Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

U dijalogu između luciferijevca i pravovjernoga kršćanina sveti Jeronim brani milosrđe Crkve u primanju biskupa koji su potpisali u Ariminu te jedinstvo Crkve.

1. Dogodilo se nedavno da se sljedbenik Luciferov prepirao sa sinom Crkve. Njegova je brbljavost bila mrska, a jezik kojim se služio nadasve uvredljiv. Tvrdio je naime da svijet pripada đavlu i, kako oni danas obično govore, da se Crkva pretvorila u bludilište. Njegov je protivnik s druge strane, doduše s razlogom, ali bez dužnoga obzira prema vremenu i mjestu, tvrdio da Krist nije uzalud umro i da Sin Božji nije sišao s neba tek radi nekakva sardskoga krznena ogrtača. Ukratko, rasprava se nije riješila kad je noć prekinula prepirku, a paljenje uličnih svjetiljaka dalo znak okupljenima da se raziđu. Protivnici su se stoga povukli, gotovo pljujući jedan drugomu u lice, pošto su se slušatelji prethodno dogovorili za sastanak u mirnom trijemu u praskozorje. Onamo su dakle svi došli te je odlučeno da pisari zabilježe riječi obojice govornika.

2. Kad su svi sjeli, Heladije luciferijevac reče: Želim najprije odgovor na svoje pitanje. Jesu li arijanci kršćani ili nisu?

Pravovjerni. Odgovaram drugim pitanjem: Jesu li svi krivovjernici kršćani?

L. Ako čovjeka nazivaš krivovjernikom, niječeš da je kršćanin.

P. Nijedan krivovjernik, dakle, nije kršćanin.

L. To sam ti već rekao.

P. Ako nisu Kristovi, pripadaju đavlu.

L. U to nitko ne sumnja.

P. No ako pripadaju đavlu, nema nikakve razlike jesu li krivovjernici ili pogani.

L. Ne osporavam tu točku.

P. Složili smo se dakle da o krivovjerniku moramo govoriti kao što bismo govorili o poganinu.

L. Upravo tako.

P. Sada kad je utvrđeno da su krivovjernici pogani, postavi koje god želiš pitanje.

L. Ono što sam htio izvući svojim pitanjem izrijekom je navedeno, naime, da krivovjernici nisu kršćani. Sada slijedi zaključak. Ako su arijanci krivovjernici, a svi su krivovjernici pogani, i arijanci su pogani. No ako su arijanci pogani i izvan je svake sumnje da crkva nema zajedništva s arijancima, to jest s poganima, jasno je da vaša crkva, koja prima biskupe od arijanaca, to jest od pogana, prima svećenike Kapitola radije negoli biskupe, pa bi je prema tome ispravnije valjalo nazvati sinagogom Antikrista negoli Crkvom Kristovom.

P. Gle, ispunilo se ono što je prorok rekao: »Iskopaše preda mnom jamu, sami u nju padoše.«

L. Kako to?

P. Ako su arijanci, kako kažeš, pogani, a arijanski su zborovi đavolski tabor, kako to da ti primaš osobu koja je krštena u đavolskom taboru?

L. Primam ga, ali kao pokornika.

P. Činjenica je da ne znaš što govoriš. Zar itko prima pokornoga poganina?

L. U svojoj sam jednostavnosti odgovorio na početku da su svi krivovjernici pogani. No pitanje je bilo zamka i tebi pripada puna zasluga za pobjedu u prvoj točki. Sada ću prijeći na drugu i tvrditi da laika koji dolazi od arijanaca treba primiti ako se kaje, ali klerika ne.

P. Pa ipak, ako mi priznaješ prvu točku, i druga je moja.

L. Pokaži mi kako to pripada tebi.

P. Zar ne znaš da kler i laici imaju jednoga Krista i da ne postoji jedan Bog obraćenika, a drugi biskupa? Zašto onda onaj tko prima laike ne bi primio i klerike?

L. Postoji razlika između prolijevanja suza zbog grijeha i dodirivanja tijela Kristova; postoji razlika između ležanja ničice pred nogama braće i dijeljenja euharistije puku s uzvišena oltara. Jedno je oplakivati prošlost, a drugo napustiti grijeh i živjeti proslavljenim životom u Crkvi. Ti koji si jučer bezbožno proglašavao Sina Božjega stvorenjem, ti koji si svakoga dana, gori od Židova, običavao bacati kamenje hule na Krista, ti čije su ruke pune krvi, čije je pero bilo vojničko koplje, zar ti, obraćenik jednoga sata, dolaziš u Crkvu kao što bi preljubnik došao k djevici? Ako se kaješ za svoj grijeh, napusti svoje svećeničke službe: ako si bestidan u svojemu grijehu, ostani ono što si bio.

P. Pravi si govornik pa iz čestara rasprave bježiš na otvorena polja krasnorječja. No zaklinjem te, suzdrži se od općih mjesta i vrati se na tlo i označene granice; poslije ćemo, ako želiš, zahvatiti šire područje.

L. Ovdje nema krasnorječja; moje je negodovanje veće nego što mogu podnijeti. Iznesi kakve god tvrdnje želiš, dokazuj kako god hoćeš, nikada me nećeš uvjeriti da s pokornim biskupom treba postupati kao s pokornim laikom.

P. Budući da sve sažimaš u nekoliko riječi i tvrdoglavo se držiš svojega stajališta da je slučaj biskupa drukčiji od slučaja laika, učinit ću kako želiš i neće mi biti žao iskoristiti priliku koju pružaš i prijeći na izravnu borbu. Objasni zašto primaš laika koji dolazi od arijanaca, a ne primaš biskupa.

L. Primam laika koji priznaje da je zalutao; a Gospodin ne želi smrti grešnika, nego da se obrati.

P. Primi onda i biskupa koji, jednako kao i laik, priznaje da je zalutao, a i dalje vrijedi da Gospodin ne želi smrti grešnika, nego da se obrati.

L. Ako priznaje svoju zabludu, zašto ostaje biskup? Neka odloži svoje biskupske dužnosti i udijelit ću oprost pokorniku.

P. Odgovorit ću ti tvojim vlastitim riječima. Ako laik priznaje svoju zabludu, kako to da ostaje laik? Neka odloži svoje laičko svećeništvo, to jest svoje krštenje, i udijelit ću oprost pokorniku. Jer pisano je: »Učini nas kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu.« I opet: »Rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk.« Sve što je zabranjeno kršćaninu, zabranjeno je i biskupu i laiku. Tko čini pokoru, osuđuje svoj prijašnji život. Ako pokornom biskupu nije dopušteno ostati ono što je bio, ni pokorni laik ne smije ostati u onom stanju zbog kojega se priznaje pokornikom.

L. Primamo laike zato što se nitko neće navesti na promjenu ako zna da se mora ponovno krstiti. Osim toga, ako ih odbacimo, postajemo uzrokom njihove propasti.

P. Primanjem laika spašavaš jednu jedinu dušu: a ja primanjem biskupa sjedinjujem s Crkvom, neću reći puk jednoga grada, nego čitavu provinciju kojoj je on na čelu; ako ga otjeram, povući će mnoge sa sobom u propast. Stoga te zaklinjem, primijeni onaj isti razlog koji smatraš valjanim za primanje nekolicine na spasenje cijeloga svijeta. No ako nisi time zadovoljan, ako si tako tvrd, ili bolje rečeno tako nerazumno nemilosrdan da smatraš neprijateljem Kristovim onoga koji je podijelio krštenje, premda onoga koji ga je primio držiš sinom, mi ne proturječimo sami sebi na taj način: mi ili primamo biskupa kao i puk koji je po njemu uspostavljen kao kršćanski puk, ili, ako ne primamo biskupa, znamo da moramo odbaciti i njegov puk.

5. L. Molim te, zar nisi čitao što je rečeno o biskupima: »Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.« A tu je i činjenica da se svećenik zauzima kod Boga za grešni puk, dok nema nikoga tko bi molio za svećenika. Ta dva mjesta iz Pisma smjeraju k istomu zaključku. Jer kao što sol začinja svu hranu i ništa nije tako ugodno da bi se svidjelo nepcu bez nje, tako je biskup začin cijeloga svijeta i svoje vlastite Crkve, pa ako obljutavi nijekanjem istine, ili krivovjerjem, ili požudom, ili, da sve obuhvatimo jednom riječju, grijehom bilo koje vrste, čime se drugim može osoliti kad je bio začin svima? Svećenik, znamo, prinosi svoj prinos za laika, polaže ruku na njega kad se ponizi, zaziva povratak Duha Svetoga i tako, potaknuvši molitve puka, miri s oltarom onoga koji je bio predan Sotoni na propast tijela da bi se duh spasio; niti vraća jednoga člana zdravlju dok svi udovi ne zaplaču zajedno s njim. Jer otac lako oprašta svojemu sinu kad majka usrdno moli za svoje dijete.

