Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Origen započinje svoj odgovor na Kelzovu »Istinitu riječ«, pobijajući optužbe o tajnim sastancima kršćana, napade na Mojsija te prigovore Isusovu rođenju.

Predgovor

1. Kada su lažni svjedoci svjedočili protiv našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista, on je šutio; i kada su protiv njega iznesene neutemeljene optužbe, nije odgovarao, vjerujući da su sav njegov život i vladanje među Židovima bili bolje pobijanje od bilo kojega odgovora na lažno svjedočanstvo ili od bilo koje formalne obrane od optužbi. I ne znam, moj pobožni Ambrozije, zašto si želio da napišem odgovor na lažne optužbe koje je Kelzo u svojoj raspravi iznio protiv kršćana i na njegove tužbe uperene protiv vjere Crkava, kao da same činjenice ne pružaju očito pobijanje, a nauk bolji odgovor od bilo kojega spisa, budući da on i uklanja lažne tvrdnje i ne ostavlja optužbama nikakvu vjerodostojnost ni valjanost. Što se pak tiče šutnje našega Gospodina dok se protiv njega lažno svjedočilo, dovoljno je zasada navesti Matejeve riječi, jer je i Markovo svjedočanstvo istovrsno. A Matejeve riječi glase ovako: »A veliki svećenici i cijelo Vijeće tražili su lažno svjedočanstvo protiv Isusa da bi ga mogli pogubiti, ali ga ne nađoše, premda pristupiše mnogi lažni svjedoci. Napokon pristupiše dvojica lažnih svjedoka i rekoše: Ovaj reče: Mogu razvaliti hram Božji i za tri ga dana sagraditi. I ustade veliki svećenik te mu reče: Zar ništa ne odgovaraš na to što ovi protiv tebe svjedoče? A Isus je šutio.« A o tome da nije ništa odgovorio kad je bio lažno optužen, evo svjedočanstva: »Isus pak stade pred upravitelja, a on ga upita govoreći: Ti li si kralj židovski? Isus mu reče: Ti kažeš. I dok su ga optuživali veliki svećenici i starješine, ništa nije odgovorio. Tada mu reče Pilat: Ne čuješ li što sve protiv tebe svjedoče? I ne odgovori mu ni na jednu riječ, tako da se upravitelj silno divio.«

2. Doista, bilo je to začuđujuće čak i ljudima obična razuma, da onaj koga optužuju i napadaju lažnim svjedočanstvom, a koji se mogao obraniti i pokazati da nije kriv ni za koju od navedenih optužbi, te koji je mogao nabrojiti hvalevrijedna djela vlastita života i svoja čudesa učinjena božanskom silom, kako bi sucu pružio priliku da donese časniju presudu o njemu, to nije učinio, nego je prezreo takav postupak te u plemenitosti svoje naravi omalovažio svoje tužitelje. Da bi ga sudac bez ikakva oklijevanja pustio na slobodu da se branio, jasno je iz onoga što se o njemu pripovijeda kad je rekao: »Kojega od ove dvojice hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa koji se zove Krist?«, i iz onoga što Pismo dodaje: »Jer je znao da su ga predali iz zavisti.« No Isusa u sva vremena napadaju lažni svjedoci i, dokle god zloća ostaje na svijetu, neprestano je izložen optužbama. Pa ipak i sada on šuti pred tim stvarima i ne daje čujan odgovor, nego svoju obranu polaže u živote svojih istinskih učenika, koji su izvanredno svjedočanstvo, svjedočanstvo koje se uzdiže iznad svakoga lažnog svjedočenja te pobija i ruši sve neutemeljene optužbe i tužbe.

3. Usuđujem se dakle reći da će ova »apologija«, koju od mene tražiš da sastavim, donekle oslabiti onu obranu [kršćanstva] koja počiva na činjenicama i onu Isusovu snagu koja je očita onima koji nisu posve lišeni opažanja. Ipak, kako ne bismo izgledali nespremni prihvatiti se zadatka koji si nam naložio, nastojali smo, prema svojim najboljim mogućnostima, kao odgovor na svaku tvrdnju koju je Kelzo iznio navesti ono što nam se činilo prikladnim da ih pobije, premda njegovi dokazi nemaju snage poljuljati vjeru ijednoga [istinskog] vjernika. I ne dao Bog doista da se nađe itko tko bi, nakon što je postao dionikom takve Božje ljubavi kakva je bila [pokazana] u Kristu Isusu, mogao u svojem naumu biti poljuljan Kelzovim dokazima ili dokazima bilo koga njemu slična. Jer Pavao, nabrajajući bezbrojne uzroke koji općenito odvajaju ljude od ljubavi Kristove i od ljubavi Božje u Kristu Isusu (a iznad svih njih uzdizala se ljubav koja je bila u njemu samome), nije među razloge odvajanja uvrstio raspravu. Jer pogledaj što kaže najprije: »Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: Radi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im kao ovce za klanje. U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.« I potom, navodeći drugi niz uzroka koji naravno teže odvojiti one koji nisu čvrsto utemeljeni u svojoj vjeri, on veli: »Uvjeren sam doista: ni smrt, ni život, ni anđeli, ni vlasti, ni sile, ni sadašnjost, ni budućnost, ni visina, ni dubina, niti ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.«

4. Uistinu je prikladno da osjećamo ushit zato što nas nevolje ili oni drugi uzroci koje je Pavao nabrojio ne rastavljaju [od Krista]; ali ne i da Pavao i ostali apostoli, i itko drugi njima sličan, [gaje taj osjećaj], jer su oni bili daleko uzvišeni iznad takvih stvari kad su rekli: »U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi«, što je snažnija tvrdnja nego da su jednostavno »pobjednici«. No ako je prikladno da apostoli osjećaju ushit time što nisu rastavljeni od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu, oni će taj osjećaj gajiti zato što ih ni smrt, ni život, ni anđeli, ni vlasti, niti išta od onoga što slijedi, ne može rastaviti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu. I zato ne čestitam onom vjerniku u Krista čiju vjeru može poljuljati Kelzo, koji više ne dijeli zajednički život ljudi, nego je odavna preminuo, ili bilo kakva prividna uvjerljivost dokaza. Jer ne znam u koji red uvrstiti onoga kome su potrebni dokazi napisani u knjigama kao odgovor na Kelzove optužbe protiv kršćana, kako bi ga se spriječilo da se poljulja u svojoj vjeri i kako bi ga se u njoj utvrdilo. Ipak, budući da bi se u mnoštvu onih koji se smatraju vjernicima mogli naći pojedinci čija bi se vjera poljuljala i srušila pod utjecajem Kelzovih spisa, a koji bi se mogli očuvati odgovorom takve naravi da pobije njegove tvrdnje i iznese istinu, smatrali smo ispravnim pokoriti se tvojemu nalogu i pružiti odgovor na raspravu koju si nam poslao, premda ne mislim da će itko, pa makar i tek neznatno napredovao u filozofiji, dopustiti da je to »Istinita riječ«, kako ju je Kelzo naslovio.

5. Pavao uistinu, primjećujući da u grčkoj filozofiji ima stanovitih stvari koje ne valja olako cijeniti, a koje su privlačne u očima mnogih, ali prikazuju laž kao istinu, s obzirom na to veli: »Pazite da vas tko ne odmami mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem po ljudskoj predaji, po počelima svijeta, a ne po Kristu.« I videći da se u riječima mudrosti ovoga svijeta očituje nekakva veličina, rekao je da su riječi filozofâ »po počelima svijeta«. No nitko razuman ne bi rekao da su Kelzove riječi »po počelima svijeta«. One pak riječi koje su sadržavale neku sastavnicu varavosti apostol je nazvao »ispraznim zavaravanjem«, vjerojatno radi razlikovanja od zavaravanja koje nije bilo »isprazno«; a prorok Jeremija, primijetivši to, usudio se reći Bogu: »Gospodine, ti si me zaveo i dao sam se zavesti; jači si od mene i nadvladao si me.« Ali u Kelzovu govoru ne čini mi se da uopće ima kakve varavosti, čak ni one »isprazne«, to jest takve varavosti kakva se nalazi u govoru onih koji su utemeljili filozofske sljedbe i koji su bili obdareni nipošto običnim darom za takva nastojanja. I kao što nitko ne bi rekao da je bilo koja obična pogreška u geometrijskim dokazima bila s namjerom da zavara, niti bi je opisao radi vježbe u takvim stvarima, tako i ona mišljenja koja treba nazvati »ispraznim zavaravanjem« i »ljudskom predajom« i »po počelima svijeta« moraju imati neku sličnost sa stavovima onih koji su bili utemeljitelji filozofskih sljedbi [ako se takvi nazivi na njih imaju prikladno primijeniti].

6. Napredovavši s ovim djelom do mjesta gdje Kelzo uvodi Židova koji raspravlja s Isusom, odlučio sam ovaj predgovor staviti na sam početak rasprave, kako bi čitatelj našega odgovora Kelzu najprije naišao na njega te uvidio da ova knjiga nije sastavljena za one koji su već utvrđeni vjernici, nego za one koji uopće ne poznaju kršćansku vjeru ili za one koje apostol naziva »slabima u vjeri«, o kojima kaže: »Slaboga u vjeri prigrlite.« Ovaj predgovor ujedno treba poslužiti kao moje opravdanje što sam odgovor Kelzu započeo po jednome planu, a nastavio po drugome. Moja je prvotna nakana naime bila naznačiti njegove glavne prigovore, zatim ukratko navesti odgovore koji su na njih dani, a potom od čitava izlaganja načiniti sustavnu raspravu. No poslije su mi same prilike nametnule potrebu da štedim svoje vrijeme te da se, zadovoljan onim što sam već iznio na početku, u nastavku prema svojim silama izravno uhvatim ukoštac s Kelzovim optužbama. Stoga moram zamoliti za blagohotnost prema onim dijelovima koji slijede nakon predgovora prema početku knjige. Ako pak ne budete zadivljeni snažnim dokazima koji slijede, moleći jednaku blagohotnost i u pogledu njih, upućujem vas, budete li i dalje željeli dokazno rješenje Kelzovih prigovora, onim ljudima koji su mudriji od mene i koji su kadri riječima i raspravama oboriti optužbe što ih on iznosi protiv nas. No još je bolji onaj čovjek kojemu, premda se susretne s Kelzovim djelom, nikakav odgovor na njega uopće nije potreban, nego prezire sav njegov sadržaj, budući da ga s dobrim razlogom, po Duhu koji je u njemu, prezire svaki vjernik u Krista.

Poglavlje 1

Prva točka koju Kelzo iznosi, u svojoj želji da ozloglasi kršćanstvo, jest tvrdnja da su kršćani međusobno sklapali tajna udruženja protivno zakonu, govoreći kako »među udruženjima neka jesu javna i ta su u skladu sa zakonima, dok su druga tajna i održavaju se kršenjem zakona«. Njegova je želja izvrgnuti ruglu ono što se naziva kršćanskim »gozbama ljubavi«, kao da one vuku podrijetlo iz zajedničke pogibli i obvezuju snažnije od bilo kakve prisege. Budući dakle da on brblja o javnome zakonu, tvrdeći da su kršćanska udruženja njegovo kršenje, valja nam odgovoriti: kada bi se netko našao među Skitima, čiji su zakoni bezbožni, pa nemajući prilike pobjeći bio prisiljen živjeti među njima, takav bi s dobrim razlogom, poradi zakona istine koji bi Skiti smatrali zlodjelom, stupio u udruženja protivna njihovim zakonima sa sebi istomišljenicima; stoga, ako je istini suditi, poganski zakoni koji se odnose na kipove i bezbožno mnogoboštvo jesu »skitski« zakoni, ili još bezbožniji od njih, ako takvih uopće ima. Nije dakle nerazumno osnivati udruženja protivna postojećim zakonima ako se to čini poradi istine. Jer kao što bi dobro postupili oni koji bi stupili u tajno udruženje kako bi pogubili tiranina koji je prigrabio slobode države, tako i kršćani, kad nad njima tiranizira onaj koji se naziva đavlom i lažju, sklapaju saveze protivne đavolskim zakonima, protiv njegove moći, a za spasenje onih drugih koje uspiju uvjeriti da se odmetnu od vlasti koja je, da se tako izrazimo, »skitska« i despotska.

Poglavlje 2

Kelzo potom nastavlja tvrdnjom da je sustav nauka, to jest židovstvo, na kojemu počiva kršćanstvo, bio barbarskoga podrijetla. S prividom pravičnosti, on ne prigovara kršćanstvu zbog njegova podrijetla među barbarima, nego potonjima priznaje sposobnost u otkrivanju takvih nauka. Tomu međutim dodaje tvrdnju da su Grci vještiji od ikoga drugoga u prosuđivanju, utvrđivanju i primjeni u praksi onoga što su otkrili barbarski narodi. Naš odgovor na njegove tvrdnje i naša obrana istina sadržanih u kršćanstvu jest ovo: ako bi tko s proučavanja grčkih mnijenja i običaja prešao na Evanđelje, on ne samo da bi prosudio kako su njegovi nauci istiniti, nego bi vršenjem u praksi utvrdio njihovu istinitost te nadopunio sve što se s grčkoga stajališta činilo nedostatnim za njihovo dokazivanje, pa tako potvrdio istinu kršćanstva. Štoviše, moramo reći da Evanđelje posjeduje vlastito dokazivanje, božanskije od bilo kojega utvrđena grčkom dijalektikom. Tu božanskiju metodu apostol naziva »očitovanjem Duha i snage«: »Duha« zbog proroštava, koja su dostatna proizvesti vjeru u svakome tko ih čita, osobito u onome što se odnosi na Krista; a »snage« zbog znakova i čudesa za koje moramo vjerovati da su se dogodili, kako iz mnogih drugih razloga, tako i stoga što su njihovi tragovi još uvijek očuvani među onima koji svoj život ravnaju prema evanđeoskim propisima.

Poglavlje 3

Nakon toga Kelzo nastavlja govoriti o tome kako kršćani poučavaju i vrše svoje omiljene nauke u tajnosti, tvrdeći da to čine sa svrhom, budući da izbjegavaju smrtnu kaznu koja im prijeti, pa njihove opasnosti uspoređuje s onima s kojima su se poradi filozofije suočili ljudi poput Sokrata; a ovdje je mogao spomenuti i Pitagoru, kao i druge filozofe. No naš odgovor na to glasi da su se u Sokratovu slučaju Atenjani smjesta pokajali, te u njihovim dušama nije preostala nikakva gorčina prema njemu, kao što se dogodilo i u Pitagorinoj povijesti. Potonji su sljedbenici doista znatno vrijeme vodili svoje škole u onome dijelu Italije koji se naziva Velikom Grčkom; no u slučaju kršćana, rimski Senat, tadašnji vladari, vojska, narod i rođaci onih koji su se obratili na vjeru, zavojštili su protiv njihova nauka i bili bi spriječili njegovo napredovanje, svladavši ga tako moćnom urotom, da uz Božju pomoć nije izbjegao opasnosti i uzdigao se iznad nje, tako da naposljetku nadvlada čitav svijet u njegovoj uroti protiv njega.

Poglavlje 4

Pogledajmo također kako smjera ozloglasiti naš moralni sustav, tvrdeći da nam je on tek zajednički s ostalim filozofima te da nije nikakva uzvišena ili nova grana pouke. U odgovoru na to moramo reći: kada svi ljudi ne bi po naravi imali u svoje umove utisnute zdrave moralne pojmove, nauk o kažnjavanju grešnika bio bi odbačen od onih koji na se navlače pravedne Božje sudove. Nije stoga nikakvo čudo što je isti Bog posijao u srca svih ljudi one istine koje je poučavao po prorocima i Spasitelju, kako bi na božanskome sudu svaki čovjek bio bez isprike, imajući »zahtjeve zakona upisane u svojem srcu«, što je istina na koju Sveto pismo nejasno smjera u onome što Grci smatraju mitom, gdje prikazuje Boga kako je vlastitim prstom ispisao zapovijedi i predao ih Mojsiju, a koje je bezbožnost štovatelja teleta navela Mojsija da ih razbije, kao da ih je, slikovito rečeno, odnio potop zloće. No pošto je Mojsije ponovno isklesao kamene ploče, Bog je po drugi put napisao zapovijedi i predao mu ih; proročka je riječ naime dušu, nakon prvoga prijestupa, pripravljala za ponovni Božji zapis.

Poglavlje 5

Raspravljajući o propisima koji se odnose na idolopoklonstvo kao svojstvenima kršćanstvu, Kelzo potvrđuje njihovu ispravnost, govoreći da kršćani ne smatraju bogovima ono što je načinjeno rukama, na temelju toga što nije u skladu sa zdravim razumom pretpostaviti da bi likovi, koje su oblikovali najbezvrjedniji i najpokvareniji rukotvorci, a u mnogim slučajevima i pribavili opaki ljudi, mogli biti smatrani bogovima. U onome što slijedi, međutim, želeći pokazati da je to opće mnijenje, a ne nešto što je prvo otkrilo kršćanstvo, on navodi Heraklitovu izreku u ovome smislu: »Oni koji pristupaju beživotnim likovima kao da su bogovi, postupaju slično onima koji bi zapodjenuli razgovor s kućama.« U pogledu toga dakle moramo reći da su u ljudske umove bile usađene zamisli poput moralnih načela, iz kojih je ne samo Heraklit, nego i bilo koji drugi Grk ili barbar, promišljanjem mogao izvesti isti zaključak; jer on navodi da su i Perzijanci bili istoga mišljenja, pozivajući se na Herodota kao svoje jamstvo. Tomu možemo dodati i Zenona iz Kitija, koji u svojoj Državi veli: »I neće biti potrebe graditi hramove, jer ništa ne valja smatrati svetim, ili od velike vrijednosti, ili posvećenim, što je djelo graditelja i priprostih ljudi.« Očito je dakle, u pogledu ovoga mišljenja kao i drugih, da je Božjim prstom u ljudska srca bio urezan osjećaj dužnosti koja se traži.

Poglavlje 6

Nakon toga, potaknut nekim meni nepoznatim razlogom, Kelzo tvrdi da kršćani zazivanjem imena određenih demona i uporabom zaklinjanja naizgled posjeduju čudesnu moć; ciljajući, pretpostavljam, na običaje onih koji zaklinjanjima izgone zle duhove. Ovdje on očito kleveće Evanđelje. Jer kršćani ne nadvladavaju zle duhove zaklinjanjima, nego imenom Isusovim, popraćenim naviještanjem povijesnih izvješća koja se odnose na njega; jer njihovo je ponavljanje često bilo sredstvo izgona demona iz ljudi, osobito kada su oni koji su ih izgovarali to činili u zdravu i istinski vjerničku duhu. Toliku naime moć posjeduje ime Isusovo nad zlim duhovima da je bilo slučajeva gdje je bilo djelotvorno čak i kada su ga izgovarali zli ljudi, što je i sam Isus poučio da će biti slučaj, rekavši: »Mnogi će mi reći u onaj dan: Gospodine, nismo li u tvoje ime demone izgonili i mnoga čudesa činili?« Je li Kelzo to izostavio iz namjerne zlobe ili iz neznanja, ne znam. Zatim nastavlja iznositi optužbu protiv samoga Spasitelja, tvrdeći da je pomoću čaranja uspio izvesti čudesa koja je činio; te da je, predviđajući kako će drugi steći isto znanje i činiti iste stvari, hvaleći se da ih čine uz pomoć Božje sile, takve isključio iz svoga kraljevstva. Njegova je optužba u tome da je On, ako su oni s pravom isključeni dok je On sam kriv za iste postupke, opaki čovjek; no ako On nije kriv za zloću čineći takve stvari, nisu ni oni koji čine isto što i On. No čak i ako je nemoguće pokazati kojom je silom Isus činio ta čudesa, jasno je da kršćani ne rabe nikakve čarolije ni zaklinjanja, nego jednostavno ime Isusovo i određene druge riječi u koje polažu vjeru, u skladu sa Svetim pismom.

Poglavlje 7

Nadalje, budući da kršćanski nauk često naziva tajnim sustavom vjerovanja, moramo ga pobiti i u toj točki, jer je gotovo čitav svijet bolje upoznat s onim što kršćani propovijedaju negoli s omiljenim mišljenjima filozofa. Tko naime ne zna za tvrdnju da je Isus rođen od djevice, da je bio raspet, da je njegovo uskrsnuće članak vjere među mnogima, te da je naviješten opći sud koji ima doći, na kojemu će opaki biti kažnjeni prema svojim zaslugama, a pravednici prikladno nagrađeni? Pa ipak se otajstvo uskrsnuća, budući da ga ne razumiju, izvrgava ruglu među nevjernicima. U takvim okolnostima govoriti o kršćanskome nauku kao o tajnome sustavu posve je besmisleno. No to što postoje određeni nauci koji se ne objavljuju mnoštvu, nego se otkrivaju nakon što su poučeni oni egzoterični, nije posebnost samo kršćanstva, nego i filozofskih sustava, u kojima su određene istine egzoterične, a druge ezoterične. Neki su Pitagorini slušatelji bili zadovoljni njegovim ipse dixit; dok su drugi u tajnosti bili poučavani onim naucima koje se nije smatralo prikladnima priopćiti svjetovnim i nedostatno pripravljenim ušima. Štoviše, sva otajstva koja se slave posvuda diljem Grčke i barbarskih zemalja, premda se drže u tajnosti, nisu time ozloglašena, tako da on uzalud nastoji oklevetati tajne nauke kršćanstva, budući da ne shvaća ispravno njegovu narav.

