbe pomažemo potrebitima; ne kao što je kod vas, gdje nametnici teže za slavom udovoljavanja svojim razvratnim nagnućima, prodajući se za trbušnu gozbu svakojakom sramotnom postupanju, nego se, kao što je to kod samoga Boga, posebno poštovanje iskazuje poniznima. Ako je svrha naše gozbe dobra, u tom svjetlu prosudite i njezina daljnja pravila. Budući da je riječ o činu bogoštovlja, ona ne dopušta nikakvu prostaštinu ni razuzdanost. Sudionici, prije nego što sjednu za stol, najprije okuse molitvu Bogu. Jede se onoliko koliko utažuje glad; pije se onoliko koliko dolikuje čednima. Kažu da je dosta, kao oni koji se sjećaju da i tijekom noći moraju častiti Boga; razgovaraju kao oni koji znaju da je Gospodin jedan od njihovih slušatelja. Nakon pranja ruku i unošenja svjetiljki, svakoga se poziva da istupi i zapjeva, kako može, hvalospjev Bogu, bilo iz Svetoga pisma bilo vlastita sastavka, što je dokaz umjerenosti našega pijenja. Kao što je gozba započela molitvom, tako se molitvom i zaključuje. S nje odlazimo ne kao čete zlikovaca, niti kao skupine skitnica, niti da bismo se odali razvratnim djelima, nego pazeći jednako na svoju čednost i stidljivost kao da smo bili u školi kreposti, a ne na gozbi. Priznajte zboru kršćana ono što mu pripada i smatrajte ga protuzakonitim ako je nalik skupovima nedopuštene vrste: neka svakako bude osuđen ako se protiv njega može podići ikakva utemeljena tužba, kakva se podiže protiv tajnih strančarenja. No tko je ikada pretrpio štetu od naših sastanaka? Mi smo u svojim zajednicama upravo onakvi kakvi smo i kad smo odvojeni jedni od drugih; kao zajednica smo ono što smo i kao pojedinci; nikome ne nanosimo štetu, nikoga ne uznemirujemo. Kada se sastaju čestiti, kada se sastaju kreposni, kada se pobožni i čisti okupljaju u zbor, to ne biste trebali nazivati strankom, nego kurijom, to jest Božjim sudom.
40.
Naprotiv, ime stranke zaslužuju oni koji se urote kako bi navukli mržnju na dobre i kreposne ljude, koji viču protiv nevinih glava, nudeći kao opravdanje svojega neprijateljstva neutemeljenu tvrdnju da smatraju kršćane uzrokom svake javne nesreće, svake nevolje koja pogađa narod. Ako Tiber naraste do gradskih zidina, ako Nil ne izlije svoje vode po poljima, ako nebo ne da kiše, ako nastane potres, ako nastupi glad ili kuga, odmah se viče: »Kršćane pred lava!« Zar ćete tolikom mnoštvu suprotstaviti jednu jedinu zvijer? Recite mi, molim vas, koliko je nevolja zadesilo svijet i pojedine gradove prije Tiberijeva vladanja, to jest prije Kristova dolaska? Čitamo da su otoci Hijera, Anafa, Del, Rod i Kos, s mnogim tisućama ljudskih bića, bili progutani. Platon nas izvješćuje da je Atlantski ocean progutao područje veće od Azije ili Afrike. Potres je također popio Korintsko more; a silina valova odcijepila je dio Lukanije, odakle je dobila ime Sicilija. Te se stvari zacijelo nisu mogle dogoditi a da stanovnici ne pretrpe štetu. No gdje su tada bili, ne kažem kršćani, ti preziratelji vaših bogova, nego gdje su bili sami vaši bogovi u one dane kada je potop izlio svoje zatorne vode po cijelome svijetu ili, kako je Platon mislio, samo po njegovu ravničarskom dijelu? Jer da su oni nastali kasnije od te nesreće, obilato svjedoče sami gradovi u kojima su rođeni i umrli, štoviše, koje su utemeljili; jer ti gradovi ne bi mogli postojati danas osim kao gradovi koji pripadaju vremenu nakon potopa. Palestina još nije bila primila iz Egipta svoj židovski roj doseljenika, niti se rod iz kojega su potekli kršćani još ondje nastanio, kada su njezini susjedi Sodoma i Gomora bili uništeni ognjem s neba. Ta zemlja još zaudara po tom požaru; a ako na tamošnjem drveću i ima jabuka, one pružaju samo privid oku, tek što ih dotaknete, pretvaraju se u pepeo. Niti su se Tuskija i Kampanija mogle žaliti na kršćane u one dane kada je oganj s neba preplavio Vulsine, a Pompeji bili uništeni ognjem iz vlastite planine. Nitko još nije štovao pravoga Boga u Rimu kada je Hanibal kod Kane mjerio rimske poginule varićacima rimskoga prstenja. Svi su vaši bogovi bili predmeti klanjanja, općepriznati, kada su Senonci tijesno opsjeli sam Kapitol. I u skladu je sa svim time to što su, ako je ikada kakva nevolja zadesila gradove, hramovi i zidine podjednako dijelili nesreću, tako da je bjelodano jasno kako to nije bilo djelo bogova, budući da je zadesilo i njih same. Istina je da je ljudski rod uvijek zasluživao zlo od Božje ruke. Prije svega, zato što mu je bio nepokoran, jer kada ga je djelomično i spoznao, ne samo da ga nije tražio, nego je čak izmislio druge, vlastite bogove kojima se klanjao; i nadalje, zato što su, kao posljedica njihova dragovoljnog neznanja o Učitelju pravednosti, Sucu i Osvetniku grijeha, svi poroci i zločini rasli i cvali. No da su ljudi tražili, upoznali bi uzvišeni cilj svojega traženja; a spoznaja bi urodila poslušnošću, i poslušnost bi naišla na milostiva umjesto na gnjevna Boga. Trebali bi dakle uvidjeti da se isti taj Bog gnjevi na njih sada kao i u drevna vremena, prije nego što se o kršćanima uopće govorilo. Njegovim su se blagoslovima naslađivali, stvorenima prije nego što su načinili ijedno od svojih božanstava: i zašto ne mogu shvatiti da njihova zla dolaze od Onoga čiju dobrotu nisu prepoznali? Trpe od ruku Onoga prema komu su bili nezahvalni. A unatoč svemu što se govori, ako usporedimo nevolje prijašnjih vremena, one nas danas pogađaju lakše, otkad je Bog dao kršćane svijetu; jer od toga je vremena krepost nametnula određenu stegu zloći svijeta, i ljudi su se počeli moliti za odvraćanje Božjega gnjeva. Jednom riječju, kada ljetni oblaci ne daju kiše i kada je godišnje doba razlog za tjeskobu, vi doista, siti svakodnevnih gozbi i uvijek željni pira, dok su kupelji, krčme i bludilišta uvijek puni posla, prinosite Jupiteru svoje žrtve za kišu; nalažete narodu bosonoge ophode; tražite nebo na Kapitolu; gledate u stropove hramova tražeći žuđene oblake, dok vam Bog i nebo uopće nisu u mislima. Mi, sasušeni od postova i strogo zauzdanih strasti, ustežući se koliko je god moguće od svih uobičajenih životnih užitaka, valjajući se u kostrijeti i pepelu, salijećemo nebo svojim usrdnim molbama, diramo Božje srce, a kada iznudimo božansko milosrđe, eto, sva čast pripada Jupiteru!