Ako se dakle po svećeničkom staležu pokornik laik vraća u Crkvu, i oproštenje slijedi ondje gdje je prethodila žalost, jasno je da se svećenik koji je uklonjen iz svoga staleža ne može vratiti na mjesto koje je izgubio, jer će ili biti pokornik pa onda ne može biti svećenik, ili, ako nastavi obnašati službu, ne može se vratiti u Crkvu pokorničkom stegom. Hoćeš li se usuditi pokvariti okus Crkve solju koja je obljutavila? Hoćeš li k oltaru vratiti čovjeka koji bi, pošto je izbačen, trebao ležati u blatu i biti pogažen od svih ljudi? Što će onda biti s Apostolovom zapovijedi: »Biskup mora biti besprijekoran kao Božji upravitelj«? I opet: »Neka se svatko ispita pa tada neka jede«? Što biva s opomenom našega Gospodina: »Ne bacajte biserje svoje pred svinje«? Ako pak te riječi shvaćaš kao opću opomenu, koliko li se više mora paziti u slučaju svećenika kada se toliki oprez primjenjuje kada je riječ o laicima? »Odstupite, molim vas«, govori Gospodin po Mojsiju, »od šatora ovih bezbožnika i ne dotičite se ničega njihova da ne budete zatrti u svim grijesima njihovim.« I opet u Malim prorocima: »Žrtve će im njihove biti kao kruh žalosti, svi koji ga jedu onečistit će se.« A u Evanđelju Gospodin veli: »Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, cijelo će ti tijelo biti u svjetlu.« Jer kada biskup propovijeda pravu vjeru, tama se raspršuje iz srdaca sviju.

I navodi razlog: »Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak, pa svijetli svima u kući.« To jest, Božji je naum pri uganuću ognja svoje spoznaje u biskupu taj da on ne svijetli samo sebi, nego na zajedničku korist. A u sljedećoj rečenici veli: »Ako li ti je oko opako, cijelo će ti tijelo biti u tami. Ako je dakle svjetlost koja je u tebi tama, kolika li je tek tama!« I s pravom; jer budući da je biskup postavljen u Crkvi kako bi odvraćao puk od zablude, kolika će biti zabluda puka kada griješi sam onaj koji poučava. Kako može otpustiti grijehe onaj koji je i sam grešnik? Kako bezbožan čovjek može drugoga učiniti svetim? Kako će svjetlost ući u mene kad mi je oko slijepo? O bijede! Antikristov učenik upravlja Crkvom Kristovom. A što da mislimo o riječima: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara«? I onima: »Kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Kakav sporazum Krist s Belijalom?« U Starome zavjetu čitamo: »Nijedan čovjek koji ima manu neka ne pristupa prinositi žrtve Gospodnje.« I opet: »Svećenici koji pristupaju Gospodinu Bogu svome neka budu čisti, da ih Gospodin ne pogodi.« I na istome mjestu: »Kada pristupaju služiti u svetištu, neka ne navuku na se krivnju da ne poginu.« Imnoga su druga mjesta koja bi bilo beskrajno potanko nabrajati, a koja izostavljam radi kratkoće. Jer ne koristi mnoštvo dokaza, nego njihova težina.

I sve to dokazuje da ste s malo kvasca ukvasili sve tijesto Crkve, te danas primate euharistiju iz ruke onoga koga ste se jučer gnušali kao kumira.

6. O. Pamćenje te dobro poslužilo, i doista si nam naširoko iznio mnoge navode iz svetih knjiga; no pošto si obišao cijelu šumu, uhvaćen si u moje lovačke mreže. Neka bude onako kako ti hoćeš, da je arijanski biskup Kristov neprijatelj, neka bude sol koja je obljutavila, neka bude svjetiljka bez plamena, neka bude oko bez zjenice: tvoje će te dokazivanje bez sumnje dovesti dotle da onaj koji sam nema soli ne može osoliti drugoga; slijepac ne može prosvijetliti druge, niti ih zapaliti kada se njegovo vlastito svjetlo ugasilo. No zašto, dok gutaš hranu koju je on začinio, prekoravaš začinjeno da je neslano? Tvoja Crkva sja njegovim plamenom, a ti optužuješ njegovu svjetiljku da je ugašena? On ti daje oči, a ti si slijep? Zato te molim, ili mu daj vlast žrtvovanja budući da priznaješ njegovo krštenje, ili odbaci njegovo krštenje ako ga ne smatraš svećenikom. Jer nemoguće je da onaj koji je svet u krštenju bude grešnik pred žrtvenikom.

L. Ali kada primam laika pokornika, činim to s polaganjem ruku i zazivom Duha Svetoga, jer znam da krivovjernici ne mogu dati Duha Svetoga.

O. Sve staze tvojih tvrdnji vode k istome stjecištu, i s tobom biva kao s preplašenom košutom: dok bježiš od perja što leprša na vjetru, zaplećeš se u najčvršće mreže. Jer budući da čovjek, kršten u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, postaje hram Gospodnji, i da se, dok se staro boravište ruši, gradi novo svetište za Trojstvo, kako možeš tvrditi da se među arijancima grijesi mogu otpustiti bez dolaska Duha Svetoga? Kako se od prijašnjih ljaga čisti duša koja nema Duha Svetoga? Jer dušu ne pere puka voda, nego se ona sama najprije pročišćuje Duhom da bi mogla duhovno oprati duše ljudi. »Duh Božji«, veli Mojsije, »leb DIO nad vodama«, iz čega je bjelodano da nema krštenja bez Duha Svetoga. Betezda, kupalište u Judeji, nije mogla izliječiti udove onih koji su bolovali od tjelesne nemoći bez dolaska anđela, a ti se usuđuješ dovesti mi dušu opranu običnom vodom, kao da je upravo izišla iz kupelji? Sam Gospodin naš Isus Krist, za koga je manje točno reći da je očišćen pranjem negoli da je pranjem samoga sebe očistio sve vode, čim je podigao glavu iz rijeke, primio je Duha Svetoga. Ne zato što bi ikada bio bez Duha Svetoga, utoliko što je u tijelu rođen po Duhu Svetome; nego zato da dokaže kako je pravo krštenje ono po kojemu dolazi Duh Sveti.

Ako dakle arijanac ne može dati Duha Svetoga, on ne može ni krstiti, jer nema crkvenoga krštenja bez Duha Svetoga. A ti, kada primaš osobu koju je krstio arijanac i potom zazivaš Duha Svetoga, trebao bi je ili krstiti, jer bez Duha Svetoga nije mogla biti krštena, ili, ako je krštena u Duhu, ne smiješ zazivati Duha Svetoga za svoga obraćenika koji ga je primio u času krštenja.

7. L. Reci mi, molim te, zar nisi čitao u Djelima apostolskim da su oni koji su već bili kršteni Ivanovim krštenjem, pošto su na Apostolovo pitanje odgovorili da nisu ni čuli što je Duh Sveti, poslije primili Duha Svetoga? Iz čega je jasno da je moguće biti kršten, a ipak nemati Duha Svetoga.

O. Ne mislim da su oni koji sačinjavaju naše slušateljstvo toliko neupućeni u svete knjige da bi trebalo mnogo riječi kako bi se riješilo ovo malo pitanje. No prije nego što išta kažem u prilog svojoj tvrdnji, poslušaj dok ti pokažem kakva se pomutnja, po tvome gledištu, unosi u Pismo. Što hoćemo reći time da Ivan u svome krštenju nije mogao dati Duha Svetoga drugima, a ipak ga je dao Kristu? I tko je taj Ivan? »Glas onoga koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodnji, poravnite mu staze.« Onaj koji je običavao govoriti: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijehe svijeta«; premalo kažem, onaj koji je iz utrobe svoje majke povikao: »I odakle meni to da majka Gospodina mojega dođe k meni?«, zar on nije dao Duha Svetoga? A je li ga Ananija dao Pavlu? Možda izgleda kao moja drskost što njega pretpostavljam svim drugim ljudima. Čuj stoga riječi našega Gospodina: »Između rođenih od žena ne usta veći od Ivana Krstitelja.« Jer nijedan prorok nije imao tu milost da i najavi Kristov dolazak i da prstom na nj pokaže. I kakva je potreba da se zadržavam na pohvalama tako slavnoga čovjeka kada ga Bog Otac naziva čak i anđelom? »Evo, ja šaljem glasnika (anđela) svoga pred licem tvojim, koji će pripraviti put tvoj pred tobom.«