Poglavlje 8

S određenom rječitošću on doista naizgled brani slučaj onih koji svojom smrću svjedoče za istinu kršćanstva, u sljedećim riječima: »I ja ne tvrdim da bi čovjek, koji je prihvatio sustav dobra nauka, ako zbog toga upadne u opasnost od ljudi, trebao ili otpasti, ili hiniti otpadništvo, ili se otvoreno odreći svojih nazora.« I on osuđuje one koji, premda drže kršćanske poglede, ili pretvaraju da ih ne drže, ili ih niječu, govoreći da »onaj tko drži određeno mišljenje ne bi smio hiniti opoziv, niti ga se javno odricati«. Ovdje Kelza valja uhvatiti u proturječju samome sebi. Iz drugih se naime njegovih rasprava utvrdilo da je bio epikurejac; no ovdje, jer je smatrao da bi mogao uspješnije napasti kršćanstvo ako ne ispovijeda Epikurova mišljenja, pretvara se da u čovjeku postoji nešto bolje od zemaljskoga dijela njegove naravi, što je srodno Bogu, te veli da »oni u kojima je ta sastavnica, to jest duša, u zdravome stanju, svagda traže svoju srodnu narav, misleći na Boga, i svagda žude čuti nešto o njemu i dozvati to u sjećanje«. Promotrite sada neiskrenost njegova karaktera! Rekavši malo prije da »čovjek koji je prigrlio sustav dobra nauka ne bi smio, čak i ako je zbog toga izvrgnut opasnosti od ljudi, odreći ga se, niti se pretvarati da je to učinio, pa niti ga se otvoreno odricati«, on se sada zapleće u svakojaka proturječja. Znao je naime da, prizna li se epikurejcem, neće steći nikakvo povjerenje kad optužuje one koji u bilo kojoj mjeri uvode nauk o Providnosti i koji postavljaju Boga nad svijetom. A čuli smo da su postojala dvojica pojedinaca po imenu Kelzo, obojica epikurejci; raniji od njih dvojice živio je u Neronovo doba, a ovaj u Hadrijanovo i kasnije.

Poglavlje 9

Zatim nastavlja preporučivati da u prihvaćanju mišljenja valja slijediti razum i razumna vodiča, budući da je onaj tko pristaje uz mišljenja ne slijedeći taj put vrlo podložan obmani. I uspoređuje lakomislene vjernike s metragirtima, gatarima, mitrama i sabazijancima, te sa svime drugim na što se može naići, kao i s utvarama Hekate ili bilo kojega drugoga demona ili demonâ. Jer kao što se među takvim osobama često mogu naći opaki ljudi koji, iskorištavajući neznanje onih koje je lako prevariti, odvode ih kamo god žele, tako je, veli on, slučaj i među kršćanima. I tvrdi da određeni pojedinci, koji ne žele niti dati niti primiti razlog za svoje vjerovanje, stalno ponavljaju: »Ne istražuj, nego vjeruj!« i: »Vjera će te tvoja spasiti!« I navodi da takvi također govore: »Mudrost je ovoga života loša, a ludost je dobra stvar!« Na što moramo odgovoriti: kada bi bilo moguće da svi napuste životne poslove i posvete se filozofiji, nitko ne bi trebao usvojiti nijednu drugu metodu osim ove. Jer i u kršćanskome sustavu naći će se, da ne govorimo nimalo oholo, barem toliko istraživanja članaka vjere i tumačenja tamnih izreka koje se nalaze u proročkim spisima, te prispodoba u Evanđeljima i bezbrojnih drugih stvari koje su ili ispripovijedane ili izvršene sa simboličkim značenjem, kao što je slučaj i u drugim sustavima. No budući da je spomenuti put nemoguć, dijelom zbog životnih nužda, dijelom zbog ljudske slabosti, jer se tek vrlo mali broj pojedinaca usrdno posvećuje učenju, koja bi se bolja metoda mogla osmisliti u svrhu pomoći mnoštvu od one koju je Isus predao poganima? I zapitajmo se, u pogledu velikoga mnoštva vjernika, koji su saprali blato zloće u kojemu su se nekoć valjali, je li za njih bilo bolje vjerovati bez umnoga dokazivanja i tako se popraviti i oplemeniti u svojim navikama po vjerovanju da se ljudi kažnjavaju za grijehe, a časte za dobra djela, ili ne dopustiti sebi obraćenje na temelju same vjere, nego čekati dok se ne mognu posvetiti temeljitu ispitivanju potrebnih razloga. Očito je naime da po takvome planu svi ljudi, uz vrlo rijetke iznimke, ne bi postigli ovo poboljšanje vladanja koje su stekli jednostavnom vjerom, nego bi i dalje ostali u činjenju opakoga života. Koji god se pak drugi dokaz može pružiti za činjenicu da čovjekoljubivi naum kršćanstva nije uveden među ljude bez božanskoga posredovanja, i ovaj se mora pridodati. Pobožan čovjek naime neće vjerovati da bi se čak i liječnik tijela, koji bolesnima vraća bolje zdravlje, mogao nastaniti u bilo kojemu gradu ili zemlji bez božanskoga dopuštenja, budući da se nikakvo dobro ne događa ljudima bez Božje pomoći. A ako onaj koji je izliječio tijela mnogih, ili im vratio bolje zdravlje, ne postiže svoja ozdravljenja bez Božje pomoći, koliko li više Onaj koji je izliječio duše mnogih, obratio ih na krjepost, oplemenio njihovu narav, privezao ih uz Boga koji je nad svime, te ih poučio da svako djelo usmjeravaju prema njegovu blagovoljenju i klone se svega što mu je mrsko, sve do najmanje svoje riječi, djela ili pak misli svojih srca?

Poglavlje 10

Zatim, budući da naši protivnici neprestano ponavljaju te tvrdnje o vjeri, valja reći da, držeći je korisnom za mnoštvo, priznajemo kako učimo vjerovati bez dokaza one ljude koji nisu u stanju napustiti sve ostale poslove i posvetiti se ispitivanju razloga; a naši protivnici, premda to ne priznaju, na djelu čine isto. Jer tko je taj koji se, posvećujući se proučavanju filozofije i pristupajući redovima neke sljedbe, bilo slučajno, bilo zato što je naišao na učitelja te škole, odlučuje na takav korak iz bilo kojeg drugog razloga osim što vjeruje da je njegova sljedba bolja od bilo koje druge? Jer, ne čekajući da čuje razloge svih ostalih filozofa i svih različitih sljedbi te razloge za osudu jednoga sustava i za podupiranje drugoga, on na taj način izabire postati, na primjer, stoičar, platonik, peripatetik, epikurovac ili sljedbenik neke druge škole, pa ga tako, premda to ne žele priznati, neka vrsta nerazumna poriva nosi k prihvaćanju, recimo, stoicizma, zanemarujući ostale; prezirući bilo platonizam, kao obilježen većom poniznošću od ostalih, bilo peripatetizam, kao čovječniji i kao onaj koji s više pravičnosti od drugih sustava priznaje blagodati ljudskoga života. A neki su pak, uplašeni na prvi pogled naukom o providnosti, vidjevši što se u svijetu događa opakima i čestitima, lakomisleno zaključili da uopće nema božanske providnosti, te su prihvatili nazore Epikura i Kelza.

11. poglavlje

Budući da, dakle, kako razum uči, moramo pokloniti vjeru nekome od onih koji su uveli sljedbe među Grcima ili barbarima, zašto ne bismo radije vjerovali u Boga koji je nad svime i u Onoga koji uči da se samo Bogu duguje klanjanje, a da sve ostalo treba mimoići, bilo kao nepostojeće, bilo kao ono što doista postoji i dostojno je časti, ali ne klanjanja i bogoštovlja? A u pogledu toga, onaj koji ne samo da vjeruje, nego i promatra stvari okom razuma, iznijet će dokaze koji mu se nameću i koji su plod pomna istraživanja. I zašto ne bi bilo razumnije, budući da sve ljudsko ovisi o vjeri, vjerovati Bogu radije nego njima? Jer tko se otiskuje na plovidbu, sklapa brak, postaje ocem djece ili baca sjeme u zemlju, a da ne vjeruje kako će iz toga proizići bolje, premda se suprotno može dogoditi i ponekad se događa? Pa ipak, uvjerenje da će uslijediti bolje, u skladu s njihovim željama, navodi sve ljude da se upuste u neizvjesne pothvate koji mogu ispasti drukčije nego što očekuju. Ako je pak nada i vjerovanje u bolju budućnost oslonac života u svakom neizvjesnom pothvatu, zašto tu vjeru ne bi radije razumno prihvatio onaj tko s boljim razlozima nego onaj koji plovi morem, obrađuje zemlju, ženi se ili se bavi bilo kojim drugim ljudskim poslom, vjeruje u postojanje Boga koji je Stvoritelj svega toga i u Onoga koji se s nenadmašnom mudrošću i božanskom veličinom uma usudio obznaniti ovaj nauk ljudima u svakom dijelu svijeta, po cijenu velike opasnosti i smrti smatrane sramotnom, koju je podnio radi ljudskoga roda; poučivši također one koji su isprva bili privoljeni prigrliti Njegov nauk da pod prijetnjom svake opasnosti i vječno prijeteće smrti pođu u sve krajeve svijeta radi spasenja ljudi?

12. poglavlje

Zatim, kada Kelzo izričito kaže: »Bilo bi dobro kada bi mi odgovorili, ne kao da tražim obavijest, jer sam upoznat sa svim njihovim mišljenjima, nego zato što se jednako zanimam za sve njih. A ako ne žele, nego nastave ponavljati, kao što obično čine: ›Ne istražuj‹ i tome slično, moraju mi«, nastavlja on, »barem objasniti kakve su naravi te stvari o kojima govore i odakle potječu«, i tako dalje. Što se tiče njegove tvrdnje da je »upoznat sa svim našim naucima«, moramo reći da je to hvalisava i smiona tvrdnja; jer da je pročitao osobito proroke, koji su puni općepoznatih poteškoća i izjava nerazumljivih mnoštvu, i da je pomno proučio evanđeoske prispodobe i ostale spise Zakona i židovske povijesti te izreke apostola, i da ih je čitao iskreno, sa željom da uđe u njihovo značenje, ne bi se izrazio s takvom drskošću, niti bi rekao da je »upoznat sa svim njihovim naucima«. Čak ni mi sami, koji smo posvetili mnogo proučavanja tim spisima, ne bismo rekli da smo »upoznati sa svime«, jer imamo obzira prema istini. Nitko od nas neće ustvrditi: »Poznajem sve Epikurove nauke«, niti će biti siguran da poznaje sve Platonove, znajući činjenicu da postoji toliko razlika u mišljenju među tumačima tih sustava. Jer tko je tako drzak da kaže kako poznaje sva mišljenja stoičara ili peripatetika? Osim ako se, doista, ne dogodi da je čuo to hvalisanje: »Poznajem ih sve«, od nekih neukih i nerazumnih pojedinaca koji ne uviđaju vlastito neznanje, pa je tako zamislio, imajući takve ljude za učitelje, da ih sve poznaje. Čini mi se da takav postupa vrlo slično onomu tko bi posjetio Egipat (gdje su egipatski učenjaci, upućeni u književnost svoje zemlje, uvelike skloni filozofiranju o onome što se među njima smatra božanskim, dok je priprosti puk, čuvši određene mitove čije razloge ne razumije, silno uznesen zbog svojega umišljenog znanja) te bi zamislio da poznaje sav krug egipatskoga znanja nakon što je bio učenik samo onih neukih, a da se nije družio ni s jednim od svećenika niti je iz bilo kojeg drugog izvora upoznao egipatska otajstva. A što sam rekao o učenima i neukima među Egipćanima, mogao sam reći i za Perzijance; među kojima postoje otajstva kojima učeni među njima ravnaju po razumnim načelima, dok ih površniji dio mnoštva shvaća na simboličan način. Ista se primjedba odnosi i na Sirijce i Indijce te na sve one koji imaju književnost i mitologiju.

13. poglavlje

No budući da je Kelzo izjavio kako mnogi kršćani govore da je »mudrost ovoga života loša stvar, a ludost dobra«, moramo odgovoriti da on kleveće Evanđelje ne navodeći riječi onako kako se doista nalaze u Pavlovim spisima, gdje glase ovako: »Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu, neka postane lud da bude mudar. Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom.« Apostol, dakle, ne kaže jednostavno da je »mudrost ludost pred Bogom«, nego »mudrost ovoga svijeta«. I opet, ne: »Ako tko misli da je mudar među vama, neka uopće postane lud«, nego: »neka postane lud na ovome svijetu da bude mudar«. Pod »mudrošću ovoga svijeta« podrazumijevamo, dakle, svaki lažni filozofski sustav koji se, prema Pismima, uništava; a ludost nazivamo dobrom ne bez ograničenja, nego kada netko postane lud s obzirom na ovaj svijet. Kao kad bismo rekli da platonik, koji vjeruje u besmrtnost duše i u nauk o njezinu preporađanju u drugim tijelima, navlači na se optužbu za ludost kod stoičara, koji to mišljenje odbacuju; i kod peripatetika, koji brbljaju o Platonovim suptilnostima; i kod epikurovaca, koji praznovjerjem nazivaju uvođenje providnosti i postavljanje Boga nad sve stvari. Nadalje, da je u skladu s duhom kršćanstva daleko važnije dati pristanak naucima na temelju razuma i mudrosti negoli na temelju same vjere, te da je kršćanstvo samo u određenim okolnostima tražilo ovaj drugi put kako ljude ne bi ostavilo posve bez pomoći, pokazuje onaj istinski Isusov učenik Pavao kada kaže: »Budući da u mudrosti Božjoj svijet mudrošću ne upozna Boga, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti one koji vjeruju.« Ovim je riječima jasno pokazano da Boga treba upoznati po mudrosti Božjoj. Ali kako taj ishod nije uslijedio, svidjelo se Bogu po drugi put spasiti one koji vjeruju, ne uopće »ludošću«, nego onom ludošću koja je ovisila o propovijedanju. Jer propovijedanje Isusa Krista kao raspetoga jest »ludost« propovijedanja, kako je i Pavao uvidio rekavši: »A mi propovijedamo Krista raspetoga, Židovima sablazan, a poganima ludost; onima pak koji su pozvani, i Židovima i Grcima, Krista, Božju silu i Božju mudrost.«

14. poglavlje

Kelzo, držeći da se među mnogim narodima nalazi opće srodstvo nauka, nabraja sve narode koji su iznjedrili ova ili ona mišljenja; ali iz nekog razloga, meni nepoznatog, omalovažava Židove ne uvrštavajući ih među ostale, kao da su se trudili zajedno s njima i došli do istih zaključaka ili kao da su gajili slična mišljenja o mnogim temama. Priliči ga, dakle, upitati zašto poklanja vjeru povijestima barbara i Grka u pogledu starine onih naroda o kojima govori, a povijesti samo ovoga naroda proglašava lažnima. Jer ako su dotični pisci događaje koji se nalaze u tim djelima izložili u duhu istine, zašto bismo sumnjali samo u proroke Židova? I ako su Mojsije i proroci u svojoj povijesti zabilježili mnoge stvari iz želje da pogoduju vlastitom sustavu, zašto ne bismo isto rekli i o povjesničarima drugih zemalja? Ili, kada Egipćani ili njihove povijesti govore zlo o Židovima, treba li im u tome vjerovati; a Židove, kada isto govore o Egipćanima i izjavljuju da su od njih pretrpjeli veliku nepravdu i da su zbog toga bili kažnjeni od Boga, optužiti za laž? I to ne vrijedi samo za Egipćane, nego i za druge; jer naći ćemo da je postojala veza između Asiraca i Židova i da je to zabilježeno u drevnim povijestima Asiraca. Tako su i židovski povjesničari (izbjegavam upotrijebiti riječ »proroci« kako se ne bi činilo da unaprijed presuđujem) izvijestili da su Asirci bili neprijatelji Židova. Promotrite odmah, dakle, samovoljno postupanje ovoga pojedinca koji vjeruje povijestima tih naroda zato što su učeni, a druge osuđuje kao posve neuke. Jer poslušajte Kelzovu izjavu: »Postoji«, kaže on, »mjerodavna predaja od samoga početka, o kojoj postoji stalna suglasnost među svim najučenijim narodima, gradovima i ljudima.« Pa ipak, on neće Židove nazvati učenim narodom na način na koji to čini za Egipćane, Asirce, Indijce, Perzijance, Odrižane, Samotraćane i Eleuzinjane.

15. poglavlje

Koliko je nepristraniji od Kelza pitagorejac Numenije, koji je pružio mnoge dokaze da je vrlo rječit čovjek i koji je pomno ispitao mnoga mišljenja te iz mnogih izvora prikupio ono što je imalo privid istine; jer u prvoj knjizi svoje rasprave O dobru, govoreći o onim narodima koji su prihvatili mišljenje da je Bog netjelesan, ubraja i Židove među one koji drže taj stav; ne pokazujući nikakvo ustezanje da se u svojoj raspravi posluži čak i jezikom njihovih proroka te mu dade preneseno značenje. Kaže se, nadalje, da je Hermip zabilježio u svojoj prvoj knjizi O zakonodavcima kako je Pitagora upravo od židovskoga naroda preuzeo filozofiju koju je uveo među Grke. A sačuvano je i djelo povjesničara Hekateja koje raspravlja o Židovima, u kojem se tome narodu pridaje tako visoko priznanje za učenost da Herenije Filon u svojoj raspravi o Židovima najprije sumnja je li to doista djelo toga povjesničara; a na drugome mjestu kaže da ga je, ako je uistinu njegovo, vjerojatno ponijela uvjerljiva narav židovske povijesti, pa je tako dao svoj pristanak njihovu sustavu.

16. poglavlje

Moram izraziti svoje čuđenje što Kelzo ubraja Odrižane, Samotraćane, Eleuzinjane i Hiperborejce među najstarije i najučenije narode, a Židove ne smatra dostojnima mjesta među takvima, bilo zbog njihove učenosti, bilo zbog starine, premda su među Egipćanima, Feničanima i Grcima u optjecaju mnoge rasprave koje svjedoče o njihovu postojanju kao drevnoga naroda, ali koje sam smatrao nepotrebnim navoditi. Jer svatko tko želi može pročitati što je Josip Flavije zabilježio u svoje dvije knjige O starini Židova, gdje okuplja velik broj pisaca koji svjedoče o starini židovskoga naroda; a postoji i Govor Grcima Tacijana mlađega, u kojem s vrlo velikom učenošću nabraja one povjesničare koji su raspravljali o starini židovskoga naroda i Mojsija. Čini se, dakle, da Kelzo ne iznosi te tvrdnje iz ljubavi prema istini, nego iz duha mržnje, a cilj mu je okaljati podrijetlo kršćanstva koje je povezano sa židovstvom. Štoviše, on Homerove Galaktofage, galske druide i Gete naziva najučenijim i najstarijim plemenima zbog sličnosti između njihovih predaja i židovskih, premda ne znam je li ijedna od njihovih povijesti preživjela; ali samo Hebrejima, koliko je u njegovoj moći, oduzima čast i starine i učenosti. I opet, sastavljajući popis drevnih i učenih ljudi koji su svojim djelima zadužili suvremenike, a svojim spisima potomstvo, isključio je Mojsija iz toga broja; dok od Lina, kojemu Kelzo dodjeljuje prvo mjesto na svom popisu, ne postoje ni zakoni ni govori koji bi proizveli promjenu nabolje među bilo kojim plemenima; dok se čitav jedan narod, raspršen po cijelome svijetu, pokorava Mojsijevim zakonima. Promislite, dakle, nije li iz očite zlonamjernosti prognao Mojsija iz svoga popisa učenih ljudi, dok tvrdi da su Lin, Muzej, Orfej, Ferekid, perzijski Zoroaster i Pitagora raspravljali o tim temama te da su njihova mišljenja pohranjena u knjigama i tako sačuvana do današnjega dana. I namjerno je također propustio osvrnuti se na mit, koji je uglavnom uljepšao Orfej, u kojem su bogovi opisani kao pogođeni ljudskim slabostima i strastima.

17. poglavlje

U onome što slijedi, Kelzo, napadajući Mojsijevu povijest, prigovara onima koji joj daju preneseno i alegorijsko značenje. I ovdje bi se moglo reći tome velikom čovjeku, koji je svojemu djelu dao naslov Istinita riječ: »Zašto se, dobri čovječe, hvališ time što je zabilježeno da se bogovi upuštaju u takve pustolovine kakve opisuju tvoji učeni pjesnici i filozofi, i da su krivi za odvratne spletke, za ratovanje protiv vlastitih očeva i za odsijecanje njihovih stidnih dijelova, te da se usuđuju činiti i trpjeti takve grozote; dok bi se za Mojsija, koji ne donosi takve izvještaje o Bogu, pa čak ni o svetim anđelima, i koji pripovijeda o djelima daleko manje okrutnosti kad je riječ o ljudima (jer se u njegovim spisima nitko nikada nije usudio počiniti takve zločine kakve je Kron počinio protiv Urana, ili Zeus protiv svoga oca, ili otac ljudi i bogova koji je općio s vlastitom kćeri), trebalo smatrati da je prevario one koji su bili podvrgnuti njegovim zakonima i zaveo ih u zabludu?« I ovdje mi se čini da Kelzo postupa donekle onako kako je postupio platonovski filozof Trasimah, kada nije dopustio Sokratu da o pravednosti odgovori kako je želio, nego je rekao: »Pazi da ne kažeš kako je korist pravednost, ili dužnost, ili bilo što slično.« Jer na sličan način Kelzo napada (kako on misli) Mojsijeve povijesti i prigovara onima koji ih shvaćaju alegorijski, istodobno udjeljujući i stanovitu pohvalu onima koji to čine, u smislu da su nepristraniji od onih koji to ne čine; te tako, takoreći, svojim podbadanjima sprječava one koji su kadri pokazati pravo stanje stvari da pruže obranu kakvu bi željeli pružiti.