41.
Vi ste, dakle, uzročnici nevolja u ljudskim poslovima; na vama leži krivnja za javne nesreće, budući da ih neprestano privlačite, vi koji prezirete Boga i klanjate se kipovima. Doista bi se činilo naravnijim vjerovati da je gnjevan Onaj koji je zanemaren, a ne oni kojima se iskazuje svako štovanje; ili pak postupaju krajnje nepravedno ako zbog kršćana šalju nevolje na vlastite štovatelje, koje bi morali sačuvati od kazni namijenjenih kršćanima. Ali to, kažete, pogađa i vašega Boga, budući da dopušta da njegovi štovatelji trpe zbog onih koji ga obeščašćuju. No priznajte najprije raspored njegove providnosti, pa nećete tako uzvraćati. Jer Onaj koji je jednom zauvijek odredio vječni sud na svršetku svijeta, ne požuruje odvajanje, koje je bitno za sud, prije svršetka. U međuvremenu postupa sa svim vrstama ljudi jednako, tako da svi zajedno dijele njegove naklonosti i ukore. Njegova je volja da odbačeni i izabrani imaju zajedničke nevolje i blagostanja, kako bismo svi imali isto iskustvo njegove dobrote i strogosti. Naučivši to iz njegovih vlastitih usta, mi ljubimo njegovu dobrotu, bojimo se njegova gnjeva, dok vi oboje prezirete; i stoga su životne patnje, ukoliko nas zapadnu, u našem slučaju milosne opomene, dok su u vašem božanske kazne. Mi se doista nimalo ne uznemirujemo: jer, kao prvo, samo nam je jedno u ovome životu uistinu važno, a to je brzo otići iz njega; a potom, ako nas kakva nesreća zadesi, pripisuje se vašim prijestupima. Štoviše, premda smo jednako upleteni u nevolje zbog svoje tijesne povezanosti s vama, mi se tome radije radujemo, jer u tome prepoznajemo božanska proroštva koja zapravo učvršćuju pouzdanje i vjeru naše nade. Ali ako vam sva zla koja podnosite nanose bogovi koje štujete iz pakosti prema nama, zašto i dalje iskazujete štovanje bićima tako nezahvalnim i nepravednim, koja bi vam, umjesto da se gnjeve na vas, radije trebala pomagati i podupirati vas progoneći kršćane, čuvajući vas od njihovih patnji?
42.