Morao je biti anđeo onaj koji je nakon boravka u majčinoj utrobi smjesta počeo zalaziti u pustinjske krajeve, i dok je još bio dijete igrao se sa zmijama; koji, kad su mu oči jednom ugledale Krista, ništa drugo nije smatrao vrijednim gledanja; koji je svoj glas, dostojan Božjega glasnika, vježbao u Gospodnjim riječima, koje su slađe od meda i saća. I da više ne odgađam odgovor na svoje pitanje, tako je dolikovalo da raste Preteča Gospodnji. Je li sada moguće da čovjek takva značaja i glasa nije dao Duha Svetoga, dok ga je satnik Kornelije primio prije krštenja? Reci mi, molim te, zašto ga nije mogao dati? Ne znaš? Onda poslušaj nauk Pisma: Ivanovo se krštenje nije toliko sastojalo u otpuštenju grijeha koliko je bilo krštenje obraćenja za otpuštenje grijeha, to jest za buduće otpuštenje, koje je imalo uslijediti po posvećenju Kristovu. Jer pisano je: »Pojavi se Ivan krsteći u pustinji i propovijedajući krštenje obraćenja na otpuštenje grijeha.« I ubrzo zatim: »I krstio ih je u rijeci Jordanu, a oni su priznavali svoje grijehe.« Jer kao što je on sam prethodio Kristu kao njegov preteča, tako je i njegovo krštenje bilo uvod u krštenje Gospodnje. »Tko je sa zemlje«, reče on, »zemaljski je i zemaljski govori; tko dolazi s neba, iznad je sviju.« I opet: »Ja vas doista krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«

Ako pak Ivan, kako je sam priznao, nije krstio Duhom, slijedi da nije ni otpuštao grijehe, jer nitko ne prima otpuštenje grijeha bez Duha Svetoga. Ili ako se svadljivo prepireš da su, zato što je Ivanovo krštenje bilo s neba, njime grijesi bili otpušteni, pokaži mi što još više imamo primiti u Kristovu krštenju. Zato što otpušta grijehe, ono oslobađa od pakla. Zato što oslobađa od pakla, ono je savršeno. No nijedno se krštenje ne može nazvati savršenim osim onoga koje počiva na križu i uskrsnuću Kristovu. Tako, premda je sam Ivan rekao: »On treba da raste, a ja da se umanjujem«, ti u svojoj izopačenoj sitničavosti daješ više nego što pripada krštenju sluge, a uništavaš krštenje gospodara kojemu ne ostavljaš ništa više nego onome drugome. Kamo smjera tvoja tvrdnja? Upravo ovamo: tebi se ne čini čudnim da oni koji su bili kršteni od Ivana potom po polaganju ruku prime Duha Svetoga, premda je očito da nisu postigli čak ni otpuštenje grijeha odvojeno od vjere koja je imala uslijediti. No ti koji primaš osobu koju su krstili arijanci i priznaješ da ima savršeno krštenje, nakon toga priznanja zazivaš Duha Svetoga kao da je to još uvijek neki neznatan nedostatak, dok Kristova krštenja nema bez Duha Svetoga? No odlutao sam predaleko, pa dok sam se mogao s protivnikom suočiti licem u lice i odbiti njegov napad, izdaleka sam bacio tek nekoliko lakih strelica.

Ivanovo je krštenje bilo utoliko nesavršeno što je bjelodano da su oni koji su njime bili kršteni poslije bili kršteni krštenjem Kristovim. Jer ovako povijest izvješćuje: »I dogodi se, dok je Apolon bio u Korintu, da Pavao prođe gornje krajeve i dođe u Efez, te nađe neke učenike, pa im reče: Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali? A oni mu rekoše: Nismo ni čuli da ima Duh Sveti. Nato on reče: U što ste se onda krstili? A oni rekoše: U Ivanovo krštenje. Tada Pavao reče: Ivan je krstio krštenjem obraćenja, govoreći narodu da vjeruju u onoga koji ima doći poslije njega, to jest u Isusa. Čuvši to, krstiše se u ime Gospodina Isusa. I kad Pavao položi na njih ruke, odmah siđe na njih Duh Sveti.« Ako su dakle oni bili kršteni pravim i zakonitim krštenjem Crkve, i tako primili Duha Svetoga: slijedi ti apostole i krsti one koji nisu primili kršćansko krštenje, pa ćeš moći zazivati Duha Svetoga.

8. L. Žedni ljudi u snovima pohlepno gutaju vodu iz potoka, i što više piju, to su žedniji. Na isti se način meni čini da si posvuda tražio dokaze protiv tvrdnje koju sam iznio, a ipak si jednako daleko od toga da budeš zadovoljan. Zar ne znaš da je polaganje ruku nakon krštenja i potom zaziv Duha Svetoga običaj Crkava? Tražiš li dokaz iz Pisma? Možeš ga naći u Djelima apostolskim. Pa čak i kada ne bi počivao na autoritetu Pisma, suglasnost cijeloga svijeta u tome pogledu imala bi snagu zapovijedi. Jer mnogi drugi crkveni običaji, koji potječu iz predaje, zadobili su snagu pisanoga zakona, kao na primjer običaj trostrukoga uranjanja glave u krsni zdenac, i potom, nakon izlaska iz vode, kušanja pomiješanoga mlijeka i meda u znak djetinjstva; i opet, običaj stajanja na molitvi na dan Gospodnji, i prestanak posta kroz cijele Pedesetnice; a postoje i mnogi drugi nepisani običaji koji su svoje mjesto izborili razumom i predajom. Tako vidiš da mi slijedimo crkvenu praksu, premda može biti jasno da je osoba bila krštena prije nego što je Duh bio zazvan.

9. O. Ne poričem da je u Crkvama običaj da u slučaju onih koji žive daleko od većih gradova i koje su krstili prezbiteri i đakoni, biskup dođe k njima te polaganjem ruku nad njima zazove Duha Svetoga. No kako da opišem tvoju naviku primjenjivanja crkvenih zakona na krivovjernike, i izlaganja djevice koja ti je povjerena u bludilištima bludnica? Ako biskup polaže ruke na ljude, polaže ih na one koji su kršteni u pravoj vjeri, i koji su povjerovali da su Otac, Sin i Duh Sveti tri osobe, ali jedna bit. Arijanac pak nema druge vjere doli ove (začepite uši, slušatelji moji, da se ne okaljate tako grubo bezbožnim riječima): da je samo Otac pravi Bog, a da je Isus Krist, Spasitelj naš, stvorenje, i da je Duh Sveti sluga obojice. Kako dakle može od Crkve primiti Duha Svetoga onaj koji još nije postigao otpuštenje grijeha? Jer Duh Sveti mora imati čisto boravište; niti će se nastaniti u onome hramu koji za svoga vrhovnog svećenika nema pravu vjeru. Ako pak sada pitaš kako to da osoba krštena u Crkvi ne prima Duha Svetoga, za koga tvrdimo da se daje u pravome krštenju, osim po rukama biskupa, dopusti mi da ti kažem kako nam je temelj za to pravilo činjenica da je nakon Gospodinova uzašašća Duh Sveti sišao na apostole. A na mnogim mjestima nalazimo da je taj običaj uveden više radi iskazivanja časti biskupstvu nego zbog nekoga prisilnog zakona.

Inače, ako Duh Sveti silazi samo na biskupovu molitvu, valja uvelike žaliti one koji su u osamljenim kućama, ili u utvrdama, ili u zabačenim mjestima, pošto su ih krstili prezbiteri i đakoni, usnuli prije biskupova pohoda. Dobrobit Crkve ovisi o dostojanstvu njezina vrhovnog svećenika, i ako mu se ne dodijele neke izvanredne i jedinstvene službe, imat ćemo u Crkvama onoliko raskola koliko je svećenika. Odatle biva da bez ređenja i biskupova dopuštenja ni prezbiter ni đakon nema vlast krstiti. Pa ipak, ako nastupi nužda, znamo da čak i laici smiju krstiti, i često krste. Jer kako čovjek prima, tako može i dati; teško da će se naime reći kako moramo vjerovati da je eunuh kojega je Filip krstio bio lišen Duha Svetoga. Pismo ovako govori o njemu: »I siđoše obojica u vodu; i Filip ga krsti.« A po izlasku iz vode: »Duh Sveti siđe na eunuha.« Možda misliš da bismo ovome trebali suprotstaviti odlomak u kojemu čitamo: »A kad čuše apostoli u Jeruzalemu da je Samarija primila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da prime Duha Svetoga; jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao.« Zašto je tako bilo, kazuje nam suodnos: »Bili su samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih, i oni primahu Duha Svetoga.«

I ako ovdje kažeš da i ti činiš isto, jer krivovjernici nisu krstili u Duha Svetoga, moram te podsjetiti da Filip nije bio odijeljen od apostola, nego je pripadao istoj Crkvi i propovijedao istoga Gospodina Isusa Krista; da je bez sumnje bio đakon onih koji su poslije položili ruke na njegove obraćenike. No kada ti kažeš da arijanci nemaju Crkvu, nego sinagogu, i da njihovo svećenstvo ne štuje Boga nego stvorenja i kumire, kako možeš tvrditi da bi trebao postupati po istome načelu u slučajevima koji su posve različiti?