18. poglavlje

I tražeći usporedbu knjige s knjigom, rekao bih: »Hajde sada, dobri čovječe, uzmi pjesme Linove, Muzejeve i Orfejeve te Ferekidove spise, pa ih pomno usporedi s Mojsijevim zakonima, povijesti s povijestima, a etičke govore sa zakonima i zapovijedima, i vidi što je od toga dvoga prikladnije da smjesta promijeni ćud slušatelja, a što da ga otvrdne u njegovoj zloći; i primijeti da tvoj niz pisaca pokazuje malo brige za one čitatelje koji ih trebaju čitati odmah i bez pomoći, nego su svoju filozofiju, kako je ti nazivaš, sastavili za one koji su kadri razumjeti njezino preneseno i alegorijsko značenje; dok je Mojsije, poput vrsna govornika koji promišlja o kakvu retoričkom liku i koji posvuda pomno uvodi jezik dvostruka značenja, to učinio u svojih pet knjiga: ne pružajući u dijelu koji se odnosi na moral nikakav povod svojim židovskim podanicima za činjenje zla, niti pak ostavljajući one malobrojne pojedince obdarene većom mudrošću, koji su bili kadri istraživati njegovo značenje, sa spisom lišenim građe za razmatranje. No od vaših učenih pjesnika sami spisi izgleda više nisu sačuvani, premda bi bili pomno čuvani da su čitatelji uvidjeli kakvu korist koja bi se iz njih mogla izvući; dok su Mojsijeva djela mnoge, koji su čak bili tuđi židovskim običajima, potaknula na vjeru da je Onaj koji je prvi donio ove zakone i predao ih Mojsiju bio Bog, Stvoritelj svijeta, kako ti spisi i svjedoče. Jer dolikovalo je Stvoritelju svemira, nakon što je postavio zakone za upravljanje njime, podariti svojim riječima silu koja bi mogla privući sve ljude u svakom dijelu zemlje. I to tvrdim, premda još nisam ušao ni u kakvo istraživanje o Isusu, već pokazujući da je Mojsije, koji je daleko manji od Gospodina, znatno nadmoćniji vašim mudrim pjesnicima i filozofima, kako će ova Riječ pokazati.«

19. poglavlje

Nakon ovih tvrdnji, Kels, iz potajne želje da obezvrijedi Mojsijev izvještaj o stvaranju, koji uči da svijet još nema ni deset tisuća godina, nego znatno manje od toga, dok prikriva svoju želju, daje naslutiti svoje slaganje s onima koji smatraju da je svijet nestvoren. Jer, tvrdeći da je od sve vječnosti bilo mnogo požara i mnogo potopa, te da je potop koji se nedavno dogodio u Deukalionovo doba razmjerno novijega datuma, on onima koji ga mogu razumjeti jasno pokazuje da je, po njegovu mišljenju, svijet nestvoren. No neka nam ovaj napadač na kršćansku vjeru kaže kojim je argumentima bio primoran prihvatiti tvrdnju da je bilo mnogo požara i mnogo kataklizmi, te da su potop u Deukalionovo doba i požar u Faetontovo doba bili nedavniji od svih ostalih. A ako bi za te predmete naveo Platonove dijaloge kao dokaz, reći ćemo mu da je i nama dopušteno vjerovati kako je u čistoj i pobožnoj duši Mojsija, koji se uzdigao iznad svega stvorenoga i sjedinio sa Stvoriteljem svemira, te koji je obznanio božanske stvari s daleko većom jasnoćom nego Platon ili drugi mudraci među Grcima i Rimljanima, prebivao duh koji je bio božanski. A ako od nas traži razloge za takvo vjerovanje, neka najprije dâ temelje za svoje neutemeljene tvrdnje, a onda ćemo mi pokazati da je ovo naše shvaćanje ispravno.

20. poglavlje

Pa ipak, protiv svoje volje, Kels se zapliće u svjedočenje da je svijet razmjerno nov i da još nema deset tisuća godina, kada veli da Grci te stvari smatraju drevnima jer, zbog potopa i požara, nisu vidjeli niti primili nikakve spomene starijih događaja. No neka Kelzu kao autoriteti za mit o požarima i poplavama služe oni koje smatra najučenijim među Egipćanima, a tragovi čije se mudrosti nalaze u štovanju nerazumnih životinja i u dokazima koji potvrđuju da je takvo štovanje Boga u skladu s razumom te tajnovita i otajstvena značaja. Egipćane se dakle, kada hvalisavo iznose vlastiti izvještaj o božanstvenosti životinja, treba smatrati mudrima; ali ako bilo koji Židov, koji je iskazao svoju privrženost Zakonu i Zakonodavcu, sve pripisuje Stvoritelju svemira i jedinomu Bogu, njega se, po mišljenju Kelza i njemu sličnih, smatra podređenim onomu tko Boštvo ponižava ne samo na razinu razumnih i smrtnih životinja, nego čak i na razinu nerazumnih: što je shvaćanje koje ide daleko izvan mitološkoga nauka o seobi duša, prema kojemu duša pada s vrha neba i ulazi u tijelo divljih i pitomih zvijeri! I ako su Egipćani pripovijedali bajke ove vrste, vjeruje se da oni svojim zagonetkama i otajstvima prenose filozofsko značenje; ali ako Mojsije sastavi i ostavi povijesti i zakone za čitav narod, njih se treba smatrati praznim bajkama čiji jezik ne dopušta nikakvo alegorijsko značenje!

21. poglavlje

Slijedi shvaćanje Kelza i epikurejaca: »Mojsije je«, veli on, »naučivši nauk koji se nalazi među mudrim narodima i rječitim ljudima, stekao ugled božanstvenosti.« Na to imamo reći da mu se može dopustiti da je Mojsije doista čuo neki drevni nauk i prenio ga Hebrejima; no ako je nauk koji je čuo bio lažan, te ni pobožan ni časna spomena, pa ga je ipak prihvatio i predao onima pod svojom vlašću, podložan je prijekoru; ali ako je, kako tvrdite, pristupio mišljenjima koja su bila mudra i istinita te njima odgajao svoj narod, što je to, molim vas, učinio dostojno osude? Kamo sreće da su ne samo Epikur, nego i Aristotel, čija shvaćanja o providnosti nisu tako bezbožna kao Epikurova, te stoici, koji tvrde da je Bog tijelo, čuli takav nauk! Tada svijet ne bi bio ispunjen mišljenjima koja ili odbacuju ili oslabljuju djelovanje providnosti, ili uvode raspadljivo tjelesno načelo prema kojemu je bog stoika tijelo, za kojega se ne boje reći da je podložan promjeni te da se može izmijeniti i preobraziti u svim svojim dijelovima i, uopće, da je podložan raspadljivosti ako postoji netko tko bi ga raspao, ali da ima sreću izbjeći raspadljivosti jer nema nikoga tko bi ga raspao. Dok se nauk Židova i kršćana, koji čuva nepromjenjivost i nepreinačivost božanske naravi, žigosuje kao bezbožan, ne zato što bi sudjelovao u svjetovnosti onih čije su predodžbe o Bogu obilježene bezbožnošću, nego zato što u prošnji upućenoj Boštvu veli: »Ti si isti«, pri čemu je, štoviše, članak vjere da je Bog rekao: »Ja se ne mijenjam.«

22. poglavlje

Nakon toga Kels, ne osuđujući obrezanje kako ga vrše Židovi, tvrdi da je taj običaj preuzet od Egipćana; tako vjeruje Egipćanima radije nego Mojsiju, koji veli da je Abraham bio prvi među ljudima koji je vršio taj obred. I nije samo Mojsije taj koji spominje Abrahamovo ime, pripisujući mu veliku bliskost s Bogom; nego i mnogi od onih koji se predaju zaklinjanju zlih duhova upotrebljavaju u svojim čarolijama izraz »Bog Abrahamov«, ukazujući samim tim imenom na prijateljstvo koje je postojalo između toga pravednika i Boga. Pa ipak, služeći se izrazom »Bog Abrahamov«, oni ne znaju tko je Abraham! A jednaka se primjedba odnosi i na Izaka, Jakova i Izraela; koja se imena, iako priznato hebrejska, često uvode od strane onih Egipćana koji ispovijedaju da pomoću svojega znanja postižu neki čudesan učinak. Međutim, obred obrezanja, koji je započeo s Abrahamom, a prekinuo ga je Isus, koji je želio da ga Njegovi učenici ne vrše, nije pred nama radi objašnjenja; jer nas sadašnja prigoda ne vodi k tome da govorimo o takvim stvarima, nego da uložimo trud u pobijanje optužbi koje je protiv nauka Židova iznio Kels, koji misli da će moći to lakše utvrditi lažnost kršćanstva ako, napadajući njegovo podrijetlo u židovstvu, mogne pokazati da je i ovo drugo neistinito.

23. poglavlje

Nakon toga Kels dalje tvrdi da su »oni govedari i pastiri koji su slijedili Mojsija kao svojega vođu imali umove obmanute prostim prijevarama te su tako pretpostavljali da postoji jedan Bog.« Neka dakle pokaže kako je, nakon toga nerazumnoga odstupanja govedara i pastira od štovanja mnogih bogova, kako ga on smatra, sam kadar utvrditi mnoštvo božanstava koja se nalaze među Grcima ili među onim drugim narodima koji se nazivaju barbarima. Neka utvrdi, dakle, postojanje Mnemosine, majke Muza sa Zeusom; ili Temide, roditeljice Hôra; ili neka dokaže da svagda nage Harite mogu imati stvarno, bitno postojanje. Ali on neće moći iz bilo kojega njihova djela pokazati da su ti izmišljeni prikazi Grka, koji imaju izgled kao da su odjeveni tijelima, uistinu bogovi. A zašto bi bajke Grka o bogovima bile istinitije od onih u Egipćana, na primjer, koji na svojemu jeziku ne znaju ništa o Mnemosini, majci devet Muza, niti o Temidi, roditeljici Hôra, niti o Eufrosini, jednoj od Harita, niti o bilo kojemu drugom od tih imena? Koliko je očitije, i koliko bolje od svih tih izmišljotina, da, osvjedočeni onim što vidimo u divnom poretku svijeta, štujemo njegova Tvorca kao jednoga Autora jednoga učinka, koji, budući da je potpuno u suglasju sa samim sobom, ne može zbog toga biti djelo mnogih tvoraca; te da vjerujemo kako čitavo nebo nije održavano gibanjima mnogih duša, jer je dovoljna jedna, koja nosi čitavu sferu zvijezda stajačica od istoka do zapada i obuhvaća u sebi sve što je svijetu potrebno i što ne postoji samo po sebi! Jer sve su to dijelovi svijeta, dok Bog nije nikakav dio cjeline. A Bog ne može biti nesavršen, kao što je dio nesavršen. A možda će dublje razmatranje pokazati da, kao što Bog nije dio, tako u pravom smislu nije ni cjelina, budući da je cjelina sastavljena od dijelova; a razum nam ne dopušta vjerovati da je Bog koji je nad svima sastavljen od dijelova od kojih svaki ne može činiti ono što mogu svi ostali dijelovi.

24. poglavlje

Nakon toga on nastavlja: »Ti su govedari i pastiri zaključili da postoji samo jedan Bog, nazvan ili Svevišnji, ili Adonai, ili Nebeski, ili Sebaot, ili prozvan nekim drugim od onih imena kojima rado nazivaju ovaj svijet; i ništa osim toga nisu znali.« A u kasnijem dijelu svojega djela veli da »nema nikakve razlike naziva li se Bog koji je nad svime imenom Zeus, koje je uobičajeno među Grcima, ili onim, na primjer, koje je u uporabi među Indijcima ili Egipćanima.« Na to imamo primijetiti da to uključuje dubok i otajstven predmet, naime onaj koji se tiče naravi imenâ: pri čemu je pitanje jesu li, kako smatra Aristotel, imena nadjevena dogovorom ili, kako drže stoici, po naravi; tako da su prve riječi bile oponašanje stvari, u skladu s čime su imena oblikovana i u suglasju s čime oni uvode određena načela etimologije; ili su pak, kako uči Epikur, razlikujući se u tome od stoika, imena dana po naravi, tako da su prvi ljudi izgovarali određene riječi koje su se mijenjale s okolnostima u kojima su se nalazili. Ako ćemo dakle, u odnosu na prethodnu tvrdnju, moći utvrditi narav moćnih imena, od kojih se nekima služe učeni među Egipćanima, ili magi među Perzijancima, te indijski filozofi zvani brahmani ili samanejci, i drugi u različitim zemljama; te ako ćemo moći pokazati da takozvana magija nije, kako pretpostavljaju sljedbenici Epikura i Aristotela, sasvim nesigurna stvar, nego je, kako dokazuju oni u njoj vješti, dosljedan sustav koji ima riječi poznate vrlo malobrojnima; tada velimo da ime Sebaot, i Adonai, i druga imena koja se s tolikim štovanjem tretiraju među Hebrejima, nisu primjenjiva na bilo koje obične stvorene stvari, nego pripadaju tajnoj teologiji koja se odnosi na Tvorca svega. Ta imena, prema tome, kada se izgovore s onim pratećim slijedom okolnosti koji je prikladan njihovoj naravi, posjeduju veliku moć; a druga imena, opet, uobičajena u egipatskom jeziku, djelotvorna su protiv određenih demona koji mogu činiti samo određene stvari; i druga imena na perzijskom jeziku imaju odgovarajuću moć nad drugim duhovima; i tako dalje u svakom pojedinom narodu, za različite svrhe. I tako će se naći da, od raznih demona na zemlji kojima su dodijeljena različita mjesta, svaki nosi ime prikladno pojedinim narječjima mjesta i zemlje. Onaj dakle tko ima plemenitiju zamisao o tim stvarima, koliko god malu, pazit će da ne primjenjuje različita imena na različite stvari; kako ne bi nalikovao onima koji zabludjelo primjenjuju ime Božje na neživu tvar, ili koji naslov »Dobro« povlače dolje s Prvoga Uzroka, ili s krposti i izvrsnosti, te ga primjenjuju na slijepoga Plutoa i na zdravu i dobro razmjernu mješavinu mesa, krvi i kostiju, ili na ono što se smatra plemenitim podrijetlom.

25. poglavlje

A možda postoji jednako velika opasnost kao i ona koja ponižava ime »Boga« ili »Dobra« na neprikladne predmete, u mijenjanju Božjega imena prema tajnomu sustavu i primjenjivanju onih imena koja pripadaju nižim bićima na veća, i obrnuto. I ne zadržavam se na tome da se, kada se izgovori ime Zeus, u isto vrijeme čuje ime sina Krona i Reje, i muža Herina, i brata Posejdonova, i oca Atenina i Artemidina, koji je bio kriv za rodoskvrnuće s vlastitom kćeri Persefonom; ili da Apolon odmah doziva u pamet sina Lete i Zeusa, i brata Artemidina, i polubrata Hermesova; i tako sa svim drugim imenima koja su izmislili ti Kelzovi mudraci, koji su roditelji tih mišljenja i drevni teolozi Grka. Jer koji su temelji za odlučivanje da bi se on s jedne strane trebao u pravom smislu zvati Zeus, a s druge strane ipak ne bi imao Krona za oca i Reju za majku? A isti se dokaz odnosi i na sve ostale koji se nazivaju bogovima. Ali se ova optužba uopće ne odnosi na one koji, iz nekoga otajstvenog razloga, riječ Sebaot, ili Adonai, ili bilo koje drugo ime odnose na istinskoga Boga. A kada je netko kadar mudrovati o otajstvu imenâ, naći će mnogo toga reći o naslovima Božjih anđela, od kojih se jedan zove Mihael, drugi Gabriel, a treći Rafael, prikladno dužnostima koje obnašaju u svijetu, prema volji Boga svega stvorenoga. A slična filozofija imenâ odnosi se i na našega Isusa, za čije se ime već vidjelo, na nepogrešiv način, da je izgonilo nesmetane čete zlih duhova iz dušâ i tijelâ ljudi, tolika je bila moć koju je vršilo nad onima iz kojih su duhovi bili izgnani. I dok smo još na predmetu imenâ, moramo spomenuti da oni koji su vješti u uporabi zaklinjanja pripovijedaju kako izgovaranje istoga zaklinjanja na njegovu izvornom jeziku može izvršiti ono što čarolija ispovijeda da čini; ali kada se prevede na bilo koji drugi jezik, primjećuje se da postaje nedjelotvorno i slabo. I tako nisu označene stvari, nego svojstva i osobitosti riječī te koje posjeduju određenu moć za ovu ili onu svrhu. I tako na takvim temeljima branimo postupanje kršćana kada se bore sve do smrti kako bi izbjegli nazivati Boga imenom Zeus, ili Mu dati ime iz bilo kojega drugog jezika. Jer oni se ili služe općim imenom, Bog, neodređeno, ili s nekim takvim dodatkom kao što je »Tvorac svega«, »Stvoritelj neba i zemlje«, Onaj koji je ljudskomu rodu poslao one dobre ljude kojima se imenima, kada im se doda ime Božje, tvore određena silna djela među ljudima. A još bi se mnogo toga osim toga moglo reći na temu imenâ protiv onih koji misle da bismo trebali biti ravnodušni prema njihovoj uporabi. A ako bi nas trebala iznenaditi Platonova primjedba u *Filebu*, kada veli: »Moja bojazan, o Protagora, glede imena bogova nije mala«, budući da je Fileb u svojoj raspravi sa Sokratom užitak nazvao »bogom«, kako nećemo radije odobriti pobožnost kršćana, koji nijedno od imena rabljenih u mitologijama ne primjenjuju na Stvoritelja svijeta? A sada je o ovoj temi za sada dovoljno.

26. poglavlje

Ali pogledajmo način na koji ovaj Kels, koji ispovijeda da zna sve, iznosi lažnu optužbu protiv Židova kada tvrdi da »štuju anđele i odani su čarobnjaštvu u kojemu im je Mojsije bio učitelj.« Neka dakle kaže u kojemu je dijelu Mojsijevih spisa našao da zakonodavac određuje štovanje anđelâ onaj tko ispovijeda da zna sve o kršćanstvu i židovstvu; i neka pokaže također kako čarobnjaštvo može postojati među onima koji su prihvatili Mojsijev zakon i čitaju zapovijed: »Niti tražite vračare, da se po njima ne oskvrnete.« Nadalje, on obećava pokazati poslije »kako su zbog neznanja Židovi bili prevareni i uvedeni u zabludu.« Sada, da je otkrio kako je neznanje Židova glede Krista bilo posljedica toga što nisu čuli proroštva o Njemu, istinito bi pokazao kako su Židovi pali u zabludu. Ali bez ikakve želje da se to pojavi, on smatra židovskim zabludama ono što uopće nisu zablude. A Kels, obećavši da će nas u kasnijem dijelu svojega djela upoznati s naucima židovstva, najprije nastavlja govoriti o našemu Spasitelju kao o onome koji je bio vođa našega naraštaja, ukoliko smo kršćani, te veli da je »prije nekoliko godina počeo učiti ovaj nauk, pri čemu ga kršćani smatraju Sinom Božjim.« Sada, u pogledu ove točke, Njegova prijašnjega postojanja prije nekoliko godina, imamo primijetiti sljedeće. Je li se moglo dogoditi bez božanske pomoći da je Isus, želeći tijekom tih godina naširoko proširiti svoje riječi i nauk, bio tako uspješan da su posvuda po svijetu nemali pojedinci, Grci kao i barbari, učeni kao i neuki, prihvatili Njegov nauk, tako da su se borili sve do smrti u njegovu obranu radije nego ga zanijekali, što se ni za koga ne pripovijeda da je ikada učinio za bilo koji drugi sustav? Ja doista, ne iz želje da laskam kršćanstvu, nego iz želje da temeljito ispitam činjenice, rekao bih da čak ni oni koji se bave liječenjem mnoštva bolesnih osoba ne postižu svoj cilj, ozdravljenje tijela, bez božanske pomoći; a ako bi netko uspio izbaviti duše iz potopa zloće, i razuzdanosti, i čina nepravde, te iz prezira prema Bogu, pa bi kao dokaz takva rezultata pokazao sto osoba poboljšanih u svojoj naravi (pretpostavimo da je broj tako velik), nitko ne bi razumno rekao da je bez božanske pomoći u tih stotinu pojedinaca usadio nauk kadar ukloniti tolika zla. A ako tko, uz pošteno razmatranje ovih stvari, prizna da se nikakvo poboljšanje među ljudima nikada ne događa bez božanske pomoći, koliko će samouvjerenije iznijeti istu tvrdnju glede Isusa, kada usporedi prijašnje živote mnogih obraćenika na Njegov nauk s njihovim kasnijim ponašanjem, te razmisli u kakvim su se činima razuzdanosti, nepravde i lakomosti prije prepuštali, sve dok, kako Kels i oni koji misle s njim tvrde, »nisu bili prevareni« i prihvatili nauk koji je, kako ti pojedinci tvrde, pogubna za život ljudi; ali koji su, od vremena kada su ga prihvatili, postali na neki način blaži, i pobožniji, i dosljedniji, tako da se pojedini među njima, iz želje za iznimnom čistoćom i želje da štuju Boga s većom čistoćom, suzdržavaju čak i od dopuštenih naslada zakonite ljubavi.