No nas se poziva na odgovornost kao štetnike i po drugoj osnovi, te nas se optužuje da smo beskorisni u životnim poslovima. Kako bi to uopće moglo biti s ljudima koji žive među vama, jedu istu hranu, nose istu odjeću, drže se istih običaja, pod istim životnim nuždama? Mi nismo indijski brahmani ili gimnosofisti, koji borave u šumama i progone se iz uobičajenoga ljudskog života. Ne zaboravljamo dug zahvalnosti koji dugujemo Bogu, svojemu Gospodinu i Stvoritelju; ne odbacujemo nijedno stvorenje njegovih ruku, premda se zacijelo obuzdavamo kako se nijednim njegovim darom ne bismo koristili neumjereno ili grešno. Tako boravimo s vama na ovome svijetu, ne odričući se ni trga, ni mesnice, ni kupelji, ni dućana, ni radionice, ni svratišta, ni tjednoga sajma, niti bilo kojega drugoga trgovačkog mjesta. Plovimo s vama, vojujemo s vama i obrađujemo zemlju s vama; i na sličan se način udružujemo s vama u vašim trgovinama, pa čak i u raznim vještinama svoja djela činimo javnim dobrom na vašu korist. Kako to da se činimo beskorisnima u vašim svakodnevnim poslovima, živeći s vama i od vas kako već živimo, ne mogu razumjeti. No ako i ne polazim vaše vjerske obrede, ipak sam na taj sveti dan čovjek. Za Saturnalija se ne kupam u zoru, kako ne bih izgubio i dan i noć; ipak se kupam u pristojno i zdravo doba, koje mi čuva i toplinu i krv. Mogu biti ukočen i blijed poput vas nakon pranja tek kada budem mrtav. Ne blagujem javno na Bahovoj gozbi, po običaju boraca sa zvijerima na njihovoj posljednjoj gozbi. Ipak imam udjela u vašim zalihama, gdje god mi se dogodi jesti. Ne kupujem vijenac za svoju glavu. Što se vas tiče kako ih rabim, ako je cvijeće ipak kupljeno? Smatram ugodnijim imati ga slobodna i raspuštena, kako se leluja na sve strane. Čak i ako je spleteno u vijenac, mi vijenac mirišemo nosnicama: neka oni koji kosom hvataju miris brinu o tome. Ne idemo na vaše priredbe; ipak predmete koji se ondje prodaju, ako su mi potrebni, lakše ću nabaviti na njihovim pravim mjestima. Mi doista ne kupujemo tamjan. Ako se Arabije na to žale, neka Sabejci budu posve sigurni da se njihova dragocjenija i skuplja roba troši u tolikoj mjeri za pokope kršćana koliko i za kađenje bogovima. U svakom slučaju, kažete, prihodi hramova svakim danom opadaju: kako malo njih sada ubacuje prilog! Uistinu, nismo kadri davati milostinju i vašim ljudskim i vašim nebeskim prosjacima; niti smatramo da smo dužni davati ikomu doli onima koji prose. Neka dakle Jupiter pruži ruku i primi, jer naše smilovanje troši više po ulicama nego vaše po hramovima. No vaši će drugi porezi priznati zahvalnost kršćanima; jer po vjernosti koja nas odvraća od prijevare prema bratu, po savjesti plaćamo sve njihove pristojbe: tako da bi se, utvrđivanjem koliko se gubi prijevarom i lažju u poreznim prijavama, lako mogao načiniti izračun, te bi se vidjelo da je razlog za pritužbu u jednom dijelu prihoda nadoknađen korišću koju drugi ubiru.
43.
Priznat ću, međutim, bez oklijevanja, da ima onih koji se u nekom smislu mogu žaliti na kršćane da su jalov rod: kao što su, na primjer, svodnici, podvodači i poslužitelji u kupalištima; ubojice, trovači i vračari; zloguki proroci, također, gataoci i zvjezdoznanci. No plemenit je plod kršćana to što nemaju nikakva ploda za takve. Pa ipak, ma kakav gubitak vaši probici trpjeli od religije koju ispovijedamo, zaštita koju imate od nas obilato to nadoknađuje. Koliko cijenite one, ne ističem ovdje one koji vas oslobađaju od zloduha, ne ističem one koji poradi vas upućuju molitve pred prijestolje pravoga Boga, jer možda u to ne vjerujete, nego one od kojih se nemate ničega bojati?
44.
Da, i nitko ne promišlja koliki je to gubitak za opće dobro, gubitak koliko velik toliko i stvaran, nitko ne procjenjuje štetu nanesenu državi kad se nas, kreposne ljude, pogubljuje u tolikom broju; kad toliki istinski dobri trpe najtežu kaznu. I ovdje pozivamo vaša vlastita djela za svjedoke, vas koji svakodnevno predsjedate suđenjima optuženicima i izričete presude za zločine. Eto, u vašim dugim popisima optuženih za mnoga i raznovrsna zlodjela, ima li koji ubojica, koji džepar, koji krivac za svetogrđe, zavođenje ili krađu odjeće u kupalištima, da mu je ime upisano i kao kršćaninu? Ili kad se kršćane izvodi pred vas samo zbog njihova imena, nađe li se ikada među njima zločinac te vrste? Uvijek se od vaših ljudi zatvor puši, rudnici uzdišu, zvijeri hrane: od vas priređivači gladijatorskih igara uvijek dobivaju čopore zločinaca da ih tove za tu prigodu. Ondje ne nalazite nijednoga kršćanina, osim naprosto zato što je kršćanin; ili ako je ondje zbog nečega drugoga, kršćanin više nije.
45.
Mi smo, dakle, jedini bez zločina. Ima li u tome ičega čudnovatog, ako je to za nas prava nužnost? Jer to doista jest nužnost. Poučeni od samoga Boga što je dobrota, imamo o njoj savršenu spoznaju kako nam ju je objavio savršeni Učitelj; i vjerno vršimo njegovu volju, kako nam ju je naložio Sudac kojega se ne usuđujemo prezreti. No vi ste svoje predodžbe o kreposti dobili iz pukoga ljudskog mnijenja; i na ljudskom autoritetu počiva njezina obveza: stoga je vaš sustav djelatnoga morala manjkav, i u punini i u autoritetu potrebnom da proizvede život istinske kreposti. Ljudska mudrost da ukaže na ono što je dobro nije veća od njegova autoriteta da iznudi vršenje toga; jedno se jednako lako da prevariti kao što se drugo prezire. I stoga, koje je pravilo potpunije, reći: »Ne ubij«, ili poučiti: »Ne srdi se«? Što je savršenije, zabraniti preljub ili odvratiti čak i od jednoga jedinog požudnog pogleda? Što pokazuje viši razum, zabranjivati zločinstvo ili zlogovor? Što je temeljitije, ne dopustiti nanošenje nepravde ili ne podnositi čak ni da se uzvrati na nanesenu nepravdu? Premda uza sve to znate da su ti sami vaši zakoni, koji kao da vode kreposti, posuđeni od Božjega zakona kao drevnoga uzora. O Mojsijevu dobu već smo govorili. No kakav je stvarni autoritet ljudskih zakona, kad je u čovjekovoj moći i izbjeći ih, ponajčešće uspijevajući sakriti se od pogleda u svojim zločinima, i prezreti ih katkada, ako ga nagnuće ili nužda navede na prijestup? Promislite o tome i u svjetlu kratkoće svake kazne koju možete nanijeti, a koja nikada ne traje dulje nego do smrti. Na tom temelju Epikur omalovažava svaku patnju i bol, tvrdeći da ako je mala, vrijedna je prezira; a ako je velika, ne traje dugo. Nema sumnje, mi koji primamo nagrade pod sudom svevidećega Boga i koji od njega iščekujemo vječnu kaznu za grijeh, mi se jedini istinski trudimo dospjeti do besprijekorna života, pod utjecajem naše potpunije spoznaje, nemogućnosti prikrivanja i veličine zaprijećene muke, ne tek dugotrajne nego vječne, bojeći se onoga koga bi se trebao bojati i onaj koji sudi onima koji se boje, samoga Boga, velim, a ne prokonzula.
