Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

O štovanju zloduha i dužnostima kršćana prema caru i državi kojima služe svojim molitvama.

1. poglavlje

Dovršivši sedam knjiga, nakanio sam započeti osmu. Neka Bog i njegov jedinorođeni Sin Riječ budu s nama, da uzmognemo djelotvorno pobiti laži što ih je Kelzo objavio pod varavim naslovom »Istiniti nauk«, te ujedno razložiti istine kršćanstva s onolikom puninom koliku naš naum zahtijeva. I kao što je Pavao rekao: »Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara«, tako bismo i mi u istome duhu i istim riječima usrdno željeli biti Kristovi poslanici ljudima, kao što ih i sama Riječ Božja potiče na ljubav prema sebi, nastojeći pridobiti za pravednost, istinu i ostale krjeposti one koji, sve dok ne prime nauk Isusa Krista, žive u tami o Bogu i u neznanju o svojem Stvoritelju. Stoga ponovno kažem, neka nam Bog udijeli svoju čistu i istinitu Riječ, samoga »Gospodina silna i jaka u boju« protiv grijeha. Sada valja iznijeti sljedeći Kelzov prigovor, a potom na nj odgovoriti.

2. poglavlje

U prethodno navedenom odlomku Kelzo nas pita zašto ne štujemo zloduhe, a na njegove primjedbe o zlodusima dali smo odgovor kakav nam se činio u skladu s božanskom riječju. Nakon što je postavio to pitanje s nakanom da nas navede na štovanje zloduha, prikazuje nas kako odgovaramo da je nemoguće služiti mnogim gospodarima. »To je«, nastavlja on, »govor pobune, a njime se služe samo oni koji se odvajaju i stoje po strani od svakoga ljudskog društva. Oni koji tako govore pripisuju«, kako on drži, »vlastite osjećaje i strasti Bogu. Istina je među ljudima da onaj tko je u službi jednoga gospodara ne može dobro služiti drugomu, jer služba koju iskazuje jednomu ometa onu koju duguje drugomu; stoga nitko tko se već obvezao na službu jednomu ne smije prihvatiti službu drugoga. Na sličan način nemoguće je u isto vrijeme služiti herojima ili zlodusima različite naravi. No u pogledu Boga, koji ne podliježe nikakvu trpljenju ni gubitku«, on smatra, »apsurdno je čuvati se služenja većem broju bogova, kao da imamo posla s polubogovima ili drugim duhovima te vrste.« Kaže također: »Onaj tko služi mnogim bogovima čini ono što je ugodno Svevišnjemu, jer časti ono što Njemu pripada.« I dodaje: »Uistinu je nepravedno iskazivati čast onomu komu Bog nije dao čast.« »Stoga«, veli on, »časteći i štujući sve što pripada Bogu, nećemo se zamjeriti Onomu komu sve to pripada.«

3. poglavlje

Prije no što prijeđemo na sljedeću točku, dobro je provjeriti prihvaćamo li s odobravanjem izreku: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara«, uz dodatak: »ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati«, i nadalje: »Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.« Obrana ovoga mjesta odvest će nas u dublje i temeljitije istraživanje značenja i primjene riječi »bogovi« i »gospodari«. Božansko nas Pismo uči da postoji »velik Gospodin nad svim bogovima«. Pod tim imenom »bogovi« ne smijemo razumijevati predmete poganskoga štovanja (jer znamo da su »svi bogovi naroda zlodusi«), nego bogove koje proroci spominju kao one koji tvore zbor, kojima Bog »sudi« i svakomu od njih dodjeljuje njegovu zadaću. Jer »Bog ustaje u skupštini božanskoj, posred bogova sud svoj izriče.« Jer »Bog nad bogovima, Gospodin«, po svojem je Sinu »sazvao zemlju od sunčeva istoka do zalaska«. Također nam je zapovjeđeno: »Zahvaljujte Bogu nad bogovima.« Štoviše, poučeni smo da »Bog nije Bog mrtvih, nego živih«. I nisu to jedina mjesta o tome, nego ima još vrlo mnogo drugih.

4. poglavlje

Sveta nas Pisma uče misliti na sličan način i o Gospodaru gospodara. Jer na jednome mjestu kažu: »Zahvaljujte Bogu nad bogovima: vječna je ljubav njegova! Zahvaljujte Gospodaru nad gospodarima: vječna je ljubav njegova!« A na drugome: »Bog je Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.« Pismo naime razlikuje one bogove koji su to samo po imenu od onih koji su uistinu bogovi, zvali se oni tim imenom ili ne; a isto vrijedi i u pogledu uporabe riječi »gospodari«. U tom smislu Pavao veli: »Jer sve kad bi i bilo takozvanih bogova, bilo na nebu bilo na zemlji, kao što ima mnogo bogova i mnogo gospodara.« No kako Bog nad bogovima po Isusu poziva u svoju baštinu koga god hoće, »od istoka i zapada«, i Krist Božji time pokazuje svoju uzvišenost nad svim glavarima ulazeći u njihove pojedine pokrajine i pozivajući ljude iz njih da se podlože Njemu, stoga Pavao, imajući to pred očima, nastavlja govoreći: »Nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu«, dodajući, kao s dubokim osjećajem čudesne i otajstvene naravi toga nauka: »Ali nema svatko tog znanja.« Kada kaže: »Nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve«, pod »nama« misli na sebe i na sve one koji su se uzdigli do vrhovnoga Boga nad bogovima i do vrhovnoga Gospodara nad gospodarima. A uzdigao se k vrhovnomu Bogu onaj tko mu iskazuje potpuno i nepodijeljeno štovanje po njegovu Sinu, Riječi i mudrosti Božjoj očitovanoj u Isusu. Jer jedino Sin privodi Bogu one koji čistoćom svojih misli, riječi i djela nastoje pristupiti Bogu Stvoritelju svega stvorenoga. Mislim stoga da se knez ovoga svijeta, koji se »pretvara u anđela svjetla«, pozivao na ovu i slične izjave riječima: »Za njim ide vojska bogova i zloduha, raspoređena u jedanaest četa.« Govoreći o sebi i filozofima, veli: »Mi pripadamo Jupiterovoj stranci; drugi pripadaju drugim zlodusima.«

5. poglavlje

Premda dakle ima mnogo bogova i gospodara, od kojih su neki to u zbilji, a drugi samo po imenu, mi nastojimo uzdići se ne samo iznad onih koje narodi zemlje štuju kao bogove, nego i iznad onih o kojima se govori kao o bogovima u Pismu, za koje su posve neuki oni koji su tuđinci Božjim savezima danima po Mojsiju i po našem Spasitelju Isusu, te nemaju udjela u obećanjima koja nam je On dao po njima. Iznad svakoga štovanja zloduha uzdiže se onaj čovjek koji ne čini ništa što je zlodusima ugodno; i on se uzdiže do blaženstva većega od onoga koje pripada onima koje Pavao naziva »bogovima«, ako mu je dano, poput njih ili na bilo koji način na koji uzmogne, »ne promatrati ono što se vidi, nego ono što se ne vidi«. A onaj tko promišlja da »stvorenje sa žudnjom iščekuje objavljenje sinova Božjih, ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu u nadi«, dok hvali stvorenje i vidi kako će »i samo stvorenje biti oslobođeno robovanja pokvarljivosti u slobodu slave djece Božje«, takav se ne može navesti da sa službom Bogu spoji službu bilo komu drugomu, ili da služi dvojici gospodara. Nema dakle ničega prevratničkog ni buntovničkog u govoru onih koji drže te stavove i koji odbijaju služiti većem broju gospodara od jednoga. Njima je Isus Krist posve dostatan Gospodin, koji ih sam poučava kako bi ih, posve poučene, oblikovao u kraljevstvo dostojno Boga i priveo ih Bogu Ocu. No oni se uistinu u određenom smislu odvajaju i drže po strani od onih koji su tuđinci građanstvu Božjemu i stranci njegovim savezima, kako bi mogli živjeti kao građani neba, »pristupajući k Bogu živomu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskomu, tisućama anđela, svečanom skupu i Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebesima«.

6. poglavlje

No kada odbijamo služiti ikomu drugomu doli Bogu po njegovoj Riječi i mudrosti, činimo to ne kao da bismo time nanijeli kakvu štetu ili uvredu Bogu, na način na koji bi čovjeku bila nanesena šteta kada bi njegov sluga stupio u službu drugoga, nego se bojimo da sami sebi ne nanesemo štetu lišavajući se svojega dijela u Bogu, po kojemu živimo u dioništvu božanskoga blaženstva i biva nam udahnut onaj izvrsni duh posinjenja koji u sinovima nebeskoga Oca kliče, ne tek riječima, nego s dubokim učinkom u najskrovitijem srcu: »Abba, Oče!« Spartanski poslanici, kad su bili izvedeni pred perzijskoga kralja, odbili su pasti ničice pred njim kada su ih dvorani na to pokušali prisiliti, iz poštovanja prema onome što je jedino imalo vlast i gospodstvo nad njima, to jest prema Likurgovu zakonu. No oni koji imaju mnogo veće i božanskije poslanstvo jer su »Kristovi poslanici«, ne bi smjeli štovati nijednoga vladara među Perzijancima, Grcima ili Egipćanima, niti u bilo kojem narodu, pa makar njihovi službenici i poslužitelji, zlodusi i đavolski anđeli, nastojali prisiliti ih na to i poticali ih da prezru zakon koji je moćniji od svih zakona na zemlji. Jer Gospodar onih koji su »Kristovi poslanici« jest sam Krist, čiji su poslanici i koji je »Riječ, koja u početku bijaše, i bijaše u Boga, i bijaše Bog«.

7. poglavlje

No kada Kelzo govori o herojima i zlodusima, pokreće dublje pitanje nego što je toga i svjestan. Jer nakon tvrdnje koju je iznio o službi među ljudima, da »prvi gospodar trpi štetu kada tko od njegovih slugu u isto vrijeme želi služiti drugomu«, dodaje da »isto vrijedi za heroje i druge zloduhe te vrste«. Sada ga moramo upitati kakvu narav po njegovu mišljenju imaju ti heroji i zlodusi za koje tvrdi da onaj tko služi jednomu heroju ne smije služiti drugomu, i onaj tko služi jednomu zloduha ne smije služiti drugomu, kao da bi prijašnji heroj ili zloduh pretrpio štetu na isti način na koji trpe štetu ljudi kada se oni koji su im najprije služili poslije predaju službi drugih. Neka također kaže kakav će gubitak po njegovu mišljenju pretrpjeti ti heroji ili zlodusi. Jer bit će primoran ili zapasti u beskrajne besmislice, pa najprije ponavljati, a zatim opozivati svoje prijašnje tvrdnje; ili pak napustiti svoja lakoumna nagađanja i priznati da ne razumije ništa o naravi heroja i zloduha. A u pogledu njegove tvrdnje da ljudi trpe štetu kada sluga jednoga čovjeka stupi u službu drugoga gospodara, nameće se pitanje: »Kakva je narav štete nanesene prijašnjemu gospodaru od strane sluge koji, dok služi njemu, u isto vrijeme želi služiti drugomu?«

8. poglavlje

Jer ako odgovori, kao netko neuk i neupućen u filozofiju, da je pretrpljena šteta ona koja se tiče stvari što su izvan nas, bit će posve očito da ne zna ništa o onoj glasovitoj Sokratovoj izreci: »Anit i Melet mogu me ubiti, ali mi ne mogu naškoditi; jer nemoguće je da boljemu ikada naškodi gori.« No ako pod štetom misli na zao nagon ili zlu naviku, očito je da mudre ne bi zadesila nikakva takva šteta time što bi jedan čovjek služio dvojici mudraca na različitim mjestima. Ako to značenje ne odgovara njegovoj svrsi, bjelodano je da su uzaludna njegova nastojanja da oslabi autoritet izreke: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara«; jer te riječi mogu biti savršeno istinite samo onda kada se odnose na službu koju iskazujemo Svevišnjemu po njegovu Sinu, koji nas vodi k Bogu. I nećemo služiti Bogu kao da On treba našu službu, ili kao da bi bio nesretan ako bismo mu prestali služiti; nego to činimo zato što sami imamo korist od službe Bogu, i zato što bivamo oslobođeni od žalosti i nevolja služeći Svevišnjemu Bogu po njegovu jedinorođenom Sinu, Riječi i Mudrosti.

9. poglavlje

I promotrite lakomislenost onoga izraza: »Jer ako štuješ bilo što drugo od onoga u svemiru«, kao da bi htio da povjerujemo kako nas naša služba Bogu vodi k štovanju bilo kojih drugih stvari koje pripadaju Bogu, a bez ikakve štete za nas same. No, kao da osjeća svoju zabludu, on ispravlja riječi: »Ako štuješ bilo što drugo od onoga u svemiru«, dodajući: »Ipak ne smijemo častiti nikoga osim onih kojima je to pravo dao Bog.« A mi bismo Kelzo postavili ovo pitanje u pogledu onih koje se časti kao bogove, kao zloduhe ili kao heroje: »De, gospodine, možeš li dokazati da je pravo na čašćenje ovima dao Bog, te da ono nije proizišlo iz neznanja i ludosti ljudi koji su u svojim lutanjima otpali od Onoga komu jedinomu s pravom pripada štovanje i služba? Maloprije si rekao, o Kelzo, da se časti Antinoj, Hadrijanov miljenik; no sigurno nećeš reći da mu je pravo na štovanje poput boga dao Bog svega stvorenoga? I tako za ostale, tražimo dokaz da im je pravo na štovanje dao Svevišnji Bog.« No ako se nama postavi isto pitanje u pogledu štovanja Isusa, pokazat ćemo da mu je pravo na čast dao Bog, »da svi časte Sina kao što časte Oca«. Jer sva proroštva koja su prethodila njegovu rođenju bila su priprava za njegovo štovanje. A čudesa koja je činio, ne po kakvu čarobnjačkom umijeću, kako Kelzo pretpostavlja, nego božanskom silom koju su navijestili proroci, poslužila su kao svjedočanstvo od Boga u prilog štovanju Krista. Onaj tko časti Sina, koji je Riječ i Razum, ne radi nipošto protivno razumu, i stječe za sebe veliko dobro; onaj tko časti Njega, koji je Istina, biva bolji časteći istinu: a to možemo reći i za čašćenje mudrosti, pravednosti i svih drugih imena kojima sveta Pisma običavaju nazivati Sina Božjega.

10. poglavlje

A da se čast koju iskazujemo Sinu Božjemu, kao i ona koju iskazujemo Bogu Ocu, sastoji u čestitu načinu života, jasno nas uči redak: »Ti koji se zakonom dičiš, kršenjem zakona Boga obeščašćuješ?« i također: »Zamislite koliko će goru kaznu zavrijediti onaj koji je Sina Božjega pogazio, i krv Saveza u kojoj je posvećen smatrao nečistom, i Duhu milosti se narugao?« Jer ako onaj tko krši zakon obeščašćuje Boga svojim prijestupom, i onaj tko gazi riječ gazi Sina Božjega, očito je da onaj tko drži zakon časti Boga, te da je pravi štovatelj Boga onaj čiji je život uređen načelima i zapovijedima božanske riječi. Da je Kelzo znao tko su oni koji su Božji narod, i da su jedino oni mudri, te tko su oni koji su tuđinci Bogu, i da su to svi zli koji nemaju želje posvetiti se krjeposti, bio bi promislio prije no što je izrekao riječi: »Kako onaj tko časti bilo koga od onih koje Bog priznaje kao svoje može biti nemio Bogu, komu svi oni pripadaju?«

11. poglavlje

On dodaje: »I doista onaj tko, govoreći o Bogu, tvrdi da postoji samo jedan koji se smije zvati Gospodinom, govori bezbožno, jer dijeli kraljevstvo Božje i podiže u njemu bunu, dajući naslutiti da postoje zasebne sljedbe u božanskom kraljevstvu i da postoji netko tko je Njegov neprijatelj.« Mogao bi tako govoriti kad bi uvjerljivim dokazima mogao dokazati da su oni koje pogani štuju kao bogove uistinu bogovi, a ne tek zli duhovi za koje se drži da opsjedaju kipove, hramove i žrtvenike. No mi želimo ne samo razumjeti narav onoga božanskog kraljevstva o kojemu neprestano govorimo i pišemo, nego i sami biti od onih koji su pod vlašću samoga Boga, kako bi kraljevstvo Božje bilo naše. Kelzo pak, koji nas uči štovati mnoge bogove, dosljedno ne bi trebao govoriti o »kraljevstvu Božjem«, nego o »kraljevstvu bogova«. Nema dakle nikakvih sljedbi u kraljevstvu Božjem, niti ima ijednoga boga koji bi bio njegov protivnik, premda ima nekih koji, poput Divova i Titana, u svojoj zloći žele vojovati protiv Boga u društvu s Kelzom, i onih koji naviještaju rat Onomu koji je nebrojenim dokazima potvrdio Isusovo poslanje, i protiv Onoga koji se, kao Riječ, radi spasenja našega roda pokazao pred cijelim svijetom u takvu obličju u kakvu ga je svatko bio kadar primiti.

12. poglavlje

U onome što slijedi netko bi mogao pomisliti da on govori nešto uvjerljivo protiv nas. »Kad bi«, veli on, »ti ljudi štovali samo jednoga Boga, i nijednoga drugoga, imali bi možda valjan razlog protiv štovanja drugih. No oni iskazuju pretjerano štovanje onomu koji se tek nedavno pojavio među ljudima, i misle da nije nikakav grijeh protiv Boga ako štuju i njegova slugu.« Na to odgovaramo da bi Kelzo, da je poznavao onu izreku: »Ja i Otac jedno smo«, i riječi kojima se u molitvi poslužio Sin Božji: »Kao što smo ti i ja jedno«, ne bi pretpostavljao da štujemo ikoga drugoga osim Onoga koji je Svevišnji Bog. »Jer«, veli On, »Otac je u meni i ja u Ocu.« A ako bi se tko zbog ovih riječi pobojao da prelazimo na stranu onih koji niječu da su Otac i Sin dvije osobe, neka odvagne ono mjesto: »U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša«, kako bi razumio značenje izreke: »Ja i Otac jedno smo.« Mi dakle štujemo jednoga Boga, Oca i Sina, kako smo protumačili; i naš razlog protiv štovanja drugih bogova i dalje ostaje valjan. I ne »častimo preko mjere onoga koji se tek nedavno pojavio«, kao da On prije nije postojao; jer vjerujemo Njemu samomu kada kaže: »Prije nego što Abraham posta, Ja jesam.« Opet On veli: »Ja sam istina«; a zasigurno nitko od nas nije tako priprost da pretpostavi kako istina nije postojala prije vremena u koje se Krist pojavio. Štujemo dakle Oca istine i Sina koji je istina; a njih dvojica, premda su dvojica promatrana kao osobe ili samosvojnosti, jedno su u jedinstvu misli, u suglasju i u istovjetnosti volje. Toliko su posve jedno da onaj tko je vidio Sina, »koji je odsjev slave Božje i otisak bića njegova«, vidio je u Njemu koji je slika Božja, samoga Boga.