L. Odbijaš moj napad sprijeda sa snagom i postojanošću, no pogođen si straga i ostavljaš leđa izložena strelicama. Dopustimo čak i to da arijanci nemaju krštenja, i da stoga oni ne mogu dati Duha Svetoga, jer sami još nisu primili otpuštenje grijeha; to u cijelosti ide u prilog pobjedi na mojoj strani, i sve tvoje dokazivačko hrvanje tek je mukotrpan trud da meni predaš pobjedničku palmu. Arijanac nema krštenja; kako to onda da ima biskupstvo? Među njima nema čak ni laika, kako može biti biskupa? Meni nije dopušteno primiti prosjaka, a ti primaš kralja? Ti predaješ svoj tabor neprijatelju, a mi da odbacimo jednoga od njihovih bjegunaca?

11. O. Da se sjećaš onoga što je rečeno, znao bi da ti je već odgovoreno; no prepuštajući se ljubavi prema proturječju odlutao si od predmeta, poput onih ljudi koji su više brbljavi nego rječiti, i koji se, kada ne mogu raspravljati, i dalje nastavljaju prepirati. U ovoj prigodi moj cilj nije ni optuživati ni braniti arijance, nego prije sigurno proći pokraj prekretnice utrke, i dokazati da mi primamo biskupa iz istoga razloga iz kojega ti primaš laika. Ako ti daješ oproštenje onome koji je u zabludi, i ja opraštam pokorniku. Ako onaj koji krsti osobu u našoj vjeri nije nimalo naškodio krštenoj osobi, slijedi da onaj koji posvećuje biskupa u istoj vjeri ne uzrokuje nikakvo oskvrnuće posvećenoj osobi. Krivovjerje je podmuklo, i stoga se prostodušni lako daju prevariti. Biti prevaren zajednička je sudbina i laika i biskupa. No ti kažeš da biskup nije mogao biti u zabludi. Istina je, za biskupe se biraju ljudi koji dolaze iz krila Platona i Aristofana. Koliko ih možeš naći među njima koji nisu temeljito poučeni u tim piscima? Doista svi, tko god oni bili, koji se u današnje vrijeme zaređuju iz redova obrazovanih ljudi, trude se ne kako bi proniknuli u srž Pisma, nego kako bi cvijećem govorništva golicali uši puka. Valja k tome dodati da arijansko krivovjerje ide ruku pod ruku s mudrošću ovoga svijeta, te posuđuje svoje bujice dokaza s Aristotelovih vrela.

I tako ćemo postupati poput djece kada se međusobno nadmeću: što god ti rekneš, i ja ću reći; što ti ustvrdiš, i ja ću ustvrditi; što god ti zaniječeš, i ja ću zanijekati. Dopustimo li da arijanac može krstiti, onda on mora biti biskup. Složimo li se da je arijansko krštenje nevaljano, ti moraš odbaciti laika, a ja ne smijem prihvatiti biskupa. Slijedit ću te kamo god pošao; ili ćemo zajedno zaglibiti u blatu, ili ćemo se zajedno iz njega izvući.

12. L. Laiku opraštamo zato što je, kada se krstio, imao iskren dojam da pristupa Crkvi. Vjerovao je i bio kršten u skladu sa svojom vjerom.

O. To je doista nešto novo, da netko postane kršćanin po onome tko nije kršćanin. Kada je pristupio arijancima, u koju je vjeru bio kršten? Dakako u onu koju su držali arijanci. Ako pak pretpostavimo da je njegova osobna vjera bila ispravna, ali da se svjesno dao krstiti od krivovjernika, on ne zaslužuje oproštenje koje udjeljujemo onima u zabludi. No posve je besmisleno zamišljati da učenik, dolazeći učitelju, razumije njegovo umijeće prije negoli je poučen. Možeš li pretpostaviti da čovjek koji se tek odvratio od štovanja idola poznaje Krista bolje od svoga učitelja? Kažeš li da je iskreno vjerovao u Oca i Sina i Duha Svetoga te stoga primio krštenje, što to, dopusti da upitam, znači biti iskreno neupućen u ono što se vjeruje? Iskreno je vjerovao. Što je vjerovao? Zasigurno je, čuvši tri imena, povjerovao u tri Boga, pa je bio idolopoklonik; ili su ga ta tri naziva navela da povjeruje u Boga s tri imena, pa je tako upao u sabelijevsko krivovjerje. Ili su ga arijanci poučili da vjeruje kako postoji jedan pravi Bog, Otac, a da su Sin i Duh Sveti stvorenja. Što je još mogao vjerovati, ne znam: jer teško možemo pomisliti da bi čovjek odgojen na Kapitolu naučio nauk o istobitnom Trojstvu. U tom bi slučaju znao da Otac, Sin i Duh Sveti nisu razdijeljeni po naravi, nego po osobi. Znao bi također da je ime Sina sadržano u imenu Oca, a ime Oca u imenu Sina.

Smiješno je tvrditi da itko može raspravljati o vjeri prije negoli uzvjeruje; da razumije otajstvo prije negoli je posvećen; da krstitelj i krštenik imaju različita shvaćanja o Bogu. Osim toga, običaj je kod krštenja pitati, nakon ispovijesti vjere u Trojstvo: Vjeruješ li u svetu Crkvu? Vjeruješ li u oproštenje grijeha? Za koju Crkvu kažeš da je u nju vjerovao? U Crkvu arijanaca? Ali oni nemaju Crkve. U našu? Ali u nju taj čovjek nije bio kršten: nije mogao vjerovati u ono što nije poznavao.

L. Vidim da umiješ vješto brbljati o svakoj točki koju iznesem; i kad god odašpnemo strijelu, ti joj izmakneš govorom koji ti služi kao štit; stoga ću zavitlati jedno jedino koplje koje će biti dovoljno snažno da probije tvoju obranu i tuču tvojih riječi. Neću više dopustiti da snaga bude nadvladana lukavstvom. Čak i laik kršten izvan Crkve, ako je kršten u skladu s vjerom, biva primljen samo kao pokornik: no biskup ili ne čini pokoru pa ostaje biskup, ili, ako čini pokoru, prestaje biti biskup. Zato s pravom i primamo pokornoga laika i odbacujemo biskupa ako želi ostati u svojoj službi.

O. Strijelu izbačenu iz napeta luka nije lako izbjeći, jer stiže onoga kome je namijenjena prije negoli se štit uspije podići da je zaustavi. S druge strane, tvoje su tvrdnje tupe i stoga ne mogu probosti protivnika. Koplje dakle koje si bacio svom snagom i o kojem zboriš tako prijetećim riječima, ja otklanjam, kako se kaže, malim prstom. Prijepor se ne vodi tek o tome je li biskup nesposoban za pokoru a laik sposoban, nego je li krivovjernik primio valjano krštenje. Ako nije, a to slijedi iz tvojega stajališta, kako može biti pokornik prije negoli postane kršćanin? Dokaži mi da laik koji dolazi od arijanaca ima valjano krštenje, pa mu neću uskratiti pokoru. No ako nije kršćanin, ako nije imao svećenika koji bi ga učinio kršćaninom, kako može činiti pokoru kada još nije vjernik?

14. L. Zaklinjem te, odloži metode filozofa i razgovarajmo kršćanskom jednostavnošću; to jest, ako si voljan slijediti ne logičare, nego galilejske ribare. Čini li ti se ispravnim da arijanac bude biskup?

O. Ti ga dokazuješ biskupom time što primaš one koje je on krstio. I tu ti valja prigovoriti: zašto među nama stoje zidovi razdvajanja kada smo jednodušni u vjeri i u primanju arijanaca?

L. Zamolio sam te već prije da ne govoriš kao filozof, nego kao kršćanin.

O. Želiš li učiti ili se prepirati?

L. Dakako da se prepirem jer želim doznati razlog onoga što činiš.

O. Ako se prepireš, već si dobio odgovor. Primam arijanskoga biskupa iz istoga razloga iz kojega ti primaš osobu koja je samo krštena. Želiš li učiti, prijeđi na moju stranu: jer protivnika valja pobijediti, a samo se učenika može poučavati.

L. Prije negoli uzmognem biti učenik, moram čuti kako propovijeda onaj koga osjećam svojim učiteljem.

O. Ne postupaš posve pošteno: želiš da ti budem učitelj pod uvjetom da sa mnom možeš postupati kao s protivnikom kad god ti se svidi. Poučavat ću te stoga u istome duhu. Suglasni smo u vjeri, suglasni smo u primanju krivovjernika, budimo jednodušni i u našim uvjetima zajedništva.