27. poglavlje

Svatko tko ispita ovu stvar uvidjet će da se Isus prihvatio djela koja nadilaze doseg ljudske moći te ih uspješno priveo kraju. Jer premda se od samoga početka sve protivilo širenju njegova nauka u svijetu, kako knezovi onoga doba, tako i njihovi vojni zapovjednici i vojskovođe, te općenito govoreći svi koji su uživali i najmanji utjecaj, a povrh njih i upravitelji pojedinih gradova, vojnici i puk, ipak je on izvojevao pobjedu, budući da je Riječ Božja takve naravi da se ne može zapriječiti; te postajući moćnija od svih takvih protivnika, ovladala je čitavom Grčkom i znatnim dijelom barbarskih zemalja, te privukla bezbrojno mnoštvo duša k njegovoj vjeri. I premda su među tolikim obraćenicima na kršćanstvo jednostavni i neuki nužno bili brojniji od onih razumnijih, kao što prvi stalež uvijek nadmašuje potonji, Kelzo ipak, ne želeći to uzeti u obzir, smatra da je ovaj čovjekoljubivi nauk, koji dopire do svake duše pod suncem, prost, te da je zbog svoje prostote i pomanjkanja moći rasuđivanja zadobio utjecaj samo nad neukima. Pa ipak i sam priznaje da nisu samo jednostavni bili potaknuti Isusovim naukom da prigrle njegovu vjeru; jer priznaje da je među njima bilo i nekih ljudi umjerene razboritosti, blage ćudi, obdarenih razumijevanjem i sposobnih shvatiti alegorije.

Poglavlje 28

A budući da on, oponašajući govornika koji uvježbava učenika, uvodi Židova koji stupa u osobnu raspravu s Isusom te govori na vrlo djetinjast način, posve nedostojan sijedih vlasi jednoga filozofa, dopustite mi da po svojoj najboljoj moći ispitam njegove tvrdnje i pokažem kako on tijekom čitave rasprave ne održava dosljednost koja priliči liku Židova. Prikazuje ga naime kako se prepire s Isusom i pobija ga, kako sam drži, u mnogim točkama; ponajprije ga optužuje da je »izmislio svoje rođenje od djevice« te mu predbacuje da je »rođen u nekome židovskom selu, od siromašne seljanke koja se uzdržavala predenjem i koju je njezin muž, po zanimanju drvodjelja, izbacio iz kuće jer je bila okrivljena za preljub; da je, pošto ju je muž otjerao i pošto je neko vrijeme lutala uokolo, na sramotan način rodila Isusa, nezakonito dijete, koji se zbog svoga siromaštva u Egiptu unajmio kao sluga, ondje stekao stanovite čudotvorne moći kojima se Egipćani silno ponose, te se vratio u svoju domovinu, visoko uzdignut zbog njih, i s pomoću njih proglasio se Bogom«. Budući da ne mogu dopustiti da ijedna riječ nevjernika ostane neispitana, nego moram sve istražiti od samoga početka, iznosim svoje mišljenje da se sve to dostojno podudara s proroštvima prema kojima je Isus Sin Božji.

Poglavlje 29

Jer rođenje je pomoć da pojedinac postane slavan, ugledan i spominjan; naime, kada se dogodi da su nečiji roditelji na visokom položaju i utjecajni, te posjeduju bogatstvo i mogu ga utrošiti na obrazovanje svoga sina, i kada je domovina nečijega rođenja velika i slavna; ali kada čovjek kojemu se sve to protivi unatoč tim zaprekama uzmogne postati poznat, ostaviti dojam na one koji o njemu slušaju te postati ugledan i vidljiv čitavom svijetu, koji o njemu govori onako kako prije nije govorio, kako da se ne divimo takvoj naravi kao plemenitoj u sebi, posvećenoj velikim djelima i obdarenoj hrabrošću koju se nipošto ne smije prezreti? A ako bi tko podrobnije ispitao povijest takva pojedinca, zašto ne bi nastojao spoznati na koji se način, pošto je odrastao u skromnosti i siromaštvu, bez ikakva potpunog obrazovanja i bez proučavanja sustava i mišljenja s pomoću kojih je mogao steći pouzdanje da se druži s mnoštvom, bude demagog i privuče sebi mnoge slušatelje, ipak posvetio poučavanju novih nazora, uvodeći među ljude nauk koji ne samo da je potkopavao običaje Židova, čuvajući pritom dužno poštovanje prema njihovim prorocima, nego je nadasve obarao ustaljene grčke običaje glede Božanstva? I kako je takva osoba, netko tko je tako odgojen i tko, kako priznaju njegovi klevetnici, ništa veliko nije naučio od ljudi, mogao na nimalo prezriv način naučavati takve nauke kakve je iznosio o božanskom sudu, o kaznama koje imaju zadesiti opačinu i o nagradama koje imaju biti podijeljene krjeposti; tako da njegovim riječima nisu bili privučeni samo priprosti i neuki pojedinci, nego i nemali broj onih koji su se odlikovali svojom mudrošću i koji su bili kadri razaznati skriveni smisao u onim običnijim naucima, kako su ih smatrali, koji su kružili, a koji je tajni smisao obavijao, da se tako izrazim, još dublje značenje? Serifljanin, u Platona, koji predbacuje Temistoklu pošto je ovaj postao slavan po svojoj vojničkoj vještini, govoreći da njegov ugled nije zasluga njegovih vlastitih vrlina, nego njegove sreće što se rodio u najslavnijoj zemlji u Grčkoj, primio je od dobroćudnoga Atenjanina, koji je uviđao da njegova rodna zemlja uistinu pridonosi njegovu ugledu, sljedeći odgovor: »Niti bih ja, da sam bio Serifljanin, bio tako ugledan kao što jesam, niti bi ti bio Temistoklo, čak i da si imao sreću biti Atenjanin!« A sada, naš Isus, kojemu se predbacuje da je rođen u selu, i to ne grčkome, niti onome koje pripada nekom visoko cijenjenom narodu, te kojega se prezire kao sina siromašne radnice, i koji je zbog svoga siromaštva napustio rodnu zemlju i unajmio se u Egiptu, te koji je, da upotrijebim već navedeni primjer, ne samo poput nekog Serifljanina, rodom s vrlo malena i neznatna otoka, nego čak, takoreći, i najneznatniji među Serifljanima, ipak je uspio uzdrmati sav naseljeni svijet ne samo u mjeri daleko većoj nego što je to ikada učinio Atenjanin Temistoklo, nego i ponad onoga što je ikada pošlo za rukom čak i Pitagori, ili Platonu, ili bilo kojem drugom mudracu u bilo kojem dijelu svijeta, ili bilo kojem knezu ili vojskovođi.

Poglavlje 30

Ne bi li onda svatko tko bi s uobičajenom pomnjom istražio narav ovih činjenica bio zapanjen pobjedom ovoga čovjeka? Njegovim potpunim uspjehom u tome da svojim ugledom nadvlada sve uzroke koji su težili dovesti ga na zao glas, te njegovom nadmoćnošću nad svim drugim slavnim pojedincima na svijetu? Pa ipak je rijetkost da ugledni ljudi uspiju steći glas po nekoliko stvari odjednom. Jer jednome se dive zbog njegove mudrosti, drugome zbog vojničke vještine, nekima od barbara zbog njihovih čudesnih moći zaklinjanja, nekima zbog jedne odlike, drugima zbog druge; no malo je onih kojima su se divili i koji su stekli glas po mnogim stvarima istodobno; dok je ovaj čovjek, povrh svojih ostalih odlika, predmet divljenja i zbog svoje mudrosti, i zbog svojih čudesa, i zbog svojih vladarskih sposobnosti. Jer on je privolio neke da odstupe od svojih zakona i prijeđu k njemu, ne onako kako bi to učinio tiranin, niti kao razbojnik koji naoružava svoje sljedbenike protiv ljudi; niti kao bogataš koji pruža pomoć onima što k njemu dolaze; niti kao netko od onih koji su po općem priznanju vrijedni prijekora; nego kao učitelj nauka o Bogu svega stvorenoga, o bogoštovlju koje mu pripada, te o svim moralnim poukama koje mogu osigurati naklonost Svevišnjega Boga onome tko svoj život uređuje u skladu s njima. Temistoklu pak, ili bilo kojem drugom uglednom čovjeku, nije se dogodilo ništa što bi se pokazalo zaprekom njihovu ugledu; dok je za ovoga čovjeka, osim onoga što smo već nabrojili, a što je dovoljno da sramotom prekrije dušu čovjeka čak i najplemenitije naravi, nastupila i ona naizgled sramotna smrt na križu, koja je bila dovoljna da izbriše njegovu prethodno stečenu slavu i navede one koji su, kako tvrde oni što odbacuju njegov nauk, nekoć bili njime zavedeni, da napuste svoju zabludu i izreknu osudu nad svojim zavodnikom.

Poglavlje 31

Povrh toga, netko se s pravom može zapitati kako se dogodilo da se učenici, ako, kako kažu Isusovi klevetnici, nisu vidjeli njega nakon njegova uskrsnuća od mrtvih i nisu bili uvjereni u njegovo božanstvo, nisu bojali podnijeti iste patnje sa svojim Učiteljem, izložiti se opasnosti i napustiti svoju domovinu kako bi, prema Isusovoj želji, poučavali o nauku koji im je on predao. Jer držim da nitko tko iskreno ispituje činjenice ne bi rekao da su se ovi ljudi posvetili pogibeljnu životu radi Isusova nauka bez duboka uvjerenja u njegovu istinitost koje je on usadio u njihov um, poučavajući ne samo njih da se usklade s njegovim propisima, nego i druge, i to da se usklade u trenutku kada je očita propast života prijetila onome tko se usudio uvoditi ova nova mišljenja na sva mjesta i pred sve slušatelje, i tko nije mogao zadržati kao prijatelja nijedno ljudsko biće koje se držalo prijašnjih nazora i običaja. Jer zar Isusovi učenici nisu vidjeli, kada su se usudili dokazivati ne samo Židovima iz njihovih proročkih Pisama da je to onaj o kome su govorili proroci, nego i drugim poganskim narodima, da je onaj koji je razapet jučer ili prekjučer podnio ovu smrt dragovoljno za ljudski rod, da je to srodno slučaju onih koji su umrli za svoju domovinu kako bi otklonili kugu, neplodnost ili oluje? Jer vjerojatno je da u naravi stvari, iz stanovitih otajstvenih razloga koje mnoštvo teško razumije, postoji takva krjepost da bi jedan pravedan čovjek, umirući dragovoljnom smrću za opće dobro, mogao biti sredstvo uklanjanja zlih duhova koji su uzrok pošastima, neplodnosti, olujama ili sličnim nevoljama. Neka stoga oni koji ne žele vjerovati tvrdnji da je Isus umro na križu za ljude kažu odbacuju li i mnoge izvještaje koji kruže i među Grcima i među barbarima o osobama koje su položile svoje živote za javno dobro kako bi otklonile ona zla što su se sručila na gradove i zemlje? Ili će reći da su se takvi događaji uistinu zbili, ali da ne treba pokloniti vjeru onome izvještaju koji tvrdi da je ovaj takozvani čovjek umro kako bi osigurao uništenje moćnoga zlog duha, vladara zlih duhova, koji je držao u podložnosti duše svih ljudi na zemlji? A Isusovi učenici, videći to i mnogo više (što su, vjerojatno, nasamo naučili od Isusa), i budući k tome ispunjeni božanskom snagom (budući da to nije bila tek neka pjesnička djevica koja ih je obdarila snagom i hrabrošću, nego istinska Božja mudrost i razum), uložili su sve svoje napore kako bi »postali ugledni među svim ljudima«, ne samo među Argivcima, nego podjednako među svim Grcima i barbarima, te »tako sebi priskrbili slavnu uspomenu«.

Poglavlje 32

No vratimo se sada onome mjestu gdje se uvodi Židov koji govori o Isusovoj majci i kaže da ju je, »kada je bila trudna, izbacio iz kuće drvodjelja s kojim je bila zaručena, kao krivu za preljub, te da je rodila dijete nekomu vojniku po imenu Pantera«; i pogledajmo nisu li oni koji su slijepo skovali ove basne o Djevičinu preljubu s Panterom i o tome kako ju je drvodjelja odbacio, izmislili te priče kako bi oborili njezino čudesno začeće po Duhu Svetome: jer mogli su iskriviti povijest na drugačiji način, zbog njezine iznimno čudesne naravi, a ne priznati, takoreći protiv svoje volje, da Isus nije rođen iz običnoga ljudskog braka. Doista se moglo očekivati da će oni koji nisu htjeli vjerovati u čudesno Isusovo rođenje izmisliti neku laž. A to što to nisu učinili na vjerodostojan način, nego su sačuvali činjenicu da Djevica nije začela Isusa po Josipu, učinilo je laž vrlo očitom onima koji mogu razumjeti i otkriti takve izmišljotine. Je li imalo u skladu s razumom da onaj koji se usudio učiniti toliko za ljudski rod, kako bi se, koliko je do njega stajalo, svi Grci i barbari, koji su iščekivali božansku osudu, odvratili od zla i uredili sve svoje vladanje na način ugodan Stvoritelju svijeta, ne bi imao čudesno rođenje, nego ono najpodlije i najsramotnije od svih? I upitat ću ih kao Grke, a osobito Kelza, koji ili zastupa ili ne zastupa Platonove misli, no u svakom slučaju ih navodi, je li Onaj koji šalje duše dolje u ljudska tijela ponizio Onoga koji se imao usuditi na tako silna djela, poučiti tolike ljude i preporoditi tolike iz gliba svjetske zloće, na rođenje sramotnije od bilo kojega drugoga, a nije ga radije uveo u svijet kroz zakonit brak? Ili nije li više u skladu s razumom da se svaka duša, iz stanovitih otajstvenih razloga (govorim sada prema mišljenju Pitagore, Platona i Empedokla, koje Kelzo često spominje), uvodi u tijelo, i to uvodi prema svojim zaslugama i prijašnjim djelima? Vjerojatno je stoga da je i ova duša, koja je svojim boravkom u tijelu donijela više koristi negoli duša mnogih ljudi (da izbjegnem pristranost, ne kažem »svih«), trebala tijelo ne samo uzvišenije od drugih, nego i zaogrnuto svim izvrsnim svojstvima.

Poglavlje 33

Ako dakle neka pojedina duša, iz stanovitih otajstvenih razloga, ne zaslužuje biti smještena u tijelo posve nerazumna bića, pa ipak ni u tijelo onoga čisto razumnoga, nego biva odjevena u nakazno tijelo, tako da razum ne može vršiti svoje djelatnosti u onome tko je tako sazdan, komu je glava nerazmjerna prema drugim udovima i posve prekratka; a druga prima takvo tijelo da je duša nešto razumnija od one druge; a treća još i više, pri čemu narav tijela u većoj ili manjoj mjeri priječi prihvaćanje načela razuma; zašto onda ne bi postojala i neka duša koja prima posve čudesno tijelo, koje posjeduje neka svojstva zajednička s tijelima drugih ljudi, kako bi mogla proživjeti život s njima, ali posjeduje i stanovitu odliku uzvišenosti, kako bi duša mogla ostati neokaljana grijehom? I ako ima imalo istine u učenju fiziognomista, bilo Zopira, Loksa, Polemona ili bilo koga drugoga tko je pisao o tome predmetu i tko tvrdi da na neki čudesan način zna kako su sva tijela prilagođena sklonostima duša, je li za onu dušu koja je trebala prebivati s čudesnom snagom među ljudima i činiti silna djela moralo biti pripravljeno tijelo nastalo, kako Kelzo misli, činom preljuba između Pantere i Djevice?! Pa iz takva bi se nedopuštenog sjedinjenja prije rodila neka luda na štetu čovječanstva, učitelj razuzdanosti i zloće i drugih zala; a ne umjerenosti, pravednosti i ostalih krjeposti!

Poglavlje 34

No trebalo je, kako su i proroci navijestili, da se od djevice, prema obećanom znaku, rodi onaj koji će dati svoje ime samoj toj stvarnosti, pokazujući da će pri njegovu rođenju Bog biti s ljudima. Čini mi se prikladnim za lik Židova da je naveo Izaijino proroštvo, koje veli da se Emanuel ima roditi od djevice. To pak Kelzo, koji tvrdi da sve zna, nije učinio, bilo iz neznanja, bilo iz nevoljkosti (ako ga je pročitao i svjesno prešutio) da pruži dokaz koji bi mogao osujetiti njegovu nakanu. A proroštvo glasi ovako: »Gospodin ponovno progovori Ahazu govoreći: Zaišti znak od Gospodina, Boga svojega, zaišti ga u dubini ili u visini gore. Ali Ahaz reče: Neću iskati niti ću iskušavati Gospodina. I on reče: Čujte dakle, dome Davidov, zar vam je malo što ljudima dodijavate, pa i Bogu mojemu dodijavate? Zato će vam sam Gospodin dati znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, što prevedeno znači: Bog s nama.« A da Kelzo iz namjerne zlobe nije naveo ovo proroštvo, jasno mi je iz toga što, premda obilno navodi Evanđelje po Mateju, kao o zvijezdi koja se pojavila o Kristovu rođenju i drugim čudesnim događajima, ovo uopće nije spomenuo. Ako bi pak Židov cjepidlačio oko riječi te rekao da ne stoji: »Evo, djevica«, nego: »Evo, mlada žena«, odgovaramo da se riječ »almah«, koju su Sedamdesetorica preveli s »djevica«, a drugi s »mlada žena«, nalazi, kako kažu, u Ponovljenom zakonu, primijenjena na »djevicu«, u sljedećem sklopu: »Ako se zaručena djevojka nađe u gradu i neki čovjek naiđe na nju i legne s njom, oboje ih izvedite pred vrata toga grada i zaspite ih kamenjem da poginu: djevojku jer nije vikala u gradu, a čovjeka jer je ponizio ženu bližnjega svoga.« I opet: »Ali ako čovjek u polju naiđe na zaručenu djevojku i čovjek je silom svlada te legne s njom, neka pogine samo čovjek koji je ležao s njom; djevojci pak nemojte učiniti ništa, nema na njoj grijeha koji zaslužuje smrt.«

Poglavlje 35

Ali da se ne bi činilo, zbog jedne hebrejske riječi, kako nastojimo uvjeriti one koji ne mogu odrediti trebaju li u to vjerovati ili ne, da je prorok govorio o ovome čovjeku koji se rodio od djevice, jer su pri njegovu rođenju izgovorene ove riječi, »Bog s nama«, dokažimo svoju tvrdnju iz samih riječi. Izvješćuje se da je Gospodin ovako govorio Ahazu: »Zatraži sebi znak od Gospodina, Boga svoga, bilo u dubini ili u visini gore«; a potom se daje znak: »Evo, djevica će začeti i roditi sina«. Kakav bi to, dakle, bio znak da je mlada žena koja nije djevica rodila dijete? I koja je od njih dvije prikladnija da bude majka Emanuela (to jest »Bog s nama«), žena koja je imala odnos s muškarcem i koja je začela po običaju žena, ili ona koja je još uvijek čista i sveta djevica? Sigurno je samo ovoj potonjoj prikladno roditi biće pri čijem se rođenju kaže: »Bog s nama«. A ako bi tko bio toliko sitničav pa rekao da je Ahazu upućena zapovijed: »Zatraži sebi znak od Gospodina, Boga svoga«, mi ćemo zauzvrat pitati tko je u vrijeme Ahaza rodio sina pri čijem se rođenju koristi izraz »Emanuel«, to jest »Bog s nama«? I ako se nitko ne može naći, onda je očito ono što je rečeno Ahazu bilo rečeno domu Davidovu, jer je pisano da se Spasitelj rodio iz doma Davidova po tijelu; a za ovaj se znak kaže da je »u dubini ili u visini«, budući da »Onaj koji siđe, isti je onaj koji i uzađe daleko iznad svih nebesa da ispuni sve«. I ove argumente koristim protiv Židova koji vjeruje u proroštvo. Neka mi sada Kelzo kaže, ili bilo tko od onih koji misle poput njega, s kojim značenjem prorok izgovara bilo ove izjave o budućnosti, bilo druge koje su sadržane u proroštvima? Je li to s ikakvim predviđanjem budućnosti ili ne? Ako je s predviđanjem budućnosti, onda su proroci bili božanski nadahnuti; ako je bez predviđanja budućnosti, neka objasni značenje onoga tko tako smjelo govori o budućnosti i tko je predmet divljenja među Židovima zbog svojih proročkih moći.