13. poglavlje

On nadalje pretpostavlja da, »budući da uz štovanje Boga pridružujemo štovanje njegova Sina, iz toga slijedi da po našem shvaćanju treba štovati ne samo Boga, nego i Božje sluge«. Da je pod tim mislio one koji su uistinu sluge Božje, poslije njegova jedinorođenoga Sina, Gabrijela i Mihaela i ostale anđele i arkanđele, i da je za njih rekao kako ih treba štovati, i da je k tome jasno odredio značenje riječi »štovanje« i dužnosti štovalaca, možda bismo iznijeli misli koje su nam se nametnule o tako važnom predmetu. Ali budući da on među sluge Božje ubraja demone koje štuju pogani, ne može nas pod izlikom dosljednosti navesti da štujemo one za koje Riječ proglašava da su sluge Zloga, kneza ovoga svijeta, koji odvodi od Boga sve koje može. Mi stoga sasvim odbijamo štovati i služiti onima koje drugi ljudi štuju, iz razloga što oni nisu sluge Božje. Jer da smo poučeni smatrati ih slugama Svevišnjega, ne bismo ih nazivali demonima. Sukladno tomu, mi svom svojom snagom molitvama i prošnjama štujemo jednoga Boga i njegova jedinoga Sina, Riječ i Sliku Božju; i prinosimo svoje molitve Bogu svega svemira po njegovu jedinorođenom Sinu. Sinu ih najprije prikazujemo te zaklinjemo njega, kao »pomirnicu za grijehe naše« i našega Velikog svećenika, da prinese naše želje, žrtve i molitve Svevišnjemu. Naša je vjera, dakle, usmjerena k Bogu po njegovu Sinu, koji je u nama jača; i Kelzo nikada ne može dokazati da je Sin Božji uzrok bilo kakve pobune ili nevjere u kraljevstvu Božjem. Oca častimo kada se divimo njegovu Sinu, Riječi, Mudrosti, Istini i Pravednosti, i svemu onome što se u Pismu veli da jest Onaj koji je Sin tako velikoga Oca. Toliko o toj točki.

Poglavlje 14.

Kelzo ponovno nastavlja: »Ako biste im rekli da Isus nije Sin Božji, nego da je Bog Otac sviju i da jedino njega treba uistinu štovati, oni ne bi pristali prestati sa štovanjem onoga koji im je vođa u pobuni. I nazivaju ga Sinom Božjim, ne iz nekog iznimnog štovanja prema Bogu, nego iz silne želje da uzvise Isusa Krista.« Mi smo, međutim, naučili tko je Sin Božji i znamo da je on »odsjev njegova sjaja i otisak njegova bića« te »dah Božje sile i čist izljev slave Svemogućega«, štoviše »odsjev vječne svjetlosti, neokaljano zrcalo Božjega djelovanja i slika njegove dobrote«. Znamo, dakle, da je on Sin Božji i da je Bog njegov Otac. I nema ničega neumjerenog ili nedostojnoga Božje naravi u nauku da je on rodio takva Jedinorođenoga Sina; i nitko nas neće uvjeriti da takav nije Sin nerođenoga Boga i Oca. Ako je Kelzo čuo nešto o nekima koji drže da Sin Božji nije Sin Stvoritelja svega svemira, to je stvar između njega i zagovornika takva mišljenja. Isus, dakle, nije začetnik nikakva buntovnog pokreta, nego promicatelj mira. Jer rekao je svojim učenicima: »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem«; a kako je znao da će ljudi ovoga svijeta, a ne Božji ljudi, ratovati protiv nas, dodao je: »Ne dajem vam ga kao što svijet daje.« Pa i ako smo pritisnuti u svijetu, pouzdajemo se u onoga koji je rekao: »U svijetu imate tjeskobu, ali hrabri budite, ja sam pobijedio svijet!« I upravo njega nazivamo Sinom Božjim, Sinom onoga Boga, naime, kojega, da navedemo Kelzove riječi, »najviše štujemo«; i on je Sin koga je Otac najviše uzvisio. Neka i ima pojedinaca među mnoštvom vjernika koji se ne slažu u potpunosti s nama i koji neoprezno tvrde da je Spasitelj Svevišnji Bog; mi ipak ne držimo s njima, nego radije vjerujemo njemu kada veli: »Otac koji me posla veći je od mene.« Ne bismo, dakle, onoga koga zovemo Ocem činili podređenim Sinu Božjemu, kako nas Kelzo optužuje.

Poglavlje 15.

Kelzo dalje veli: »Kako bih vjerno prikazao njihovu vjeru, poslužit ću se njihovim vlastitim riječima, kako se navode u takozvanom Nebeskom dijalogu: ›Ako je Sin moćniji od Boga, a Sin čovječji je Gospodar nad njim, tko bi drugi doli Sin mogao biti Gospodar nad onim Bogom koji vlada nad svim stvarima? Kako to da, premda toliki obilaze oko studenca, nitko u nj ne silazi? Zašto te hvata strah kad si tako daleko odmakao na putu? Odgovor: U zabludi si, jer meni ne nedostaje ni hrabrosti ni oružja.‹ Nije li stoga bjelodano da su njihova stajališta upravo onakva kakvima sam ih opisao? Oni pretpostavljaju da je neki drugi Bog, koji je iznad nebesa, Otac onoga koga jednodušno časte, kako bi častili samo ovoga Sina čovječjega, kojega uzvisuju pod obličjem i imenom velikoga Boga, i za koga tvrde da je jači od Boga koji vlada svijetom te da nad njim gospodari. I stoga se njihovo načelo: ›Nitko ne može služiti dvojici gospodara‹, održava zato da bi se očuvala stranka onih koji su na strani ovoga Gospodara.« Ovdje opet Kelzo navodi mišljenja neke najopskurnije sekte krivovjernika i pripisuje ih svim kršćanima. Nazivam je »najopskurnijom sektom«, jer premda smo se često borili s krivovjernicima, ipak nismo u stanju otkriti iz kojega je niza mišljenja uzeo ovaj odlomak, ako ga je uopće preuzeo od nekog pisca, a nije ga radije sam skovao ili dodao kao vlastiti zaključak. Jer mi koji govorimo da je vidljivi svijet pod upravom onoga koji je stvorio sve stvari, time izjavljujemo da Sin nije moćniji od Oca, nego podređen njemu. I to vjerovanje temeljimo na riječi samoga Isusa: »Otac koji me posla veći je od mene.« I nitko od nas nije toliko mahnit da tvrdi kako je Sin čovječji Gospodar nad Bogom. Ali kada Spasitelja promatramo kao Boga Riječ, Mudrost, Pravednost i Istinu, mi doista kažemo da on ima vlast nad svim stvarima koje su mu u tom svojstvu podložene, ali ne da se njegova vlast proteže nad Boga i Oca koji je Vladar nad svime. Osim toga, budući da Riječ ni nad kim ne vlada protiv njegove volje, još uvijek postoje zla bića, ne samo ljudi, nego i anđeli i svi demoni, za koje kažemo da u nekom smislu on nad njima ne vlada, budući da mu ne iskazuju dragovoljnu poslušnost; ali, u drugom smislu te riječi, on vlada čak i nad njima, na isti način kako kažemo da čovjek vlada nad nerazumnim životinjama, ne uvjeravanjem, nego kao onaj koji kroti i pokorava lavove i tegleću marvu. Ipak, on ne ostavlja nijedno sredstvo neiskušanim kako bi nagovorio i one koji su još uvijek nepokorni da se podlože njegovoj vlasti. Što se nas tiče, dakle, poričemo istinitost onoga što Kelzo navodi kao jednu od naših izreka: »Tko bi drugi doli On mogao biti Gospodar nad onim koji je Bog nad svime?«

Poglavlje 16.

Preostali dio navoda koji donosi Kelzo čini se uzetim iz nekog drugog oblika krivovjerja, a sve je to zbrkano u neobičnu pometnju: »Kako to da, premda toliki obilaze oko studenca, nitko u nj ne silazi? Zašto uzmičeš od straha kad si tako daleko odmakao na putu? Odgovor: U zabludi si, jer meni ne nedostaje ni hrabrosti ni oružja.« Mi koji pripadamo Crkvi koja nosi svoje ime po Kristu, tvrdimo da nijedna od ovih izjava nije istinita. Jer čini se da ih je on načinio samo zato da bi se slagale s onim što je prije rekao; no one se ne odnose na nas. Jer naše je načelo ne štovati nijednoga boga za koga tek »pretpostavljamo« da postoji, nego jedino onoga koji je Stvoritelj ovoga svemira i svega ostaloga što je nevidljivo osjetilnom oku. Ove se Kelzove opaske mogu primijeniti na one koji idu drugim putem i hode drukčijim stazama od nas, ljude koji niječu Stvoritelja i prave sebi drugoga boga u novom obličju, koji nema ništa doli ime Boga, koga drže višim od Stvoritelja; a njima se mogu pridružiti i oni, ako takvih ima, koji govore da je Sin veći od Boga koji upravlja svim stvarima. Što se tiče propisa da ne smijemo služiti dvojici gospodara, već smo pokazali što nam se čini kao načelo sadržano u njemu, kada smo dokazali da se nikakva pobuna ni nevjera ne može predbaciti sljedbenicima Isusa, njihova Gospodina, koji ispovijedaju da odbacuju svakoga drugog gospodara te služe samo njemu koji je Sin i Riječ Božja.

Poglavlje 17.

Kelzo zatim nastavlja govoreći da »mi uzmičemo od podizanja žrtvenika, kipova i hramova; i to je«, kako on misli, »među nama dogovoreno kao znak raspoznavanja ili prepoznatljiva oznaka tajnog i zabranjenog društva«. On ne uviđa da mi duh svakoga dobrog čovjeka smatramo žrtvenikom s kojega se uzdiže kad koji je uistinu i duhovno ugodna mirisa, to jest molitve koje se uzdižu iz čiste savjesti. Zato Ivan u Otkrivenju veli: »Kadovi su molitve svetih«; a psalmist: »Nek mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje.« A kipovi i darovi koji su prikladni prinosi Bogu nisu djelo običnih obrtnika, nego ih u nama tvori i oblikuje Riječ Božja, to jest krjeposti u kojima nasljedujemo »Prvorođenca svakoga stvorenja«, koji nam je pružio primjer pravednosti, umjerenosti, hrabrosti, mudrosti, pobožnosti i ostalih krjeposti. U svima onima, dakle, koji u svojim dušama prema božanskoj riječi sade i njeguju umjerenost, pravednost, mudrost, pobožnost i druge krjeposti, te su vrsnoće kipovi što ih podižu, u kojima smo uvjereni da nam dolikuje častiti uzor i pralik svih kipova: »sliku Boga nevidljivoga«, Boga Jedinorođenoga. I opet, oni koji »svukoše staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoše novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja«, primajući na sebe sliku onoga koji ih je stvorio, podižu u sebi kip kakav sam Svevišnji Bog želi. I kao što među kiparima ima nekih koji su čudesno savršeni u svojoj umjetnosti, kao na primjer Fidija i Poliklet, a među slikarima Zeuksid i Apel, dok drugi izrađuju lošije kipove, a treći opet zaostaju za umjetnicima drugoga reda, tako da, uzevši sve zajedno, postoji velika razlika u izvedbi kipova i slika, na isti način ima nekih koji oblikuju slike Svevišnjega na bolji način i sa savršenijim umijećem; tako da nema nikakve usporedbe čak ni između Fidijina olimpskoga Jupitera i čovjeka koji je oblikovan prema slici Boga Stvoritelja. No daleko najizvrsnija od svih njih u čitavu stvorenju jest ona slika u našem Spasitelju koji je rekao: »Otac je u meni.«

Poglavlje 18.

I svatko tko njega nasljeduje po svojoj mogućnosti, samim tim nastojanjem podiže kip prema slici Stvoritelja, jer u motrenju Boga čista srca postaju njegovi nasljedovatelji. I općenito, vidimo da se svi kršćani trude podizati žrtvenike i kipove kako smo ih opisali, i to ne beživotne i bezosjećajne naravi, i ne da bi primali pohlepne duhove usmjerene na beživotne stvari, nego da budu ispunjeni Duhom Božjim koji prebiva u slikama krjeposti o kojima smo govorili i nastanjuje se u duši koja je suobličena slici Stvoritelja. Tako Duh Kristov prebiva u onima koji nose, takoreći, sličnost u obličju i crtama s njim samim. A Riječ Božja, želeći nam to jasno predočiti, prikazuje Boga kako obećava pravednicima: »Prebivat ću u njima i hoditi među njima; i bit ću njihov Bog, a oni će biti moj narod.« A Spasitelj veli: »Ako tko čuje moje riječi i vrši ih, ja i moj Otac doći ćemo k njemu i kod njega se nastaniti.« Neka stoga svatko tko želi usporedi žrtvenike koje sam opisao s onima o kojima govori Kelzo, i slike u dušama onih koji štuju Svevišnjega Boga s kipovima Fidije, Polikleta i njima sličnih, pa će jasno uvidjeti da, dok su potonji beživotne stvari i podložni razaranju vremena, prvi ostaju u besmrtnom duhu sve dok ih razumna duša želi očuvati.

Poglavlje 19.

A ako k tome treba usporediti hramove s hramovima, kako bismo dokazali onima koji prihvaćaju Kelzova mišljenja da se mi ne protivimo podizanju hramova primjerenih slikama i žrtvenicima o kojima smo govorili, nego da odbijamo graditi beživotne hramove Darovatelju svakoga života, neka svatko tko želi dozna kako smo poučeni da su naša tijela hram Božji te da će onaj tko požudom ili grijehom oskvrne hram Božji i sam biti uništen, jer bezbožno postupa prema pravome hramu. Od svih hramova o kojima se govori u tom smislu, najbolji i najizvrsniji bilo je čisto i sveto tijelo našega Spasitelja Isusa Krista. Kada je znao da bi zli ljudi mogli smjerati na uništenje hrama Božjega u njemu, ali da njihovi rušilački naumi neće nadvladati božansku silu koja je taj hram sagradila, on im veli: »Razvalite ovaj hram i u tri ću ga dana podići... On je to rekao o hramu svoga tijela.« I na drugim mjestima Svetoga pisma, gdje govori o otajstvu uskrsnuća onima kojima su uši božanski otvorene, veli se da će razoreni hram ponovno biti sagrađen od živoga i najdragocjenijega kamenja, dajući nam time razumjeti da će svaki od onih koji su vođeni riječju Božjom da se zajednički trude u dužnostima pobožnosti biti dragocjeni kamen u jednom velikom hramu Božjem. Sukladno tomu Petar veli: »I vi se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni dom, za sveto svećenstvo, da prinosite duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu«; a Pavao također kaže: »Nazidani na temelju apostola i proroka, gdje je sam Isus Krist naš Gospodin ugaoni kamen.« Sličan je skriti nagovještaj i u ovome odlomku u Izaije, koji je upućen Jeruzalemu: »Evo, položit ću kamenje tvoje na smaragd, i položit ću temelje tvoje na safire. I načinit ću kruništa tvoja od jaspisa, i vrata tvoja od kristala, i sve međe tvoje od dragoga kamenja. I svi će tvoji sinovi biti poučeni od Gospodina; i velik će biti mir tvojih sinova. U pravednosti ćeš biti utvrđen.«

Poglavlje 20.

Među pravednicima, dakle, ima onih koji su smaragdi, drugih koji su safiri, trećih koji su jaspisi, a četvrtih koji su kristali, i tako među pravednicima ima svake vrste izabranoga i dragocjenoga kamenja. Što se tiče duhovnoga značenja različitoga kamenja, kakva im je narav i na kakvu se vrstu duše ime svakoga dragog kamena osobito odnosi, ne možemo se u ovom trenutku zadržavati kako bismo to istražili. Smatrali smo tek nužnim ovako ukratko pokazati što podrazumijevamo pod hramovima i što uistinu znači onaj jedan Hram Božji sagrađen od dragocjenoga kamenja. Jer kao kad bi u nekim gradovima nastao prijepor oko toga koji ima najljepše hramove, pa bi oni koji smatraju da su njihovi najbolji učinili sve što mogu kako bi pokazali izvrsnost vlastitih hramova i bezvrijednost drugih, isto tako, kad nam predbacuju što ne smatramo nužnim štovati Božansko Biće podizanjem beživotnih hramova, mi pred njih iznosimo svoje hramove i pokazujemo onima barem koji nisu slijepi i bezosjećajni, poput njihovih bezosjećajnih bogova, da nema nikakve usporedbe između naših kipova i kipova pogana, niti između naših žrtvenika, s onim što možemo nazvati kâdom koji se s njih uzdiže, i poganskih žrtvenika, s mašću i krvlju žrtava; niti, naposljetku, između hramova bezosjećajnih bogova, kojima se dive bezosjećajni ljudi koji nemaju božanske sposobnosti za zamjećivanje Boga, i hramova, kipova i žrtvenika koji su dostojni Boga. Nije, dakle, istina da se mi protivimo gradnji žrtvenika, kipova i hramova zato što smo se dogovorili to učiniti znakom prepoznavanja tajnog i zabranjenog društva; nego to činimo zato što smo od Isusa Krista naučili pravi način služenja Bogu, i uzmičemo od svega što pod izlikom pobožnosti vodi u potpunu bezbožnost one koji napuštaju put što nam ga je zacrtao Isus Krist. Jer on je taj koji je jedini put pobožnosti, kao što je uistinu rekao: »Ja sam put, istina i život.«

Poglavlje 21.