L. To nije poučavanje, nego prepiranje.

O. Budući da tražiš mir sa štitom u ruci, i ja moram nositi maslinovu grančicu u koju je ucijepljen mač.

L. Spuštam ruke u znak predaje. Pobjednik si. No odlažući oružje, pitam za značenje prisege na koju me prisiljavaš.

O. Svakako, no najprije ti čestitam i zahvaljujem Kristu, Bogu svojemu, na tvojemu dobrom raspoloženju koje te odvratilo od neukusnoga nauka Sardinaca k onome što sav svijet priznaje istinitim; te više ne govoriš kao što neki čine: »Spasi, Gospodine, jer nestaje pobožnih.« Svojim bezbožnim riječima oni obeskrepljuju križ Kristov, podlažu Sina Božjega đavlu i htjeli bi da Gospodnji vapaj nad grešnicima primijenimo na sve ljude: »Kakva je korist od krvi moje ako u grob siđem?« No ne dao Bog da je naš Gospodin uzalud umro. Jaki je svezan, a njegovo je pokućstvo oplijenjeno. Ispunjava se ono što Otac veli: »Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu i u posjed krajeve zemaljske.« »Tada se ukazaše korita vodena i temelji se svijeta otkriše.« »Suncu je postavio šator na njima, i ništa se ne može sakriti od žara njegova.« Psalmist posve ispunjen Bogom pjeva: »Nestade neprijateljskih mačeva zauvijek, i gradove si razorio.«

15. A kakav je položaj, volio bih znati, onih pretjerano savjesnih, ili bolje rečeno pretjerano bezbožnih osoba, koje tvrde da ima više sinagoga nego Crkava? Kako to da su đavolska kraljevstva uništena i da su sada napokon, na svršetku vjekova, idoli pali? Ako Krist nema Crkve, ili ako ima samo jednu, na Sardiniji, veoma je osiromašio. I ako Sotona posjeduje Britaniju, Galiju, Istok, indijske narode, barbarske pukove i sav svijet u isti mah, kako to da su se pobjednički znakovi križa sabrali u pukom zakutku zemlje? Kristov moćni protivnik, dakako, prepustio mu je španjolsku zmiju: prezreo je posjedovati siromašnu pokrajinu i njezine polugladne žitelje. Ako sebi laskaju da na svojoj strani imaju onaj evanđeoski redak: »Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«, neka se podsjete da je posrijedi vjera o kojoj je sam Gospodin rekao: »Vjera te tvoja spasila.« I na drugome mjestu o satniku: »Ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere.« I opet apostolima: »Zašto ste strašljivi, malovjerni?« Na drugome pak mjestu: »Ako imate vjere koliko je zrno gorušičino, reći ćete ovoj gori: Premjesti se odavde onamo!, i premjestit će se.«

Jer ni satnik ni ona jadna žena koja je dvanaest godina kopnila od krvarenja nisu vjerovali u otajstva Trojstva, jer su ona bila objavljena apostolima nakon Kristova uskrsnuća; kako bi vjera onih koji vjeruju u otajstvo Trojstva imala svoje dužno prvenstvo: nego je njezina jednostavnost srca i njezina odanost Bogu naišla na Gospodnje odobravanje: »Jer govoraše u sebi: Dotaknem li se samo njegove haljine, ozdravit ću.« To je ona vjera za koju je naš Gospodin rekao da se rijetko nalazi. To je ona vjera koju je čak i kod onih što ispravno vjeruju teško naći u savršenstvu. »Po vašoj vjeri neka vam bude«, veli Bog. Doista mi se ne sviđa zvuk tih riječi. Jer bude li mi po mojoj vjeri, propast ću. Pa ipak zasigurno vjerujem u Boga Oca, vjerujem u Boga Sina i vjerujem u Boga Duha Svetoga. Vjerujem u jednoga Boga; usprkos tome, ne bih htio da mi bude po mojoj vjeri. Jer neprijatelj često dolazi i sije kukolj u Gospodnju žetvu. Ne želim time reći da je išta veće od čistoće srca koja vjeruje to otajstvo; no nepokolebljivu vjeru prema Bogu doista je teško naći.

Da pojasnim svoje misli, pretpostavimo slučaj: stojim kako bih molio; ne bih mogao moliti kad ne bih vjerovao; no kad bih doista vjerovao, očistio bih to svoje srce kojim se gleda Boga, udarao bih se rukama o prsa, suze bi mi tekle niz obraze, tijelo bi mi drhtalo, lice blijedjelo, ležao bih do nogu Gospodnjih, plakao nad njima i otirao ih svojom kosom, privinuo bih se uz križ i ne bih ispuštao stisak dok ne postignem milosrđe. No ovako, često u svojim molitvama ili hodam trijemovima, ili računam svoje kamate, ili sam ponesen niskim mislima, tako da se bavim stvarima od čijega samog spomena crvenim. Gdje je naša vjera? Zar da pretpostavimo da se tako molio Jona? Ili trojica mladića? Ili Daniel u lavljoj jami? Ili razbojnik na križu? Naveo sam ove primjere kako bi razumio moju misao. No neka svatko razmisli u svojemu srcu, pa će uvidjeti kroz cijeli život kako je rijetka stvar naći dušu tako vjernu da ništa ne čini iz ljubavi prema slavi, ništa zbog ispraznoga ljudskog naklapanja. Jer onaj tko posti, ne posti samim tim nužno Bogu, niti onaj tko pruža ruku siromahu, posuđuje Gospodinu. Mana je prvi susjed kreposti. Teško je biti zadovoljan time da nam je Bog jedini sudac.

16. L. Čuvao sam taj odlomak za kraj, a ti si preduhitrio moje pitanje o njemu. Gotovo svi iz naše stranke, ili bolje rečeno ne više moje, služe se njime kao svojevrsnim prijepornim ovnom za razbijanje zidina: stoga se neizmjerno radujem što ga vidim razmrskana u komade i smrvljena u prah. No hoćeš li biti tako ljubazan da mi potanko razložiš, ne u svojstvu protivnika nego učenika, zašto Crkva prima one koji dolaze od arijanaca? Istina je da ti ne mogu uzvratiti ni riječi, ali još ne dajem svesrdan pristanak onome što govoriš.

17. O. Za vladavine Konstancija, kada su Euzebije i Hipatije bili konzuli, sastavljeno je, pod izlikom jedinstva i vjere, nevjerno vjerovanje, kako se danas priznaje da je bilo. Jer u to se vrijeme ništa nije činilo toliko svojstvenim pobožnosti, ništa tako prikladnim za slugu Božjega, kao težiti za jedinstvom i kloniti se odvajanja od zajedništva s ostatkom svijeta. I to utoliko više što tadašnja ispovijest vjere na prvi pogled više nije pokazivala ništa bezbožno. »Vjerujemo«, govorili su, »u jednoga pravoga Boga, Oca svemogućega. Ovo također ispovijedamo: Vjerujemo u jedinorođenoga Sina Božjega, koji je prije svih vjekova i prije svakoga njihova početka rođen od Boga. Nadalje vjerujemo da je jedinorođeni Sin rođen sam od samoga Oca, Bog od Boga, jednak svojemu Ocu koji ga je rodio, po Pismima; čije rođenje nitko ne poznaje doli sam Otac koji ga je rodio.« Nalazimo li ovdje umetnute ikakve riječi poput: »Bilo je vrijeme kada ga nije bilo«? Ili: »Sin Božji je stvorenje premda nije načinjen od postojećih stvari«? Ne. To je zacijelo savršenstvo vjere, reći da vjerujemo kako je On Bog od Boga. Štoviše, nazvali su ga jedinorođenim, »rođenim samim od Oca«. Što znači rođen? Zacijelo, ne načinjen. Njegovo je rođenje uklonilo svaku sumnju da bi bio stvorenje.

Dodali su još: »Koji je sišao s nebesa, začet po Duhu Svetom, rođen od Djevice Marije, raspet pod Poncijem Pilatom, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebo, sjedi s desne Ocu, koji će doći suditi žive i mrtve.« U tim je riječima odzvanjala pobožnost, i nitko nije pomislio da je otrov pomiješan s medom takva proglasa.