36. poglavlje

I sada, budući da smo se dotaknuli teme proroka, ono što ćemo iznijeti bit će korisno ne samo Židovima, koji vjeruju da su oni govorili po božanskom nadahnuću, nego i onim iskrenijima među Grcima. Ovima kažemo da nužno moramo priznati da su Židovi imali proroke, ako su trebali ostati na okupu pod onim sustavom zakona koji im je bio dan, i vjerovati u Stvoritelja svijeta, kako su naučili, te biti bez izgovora, što se zakona tiče, za otpadništvo u politeizam pogana. I tu nužnost utvrđujemo na sljedeći način. »Jer narodi«, kako je zapisano u samom zakonu Židova, »slušat će gatare i vračare«; ali tome narodu je rečeno: »A tebi Gospodin, Bog tvoj, nije dopustio da tako činiš«. I tome je pridodano obećanje: »Proroka će ti podići Gospodin, Bog tvoj, između braće tvoje«. Budući da, dakle, pogani koriste načine proricanja bilo putem proročišta ili znamenja, ili ptica, ili trbuhozboraca, ili onih koji se bave vještinom žrtvovanja, ili kaldejskih rodoslovaca, a sve su te prakse bile zabranjene Židovima, ovaj bi narod, da nije imao načina za stjecanje znanja o budućnosti, vođen strašću zajedničkom čovječanstvu za doznavanjem budućnosti, prezreo vlastite proroke kao one koji u sebi nemaju ni trunke božanstva; i ne bi prihvatili nijednog proroka nakon Mojsija, niti bi njihove riječi povjerili pismu, nego bi se spontano okrenuli proricateljskim običajima pogana ili pokušali uspostaviti takve prakse među sobom. Stoga nema ničeg apsurdnog u tome što su njihovi proroci izricali predviđanja čak i o događajima od male važnosti, kako bi umirili one koji žude za takvim stvarima, kao kad Samuel prorokuje o tri izgubljene magarice, ili kad se u trećoj knjizi o Kraljevima spominje bolest kraljeva sina. I zašto oni koji su željeli dobiti znamenja od idola ne bi bili strogo ukoreni od strane onih koji su provodili zakon među Židovima? Kao što nalazimo Iliju kako ukorava Ahazju govoreći: »Zar zato što nema Boga u Izraelu idete pitati Baal-Zebuba, boga ekronskoga?«

37. poglavlje

Mislim, dakle, da je prilično dobro utvrđeno ne samo da se naš Spasitelj trebao roditi od djevice, nego i da je među Židovima bilo proroka koji nisu izricali samo opća predviđanja o budućnosti, kao npr. o Kristu i kraljevstvima svijeta, i događajima koji su se trebali dogoditi Izraelu, i onim narodima koji će povjerovati u Spasitelja, i mnogim drugim stvarima o Njemu, nego i proroštva o pojedinim događajima; kao, na primjer, kako će se pronaći Kišove magarice koje su bile izgubljene, i o bolesti koja je snašla sina kralja Izraela, i o bilo kojoj drugoj zabilježenoj okolnosti slične vrste. Ali kao daljnji odgovor Grcima, koji ne vjeruju u Isusovo rođenje od djevice, moramo reći da je Stvoritelj pokazao, kroz rađanje nekoliko vrsta životinja, da ono što je učinio u slučaju jedne životinje, može učiniti, ako Mu je po volji, i u slučaju drugih, pa i samoga čovjeka. Jer utvrđeno je da postoji određena ženka životinje koja nema odnos s mužjakom (kao što pisci o životinjama kažu da je slučaj s lešinarima), i da ta životinja, bez spolnog odnosa, čuva nastavak vrste. Kakva je, dakle, nevjerojatnost u pretpostavci da je Bog, ako je želio poslati božanskog učitelja ljudskom rodu, učinio da se On rodi na neki način drugačiji od uobičajenog! Štoviše, prema samim Grcima, nisu svi ljudi rođeni od muškarca i žene. Jer ako je svijet stvoren, kao što su i mnogi Grci spremni priznati, onda su prvi ljudi morali nastati ne iz spolnog odnosa, nego iz zemlje, u kojoj su postojali sjemeni elementi; što ja, međutim, smatram nevjerojatnijim nego da se Isus rodio kao i drugi ljudi, što se tiče polovice Njegova rođenja. I nema ničeg apsurdnog u korištenju grčkih povijesti za odgovor Grcima, s ciljem da se pokaže kako nismo mi jedini koji pribjegavamo čudesnim pripovijestima ove vrste. Jer neki su smatrali prikladnim, ne u pogledu drevnih i herojskih pripovijesti, nego u pogledu događaja vrlo nedavne pojave, ispričati kao moguću stvar da je Platon bio sin Amfiktione, pri čemu je Ariston bio spriječen imati bračni odnos sa svojom ženom sve dok ona nije rodila njega s kojim je bila trudna po Apolonu. Pa ipak, to su prave basne, koje su dovele do izmišljanja takvih priča o čovjeku kojeg su smatrali posjednikom veće mudrosti i moći od mnoštva, i kao onoga koji je primio početak svoje tjelesne tvari od boljih i božanskijih elemenata nego drugi, jer su mislili da je to prikladno osobama koje su prevelike da bi bile ljudska bića. A budući da je Kelzo uveo Židova koji se prepire s Isusom i razdire, kako on zamišlja, izmišljotinu o Njegovu rođenju od djevice, uspoređujući grčke basne o Danaji, i Melanipi, i Augi, i Antiopi, naš je odgovor da takav jezik priliči lakrdijašu, a ne onome tko piše ozbiljnim tonom.

38. poglavlje

No, štoviše, uzimajući povijest sadržanu u Evanđelju po Mateju o silasku našega Gospodina u Egipat, on odbija vjerovati u čudesne okolnosti koje su ga pratile, naime, bilo da je anđeo dao božansku objavu, ili da je odlazak našega Gospodina iz Judeje i boravak u Egiptu bio događaj od ikakvog značaja; nego on izmišlja nešto sasvim drugo, priznajući nekako čudesna djela koja je Isus učinio, pomoću kojih je naveo mnoštvo da Ga slijedi kao Krista. Pa ipak ih želi diskreditirati, kao da su učinjena uz pomoć magije, a ne božanskom snagom; jer on tvrdi »da se on (Isus), budući odgojen kao nezakonito dijete i služeći za najam u Egiptu, a zatim upoznavši određene čudesne moći, vratio odande u svoju zemlju i pomoću tih moći proglasio se bogom«. Sada ne razumijem kako bi se jedan čarobnjak trudio naučavati nauk koji nas uvjerava da uvijek djelujemo kao da će Bog suditi svakom čovjeku za njegova djela; i kako bi obučio svoje učenike, koje je trebao koristiti kao službenike svoga nauka, u istom vjerovanju. Jer jesu li ovi potonji ostavili dojam na svoje slušatelje nakon što su bili tako poučeni činiti čuda, ili je to bilo bez pomoći istih? Tvrdnja, dakle, da oni uopće nisu činili čuda, nego da su se, nakon što su povjerovali argumentima koji uopće nisu bili uvjerljivi, poput mudrosti grčke dijalektike, predali zadatku poučavanja novog nauka onim osobama među kojima su se slučajno nastanili, posve je apsurdna. Jer u što su polagali svoje pouzdanje kada su naučavali nauk i širili nova mišljenja? Ali ako su doista činili čuda, kako se onda može vjerovati da su se čarobnjaci izlagali takvim opasnostima kako bi uveli nauk koji zabranjuje bavljenje magijom?

39. poglavlje

Ne smatram potrebnim uhvatiti se u koštac s argumentom iznesenim ne u ozbiljnom, nego u podrugljivom duhu, kao što je sljedeći: »Ako je Isusova majka bila lijepa, onda je bog, čija narav nije ljubiti raspadljivo tijelo, imao odnos s njom jer je bila lijepa«; ili: »Bilo je nevjerojatno da bi bog gajio strast prema njoj, jer nije bila ni bogata ni kraljevskog roda, budući da je nitko, čak ni od njezinih susjeda, nije poznavao«. I u istom podrugljivom duhu on dodaje: »Kad ju je muž zamrzio i izbacio kroz vrata, nije je spasila božanska moć, niti se njezinoj priči povjerovalo. Takve stvari«, kaže on, »nemaju nikakve veze s kraljevstvom nebeskim«. U čemu se takav jezik razlikuje od jezika onih koji obasipaju druge uvredama na javnim ulicama i čije su riječi nedostojne bilo kakve ozbiljne pažnje?

40. poglavlje

Nakon ovih tvrdnji, on uzima iz Evanđelja po Mateju, a možda i iz drugih Evanđelja, izvještaj o golubu koji se spustio na našega Spasitelja pri Njegovu krštenju od Ivana, i želi diskreditirati tu izjavu, tvrdeći da je pripovijest izmišljotina. Potpuno odbacivši, kako je zamislio, priču o rođenju našega Gospodina od djevice, on ne nastavlja po redu obrađivati izvještaje koji slijede; budući da strast i mržnja ne poštuju nikakav red, nego gnjevni i osvetoljubivi ljudi klevetaju one koje mrze kako ih osjećaj obuzme, spriječeni svojom strašću da svoje optužbe rasporede po pažljivom i urednom planu. Jer da se držao pravilnog rasporeda, uzeo bi Evanđelje i, s ciljem da ga napadne, prigovorio bi prvoj pripovijesti, zatim prešao na drugu, i tako dalje na ostale. Ali sada, nakon rođenja od djevice, ovaj Kelzo, koji tvrdi da je upoznat sa svom našom poviješću, napada izvještaj o pojavljivanju Duha Svetoga u obliku goluba pri krštenju. Zatim, nakon toga, pokušava diskreditirati predviđanje da će naš Gospodin doći na svijet. Na sljedećem mjestu, on bježi na ono što neposredno slijedi nakon pripovijesti o Isusovu rođenju, izvještaj o zvijezdi i o mudracima koji su došli s istoka pokloniti se djetetu. I vi sami možete naći, ako se potrudite, mnoge zbrkane izjave koje je Kelzo iznio kroz cijelu svoju knjigu; tako da ga čak i u ovom izvještaju oni koji znaju promatrati i zahtijevati uredan način izlaganja mogu osuditi za veliku nepromišljenost i hvalisanje što je svom djelu dao naslov Istinit nauk, što učeni filozof nikada ne čini. Jer Platon kaže da nije odlika razumna čovjeka davati snažne tvrdnje o onim stvarima koje su donekle nesigurne; a čak nas i slavni Hrizip, koji često navodi razloge kojima se odlučuje, upućuje na one za koje ćemo otkriti da su sposobniji govornici od njega samoga. Ovaj čovjek, međutim, koji je mudriji od već spomenutih i od svih ostalih Grka, u skladu sa svojom tvrdnjom da je sa svime upoznat, naslovio je svoju knjigu riječima Istinit nauk!

41. poglavlje

Ali, da se ne bi činilo kako namjerno zaobilazimo njegove optužbe zbog nemogućnosti da ih opovrgnemo, odlučili smo odgovoriti na svaku od njih zasebno prema našoj sposobnosti, ne pazeći na povezanost i slijed naravi samih stvari, nego na raspored tema kako se pojavljuju u ovoj knjizi. Primijetimo stoga što ima reći u svrhu osporavanja tjelesnog pojavljivanja Duha Svetoga našem Spasitelju u obliku goluba. I to Židov upućuje sljedeće riječi Onome koga priznajemo za našega Gospodina Isusa: »Dok si se kupao«, kaže Židov, »pored Ivana, kažeš da se na tebe spustilo ono što je imalo izgled ptice iz zraka«. A onda taj isti njegov Židov, nastavljajući svoja ispitivanja, pita: »Koji je vjerodostojan svjedok vidio tu pojavu? Ili tko je čuo glas s neba koji te proglašava Sinom Božjim? Kakav dokaz postoji za to, osim tvoje vlastite tvrdnje i izjave još jednog od onih pojedinaca koji su kažnjeni zajedno s tobom?«

42. poglavlje

Prije nego što započnemo svoj odgovor, moramo primijetiti da je nastojanje da se za gotovo bilo koju povijest, koliko god istinita bila, pokaže da se doista dogodila, i da se o njoj proizvede razumno shvaćanje, jedan od najtežih pothvata koji se mogu pokušati, a u nekim je slučajevima i nemogućnost. Jer pretpostavimo da netko ustvrdi kako nikada nije bilo nikakvog Trojanskog rata, uglavnom zbog nemoguće pripovijesti koja je u njega utkana, o nekakvom Ahileju koji je sin morske božice Tetide i čovjeka Peleja, ili o Sarpedonu koji je sin Zeusov, ili o Askalafu i Ialmenu koji su sinovi Aresovi, ili o Eneji koji je sin Afroditin, kako bismo dokazali da je to bio slučaj, osobito pod teretom izmišljotine pridodane, ne znam kako, općeprihvaćenom mišljenju da je doista postojao rat u Iliju između Grka i Trojanaca? I pretpostavimo, također, da netko ne vjeruje u priču o Edipu i Jokasti, i o njihova dva sina Eteoklu i Poliniku, jer je u pripovijest uvedena sfinga, neka vrsta poludjevice, kako bismo dokazali stvarnost takve stvari? I na sličan način također s poviješću Epigona, iako u nju nije utkan nikakav takav čudesan događaj, ili s povratkom Heraklida, ili bezbrojnim drugim povijesnim događajima. Ali onaj tko se iskreno bavi povijestima, i tko bi želio i sebe sačuvati od toga da bude njima prevaren, vježbat će svoj sud o tome kojim će izjavama dati svoj pristanak, a koje će prihvatiti figurativno, tražeći otkriti značenje autora takvih izmišljotina, i kojim će izjavama uskratiti svoje vjerovanje, kao onima koje su napisane radi udovoljavanja određenim pojedincima. I to smo rekli unaprijed s obzirom na cijelu povijest povezanu u Evanđeljima o Isusu, ne pozivajući oštroumne ljude na jednostavnu i nerazumnu vjeru, nego želeći pokazati da je potrebna iskrenost u onih koji će čitati, i mnogo istraživanja, i, da tako kažemo, uvid u značenje pisaca, kako bi se otkrio cilj s kojim je svaki događaj zabilježen.

43. poglavlje

Reći ćemo stoga, na prvom mjestu, da bi onaj tko ne vjeruje u pojavljivanje Duha Svetoga u obliku goluba bio opisan kao epikurejac, ili sljedbenik Demokrita, ili peripatetik, ta bi izjava bila u skladu s karakterom takvog prigovarača. Ali sada čak ni ovaj Kelzo, najmudriji od svih ljudi, nije primijetio da takav prigovor pripisuje Židovu, koji vjeruje u nevjerojatnije stvari sadržane u spisima proroka nego što je pripovijest o pojavljivanju goluba! Jer netko bi mogao reći Židovu, kada izražava svoju nevjericu u pojavljivanje i misli ga napasti kao izmišljotinu: »Kako možete dokazati, gospodine, da je Gospodin govorio Adamu, ili Evi, ili Kajinu, ili Noi, ili Abrahamu, ili Izaku, ili Jakovu, one riječi za koje je zabilježeno da ih je govorio tim ljudima?« I, da usporedim povijest s poviješću, rekao bih Židovu: »Čak i vaš vlastiti Ezekiel piše govoreći: ›Nebesa se otvoriše i vidjeh viđenja Božja‹. Nakon što to ispriča, dodaje: ›To bijaše izgled obličja slave Gospodnje; i reče mi‹«, itd. Sada, ako je ono što se pripovijeda o Isusu lažno, budući da ne možemo, kako vi pretpostavljate, jasno dokazati da je istinito, jer je to vidio ili čuo On sam, i, kako se čini da ste primijetili, također jedan od onih koji su bili kažnjeni, zašto radije ne bismo rekli da se i Ezekiel bavio čudesnim kada je rekao: »Nebesa se otvoriše«, itd.? Štoviše, čak i Izaija tvrdi: »Vidjeh Gospodina nad Vojskama gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu; i serafi stajahu oko njega: svaki je imao po šest krila«. Kako možemo znati je li ih on doista vidio ili ne? Sada si ti, o Židove, povjerovao da su ta viđenja istinita i da ih proroku nije samo pokazao proricateljski Duh, nego da ih je isti i izgovorio i zapisao. I tko je dostojniji vjerovanja kada izjavljuje da su se nebesa otvorila pred njim i da je čuo glas, ili vidio Gospodina nad Vojskama kako sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu, Izaija i Ezekiel ili Isus? Od onih prvih, doista, nije pronađeno nikakvo djelo jednako onima ovoga potonjega; dok Isusova dobra djela nisu bila ograničena isključivo na razdoblje Njegova boravka u tijelu, nego sve do sadašnjeg vremena Njegova snaga još uvijek proizvodi obraćenje i poboljšanje života u onima koji vjeruju u Boga po Njemu. A očit dokaz da se te stvari čine Njegovom snagom jest činjenica da, iako, kao što je On sam rekao i kao što se priznaje, nema dovoljno radnika da sakupe žetvu duša, ipak doista postoji tako velika žetva onih koji su sabrani i preneseni na posvuda postojeća gumna i u Crkve Božje.

44. poglavlje

I ovim dokazima odgovaram Židovu, ne sumnjajući, ja koji sam kršćanin, u Ezekijela i Izaiju, nego žarko želeći pokazati, na temelju našega zajedničkog vjerovanja, da je ovaj čovjek daleko vjerodostojniji od njih kada kaže da je vidio takav prizor te, kako je vjerojatno, ispripovijedao svojim učenicima viđenje koje je vidio i rekao im za glas koji je čuo. No netko drugi mogao bi prigovoriti da nisu svi oni koji su ispripovijedali pojavu goluba i glas s neba čuli izvještaje o tome od Isusa, nego da je onaj Duh koji je poučio Mojsija povijesti događaja prije njegova vremena, počevši od stvaranja pa sve do njegova oca Abrahama, poučio i pisce Evanđelja o čudesnom događaju koji se zbio u vrijeme Isusova krštenja. A onaj tko je urešen duhovnim darom zvanim »riječ mudrosti« objasnit će i razlog otvaranja nebesa i pojavljivanja goluba, te zašto se Duh Sveti ukazao Isusu u obliku nijednoga drugog živog bića doli goluba. No naša sadašnja tema ne zahtijeva od nas da to objašnjavamo, jer nam je svrha pokazati da Kelzo nije pokazao zdravo rasuđivanje prikazujući Židova kako na takvim osnovama ne vjeruje u činjenicu koja ima veću vjerojatnost u svoju korist od mnogih događaja u koje on čvrsto polaže svoje povjerenje.

Poglavlje 45.

I sjećam se kako sam jednom prigodom, na raspravi održanoj s nekim Židovima koji su slovili kao učeni ljudi, u nazočnosti mnogih sudaca upotrijebio sljedeći dokaz: »Recite mi, gospodo«, rekoh, »budući da postoje dvije osobe koje su pohodile ljudski rod, o kojima se pripovijedaju čudesna djela što nadilaze ljudsku moć, Mojsije, naime vaš vlastiti zakonodavac, koji je pisao o samome sebi, i Isus, naš učitelj, koji o sebi nije ostavio nikakvih spisa, ali za koga svjedoče učenici u Evanđeljima, koji su razlozi za prosudbu da valja vjerovati kako Mojsije govori istinu, premda ga Egipćani kleveću kao čarobnjaka i tvrde da je svoja silna djela izvodio opsjenarstvom, dok Isusu ne treba vjerovati zato što ste vi njegovi tužitelji? Pa ipak, postoje narodi koji svjedoče u prilog obojici: Židovi u prilog Mojsiju, a kršćani, koji ne niječu Mojsijevo proročko poslanje, nego upravo s toga izvora dokazuju istinitost onoga što se tvrdi o Isusu, prihvaćaju kao istinite čudesne okolnosti što su ih o njemu iznijeli njegovi učenici. Ako dakle od nas tražite razloge naše vjere u Isusa, navedite najprije vi svoje za vjerovanje u Mojsija, koji je živio prije njega, pa ćemo vam mi potom dati svoje za prihvaćanje ovoga drugoga. No ako uzmaknete i izbjegnete dokazivanje, onda i mi, slijedeći vaš vlastiti primjer, zasad odbijamo pružiti ikakav dokaz. Ipak, priznajte da nemate nikakva dokaza za Mojsija, pa poslušajte našu obranu Isusa izvedenu iz Zakona i Proroka. A sada promotrite što je gotovo nevjerojatno: iz izjava o Isusu sadržanih u Zakonu i Prorocima pokazuje se da su i Mojsije i proroci doista bili Božji proroci.«

Poglavlje 46.

Jer Zakon i Proroci puni su čudesa sličnih onima zabilježenima o Isusu pri njegovu krštenju, naime o golubu i glasu s neba. I smatram da su čudesa koja je Isus učinio dokaz da se Duh Sveti tada pojavio u liku goluba, premda Kelzo, u želji da ih omalovaži, tvrdi kako je on činio samo ono što je naučio među Egipćanima. A ja se neću pozivati samo na njegova čudesa, nego, kako i priliči, i na čudesa Isusovih apostola. Jer oni bez pomoći čudesa i znamenja ne bi mogli privoljeti one koji su slušali njihove nove nauke i nova učenja da napuste svoje narodne običaje i prihvate njihove pouke uz pogibao čak i od vlastite smrti. A među kršćanima su još uvijek sačuvani tragovi onoga Duha Svetoga koji se pojavio u liku goluba. Oni izgone zle duhove, izvode mnoga ozdravljenja i predviđaju određene događaje, po volji Logosa. I premda se Kelzo, ili Židov kojega je uveo, može s ruglom odnositi prema onome što ću reći, ipak ću to reći: mnogi su se obratili na kršćanstvo kao protiv svoje volje, jer je nekakav duh iznenada preobrazio njihov um od mržnje prema tome nauku u spremnost da umru u njegovu obranu, ukazavši im se bilo u budnom viđenju ili u noćnom snu. Mnoge smo takve slučajeve i sami upoznali, koje bismo, kad bismo ih stavili na pismo, premda smo ih sami vidjeli i posvjedočili, pružili veliku priliku za podsmijeh nevjernicima, koji bi pomislili da smo i mi sami, poput onih za koje pretpostavljaju da su takve stvari izmislili, učinili isto. No Bog je svjedok naše savjesne želje da, ne lažnim tvrdnjama, nego svjedočanstvima različitih vrsta, utvrdimo božanstvo Isusova nauka. A budući da je Židov taj koji je u nedoumici glede izvještaja o Duhu Svetom koji je sišao na Isusa u liku goluba, mi bismo mu rekli: »Gospodine, tko je onaj koji u Izaiji govori: ›A sada me posla Gospodin i Duh njegov‹?« U kojoj rečenici, budući da je značenje dvojbeno, naime jesu li Otac i Duh Sveti poslali Isusa ili je Otac poslao i Krista i Duha Svetoga, ovo potonje je ispravno. Jer, budući da je Spasitelj bio poslan, poslije je bio poslan i Duh Sveti, kako bi se ispunilo proroštvo proroka; a kako je bilo potrebno da ispunjenje proroštva bude poznato potomstvu, Isusovi su učenici iz toga razloga ishod povjerili pismu.