Pogledajmo što Kelzo dalje govori o Bogu i kako nas potiče na blagovanje onoga što se s pravom naziva idolskim žrtvama ili, još bolje, žrtvama demonima, premda ih on, ne znajući što je istinska svetost i kakve su žrtve Bogu ugodne, naziva »svetim žrtvama«. Njegove su riječi: »Bog je svima podjednako Bog; on je dobar, ništa mu ne treba i bez zavisti je. Što onda priječi one koji su najodaniji njegovoj službi da sudjeluju u javnim gozbama?« Ne vidim vezu koju on zamišlja između Božje dobrote, njegove neovisnosti i odsutnosti svake zavisti te sudjelovanja njegovih odanih slugu u javnim gozbama. Priznajem doista da bi iz činjenice da je Bog dobar, da mu ništa ne treba i da je bez zavisti, kao posljedica slijedilo da bismo mogli sudjelovati u javnim gozbama kada bi se dokazalo da u javnim gozbama nema ničega zla i da su utemeljene na istinskim spoznajama o Božjoj naravi, tako da prirodno proizlaze iz pobožnoga služenja Bogu. Ako se pak ni na koji način ne može pokazati da se takozvane javne svetkovine slažu sa služenjem Bogu, nego se naprotiv može dokazati da su ih ljudi izmislili kada se pružila prigoda za spomen na neke ljudske događaje ili radi isticanja određenih svojstava vode ili zemlje ili zemaljskih plodova, u tom je slučaju jasno da će oni koji žele iskazivati prosvijetljeno štovanje Božanskome Biću postupati prema zdravu razumu i neće sudjelovati u javnim gozbama. Jer »svetkovati blagdan«, kako je dobro rekao jedan od mudraca Grčke, »nije ništa drugo doli vršiti svoju dužnost«; a uistinu slavi blagdan onaj čovjek koji vrši svoju dužnost i neprestano moli, trajno prinoseći Bogu beskrvne žrtve u molitvi. Zato mi se čini nadasve plemenitom Pavlova izreka: »Pazite na dane, mjesece, vremena i godine! Bojim se za vas da se možda nisam uzalud trudio oko vas.«

22. poglavlje

Ako bi nam se u vezi s ovim prigovorilo da i sami običavamo obdržavati određene dane, kao što su na primjer dan Gospodnji, Priprava, Pasha ili Pedesetnica, moram odgovoriti da su savršenom kršćaninu, koji u svojim mislima, riječima i djelima svagda služi svojemu naravnom Gospodinu, Bogu Riječi, svi dani Gospodnji i on uvijek svetkuje dan Gospodnji. Onaj pak koji se neprestano pripravlja za istinski život i uzdržava se od užitaka ovoga života koji tolike zavode na krivi put, koji ne ugađa požudi tijela nego »kroti svoje tijelo i podlaže ga«, takav uvijek svetkuje Dan priprave. Nadalje, onaj koji promišlja da je »Krist, naša Pasha, već žrtvovan za nas« i da mu je dužnost svetkovati blagdan blagujući tijelo Riječi, nikada ne prestaje slaviti vazmeni blagdan; jer pasha znači »prijelaz«, a on u svim svojim mislima, riječima i djelima uvijek nastoji prijeći od stvari ovoga života k Bogu te hita prema Božjemu gradu. I napokon, onaj koji može uistinu reći: »S Kristom smo uskrsnuli« i »On nas uzvisi i posadi s njime na nebesima u Kristu«, uvijek živi u vremenu Pedesetnice; a ponajviše onda kada uzlazi u gornju sobu poput Isusovih apostola te se predaje prošnji i molitvi, kako bi postao dostojan primiti »silan vjetar što se spušta s neba«, koji ima moć uništiti grijeh i njegove plodove među ljudima, i dostojan primiti udio u ognjenom jeziku koji Bog šalje.

23. poglavlje

No većina onih koji se ubrajaju među vjernike ne pripada tom naprednijem staležu; ne mogavši ili ne htijući svaki dan svetkovati na taj način, oni trebaju neke osjetilne spomene kako duhovne stvarnosti ne bi posve iščeznule iz njihova uma. Upravo se na taj običaj odvajanja pojedinih dana od ostalih, čini mi se, Pavao osvrće izrazom »dio blagdana«; tim riječima naznačuje da se život u skladu s božanskom riječju ne sastoji »u dijelu blagdana«, nego u jednom cjelovitom i neprestanom slavlju. Nadalje, usporedite svetkovine koje se obdržavaju među nama, kako su prethodno opisane, s javnim gozbama Kelza i pogana, pa recite nisu li naše znatno svetija bogoštovlja od onih gozbi u kojima se razuzdava tjelesna požuda te vodi u pijanstvo i razvrat. Predugo bi nas odvelo kada bismo sada pokazivali zašto se po Božjem zakonu od nas traži da njegove blagdane slavimo jedući »kruh nevolje« ili »beskvasan kruh s gorkim zeljem«, ili zašto veli: »Ponizite duše svoje« i tome slično. Jer nemoguće je čovjeku, koji je složeno biće u kojemu »tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela«, svetkovati blagdan čitavom svojom naravlju; naime, ili slavi blagdan svojim duhom pa mori tijelo koje je zbog tjelesne požude neprikladno svetkovati zajedno s duhom, ili ga pak slavi tijelom, a duh u tome ne može sudjelovati. No o blagdanima smo za sada rekli dovoljno.

24. poglavlje

Pogledajmo sada na kojim nas temeljima Kelzo potiče na blagovanje idolskih prinosa i javnih žrtava na javnim gozbama. Njegove su riječi: »Ako ti idoli nisu ništa, kakvo će zlo biti u sudjelovanju na gozbi? Ako su pak demoni, sigurno je da su i oni Božja stvorenja, pa u njih valja vjerovati, prinositi im žrtve prema zakonima i moliti im se da budu milostivi.« S obzirom na tu tvrdnju, bilo bi nam korisno uzeti i jasno protumačiti cijeli odlomak Prve poslanice Korinćanima u kojemu Pavao raspravlja o prinosima idolima. Iz činjenice da »idol nije ništa na svijetu« apostol izvodi zaključak da je štetno blagovati ono što je žrtvovano idolima; onima koji imaju uši da čuju o takvim stvarima pokazuje da je onaj tko blaguje od prinosa idolima gori od ubojice, jer uništava vlastitu braću za koju je Krist umro. Nadalje, on tvrdi da se žrtve prinose demonima; iz toga nastavlja pokazivati da oni koji pristupaju stolu demonskomu postaju zajedničari demona; te zaključuje da čovjek ne može biti dionik stola Gospodnjega i stola demonskoga. No budući da bi bila potrebna čitava rasprava kako bi se u potpunosti iznijelo sve što o tome sadrži Poslanica Korinćanima, zadovoljit ćemo se ovim kratkim prikazom dokaza; svakome tko pažljivo promisli o rečenome bit će bjelodano da je strahovita stvar sudjelovati u idolskim svetkovinama, čak i ako idoli nisu ništa. Pa čak i uz pretpostavku da postoje takva bića kao što su demoni kojima se žrtve prinose, jasno je pokazano da nam je zabranjeno sudjelovati u tim svetkovinama kada spoznamo razliku između stola Gospodnjega i stola demonskoga. Znajući to, nastojimo koliko god možemo uvijek biti dionici stola Gospodnjega, a nadasve se čuvamo da se ikada pridružimo stolu demonskomu.

25. poglavlje

Kelzo veli da »demoni pripadaju Bogu te im stoga valja vjerovati, prinositi im žrtve prema zakonima i moliti im se da budu milostivi«. Oni koji su voljni učiti moraju znati da Božja riječ nigdje ne govori za zle stvari da pripadaju Bogu, jer ih smatra nedostojnima takva Gospodara. U skladu s time, ne nose svi ljudi naziv »Božji ljudi«, nego samo oni koji su Boga dostojni, kao što su Mojsije i Ilija, i svi drugi koji se tako nazivaju ili koji su nalik onima što se tako nazivaju u Pismu. Na isti se način za sve anđele ne kaže da su anđeli Božji, nego samo za one koji su blaženi: oni koji su otpali u grijeh nazivaju se »anđelima đavoljim«, kao što se i zli ljudi nazivaju »ljudima grijeha«, »sinovima propasti« ili »sinovima bezakonja«. Budući da su među ljudima jedni dobri a drugi zli, pa se za prve kaže da su Božji a za druge da su đavolji, tako su i među anđelima jedni anđeli Božji, a drugi anđeli đavolji. No među demonima nema takve razlike, jer se za sve kaže da su opaki. Ne ustručavamo se stoga reći da Kelzo laže kada veli: »Ako su demoni, bjelodano je da moraju pripadati i Bogu.« On mora ili pokazati da to razlikovanje dobra i zla među anđelima i ljudima nema temelja, ili pak dokazati da slično razlikovanje vrijedi i među demonima. Ako je to nemoguće, očito je da demoni ne pripadaju Bogu; jer njihov knez nije Bog, nego, kako veli Sveto pismo, »Beelzebul«.

26. poglavlje

I ne smijemo vjerovati demonima, premda nas Kelzo na to nagovara; nego, ako nam je slušati Boga, moramo radije umrijeti ili pretrpjeti bilo što nego pokoriti se demonima. Na isti način ne smijemo umilostivljavati demone; jer nemoguće je umilostiviti bića koja su opaka i koja traže čovjekovu propast. Osim toga, kakvi su to zakoni u skladu s kojima bi Kelzo htio da umilostivljavamo demone? Jer ako misli na zakone donesene u državama, mora dokazati da su oni u suglasju s božanskim zakonima. No ako se to ne može učiniti, budući da su zakoni mnogih država posve nespojivi jedni s drugima, ti zakoni stoga nužno moraju biti ili nikakvi zakoni u pravom smislu riječi, ili pak odredbe opakih ljudi; a njima se ne smijemo pokoravati, jer »treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima«. Daleko bio stoga taj savjet koji nam Kelzo daje, da prinosimo molitve demonima: njega se ni na časak ne smije poslušati; jer naša je dužnost moliti se jedino Svevišnjemu Bogu i Jedinorođencu, Prvorođencu svega stvorenja, te od njega kao našega Velikog svećenika tražiti da molitve, koje se od nas k njemu uzdižu, prinese svojemu Bogu i našemu Bogu, svojemu Ocu i Ocu onih koji svoj život ravnaju po njegovoj riječi. I kao što ne bismo imali nikakve želje uživati naklonost onih ljudi koji žele da slijedimo njihov opaki život i koji nam svoju naklonost iskazuju samo pod uvjetom da ne izaberemo ništa što se protivi njihovim željama, jer bi nas njihova naklonost učinila neprijateljima Božjim, koji ne može imati ugodnosti u onima kojima su takvi ljudi prijatelji, na isti način oni koji su upoznali narav, namjere i zloću demona ne mogu nikada poželjeti zadobiti njihovu naklonost.

27. poglavlje

Kršćani se pak nemaju čega bojati čak i ako im demoni ne bi bili naklonjeni; jer njih štiti Uzvišeni Bog, kojemu je omiljela njihova pobožnost i koji postavlja svoje božanske anđele da bdiju nad onima koji su dostojni takva čuvanja, tako da od demona ne mogu pretrpjeti nikakvo zlo. Onaj koji po svojoj pobožnosti posjeduje naklonost Svevišnjega, koji je prihvatio vodstvo Isusa, »Anđela velikoga savjeta«, bivajući posve zadovoljan Božjom milošću po Kristu Isusu, može s pouzdanjem reći da nema što pretrpjeti od čitave vojske demona: »Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim? Pa da se i tabor protiv mene utabori, srce se moje ne boji.« Toliko dakle kao odgovor na one Kelzove tvrdnje: »Ako su demoni, i oni očito pripadaju Bogu, pa u njih valja vjerovati, prinositi im žrtve prema zakonima i upravljati im molitve kako bi bili milostivi.«

28. poglavlje

Prijeći ćemo sada na sljedeću Kelzovu tvrdnju i pažljivo je ispitati: »Ako se pokoravajući se predajama svojih otaca uzdržavaju od takvih žrtava, moraju se također uzdržavati od svake životinjske hrane, u skladu s mišljenjima Pitagore, koji je na taj način iskazivao poštovanje prema duši i njezinim tjelesnim organima. No ako se, kako vele, uzdržavaju da ne bi blagovali zajedno s demonima, divim se njihovoj mudrosti što su napokon otkrili da, kad god jedu, jedu s demonima, premda to odbijaju činiti samo onda kada gledaju zaklanu žrtvu; jer kada jedu kruh ili piju vino ili kušaju voće, zar ne primaju te stvari, kao i vodu koju piju i zrak koji udišu, od određenih demona kojima su dodijeljena ta različita područja naravi?« Ovdje bih primijetio da ne vidim kako su oni za koje veli da se uzdržavaju od određenih žrtava u skladu s predajama svojih otaca dosljedno dužni uzdržavati se od mesa svih životinja. Ne poričemo doduše da božanska riječ doista prividno zapovijeda nešto slično tome, kada nas radi uzdizanja na viši i čišći život opominje: »Dobro je ne jesti mesa i ne piti vina i ne činiti ništa o što se tvoj brat spotiče, sablažnjava ili slabi«; i opet: »Ne upropašćuj svojim jelom onoga za koga je Krist umro«; i opet: »Zato ako jelo sablažnjava moga brata, neću jesti mesa dovijeka da ne sablaznim svoga brata.«

29. poglavlje

No valja primijetiti da Židovi, koji za sebe svojataju ispravno razumijevanje Mojsijeva zakona, brižljivo ograničavaju svoju hranu na ono što se smatra čistim, a uzdržavaju se od onoga što je nečisto. Oni također ne rabe u svojoj hrani krv životinje niti meso životinje koju su rastrgale divlje zvijeri, kao ni neke druge stvari koje bi predugo trajalo potanko nabrajati. No Isus, želeći svojim naukom privesti sve ljude čistomu štovanju i služenju Bogu, i nastojeći ne stavljati nikakve zapreke na put mnogima kojima bi kršćanstvo moglo koristiti nametanjem tegobnoga zakonika s pravilima o hrani, odredio je da »ne onečišćuje čovjeka ono što ulazi u usta, nego ono što iz usta izlazi; jer sve što ulazi na usta ide u trbuh te se izbacuje u zahod. A ono što izlazi iz usta jesu zle misli kada se izreknu, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, hule.« Pavao također veli: »Jelo nas ne preporučuje Bogu: niti gubimo ako ne jedemo, niti dobivamo ako jedemo.« Zato, budući da u toj stvari postoji stanovita nejasnoća ako se ne pruži objašnjenje, svidjelo se apostolima Isusovim i starješinama okupljenima u Antiohiji, a također, kako sami kažu, i Duhu Svetomu, napisati poslanicu vjernicima iz poganstva, zabranjujući im blagovati one stvari od kojih se jedino, kako kažu, nužno uzdržavati, naime »od mesa žrtvovana idolima, od udavljenoga i od krvi«.

30. poglavlje

Jer ono što se prinosi idolima žrtvuje se demonima, a Božji čovjek ne smije pristupati stolu demonskomu. Što se tiče udavljenoga, Pismo nam zabranjuje blagovati od toga jer je krv još u tome; a za krv, osobito za zadah koji se iz krvi uzdiže, kaže se da je hrana demona. Možda bismo dakle, kada bismo jeli udavljene životinje, imali takve duhove koji se hrane zajedno s nama. Razlog koji zabranjuje uporabu udavljenih životinja za hranu primjenjiv je i na uporabu krvi. I ne bi bilo neprikladno, u vezi s ovim pitanjem, podsjetiti na lijepu izreku iz Sekstovih spisa, koja je poznata većini kršćana: »Jedenje životinja«, veli on, »stvar je ravnodušna; no uzdržavati se od njih primjerenije je razumu.« Ne ustežemo se dakle od blagovanja žrtava prinesenih onima koje nazivaju bogovima ili herojima ili demonima tek poradi nekih predaja naših otaca, nego iz drugih razloga, od kojih sam neke ovdje spomenuo. Ne valja međutim pretpostaviti da se od mesa životinja moramo uzdržavati na isti način na koji se moramo uzdržavati od svake opačine i zloće: mi se doista moramo uzdržavati ne samo od životinjskoga mesa, nego i od svih drugih vrsta hrane, ako u njima ne možemo sudjelovati bez upadanja u zlo i posljedice zla. Valja nam se naime kloniti jedenja radi proždrljivosti ili radi pukoga ugađanja teku, bez obzira na zdravlje i uzdržavanje tijela. Mi ne vjerujemo da duše prelaze iz jednoga tijela u drugo i da mogu sići tako nisko te ući u tijela nerazumnih životinja. Ako se katkada i uzdržavamo od jedenja životinjskoga mesa, to očito ne činimo iz istoga razloga kao Pitagora; jer mi častimo jedino razumnu dušu, a njezine tjelesne organe s dužnim počastima predajemo grobu. Nije naime pravo da se prebivalište razumne duše odbaci bilo kamo bez počasti, poput strvina nerazumnih zvijeri; a to utoliko više što vjerujemo da se poštovanje iskazano tijelu ubraja u čast osobi koja je od Boga primila dušu što se plemenito služila organima tijela u kojemu je boravila. Glede pitanja: »Kako uskrsuju mrtvi i s kakvim tijelom dolaze?«, već smo ukratko odgovorili onako kako je naš naum zahtijevao.

31. poglavlje

Kelzo nakon toga navodi ono što Židovi i kršćani podjednako iznose u obranu suzdržavanja od idolskih žrtava, naime da je onima koji su se posvetili Svevišnjemu Bogu nedopušteno blagovati sa zlodusima. Što on iznosi protiv toga stajališta, već smo vidjeli. Po našemu mišljenju, za čovjeka se može reći da jede i pije sa zlodusima samo onda kada jede meso takozvanih svetih žrtava i kada pije vino izliveno na čast zlodusima. No Kelzo smatra da nikako ne možemo jesti kruh ili piti vino, niti kušati plodove, pa čak ni otpiti gutljaj vode, a da ne jedemo i ne pijemo sa zlodusima. Dodaje također da zrak koji udišemo primamo od zloduha i da nijedna životinja ne može disati a da ne prima zrak od zloduha koji su postavljeni nad zrakom. Ako tko želi braniti ovu Kelzovu tvrdnju, neka pokaže da nisu božanski Božji anđeli, nego zlodusi, čiji je sav rod zao, određeni dijeliti sva ona spomenuta dobročinstva. Mi doista također tvrdimo, ne samo u pogledu zemaljskih plodova nego i u pogledu svakoga tekućega potoka i svakoga daha zraka, da zemlja donosi ono za što se kaže da prirodno raste, da voda izvire u vrelima i osvježava zemlju tekućim potocima, da se zrak održava čistim i podržava život onih koji ga udišu, samo uslijed djelovanja i upravljanja određenih bića koja možemo nazvati nevidljivim ratarima i čuvarima; ali niječemo da su ti nevidljivi poslenici zlodusi. I kada bismo smjeli slobodno govoriti, rekli bismo da, ako zlodusi uopće imaju ikakva udjela u tim stvarima, njima pripadaju glad, sušenje vinove loze i voćaka, kuga među ljudima i stokom: sve su to prava zanimanja zloduha, koji u svojstvu javnih krvnika primaju vlast u određena vremena izvršiti božanske presude, radi obraćenja onih koji su strmoglavo srljali u zloću ili radi kušnje i odgoja duša mudrih. Jer oni koji kroz sve svoje nevolje sačuvaju svoju pobožnost čistom i neokrnjenom, pokazuju svoj pravi značaj svim promatračima, bilo vidljivim bilo nevidljivim, koji ih gledaju; dok oni koji su drukčijega kova, a ipak skrivaju svoju zloću, kada im se pravi značaj razotkrije nevoljama, postaju očiti kako samima sebi tako i onima koje također možemo nazvati promatračima.

