Origen izlaže pravilo vjere predano od apostola te progovara o Bogu, Kristu, Duhu Svetom i razumnim stvorenjima.
Predgovor
1. Svi koji vjeruju i uvjereni su da su milost i istina došle po Isusu Kristu, te koji znaju da je Krist istina, suglasno njegovoj vlastitoj izjavi: »Ja sam istina«, ne crpe spoznaju koja potiče ljude na dobar i blažen život ni iz kojega drugog izvora doli iz samih Kristovih riječi i nauka. Pod Kristovim riječima ne mislimo samo na one koje je izgovorio kada je postao čovjekom i prebivao u tijelu; jer i prije toga vremena Krist, Riječ Božja, bijaše u Mojsiju i prorocima. Jer bez Riječi Božje, kako bi oni mogli prorokovati o Kristu? I kad nam ne bi bila namjera zadržati ovu raspravu u granicama najveće dostižne sažetosti, ne bi bilo teško na temelju Svetoga pisma pokazati, kao dokaz ove tvrdnje, kako su Mojsije i proroci govorili i činili sve što su činili bivajući ispunjeni Kristovim Duhom. Stoga smatram dostatnim navesti ovo jedno Pavlovo svjedočanstvo iz Poslanice Hebrejima, u kojoj veli: »Vjerom Mojsije, već odrastao, odbi zvati se sinom kćeri faraonove; radije odabra biti zlostavljan zajedno s Božjim narodom nego se časovito okoristiti grijehom; smatrajući porugu Kristovu većim bogatstvom od egipatskih blaga.« Nadalje, da je nakon svoga uzašašća na nebo govorio u svojim apostolima, Pavao pokazuje ovim riječima: »Ili tražite dokaz da u meni govori Krist?«
2. Budući da se pak mnogi od onih koji ispovijedaju vjeru u Krista međusobno razilaze, ne samo u malim i neznatnim stvarima, nego i u pitanjima od najveće važnosti, kao što je, na primjer, o Bogu, ili o Gospodinu Isusu Kristu, ili o Duhu Svetome; i ne samo o njima, nego i o drugima koji su stvorena bića, to jest o silama i svetim vrlinama; čini se stoga nužnim prije svega utvrditi određenu granicu i postaviti nepogrješivo pravilo o svakome od njih, pa tek onda prijeći na istraživanje ostalih pitanja. Jer kao što smo prestali tražiti istinu među svima koji su je svojatali za zabludjela mišljenja (premda su mnogi među Grcima i barbarima tvrdili da je objavljuju), nakon što smo povjerovali da je Krist Sin Božji i uvjerili se da je moramo učiti od Njega samoga; tako isto, budući da ima mnogih koji misle da drže Kristov nauk, a ipak neki od njih misle drukčije od svojih predšasnika, dok se nauk Crkve, prenošen u uređenom nasljedstvu od apostola i sačuvan u Crkvama sve do današnjega dana, još uvijek čuva, samo ono valja prihvatiti kao istinu što se ni u čemu ne razlikuje od crkvene i apostolske predaje.
3. Valja naime znati da su sveti apostoli, propovijedajući vjeru Kristovu, s najvećom jasnoćom iznijeli određene točke za koje su vjerovali da su nužne svakome, čak i onima koji su se činili donekle tromima u istraživanju božanske spoznaje; prepuštajući ipak razloge svojih tvrdnji na ispitivanje onima koji zasluže izvrsne darove Duha, i koji po samome Duhu Svetome na osobit način prime dar govora, mudrosti i spoznaje: dok su o drugim temama tek iznijeli činjenicu da stvari tako stoje, šuteći o načinu ili podrijetlu njihova postojanja; očito zato da bi revniji među njihovim nasljednicima, oni koji budu ljubitelji mudrosti, imali građu za vježbanje na kojoj će pokazati plod svojih sposobnosti, oni naime koji se priprave da budu prikladni i dostojni primatelji mudrosti.