18. Što se tiče izraza bit, grčki usía, nije bio odbačen bez privida razloga za takav postupak. »Budući da se ne nalazi u Pismima«, govorili su, »a njegova je novost mnogima kamen spoticanja, smatrali smo najboljim ukloniti ga.« Biskupi se nisu brinuli za naziv sve dok je ono što on označava bilo osigurano. Napokon, u isto vrijeme kada se širio glas da je bilo neke neiskrenosti u izlaganju vjere, Valens, biskup Murse, koji ga je sastavio, u nazočnosti pretorijanskoga prefekta Taura koji je po carskoj zapovijedi prisustvovao saboru, izjavi da nije arijanac i da se u potpunosti gnuša njihovih hula. Ipak, to je bilo učinjeno potajno i nije ugasilo opće raspoloženje. Stoga je drugoga dana, kada se mnoštvo biskupa i laika okupilo u crkvi u Ariminumu, Muzonije, biskup pokrajine Bizacene, kome su svi zbog starosti priznavali prvenstvo, progovorio ovako: »Jedan od naših ovlašten je da vam pročita, časni oci, kakvi se glasovi šire i kakvi su do nas doprli, kako bismo svi jednodušno osudili opaka mišljenja koja bi trebala parati naše uši i biti prognana iz naših srdaca.« Cijeli zbor biskupa odgovori: Suglasni smo. I tako, kada je Klaudije, biskup pokrajine Picenum, na molbu svih nazočnih, počeo čitati hule pripisane Valensu, Valens zanijeka da su njegove i povika na sav glas: »Ako tko niječe Krista Gospodina našega, Sina Božjega, rođena od Oca prije vjekova, neka bude proklet.«

Zaorio se opći pristanak: »Neka bude proklet.« »Ako tko niječe da je Sin jednak Ocu po Pismima, neka bude proklet.« Svi odgovoriše: »Neka bude proklet.« »Ako tko ne kaže da je Sin Božji suvječan Ocu, neka bude proklet.« Ponovno se zaorio pristanak: »Neka bude proklet.« »Ako tko kaže da je Sin Božji stvorenje poput ostalih stvorenja, neka bude proklet.« Odgovor je bio isti: »Neka bude proklet.« »Ako tko kaže da je Sin bio od nepostojećih stvari, a ne od Boga Oca, neka bude proklet.« Svi povikaše zajedno: »Neka bude proklet.« »Ako tko kaže: Bilo je vrijeme kada Sina nije bilo, neka bude proklet.« Na ovome mjestu svi biskupi i cijela Crkva zajedno primiše Valensove riječi uz pljesak ruku i udaranje nogama o pod. I pomisli li tko da smo izmislili ovu pripovijest, neka pregleda javne spise. U svakom su slučaju pismohrane Crkava pune toga, a događaj je svjež u sjećanju ljudi. Neki od onih koji su sudjelovali na saboru još su živi, a sami arijanci, što je činjenica koja stavlja istinu izvan svake dvojbe, ne niječu točnost našega izvješća. Kada su stoga svi uzvisivali Valensa do neba i s pokajanjem osuđivali sami sebe što su sumnjali u njega, isti Klaudije koji je prije počeo čitati, reče: »Ima još nekoliko točaka koje su promaknule pažnji moga gospodina i brata Valensa; ako vam se čini dobrim, izrecimo, kako bismo otklonili svaku sumnju, opću osudu nad njima.

Ako tko kaže da je Sin Božji doista bio prije svih vjekova, ali nipošto prije svakoga vremena, tako da išta stavlja prije Njega, neka bude proklet.« I mnoge druge stvari koje su izgledale sumnjivo Valens je osudio kada ih je Klaudije pročitao. Želi li tko doznati više o tome, naći će izvještaj u spisima sabora u Ariminumu, vrelu iz kojega sam ih i sam crpio.

19. Nakon ovih zbivanja sabor je raspušten. Svi su se u radosti vratili u svoje pokrajine. Jer car i svi dobri ljudi imali su jedan te isti cilj, da se Istok i Zapad povežu vezom zajedništva. No zloća ne ostaje dugo skrivena, a rana koja je površno zacijeljela prije negoli je izlučen loš gnoj ponovno se otvara. Valens i Ursacije i drugi povezani s njima u njihovoj zloći, ugledni kršćanski biskupi, dakako, počeše mahati svojim palminim granama i govoriti kako nisu zanijekali da je On stvorenje, nego da je poput ostalih stvorenja. U tome je času naziv bit, grčki usía, bio ukinut: nicejska je vjera bila osuđena aklamacijom. Sav je svijet uzdahnuo i zapanjio se našavši se arijanskim. Neki su stoga ostali u svojemu zajedništvu, drugi su počeli slati pisma onim priznavateljima koji su kao pristaše Atanazijevi bili u progonstvu; nekolicina je očajnički oplakivala bolje odnose u koje su bili stupili. No rijetki su, vjerni ljudskoj naravi, branili svoju zabludu kao očitovanje mudrosti. Apostolska je lađa bila u pogibelji, vjetar ju je gonio, valovi su udarali o njezine bokove: nade više nije bilo. No Gospodin se probudio i zapovjedio oluji da utihne; zvijer je umrla, i opet nastade utiha. Da kažem jednostavnije, svi biskupi koji su bili prognani sa svojih stolica, milošću novoga cara vratiše se u svoje Crkve.

Tada je Egipat dočekao pobjedonosnoga Atanazija; tada se Hilarije vratio iz boja u zagrljaj galske Crkve; tada se vratio Eusebije i Italija je odložila svoje žalobno ruho. Biskupi koji su bili uhvaćeni u zamku u Ariminu te su nehotice došli na glas kao krivovjernici, počeše se okupljati, zazivajući Tijelo našega Gospodina i sve što je sveto u Crkvi za svjedoka da nisu imali ni trunka sumnje o bilo čemu pogrešnom u vlastitoj vjeri. Mislili smo, rekoše, da riječi treba uzeti u njihovu naravnom značenju i nismo nimalo sumnjali da bi se u Crkvi Božjoj, samome domu jednostavnosti i iskrenosti u ispovijedanju istine, jedno moglo tajiti u srcu, a drugo izgovarati usnama. Previše smo dobro mislili o zlim ljudima i bili smo prevareni. Nismo pretpostavljali da se Kristovi biskupi bore protiv Krista. Mnogo su toga još sa suzama rekli, ali to radi sažetosti izostavljam. Bili su spremni osuditi svoj prijašnji potpis, kao i sva arijanska huljenja. Ovdje pitam naše pretjerano savjesne prijatelje što misle da je trebalo učiniti s onima koji su dali ovu ispovijest? Lišite stare biskupe službe, reći će oni, i zaredite nove. Taj je naum bio iskušan. Ali koliko će ih, čija ih savjest ne osuđuje, dopustiti da budu svrgnuti? Osobito kada se sav puk koji je ljubio svoje biskupe zgrnuo zajedno, spreman kamenovati i pogubiti one koji su ih pokušali svrgnuti. Biskupi su se, moglo bi se reći, trebali držati po strani unutar vlastitoga zajedništva.

To jest, bezumnom bi okrutnošću prepustili cijeli svijet đavlu. Zašto osuditi one koji nisu bili arijanci? Zašto raskoliti Crkvu dok je trajala u slozi vjere? Napokon, zar su tvrdoglavošću od pravovjernih trebali načiniti arijance? Znamo da je na Nicejskome saboru, koji je bio sazvan zbog arijanske vjerolomnosti, primljeno osam arijanskih biskupa, i danas na svijetu nema biskupa čije ređenje ne ovisi o tom Saboru. Budući da je tako, kako su mogli postupiti protivno njemu, kad ih je odanost njemu stajala muke progonstva?

20. L. Zar su arijanci na koncu doista bili primljeni? Molim te, reci mi tko su oni bili.

P. Eusebije, biskup Nikomedije, Teognis, biskup Niceje, Saras, u to vrijeme prezbiter Libije, Eusebije, biskup Cezareje u Palestini, i drugi koje bi bilo dosadno nabrajati; također Arije, prezbiter, izvorni začetnik svih nevolja; đakon Euzoj, koji je naslijedio Eudoksija kao biskup Antiohije, i čitač Ahila. Ta trojica, koji bijahu klerici aleksandrijske Crkve, bili su začetnici krivovjerja.

L. Pretpostavimo da netko zaniječe da su ponovno primljeni, kako ga pobiti?

P. Još ima živih ljudi koji su sudjelovali na tom Saboru. A ako to nije dovoljno, jer ih je zbog protekloga vremena malo, i nemoguće je da svjedoci budu posvuda, ako čitamo spise i imena biskupa Nicejskoga sabora, nalazimo da su oni za koje smo upravo vidjeli da su ponovno primljeni, potpisali istobitnost [homoousion] zajedno s ostalima.

L. Hoćeš li pokazati kako su, nakon Nicejskoga sabora, ponovno zapali u svoju nevjernost?

P. Dobar prijedlog, jer nevjernici imaju običaj zatvarati oči i nijekati da se ikada dogodilo ono što im se ne sviđa. No kako su poslije mogli išta drugo doli ponovno posrnuti, kad je zbog njih Sabor bio sazvan, a njihova pisma i bezbožne rasprave objavljene prije Sabora ostaju sve do današnjega dana? Budući, dakle, da su u to vrijeme tri stotine ili više biskupa primili nekolicinu ljudi koje su mogli odbaciti bez štete za Crkvu, čudim se da su pojedinci, koji su zasigurno branitelji nicejske vjere, toliko strogi da misle kako trojica ispovjedalaca koji se vraćaju iz progonstva nisu bili dužni radi spasenja svijeta učiniti ono što su toliki vrli muževi učinili od svoje volje. No, da se vratimo na polazište, po povratku ispovjedalaca određeno je na sinodi koja je potom održana u Aleksandriji da se, uz izuzetak začetnika krivovjerja (koji se nisu mogli ispričati zabludom), pokornici prime u crkveno zajedništvo: ne zato što bi oni koji su bili krivovjernici mogli biti biskupi, nego zato što je bilo očito da oni koji su primljeni nisu bili krivovjernici. Zapad je pristao na tu odluku, i tim je zaključkom, koji je iziskivala nužda vremena, svijet bio istrgnut iz ralja Sotoninih. Došao sam do vrlo teške teme, gdje sam protiv svoje volje i svoje nakane prisiljen misliti o tom svetom mužu Luciferu ponešto drukčije negoli to njegovi zaslužni čini zahtijevaju i moja vlastita uljudnost nalaže. No što mi je činiti?