Poglavlje 32

Psalmist svjedoči da se božanska pravda služi određenim zlim anđelima kako bi nanijela nevolje ljudima: »Obori na njih žar svoga gnjeva, jarost, srdžbu i nevolju, poslanu po zlim anđelima.« Prelaze li zlodusi ikada preko toga kada im se dopusti činiti ono na što su uvijek spremni, premda zbog stege koja im je nametnuta to nisu uvijek kadri činiti, pitanje je koje treba riješiti onaj čovjek koji može pojmiti, koliko to ljudska narav dopušta, kako se slaže s božanskom pravdom to što se tolike množine ljudskih duša odvajaju od tijela dok hode stazama koje vode u sigurnu smrt. »Jer veliki su Božji sudovi«, tako da ih duša koja je još zaogrnuta smrtnim tijelom ne može shvatiti; »i ne mogu se izreći: stoga ih nepoučene duše« nikako ne mogu razumjeti. Odatle također nepromišljeni duhovi, zbog svojega neznanja u tim stvarima i lakomisleno se protiveći Božanskome Biću, umnažaju bezbožne prigovore protiv providnosti. Ljudi dakle ne primaju od zloduha ništa od onoga što zadovoljava životne potrebe, a najmanje mi, koji smo poučeni pravilno se služiti tim stvarima. I oni koji blaguju od žita i vina, od plodova sa stabala, od vode i zraka, ne hrane se sa zlodusima, nego se radije goste s božanskim anđelima, koji su za to određeni i koji su takoreći pozvani za stol pobožna čovjeka, koji sluša nalog riječi što veli: »Bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve na slavu Božju činite.« I opet, na drugome je mjestu pisano: »Sve činite u ime Božje.« Kada dakle jedemo, pijemo i dišemo na slavu Božju, te u svemu postupamo po onome što je pravo, ne gostimo se ni s kakvim zlodusima, nego s božanskim anđelima: »Jer svako je stvorenje dobro i ništa ne valja odbaciti ako se prima sa zahvalnošću: jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom.« No to ne bi moglo biti dobro niti bi se moglo posvetiti kada bi te stvari, kako Kelzo pretpostavlja, bile povjerene na skrb zlodusima.

Poglavlje 33

Iz ovoga je bjelodano da smo već odgovorili na sljedeću Kelzovu tvrdnju, koja glasi: »Moramo ili ne živjeti, pa doista uopće ne doći u ovaj život, ili to moramo činiti pod uvjetom da prinosimo zahvalnost, prvine i molitve zlodusima koji su postavljeni nad stvarima ovoga svijeta: a to moramo činiti dokle god živimo, kako bi se pokazali dobrima i blagima.« Mi svakako moramo živjeti, i moramo živjeti po riječi Božjoj, koliko nam je god to omogućeno. A to nam je omogućeno živjeti onda kada, »bilo da jedemo bilo da pijemo, sve činimo na slavu Božju«; i ne smijemo odbijati uživati u onim stvarima koje su stvorene za našu korist, nego ih moramo primati sa zahvalnošću Stvoritelju. I pod tim nas je uvjetima, a ne pod onakvima kakve je zamislio Kelzo, Bog uveo u život; i nismo potčinjeni zlodusima, nego smo pod vlašću Svevišnjega Boga, po Onome koji nas je priveo Bogu, Isusu Kristu. Nije po Božjemu zakonu nijedan zloduh imao udjela u svjetovnim stvarima, nego su po svojemu vlastitom bezakonju oni možda potražili za sebe mjesta lišena spoznaje Boga i božanskoga života, ili mjesta gdje ima mnogo Božjih neprijatelja. Možda ih je također Riječ, koja svime upravlja, kao prikladne da njima vladaju i kažnjavaju ih, postavila da vladaju nad onima koji su se podvrgnuli zlu, a ne Bogu. Zbog toga razloga, dakle, neka Kelzo, kao onaj koji ne poznaje Boga, prinosi zahvalne žrtve zlodusima. No mi zahvaljujemo Stvoritelju svega, te zajedno sa zahvalnošću i molitvom za primljene blagoslove također blagujemo kruh koji nam je prinesen; a taj kruh molitvom postaje sveto tijelo, koje posvećuje one koji ga iskreno blaguju.

Poglavlje 34

Kelzo bi također htio da prinašamo prvine zlodusima. No mi ih radije prinašamo Onome koji je rekao: »Neka proklija zemlja travom, biljem što nosi sjeme, i stablom plodonosnim što donosi plod po svojoj vrsti, u kojem je njegovo sjeme na zemlji.« I Onome komu prinašamo prvine uzdižemo također svoje molitve, »imajući velikoga Velikog svećenika koji je prošao nebesa, Isusa, Sina Božjega«, te se »čvrsto držimo te vjeroispovijesti« dokle god živimo; jer nalazimo da su nam Bog i njegov jedinorođeni Sin, očitovan u Isusu, milostivi i blagi. I ako bismo uz to željeli imati velik broj bića koja će nam se svagda pokazati prijateljskima, poučeni smo da »tisuće tisuća služahu njemu, i mirijade mirijada stajahu pred njim«. A ovi, smatrajući svojom rodbinom i prijateljima sve one koji nasljeduju njihovu pobožnost prema Bogu i u molitvi ga iskreno zazivaju, surađuju s njima na njihovu spasenju, ukazuju im se, drže svojom službom i dužnošću skrbiti se za njih, te kao po zajedničkome dogovoru pohode svakom vrstom dobrohotnosti i izbavljenja one koji se mole Bogu, komu se i sami mole: »Jer svi su oni poslužnički duhovi što se šalju na službu onima koji imaju baštiniti spasenje.« Neka učeni Grci govore da je ljudska duša pri svojemu rođenju stavljena pod skrb zloduha: Isus nas je poučio da ne preziremo čak ni malene u njegovoj Crkvi, govoreći: »Anđeli njihovi na nebesima neprestano gledaju lice Oca mojega koji je na nebesima.« A prorok veli: »Anđeo Gospodnji tabori se oko onih koji ga se boje i izbavlja ih.« Mi dakle ne niječemo da ima mnogo zloduha na zemlji, ali tvrdimo da oni postoje i vrše vlast među opakima, kao kaznu za njihovu zloću. No oni nemaju nikakve vlasti nad onima koji su »obukli svu bojnu opremu Božju«, koji su primili snagu »oduprijeti se lukavstvima đavlovim« i koji su neprestano u boju s njima, znajući da »nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv vrhovništava, protiv vlasti, protiv vladara tame ovoga svijeta, protiv zlih duhova u nebeskim prostorima«.

Poglavlje 35

Razmotrimo sada drugu Kelzovu izreku, koja glasi: »Satrap perzijskoga ili rimskoga vladara, ili upravitelj ili vojskovođa ili namjesnik, pa i oni koji obnašaju niže službe od povjerenja ili dužnosti u državi, mogli bi nanijeti veliku štetu onima koji bi ih prezreli; a zar će satrapi i poslužitelji zemlje i zraka biti nekažnjeno vrijeđani?« Promotrite sada kako on uvodi sluge Svevišnjega, upravitelje, vojskovođe, namjesnike i one koji obnašaju niže povjerene službe, kao da oni, po ljudskome običaju, nanose štetu onima koji ih vrijeđaju. Jer on ne uzima u obzir da mudar čovjek ne bi želio nikomu nauditi, nego bi se iz petnih žila trudio promijeniti ih i popraviti; osim ako, doista, oni koje Kelzo proglašava slugama i upraviteljima postavljenima od Svevišnjega ne zaostaju za Likurgom, zakonodavcem Lakedemonjana, ili Zenonom iz Kitija. Jer kada je Likurgu neki čovjek izbio oko, on je dobio prijestupnika u svoje ruke; no umjesto da mu se osveti, nije se prestajao služiti svim umijećima uvjeravanja dok ga nije privolio da postane filozof. A Zenon je, onom prigodom kada je netko rekao: »Neka propadnem ako ti se ne osvetim«, odgovorio: »Nego radije neka ja propadnem ako od tebe ne učinim prijatelja.« A još ne govorim o onima čiji su značaji oblikovani Isusovim naukom i koji su čuli riječi: »Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, da budete sinovi Oca svojega koji je na nebesima; jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, i šalje dažd pravednima i nepravednima.« I u proročkim spisima pravednik veli: »Gospodine, Bože moj, ako sam to učinio; ako ima nepravde u mojim rukama; ako sam uzvratio zlom onima koji su mi zlo nanijeli, neka bespomoćan padnem pod svoje neprijatelje: neka neprijatelj progoni moju dušu i stigne je; da, neka zgazi moj život o zemlju.«

Poglavlje 36

No anđeli, koji su istinski Božji upravitelji, vojskovođe i poslužitelji, ne nanose, kako Kelzo pretpostavlja, »štetu onima koji ih vrijeđaju«; a ako određeni zlodusi, koje je Kelzo imao na umu, i nanose zla, time pokazuju da su opaki i da od Boga nisu primili nikakvu takvu službu. Pa čak nanose štetu i onima koji su pod njima i koji su ih priznali za svoje gospodare; i shodno tome, kako se čini, oni koji prekrše propise što vladaju u bilo kojoj zemlji glede hrane trpe zbog toga ako su pod zlodusima toga mjesta, dok su oni koji nisu pod njima i nisu se pokorili njihovoj vlasti slobodni od svakoga zla te prkose takvim duhovima; premda, ako su u neznanju o određenim stvarima potpali pod vlast drugih zloduha, mogu od njih pretrpjeti kaznu. No kršćanin, mislim na istinskoga kršćanina, koji se pokorio samo Bogu i njegovoj Riječi, neće pretrpjeti ništa od zloduha, jer je On moćniji od zloduha. I kršćanin neće pretrpjeti ništa, jer »anđeo Gospodnji tabori se oko onih koji ga se boje i izbavlja ih«, a njegov »anđeo«, koji »neprestano gleda lice njegova Oca na nebesima«, prinosi njegove molitve po jednome Velikom svećeniku Bogu svega, te također združuje svoje vlastite molitve s molitvama čovjeka koji je povjeren njegovu čuvanju. Neka nas dakle Kelzo ne pokušava plašiti prijetnjama zloduhova zla, jer mi ih preziremo. A zlodusi, kada su prezreni, ne mogu nauditi onima koji su pod zaštitom Onoga koji jedini može pomoći svima koji zaslužuju njegovu pomoć; a on čini ništa manje nego što postavlja vlastite anđele nad svoje pobožne sluge, tako da nijedan od neprijateljskih anđela, pa čak ni onaj koji se naziva »knezom ovoga svijeta«, ne može ništa postići protiv onih koji su se predali Bogu.

Poglavlje 37

Zatim Kelzo zaboravlja da se obraća kršćanima, koji se mole jedino Bogu po Isusu; te miješajući druga shvaćanja s njihovima, on ih na apsurdan način pripisuje kršćanima. »Ako se«, veli on, »oni kojima se obraćaju zazivaju barbarskim imenima, imat će moć, no više je uopće neće imati ako im se obraća na grčkome ili latinskome.« Neka dakle jasno kaže koga to mi zazivamo u pomoć barbarskim imenima. Svatko će se uvjeriti da je to lažna optužba koju Kelzo iznosi protiv nas kada uzme u obzir da se kršćani u molitvi čak ne služe doslovnim imenima koja božansko Pismo pridaje Bogu; nego se Grci služe grčkim imenima, Rimljani latinskim imenima, i svatko se moli i pjeva hvale Bogu kako najbolje može, na svojemu materinskom jeziku. Jer Gospodar svih jezika na zemlji čuje one koji mu se mole na svakome pojedinom jeziku, slušajući, ako tako smijem reći, samo jedan glas koji se izražava različitim narječjima. Jer Svevišnji nije kao netko od onih koji izabiru jedan jezik, barbarski ili grčki, ne znajući ništa o drugome i ne mareći za one koji govore drugim jezicima.

Poglavlje 38

Zatim prikazuje kršćane kako govore ono što nikada nije čuo ni od jednoga kršćanina; ili ako jest, to je moralo biti od jednoga od najneukijih i najraspusnijih u narodu. »Gle«, stavlja im se u usta da govore, »prilazim kipu Jupitera ili Apolona, ili nekoga drugog boga: pogrđujem ga i udaram, a on mi se ipak ne osvećuje.« On nije svjestan da je među zabranama božanskoga zakona i ova: »Ne huli na bogove«, a to ima za svrhu spriječiti stvaranje navike pogrđivanja bilo koga; jer poučeni smo: »Blagoslivljajte, a ne proklinjite«, i rečeno je da »psovači neće baštiniti kraljevstva Božjega«. I tko je među nama toliko lud da govori na način kako to Kelzo opisuje, i da ne vidi kako takav prijeziran govor ne može nimalo poslužiti uklanjanju uvriježenih predodžaba o bogovima? Jer iz iskustva se vidi da ima ljudi koji posve niječu postojanje Boga ili vladajuće providnosti, i koji su svojim bezbožnim i pogubnim naukom utemeljili sljedbe među onima koji se nazivaju filozofima, pa ipak ni oni sami, niti oni koji su prihvatili njihova mišljenja, nisu pretrpjeli ništa od onoga što ljudi općenito smatraju zlima: snažni su u tijelu i bogati imutkom. Pa ipak, ako upitamo kakav su gubitak pretrpjeli, naći ćemo da su pretrpjeli najsigurniju štetu. Jer kakva veća šteta može zadesiti čovjeka nego to da usred reda u svijetu ne može vidjeti Onoga koji ga je načinio? I kakva teža nevolja može snaći ikoga od one sljepoće uma koja ga priječi vidjeti Stvoritelja i Oca svake duše?

Poglavlje 39

Nakon što nam je stavio takve riječi u usta i zlobno optužio kršćane za osjećaje koje nikada nisu gajili, on potom pristupa davanju odgovora na to tobožnje očitovanje kršćanskoga osjećaja, odgovora koji je doista više ruganje negoli odgovor, kada veli: »Zar ne vidiš, dobri čovječe, da se čak i tvoj vlastiti zloduh ne samo pogrđuje nego i izgoni sa svakoga kopna i mora, a ti sam, koji si takoreći kip posvećen njemu, bivaš svezan i vođen na stratište, te pribijen na stup, dok se tvoj zloduh, ili, kako ga nazivaš, ›Sin Božji‹, nimalo ne osvećuje zlotvoru?« Taj bi odgovor bio dopustiv kada bismo se služili takvim govorom kakav nam on pripisuje; premda čak ni tada ne bi imao pravo nazivati Sina Božjega zloduhom. Jer kako mi držimo da su svi zlodusi zli, Onaj koji tolike ljude obraća k Bogu po našemu shvaćanju nije nikakav zloduh, nego Bog Riječ i Sin Božji. I ne znam kako je Kelzo toliko zaboravio sebe da nazove Isusa Krista zloduhom, kada nigdje drugdje ne spominje postojanje ikakvih zlih zloduha. I naposljetku, što se tiče kazni kojima se prijeti bezbožnicima, one će doći na njih nakon što odbiju sve lijekove i budu, kako bismo rekli, pogođeni neizlječivom bolešću grješnosti.

Poglavlje 40

Takav je naš nauk o kazni; a usvajanje toga nauka odvraća mnoge od njihovih grijeha. No pogledajmo, s druge strane, kakvo proroštvo o tome daje svećenik Jupitera ili Apolona o kojemu Kelzo govori. Ono glasi ovako: »Mlinovi bogova melju polako.« Drugi opisuje kaznu kao nešto što doseže »do unučadi i do onih koji dolaze poslije njih«. Koliko li su bolje one riječi Pisma: »Očevi neka se ne pogubljuju za djecu, niti djeca za očeve. Svatko neka se pogubi za svoj vlastiti grijeh.« I opet: »Svakomu koji jede kiselo grožđe zubi će trnuti.« I: »Sin neće snositi krivnju očevu, niti će otac snositi krivnju sinovljevu: pravednost pravednikova bit će na njemu, a zloća zloga bit će na njemu.« Ako tko rekne da proroštvo: »Do unučadi i do onih koji dolaze poslije njih« odgovara onome retku: »Koji pohodi krivnju otaca na djeci do trećega i četvrtoga koljena onih koji me mrze«, neka nauči od Ezekijela da se taj govor ne smije shvaćati doslovno; jer on kori one koji govore: »Očevi naši jedoše kiselo grožđe, a djeci trnu zubi«, a potom dodaje: »Života mi moga, govori Gospodin, svatko će umrijeti za svoj grijeh.« Što se tiče pravoga značenja slikovitoga govora o tome da se grijesi pohode do trećega i četvrtoga koljena, ne možemo se u ovome trenutku zadržavati kako bismo to razložili.

Poglavlje 41

Potom nastavlja bjesnjeti protiv nas poput kakvih baba: »Vi«, veli on, »ismijavate i pogrđujete kipove naših bogova; no da ste osobno pogrdili Bakha ili Herakla, zacijelo to ne biste učinili nekažnjeno. A oni koji su raspeli vašega Boga dok je bio prisutan među ljudima, nisu zbog toga pretrpjeli ništa, ni u ono vrijeme ni tijekom čitava svoga života. I što se to novo od tada dogodilo što bi nas navelo da povjerujemo kako on nije bio varalica, nego Sin Božji? I doista, onaj koji je poslao svoga Sina s određenim uputama za čovječanstvo dopustio je da se s njime tako okrutno postupa te da njegove upute propadnu s njime, a da tijekom svega ovoga dugog vremena nije pokazao ni najmanju brigu. Koji je otac ikada bio tako nečovječan? Možda ćete uistinu reći da je toliko trpio jer je bila njegova volja podnijeti ono što ga je snašlo. No i onima koje vi zlobno pogrđujete slobodno je poslužiti se istim riječima i reći kako žele da ih se pogrđuje, pa to stoga strpljivo podnose; jer najbolje je jednako postupati s objema stranama, premda ovi bogovi strogo kažnjavaju rugača, tako da on mora ili pobjeći i sakriti se, ili biti uhvaćen i pogubljen.« Na ove bih tvrdnje odgovorio da mi nikoga ne pogrđujemo, jer vjerujemo da »pogrditelji neće baštiniti kraljevstva Božjega«. I čitamo: »Blagoslivljajte one koji vas proklinju; blagoslivljajte, a ne proklinjite«; i opet: »Pogrđeni, blagoslivljamo«. Pa čak i ako se čini da poruga kojom obasipamo drugoga ima nekakvu ispriku u nepravdi koju smo od njega pretrpjeli, ipak takvu porugu Božja riječ ne dopušta. Koliko se više moramo suzdržavati od pogrđivanja drugih kada promislimo kolika je to ludost! A jednako je ludo upućivati pogrdne riječi kamenu, zlatu ili srebru, što su ih oni koji nemaju spoznaje o Bogu preoblikovali u ono za što drže da je obličje Božje. Prema tome, mi ne izvrgavamo ruglu beživotne kipove, nego samo one koji ih štuju. Štoviše, ako stanoviti zlodusi prebivaju u određenim kipovima, te jedan od njih slovi kao Bakho, a drugi kao Heraklo, mi ih ne ocrnjujemo: jer, s jedne strane, to bi bilo beskorisno; a s druge strane, to ne dolikuje onomu tko je krotak, miroljubiv i blaga duha, i tko je naučio da se nikoga među ljudima ili zlodusima ne smije pogrđivati, ma kako zao bio.