4. Pojedine točke jasno predane u nauku apostola jesu ove:
Prvo, da postoji jedan Bog, koji je sve stvorio i uredio, i koji je, kada ništa nije postojalo, sve pozvao u postojanje, Bog od prvoga stvaranja i utemeljenja svijeta, Bog svih pravednika, Adama, Abela, Šeta, Enoša, Henoka, Noe, Šema, Abrahama, Izaka, Jakova, dvanaestorice patrijarha, Mojsija i proroka; i da je taj Bog u posljednje dane, kako je unaprijed navijestio po svojim prorocima, poslao našega Gospodina Isusa Krista da najprije k sebi pozove Izraela, a potom i pogane, nakon nevjere izraelskoga naroda. Taj pravedni i dobri Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista, sam je dao Zakon i proroke i evanđelja, bivajući ujedno Bog apostola te Staroga i Novoga zavjeta.
Drugo, da je sam Isus Krist, koji je došao na svijet, rođen od Oca prije svakoga stvorenja; da je, nakon što je poslužio Ocu pri stvaranju svega, »jer po Njemu je sve stvoreno«, u posljednjim vremenima, lišivši se svoje slave, postao čovjekom, te se utjelovio premda je bio Bog, i postavši čovjekom ostao je Bog što je i bio; da je uzeo tijelo slično našemu, koje se razlikovalo samo po tome što je rođeno od Djevice i Duha Svetoga: da se taj Isus Krist doista rodio i doista trpio, te nije podnio ovu smrt zajedničku ljudima samo prividno, nego je uistinu umro; da je uistinu uskrsnuo od mrtvih; te da je nakon svoga uskrsnuća razgovarao sa svojim učenicima i bio uznesen na nebo.
Zatim, treće, apostoli su prenijeli da je Duh Sveti pridružen u časti i dostojanstvu Ocu i Sinu. No u njegovu slučaju nije jasno razlučeno treba li ga smatrati rođenim ili nerođenim, ili pak Sinom Božjim ili ne: to su naime točke koje valja istraživati iz Svetoga pisma po našim najboljim silama, i koje zahtijevaju pomno ispitivanje. A da je taj Duh nadahnuo svakoga od svetih, bilo proroke bilo apostole; i da nije bio jedan Duh u ljudima staroga saveza, a drugi u onima koji su bili nadahnuti o Kristovu dolasku, najjasnije se naučava diljem Crkava.
5. Nakon ovih točaka, apostolski je nauk također da će duša, imajući vlastitu narav i život, nakon svoga odlaska s ovoga svijeta biti nagrađena prema svojim zaslugama, budući da joj je određeno primiti ili baštinu vječnoga života i blaženstva, ako su joj to pribavila njezina djela, ili biti predana vječnomu ognju i kaznama, ako ju je krivnja njezinih zlodjela do toga srozala: i također, da će doći vrijeme uskrsnuća od mrtvih, kada će ovo tijelo, koje se sada »sije u raspadljivosti, uskrsnuti u neraspadljivosti«, a ono što se »sije u sramoti, uskrsnut će u slavi«. U nauku Crkve također je jasno određeno da svaka razumna duša posjeduje slobodnu volju i htijenje; da mora voditi borbu s đavlom i njegovim anđelima, te protivničkim silama, jer one nastoje opteretiti je grijesima; no ako živimo pravo i mudro, valja nam se truditi otresti se takva tereta. Iz toga slijedi i to da shvaćamo kako nismo podložni nužnosti, tako da bismo bili na svaki način primorani, čak i protiv svoje volje, činiti dobro ili zlo. Jer ako smo sami svoji gospodari, neki nas utjecaji možda mogu poticati na grijeh, a drugi nam pomagati k spasenju; nismo međutim nikakvom nužnošću prisiljeni postupati ispravno ili pogrješno, kako to smatraju oni koji govore da su putanje i gibanja zvijezda uzrok ljudskih djela, ne samo onih koja se zbivaju izvan dosega slobode volje, nego i onih koja su stavljena u našu vlastitu moć. Što se pak tiče duše, potječe li ona iz sjemena postupkom prenošenja [traducianismus], tako da se njezin začetak ili bît može smatrati položenom u same sjemene čestice tijela, ili ima kakvo drugo počelo; pa i to samo počelo, biva li rođenjem ili ne, ili se tijelu podjeljuje izvana ili ne, nije s dostatnom jasnoćom razlučeno u crkvenom nauku.