Poglavlje 47.

Želio bih reći Kelzu, koji prikazuje Židova kako nekako prihvaća Ivana kao Krstitelja koji je krstio Isusa, da postojanje Ivana Krstitelja, koji je krstio za oproštenje grijeha, opisuje onaj koji je živio nedugo nakon Ivana i Isusa. Jer u 18. knjizi svojih Židovskih starina Josip svjedoči o Ivanu kao onome koji je bio Krstitelj i koji je obećavao očišćenje onima koji su se podvrgnuli tome obredu. Taj pisac, premda ne vjeruje u Isusa kao Krista, tražeći uzrok pada Jeruzalema i uništenja hrama, dok je zapravo trebao reći da je urota protiv Isusa bila uzrok tih nevolja što su zadesile narod, budući da su pogubili Krista koji je bio prorok, ipak kaže, premda i protiv svoje volje, ne daleko od istine, da su se te nesreće dogodile Židovima kao kazna za smrt Jakova Pravednoga, koji je bio brat Isusa (zvanoga Krist), jer su ga Židovi pogubili, premda je bio čovjek nadasve istaknut po svojoj pravednosti. Pavao, istinski Isusov učenik, kaže da je tog Jakova smatrao Gospodinovim bratom ne toliko zbog njihova krvnoga srodstva ili zajedničkoga odrastanja, koliko zbog njegove kreposti i nauka. Ako dakle on kaže da je poradi Jakova opustošenje Jeruzalema snašlo Židove, kako ne bi bilo više u skladu s razumom reći da se to dogodilo poradi smrti Isusa Krista, čijega su božanstva svjedoci tolike Crkve, sastavljene od onih koji su sabrani iz bujice grijeha i koji su se sjedinili sa Stvoriteljem te sva svoja djela upravljaju prema njegovu ugodu?

Poglavlje 48.

Premda se dakle Židov možda ne može obraniti u slučajevima Ezekijela i Izaije kada uspoređujemo otvaranje nebesa Isusu i glas koji je on čuo sa sličnim slučajevima koje nalazimo zabilježene u Ezekijela i Izaije ili bilo kojega drugog proroka, mi ćemo ipak, koliko god možemo, poduprijeti svoje stajalište, tvrdeći da, kao što je stvar vjere da su se u snu dojmovi javljali pred umom mnogih, jedni koji se odnose na božanske stvari, a drugi na buduće događaje ovoga života, i to bilo jasno ili zagonetno, što je činjenica očita svima koji prihvaćaju nauk o providnosti; kako je onda besmisleno reći da bi um koji bi mogao primati dojmove u snu bio dojmljen i u budnom viđenju, na korist bilo onoga na koga se dojmovi ostavljaju ili onih koji će o njima čuti izvještaj od njega? I kao što u snu umišljamo da čujemo te da su organi sluha stvarno primili utiske, i da vidimo očima, premda nisu zahvaćeni tjelesni organi vida ni sluha, nego je samo um taj koji ima te osjete, tako nema nikakve besmislice u vjerovanju da su se slične stvari dogodile prorocima kada je zabilježeno da su posvjedočili događajima prilično čudesne naravi, kao kada su čuli Gospodinove riječi ili vidjeli otvorena nebesa. Jer ne pretpostavljam da se vidljivo nebo doista otvorilo i da se njegov tvarni ustroj razdijelio kako bi Ezekijel mogao zabilježiti takav događaj. Ne bi li stoga svaki razuman slušatelj Evanđelja trebao isto vjerovati o Spasitelju, premda takav događaj može biti kamen spoticanja jednostavnima, koji bi u svojoj jednostavnosti pokrenuli čitav svijet i raskolili zbijeno i silno tijelo čitavih nebesa? No onaj tko takve stvari dublje istražuje reći će da, budući da postoji, kako to Pismo naziva, neka vrsta općeg božanskog opažanja koje samo blaženi čovjek zna otkriti, prema Salomonovoj izreci: »Naći ćeš spoznaju Božju«; i kako postoje različiti oblici te moći opažanja, kao što je sposobnost vida koja po naravi može vidjeti stvari koje su bolje od tjelesa, među koje se ubrajaju kerubini i serafini; i sposobnost sluha koja može razabrati glasove koji nemaju svoje biće u zraku; i osjetilo okusa koje se može hraniti živim kruhom koji je sišao s neba i koji daje život svijetu; a tako i osjetilo mirisa, koje osjeća takve stvari koje vode Pavla da kaže kako je ugodan miris Kristov Bogu; i osjetilo opipa, kojim Ivan kaže da je »rukama opipao o Riječi života«; blaženi proroci, otkrivši to božansko opažanje, te gledajući i slušajući na taj božanski način, a isto tako kušajući i, da tako kažem, mirišući bez osjetilnih organa opažanja, te vjerom prihvaćajući Logos tako da ljekoviti izljev iz njega dolazi na njih, vidjeli su na taj način ono što su zabilježili da su vidjeli, i čuli ono što kažu da su čuli, te su bili zahvaćeni na sličan način onome što opisuju kad su jeli svitak knjige koji im je bio dan. Tako je i Izak omirisao miris božanskih haljina svoga sina i dodao duhovnom blagoslovu ove riječi: »Gle, miris sina moga nalik je mirisu polja plodnoga što ga Gospodin blagoslovi.« Slično tome, i više kao stvar koju treba razumjeti umom nego opaziti osjetilima, Isus je dotaknuo gubavca kako bi ga očistio, kako mislim, u dvostrukom smislu, oslobodivši ga ne samo, kako je mnoštvo čulo, od vidljive gube vidljivim dodirom, nego i od one druge gube svojim uistinu božanskim dodirom. Upravo na taj način Ivan svjedoči govoreći: »Gledao sam Duha gdje silazi s neba kao golub i ostaje na njemu. Ja ga nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ›Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.‹ I ja sam vidio i svjedočim: on je Sin Božji.« Isusu su se dakle otvorila nebesa; a tom prigodom nitko osim Ivana nije zabilježen da ih je vidio otvorena. Ali glede tog otvaranja nebesa, Spasitelj, navješćujući svojim učenicima da će se to dogoditi i da će to vidjeti, kaže: »Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze na Sina Čovječjega.« Tako je i Pavao bio ponesen do trećega neba, prethodno ga vidjevši otvorenim, budući da je bio Isusov učenik. Međutim, našem sadašnjem cilju ne pripada tumačenje zašto Pavao kaže: »Bilo u tijelu, ne znam; bilo izvan tijela, ne znam: Bog zna.« No svome ću dokazivanju dodati čak i one same točke koje Kelzo zamišlja, naime da je sam Isus ispričao izvještaj o otvaranju nebesa i silasku Duha Svetoga na njega na Jordanu u liku goluba, premda Pismo ne tvrdi da je on rekao kako je to vidio. Jer taj veliki čovjek nije uočio da ne bi dolikovalo onome koji je zapovjedio svojim učenicima prigodom viđenja na gori: »Nikomu ne govorite o viđenju dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane«, da je ispričao svojim učenicima ono što je Ivan vidio i čuo na Jordanu. Jer može se primijetiti kao crta Isusova karaktera da je u svim prilikama izbjegavao nepotreban govor o samome sebi; i s toga je razloga rekao: »Ako ja svjedočim sam za sebe, svjedočanstvo moje nije istinito.« A budući da je izbjegavao nepotreban govor o samome sebi i više volio djelima nego riječima pokazati da je on Krist, Židovi su mu iz toga razloga rekli: »Ako si ti Krist, reci nam otvoreno.« I budući da je Židov taj koji u Kelzovu djelu upućuje Isusu riječi glede pojave Duha Svetoga u liku goluba: »To je tvoje vlastito svjedočanstvo, nepoduprto ni od koga osim od jednoga od onih koji su bili dionici tvoje kazne, kojega navodiš«, nužno nam je pokazati mu da takva izjava nije prikladno stavljena u usta Židova. Jer Židovi ne povezuju Ivana s Isusom, niti Ivanovu kaznu s Kristovom. I po ovome primjeru, taj čovjek koji se hvali sveopćim znanjem biva osuđen da ne zna koje bi riječi trebao pripisati Židovu koji raspravlja s Isusom.

Poglavlje 49.

Nakon toga on svojevoljno odbacuje, ne znam zašto, najjači dokaz u potvrdu Isusovih tvrdnji, naime da su njegov dolazak prorekli židovski proroci, Mojsije i oni koji su slijedili kao i oni koji su prethodili tom zakonodavcu, iz nesposobnosti, kako mislim, da se suoči s dokazom da ni Židovi niti bilo koja druga krivovjerna sljedba ne odbijaju vjerovati kako je Krist bio predmet proroštva. No možda on nije bio upoznat s proroštvima koja se odnose na Krista. Jer nitko tko je bio upoznat s izjavama kršćana da su mnogi proroci prorekli dolazak Spasitelja ne bi pripisao Židovu shvaćanja koja bi bolje priličilo izreći Samarijancu ili saduceju; niti bi se Židov u dijalogu izrazio riječima poput sljedećih: »Ali moj je prorok jednom u Jeruzalemu objavio da će Sin Božji doći kao Sudac pravednih i Kažnjavatelj opakih.« Nije, naime, samo jedan od proroka prorekao Kristov dolazak. Ali premda bi Samarijanci i saduceji, koji primaju samo Mojsijeve knjige, rekli da su u njima sadržana proroštva o Kristu, zacijelo proroštvo nije bilo izrečeno u Jeruzalemu, koji se u Mojsijevo doba uopće ne spominje. Doista bi bilo poželjno da su svi tužitelji kršćanstva jednako neuki kao Kelzo, ne samo u pogledu činjenica nego i samoga slova Pisma, te da tako usmjere svoje napade protiv njega, kako njihovi dokazi ne bi imali ni najmanjeg učinka u potresanju, ne kažem vjere, nego malovjernosti nestalnih i privremenih vjernika. Židov, međutim, ne bi priznao da je ijedan prorok upotrijebio izraz: »›Sin Božji‹ će doći«; jer izraz kojim se oni služe jest: »›Krist Božji‹ će doći.« I mnogo puta nas doista izravno ispituju o »Sinu Božjem«, govoreći da takvo biće ne postoji niti je bilo predmetom proroštva. Mi, dakako, ne tvrdimo da »Sin Božji« nije predmet proroštva; ali tvrdimo da on krajnje neprikladno pripisuje židovskom sugovorniku, koji ne bi dopustio da on to jest, riječi kao što su: »Moj je prorok jednom u Jeruzalemu objavio da će ›Sin Božji‹ doći.«

Poglavlje 50.

Zatim, kao da je jedini prorečeni događaj bio taj da će on biti »Sudac pravednih i Kažnjavatelj opakih«, i kao da ni mjesto njegova rođenja, ni trpljenja koja je trebao podnijeti od ruku Židova, ni njegovo uskrsnuće, ni čudesna djela koja je trebao učiniti, nisu bili predmet proroštva, on nastavlja: »Zašto bi to bio samo ti, radije nego nebrojeni drugi koji su postojali nakon što su proroštva objavljena, na koje su ta predviđanja primjenjiva?« I želeći, ne znam kako, drugima natuknuti mogućnost zamisli da su oni sami osobe na koje su se proroci odnosili, kaže da »neki, poneseni zanosom, a drugi okupivši mnoštvo sljedbenika, razglašuju da je Sin Božji sišao s neba«. Nismo, međutim, utvrdili da se priznaje kako su se takvi događaji zbivali među Židovima. Valja nam dakle ponajprije primijetiti da su mnogi proroci na sve moguće načine izrekli proroštva o Kristu; neki zagonetnim izrekama, drugi u prispodobama ili na neki drugi način, a neki i izričitim riječima. A budući da u onome što slijedi kaže, u liku Židova koji se obraća obraćenicima iz vlastitoga naroda i s naglaskom i zlobno ponavlja da »proroštva koja se odnose na događaje njegova života mogu odgovarati i drugim događajima jednako tako«, mi ćemo navesti nekoliko njih od većega broja; a s obzirom na njih, svatko tko želi može reći što smatra prikladnim za njihovo pobijanje, a što bi moglo odvratiti razumne vjernike od vjere.

Poglavlje 51.

Pismo pak o mjestu Spasiteljeva rođenja veli da Vladar treba izaći iz Betlehema, na ovaj način: »A ti, Betleheme, dome efratski, nisi najmanji među tisućama Judinim: jer iz tebe će mi izaći onaj koji će biti Vladar u Izraelu; njegovi su izlasci od davnine, od vječnih dana.« Ta se proročka riječ ne bi mogla slagati ni s jednim od onih koji su, kako kaže Kelzov Židov, bili fanatici i vođe svjetine te tvrdili da su došli s neba, osim ako bi se jasno pokazalo da je rođen u Betlehemu ili, kako bi drugi rekao, da je izišao iz Betlehema da bude vođa naroda. Što se tiče Isusova rođenja u Betlehemu, ako tko želi, nakon Mihejeva proročanstva i povijesti zabilježene u evanđeljima po Isusovim učenicima, imati dodatno svjedočanstvo iz drugih izvora, neka zna da se, u skladu s evanđeoskim izvještajem o njegovu rođenju, u Betlehemu pokazuje špilja u kojoj je rođen i jasle u špilji u koje je bio povijen u pelene. I o tom se prizoru naveliko priča u okolnim mjestima, čak i među neprijateljima vjere, pri čemu se govori da je u toj špilji rođen onaj Isus kojega kršćani časte i štuju. Štoviše, smatram da su prije Kristova dolaska glavari svećenički i pismoznanci narodni, zbog razgovjetnosti i jasnoće ovoga proročanstva, poučavali da se Krist ima roditi u Betlehemu. To je mišljenje bilo uvelike prošireno i među Židovima; stoga se izvješćuje da je Herod, raspitujući se kod glavara svećeničkih i pismoznanaca narodnih, od njih čuo da se Krist ima roditi u Betlehemu judejskome, »odakle bijaše David«. U Evanđelju po Ivanu također se navodi da su Židovi izjavili kako se Krist ima roditi u Betlehemu, »odakle bijaše David«. No nakon dolaska našega Gospodina, oni koji su se trudili oboriti vjeru da je mjesto njegova rođenja od početka bilo predmetom proročanstva, uskratili su takav nauk narodu; postupajući na sličan način kao oni pojedinci koji su pridobili stražare postavljene oko groba koji su ga vidjeli kako ustaje od mrtvih, te poučili te očevice da razglase ovako: »Recite: ›Njegovi su učenici došli noću i ukrali ga dok smo mi spavali.‹ Ako to dođe do upraviteljevih ušiju, mi ćemo ga uvjeriti i vas osloboditi brige.«

52. poglavlje

Svađa i predrasude moćna su oruđa koja navode ljude da zanemare čak i ono što je posve jasno; tako da oni koji su se na neki način srodili s određenim mišljenjima, koja su duboko prožela njihov um i utisnula im određeno obilježje, ne žele od njih odustati. Jer čovjek će lakše napustiti svoje navike u pogledu drugih stvari, premda mu se može biti teško od njih otrgnuti, negoli što će se odreći svojih mišljenja. Štoviše, čak se ni one prve ne napuštaju lako od strane onih koji su se na njih navikli; pa se tako ni kuće, ni gradovi, ni sela, ni bliski znanci ne napuštaju rado kada smo prema njima pristrani. To je, dakle, bio razlog zašto su mnogi Židovi u ono vrijeme zanemarili jasno svjedočanstvo proročanstava, čudesa koja je Isus činio i trpljenja za koja se izvješćuje da ih je podnio. A da je ljudska narav time pogođena, bit će očito onima koji primijete da oni koji su jednom stekli predrasude u prilog najprezrenijim i najništavnijim predajama svojih predaka i sugrađana, s mukom od njih odustaju. Na primjer, nitko ne bi mogao lako uvjeriti Egipćanina da prezre ono što je naučio od svojih otaca, tako da više ne smatra ovu ili onu nerazumnu životinju bogom, ili da se ne ustručava jesti, čak i pod prijetnjom smrtne kazne, meso takve životinje. Ako smo dakle, vodeći naše ispitivanje ovoga predmeta do znatne duljine, nabrojili pojedinosti o Betlehemu i proročanstvu o njemu, smatramo da smo to bili dužni učiniti kao obranu protiv onih koji bi ustvrdili: ako su proročanstva uobičajena među Židovima o Isusu bila tako jasna kako ih prikazujemo, zašto onda o njegovu dolasku nisu prionuli uz njegov nauk i pošli prema boljemu životu koji je on pokazao? Neka nitko, međutim, ne predbacuje takvo što vjernicima, jer može vidjeti da oni koji su naučili iznositi razloge, navode nipošto lake razloge za svoju vjeru u Isusa.

53. poglavlje

A ako bismo zatražili drugo proročanstvo, za koje nam se čini da se jasno odnosi na Isusa, naveli bismo ono što je Mojsije napisao mnogo godina prije Kristova dolaska, kada prikazuje Jakova kako na odlasku iz ovoga života izriče proročanstva o svakome od svojih sinova, te veli o Judi zajedno s ostalima: »Vladar neće nestati od Jude, niti vođa od bedara njegovih, dok ne dođe ono što je za njega pripravljeno.« Tko god se pak susretne s ovim proročanstvom, koje je u stvarnosti mnogo starije od Mojsija, tako da bi onaj tko nije vjernik mogao posumnjati da ga nije on napisao, začudio bi se da je Mojsije mogao proreći kako će knezovi Židova, budući da među njima ima dvanaest plemena, biti rođeni od plemena Judina i biti vladari naroda; iz kojega se razloga i sav narod naziva Židovima, izvodeći svoje ime iz vladajućega plemena. I kao drugo, onaj tko iskreno razmotri proročanstvo, začudio bi se kako, nakon što je objavio da će vladari i upravitelji naroda potjecati od plemena Judina, on određuje i granicu njihove vladavine, govoreći da »vladar neće nestati od Jude, niti vođa od bedara njegovih, dok ne dođe ono što je za njega pripravljeno, i on je iščekivanje naroda.« Jer došao je onaj za koga su te stvari bile pripravljene, to jest Krist Božji, gospodar Božjih obećanja. I bjelodano je on jedini među onima koji su mu prethodili, a usudio bih se reći i među onima koji su ga slijedili, koji je bio iščekivanje pogana; jer obraćenici iz svih poganskih naroda povjerovali su u Boga po njemu, i to u skladu s Izaijinim proročanstvom da su se u njegovo ime uzdali narodi: »U njegovo će se ime uzdati narodi.« A taj je čovjek rekao i onima koji su u tamnici, budući da je svaki čovjek zarobljenik u okovima svojih grijeha: »Iziđite«, a neukima: »Dođite na svjetlost«; jer je i to bilo ovako prorečeno: »Dao sam te za savez narodu, da utemeljiš zemlju, da predaš u baštinu opustošenu baštinu, govoreći zatočenicima: ›Iziđite!‹, a onima koji su u tami: ›Pokažite se!‹« I možemo vidjeti pri pojavi ovoga čovjeka, po onima koji su posvuda po svijetu položili jednostavnu vjeru u njega, ispunjenje ovoga proročanstva: »Past će uzduž putova i paša će im biti po svim utrtim stazama.«

54. poglavlje

Budući da Kelzo, premda tvrdi da zna sve o evanđelju, predbacuje Spasitelju zbog njegovih patnji, govoreći da nije primio nikakvu pomoć od Oca ili da nije bio u stanju pomoći samome sebi, moramo ustvrditi da su njegova trpljenja bila predmet proročanstva, zajedno s njihovim uzrokom; jer bilo je na korist čovječanstva da umre radi njih i da pretrpi udarce zbog svoje osude. Nadalje, bilo je prorečeno da će neki od pogana doći do spoznaje o njemu (među koje nisu ubrojeni proroci); i bilo je objavljeno da će se vidjeti u obličju koje se među ljudima smatra nečasnim. Riječi proročanstva glase ovako: »Gle, sluga će moj postupati mudro, bit će uzvišen i proslavljen, i nadasve uzdignut. Kao što su se mnogi zgražali nad tobom, tako mu obličje ne imaše nikakva ugleda među ljudima, ni slava njegova među sinovima ljudskim. Gle, mnogi će se narodi diviti njemu, i kraljevi će zatvoriti svoja usta: jer oni kojima o njemu ništa nije naviješteno vidjet će ga, a oni koji o njemu nisu čuli razumjet će.« »Gospodine, tko povjerova našem propovijedanju? I kome se objavila ruka Gospodnja? Navijestili smo poput djeteta pred njim, poput korijena u žednoj zemlji. Nema on obličja ni slave; i vidjesmo ga, a ne bijaše u njega obličja ni ljepote: nego izgled njegov bijaše bez časti i manjkaviji od izgleda svih ljudi. Bijaše on čovjek patnje i vičan bolima: jer lice mu bijaše odvraćeno, bio je prezren i smatran ništavnim. Taj čovjek nosi naše grijehe i podnosi boli za nas; a mi smo ga smatrali pogođenim, i u trpljenju, i zlostavljanim. Ali on bijaše ranjen za naše grijehe i satrt za naša bezakonja. Kazna za naš mir pade na njega; njegovim smo ranama iscijeljeni. Svi smo mi poput ovaca zalutali s puta. Svatko je lutao svojim putem, a Gospodin ga je predao za naše grijehe; a on, zbog zlostavljanja svojega, ne otvara usta svojih. Kao ovca na klanje bi odveden; i kao što je janje pred onim koji ga striže nijemo, tako on ne otvara usta svojih. U njegovu poniženju sud mu bi oduzet. A rod njegov tko će opisati? Jer oduzet je sa zemlje njegov život; zbog bezakonja naroda mojega bi doveden do smrti.«

55. poglavlje

Sjećam se naime da sam jednom prilikom, na raspravi održanoj s nekim Židovima koji su smatrani mudrim ljudima, naveo ova proročanstva; na što je moj židovski sugovornik odgovorio da se ta proročanstva odnose na cijeli narod, promatran kao jedan pojedinac, koji se nalazi u stanju raspršenosti i patnje, kako bi se stekli mnogi prozeliti zbog raspršenosti Židova među brojnim poganskim narodima. I na taj je način protumačio riječi: »Obličje tvoje neće imati nikakva ugleda među ljudima«; a zatim: »Vidjet će oni kojima nije poslana nikakva poruka o njemu«; i izraz: »Čovjek patnje«. Mnogi su se dokazi upotrijebili tom prilikom tijekom rasprave kako bi se dokazalo da oni ta proročanstva o jednoj određenoj osobi nisu s pravom primijenili na cijeli narod. I upitao sam na koga bi se mogao odnositi izraz: »Taj čovjek nosi naše grijehe i podnosi boli za nas«; i ovo: »Ali on bijaše ranjen za naše grijehe i satrt za naša bezakonja«; i kome zapravo pripada izraz: »Njegovim smo ranama iscijeljeni«. Jer bjelodano je da su upravo oni koji su bili grešnici i koji su iscijeljeni Spasiteljevim trpljenjima (bilo da pripadaju židovskom narodu ili su obraćenici od pogana) upotrijebili takav govor u spisima proroka koji je predvidio te događaje i koji je, pod djelovanjem Duha Svetoga, primijenio te riječi na jednu osobu. No činilo se da smo ih najviše pritisnuli izrazom: »Zbog bezakonja naroda mojega bi odveden u smrt«. Jer ako je narod, prema njima, predmet proročanstva, kako se onda može reći da je taj čovjek odveden u smrt zbog bezakonja naroda Božjega, osim ako je on druga osoba od toga naroda Božjega? A tko je ta osoba osim Isusa Krista, čijim su ranama iscijeljeni oni koji vjeruju u njega, kada je razoružao poglavarstva i vlasti koje su bile nad nama, i javno ih izložio ruglu na svome križu? Drugom prilikom moći ćemo protumačiti pojedine dijelove proročanstva, ne ostavljajući nijedan neistražen. Ali o tim se stvarima raspravljalo opširnije, nužno kako držim, zbog govora onoga Židova, kako je naveden u Kelzovu djelu.