Poglavlje 42

Postoji nedosljednost u koju je, začudo, Kelzo neoprezno upao. Te zloduhe ili bogove koje je maločas uzvisivao, sada zapravo prikazuje kao najgora stvorenja, koja više kažnjavaju radi vlastite osvete negoli radi popravljanja onih koji ih pogrđuju. Njegove su riječi: »Da ste osobno pogrdili Bakha ili Herakla dok su bili prisutni, ne biste prošli nekažnjeno.« Kako itko može čuti a da nije osobno prisutan, prepuštam da objasni onaj tko želi; kao i ona druga pitanja: »Zašto je katkad prisutan, a katkad odsutan?« te: »Kakav je to posao koji zloduhe odvodi s jednoga mjesta na drugo?« Nadalje, kada kaže: »Oni koji su raspeli samoga vašeg Boga, nisu zbog toga pretrpjeli nikakvo zlo«, on pretpostavlja da mi Bogom nazivamo Isusovo tijelo rasprostrto na križu i ubijeno, a ne njegovu božansku narav; te da je Isus bio raspet i ubijen kao Bog. Budući da smo se već potanko zadržali na mukama koje je Isus podnio kao čovjek, ovdje ćemo namjerno o tome prestati govoriti, kako ne bismo ponavljali ono što smo već rekli. No kada u nastavku veli da »oni koji su Isusu nanijeli smrt nisu poslije kroz tako dugo vrijeme ništa pretrpjeli«, moramo njega, kao i sve one koji su skloni spoznati istinu, obavijestiti da je grad u kojemu je židovski narod povicima: »Raspni ga, raspni ga!« tražio Isusovo raspeće, dajući prednost oslobađanju razbojnika utamničena zbog pobune i ubojstva, dok je Isus, predan iz zavisti, imao biti raspet, nedugo zatim bio napadnut te nakon duge opsade do temelja razoren i opustošen; jer Bog je stanovnike toga mjesta prosudio nedostojnima zajedničkoga građanskog života. Pa ipak, premda se to može činiti nevjerojatnim, Bog je poštedio taj narod predajući ga njegovim neprijateljima; jer vidio je da su nepopravljivo neskloni svakom popravku te da svakim danom sve dublje i dublje tonu u zlo. I sve ih je to snašlo zato što je Isusova krv bila prolivena na njihov poticaj i na njihovoj zemlji; a zemlja više nije mogla podnositi one koji su bili krivi za tako strašan zločin protiv Isusa.

Poglavlje 43

Nešto se novo, dakle, dogodilo od vremena kada je Isus trpio, mislim na ono što se zbilo s gradom, s cijelim narodom, te u iznenadnom i općem usponu kršćanske zajednice. A novo je i to što su oni koji su bili tuđinci Božjim savezima, bez udjela u njegovim obećanjima i daleko od istine, božanskom silom osposobljeni prigrliti istinu. To nije bilo djelo varalice, nego djelo Boga, koji je poslao svoju Riječ, Isusa Krista, da obznani njegove naume. Patnje i smrt koje je Isus podnio s tolikom postojanošću i krotkošću pokazuju okrutnost i nepravednost onih koji su ih nanijeli, ali nisu uništile naviještanje Božjih nauma; štoviše, ako tako smijemo reći, još su više poslužile njihovu obznanjivanju. Jer sam nas je Isus tome poučio kada je rekao: »Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.« Isus, dakle, koji je to pšenično zrno, umrije i donese obilat rod. A Otac neprestano iščekuje plodove smrti pšeničnoga zrna, kako one koji se sada javljaju, tako i one koji će se pojaviti u budućnosti. Isusov je Otac stoga nježan i milosrdan Otac, premda »on ni svojega vlastitog Sina nije poštedio, nego ga je predao« kao svoje jagnje »za sve nas«, kako bi »Jaganjac Božji«, umirući za sve ljude, »oduzeo grijeh svijeta«. Nije, dakle, pod prisilom, nego dragovoljno podnio pogrde onih koji su ga vrijeđali. Zatim se Kelzo, vraćajući se onima koji upućuju pogrdne riječi kipovima, obraća riječima: »O onima koje obasipate uvredama možete na isti način reći da se dragovoljno podvrgavaju takvu postupanju, pa stoga uvrede podnose sa strpljivošću; jer najbolje je jednako postupati s objema stranama. Ipak, ovi strogo kažnjavaju rugača, tako da on mora ili pobjeći i sakriti se, ili biti uhvaćen i pogubljen.« Kršćani, dakle, ne navlače osvetu zloduha time što ih vrijeđaju, nego zato što ih izgone iz kipova te iz ljudskih tijela i duša. I ovdje je Kelzo, premda toga nije svjestan, o ovom pitanju rekao nešto nalik istini; jer istina je da su duše onih koji osuđuju kršćane, izdaju ih i raduju se njihovu progonu, ispunjene zlim zlodusima.

Poglavlje 44

No kada duše onih koji umiru za kršćansku vjeru s velikom slavom odlaze iz tijela, one uništavaju moć zloduha i osujećuju njihove naume protiv ljudi. Stoga smatram da se zlodusi, budući da su iz iskustva naučili kako ih svjedoci za istinu pobjeđuju i svladavaju, boje ponovno pribjeći nasilju. I tako je, sve dok ne zaborave poraze koje su pretrpjeli, vjerojatno da će svijet biti u miru s kršćanima. No kada povrate svoju snagu te, očiju zaslijepljenih grijehom, ponovno požele osvetiti se kršćanima i progoniti ih, tada će ponovno biti poraženi, i tada će ponovno duše pobožnih, koji polažu svoje živote za stvar pobožnosti, do kraja uništiti vojsku Zloga. A kako zlodusi opažaju da oni koji pobjedonosno podnose smrt poradi vjere uništavaju njihovu vlast, dok oni koji pokleknu pod mukama i odreknu se vjere potpadaju pod njihovu moć, držim da u pojedinim trenucima pokazuju duboko zanimanje za kršćane dok im se sudi, te se žestoko trude pridobiti ih na svoju stranu, osjećajući da im je njihovo priznanje muka, a njihovo odricanje olakšanje i ohrabrenje. Tragovi toga istog osjećaja mogu se vidjeti i u držanju sudaca; jer oni su silno potišteni kad vide one koji s trpljenjem podnose zlostavljanje i mučenje, a silno ushićeni kada kršćanin pod time popusti. Ipak, to ne proizlazi iz bilo kakva čovjekoljublja. Oni dobro vide da, premda »jezici« onih koji su nadvladani mukama »mogu položiti prisegu, um se nije zakleo«. I to može poslužiti kao odgovor na Kelzovu primjedbu: »Ali oni strogo kažnjavaju onoga tko ih pogrđuje, tako da mora ili pobjeći i sakriti se, ili biti uhvaćen i pogubljen.« Ako kršćanin ikada i pobjegne, to nije iz straha, nego iz poslušnosti zapovijedi svoga Učitelja, kako bi sačuvao sebe i upotrijebio svoju snagu za dobrobit drugih.

Poglavlje 45

Pogledajmo što Kelzo dalje govori. Kaže ovako: »Čemu nabrajati sva proroštva koja su božanskim glasom izrekli svećenici i svećenice, kao i drugi, bilo muškarci bilo žene, koji su bili pod božanskim nadahnućem? Sve čudesne stvari koje su se čule kako dopiru iz unutrašnjega svetišta? Sve objave koje su dane onima koji su se savjetovali sa žrtvenim prinosima? I sva znanja koja su ljudima prenesena drugim znakovima i čudesima? Nekima su se bogovi ukazali u vidljivim oblicima. Svijet je pun takvih primjera. Koliko je gradova sagrađeno po zapovijedima primljenim od proročišta; koliko je puta, na isti način, izbavljeno od pošasti i gladi! Ili opet, koliko je gradova, zbog zanemarivanja ili zaborava tih proroštava, bijedno propalo! Koliko je kolonija osnovano i procvjetalo slijedeći njihove naloge! Koliko je vladara i običnih ljudi iz toga razloga iskusilo blagostanje ili nesreću! Koliko je onih koji su tugovali zbog bezdjetnosti dobilo blagoslov za koji su molili! Koliko ih je odvratilo od sebe gnjev zloduha! Koliko je onih s osakaćenim udovima doživjelo njihovo ozdravljenje! I opet, koliko ih je dočekala brza kazna zbog iskazivanja nepoštovanja prema hramovima, pri čemu su jedni u trenu bili zahvaćeni ludilom, drugi su otvoreno priznavali svoja zlodjela, treći su sami sebi oduzeli život, a četvrti postali žrtvama neizlječivih bolesti! Da, neki su bili usmrćeni strašnim glasom što je dopro iz unutrašnjega svetišta.« Ne znam kako to da Kelzo ovo iznosi kao neosporne činjenice, dok istodobno drži običnim bajkama čudesa koja su zabilježena i nama predana kao događaji koji su se zbili među Židovima, ili koja su učinili Isus i njegovi učenici. Jer zašto naši izvještaji ne bi bili istiniti, a Kelzovi bajke i izmišljotine? U ove potonje barem nisu vjerovali sljedbenici Demokrita, Epikura i Aristotela, premda bi se te grčke sljedbe možda dale uvjeriti dokazima u prilog naših čudesa da su susreli Mojsija ili kojega od proroka koji su činili ta čudesa, ili samoga Isusa Krista.

Poglavlje 46

Za Apolonovu se svećenicu pripovijeda da je katkad dopuštala da na njezine odgovore utječe mito; no našim su se prorocima divili zbog njihove jednostavne istinoljubivosti, ne samo njihovi suvremenici, nego i oni koji su živjeli u kasnijim vremenima. Jer po zapovijedima koje su proroci izricali gradovi su se osnivali, ljudi ozdravljali, a pošasti prestajale. Uistinu, cijeli je židovski narod krenuo kao naseobina iz Egipta u Palestinu u skladu s božanskim proroštvima. I oni su, kada su slijedili Božje zapovijedi, napredovali; a kada su od njih odstupali, trpjeli su nevolje. Čemu navoditi sve one vladare i obične ljude u povijesti Svetoga pisma koji su prolazili dobro ili loše ovisno o tome jesu li slušali ili prezirali riječi proroka? Ako se osvrnemo na one koji su bili nesretni jer nisu imali djece, ali su, uputivši molitve Stvoritelju svega, postali očevi i majke, neka svatko pročita izvještaje o Abrahamu i Sari, kojima se u poodmakloj dobi rodio Izak, otac cijeloga židovskog naroda; a ima i drugih takvih primjera. Neka pročita i izvještaj o Ezekiji, koji ne samo da je ozdravio od svoje bolesti prema Izaijinu proročanstvu, nego je bio i dovoljno smion da kaže: »Nakon toga rađat ću djecu koja će naviještati tvoju pravednost.« I u Četvrtoj knjizi o Kraljevima čitamo kako je prorok Elizej objavio ženi koja ga je gostoljubivo primila da će po milosti Božjoj dobiti sina; i po Elizejevim molitvama ona postade majkom. Isus je u velikom broju liječio sakate. A knjige o Makabejcima govore o tome kakve su kazne bile dosuđene onima koji su se usudili oskvrnuti židovsko bogoslužje u jeruzalemskom hramu.

Poglavlje 47

No Grci će reći da su ti izvještaji bajkoviti, premda su dva čitava naroda svjedoci njihove istinitosti. Ali zašto ne bismo radije izvještaje Grka smatrali bajkovitima negoli ove? Možda bi ipak netko, ne želeći izgledati kao da slijepo prihvaća vlastite tvrdnje a odbacuje tuđe, nakon pomna ispitivanja stvari zaključio da su čudesa koja spominju Grci izveli stanoviti zlodusi; ona među Židovima proroci ili anđeli, ili Bog po anđelima; a ona što ih bilježe kršćani sam Isus ili njegova snaga koja djeluje u njegovim apostolima. Usporedimo, dakle, sve te izvještaje zajedno; ispitajmo smisao i svrhu onih koji su ih činili; te istražimo kakav je učinak proizveden na osobama radi kojih su ta djela dobročinstva učinjena, bilo koristan ili štetan, ili ni jedno ni drugo. Drevni židovski narod, prije negoli je sagriješio protiv Boga i bio odbačen od njega zbog svoje velike zloće, očito je morao biti narod velike mudrosti. No čini se da su kršćani, koji su se na tako čudesan način oblikovali u zajednicu, u početku bili više potaknuti čudesima negoli opomenama da napuste ustanove svojih otaca i prihvate druge, koje su im bile posve strane. I doista, kad bismo rasuđivali na temelju onoga što je vjerojatno u pogledu prvoga nastanka kršćanskoga društva, rekli bismo da je nevjerojatno da su apostoli Isusa Krista, koji su bili neuki ljudi skromna života, mogli biti osokoljeni naviještati kršćansku istinu ljudima ičim drugim osim snagom koja im je bila podarena i milošću koja je pratila njihove riječi te ih činila djelotvornima; a oni koji su ih slušali ne bi se odrekli pradavnih običaja svojih otaca niti bi bili navedeni da prihvate shvaćanja toliko različita od onih u kojima su odrasli, da nisu bili pokrenuti nekom izvanrednom snagom i silom čudesnih događaja.

Poglavlje 48

Zatim Kelzo, spomenuvši zanos s kojim se ljudi bore sve do smrti radije negoli da se odreknu kršćanstva, začudo dodaje neke primjedbe kojima želi pokazati kako su naši nauci slični onima što ih iznose svećenici pri slavljenju poganskih otajstava. On kaže: »Kao što vi, vrli čovječe, vjerujete u vječne kazne, tako vjeruju i svećenici koji tumače sveta otajstva i u njih posvećuju. Istim kaznama kojima vi prijetite drugima, oni prijete vama. Vrijedno je stoga ispitati što je od toga dvoga čvršće utvrđeno kao istinito; jer obje se strane s jednakim pouzdanjem bore tvrdeći da je istina na njihovoj strani. No ako tražimo dokaze, svećenici poganskih bogova iznose mnoge koji su jasni i uvjerljivi, dijelom iz čudesa što ih izvode zlodusi, dijelom iz odgovora koje daju proročišta i raznih drugih načina proricanja.« On bi, dakle, htio da vjerujemo kako mi i tumači otajstava podjednako naučavamo nauk o vječnoj kazni, te da je pitanje za raspravu na čijoj je od te dvije strane istina. No ja bih rekao da je istina na strani onih koji su kadri potaknuti svoje slušatelje da žive kao ljudi uvjereni u istinitost onoga što su čuli. A Židovi i kršćani upravo su tako bili potaknuti naucima koje drže o onome što nazivamo budućim svijetom, o nagradama pravednika i kaznama zlih. Neka nam onda Kelzo, ili tko god hoće, pokaže koga je to u pogledu vječnih kazni na taj način pokrenuo nauk poganskih svećenika i mistagoga. Jer zacijelo svrha onoga koji je taj nauk iznio na vidjelo nije bila samo raspravljati o kaznama i ulijevati ljudima strah od njih, nego navesti one koji su čuli istinu da se svom snagom bore protiv onih grijeha koji su uzroci kazne. A oni koji pomno proučavaju proroštva i ne zadovoljavaju se površnim čitanjem u njima sadržanih navještaja, naći će da su ona takva da će uvjeriti razborita i iskrena čitatelja kako je Duh Božji bio u tim ljudima, te da se s njihovim spisima ništa u svim djelima zloduha, odgovorima proročišta ili riječima vračara ne može ni na trenutak usporediti.

Poglavlje 49

Pogledajmo kojim nam se riječima Kelzo dalje obraća: »Osim toga, nije li krajnje apsurdno i nedosljedno s vaše strane, s jedne strane, pridavati toliku važnost tijelu kao što činite, očekujući da će isto tijelo ponovno uskrsnuti, kao da je ono najbolji i najdragocjeniji dio nas, a ipak ga, s druge strane, izlagati takvim mučenjima kao da je bezvrijedno? Ali ljudi koji drže takva uvjerenja i toliko su privrženi tijelu nisu vrijedni toga da se s njima raspravlja, jer u ovom i u drugim pogledima pokazuju da su grubi, nečisti i skloni pobuni bez ikakva razloga protiv općega vjerovanja. Ali ja ću svoj govor usmjeriti onima koji se nadaju uživanju vječnoga života s Bogom putem duše ili uma, bilo da ga odluče nazvati duhovnom supstancijom, razumnim duhom, svetim i blaženim, ili živom dušom, ili nebeskim i neuništivim potomstvom božanske i netjelesne naravi, ili bilo kojim imenom kojim označavaju duhovnu narav čovjeka. I oni su s pravom uvjereni da će oni koji dobro žive biti blaženi, a nepravednici će svi trpjeti vječne kazne. I od ovoga učenja ni oni niti itko drugi ne bi smio nikada odstupiti.« Budući da nam je već često prigovarao zbog naših stavova o uskrsnuću, i budući da smo u tim prilikama branili svoje stavove na način koji nam se činio razumnim, ne namjeravamo se pri svakom ponavljanju istoga prigovora upuštati u ponavljanje svoje obrane. Kelzo iznosi neutemeljenu optužbu protiv nas kada nam pripisuje mišljenje da »u našoj složenoj naravi nema ničega boljeg ili dragocjenijeg od tijela«, jer mi smatramo da je daleko iznad svih tijela duša, a osobito razumna duša, jer duša, a ne tijelo, nosi sličnost sa Stvoriteljem. Jer, prema nama, Bog nije tjelesan, osim ako ne upadnemo u apsurdne pogreške sljedbenika Zenona i Krizipa.

50. poglavlje

No budući da nam prigovara zbog prevelike tjeskobe oko tijela, neka zna da kada je taj osjećaj pogrešan, mi u njemu ne sudjelujemo, a kada je nebitan, mi čeznemo samo za onim što je Bog obećao pravednicima. Ali Kelzo smatra da smo nedosljedni sami sebi kada tijelo smatramo dostojnim časti od Boga, i stoga se nadamo njegovu uskrsnuću, a ipak ga u isto vrijeme izlažemo mučenjima kao da nije dostojno časti. Ali sigurno nije bez časti za tijelo trpjeti radi pobožnosti i birati nevolje zbog kreposti: sramotna bi stvar bila da ono troši svoje snage u poročnom prepuštanju užicima. Jer božanska riječ kaže: »Koje je sjeme časno? Sjeme čovjekovo. Koje je sjeme nečasno? Sjeme čovjekovo.« Štoviše, Kelzo misli da ne bi trebao raspravljati s onima koji se nadaju dobru tijela, jer su nerazumno usredotočeni na cilj koji nikada ne može zadovoljiti njihova očekivanja. On ih također naziva grubim i nečistim ljudima, sklonima stvaranju nepotrebnih razdora. Ali on bi sigurno trebao, kao netko tko posjeduje uzvišeniju čovječnost, pomoći čak i neukima i pokvarenima. Jer društvo ne isključuje iz svoga kruga grube i neobrazovane, kao što to čini s nerazumnim životinjama, nego nas je naš Stvoritelj načinio na istoj zajedničkoj razini sa svim čovječanstvom. Nije, dakle, nedostojna stvar raspravljati čak i s grubima i neprosvijećenima, i pokušati ih dovesti što je više moguće do višega stanja prosvijećenosti, dovesti nečiste do najvišeg mogućeg stupnja čistoće, dovesti nerazumno mnoštvo k razumu, a bolesne u umu do duhovnoga zdravlja.