Istina mi otvara usta i nuka moj neradi jezik da izgovori misli moga srca. U takvu kriznom času za Crkvu, kad su vukovi bjesnjeli, on je odvojio nekoliko ovaca i napustio ostatak stada. Sam bijaše dobar pastir, ali je grabežljivim zvijerima ostavljao golem plijen. Ne obazirem se na glasine koje potječu od zloslutnika, premda oni tvrde da su to provjerene činjenice; kao da je tako postupio iz ljubavi prema slavi i želje da svoje ime prenese potomstvu; ili pak da je bio pod utjecajem netrpeljivosti koju je gajio prema Eusebiju zbog svađe u Antiohiji. Ne vjerujem ni u jednu od tih glasina kada je riječ o takvu čovjeku; i to ću postojano tvrditi i sada, da je razlika između nas i njega u riječima, a ne u stvarima, ako doista prima one koje su krstili arijanci.

21. L. Prikaz koji sam prije slušao o tim stvarima bio je posve drukčiji i, kako sada mislim, prikladniji za promicanje zablude negoli nade. No zahvaljujem Kristu, svojemu Bogu, što je u moje srce ulio svjetlo istine, da više ne bih bezbožno nazivao Crkvu, koja je Njegova Djevica, bludnicom đavolskom. Ima još jedna točka koju bih volio da razjasniš. Što reći o Hilariju koji ne prima čak ni one koje su krstili arijanci?

P. Budući da je Hilarije, kada je napustio Crkvu, bio samo đakon, i budući da je za njega Crkva, premda samo za njega, tek svjetovno mnoštvo, on ne može valjano slaviti euharistiju, jer nema biskupa ni svećenika, niti može podijeliti krštenje bez euharistije. A kako je taj čovjek sada mrtav, utoliko što je bio đakon i nije mogao nikoga zarediti da ga naslijedi, njegova je sljedba umrla s njim. Jer ne postoji Crkva bez biskupa. No, ostavljajući po strani nekolicinu posve beznačajnih osoba koje su u vlastitim očima i laici i biskupi, dopusti mi da ti izložim kakva stajališta trebamo imati o općoj Crkvi.

L. Riješio si veliko pitanje s tri riječi, kako se kaže, i doista, dok govoriš, osjećam da sam na tvojoj strani. No kad prestaneš, javljaju se neke stare dvojbe o tome zašto primamo one koje su krstili krivovjernici.

P. Upravo sam to imao na umu kad sam rekao da ću izložiti kakva stajališta trebamo imati o općoj Crkvi. Mnoge naime muče dvojbe o kojima govoriš. Možda ću biti opširan u svojem tumačenju, ali vrijedi truda ako istina pobijedi.

22. Noina je korablja bila slika Crkve, kao što veli apostol Petar: »U Noinoj korablji nekolicina, to jest osam duša, bî spašeno po vodi: što i nas u pravoj slici sada spasava, to jest krštenje« [usp. 1 Pt 3,20-21]. Kao što je u korablji bilo svakovrsnih životinja, tako je i u Crkvi ljudi svih naroda i naravi. Kao što je ondje leopard bio s kozlićima, a vuk s jaganjcima, tako se i ovdje nalaze pravednici i grešnici, to jest posude od zlata i srebra s onima od drva i gline. Korablja je imala svoje odjeljke: Crkva ima mnoge stanove. Osam je duša spašeno u Noinoj korablji. I Propovjednik nam zapovijeda: »Podijeli dio sedmorici, pa i osmorici«, to jest vjeruj u oba Zavjeta. Zato neki psalmi nose natpis za osminu, i zato je sto devetnaesti psalam podijeljen na dijelove od po osam stihova od kojih svaki počinje svojim slovom radi pouke pravednika. Blaženstava koja je naš Gospodin izrekao svojim učenicima na gori, ocrtavajući time Crkvu, ima osam. I Ezekiel za gradnju hrama rabi broj osam. Naći ćeš i mnoge druge stvari izražene na isti način u Pismima. I gavran biva poslan iz korablje, ali se ne vraća, a poslije golubica naviješta mir zemlji. Tako se i u krštenju Crkve izgoni ona najnečistija ptica, đavao, a golubica Duha Svetoga naviješta mir našoj zemlji. Gradnja korablje bila je takva da je započinjala sa širinom od trideset lakata i postupno se sužavala na jedan.

Slično tome Crkva, koja se sastoji od mnogih stupnjeva, završava u đakonima, prezbiterima i biskupima. Korablja je bila u pogibli u potopu, Crkva je u pogibli u svijetu. Kad je Noa izišao iz korablje, posadio je vinograd, pio iz njega i opio se. Krist je također, rođen u tijelu, zasadio Crkvu i trpio. Stariji se sin izrugivao golotinji svoga oca, mlađi ju je pokrio: i Židovi su se rugali raspetome Bogu, a pogani su Ga častili. Ponestalo bi mi dana kad bih tumačio sva otajstva korablje i uspoređivao ih s Crkvom. Tko su orlovi među nama? Tko golubice i lavovi, tko jeleni, tko crvi i zmije? Koliko naš predmet zahtijeva, ukratko ću ti pokazati. Ne borave samo ovce u Crkvi, niti samo čiste ptice lete onamo i ovamo; nego se usred žita sije drugo sjeme: »usred urednih žitnih polja čičak, drač i jalov ovas gospodare zemljom«. Što da ratar učini? Da iščupa kukolj? U tom se slučaju čitava žetva uništava zajedno s njim. Svakoga dana ratar marljivo tjera ptice neobičnim zvucima ili ih plaši strašilima: ovdje pucne bičem, ondje rasprostre kakav drugi predmet da ih zastraši. Ipak trpi od pohoda hitrih srna ili obijesti divljih magaraca; ovdje miševi odnose žito u svoja podzemna spremišta, ondje mravi u gustim povorkama navaljuju i pustoše žitno polje. Tako stoje stvari. Nitko tko ima zemlju nije bez brige.

Dok je domaćin spavao, neprijatelj posija kukolj među pšenicu, a kada sluge predložiše da pođu i iščupaju ga, gospodar im zabrani, pridržavajući za sebe odvajanje pljeve od žita. Ima posuda gnjeva i milosrđa o kojima Apostol govori u kući Božjoj. Doći će dakle dan kada će se otvoriti riznice Crkve i Gospodin će iznijeti posude gnjeva; i dok one odlaze, sveti će reći: »Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas; jer da bijahu od nas, bez sumnje bi ostali s nama«. Nitko ne može prisvojiti Kristovo pravo, nitko prije sudnjega dana ne može suditi ljudima. Ako je Crkva već očišćena, što ćemo ostaviti Gospodinu? »Neki se put čovjeku čini prav, a na koncu vodi u smrt«. Kad je naš sud toliko podložan zabludi, na čije se mišljenje možemo osloniti?

23. Ciprijan blažene uspomene nastojao je izbjeći provaljene nakapnice i ne piti tuđe vode: i stoga je, odbacujući krivovjerničko krštenje, sazvao svoju afričku sinodu protivno Stjepanu, koji je bio dvadeset i drugi nasljednik blaženoga Petra na rimskoj stolici. Sastali su se da rasprave o toj stvari; ali pokušaj nije uspio. Napokon su se upravo oni biskupi koji su zajedno s njim odredili da se krivovjernici moraju ponovno krstiti, vratili starom običaju i objavili novu odluku. Pitaš li kojim putem moramo ići? Ono što činimo predali su nam naši pređi, kao što su njihovi pređi predali njima. No zašto govoriti o kasnijim vremenima? Kad je Kristova krv tek nedavno bila prolivena i apostoli još bijahu u Judeji, tvrdilo se da je Gospodinovo tijelo privid; Galaćani su bili odvedeni u opsluživanje Zakona, i Apostol je ponovno bio u trudovima s njima; Korinćani nisu vjerovali u uskrsnuće tijela, i on ih je mnogim dokazima nastojao vratiti na pravi put. Tada dođoše Šimun Čarobnjak i njegov učenik Menandar. Tvrdili su za sebe da su sile Božje. Tada je Bazilid izmislio svevišnjega boga Abraksa i tristo šezdeset i pet njegovih očitovanja. Tada se Nikola, jedan od sedmorice đakona, čovjek čija pohota nije mirovala ni noću ni danju, prepustio svojim prljavim tlapnjama.