56. poglavlje

Kelzu je pak, i Židovu kojega je uveo, i svima koji nisu vjernici u Isusa, izmaklo iz vida da proročanstva govore o dva Kristova dolaska: prvome, koji je obilježen ljudskim trpljenjem i poniznošću, kako bi Krist, boraveći s ljudima, obznanio put koji vodi k Bogu i kako nijednom čovjeku u ovom životu ne bi ostavio razloga za ispriku govoreći da nije znao za sud koji dolazi; i drugome, odlikovanom isključivo slavom i božanstvom, koji nema nikakva elementa ljudske slabosti pomiješana s njegovom božanskom veličinom. Opširno navoditi proročanstva bilo bi zamorno; stoga smatram dostatnim za sada navesti dio četrdeset i petoga psalma, koji povrh ostalih nosi i ovaj natpis: »Pjesma za Ljubljenoga«, gdje se Bogu očito obraća ovim riječima: »Milina je razlivena po usnama tvojim: stoga te Bog blagoslovi navijeke. Pripaši mač uz bedro svoje, o Silni, s ljepotom svojom i veličanstvom svojim. I kreni naprijed, jaši pobjedonosno i kraljuj radi istine, krotkosti i pravednosti; i tvoja će te desnica voditi čudesno. Strijele su tvoje oštre, o Silni; narodi će pasti pod tobom u srcu neprijatelja Kraljevih.« Ali pozorno pripazite na ono što slijedi, gdje se on naziva Bogom: »Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova: žezlo je pravednosti žezlo kraljevstva tvojega. Ljubio si pravednost, a mrzio bezakonje: stoga te Bog, tvoj Bog, pomaza uljem radosti više nego drugove tvoje.« I zamijetite da prorok, prisno govoreći Bogu čije je »prijestolje u vijeke vjekova« i »žezlo pravednosti žezlo kraljevstva njegova«, kaže da je ovoga Boga pomazao Bog koji bijaše njegov Bog, i pomazao ga zato što je više od svojih drugova ljubio pravednost i mrzio bezakonje. I sjećam se da sam vrlo snažno pritisnuo onoga Židova, koji je smatran učenim čovjekom, ovim odlomkom; a on, zbunjen njime, dade takav odgovor kakav je bio u skladu s njegovim židovskim shvaćanjima, govoreći da su riječi: »Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova: žezlo je pravednosti žezlo kraljevstva tvojega« izrečene o Bogu svega stvorenoga; a ove: »Ljubio si pravednost i mrzio bezakonje, stoga te tvoj Bog pomaza« i tako dalje, odnose se na Mesiju.

57. poglavlje

Nadalje, Židov se u raspravi obraća Spasitelju ovako: »Ako ti kažeš da je svaki čovjek rođen prema odredbi božanske providnosti sin Božji, u čemu bi se ti razlikovao od drugoga?« Odgovarajući njemu, kažemo da je svaki čovjek koji, kako se Pavao izražava, više nije pod strahom kao pod odgojiteljem, nego odabire dobro radi njega samoga, »sin Božji«; ali ovaj se čovjek odlikuje daleko i nadasve iznad svakoga čovjeka koji se zbog svojih vrlina naziva sinom Božjim, budući da je on svojevrsni izvor i početak svih takvih. Pavlove riječi glase ovako: »Jer niste primili duha robovanja da opet budete u strahu, nego primiste Duha posinjenja u kojem kličemo: Abba, Oče!« No, prema Kelzovu Židovu, »bezbrojni će pojedinci optužiti Isusa za laž, tvrdeći da su ona proročanstva koja su izrečena o njemu zapravo bila namijenjena njima«. Nije nam poznato je li Kelzo doista znao za ikoga tko je, nakon dolaska na ovaj svijet i sa željom da postupa kao Isus, izjavio za sebe da je također »sin Božji« ili »sila« Božja. Ali budući da u duhu istine ispitujemo svaki odlomak, spomenut ćemo da je postojao stanoviti Teuda među Židovima prije Kristova rođenja, koji se izdavao za nekoga velikog, a nakon čije su se smrti njegovi zavedeni sljedbenici potpuno raspršili. A poslije njega, u dane popisa, kada se čini da je Isus rođen, neki Juda Galilejac okupio je oko sebe mnoge iz židovskoga naroda, govoreći da je mudar čovjek i učitelj nekih novih nauka. A kad je i on platio kaznu za svoju pobunu, njegov je nauk bio srušen, zahvativši doista vrlo malo osoba, i to onih najskromnijega položaja. A nakon Isusova vremena, i Dositej Samarijanac želio je uvjeriti Samarijance da je on onaj Krist kojega je Mojsije prorekao; i čini se da je neke pridobio za svoja stajališta. No nije neumjesno, navodeći iznimno mudru opasku onoga Gamalijela spomenutoga u Djelima apostolskim, pokazati kako su gore spomenute osobe bile tuđe obećanju, ne bivajući ni »sinovi Božji« ni »sile« Božje, dok je Krist Isus uistinu bio Sin Božji. Gamalijel je naime u navedenom odlomku rekao: »Ako je ovaj naum ili ovo djelo od ljudi, propast će« (kao što su propali i naumi onih već spomenutih ljudi nakon njihove smrti); »ali ako je od Boga, nećete moći oboriti ovaj nauk, da se ne nađete u borbi i protiv samoga Boga.« Bio je tu i Šimun čarobnjak, Samarijanac, koji je htio zavesti neke svojim čarobnjačkim vještinama. I u onoj je prilici bio uspješan; ali u današnje vrijeme nemoguće je naći, držim, trideset njegovih sljedbenika u cijelome svijetu, a vjerojatno sam taj broj čak i preuveličao. Izuzetno ih je malo u Palestini; dok u ostatku svijeta, kroz koji je želio proširiti slavu svoga imena, ne nalazite da ga se igdje spominje. A gdje se nalazi, nalazi se naveden iz Djela apostolskih; tako da kršćanima duguje ovaj spomen o sebi, jer je neprijeporan ishod dokazao da Šimun ni u kojem pogledu nije bio božanski.

58. poglavlje

Nakon ovih stvari taj Kelzov Židov, umjesto mudraca spomenutih u Evanđelju, veli da »Isus govori o Kaldejcima kako su bili potaknuti da dođu k njemu o njegovu rođenju i poklone mu se dok je još bio dojenče kao Bogu, te da su to javili tetrarhu Herodu; a da je ovaj poslao pobiti svu dojenčad rođenu u to isto vrijeme, misleći da će na taj način osigurati njegovu smrt među ostalima; te da je na to bio naveden iz straha da će se Isus, ako poživi do dostatne dobi, domoći prijestolja.« Pogledajte sada u ovom primjeru zabludu onoga koji ne zna razlikovati mudrace od Kaldejaca, niti uvidjeti da je ono što oni ispovijedaju različito, te je tako iskrivio evanđeoski izvještaj. Ne znam, nadalje, zašto je prešutio uzrok koji je naveo mudrace da dođu, i zašto nije naveo, prema biblijskom izvještaju, da je to bila zvijezda koju su vidjeli na istoku. Pogledajmo sada kakav odgovor imamo dati na te tvrdnje. Zvijezdu koja je viđena na istoku smatramo novom zvijezdom, nimalo nalik na bilo koje od drugih poznatih planetarnih tijela, bilo onih u nebeskom svodu gore ili onih među nižim nebeskim krugovima, nego da ima udjela u naravi onih nebeskih tijela koja se pojavljuju s vremena na vrijeme, kao što su kometi, ili one meteorske pojave koje nalikuju na grede, ili brade, ili vinske posude, ili bilo koje od onih drugih imena kojima Grci običavaju opisivati njihove promjenjive pojave. A naše stajalište utvrđujemo na sljedeći način.

59. poglavlje

Primijećeno je da se pri nastupanju velikih događaja i silnih prevrata u zemaljskim stvarima takve zvijezde običavaju pojavljivati, navješćujući ili smjenu dinastija ili izbijanje ratova ili nastupanje takvih okolnosti koje mogu prouzročiti nemire na zemlji. No čitali smo u Raspravi o kometima stoičara Heremona da su se u nekim prilikama, kada se imalo dogoditi dobro, također pojavljivali kometi; i on navodi primjere takvih slučajeva. Ako se dakle na početku novih dinastija, ili prigodom drugih važnih događaja, pojavljuje takozvani komet ili neko slično nebesko tijelo, zašto bi bilo čudno što se pri rođenju Onoga koji je trebao donijeti novi nauk ljudskome rodu i obznaniti svoje učenje ne samo Židovima, nego i Grcima, pa i mnogim barbarskim narodima, pojavila zvijezda? Rekao bih da u pogledu kometa ne postoji nikakvo proroštvo koje bi naviještalo da će se taj i taj komet pojaviti u vezi s određenim kraljevstvom ili u određeno vrijeme; no u pogledu pojave zvijezde o Isusovu rođenju postoji Bileamovo proroštvo koje je Mojsije zabilježio ovako: »Izići će zvijezda iz Jakova, i ustat će čovjek iz Izraela.« A sada, bude li se smatralo potrebnim ispitati izvještaj o mudracima i o pojavi zvijezde o Isusovu rođenju, evo što imamo reći, dijelom u odgovoru Grcima, a dijelom Židovima.

Poglavlje 60

Grcima dakle moram reći da mudraci, budući da su u bliskim odnosima sa zlim dusima i zazivaju ih u svrhe do kojih dosežu njihovo znanje i želje, postižu samo one učinke za koje se čini da ne prelaze nadljudsku moć i snagu zlih duhova i zakletvi kojima ih zazivaju; no ako se pokaže kakvo veće očitovanje božanstva, tada se moći zlih duhova skršuju, jer se ne mogu oduprijeti svjetlu božanstva. Vjerojatno je stoga da su, budući da je o Isusovu rođenju »mnoštvo vojske nebeske«, kako Luka bilježi i kako ja vjerujem, »hvalilo Boga govoreći: Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim«, zli dusi zbog toga oslabjeli i izgubili svoju snagu, pri čemu se očitovala lažnost njihova čaranja, a njihova je moć bila slomljena; a taj je slom bio prouzročen ne samo time što su anđeli posjetili zemaljske krajeve zbog Isusova rođenja, nego i snagom samoga Isusa i njegovim prirođenim božanstvom. Mudraci su stoga, želeći postići uobičajene učinke koje su prije izvodili pomoću određenih zakletvi i čaranja, tražili razlog svoga neuspjeha, naslućujući da je uzrok tomu velik; a ugledavši božanski znak na nebu, poželjeli su doznati njegovo značenje. Smatram stoga da su oni, posjedujući Bileamova proroštva koja i Mojsije bilježi, budući da je Bileam bio čuven po takvim predviđanjima, te našavši među njima proroštvo o zvijezdi i riječi: »Vidim ga, ali ne sad; promatram ga, ali ne izbliza«, naslutili da je čovjek čija je pojava bila prorečena zajedno sa zvijezdom doista došao na svijet; te unaprijed zaključivši da je on nadmoćan po snazi svim zlodusima i svim uobičajenim pojavama i moćima, odlučili su mu se pokloniti. Došli su dakle u Judeju, uvjereni da se rodio neki kralj; no ne znajući nad kojim će kraljevstvom vladati, i ne znajući također mjesto njegova rođenja, noseći darove koje su mu ponudili kao onome čija je narav imala udjela, ako tako smijem reći, i u Bogu i u smrtnome čovjeku: zlato, naime, kao kralju; smirnu, kao onome koji je smrtan; i tamjan, kao Bogu; i te su darove prinijeli nakon što su saznali mjesto njegova rođenja. No budući da je On bio Bog, Spasitelj ljudskoga roda, uzvišen daleko iznad svih onih anđela koji služe ljudima, jedan je anđeo nagradio pobožnost mudraca za njihovo klanjanje Njemu, objavivši im da se ne vraćaju Herodu, nego da se drugim putem vrate u svoje domove.

Poglavlje 61

Nije se čuditi što je Herod skovao urotu protiv Djeteta (iako Kelzov Židov ne vjeruje da se to doista dogodilo). Jer zloća je u određenom smislu slijepa i željela bi poraziti sudbinu, kao da je jača od nje. A budući da se Herod nalazio u takvu stanju, on je i vjerovao da se rodio kralj židovski, a ipak je njegovao nakanu oprečnu takvu vjerovanju; ne uviđajući da je Dijete zasigurno ili kralj pa će doći na prijestolje, ili pak nije kralj, te će stoga njegova smrt biti uzaludna. Želio ga je dakle ubiti, dok mu je um bio uznemiren suprotstavljenim strastima zbog njegove zloće, a na poticaj slijepoga i opakoga đavla koji je od samoga početka kovao zavjeru protiv Spasitelja, zamišljajući da je On netko moćan i da će to postati. Anđeo je međutim, uvidjevši tijek događaja, naznačio Josipu, ma koliko Celz u to ne vjerovao, da se s Djetetom i njegovom majkom skloni u Egipat, dok je Herod pogubio svu djecu u Betlehemu i po svoj njegovoj okolici, u nadi da će tako pogubiti i Onoga koji se rodio kao kralj židovski. Jer nije vidio budnu čuvarsku silu koja okružuje one koji zaslužuju biti zaštićeni i sačuvani za spasenje ljudi, među kojima je Isus prvi, nadmoćan svima drugima po časti i vrsnoći, koji je doista imao biti Kralj, ali ne u onom smislu u kojem je Herod pretpostavljao, nego u onome u kojem je priličilo Bogu podijeliti kraljevstvo, naime na korist onih koji su trebali biti pod njegovom vlašću, koji svojim podanicima nije imao podijeliti obične i beznačajne blagoslove, tako reći, nego ih je imao poučiti i podložiti zakonima koji su uistinu od Boga. A Isus, dobro to znajući i niječući da je kralj u smislu u kojem je mnoštvo očekivalo, nego objavljujući uzvišenost svoga kraljevstva, kaže: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi kraljevstvo moje bilo od ovoga svijeta, moji bi se sluge borili da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.« Da je Celz to uvidio, ne bi rekao: »Ako je dakle to učinjeno kako ne bi vladao umjesto njega kada odrasteš u zrela čovjeka; zašto, nakon što si dosegao to doba, ne postaneš kralj, nego ti, Sin Božji, lutaš u tako bijednom stanju, skrivajući se od straha i provodeći jadan život posvuda?« Nije naime nečasno izbjegavati izlaganje opasnostima, nego se brižno od njih čuvati, kada se to ne čini iz straha od smrti, nego iz želje da se ostankom u životu koristi drugima, sve dok ne dođe pravo vrijeme da onaj koji je preuzeo ljudsku narav umre smrću korisnom za čovječanstvo. A to je jasno onome tko promišlja da je Isus umro radi ljudi, o čemu smo govorili po svojoj najboljoj moći na prethodnim stranicama.

Poglavlje 62

A nakon takvih tvrdnji, koje pokazuju njegovo neznanje čak i o broju apostola, on ovako nastavlja: »Isus je, okupivši oko sebe deset ili jedanaest ozloglašenih osoba, najopakije carinike i mornare, bježao u njihovu društvu od mjesta do mjesta i pribavljao si hranu na sraman i nametljiv način.« Pogledajmo po svojoj najboljoj moći koliko ima istine u takvoj tvrdnji. Očito je svima nama koji posjedujemo evanđeoske izvještaje, koje Celz očito nije čak ni pročitao, da je Isus izabrao dvanaestoricu apostola, te da je od njih samo Matej bio carinik; a kada ih bez razlike naziva mornarima, vjerojatno misli na Jakova i Ivana, jer su ostavili svoju lađu i svoga oca Zebedeja te pošli za Isusom; jer Petra i njegova brata Andriju, koji su se služili mrežom da bi stekli nužno uzdržavanje, valja ubrojiti ne među mornare, nego, kako ih Pismo opisuje, među ribare. I Lebej, koji je bio Isusov sljedbenik, možda je bio carinik; ali on nije pripadao broju apostola, osim prema tvrdnji u jednom od prijepisa Markova evanđelja. A nismo utvrdili zanimanja preostalih učenika kojima su zarađivali za život prije nego što su postali Isusovi učenici. Tvrdim stoga, u odgovoru na takve tvrdnje, kako je jasno svima koji su sposobni razumno i iskreno ispitati povijest Isusovih apostola da su ti ljudi naučavali kršćanstvo i uspijevali privesti druge prihvaćanju Božje riječi pomoću božanske sile. Jer nije nikakva govornička vještina, niti kakav skladan raspored njihove poruke prema pravilima grčke dijalektike ili retorike, bila u njima djelotvoran uzrok obraćenja njihovih slušatelja. Štoviše, smatram da je Isus, da je izabrao neke pojedince koji su bili mudri prema shvaćanju mnoštva i koji su bili kadri misliti i govoriti tako da im ugode, te da se takvima poslužio kao poslužiteljima svoga nauka, s punim pravom bio osumnjičen da se koristi smicalicama, poput onih filozofa koji su vođe pojedinih sljedbi, pa se stoga obećanje o božanskom podrijetlu njegova nauka ne bi očitovalo; jer da su se nauk i propovijedanje sastojali u uvjerljivu izgovaranju i slaganju riječi, tada bi i vjera, poput vjere svjetovnih filozofa u njihova mišljenja, počivala na ljudskoj mudrosti, a ne na Božjoj snazi. Tko se dakle, vidjevši ribare i carinike koji nisu stekli ni najosnovnije elemente naobrazbe (kako evanđelje o njima izvješćuje, a u pogledu čega Celz vjeruje da govore istinu, budući da bilježe vlastito neznanje), kako odvažno raspravljaju ne samo među Židovima o vjeri u Isusa, nego ga s uspjehom navješćuju i među drugim narodima, ne bi zapitao odakle im ta snaga uvjeravanja, budući da njihov način zacijelo nije bio uobičajeni način kojim se služi mnoštvo? I tko ne bi rekao da se obećanje: »Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi«, ispunilo po Isusu u povijesti njegovih apostola svojevrsnom božanskom silom? A na to se i Pavao s pohvalom osvrće, kako smo maločas naveli, govoreći: »I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne bi temeljila na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj.« Jer prema predviđanjima u prorocima koja su naviještala propovijedanje evanđelja: »Gospodin dade riječ u velikoj snazi onima koji je navješćuju, sam Kralj vojski Ljubljenoga«, kako bi se ispunilo proroštvo koje veli: »Riječ njegova trči veoma brzo.« I vidimo da »po svoj zemlji razliježe se jeka apostola Isusovih, i riječi njihove do nakraj svijeta«. Zbog toga bivaju silom ispunjeni oni koji slušaju moćno naviještenu riječ, što očituju i svojim raspoloženjima i svojim životima, te boreći se sve do smrti za istinu; dok su neki posve prazni, iako ispovijedaju da vjeruju u Boga po Isusu, budući da, ne posjedujući nikakvu božansku silu, imaju samo privid obraćenja na Božju riječ. I premda sam već prije spomenuo evanđeosku izjavu koju je izrekao Spasitelj, ipak ću je ponovno navesti, kao prikladnu za ovu prigodu, jer ona potvrđuje i božansko očitovanje Spasiteljeva predznanja o propovijedanju njegova evanđelja, i snagu njegove riječi koja bez pomoći učitelja ovladava onima koji pristaju uz uvjeravanje popraćeno božanskom silom; a spomenute Isusove riječi glase: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.«

Poglavlje 63

A budući da je Celz Isusove apostole nazvao zloglasnim ljudima, govoreći da su bili carinici i mornari najgore vrste, moramo primijetiti u vezi s tom optužbom da se čini kako on, da bi iznio optužbu protiv kršćanstva, vjeruje evanđeoskim izvještajima samo ondje gdje mu se sviđa, a izražava nevjericu prema njima kako ne bi bio prisiljen priznati očitovanja božanstva zabilježena u tim istim knjigama; dok bi onaj tko vidi duh istine kojim su pisci vođeni trebao, na temelju njihova izvještavanja o stvarima manje važnosti, vjerovati i izvještaju o božanskim stvarima. U općoj Barnabinoj poslanici, iz koje je Celz možda preuzeo tvrdnju da su apostoli bili zloglasno opaki ljudi, zabilježeno je da je »Isus izabrao svoje apostole kao osobe koje su bile krive za grijeh više od svih drugih zlotvora«. A u Evanđelju po Luki Petar kaže Isusu: »Idi od mene, Gospodine, jer sam grešan čovjek!« Nadalje, Pavao, koji je i sam kasnije postao Isusov apostol, kaže u svojoj Poslanici Timoteju: »Vjerodostojna je riječ: Krist Isus dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja.« A ne znam kako je Celz mogao zaboraviti ili se ne sjetiti reći nešto o Pavlu, utemeljitelju, nakon Isusa, Crkava koje su u Kristu. Vjerojatno je uvidio da bi sve što bi mogao reći o tome apostolu trebalo objasniti u skladu s činjenicom da se nakon što je bio progonitelj Crkve Božje i ogorčeni protivnik vjernika, koji je išao tako daleko da je Isusove učenike predavao u smrt, u njemu poslije dogodio toliki preokret da je propovijedao Isusovo evanđelje od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika, te je težio za tim da nosi radosnu vijest onamo gdje nije morao graditi na tuđem temelju, nego u krajeve gdje Božje evanđelje u Kristu uopće nije bilo naviješteno. Kakva je dakle tu besmislica ako je Isus, želeći očitovati ljudskome rodu moć koju posjeduje za ozdravljenje duša, izabrao zloglasne i opake ljude, te ih uzvisio do takva stupnja ćudoredne vrsnoće da su postali uzor najčišće kreposti svima koji su se njihovim posredovanjem obratili na Kristovo evanđelje?