51. poglavlje

Na sljedećem mjestu on izražava svoje odobravanje onima koji se »nadaju da će duša ili um, ili, kako se to različito naziva, duhovna narav, razumna duša, inteligentna, sveta i blažena, uživati vječni život s Bogom«, i dopušta ispravnost učenja »da će oni koji su imali dobar život biti sretni, a nepravednici će trpjeti vječne kazne«. Pa ipak, čudim se onome što slijedi, više nego ičemu što je Kelzo ikada rekao, jer on dodaje: »I od ovoga učenja neka ni oni niti itko drugi nikada ne odstupi.« Jer sigurno pišući protiv kršćana, čija je sama bit vjere Bog, i obećanja koja je Krist dao pravednicima, i Njegova upozorenja o kazni koja čeka zle, on mora vidjeti da, ako bi kršćanin bio naveden da se odrekne kršćanstva njegovim argumentima protiv njega, izvan je svake sumnje da bi on, zajedno sa svojom kršćanskom vjerom, odbacio upravo ono učenje od kojega on kaže da nijedan kršćanin i nijedan čovjek ne bi smio nikada odstupiti. Ali mislim da je Kelza u obzirnosti prema svojim bližnjima daleko nadmašio Krizip u svojoj raspravi O svladavanju strasti. Jer kada je nastojao primijeniti lijekove na afekte i strasti koje tlače i rastrojavaju ljudski duh, nakon što je upotrijebio takve argumente koji su mu se činili snažnima, nije se ustručavao upotrijebiti na drugom i trećem mjestu druge koje sam nije odobravao. »Jer«, kaže on, »ako bi itko smatrao da postoje tri vrste dobra, moramo nastojati regulirati strasti u skladu s tom pretpostavkom, i ne smijemo previše radoznalo ispitivati mišljenja koja neka osoba ima u vrijeme dok je pod utjecajem strasti, da ne bi, ako predugo odgađamo u svrhu obaranja mišljenja kojima je um opsjednut, prilika za liječenje strasti prošla.« I dodaje: »Tako, pretpostavljajući da je užitak najviše dobro, ili da je onoga mišljenja čiji je um bio pod vlašću strasti, ne bismo mu ništa manje trebali pružiti pomoć i pokazati da je, čak i na načelu da je užitak najviše i konačno dobro čovjeka, svaka strast nedopuštena.« I Kelzo je, na sličan način, nakon što je prihvatio učenje »da će pravednici biti blaženi, a zli će trpjeti vječne kazne«, trebao slijediti svoju temu, i nakon što je iznio ono što mu se činilo glavnim argumentom, trebao je nastaviti dokazivati i nametati daljnjim razlozima istinu da će nepravednici sigurno trpjeti vječnu kaznu, a oni koji vode dobar život biti blaženi.

52. poglavlje

Jer mi koji smo bili uvjereni mnogim, dapače bezbrojnim argumentima da vodimo kršćanski život, posebno smo željni dovesti sve ljude što je više moguće do prihvaćanja cijeloga sustava kršćanske istine, ali kada sretnemo osobe koje su pristrane zbog kleveta iznesenih protiv kršćana, i koje, zbog predodžbe da su kršćani bezbožan narod, ne žele slušati nikoga tko im nudi pouku u načelima božanske riječi, tada, na zajedničkim načelima čovječnosti, nastojimo prema svojim najboljim sposobnostima uvjeriti ih u učenje o kazni zlih, i potaknuti čak i one koji ne žele postati kršćani da prihvate tu istinu. I tako smo željni uvjeriti ih u nagrade za ispravan život, kada vidimo da se mnoge stvari koje mi naučavamo o zdravom moralnom životu također naučavaju od neprijatelja naše vjere. Jer vidjet ćete da oni nisu u potpunosti izgubili opće pojmove o ispravnom i pogrešnom, o dobru i zlu. Neka svi ljudi, dakle, kada gledaju na svemir, promatraju neprestano kruženje nepogrešivih zvijezda, obrnuto kretanje planeta, sastav atmosfere i njezinu prilagodbu potrebama životinja, a osobito čovjeka, sa svim bezbrojnim napravama za dobrobit čovječanstva, i tada, nakon što tako razmotre red svemira, neka se čuvaju činiti išta što je neugodno Stvoritelju ovoga svemira, duše i njezina razumnog načela, i neka budu sigurni da će kazna biti nanesena zlima, a nagrade će biti podijeljene pravednima od Onoga koji postupa sa svakim onako kako zaslužuje, i koji će odmjeriti Svoje nagrade prema dobru koje je svatko učinio i prema računu o sebi koji je u stanju dati. I neka svi ljudi znaju da će dobri biti uzdignuti u više stanje, a da će zli biti predani patnjama i mukama, kao kazni za svoju razuzdanost i pokvarenost, svoj kukavičluk, plašljivost i sve svoje ludosti.

53. poglavlje

Rekavši toliko o ovoj temi, prijeđimo na drugu Kelzovu tvrdnju: »Budući da su ljudi rođeni sjedinjeni s tijelom, bilo da to odgovara redu svemira, ili da na taj način trpe kaznu za grijeh, ili zato što je duša pritisnuta određenim strastima dok se od njih ne očisti u određeno vremensko razdoblje, jer, prema Empedoklu, cijelo čovječanstvo mora biti prognano iz boravišta blaženih tijekom 30.000 vremenskih razdoblja, moramo stoga vjerovati da su oni povjereni određenim bićima kao čuvarima ove tamnice.« Primijetit ćete da Kelzo u ovim primjedbama govori o tako važnim stvarima jezikom sumnjičavog ljudskog nagađanja. On također dodaje razna mišljenja o podrijetlu čovjeka i pokazuje znatnu nesklonost da bilo koje od tih mišljenja proglasi lažnim. Kada je jednom došao do zaključka da niti neselektivno prihvaća niti nepromišljeno odbacuje mišljenja koja su imali stari, ne bi li bilo u skladu s tim istim pravilom prosuđivanja da je, kada se našao neraspoložen vjerovati učenjima koja su naučavali židovski proroci i Isus, u najmanju ruku držao njih kao pitanja otvorena za ispitivanje? I ne bi li trebao razmotriti je li vrlo vjerojatno da bi narod koji je vjerno služio Svevišnjemu Bogu, i koji se često susretao s bezbrojnim opasnostima, pa čak i smrću, radije nego da žrtvuje čast Božju i ono što su vjerovali da su objave Njegove volje, bio potpuno zanemaren od Boga? Ne bi li se radije trebalo smatrati vjerojatnim da je narod koji je prezirao napore ljudske umjetnosti da prikaže Božansko Biće, nego se radije trudio uzdići u mislima do spoznaje Svevišnjega, bio povlašten nekom objavom od Njega samoga? Osim toga, trebao je razmotriti da će zajednički Otac i Stvoritelj svih, koji vidi i čuje sve stvari, i koji dolično cijeni namjeru svakoga čovjeka koji Ga traži i želi Mu služiti, udijeliti i njima neke od blagodati Svoje vladavine, i dat će im proširenje one spoznaje o Sebi koju im je jednom podario. Da su se toga sjetili Kelzo i ostali koji mrze Mojsija i židovske proroke, i Isusa, i Njegove vjerne učenike, koji su toliko pretrpjeli radi Njegove riječi, ne bi tako pogrdno govorili o Mojsiju, i prorocima, i Isusu, i Njegovim apostolima, i ne bi izdvojili za svoj prezir Židove iznad svih naroda na zemlji, i rekli da su gori čak i od Egipćana, naroda koji je, bilo iz praznovjerja ili nekog drugog oblika zablude, išao onoliko daleko koliko je mogao u ponižavanju Božanskoga Bića na razinu nerazumnih zvijeri. I mi pozivamo na ispitivanje, ne kao da želimo ikoga navesti na sumnju u pogledu istina kršćanstva, nego kako bismo pokazali da bi bilo bolje za one koji na svaki način pogrdno govore o učenjima kršćanstva, u najmanju ruku odgoditi svoj sud, a ne tako nepromišljeno iznositi o Isusu i Njegovim apostolima takve stvari koje ne znaju, i koje ne mogu dokazati, bilo onim što stoici nazivaju »shvaćajućom percepcijom«, ili bilo kojim drugim metodama koje koriste različite sekte filozofa kao kriterije istine.

54. poglavlje

Kada Kelzo dodaje: »Moramo stoga vjerovati da su ljudi povjereni određenim bićima koja su čuvari ove tamnice«, naš je odgovor da su duše onih koje Jeremija naziva »sužnjima zemlje«, kada su revne u težnji za krepošću, čak i u ovome životu izbavljene iz ropstva zla, jer je Isus to objavio, kao što je davno prije Njegova dolaska prorekao prorok Izaija, kada je rekao da će »sužnji izaći, i oni koji su bili u tami pokazat će se«. I sam Isus, kao što je Izaija također prorekao o Njemu, ustao je kao »svjetlo onima koji sjeđahu u tami i u sjeni smrti«, tako da stoga možemo reći: »Raskinimo njihove okove i zbacimo s sebe njihova užeta.« Da su Kelzo i oni koji su mu slični protivnici nama bili u stanju proniknuti u dubine evanđeoskih izvještaja, ne bi nam savjetovali da se pouzdamo u ona bića koja oni nazivaju »čuvarima tamnice«. U Evanđelju je zapisano da je jedna žena bila zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti. A kada ju je Isus ugledao i uvidio iz kojega je razloga bila zgrbljena, rekao je: »Nije li ovu kćer Abrahamovu, koju je Sotona svezao, evo, već osamnaest godina, trebalo odriješiti od ove veze u dan subotnji?« A koliko je drugih još uvijek pognuto i svezano od Sotone, koji ih sprječava da uopće pogledaju gore, i koji bi htio da i mi gledamo dolje! I nitko ih ne može podići, osim Riječi, koja je došla po Isusu Kristu, i koja je ranije nadahnjivala proroke. I Isus je došao osloboditi one koji su bili pod vlašću đavla, i govoreći o njemu, rekao je s onom dubinom značenja koja je karakterizirala Njegove riječi: »Sada je knez ovoga svijeta osuđen.« Mi se, dakle, ne prepuštamo nikakvim neutemeljenim klevetama protiv demona, nego osuđujemo njihovo djelovanje na zemlji kao razorno za čovječanstvo, i pokazujemo da, pod krinkom proročišta i tjelesnih ozdravljenja, i takvih drugih sredstava, oni nastoje odvojiti od Boga dušu koja se spustila u ovo »tijelo poniženja«, a oni koji osjećaju to poniženje uzvikuju: »Jadan li sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od tijela ove smrti?« Nije, dakle, uzalud što svoja tijela izlažemo udarcima i mučenjima, jer sigurno nije uzalud da čovjek podnese takve patnje, ako tim putem može izbjeći pridavanje imena bogova onim zemaljskim duhovima koji se ujedinjuju sa svojim štovateljima kako bi ga doveli do uništenja. Doista, smatramo i razumnim samim po sebi i ugodnim Bogu trpjeti bol radi kreposti, podvrgnuti se mučenju radi pobožnosti, pa čak i pretrpjeti smrt radi svetosti, jer »dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih«, i tvrdimo da je nadvladati ljubav prema životu uživanje velikoga dobra. Ali kada nas Kelzo uspoređuje s ozloglašenim zločincima, koji pravedno trpe kaznu za svoje zločine, i ne ustručava se staviti tako hvalevrijednu svrhu kao što je ona koju mi postavljamo pred sebe na istu razinu s tvrdoglavošću zločinaca, on sebe čini bratom i suputnikom onih koji su Isusa ubrojili među zločince, ispunjavajući Pismo koje kaže: »Među zlikovce bi ubrojen.«

55. poglavlje

Kelzo dalje kaže: »Oni moraju birati između dvije alternative. Ako odbijaju iskazati dužnu službu bogovima i poštovati one koji su postavljeni nad ovom službom, neka ne dolaze do muškosti, niti se žene, niti imaju djecu, niti uopće sudjeluju u životnim poslovima, nego neka odu odavde što brže i ne ostave nikakvo potomstvo za sobom, kako bi takva rasa izumrla s lica zemlje. Ili, s druge strane, ako će uzimati žene, i odgajati djecu, i kušati plodove zemlje, i sudjelovati u svim blagodatima života, i podnositi njegove određene žalosti (jer sama je narav dodijelila žalosti svim ljudima, jer žalosti moraju postojati, a zemlja je jedino mjesto za njih), tada moraju izvršavati životne dužnosti dok ne budu oslobođeni njegovih veza, i iskazivati dužnu čast onim bićima koja upravljaju poslovima ovoga života, ako ne žele pokazati nezahvalnost prema njima. Jer bilo bi nepravedno od njih, nakon što prime dobra koja oni dijele, ne platiti im nikakav danak zauzvrat.« Na to odgovaramo da nam se čini da nema dobroga razloga za naš odlazak s ovoga svijeta, osim kada to zahtijevaju pobožnost i krepost, kao kada, na primjer, oni koji su postavljeni kao suci, i misle da imaju vlast nad našim životima, stave pred nas alternativu ili da živimo kršeći Isusove zapovijedi, ili da umremo ako im ostanemo poslušni. Ali Bog nam je dopustio da se ženimo, jer nisu svi sposobni za viši, to jest, savršeno čist život, i Bog želi da odgajamo svu svoju djecu, a ne da uništavamo bilo koje potomstvo koje nam je dano Njegovom providnošću. I to nije u suprotnosti s našom namjerom da se ne pokoravamo demonima koji su na zemlji, jer, »obučeni u sveoružje Božje, stojimo« kao atleti pobožnosti protiv roda demona koji spletkare protiv nas.

56. poglavlje

Premda bi nas dakle Kelzo, po vlastitim riječima, »najvećom žurbom protjerao iz života«, kako bi »takav rod bio zatrt sa zemlje«, mi ćemo ipak, zajedno s onima koji štuju Stvoritelja, živjeti po Božjim zakonima, nikada ne pristajući pokoravati se zakonima grijeha. Stupat ćemo u brak ako želimo i odgajati djecu koja su nam u braku darovana; i ako ustreba, ne samo da ćemo blagovati životna dobra, nego ćemo i podnositi njemu određene žalosti kao kušnju za naše duše. Jer Božansko pismo običava na taj način govoriti o ljudskim nevoljama, kojima se, kao što se zlato kuša u ognju, tako kuša čovjekov duh te se nalazi dostojnim ili osude ili hvale. Za ono što Kelzo naziva zlima mi smo dakle spremni, te smo voljni reći: »IskuBackaj me, Gospodine, i ispitaj me; ognjem ispitaj bubrege moje i srce moje.« Jer »nitko se ne ovjenčava« ako se ovdje na zemlji, s ovim tijelom poniženja, »ne bori po propisu«. Nadalje, mi ne iskazujemo časti za koje se drži da pripadaju onima za koje Kelzo govori da su postavljeni nad zbivanjima ovoga svijeta. Jer mi se klanjamo Gospodinu Bogu svojemu i njemu jedinome služimo, te želimo biti nasljedovatelji Krista koji je, kada mu đavao reče: »Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice i pokloniš mi se«, odgovorio riječima: »Klanjaj se Gospodinu Bogu svojemu i njemu jedinomu služi!« Stoga ne iskazujemo čast za koju se drži da pripada onima koji su, po Kelzu, postavljeni nad zemaljskim stvarima; jer »nitko ne može služiti dvojici gospodara«, i mi »ne možemo služiti Bogu i bogatstvu«, odnosilo se to ime na jedno ili na više njih. Štoviše, ako netko »prestupajući Zakon obeščašćuje Zakonodavca«, čini nam se bjelodanim da je, ako su dva zakona, zakon Božji i zakon mamona, u potpunoj oprečnosti, bolje za nas da prestupanjem zakona mamona obeščastimo mamona, kako bismo vršenjem njegova zakona častili Boga, negoli da prestupanjem Božjega zakona obeščastimo Boga, kako bismo pokoravanjem zakonu mamona častili mamona.

Poglavlje 57.

Kelzo pretpostavlja da ljudi »ispunjavaju životne dužnosti sve dok se ne oslobode njegovih okova« onda kada, u skladu s općeprihvaćenim običajima, prinose žrtve svakom od bogova priznatih u državi; i ne uspijeva uvidjeti istinsku dužnost koja se ispunjava iskrenom pobožnošću. Mi naime kažemo da istinski ispunjava životne dužnosti onaj tko je svagda svjestan tko je njegov Stvoritelj i što je njemu milo, te tko u svemu postupa tako da ugodi Bogu. Kelzo nadalje želi da budemo zahvalni tim zlodusima, zamišljajući da smo im dužni prinose zahvalnice. No mi, premda priznajemo dužnost zahvalnosti, tvrdimo da ne pokazujemo nikakvu nezahvalnost odbijajući zahvaljivati bićima koja nam ne čine nikakvo dobro, nego se radije postavljaju protiv nas kada im niti žrtvujemo niti ih štujemo. Mnogo smo više zabrinuti da ne budemo nezahvalni Bogu, koji nas je obasuo svojim dobročinstvima, čije smo stvorenje, koji se brine za nas u kakvu se god stanju nalazili i koji nam je dao nadu u stvarnosti onkraj ovoga sadašnjeg života. A znamen zahvalnosti Bogu imamo u kruhu koji nazivamo euharistijom. Osim toga, kao što smo već prije pokazali, zlodusi nemaju vlast nad onim što je stvoreno za našu uporabu; stoga ne činimo nikakvo zlo kada blagujemo od stvorenoga, a ipak odbijamo prinositi žrtve bićima koja s time nemaju nikakve veze. Nadalje, kako znamo da nisu zlodusi, nego anđeli postavljeni nad plodovima zemlje i nad rađanjem životinja, njih hvalimo i blagoslivljamo kao one koje je Bog postavio nad onim što je potrebno našemu rodu; pa ipak ni njima nećemo dati čast koja pripada Bogu. Jer to ne bi bilo ugodno Bogu, niti bi bilo na kakvo zadovoljstvo samim anđelima kojima su te stvari povjerene. Štoviše, njima je mnogo milije ako se suzdržavamo od prinosa žrtava njima negoli ako ih prinosimo; jer oni nemaju nikakve želje za žrtvenim mirisima koji se uzdižu sa zemlje.

Poglavlje 58.