Ne govorim ništa o židovskim krivovjernicima koji su prije Kristova dolaska razorili Zakon koji im je bio predan: o Dositeju, vođi Samarijanaca koji je odbacio proroke; o saducejima koji su potekli iz njegova korijena i nijekali čak i uskrsnuće tijela; o farizejima koji su se odvojili od Židova zbog nekih suvišnih obreda i uzeli ime po samoj činjenici svoga odvajanja; o herodovcima koji su Heroda prihvatili kao Krista. Dolazim do onih krivovjernika koji su nagrdili Evanđelja: Saturnin, ofiti, kajiniti i setovci, Karpokrat, Cerint i njegov nasljednik Ebion, te druge pošasti od kojih je većina izbila dok je apostol Ivan još bio živ; pa ipak ne čitamo da je ijedan od tih ljudi bio ponovno kršten.

24. Kako smo spomenuli toga uglednog svetca, pokažimo također iz njegova Otkrivenja da se u slučaju krivovjernika mora priznati valjanim pokajanje bez ponovnoga krštenja. Pripisuje se anđelu efeške Crkve (Otk 2,4) da je napustio svoju prvu ljubav. U anđelu pergamske Crkve kudi se blagovanje idolskih žrtava (Otk 2,14) i učenje nikolaita (isto, 15). Isto se tako kori anđeo tijatirske Crkve (isto, 20) zbog proročice Izebele, i idolskih žrtava, i bluda. Pa ipak Gospodin sve njih potiče na obraćenje i k tome dodaje prijetnju buduće kazne ako se ne obrate. Ne bi ih pak poticao na obraćenje kad pokajnicima ne bi namjeravao udijeliti oproštenje. Ima li ikakva traga da je rekao: neka se ponovno krste oni koji su kršteni u vjeri nikolaita? Ili neka se polože ruke na one iz pergamskoga puka koji su u to vrijeme vjerovali držeći se učenja Bileamova? Štoviše, veli: »Obrati se dakle! Inače dolazim k tebi brzo i ratovat ću protiv njih mačem usta svojih« [Otk 2,16].

25. Ako su pak oni ljudi koje je zaredio Hilarije, i koji su nedavno postali ovce bez pastira, skloni navoditi Pismo u prilog onome što je blaženi Ciprijan ostavio u svojim poslanicama zagovarajući ponovno krštenje krivovjernika, molim ih neka se sjete da on nije izopćio one koji su ga odbili slijediti. U svakom slučaju, ostao je u zajedništvu s onima koji su se protivili njegovim stavovima. Bio je zadovoljan time da ih opomene, zbog Novata i brojnih drugih krivovjernika koji su tada nicali, da ne primaju nikoga tko ne osudi svoju prijašnju zabludu. Doista, on ovako zaključuje raspravu o tom predmetu sa Stjepanom, rimskim prvosvećenikom: »Ovo sam ti, predragi brate, iznio na uvid radi našega međusobnog poštovanja i nehinjene ljubavi, vjerujući, kako i dolikuje, da ćeš iz iskrenosti svoje pobožnosti i svoje vjere odobriti ono što je ujedno u skladu s pobožnošću i istinito samo po sebi. Ali znam da neki ne žele napustiti stavove koje su jednom prihvatili i zaziru od promjene nauma; radije će, ne raskidajući vezu mira i sloge među kolegama, ostati pri vlastitim odlukama kad su ih jednom usvojili. To je stvar u kojoj mi nikoga ne prisiljavamo niti ikome propisujemo zakon; neka svatko slijedi svoj slobodan izbor u upravljanju Crkvom: neka svatko bude upravitelj u svojem području, budući da će o svojem djelovanju morati položiti račun Gospodinu«.

U poslanici također Jubajanu o ponovnom krštenju krivovjernika, pri kraju, kaže ovo: »Napisao sam ove kratke primjedbe, moj predragi brate, prema svojoj skromnoj sposobnosti, ne naređujući nikome niti prejudicirajući ičiji slučaj: ne bih želio spriječiti nijednoga biskupa da čini ono što smatra ispravnim uz puno vršenje vlastitoga suda. Koliko je god moguće, izbjegavamo sporove s kolegama i subraćom biskupima o krivovjernicima te s njima održavamo božansku slogu i mir Gospodnji, osobito kad Apostol veli: ›Ako je pak tko svadljiv, mi takva običaja nemamo, a ni Crkve Božje‹. Sa strpljivošću i blagošću čuvamo ljubav u srcu, čast našega reda, vez vjere, slogu episkopata«.

26. Ima još jedan dokaz koji ću navesti, a protiv kojega se čak ni Hilarije, taj suvremeni Deukalion, neće usuditi ni zucnuti. Ako krivovjernici nisu kršteni i moraju se ponovno krstiti jer nisu bili u Crkvi, onda ni sam Hilarije nije kršćanin. Kršten je naime u onoj Crkvi koja je uvijek priznavala krivovjerničko krštenje. Prije nego što je održan sabor u Ariminu, prije nego što je Lucifer otišao u progonstvo, Hilarije je kao đakon rimske Crkve primao one koji su prelazili od krivovjernika na temelju krštenja koje su prethodno primili. Teško da su samo arijanci krivovjernici, pa da trebamo prihvatiti sve osim onih koje su oni krstili. Bio si đakon, Hilarije (može reći Crkva), i primao si one koje su manihejci krstili. Bio si đakon i priznavao si Ebionovo krštenje. Odjednom, nakon što se pojavio Arije, počeo si biti posve nezadovoljan sobom. Ti i tvoj dom odvojili ste se od nas i otvorili vlastiti novi kladenac. Ako te je ponovno krstio kakav anđeo ili apostol, neću kuditi tvoj postupak. No budući da si ti koji podižeš mač protiv mene sin moje utrobe i othranjen na mlijeku mojih prsiju, vrati mi ono što sam ti dala, i budi, ako možeš, kršćanin na neki drugi način. Pretpostavimo da sam bludnica, ipak sam tvoja majka. Kažeš, ne čuvam bračnu postelju neokaljanom: ipak, ono što sam sada bila sam i onda kada si začet. Ako činim preljub s Arijem, činila sam isto prije s Praksijom, s Ebionom, s Cerintom i Novatom.

Ti ih visoko cijeniš i primaš ih, preljubnici kakvi jesu, u dom svoje majke. Ne znam zašto bi te jedan preljubnik vrijeđao više od ostalih.

27. Ako pak tko smatra dvojbenim jesu li naši pređi svagda primali krivovjernike, neka pročita pisma blaženoga Ciprijana u kojima šiba Stjepana, rimskoga biskupa, i njegove zablude što su običajem ostarjele. Neka pročita i knjižice Hilarija o ponovnom krštenju krivovjernika, koje je objavio protiv nas, pa će ondje naći kako sam Hilarije priznaje da su Julije, Marko, Silvestar i ostali stari biskupi jednako primali sve krivovjernike na pokoru; i nadalje, kako bi se pokazalo da nije s pravom svojatao pravi običaj, i Nicejski sabor, koji smo nedavno spomenuli, primio je sve krivovjernike, osim učenika Pavla Samozatskoga. I što je još više, novacijanskomu biskupu pri obraćenju dopušta prezbiterski čin, a ta odluka osuđuje i Lucifera i Hilarija, budući da je ista osoba koja biva zaređena ujedno i krštena.

28. Mogao bih cijeli dan govoriti u tome smislu i jednim jedinim Suncem Crkve isušiti sve bujice dokaza. No kako smo već dugo raspravljali i kako je otegnuta prepirka zamorila pozornost naših slušatelja, iznijet ću ti svoje mišljenje ukratko i bez ustezanja. Dužni smo ostati u onoj Crkvi koju su apostoli utemeljili i koja traje sve do današnjega dana. Ako ikada čuješ za neke koji se nazivaju kršćanima, a ne zovu se po Gospodinu Isusu Kristu nego po komu drugom, na primjer markionovci, valentinovci, gornjaci ili poljaci, budi uvjeren da to nije Crkva Kristova, nego sinagoga Antikristova. Jer sama činjenica što su nastali nakon utemeljenja Crkve dokaz je da su to oni čiji je dolazak Apostol prorekao. I neka se ne zanose ako misle da za svoje tvrdnje imaju potvrdu u Svetome pismu, jer je i sam đavao navodio Pismo, a bit Pisama nije u slovu, nego u smislu. Inače, budemo li slijedili slovo, i mi možemo skovati novu dogmu i tvrditi da u Crkvu ne smiju biti primljeni oni koji nose obuću i imaju dvije haljine.

L. Nemoj misliti da pobjeda pripada samo tebi. Obojica smo pobjednici i svaki od nas odnosi pobjedničku palmu: ti si pobijedio mene, a ja svoju zabludu. O da bih uvijek u raspravi imao toliku sreću da pogrešna mišljenja zamijenim boljima! Ipak, moram priznati, jer najbolje poznajem ćud svojih pristaša, da ih je lakše pobijediti negoli uvjeriti.