6. Glede đavla i njegovih anđela, te protivničkih sila, nauk Crkve utvrdio je da ta bića doista postoje; no što su ona ili kako postoje, nije s dostatnom jasnoćom objasnio. Većina ipak drži ovo mišljenje: da je đavao bio anđeo te da je, postavši odmetnikom, naveo što je više moguće anđela da otpadnu zajedno s njime, i oni se sve do sada nazivaju njegovim anđelima.
7. I ovo je dio crkvenoga nauka: da je svijet načinjen i da je u određeno vrijeme uzeo svoj početak, te da će biti uništen zbog svoje zloće. No što je postojalo prije ovoga svijeta, ili što će postojati nakon njega, nije sa sigurnošću postalo poznato mnogima, jer o tome nema jasne tvrdnje u nauku Crkve.
8. Zatim, naposljetku, da su Pisma napisana Duhom Božjim te da imaju smisao ne samo onakav kakav je očit na prvi pogled, nego i drugi, koji izmiče pozornosti većine. Jer one napisane riječi likovi su određenih otajstava i slike božanskih zbilja. O tome postoji jedno te isto mišljenje u cijeloj Crkvi: da je sav Zakon doista duhovan; no da duhovni smisao koji Zakon nosi nije poznat svima, nego samo onima kojima je milost Duha Svetoga udijeljena u riječi mudrosti i spoznaje.
Pojam ἀσώματον, to jest netjelesno, neuobičajen je i nepoznat ne samo u mnogim drugim spisima, nego i u našim vlastitim Pismima. Ako bi nam ga tko navodio iz knjižice naslovljene »Petrov nauk«, u kojoj Spasitelj kao da govori svojim učenicima: »Nisam netjelesni demon«, ponajprije moram odgovoriti da to djelo nije uvršteno među crkvene knjige, jer možemo pokazati da ga nije sastavio ni Petar niti itko drugi nadahnut Duhom Božjim. No čak i kad bi se to dopustilo, riječ ἀσώματον ondje nema isto značenje kakvo imaju na umu grčki i poganski pisci kada filozofi raspravljaju o netjelesnoj naravi. Naime, u spomenutoj knjižici upotrijebio je izraz »netjelesni demon« da označi kako onaj oblik ili obris demonskoga tijela, ma kakav bio, nije nalik na ovo naše grubo i vidljivo tijelo; nego, u skladu s nakanom pisca te rasprave, valja razumjeti da on nije imao takvo tijelo kakvo imaju demoni, koje je po naravi tanko i prozirno kao da je sazdano od zraka (i zbog toga ga mnogi smatraju ili nazivaju netjelesnim), nego da je imao čvrsto i opipljivo tijelo. No prema ljudskom običaju, sve što nije takve naravi jednostavni ili neuki nazivaju netjelesnim, kao kad bi tko rekao da je zrak koji udišemo netjelesan jer nije tijelo takve naravi da bi se moglo dohvatiti i zadržati ili pružiti otpor pritisku.
9. Istražit ćemo, međutim, nalazi li se u Svetome pismu pod drugim imenom ono što grčki filozofi nazivaju ἀσώματον ili »netjelesno«. Jer valja također istražiti kako valja razumjeti samoga Boga: kao tjelesna i uobličena prema nekom liku, ili pak različite naravi od tijelâ, što je točka koja nije jasno naznačena u našemu nauku. Ista istraživanja valja provesti o Kristu i Duhu Svetome, kao i o svakoj duši te o svemu što posjeduje razumnu narav.
10. I ovo je dio crkvenoga nauka: da postoje stanoviti Božji anđeli i stanovite dobre sile koje su njegovi službenici u izvršavanju spasenja ljudi. Kada su pak stvoreni, kakve su naravi ili kako postoje, nije jasno rečeno. O suncu, mjesecu i zvijezdama, jesu li živa bića ili su bez života, nema jasne izjave.