46.
Dovoljno smo odgovorili, kako držim, na optužbu za različite zločine na temelju kojih se tako žestoko zahtijeva kršćanska krv. U potpunosti smo iznijeli naš slučaj; i pokazali smo vam kako smo kadri dokazati da je naš iskaz istinit, mislim na vjerodostojnost i drevnost naših svetih spisa, kao i na priznanje samih sila duhovne zloće. Tko će se usuditi poduzeti naše pobijanje; ne vještinom riječi, nego, kako smo mi izveli naš dokaz, na temelju stvarnosti? No dok je istina koju držimo razjašnjena svima, nevjera u međuvremenu, u isti čas kad je uvjerena u vrijednost kršćanstva, koje je sada postalo dobro poznato po svojim dobročinstvima kao i iz svakodnevnoga općenja, prihvaća misao da to nije uistinu božanska stvar, nego prije neka vrsta filozofije. To su upravo one stvari, veli ona, koje filozofi savjetuju i ispovijedaju: nedužnost, pravednost, strpljivost, trijeznost, čistoća. Zašto nam se onda ne dopušta jednaka sloboda i nekažnjivost za naše nauke kao što je imaju oni s kojima nas, s obzirom na ono što poučavamo, uspoređuju? Ili zašto se njih, koji su nam tako slični, ne pritiska na iste dužnosti, zbog čijega se odbijanja naši životi izlažu pogibli? Jer tko sili filozofa da žrtvuje ili položi prisegu, ili da u podne pali beskorisne svjetiljke? Naprotiv, oni otvoreno obaraju vaše bogove, a u svojim spisima napadaju vaša praznovjerja; i vi im za to plješćete. Mnogi od njih čak, uz vaše odobravanje, laju protiv vaših vladara, te bivaju nagrađeni kipovima i plaćama, umjesto da budu bačeni zvijerima. I vrlo je pravo da tako bude. Jer oni se nazivaju filozofima, a ne kršćanima. To ime filozofa nema moć natjerati zloduhe u bijeg. Zašto i oni to ne mogu učiniti? Budući da filozofi drže zloduhe nižima od bogova. Sokrat je običavao govoriti: »Ako daimon dopusti.« Pa ipak i on, premda je u nijekanju postojanja vaših božanstava naslutio istinu, na samrti zapovjedi da se prinese pijetao Asklepiju, vjerujem u čast svoga oca, jer je Apolon proglasio Sokrata najmudrijim od ljudi. Lakomisleni Apolone! svjedočiš o mudrosti čovjeka koji je nijekao postojanje tvoga roda. U razmjeru s neprijateljstvom koje istina budi, vi se vrijeđate vjernim ustrajanjem uz nju; no onaj tko je kvari i samo se njome pretvara, upravo na temelju toga stječe naklonost njezinih progonitelja. Istinu za kojom filozofi, ti njezini izrugivači i kvaritelji, s neprijateljskim nakanama samo hlepe, te je čineći tako izopačuju, ne mareći ni za što doli za slavu, kršćani i žarko i prisno čeznu očuvati u njezinoj cjelovitosti, kao oni koji se doista brinu za svoje spasenje. Tako da nismo slični jedni drugima ni u našoj spoznaji ni u našim običajima, kako vi zamišljate. Jer kakvo je pouzdano obavještenje dao Tales, prvi među naravoslovnim filozofima, u odgovoru na Krezovo pitanje o Božanstvu, kad se odgađanje radi daljnjega promišljanja tako često pokazalo uzaludnim? Nema kršćanskoga radnika koji ne nalazi Boga i ne očituje ga, te mu stoga ne pripisuje sva ona svojstva koja tvore božansko biće, premda Platon tvrdi da nipošto nije lako otkriti Tvorca svemira; a kad ga se nađe, teško ga je obznaniti svima. No ako vas izazovemo na usporedbu u kreposti čistoće, okrećem se dijelu presude koju su Atenjani izrekli protiv Sokrata, koji je bio proglašen kvariteljem mladeži. Kršćanin se ograničava na ženski spol. Čitao sam također kako je bludnica Frina raspalila u Diogenu ognjeve požude, i kako je stanoviti Speusip, iz Platonove škole, poginuo u preljubničkom činu. Kršćanski muž nema posla ni s kim osim sa svojom vlastitom ženom. Demokrit, iskopavši si oči jer nije mogao gledati žene bez požude za njima, i trpio je bol ako mu strast nije bila zadovoljena, jasno priznaje, kaznom koju si nanosi, svoju neuzdržljivost. No kršćanin s očima iscijeljenim milošću slijep je u toj stvari; on je duhovno slijep za nasrtaje strasti. Ako ustvrdim našu uzvišeniju skromnost u ponašanju, odmah mi na um pada Diogen koji nečistim nogama gazi po oholim Platonovim ležajevima, pod utjecajem druge oholosti: kršćanin se ne oholi čak ni pred siromahom. Ako je trijeznost duha krepost o kojoj se raspravlja, eto Pitagore u Turiju i Zenona u Prijeni koji teže za vrhovnom vlašću: kršćanin ne teži ni za edilatom. Ako je posrijedi ravnodušnost prema nevoljama, imate Likurga koji odabire smrt samomoreći se glađu jer su Lakonci unijeli neku ispravku u njegove zakone: kršćanin, čak i kad je osuđen, zahvaljuje. Ako se usporedba načini s obzirom na pouzdanost, Anaksagora je zatajio polog svojih neprijatelja: kršćanin je poznat po svojoj vjernosti čak i među onima koji nisu njegove vjere. Ako stvar iskrenosti treba izvesti na sud, Aristotel je podlo svrgnuo svoga prijatelja Hermiju