Kelzo dalje govori: »Neka se itko raspita kod Egipćana, pa će naći da je sve, čak i ono najneznatnije, povjereno brizi nekoga zloduha. Čovjekovo je tijelo podijeljeno na trideset i šest dijelova, i isto toliko zračnih demona postavljeno je da se brine za njega, pri čemu svaki vodi brigu o drugom dijelu, premda drugi taj broj drže mnogo većim. Svi ti zlodusi imaju na jeziku te zemlje zasebna imena; kao što su Hnumen, Hnahumen, Cnat, Sicat, Biu, Eru, Erebiu, Ramanor, Rejanoor i druga takva egipatska imena. Nadalje, njih zazivaju i bivaju izliječeni od bolesti pojedinih dijelova tijela. Što dakle priječi čovjeka da iskaže čast ovima ili drugima, ako bi radije bio zdrav negoli bolestan, radije uživao blagostanje negoli nevolju i bio koliko je god moguće oslobođen od svih pošasti i tegoba?« Na taj način Kelzo nastoji poniziti naše duše na štovanje zloduha, pod pretpostavkom da oni posjeduju naša tijela i da svaki od njih ima vlast nad pojedinim udom. I želi da na temelju toga položimo pouzdanje u te demone o kojima govori, i da im služimo, kako bismo bili zdravi a ne bolesni, imali blagostanje a ne nevolju, te koliko je god moguće izbjegli sve pošasti i nevolje. Čast Svevišnjega Boga, koja se ne može podijeliti niti s drugim dijeliti, on toliko malo cijeni da ne može povjerovati u Božju moć da, ako ga se zazove i uzvisi, onima koji mu služe dade snagu kojom se mogu obraniti od nasrtaja što ih demoni usmjeruju protiv pravednika. Jer on nikada nije vidio djelotvornost onih riječi: »u ime Isusovo«, kada ih izgovore istinski vjerni, kako izbavljaju mnoge od zloduha, opsjednuća i drugih pošasti.

Poglavlje 59.

Vjerojatno će se oni koji prihvaćaju Kelzova stajališta podsmjehnuti kada kažemo: »Da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika, i svaki jezik« privede k tome da »prizna: Gospodin je Isus Krist na slavu Boga Oca«. No premda se mogu rugati takvoj izjavi, primit će mnogo uvjerljivije dokaze u njezinu korist nego što ih Kelzo donosi u prilog Hnumenu, Hnahumenu, Cnatu, Sicatu i ostalima s egipatskoga popisa, koje spominje kao one koje se zaziva i koji liječe bolesti različitih dijelova ljudskoga tijela. I promotrite kako nas, nastojeći nas odvratiti od naše vjere u Boga svega stvorenoga po Isusu Kristu, potiče da se radi dobrobiti svojih tijela uzdamo u trideset i šest barbarskih zloduha, koje samo egipatski magi zazivaju na neki nepoznat način i zauzvrat nam obećavaju velika dobročinstva. Prema Kelzu bi dakle za nas bilo bolje da se sada predamo magiji i čaranju negoli da prigrlimo kršćanstvo, te da položimo vjeru u bezbrojno mnoštvo zloduha negoli u svemogućega, živoga Boga koji se sam objavljuje, koji se očitovao po Onome koji je svojom velikom snagom proširio istinska načela svetosti među svim ljudima diljem svijeta; da, mogu dodati bez pretjerivanja, On je to znanje dao svim bićima posvuda koja su obdarena razumom i kojima je potrebno izbavljenje od pošasti i pokvarenosti grijeha.

Poglavlje 60.

Kelzo ipak, sumnjajući da smisao takva nauka kakav ovdje iznosi vodi k magiji, te pribojavajući se da bi iz tih tvrdnji mogla proizići šteta, dodaje: »Ipak se valja čuvati da se tko, navikavajući svoj um na te stvari, ne bi previše njima zaokupio, i da mu se, zbog pretjerane brige za tijelo, um ne bi odvratio od viših stvarnosti te ih prepustio zaboravu. Jer možda ne bismo smjeli prezreti mišljenje onih mudraca koji kažu da je većina zemaljskih zloduha zaokupljena tjelesnim užicima, krvlju, mirisima, ugodnim zvucima i drugim takvim osjetilnim stvarima; i stoga oni nisu kadri učiniti više doli izliječiti tijelo, ili proreći sudbinu ljudima i gradovima, te činiti druge takve stvari koje se odnose na ovaj smrtni život.« Ako dakle postoji tako opasna sklonost u tome smjeru, kako i sam neprijatelj Božje istine priznaje, koliko li je bolje izbjeći svaku opasnost od pretjeranoga predavanja vlasti takvih zloduha, od odvraćanja od viših stvarnosti i dopuštanja da one padnu u zaborav zbog pretjerane pažnje posvećene tijelu; povjeravajući se Svevišnjemu Bogu po Isusu Kristu, koji nam je dao takvu pouku, i proseći od njega svu pomoć i zaštitu svetih i dobrih anđela, kako bi nas obranili od zemaljskih duhova usmjerenih na požudu, krv, žrtvene mirise, neobične zvukove i druge osjetilne stvari! Jer čak i po Kelzovu priznanju, oni ne mogu učiniti ništa više doli izliječiti tijelo. No doista, rekao bih da uopće nije sigurno mogu li ti zlodusi, ma koliko ih se štovalo, čak i tijelo izliječiti. No tražeći oporavak od bolesti, čovjek mora ili slijediti običniji i jednostavniji način te se utjecati liječničkom umijeću; ili se, ako želi ići onkraj uobičajenih načina koje prihvaćaju ljudi, mora uzdići do višega i boljega puta traženja blagoslova Onoga koji je Bog nad svime, kroz pobožnost i molitve.

Poglavlje 61.

Jer prosudi u sebi koje će raspoloženje uma biti prihvatljivije Svevišnjemu, čija je moć vrhovna i sveopća i koji svime upravlja na dobrobit čovječanstva u tijelu, u umu i u izvanjskim stvarima: ono čovjeka koji se u svemu predaje Bogu, ili onoga koji je radoznalo znatiželjan glede imena zloduha, njihovih moći i djelovanja, zaklinjanja, trava koje im pripadaju i kamenja s na njima urezanim natpisima koji simbolički ili na drugi način odgovaraju njihovu predajom prenesenom obliku? I najmanje razumnomu jasno je da će raspoloženje čovjeka koji je bezazlen i nije sklon radoznalim istraživanjima, nego je u svemu predan božanskoj volji, biti najugodnije Bogu i svima onima koji su Bogu slični; a raspoloženje čovjeka koji se radi tjelesnoga zdravlja, tjelesnoga užitka i izvanjskoga blagostanja bavi imenima zloduha te ispituje kakvim će ih zaklinjanjima umiriti, Bog će osuditi kao zlo i bezbožno, i primjerenije naravi zloduha negoli ljudi, te će biti predan zlodusima da ga rastrgaju i na druge načine muče. Jer vjerojatno je da oni, budući da su opaka stvorenja i, kako Kelzo priznaje, odani krvi, žrtvenim mirisima, ugodnim zvucima i sličnome, neće održati svoja najsvečanija obećanja onima koji ih time opskrbljuju. Jer ako drugi zazovu njihovu pomoć protiv onih koji su ih već prije zazvali, te kupe njihovu naklonost većom količinom krvi, mirisa i takvih prinosa kakve zahtijevaju, oni će stati na stranu protiv onih koji su im još jučer žrtvovali i ugodne prinose prikazivali.

Poglavlje 62.

U jednom prijašnjem odlomku Kelzo je opširno govorio o proročištima i upućivao nas na njihove odgovore kao na glas bogova; no sada se ispravlja i priznaje da su »oni koji proriču sudbine ljudi i gradova i bave se smrtnim stvarima zemaljski duhovi, koji su predani putenoj požudi, krvi, mirisima, ugodnim zvucima i drugim takvim stvarima, te se nisu kadri uzdići iznad tih osjetilnih predmeta«. Možda nas je, kada smo se usprotivili Kelzovu teološkom nauku o proročištima i časti koja se iskazuje onima koje nazivaju bogovima, netko mogao osumnjičiti za bezbožnost kada smo tvrdili da su to smicalice demonskih sila kako bi odvukle ljude u tjelesno ugađanje. No svatko tko je gajio takvu sumnju protiv nas, može sada povjerovati da su tvrdnje koje su iznijeli kršćani bile utemeljene, kada vidi navedeni odlomak iz spisa onoga koji je otvoreni protivnik kršćanstva, ali koji sada naposljetku piše kao netko koga je nadvladao duh istine. Premda dakle Kelzo kaže da im »moramo prinositi žrtve utoliko ukoliko su nam od koristi, jer prinositi ih bez razlike razum ne dopušta«, ipak ne smijemo prinositi žrtve zlodusima odanima krvi i mirisima; niti se Božansko Biće u našim umovima smije oskvrnjivati spuštanjem na razinu opakih zloduha. Da je Kelzo pažljivo odvagnuo značenje riječi »korisno« i uzeo u obzir da se najistinskija korist nalazi u kreposti i kreposnu djelovanju, ne bi izraz »ukoliko je korisno« primijenio na službu takvim zlodusima, kakvima ih je sam priznao. Ako bi nam dakle zdravlje tijela i uspjeh u životu trebali doći pod uvjetom služenja takvim zlodusima, radije bismo izabrali bolest i nesreću praćenu sviješću da smo doista odani Božjoj volji. Jer to je poželjnije negoli biti smrtno bolestan u umu i jadan zbog odvojenosti i odbačenosti od Boga, premda zdrav u tijelu i obilat zemaljskim blagostanjem. I radije bismo pošli po pomoć Onome koji ne traži baš ništa drugo doli dobrobit ljudi i svih razumnih stvorenja, negoli onima koji uživaju u krvi i žrtvenim mirisima.

Poglavlje 63.

Rekavši toliko toga o zlodusima i o njihovoj sklonosti prema krvi i mirisu žrtava, Kelzo dodaje, kao da želi povući optužbu koju je iznio: »Pravednije je mišljenje da demoni ništa ne žele i ništa ne trebaju, nego da nalaze ugodu u onima koji prema njima vrše dužnosti pobožnosti.« Da je Kelzo vjerovao da je to istina, trebao je to reći umjesto svojih prethodnih tvrdnji. No doista, Bog i njegov jedinorođeni Sin, Istina, nikada posve ne napuštaju ljudsku narav. Zato je čak i Kelzo rekao istinu kada je ustvrdio da zlodusi nalaze ugodu u krvi i dimu žrtava; premda, pod utjecajem vlastite zle naravi, ponovno upada u svoje zablude te uspoređuje demone s ljudima koji strogo izvršavaju svaku dužnost, čak i prema onima koji ne pokazuju nikakvu zahvalnost; dok prema onima koji su zahvalni obiluju djelima dobrohotnosti. Ovdje mi se čini da Kelzo upada u pomutnju. U jedan čas njegov je sud pomračen utjecajem zloduha, a u drugi se oporavlja od njihove obmanjujuće moći i zadobiva neke tračke istine. Jer ponovno dodaje: »Nikada i ni na koji način ne smijemo ispustiti Boga iz vida, bilo danju bilo noću, bilo javno bilo u tajnosti, bilo riječju bilo djelom, nego u svemu što činimo ili od čega se suzdržavamo.« To jest, kako ja to razumijem, što god činili javno, u svim našim djelima, u svim našim riječima, »neka duša bude neprestano upravljena k Bogu«. Pa ipak ponovno, kao da je, nakon raspravljanja protiv bezumnih nadahnuća zloduha, njima posve svladan, dodaje: »Ako je tako, kakva je šteta u pridobivanju naklonosti zemaljskih vladara, bilo da su naravi drukčije od naše, bilo da su ljudski knezovi i kraljevi? Jer ovi su svoje dostojanstvo zadobili posredovanjem zloduha.« U ranijem dijelu Kelzo je učinio sve što je mogao kako bi ponizio naše duše na štovanje zloduha; a sada želi da tražimo naklonost kraljeva i knezova, o kojima, budući da su svijet i sva povijest puni njih, ne smatram potrebnim navoditi primjere.

Poglavlje 64.

Postoji dakle Jedan čiju bismo naklonost trebali tražiti i kojemu bismo se trebali moliti da nam bude milostiv, Svevišnji Bog, čija se naklonost stječe pobožnošću i vršenjem svake kreposti. A ako bi on htio da tražimo naklonost drugih nakon Svevišnjega Boga, neka uzme u obzir da, kao što gibanje sjene prati gibanje tijela koje je baca, tako na sličan način slijedi da, kada imamo Božju naklonost, imamo i naklonost svih anđela i duhova koji su Božji prijatelji. Jer oni znaju tko je dostojan božanskoga odobravanja, i ne samo da su im naklonjeni, nego i surađuju s njima u njihovim nastojanjima da ugode Bogu: traže njegovu milost u njihovu korist; sa svojim molitvama sjedinjuju vlastite molitve i zagovore za njih. Možemo doista smjelo reći da ljudi koji teže za boljim stvarnostima imaju, kada se mole Bogu, desetke tisuća svetih sila na svojoj strani. One se, čak i kada ih se ne moli, mole s njima, donose pomoć našemu smrtnom rodu i, ako tako smijem reći, prihvaćaju oružje uz njega: jer vide zloduhe kako ratuju i najžešće se bore protiv spasenja onih koji se posvećuju Bogu i preziru neprijateljstvo zloduha; vide ih divlje u njihovoj mržnji prema čovjeku koji im odbija služiti krvlju i žrtvenim dimom, nego radije na svaki način, riječju i djelom, nastoji biti u miru i jedinstvu sa Svevišnjim po Isusu, koji je natjerao u bijeg mnoštva zloduha kada je obilazio »liječeći« i izbavljajući »sve koje đavao bijaše tlačio«.

Poglavlje 65.

Nadalje, valja nam prezreti dodvoravanje kraljevima ili bilo kojim drugim ljudima, ne samo ako se njihova naklonost treba zadobiti ubojstvima, razvratom ili djelima okrutnosti, nego čak i ako uključuje bezbožnost prema Bogu ili bilo kakve ropske izraze laskanja i ulagivanja, što je nedostojno hrabrih i kreposnih ljudi koji teže uz ostale svoje vrline pridružiti onu najvišu vrlinu, strpljivost i jakost. No dok ne činimo ništa što bi se protivilo zakonu i riječi Božjoj, nismo toliko bezumni da bismo na sebe navlačili gnjev kraljeva i knezova, koji bi nam donio patnje i muke, ili čak smrt. Jer čitamo: »Svaka duša neka se podlaže višim vlastima. Jer nema vlasti doli od Boga: one što postoje, od Boga su postavljene. Tko se dakle suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi suprotstavlja.« Te smo riječi u svojem tumačenju Poslanice Rimljanima, prema svojim silama, potanko objasnili i na različite načine primijenili; no za sada smo ih uzeli u njihovu očitijem i općeprihvaćenom značenju kako bismo odgovorili na Kelzovu tvrdnju da »kraljevi nisu uzdignuti na svoje kraljevsko dostojanstvo bez moći demona«. Ovdje bi se moglo mnogo reći o postavljanju kraljeva i vladara, jer je to široka tema koja obuhvaća i one vladare koji vladaju okrutno i tiranski, kao i one koji kraljevsku službu koriste kao sredstvo za prepuštanje raskoši i grešnim nasladama. Stoga ćemo za sada prijeći preko potpunog razmatranja ovog predmeta. Ipak, nikada se nećemo zaklinjati »kraljevom sudbinom« niti bilo čime drugim što se smatra ravnim Bogu. Jer ako riječ »sudbina« nije ništa drugo doli izraz za nesiguran tijek događaja, kako neki govore, premda se čini da nisu složni, ne zaklinjemo se kao Bogom onim što ne postoji, kao da doista postoji i može nešto učiniti, kako se ne bismo zakletvom vezali za stvari koje nemaju postojanja. Ako je pak, s druge strane (kako misle drugi, koji kažu da je zaklinjanje sudbinom rimskoga cara zaklinjanje njegovim demonom), ono što se naziva kraljevom sudbinom u vlasti demona, tada u tom slučaju radije moramo umrijeti nego se zakleti zlim i podmuklim demonom, koji često griješi zajedno s čovjekom kojega zaposjedne, i griješi još više od njega.

Poglavlje 66

Tada Kelzo, po uzoru na one koji su pod utjecajem demona, čas dolazeći k sebi, čas ponovno posrćući, kao da opet dolazi k razumu, veli: »Ako bi se pak nekom štovatelju Boga zapovjedilo da učini što bezbožno ili da kaže što nisko, takva se zapovijed nipošto ne smije poslušati; nego valja podnijeti svaku vrstu muka ili se podvrgnuti bilo kakvoj smrti radije nego reći ili čak pomisliti išta nedostojno Boga.« No opet, iz nepoznavanja naših načela i u potpunoj pomutnji misli, kaže: »Ali ako vam tko zapovjedi da slavite sunce ili da pjevate radosnu pobjedničku pjesmu u hvalu Minervi, činit će se da slaveći njihove hvale iskazujete još veću hvalu Bogu; jer pobožnost, protežući se na sve stvari, postaje savršenija.« Na to je naš odgovor da ne čekamo nikakvu zapovijed da bismo slavili sunce; jer smo poučeni govoriti dobro ne samo o onim stvorenjima koja su poslušna volji Božjoj, nego čak i o svojim neprijateljima. Stoga hvalimo sunce kao slavno djelo Božje, koje se pokorava njegovim zakonima i sluša poziv: »Hvalite Gospodina, sunce i mjeseče«, te svim svojim snagama objavljujte hvale Oca i Stvoritelja svega. Minerva pak, koju Kelzo svrstava uz sunce, predmet je raznih grčkih mitova, sadržavali oni u sebi kakvo skriveno značenje ili ne. Kažu da je Minerva iskočila potpuno naoružana iz Jupiterova mozga; da je, kad ju je progonio Vulkan, pobjegla od njega da sačuva svoju čast; te da je iz sjemena koje je u žaru Vulkanove požude palo na tlo izraslo dijete koje je Minerva othranila i nazvala Erihtonije,

»Koji dugovaše uzgoj modrookoj djevi,

Ali iz plodne brazde uze svoje rođenje,

Moćni izdanak hraniteljice zemlje.«

Očito je dakle da bismo, ako prihvatimo Minervu kao kćer Jupiterovu, morali prihvatiti i mnoge bajke i izmišljotine koje ne može dopustiti nitko tko odbacuje basne i traži istinu.

Poglavlje 67

A što se tiče shvaćanja tih mitova u prenesenom smislu i smatranja Minerve slikom razboritosti, neka netko pokaže koje su stvarne činjenice njezine povijesti na kojima se ta alegorija temelji. Jer, pod pretpostavkom da su Minervi, kao ženi iz davnih vremena, čast iskazivali oni koji su za svoje sljedbenike uspostavili otajstva i obrede, želeći da se njezino ime slavi kao ime božice, mnogo nam je više zabranjeno iskazivati božanske počasti Minervi, ako nam nije dopušteno klanjati se tako slavnom biću kao što je sunce, premda smijemo slaviti njegov sjaj. Kelzo doista veli da »čini se da iskazujemo veću čast velikome Bogu kada pjevamo hvalospjeve u čast suncu i Minervi«; no mi znamo da je upravo suprotno. Jer hvalospjeve pjevamo samo Svevišnjemu i njegovu Jedinorođencu, koji je Riječ i Bog; i hvalimo Boga i njegova Jedinorođenca, kao što to čine i sunce, mjesec, zvijezde i sva vojska nebeska. Jer svi oni tvore božanski zbor te se sjedinjuju s pravednicima među ljudima slaveći hvale Svevišnjega Boga i njegova Jedinorođenca. Već smo rekli da se ne smijemo zaklinjati ljudskim kraljem niti onim što se naziva »kraljevom sudbinom«. Stoga nam nije potrebno ponovno pobijati ove tvrdnje: »Ako vam se zapovjedi da se zakunete ljudskim kraljem, u tome nema ničega lošeg. Jer njemu je dano sve što je na zemlji; i što god primate u ovom životu, primate od njega.« Mi međutim poričemo da je sve što je na zemlji dano kralju ili da sve što primamo u ovom životu primamo od njega. Jer što god primamo pravo i časno, primamo od Boga i po njegovoj providnosti, kao zrele plodove i »kruh što krijepi srce čovječje, i plemenitu lozu, i vino što veseli srce čovjeku«. I nadalje, plod masline, da mu se lice sjaji, imamo od providnosti Božje.