Svatko se, dakle, mora poslužiti takvim počelima i temeljima, prema propisu: »Rasvijetlite se svjetlom spoznaje«, ako želi sastaviti povezani niz i cjelinu istina u skladu s razlogom svih tih stvari, kako bi jasnim i nužnim tvrdnjama utvrdio istinu o svakom pojedinom pitanju i stvorio, kako rekosmo, jedno tijelo nauka s pomoću slika i dokaza, bilo onih koje je pronašao u Svetome pismu, bilo onih koje je izveo pomnim praćenjem posljedica i primjenom ispravne metode.
1. O Bogu
1. Znam da će neki pokušati reći da je, čak i prema izjavama naših vlastitih Pisama, Bog tijelo, jer u Mojsijevim spisima nalaze zapisano da je »Bog naš oganj što proždire«; a u Evanđelju po Ivanu da je »Bog Duh i koji mu se klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju«. Oganj i duh, prema njima, ne valja smatrati ničim drugim doli tijelom. Htio bih, dakle, upitati te ljude što imaju reći o onome mjestu gdje se naviješta da je Bog svjetlost, kao što Ivan piše u svojoj Poslanici: »Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve.« Uistinu, on je ona svjetlost koja prosvjetljuje sav razum onih koji su kadri primiti istinu, kao što se kaže u trideset i šestom Psalmu: »U tvojoj svjetlosti svjetlost vidimo.« Jer koja se druga Božja svjetlost može imenovati, »u kojoj tko svjetlost vidi«, osim Božjega djelovanja po kojemu čovjek, bivajući prosvijetljen, ili posve jasno vidi istinu svih stvari, ili dolazi do spoznaje samoga Boga, koji se naziva istinom? Takvo je značenje izraza: »U tvojoj svjetlosti svjetlost vidimo«, to jest u tvojoj Riječi i mudrosti koja je Sin tvoj, u njemu samome vidjet ćemo tebe, Oca. Zato što se naziva svjetlošću, zar valja pretpostaviti da ima bilo kakvu sličnost sa sunčevom svjetlošću? Ili kako bi uopće mogao postojati i najmanji razlog za pomisao da bi od te tjelesne svjetlosti itko mogao izvesti uzrok spoznaje i prispjeti k razumijevanju istine?
2. Ako se, dakle, slože s našom tvrdnjom, koju je sam razum dokazao glede naravi svjetlosti, te priznaju da se Boga ne može shvatiti kao tijelo u smislu u kojem je to svjetlost, isto će mudrovanje vrijediti i za izraz »oganj što proždire«. Jer što će Bog proždrijeti s obzirom na to da je oganj? Zar valja misliti da proždire tvar, poput drva, sijena ili slame? I što se u tome shvaćanju može nazvati dostojnim slave Božje ako je on oganj koji proždire takvu građu? No razmislimo o tome da Bog doista proždire i posve uništava: da proždire zle misli, opaka djela i grješne požude kada pronađu put u pameti vjernika; te da, prebivajući zajedno sa svojim Sinom u onim dušama koje postaju kadre primiti njegovu riječ i mudrost, prema njegovoj vlastitoj izjavi: »Ja i Otac doći ćemo i kod njega se nastaniti«, čini ih, nakon što su svi njihovi poroci i strasti prožderani, svetim hramom, dostojnim njega samoga. Onima pak koji zbog izraza »Bog je Duh« misle da je on tijelo valja, držim, odgovoriti na sljedeći način. Običaj je Svetoga pisma, kada želi označiti bilo što oprečno ovomu grubom i čvrstom tijelu, nazvati to duhom, kao u izrazu: »Slovo ubija, a Duh oživljuje«, gdje ne može biti dvojbe da se pod »slovom« misli na tjelesne stvari, a pod »duhom« na umne stvari, koje nazivamo i »duhovnima«. Apostol usto kaže: »Sve do danas, kad se čita Mojsije, koprena je na njihovu srcu; no kad se obrati Gospodinu, koprena se uklanja; a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.« Jer sve dok se tko ne obrati na duhovno razumijevanje, koprena je položena na njegovo srce, a tom se koprenom, to jest grubim razumijevanjem, kaže ili smatra da je i samo Pismo zastrto; to je i značenje tvrdnje da je koprena bila stavljena preko Mojsijeva lica kada je govorio narodu, to jest kada se zakon javno čitao naglas. No ako se obratimo Gospodinu, gdje je također riječ Božja i gdje Duh Sveti otkriva duhovnu spoznaju, tada se koprena uklanja te ćemo otkrivena lica motriti slavu Gospodnju u svetim Pismima.