s njegova položaja: kršćanin ne nanosi zlo čak ni svome neprijatelju. S jednakom podlošću Aristotel laska Aleksandru umjesto da ga nastoji držati na pravom putu, a Platon dopušta da ga Dionizije kupi radi njegova trbuha. Aristip u grimizu, uza sav svoj privid ozbiljnosti, popušta rasipnosti; a Hipija biva pogubljen kujući urote protiv države: nijedan kršćanin nikada nije pokušao takvo što u korist svoje braće, čak ni onda kad ih je progon raspršivao uz svakovrsnu svirepost. No reći će se da i neki od nas odstupaju od pravila naše stege. U tom slučaju, međutim, ne smatramo ih više kršćanima; no filozofi koji čine takve stvari i dalje zadržavaju ime i čast mudrosti. Gdje je, dakle, ikakva sličnost između kršćanina i filozofa? između učenika Grčke i učenika neba? između čovjeka kojemu je cilj slava i onoga kojemu je cilj život? između brbljavca i djelatnika? između čovjeka koji gradi i onoga koji ruši? između prijatelja i neprijatelja zablude? između onoga koji kvari istinu i onoga koji je obnavlja i poučava? između njezina kradljivca i njezina čuvara?
47.
Ako se posve ne varam, ništa nije tako staro kao istina; a već dokazana starina božanskih spisa utoliko mi koristi što navodi ljude da lakše shvate kako su oni vrelo riznice odakle je uzeta sva kasnija mudrost. I kad ne bi bilo nužno zadržati moje djelo u skromnu opsegu, mogao bih se upustiti i u dokazivanje toga. Koji pjesnik ili sofist nije pio na vrelu proroka? Odatle su, dakle, filozofi napajali svoje usahle umove, tako da je ono što imaju od nas upravo to što nas dovodi u usporedbu s njima. Iz toga su razloga, držim, stanovite države progonile filozofiju, mislim na Tebance, također na Spartance i Argivce; njezini su učenici nastojali oponašati naše nauke; i hlepeći, kako rekoh, jedino za slavom i rječitošću, ako bi naišli na išta u zbirci Svetoga pisma što im se nije svidjelo, u svojemu osebujnom načinu istraživanja izopačili bi to kako bi poslužilo njihovoj svrsi: jer nisu imali dostatne vjere u njihovu božansku narav koja bi ih odvratila od mijenjanja, niti su ih dovoljno razumjeli, budući da su u to vrijeme još bili pod velom, nejasni čak i samim Židovima, čije se posebno vlasništvo činilo da jesu. Jer isto tako, ako se istina odlikovala svojom jednostavnošću, utoliko se više izbirljivost čovjeka, previše ohola da vjeruje, dala na njezino prekrajanje; tako da su čak i ono što su našli sigurnim učinili nesigurnim svojim primjesama. Našavši jednostavnu objavu o Bogu, stadoše raspravljati o njemu, ne onako kako im se objavio, nego skrenuše raspravljati o njegovim svojstvima, njegovoj naravi, njegovu prebivalištu. Jedni tvrde da je netjelesan; drugi drže da ima tijelo, pri čemu platonisti naučavaju jedno, a stoici drugo. Jedni misle da se sastoji od atoma, drugi od brojeva: takva su različita gledišta Epikura i Pitagore. Netko misli da je načinjen od ognja; tako se činilo Heraklitu. Platonisti opet drže da on upravlja poslovima svijeta; epikurovci, naprotiv, da je dokan i neradatan, i, da tako kažemo, nitko i ništa u ljudskim stvarima. Zatim ga stoici prikazuju smještenim izvan svijeta, kako izvana vrti tu golemu masu poput lončara; dok ga platonisti smještaju unutar svijeta, kao što je kormilar u lađi kojom upravlja. Tako se, na sličan način, razilaze u svojim pogledima o samome svijetu, je li stvoren ili nestvoren, je li mu suđeno da prođe ili da ostane zauvijek. Tako se opet raspravlja o naravi duše, za koju jedni tvrde da je božanska i vječna, dok drugi drže da je propadljiva. Prema svačijoj mašti, ili je uveo nešto novo ili preoblikovao staro. Niti se trebamo čuditi ako su umovanja filozofa izopačila starija Pisma. Neki od njihova poroda svojim su mnijenjima čak oskvrnuli našu novoobznanjenu kršćansku objavu i pokvarili je u sustav filozofskih nauka, te su s jednoga puta skrenuli na mnoge i nerazmrsive stranputice. A ovo sam spomenuo da se ne bi komu, kad se upozna s raznolikošću sljedbi među nama, učinilo kako nas to izjednačuje s filozofima, pa da osudi istinu zbog različitih načina na koje se brani. No mi smjesta stavljamo prigovor protiv tih kvaritelja naše čistoće, tvrdeći da je ovo pravilo istine koje silazi od Krista predajom preko njegovih drugova, za koje ćemo dokazati da su im svi ti tvorci različitih nauka vremenski kasniji. Sve što se protivi istini skovano je od same istine, pri čemu duhovi zablude vode taj sustav protivljenja. Oni su potajno potaknuli sva kvarenja spasonosne stege; oni su također uveli stanovite basne kako bi njihovom sličnošću s istinom umanjili njezinu vjerodostojnost ili izborili vlastite veće zahtjeve za vjerom; tako da bi ljudi mogli smatrati kršćane nevrijednima vjerovanja jer su takvi