Poglavlje 68

Kelzo nastavlja govoreći: »Ne smijemo biti neposlušni drevnom piscu koji je davno rekao: ›Neka jedan bude kralj, koga postavi sin lukavoga Saturna‹«, te dodaje: »Ako odbacite ovo pravilo, s pravom ćete zbog toga trpjeti od kraljeve ruke. Jer ako bi svi činili isto što i vi, ništa ga ne bi spriječilo da ostane u potpunoj samoći i napuštenosti, a poslovi bi na zemlji pali u ruke najdivljijih i najbezakoničnijih barbara; i tada među ljudima više ne bi ostalo ništa od slave vaše religije niti od istinske mudrosti.« Ako dakle »ima biti jedan gospodar, jedan kralj«, to ne smije biti onaj »koga postavi sin lukavoga Saturna«, nego onaj komu je vlast dao Onaj koji »kraljeve obara i kraljeve postavlja«, i koji »u pravo vrijeme podiže na zemlji čovjeka od koristi«. Jer kraljeve ne postavlja onaj sin Saturnov koji je, prema grčkoj basni, svoga oca srušio s prijestolja i strovalio ga u Tartar (kakvo god tumačenje dali toj alegoriji), nego Bog koji svime upravlja i mudro uređuje sve što pripada postavljanju kraljeva. Mi stoga odbacujemo pravilo sadržano u stihu:

»Koga postavi sin lukavoga Saturna«;

jer znamo da nijedan bog niti otac boga nikada ne smišlja ništa opako ili lukavo. No daleko smo od toga da odbacimo pojam providnosti i to da se stvari događaju izravno ili neizravno djelovanjem providnosti. I kralj nam neće »nanijeti zasluženu kaznu« ako kažemo da mu kraljevstvo nije dao sin lukavoga Saturna, nego Onaj koji »kraljeve obara i postavlja«. I kamo sreće da svi slijede moj primjer odbacujući Homerovo pravilo, držeći se božanskoga podrijetla kraljevstva i obdržavajući zapovijed da se poštuje kralj! U tim okolnostima kralj neće »ostati u potpunoj samoći i napuštenosti«, niti će »poslovi svijeta pasti u ruke najbezbožnijih i najdivljijih barbara«. Jer ako, po Kelzovim riječima, »budu činili kao ja«, tada je očito da će čak i barbari, kada se pokore riječi Božjoj, postati najposlušniji zakonu i najčovječniji; i svaki će oblik bogoštovlja biti uništen osim Kristove vjere, koja će jedina prevladati. I doista će jednoga dana pobijediti, kako njezina načela iz dana u dan sve više osvajaju umove ljudi.

Poglavlje 69

Kelzo tada, kao da ne opaža da govori nešto nespojivo s riječima koje je upravo upotrijebio: »ako bi svi činili isto što i vi«, dodaje: »Zasigurno ne tvrdite da će, ako Rimljani, u skladu s vašom željom, zanemare svoje uobičajene dužnosti prema bogovima i ljudima te stanu štovati Svevišnjega, ili kako ga već želite nazvati, on sići i boriti se za njih, tako da im ne bude potrebna nikakva druga pomoć osim njegove. Jer taj isti Bog, kako i sami kažete, obećao je nekoć to i mnogo više onima koji su mu služili, pa pogledajte kako je pomogao njima i vama! Oni, umjesto da budu gospodari čitava svijeta, ostadoše bez ijednoga pedlja zemlje ili doma; a što se vas tiče, ako tko od vas prekrši zakon makar i u tajnosti, traži ga se i kažnjava smrću.« Budući da je postavljeno pitanje: »Što bi se dogodilo ako bi se Rimljane uvjerilo da prihvate kršćanska načela, da prezru dužnosti koje se iskazuju priznatim bogovima i ljudima te da štuju Svevišnjega?«, ovo je moj odgovor na to pitanje. Mi kažemo: »ako se dvojica« od nas »na zemlji jednodušno slože o bilo čemu što zaištu, bit će im od Oca« pravednih »koji je na nebesima«; jer Bog se raduje slozi razumnih bića, a odvraća se od nesloge. A što tek trebamo očekivati ako se ne složi samo nekolicina, kao sada, nego cijelo Rimsko Carstvo? Jer oni će se moliti Riječi, koja je nekoć rekla Hebrejima kad su ih progonili Egipćani: »Gospodin će se boriti za vas, a vi samo budite mirni«; i ako se svi jednodušno sjedine u molitvi, moći će natjerati u bijeg daleko više neprijatelja nego oni koji su bili poraženi molitvom Mojsija kada je zavapio Gospodinu i onih koji su molili s njim. Ako se pak nije obistinilo ono što je Bog obećao onima koji čuvaju njegov zakon, razlog neispunjenja ne treba pripisivati Božjoj nevjernosti. Nego je on ispunjenje svojih obećanja uvjetovao određenim uvjetima, naime da obdržavaju njegov zakon i žive po njemu; i ako Židovima nije preostao ni komadić zemlje ni boravište, premda su primili ta uvjetovana obećanja, sva krivnja leži na njihovim zlodjelima, a osobito na njihovoj krivnji u postupanju s Isusom.

Poglavlje 70

No ako svi Rimljani, prema Kelzovoj pretpostavci, prigrle kršćansku vjeru, oni će, kada se budu molili, nadvladati svoje neprijatelje; ili točnije, uopće neće ratovati, čuvani onom božanskom silom koja je obećala spasiti pet čitavih gradova radi pedeset pravednika. Jer Božji su ljudi uistinu sol zemlje: oni čuvaju poredak svijeta, a društvo se drži na okupu sve dok je sol nepokvarena: jer »ako sol obljutavi, nije više ni za zemlju ni za gnojište, nego se izbaci da je ljudi pogaze. Tko ima uši, neka čuje« značenje ovih riječi. Kad Bog napasniku dopusti da nas progoni, tada trpimo progonstvo; a kad Bog želi da budemo slobodni od trpljenja, čak i usred svijeta koji nas mrzi, uživamo čudesan mir, uzdajući se u zaštitu Onoga koji je rekao: »Hrabri budite, ja sam pobijedio svijet.« I uistinu, On je pobijedio svijet. Zato svijet prevladava samo onoliko koliko je po volji Onoga koji je od Oca primio vlast da pobijedi svijet; i iz njegove pobjede crpimo hrabrost. Ako bi On i htio da se ponovno borimo i hrvamo za svoju vjeru, neka neprijatelj pođe na nas, a mi ćemo im reći: »Sve mogu u Isusu Kristu, Gospodinu našem, koji mi daje snagu.« Jer od »dva vrapca što se prodaju za novčić«, kako kaže Pismo, »nijedan ne pada na zemlju bez Oca našega nebeskoga«. I tako potpuno božanska providnost obuhvaća sve stvari da On čak i vlasi na našoj glavi ima sve izbrojene.

Poglavlje 71

Kelzo se opet, po svom običaju, zapleće i pripisuje nam stvari koje nitko od nas nikada nije napisao. Njegove su riječi: »Zasigurno je nepodnošljivo da govorite kako ćete, ako naši sadašnji vladari prigrlivši vaša mišljenja padnu u neprijateljske ruke, ipak moći uvjeriti one koji budu vladali nakon njih; a nakon što i ovi padnu, uvjerit ćete njihove nasljednike i tako dalje, sve dok napokon, kada svi koji su popustili vašem uvjeravanju budu zarobljeni, ne ustane neki razborit vladar s predviđanjem onoga što se sprema, te vas sve potpuno ne uništi prije nego što i sam propadne.« Nema potrebe odgovarati na te tvrdnje: jer nitko od nas ne govori o našim sadašnjim vladarima da ćemo, ako prigrle naša mišljenja i padnu u neprijateljske ruke, moći uvjeriti njihove nasljednike; a kada i oni budu zarobljeni, one koji dođu poslije njih, i tako redom. No na čemu on temelji tvrdnju da će, kada niz onih koji su popustili našem uvjeravanju padne u ropstvo jer nisu odbili neprijatelja, ustati neki razborit vladar s predviđanjem onoga što se sprema i potpuno nas uništiti? Čini mi se da on ovdje uživa u izmišljanju i izricanju najluđih besmislica.

Poglavlje 72

Zatim kaže: »Kad bi bilo moguće«, dajući ujedno do znanja kako smatra da bi to bilo najpoželjnije, »da svi stanovnici Azije, Europe i Libije, Grci i barbari, sve do nakraj zemlje, dođu pod jedan zakon«; no smatrajući to posve nemogućim, dodaje: »Tko god to smatra mogućim, ne zna ništa.« Zahtijevalo bi to brižljivo razmatranje i podulje dokazivanje kako bi se pokazalo da je ne samo moguće, nego da će se doista zbiti da svi koji su obdareni razumom dođu pod jedan zakon. No ako se moramo osvrnuti na ovaj predmet, učinit ćemo to vrlo sažeto. Stojici doista drže da će se, kada nadvlada najjači od elemenata, sve stvari pretvoriti u vatru. No naše je vjerovanje da će Riječ prevladati nad čitavim razumnim stvorenjem i preobraziti svaku dušu u svoje vlastito savršenstvo; u tom će stanju svatko, samim vršenjem svoje moći, birati ono što želi i postići ono što odabere. Jer premda među bolestima i ranama tijela ima onih koje nikakva liječnička vještina ne može izliječiti, ipak držimo da u duši nema zla tako snažna koje se ne bi moglo nadvladati Vrhovnom Riječju i Bogom. Jer jača od svih zala u duši jest Riječ i iscjeliteljska snaga koja u njoj prebiva; i to iscjeljenje On, prema volji Božjoj, primjenjuje na svakoga čovjeka. Vrhunac je svega uništenje zla, premda je izvan naše sadašnje svrhe raspravljati o pitanju hoće li ono biti tako uništeno da se više nikada nigdje ne uzmogne pojaviti. Mnogo se toga u proroštvima zagonetno govori o potpunom uništenju zla i vraćanju svake duše pravednosti; no za našu će sadašnju svrhu biti dovoljno navesti sljedeći ulomak iz Sefanije: »Pripravi se i ustani rano; uništeno je sve pabirčenje njihovih vinograda. Zato čekajte na me, govori Gospodin, u dan kad ustanem za svjedočanstvo; jer moja je odluka sabrati narode, da okupim kraljevstva, kako bih izlio na njih svoju jarost, sav svoj žestoki gnjev: jer sva će zemlja biti proždrijeta ognjem moje ljubomore. Jer tada ću narodima dati čist jezik, da svi mogu zazivati ime Gospodnje i služiti mu jednodušno. S onu stranu rijeka etiopskih moji klanjatelji, kći raspršenih mojih, donijet će mi prinos. U onaj se dan nećeš sramiti zbog svih svojih djela kojima si se protiv mene ogriješio: jer tada ću ukloniti iz tvoje sredine one koji se raduju u tvojoj oholosti; i nećeš se više uznositi na svetoj gori mojoj. Ostavit ću također u tvojoj sredini nevoljan i siromašan narod, i oni će se uzdati u ime Gospodnje. Ostatak Izraelov neće činiti bezakonja niti govoriti laži; niti će se u ustima njihovim naći prijetvoran jezik: jer oni će pasti i počivati, i nitko ih neće plašiti.« Prepuštam onima koji su kadri, nakon pomna proučavanja cijeloga predmeta, razviti značenje ovoga proroštva, a osobito istražiti smisao riječi: »Kada se uništi sva zemlja, narodima će se dati jezik prema njihovu rodu«, kako je bilo prije pomutnje jezika. Neka također pomno razmotre obećanje da će svi zazivati ime Gospodnje i služiti mu jednodušno; kao i to da će se oduzeti svaki prijekor pun prezira, te više neće biti nikakve nepravde, isprazna govora ni prijetvorna jezika. I toliko se činilo potrebnim reći ukratko, ne ulazeći u potanke pojedinosti, kao odgovor na Kelzovu primjedbu da smatra nemogućim bilo kakav sporazum među stanovnicima Azije, Europe i Libije, kako Grka tako i barbara. I možda bi takav ishod doista bio nemoguć onima koji su još u tijelu, ali ne i onima koji su od njega oslobođeni.

Poglavlje 73

Zatim nas Kelzo potiče »da kralju pomažemo svom snagom i s njime se trudimo u održavanju pravednosti, da se borimo za njega; a zatraži li to, da se borimo pod njegovim zapovjedništvom ili s njime vodimo vojsku«. Na to odgovaramo da mi, kada prilika zahtijeva, doista pružamo pomoć kraljevima, i to, takoreći, božansku pomoć, »obukavši svu bojnu opremu Božju«. A to činimo pokoravajući se apostolovu nalogu: »Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i za sve koji su na vlasti«; i što se tko više odlikuje pobožnošću, to djelotvorniju pomoć pruža kraljevima, čak i veću od one koju pružaju vojnici što izlaze u boj i ubijaju onoliko neprijatelja koliko mogu. A onim neprijateljima naše vjere koji od nas traže da nosimo oružje za državu i ubijamo ljude, možemo odgovoriti: »Zar oni koji su svećenici u pojedinim svetištima i oni koji služe određenim bogovima, kako ih vi smatrate, ne čuvaju svoje ruke čistima od krvi, kako bi neokaljanim rukama i slobodni od ljudske krvi prinosili propisane žrtve vašim bogovima; pa čak i kada vas zahvati rat, nikada ne unovačujete svećenike u vojsku. Ako je to dakle hvalevrijedan običaj, koliko je onda hvalevrijednije da se, dok su drugi zauzeti u boju, i ovi bore kao Božji svećenici i poslužitelji, čuvajući svoje ruke čistima i hrvajući se u molitvama Bogu u korist onih koji se bore za pravednu stvar i za kralja koji pravedno vlada, kako bi se uništilo sve što se protivi onima koji pravedno postupaju!« Budući da mi svojim molitvama pobjeđujemo sve zloduhe koji potiču rat, navode na kršenje prisega i narušavaju mir, na taj način kraljevima pomažemo mnogo više nego oni koji izlaze na bojište boriti se za njih. Mi sudjelujemo u javnim poslovima kada uz pravedne molitve pridružujemo samoprijegorne vježbe i razmatranja, koja nas uče prezirati naslade i ne dopustiti da nas one zavedu. I nitko se ne bori bolje za kralja od nas. Mi se doista ne borimo pod njim, iako bi on to tražio; ali se borimo za njega, tvoreći posebnu vojsku, vojsku pobožnosti, prinoseći svoje molitve Bogu.

Poglavlje 74.

A ako Kelzo želi da vodimo vojske u obranu domovine, neka zna da i to činimo, ali ne zato da nas ljudi vide niti radi isprazne slave. Jer »u skrovitosti«, i u našim vlastitim srcima, uzdižu se molitve poput onih svećeničkih za naše sugrađane. A kršćani su dobročinitelji svoje domovine više od ostalih. Jer oni odgajaju građane i ulijevaju pobožnost prema Svevišnjemu; i one čiji je život u najmanjim gradovima bio dobar i častan, uzdižu u božanski i nebeski grad, kojima se može reći: »U malome si bio vjeran, uđi u velik grad«, gdje »Bog ustaje u skupštini bogova, posred bogova sud drži«; i On te ubraja među njih, ako više »ne umreš kao čovjek i ne padneš kao jedan od knezova«.

Poglavlje 75.

Kelzo nas također potiče da »preuzmemo službu u upravljanju državom, ako se to traži radi očuvanja zakona i potpore religiji«. No mi u svakoj državi prepoznajemo postojanje drugoga ustroja naroda, koji je utemeljila Riječ Božja, te potičemo one koji su moćni u riječi i besprijekorna života da upravljaju Crkvama. One koji hlepe za vlašću odbacujemo; a primoravamo one koji se zbog prevelike skromnosti ne daju lako navesti na preuzimanje javne službe u Crkvi Božjoj. Oni koji nama dobro upravljaju nalaze se pod obvezujućim utjecajem velikoga Kralja, za koga vjerujemo da je Sin Božji, Bog Riječ. Ako oni koji upravljaju u Crkvi, i nazivaju se upraviteljima božanskoga naroda, to jest Crkve, dobro upravljaju, oni upravljaju u skladu s božanskim zapovijedima i nikada ne dopuštaju da ih zavede svjetovna politika. Kršćani ne otklanjaju javne službe zato da bi izbjegli javne dužnosti, nego kako bi se sačuvali za božanskiju i nužniju službu u Crkvi Božjoj, za spasenje ljudi. Ta je služba ujedno i nužna i pravedna. Oni se brinu za sve, za one unutra, da iz dana u dan žive sve bolje, i za one izvana, da postanu bogati svetim riječima i djelima pobožnosti; te da, dok tako istinski štuju Boga i odgajaju što više njih na isti način, budu ispunjeni riječju Božjom i zakonom Božjim, i tako se sjedine sa Svevišnjim Bogom po njegovu Sinu Riječi, Mudrosti, Istini i Pravednosti, koji sjedinjuje s Bogom sve one koji su odlučili u svemu uskladiti svoj život s Božjim zakonom.

Poglavlje 76.

Ovdje imaš, prečasni Ambrozije, završetak onoga što smo bili kadri izvršiti po sili koja nam je dana u poslušnosti tvome nalogu. U osam knjiga obuhvatili smo sve što smo smatrali prikladnim reći u odgovor na onu Kelzovu knjigu koju naslovljuje Istiniti nauk. A sada preostaje čitateljima njegova spisa i moga odgovora prosuditi koji od ta dva odiše više Duhom istinitoga Boga, pobožnošću prema Njemu i onom istinom koja ljude zdravim naucima vodi do najplemenitijega života. Trebaš ipak znati da je Kelzo obećao još jednu raspravu kao nastavak ove, u kojoj se obvezao pružiti praktična pravila života onima koji budu skloni prihvatiti njegova mišljenja. Ako dakle nije ispunio svoje obećanje o pisanju druge knjige, možemo biti posve zadovoljni ovim osam knjiga koje smo napisali u odgovor na njegov spis. Ali ako je započeo i dovršio tu drugu knjigu, molim te, nabavi je i pošalji nam, kako bismo na nju odgovorili onako kako nam Otac istine dadne snage, te ili oborili lažni nauk koji se u njoj nalazi, ili, odloživši svaku zavist, posvjedočili svoje odobravanje za svaku istinu koju bi mogla sadržavati.

Slava Tebi, Bože naš; slava Tebi.