Poglavlje 64

No ako bismo onima koji su se obratili prigovarali njihov prijašnji život, tada bismo imali razloga optuživati i Fedona, čak i nakon što je postao filozof; budući da ga je, kako povijest prenosi, Sokrat odvratio iz zloglasne kuće prema bavljenju filozofijom. Štoviše, čak će i razuzdan život Polemona, Ksenokratova nasljednika, biti predmet prijekora filozofiji; dok bismo čak i u tim slučajevima trebali smatrati razlogom za hvalu to što je umovanje, uvjerljivom snagom tih ljudi, uspjelo odvratiti od činjenja takvih poroka one koji su njima prethodno bili zapleteni. Među Grcima je naime postojao samo jedan Fedon, ne znam je li postojao i drugi, i jedan Polemon, koji su prionuli uz filozofiju nakon razuzdana i nadasve opaka života; dok su uz Isusa postojala ne samo u ono vrijeme o kojem govorimo dvanaestorica učenika, nego još mnogi drugi u svako doba, koji, postavši zbor umjerenih ljudi, govore o svome prijašnjem životu ovim riječima: »Jer i mi nekoć bijasmo nerazumni, nepokorni, zavedeni, robovi raznih požuda i naslada, živeći u zlu i zavisti, odvratni te mrzeći jedni druge. Ali kad se očitovala dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetome, kojega bogato izli na nas«, postadosmo ovakvi kakvi jesmo. Jer »posla riječ svoju i ozdravi ih, i izbavi ih iz propasti njihove«, kako je prorok poučio u Knjizi Psalama. A povrh onoga što je već rečeno, dodao bih i sljedeće: da Hrizip u svojoj raspravi O liječenju strasti, u svojim nastojanjima da obuzda strasti ljudske duše, ne pretvarajući se da određuje koja su mišljenja istinita, kaže da prema načelima različitih sljedbi valja liječiti one koji su pali pod vlast strasti, te nastavlja: »I ako je užitak svrha, tada njime valja liječiti strasti; a ako postoje tri vrste glavnih dobara, ipak na isti način valja osloboditi od njihovih strasti one koji su pod njihovom vlašću«; dok napadači na kršćanstvo ne vide u kolikim su osobama strasti bile obuzdane, i bujica zloće zaustavljena, a divlje ćudi ublažene pomoću evanđelja. Tako da bi onima koji se vazda hvastaju svojom revnošću za opće dobro uistinu priličilo javno priznati zahvalnost onome nauku koji je novim načinom priveo ljude napuštanju mnogih poroka, te barem posvjedočiti za njega da je, čak i ako nije istina, u svakom slučaju donio korist ljudskome rodu.

Poglavlje 65

A budući da je Isus, poučavajući svoje učenike da se ne prenagljuju, dao propis: »Ako vas progone u ovom gradu, bježite u drugi; a ako vas progone u drugome, bježite opet u treći«, kojemu je učenju dodao primjer dosljedna života, postupajući tako da se ne izlaže opasnosti lakomisleno, nepravodobno ili bez valjana razloga; iz toga Kelzo uzima povod za zlobnu i klevetničku optužbu, pa Židov kojega uvodi govori Isusu: »U društvu sa svojim učenicima ideš i skrivaš se po različitim mjestima.« No kažemo da je slično onomu što je tako postalo temeljem klevetničke optužbe protiv Isusa i njegovih učenika bilo i ponašanje zabilježeno o Aristotelu. Taj filozof, vidjevši da će se sazvati sud kako bi mu se sudilo zbog bezboštva radi nekih njegovih filozofskih postavki koje su Atenjani smatrali bezbožnima, povukao se iz Atene i smjestio svoju školu u Halkidi, braneći svoj postupak prijateljima riječima: »Otiđimo iz Atene, kako ne bismo Atenjanima dali povod da i po drugi put navuku na se krivnju, kao nekoć u slučaju Sokrata, te kako bismo ih spriječili da počine i drugi čin bezboštva protiv filozofije.« On dalje kaže »da je Isus obilazio sa svojim učenicima i stjecao uzdržavanje na sraman i nametljiv način«. Neka pokaže u čemu je bio taj sramni i nametljivi element u njihovu načinu uzdržavanja. Jer u evanđeljima se izvješćuje da je bilo nekih žena koje su bile izliječene od svojih bolesti, među kojima i Suzana, koje su od svojih dobara pružale učenicima sredstva za uzdržavanje. A tko je među filozofima takav da, posvećujući se služenju svojim znancima, nije navikao od njih primati ono što mu je potrebno za njegove potrebe? Ili je samo u njih takvo postupanje ispravno i dolično; a kad učenici Isusovi čine isto, Kelzo ih optužuje da svoje uzdržavanje stječu sramnom nametljivošću?

Poglavlje 66

I povrh navedenoga, taj Kelzov Židov poslije se obraća Isusu: »Kakva je, uostalom, bila potreba da ti, još kao dojenče, budeš odveden u Egipat? Je li to bilo zato da izbjegneš ubojstvu? No tada nije bilo vjerojatno da bi se Bog bojao smrti; a ipak je anđeo sišao s neba zapovijedajući tebi i tvojima da bježite kako ne biste bili uhvaćeni i pogubljeni! I zar veliki Bog, koji je već poslao dva anđela radi tebe, nije bio u stanju sačuvati ondje u sigurnosti tebe, svoga jedinoga Sina?« Iz ovih se riječi čini kako Kelzo misli da nije bilo nikakva elementa božanstva u ljudskome tijelu i duši Isusovoj, nego da njegovo tijelo nije bilo čak ni onakvo kakvo se opisuje u Homerovim bajkama; te s podrugivanjem krvi Isusovoj koja je bila prolivena na križu dodaje da to nije bio

»Ihor, kakav teče u žilama blaženih bogova.«

Mi pak, vjerujući samome Isusu kad s obzirom na svoje božanstvo kaže: »Ja sam put i istina i život«, te upotrebljava druge izraze slična značenja; i kad s obzirom na to što se zaogrnuo ljudskim tijelom kaže: »A sada tražite da ubijete mene, čovjeka koji vam je govorio istinu«, zaključujemo da je on bio svojevrsno složeno biće. I tako je priličilo onome koji se brinuo za svoj boravak u svijetu kao čovjek da se ne izlaže nepravodobno smrtnoj opasnosti. I na jednak je način bilo potrebno da ga njegovi roditelji odvedu, postupajući po uputama anđela s neba, koji im je priopćio božansku volju, rekavši u prvoj prigodi: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju; jer što je u njoj začeto, od Duha je Svetoga«; a u drugoj: »Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i budi ondje dok ti ne reknem: jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi«. No ono što je zabilježeno u ovim riječima ne čini mi se nimalo čudesnim. Jer u oba se ulomka Pisma navodi da je anđeo u snu izrekao te riječi; a to da se u snu određenim osobama može naznačiti što trebaju činiti, česta je pojava kod mnogih pojedinaca, pri čemu utisak na um proizvodi ili anđeo ili što drugo. Gdje je dakle besmislica u vjerovanju da onaj koji je jednom postao utjelovljen bude također ljudskim vodstvom vođen kako bi se uklonio opasnostima? Nipošto zbog kakve nemogućnosti da bude drukčije, nego zbog moralne prikladnosti da se upotrijebe načini i sredstva kako bi se osigurala Isusova sigurnost. I svakako je bilo bolje da dijete Isus izbjegne Herodovu zamku i boravi sa svojim roditeljima u Egiptu do smrti urotničke, negoli da božanska providnost spriječi slobodnu volju Herodovu u njegovoj želji da pogubi dijete, ili da se upotrijebila bajkovita pjesnička Hadova kaciga ili što slično učinilo s obzirom na Isusa, ili pak da su oni koji su ga došli pogubiti bili pogođeni sljepoćom poput stanovnika Sodome. Jer slanje pomoći njemu na posve čudesan i nepotrebno javan način ne bi bilo ni od kakve koristi onomu koji je želio pokazati da kao čovjek, za kojega je svjedočio Bog, u onom obličju koje su vidjele oči ljudske posjeduje neki viši element božanstva, ono što je u pravom smislu Sin Božji, Bog Riječ, sila Božja i mudrost Božja, onaj koji se zove Krist. No ovo nije prikladna prigoda za raspravu o složenoj naravi utjelovljenoga Isusa; budući da je istraživanje takva predmeta za vjernike, tako reći, svojevrsno unutarnje pitanje.

Poglavlje 67

Nakon navedenoga, taj Kelzov Židov, kao da je Grk koji ljubi znanje i dobro je poučen u grčkoj književnosti, nastavlja: »U stare mitološke bajke, koje su pripisivale božansko podrijetlo Perzeju, Amfionu, Eaku i Minosu, mi nismo vjerovali. Ipak, kako se ne bi činila nevjerojatnima, djela su tih likova prikazali velikima i čudesnima, doista iznad ljudske moći; no što si ti učinio plemenito ili čudesno bilo djelom bilo riječju? Nisi nam pružio nikakva očitovanja, premda su te u hramu izazivali da pokažeš kakav nepobitan znak da si Sin Božji.« Na to moramo odgovoriti: Neka nam Grci pokažu među onima koji su nabrojeni ijednoga čija su djela bila obilježena korisnošću i sjajem koji se protežu na buduće naraštaje, i koja su bila tako velika da su stvorila vjeru u bajke koje su ih prikazivale božanskoga podrijetla. Ali ti nam Grci ne mogu pokazati ništa o onim ljudima o kojima govore što bi bilo čak i znatno niže od onoga što je Isus učinio; osim ako nas ne vrate svojim bajkama i povijestima, želeći da im vjerujemo bez ikakvih razumnih razloga, a da odbacimo evanđeoske izvještaje i nakon najjasnijih dokaza. Jer tvrdimo da sav naseljeni svijet sadrži dokaze Isusovih djela, u postojanju onih Crkava Božjih koje su po njemu osnovali oni koji su se obratili od činjenja bezbrojnih grijeha. I ime Isusovo još uvijek može ukloniti smetenost iz ljudskih umova, izgoniti demone i oduzimati bolesti; te proizvesti čudesnu krotkost duha i potpunu promjenu značaja, kao i čovječnost, dobrotu i blagost u onim pojedincima koji se ne pretvaraju da su kršćani radi uzdržavanja ili namirenja kakvih prolaznih potreba, nego su iskreno prihvatili nauk o Bogu i Kristu te o budućem sudu.

Poglavlje 68

No nakon toga Kelzo, sumnjajući da će se iznijeti na vidjelo velika djela koja je Isus učinio, od kojih smo spomenuli nekoliko od velikoga broja, pretvara se da dopušta kako bi mogle biti istinite one tvrdnje koje se iznose o njegovim ozdravljenjima, ili o njegovu uskrsnuću, ili o hranjenju mnoštva s nekoliko kruhova od kojih je preostalo mnogo ulomaka, ili one druge pripovijesti za koje Kelzo misli da su ih učenici zabilježili kao čudesne naravi; pa dodaje: »Dobro, vjerujmo da si ti to doista učinio.« No tada ih odmah uspoređuje s opsjenarskim vještinama čarobnjaka koji tvrde da čine još čudesnije stvari, te s pothvatima onih koje su poučili Egipćani, koji posred trga za nekoliko obola prenose znanje o svojim najštovanijim vještinama, i izgone demone iz ljudi, i odgone bolesti, i zazivaju duše junaka, i pokazuju skupocjene gozbe, i stolove, i posuđe, i poslastice koje stvarno ne postoje, i koji pokreću, kao da su žive, životinje koje zapravo nisu žive, nego imaju samo privid života. I pita: »Budući da dakle te osobe mogu izvoditi takve pothvate, moramo li nužno zaključiti da su oni ›sinovi Božji‹, ili moramo priznati da su to postupci zlih ljudi pod utjecajem zloga duha?« Vidite da ovim izrazima on dopušta, tako reći, postojanje magije. Ne znam, doduše, je li on isti onaj koji je napisao nekoliko knjiga protiv nje. No kako je to pomoglo njegovu naumu, on uspoređuje ono [čudesa] što se pripovijeda o Isusu s učincima koje proizvodi magija. Doista bi postojala sličnost među njima da je Isus, poput onih koji trguju magijskim vještinama, činio svoja djela samo radi pokazivanja; no sada nema ni jednoga opsjenara koji bi svojim postupcima pozivao svoje gledatelje na popravak običaja, ili odgajao u strahu Božjemu one koji su zadivljeni onim što vide, niti koji bi ih pokušavao uvjeriti da žive kao ljudi koje će Bog opravdati. A opsjenari ne čine ništa od toga, jer nemaju ni moći ni volje, niti ikakve želje baviti se popravkom ljudi, budući da su njihovi vlastiti životi puni najtežih i najozloglašenijih grijeha. A kako ne bi onaj koji je čudesima što ih je činio potaknuo one koji su promatrali vrsne plodove da prionu uz popravak svoga značaja, očitovao sebe ne samo svojim pravim učenicima nego i drugima kao uzor najvrlijega života, kako bi se njegovi učenici mogli posvetiti djelu poučavanja ljudi u volji Božjoj, a da bi ostali, nakon što su njegovom riječju i značajem bili potpunije poučeni negoli njegovim čudesima o tome kako trebaju usmjeravati svoj život, u svem svojem vladanju imali neprestan obzir prema ugodnosti sveopćega Boga? I ako je takav bio Isusov život, kako bi ga itko s razlogom mogao usporediti sa sljedbom varalica, a ne naprotiv povjerovati, prema obećanju, da je on bio Bog koji se pojavio u ljudskome obličju kako bi dobro učinio našemu rodu?

Poglavlje 69

Nakon toga Kelzo, brkajući kršćanski nauk i mišljenja neke krivovjerne sljedbe te ih iznoseći kao optužbe primjenjive na sve koji vjeruju u božansku riječ, kaže: »Tijelo poput tvoga nije moglo pripadati Bogu.« Odgovarajući na to, moramo reći da je Isus, ulazeći u svijet, uzeo, kao rođen od žene, ljudsko tijelo, i to takvo koje je moglo podnijeti naravnu smrt. Iz toga razloga, uz druge, kažemo da je on bio i velik rvač; budući da je radi svojega ljudskoga tijela bio iskušavan u svemu poput ostalih ljudi, ali ne više kao ljudi, s grijehom kao posljedicom, nego bivajući posvema bez grijeha. Jer nama je sasvim jasno da »on grijeha ne učini niti se prijevara nađe na ustima njegovim; i kao onoga koji nije upoznao grijeha«, Bog ga je predao kao čista za sve koji su sagriješili. Tada Kelzo kaže: »Tijelo boga ne bi bilo tako začeto kako si ti, o Isuse, bio.« Uvidio je k tomu da bi, ako je, kako je pisano, bilo rođeno, njegovo tijelo nekako moglo biti još božanskije od onoga u mnoštva, i u određenom smislu tijelo boga. No on ne vjeruje izvještajima o njegovu začeću po Duhu Svetome, nego vjeruje da ga je začeo neki Pantera, koji je zaveo Djevicu, »jer tijelo boga ne bi bilo tako nastalo kako si ti nastao«. Ali o tim smo stvarima opširnije govorili na prethodnim stranicama.

Poglavlje 70

On k tomu tvrdi da se »tijelo boga ne hrani takvom hranom [kakva je bila Isusova]«, budući da iz evanđeoskih izvještaja može dokazati i da je blagovao hranu, i to hranu određene vrste. Pa dobro, neka bude tako. Neka tvrdi da je jeo pashu sa svojim učenicima, kada se ne samo poslužio riječima: »Vruće sam čeznuo ovu pashu blagovati s vama«, nego ju je doista i blagovao. I neka kaže također da je osjetio žeđ pokraj Jakovljeva studenca i pio vode sa studenca. U čemu se te činjenice protive onome što smo rekli o naravi njegova tijela? Štoviše, čini se nesumnjivim da je nakon svoga uskrsnuća jeo komad ribe; jer, po našem shvaćanju, uzeo je [pravo] tijelo, kao rođen od žene. »Ali«, prigovara Kelzo, »tijelo boga ne služi se takvim glasom kao što je Isusov, niti se služi takvim načinom uvjeravanja kao on.« To su doista neznatni i posve prezira vrijedni prigovori. Jer naš će odgovor njemu biti da se onaj koga Grci drže bogom, naime Pitijski i Didimski Apolon, služi takvim glasom za svoju pitijsku svećenicu u Delfima i za svoju proročicu u Miletu; a ipak ni Pitijskoga ni Didimskoga Grci ne optužuju da nije bog, niti ijedno drugo grčko božanstvo čije je štovanje uspostavljeno na jednom mjestu. A zacijelo je bilo daleko bolje da se bog služi glasom koji će, zato što je izrečen sa silom, proizvesti neopisivu vrstu uvjeravanja u umovima slušatelja.

Poglavlje 71

Nastavljajući obasipati uvredama Isusa kao onoga koji je, zbog svojega bezboštva i opakih mišljenja, tako reći, omrznut od Boga, on tvrdi da su »te njegove postavke bile postavke opakoga i Bogu mrskoga čarobnjaka«. A ipak, ako se ime i stvar valjano ispitaju, pokazat će se nemogućim da čovjek bude omrznut od Boga, budući da Bog ljubi sva postojeća bića i »ne mrzi ništa što je stvorio«, jer ništa nije stvorio u duhu mržnje. A ako pojedini izrazi u proroka ostavljaju takav utisak, valja ih tumačiti u skladu s općim načelom po kojemu se Pismo služi takvim jezikom s obzirom na Boga kao da podliježe ljudskim strastima. No kakav odgovor treba dati onomu koji, premda tvrdi da iznosi vjerodostojne tvrdnje, smatra da se mora služiti klevetama i potvorama protiv Isusa, kao da je on opaki čarobnjak? To nije postupak onoga koji nastoji dokazati svoj slučaj, nego onoga koji se nalazi u neukome i nefilozofskome stanju uma, budući da je ispravan put iznijeti slučaj i iskreno ga istražiti; te, prema svojoj najboljoj sposobnosti, iznijeti ono što mu se čini s obzirom na to. No kako je Kelzov Židov navedenim opaskama priveo kraju svoje optužbe protiv Isusa, tako ćemo i mi ovdje privesti kraju sadržaj naše prve knjige u odgovoru njemu. I ako Bog podari dar one istine koja uništava svaku laž, u skladu s riječima molitve: »Zatri ih u svojoj istini«, u onome što slijedi započet ćemo razmatranje drugoga Židovljeva nastupa, u kojemu ga Kelzo prikazuje kako se obraća onima koji su se obratili Isusu.