pjesnici ili filozofi, ili bi mogli pjesnike i filozofe smatrati dostojnijima povjerenja zato što nisu Kristovi sljedbenici. U skladu s time, izvrgavaju nas ruglu jer naviještamo da će Bog jednoga dana suditi svijetu. Jer, poput nas, pjesnici i filozofi postavljaju sudačku stolicu u donjem svijetu. I ako prijetimo Gehenom, koja je spremište tajnoga ognja pod zemljom u svrhu kažnjavanja, na isti se način na nas sipa podsmijeh. Jer isto tako i oni imaju svoj Piriflegetont, ognjenu rijeku u predjelima mrtvih. I ako govorimo o raju, mjestu nebeskoga blaženstva određenom za primanje duhova svetih, odijeljenom od spoznaje ovoga svijeta onim ognjenim pojasom poput neke vrste ograde, Elizijske poljane zaposjele su njihovu vjeru. Odakle vam, molim vas, sve to, tako slično nama, u pjesnika i filozofa? Razlog je jednostavno u tome što je to uzeto iz naše religije. No ako je to uzeto iz naših svetih stvari, kao onih starijega podrijetla, onda su naše istinitije i imaju veće pravo na vjerovanje, budući da čak i njihova oponašanja nalaze vjeru među vama. Ako tvrde da su njihova sveta otajstva potekla iz njihova vlastita uma, u tom će slučaju naša biti odrazi onoga što je nastalo kasnije od njih samih, što je po naravi stvari nemoguće, jer nikada sjena ne prethodi tijelu koje je baca, niti slika stvarnosti.
48.
Hajde de, ako neki filozof tvrdi, kako Laberije drži slijedeći Pitagorino mišljenje, da čovjek može poteći od mazge, zmija od žene, te vještinom govora izvrće svaki dokaz u prilog svome shvaćanju, zar neće steći prihvaćanje i u nekima stvoriti uvjerenje da se zbog toga trebaju čak ustezati od jedenja životinjskoga mesa? Može li itko imati uvjerenje da se treba tako ustezati, da ne bi slučajno u svojoj govedini pojeo nekoga od svojih predaka? No ako kršćanin obeća povratak čovjeka od čovjeka, i samoga stvarnog Gaja od Gaja, narod će povikati neka ga se kamenuje; neće mu udijeliti čak ni toliko da ga saslušaju. Ako ima ikakva razloga za prelaženje ljudskih duša iz tijela u tijelo, zašto se ne bi mogle vratiti u samu tvar koju su napustile, budući da se to ima obnoviti, da bude ono što je bilo? One više nisu one iste stvari koje su bile; jer nisu mogle postati ono što nisu bile, a da ponajprije ne prestanu biti ono što su bile. Kad bismo htjeli dati punog maha ovoj točki, raspravljajući u koje bi se sve zvijeri netko mogao vjerojatno promijeniti, trebali bismo u dokolici raspraviti mnoge pojedinosti. No to bismo učinili poglavito u vlastitu obranu, iznoseći ono što je uvelike dostojnije vjerovanja, da će se čovjek vratiti od čovjeka, bilo koji čovjek od bilo kojega čovjeka, još uvijek zadržavajući svoju ljudskost; tako da duša, nepromijenjenih svojstava, bude vraćena u isto stanje, premda ne u isti izvanjski sklop. Doista, budući da je razlog zašto uopće biva obnova određeni sud, svaki čovjek nužno mora istupiti kao onaj isti koji je nekoć postojao, kako bi primio iz Božjih ruku sud, bilo za dobra djela bilo za suprotno. I stoga će se pojaviti i tijelo; jer duša nije kadra trpjeti bez čvrste tvari, to jest tijela; a iz toga razloga također nije pravo da same duše nose sav Božji gnjev: nisu sagriješile bez tijela, unutar kojega su sve učinile. No kako, velite, tvar koja je razgrađena može ponovno nastati? Pogledaj se, čovječe, i povjerovat ćeš u to! Promisli što si bio prije negoli si postao. Ništa. Jer da si išta bio, toga bi se sjećao. Ti, dakle, koji nisi bio ništa prije negoli si postojao, sveden također na ništa kada prestaneš postojati, zašto ne bi mogao ponovno nastati iz ničega po volji istoga Stvoritelja čija te volja u početku stvorila iz ničega? Hoće li se u tvome slučaju dogoditi išta novo? Ti koji nisi bio, načinjen si; kada ponovno prestaneš biti, bit ćeš načinjen. Objasni, ako možeš, svoje prvotno stvaranje, pa onda traži da saznaš kako ćeš biti ponovno stvoren. Doista, zacijelo će biti još lakše načiniti te onim što si jednom bio, kada te ista stvaralačka moć bez muke načinila onim što nikada prije nisi bio. Sumnjat će se možda u Božju moć, u moć Onoga koji je na njezino mjesto ovjesio ovu golemu gromadu našega svijeta, načinjenu od onoga što nikada nije postojalo, kao iz neke smrti praznine i ništavila, oživljenu Duhom koji oživljava sva živa bića, a koja je sama po sebi nepobitan pralik uskrsnuća, kako bi ti bila svjedok, štoviše, točna slika uskrsnuća. Svjetlost, svakoga dana utrnuta, ponovno zasja; i jednakom izmjenom tama nasljeđuje odlazak svjetla. Ugasle zvijezde ponovno oživljuju; godišnja doba, čim završe, obnavljaju svoj tijek; plodovi dozrijevaju, a zatim se ponovno rađaju. Sjeme ne klija s obilnim urodom osim ako ne istrune i ne raspadne se; sve se propadanjem čuva, sve se iz smrti ponovno oblikuje. Ti, čovječe tako uzvišene naravi, ako samoga sebe razumiješ, poučen čak i pitijskim riječima, gospodaru svih ovih stvari koje umiru i ustaju, zar ćeš ti umrijeti da propadneš zauvijek? Gdje god se dogodilo tvoje raspadanje, koje god te tvarno počelo uništilo, ili progutalo, ili odnijelo, ili svelo na ništavilo, ono će te ponovno vratiti. Čak je i ništavilo Njegovo, jer On je Gospodar svega. Pitaš: zar ćemo onda neprestano umirati i od smrti ustajati? Da je Gospodar svega tako odredio, morao bi se pokoriti, makar i nevoljko, zakonu svoga stvorenja. Ali On uistinu nema druge namjere doli one o kojoj nas je izvijestio. Razum koji je svemir načinio od različitih počela, tako da sve stvari budu sastavljene od suprotnih stvarnosti u jedinstvu, od praznoga i čvrstoga, od živoga i neživoga, od shvatljivoga i neshvatljivoga, od svjetla i tame, od samoga života i smrti, također je uredio vrijeme u poredak, utvrdivši i odredivši njegov način, prema kojemu ovaj prvi dio vremena, koji nastavamo od početka svijeta, vremenitim tijekom teče prema svome svršetku; no dio koji slijedi, i kojemu se nadamo, traje uvijeke. Kada dakle prijeđe granica i međa, onaj tisućljetni međurazmak, kada prođe čak i vanjsko obličje samoga svijeta, koje je poput vela bilo prostrto nad vječnim naumom, a jednako je vremenito, tada će sav ljudski rod ponovno uskrsnuti, da mu se odmjeri ono što mu pripada prema onome što je zaslužio u vremenu dobra ili zla, te da se to potom isplaćuje kroz neizmjerne vjekove vječnosti. Stoga nakon toga nema više ni smrti ni ponovnih uskrsnuća, nego ćemo biti isti oni koji smo sada, i dalje nepromijenjeni, sluge Božje, zauvijek s Bogom, zaogrnuti vlastitom suštinom vječnosti; a bezbožnici, i svi koji nisu istinski štovatelji Boga, na sličan će način biti predani kazni vječnoga ognja, onoga ognja koji po samoj svojoj naravi izravno služi njihovoj neraspadljivosti. Filozofima je jednako dobro kao i nama poznata razlika između običnoga i skrivenoga ognja. Tako se onaj koji je u običnoj uporabi uvelike razlikuje od onoga koji vidimo u božanskim sudovima, bilo da udara kao munja s neba, bilo da provaljuje iz zemlje kroz planinske vrhunce; jer on ne proždire ono što oprži, nego obnavlja dok gori. Tako planine neprestano gore; a čovjek pogođen munjom i sada biva sačuvan od svakoga razornog plamena. Znamenit je to dokaz vječnoga ognja, znamenit primjer beskonačnoga suda koji i dalje kaznu opskrbljuje gorivom! Planine gore i traju. Kako li će tek biti s opakima i neprijateljima Božjim?
49.
To je ono što se drskim mudrovanjem naziva samo u našem slučaju; kod filozofa i pjesnika to se smatra uzvišenim razmatranjima i slavnim otkrićima. Oni su mudraci, a mi smo luđaci. Oni su dostojni svake počasti, a mi smo čeljad na koju se upire prstom; štoviše, povrh toga, na nama se još i kazne izvršavaju. No neka stvari koje su obrana krjeposti, ako hoćete, nemaju temelja, i nazovite ih slobodno tlapnjama, ipak su one nužne; neka budu besmislene ako hoćete, ipak su korisne: one sve koji u njih vjeruju čine boljim ljudima, pod strahom od beskrajne kazne i u nadi u beskrajno blaženstvo. Nije dakle mudro proglasiti lažnim, niti smatrati apsurdnim, ono čiju je istinitost korisno pretpostaviti. Nipošto nije pravo izrijekom osuditi kao zlo ono što je izvan svake sumnje probitačno. Tako ste zapravo i sami krivi za onu istu drskost za koju nas optužujete, osuđujući ono što je korisno. Jednako je neprihvatljivo smatrati te stvari besmislicama; u svakom slučaju, ako su lažne i lude, nikome ne škode. Jer one su u tom slučaju poput mnogih drugih stvari za koje ne izričete nikakve kazne, mislim na lude i basnoslovne priče, koje se, kao posve bezopasne, nikada ne optužuju kao zločini niti se kažnjavaju. Ali u takvoj stvari, ako je doista tako, trebali bismo biti osuđeni na podsmijeh, a ne na mačeve, oganj, križeve i zvijeri, u kojoj nepravednoj okrutnosti ne samo da zaslijepljena svjetina likuje i vrijeđa nas, nego se u njoj i neki od vas diče, ne ustežući se stjecati naklonost puka svojom nepravdom. Kao da sve što nam možete učiniti ne ovisi o našoj volji. Zacijelo je stvar moga vlastitoga nagnuća to što sam kršćanin. Vaša će me osuda dakle stići samo u tom slučaju ako ja želim biti osuđen; no kada sve što mi možete učiniti možete učiniti samo po mojoj volji, sve što možete učiniti ovisi o mojoj volji, a nije u vašoj vlasti. Radost naroda u našoj nevolji stoga je posve bezrazložna. Jer oni prisvajaju našu radost, budući da bismo daleko radije bili osuđeni negoli otpali od Boga; naprotiv, oni koji nas mrze trebali bi žaliti a ne se radovati, jer smo postigli upravo ono što smo sami izabrali.
50.
U tom slučaju, kažete, zašto se žalite na naše progone? Trebali biste nam radije biti zahvalni što vam dajemo trpljenja koja želite. Pa, sasvim je točno da je naša želja trpjeti, ali na način na koji vojnik čezne za ratom. Nitko doduše ne trpi dragovoljno, jer trpljenje nužno uključuje strah i pogibao. Ipak, čovjek koji se protivio sukobu bori se svom snagom, i kada pobijedi, raduje se u boju jer iz njega ubire slavu i plijen. Naš je boj biti pozvan pred vaša sudišta kako bismo se ondje, pod prijetnjom pogubljenja, borili za istinu. No bitka je dobivena kada se postigne cilj borbe. Ta naša pobjeda donosi nam slavu ugađanja Bogu i plijen vječnoga života. Ali svladani smo. Da, kada su nam se želje ispunile. Stoga pobjeđujemo umirući; izlazimo kao pobjednici u isti onaj čas kada smo pokoreni. Zovite nas, ako hoćete, sarmenticijima i semaksijima, zato što nas, privezane za kolac od poluosovine, spaljuju u krugu narezanoga granja. To je položaj u kojem pobjeđujemo, to je naša pobjednička odjeća, to su za nas svojevrsna trijumfalna kola. Sasvim prirodno, dakle, ne sviđamo se pobijeđenima; zbog toga nas uistinu smatraju očajničkim, lakomislenim rodom. No isto ono očajanje i lakomislenost što ih nama prigovarate, među vama samima visoko uzdižu stijeg krjeposti radi slave i glasa. Mucije je svojom voljom ostavio desnicu na žrtveniku: kakve li uzvišenosti duha! Empedoklo se u Katani cijelim tijelom predao ognju Etne: kakve li duševne odlučnosti! Neka utemeljiteljica Kartage predala se u drugome braku lomači: kakva li plemenita svjedočanstva njezine čistoće! Regul, ne želeći da se njegov jedan život računa za živote tolikih neprijatelja, podnio je te muke po svemu svome tijelu: kako li hrabra čovjeka, i u sužanjstvu pobjednika! Anaksarh, dok su ga mlatom za ječam tukli do smrti, povika: »Udri, udri po tobolcu Anaksarhovu; ne udaraš po samom Anaksarhu.« O velika li duha u filozofa koji se čak i u takvoj smrti šalio! Izostavljam svaki spomen na one koji su vlastitim mačem, ili kakvim drugim blažim oblikom smrti, kupili slavu. Štoviše, pogledajte kako čak i natjecanja u mučenju bivate ovjenčana od vas. Atenjanka bludnica, izmorivši krvnika, na poslijetku je odgrizla svoj jezik i ispljunula ga u lice bjesomučno pobješnjelom tiraninu, kako bi ujedno ispljunula i svoju moć govora, te više ne bi mogla priznati tko su joj suurotnici, ako bi joj to, čak i svladanoj, bilo nagnuće. Zenon Elejac, kada ga je Dionizije upitao što dobra čini filozofija, odgovorivši da pruža prezir prema smrti, posve neustrašiv, bi predan tiraninovu biču, i zapečati svoje mišljenje sve do smrti. Svi znamo kako spartanski bič, primijenjen s krajnjom okrutnošću pred samim očima prijatelja koji bodre, onima koji ga podnose podjeljuje čast razmjernu krvi koju ti mladići proliju. O slave li zakonite, jer je ljudska, radi koje se ne smatra ni bezobzirnom ludošću ni očajničkom tvrdoglavošću prezreti samu smrt i svakovrsne divljačke postupke; radi koje smijete za zavičaj, za carstvo, za prijateljstvo podnijeti sve što vam je zabranjeno činiti za Boga! I vi lijevate kipove u čast takvih osoba, i stavljate natpise na likove, i urezujete nadgrobne natpise, kako njihova imena ne bi nikada propala. Koliko god možete svojim spomenicima, vi sami pružate svojevrsno uskrsnuće mrtvima. Ipak, onaj tko očekuje pravo uskrsnuće od Boga, taj je bezuman ako za Boga trpi! No samo revno nastavite, dobri upravitelji, bit ćete omiljeniji u narodu ako žrtvujete kršćane po njihovoj želji; ubijajte nas, mučite nas, osuđujte nas, satrite nas u prah; vaša je nepravda dokaz da smo nevini. Zato Bog dopušta da ovako trpimo; jer nedavno, osudivši kršćanku radije svodniku nego lavu, priznali ste da se ljaga na našoj čistoći među nama smatra nečim strašnijim od svake kazne i svake smrti. Niti vam vaša okrutnost, ma kako istančana bila, išta koristi; ona je prije privlačenje za nas. Što nas više kosite, to više rastemo brojem; krv je kršćana sjeme. Mnogi od vaših pisaca potiču na hrabro podnošenje boli i smrti, kao Ciceron u Tuskulankama, kao Seneka u spisima o slučajnostima, kao Diogen, Pir, Kalinik; pa ipak njihove riječi ne nalaze toliko učenika koliko ih nalaze kršćani, učitelji ne riječima, nego djelima. Ta sama tvrdoglavost koju napadate naša je učiteljica. Jer tko je taj koji je promatra, a da se ne potakne ispitati što je u njezinoj srži? Tko nakon ispitivanja ne prione uz naš nauk? A kada ga prigrli, tko ne zaželi trpjeti kako bi postao dionikom punine Božje milosti, kako bi od Boga zadobio potpuno oproštenje dajući u zamjenu svoju krv? Jer to osigurava otpuštenje svih prijestupa. Iz toga razloga na samome mjestu zahvaljujemo za vaše presude. Kako su božansko i ljudsko uvijek oprečni jedno drugome, kada nas vi osuđujete, Svevišnji nas oslobađa.