3. A budući da mnogi sveti imaju udjela u Duhu Svetome, on se stoga ne može razumjeti kao tijelo koje bi, bivajući podijeljeno na tjelesne dijelove, primao svaki pojedini od svetih; nego je on bjelodano posvećujuća snaga u kojoj, kako se kaže, imaju udjela svi koji su zaslužili biti posvećeni njegovom milošću. Da bi se lakše razumjelo ono što govorimo, uzmimo prispodobu iz posve različitih stvari. Mnogo je osoba koje imaju udjela u medicinskoj znanosti ili vještini: moramo li stoga pretpostaviti da oni koji to čine uzimaju za sebe čestice nekoga tijela zvanog medicina, koje je stavljeno pred njih, te na taj način u njemu sudjeluju? Ili ne moramo li radije razumjeti da se za sve koji oštrom i uvježbanom pameću dolaze do razumijevanja same vještine i nauka može reći da su dionici liječničkoga umijeća? No ove primjere ne valja smatrati posve istovjetnima u usporedbi medicine s Duhom Svetim, jer su navedeni samo zato da se utvrdi kako se ne mora nužno smatrati tijelom ono u čemu mnogi pojedinci imaju udjela. Jer Duh Sveti uvelike se razlikuje od metode ili znanosti medicine po tome što je Duh Sveti umno biće te opstoji i postoji na osobit način, dok medicina nipošto nije takve naravi.
4. No moramo prijeći na sam govor Evanđelja u kojemu se izjavljuje da je »Bog Duh«, gdje imamo pokazati kako to valja razumjeti u skladu s onim što smo iznijeli. Istražimo, naime, kojom je prigodom Spasitelj izgovorio te riječi, pred kim ih je izrekao i što je bio predmet rasprave. Bez ikakve sumnje nalazimo da je te riječi uputio Samarijanki, govoreći njoj, koja je prema samarijanskom shvaćanju smatrala da se Bogu valja klanjati na gori Gerizimu, da je »Bog Duh«. Jer Samarijanka, vjerujući da je on Židov, pitala ga je treba li se Bogu klanjati u Jeruzalemu ili na ovoj gori; njezine su riječi bile: »Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.« Na to mišljenje Samarijanke, dakle, koja je zamišljala da se Bog manje pravo ili dolično štuje prema povlasticama različitih mjesta, bilo od Židova u Jeruzalemu, bilo od Samarijanaca na gori Gerizimu, Spasitelj je odgovorio da onaj tko želi slijediti Gospodina mora ostaviti po strani svako davanje prednosti pojedinim mjestima, te se ovako izrazio: »Dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Bog je Duh i koji mu se klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.« Pazi kako je dosljedno povezao duh i istinu: nazvao je Boga Duhom kako bi ga razlikovao od tijelâ; a nazvao ga je istinom kako bi ga razlikovao od sjene ili slike. Jer oni koji su se klanjali u Jeruzalemu nisu se klanjali Bogu ni u istini ni u duhu, budući da su bili podložni sjeni ili slici nebeskih stvari; takav je bio slučaj i s onima koji su se klanjali na gori Gerizimu.
5. Pobivši dakle, koliko smo mogli, svaku pomisao koja bi navodila na to da o Bogu mislimo makar u najmanjoj mjeri kao o tjelesnome, nastavljamo govoreći da je, prema strogoj istini, Bog neshvatljiv i neizmjeran. Jer ma kakva bila spoznaja koju o Bogu možemo steći opažanjem ili razmišljanjem, po nužnosti moramo vjerovati da je on za mnogo stupnjeva daleko bolji od onoga što o njemu opažamo. Jer kad bismo vidjeli koga tko ne može podnijeti iskru svjetlosti ili plamen sasvim male svjetiljke, pa bismo takvu osobu, čiji vid ne bi mogao primiti veću mjeru svjetlosti od navedene, željeli upoznati sa sjajem i veličanstvom sunca, zar mu ne bi bilo nužno reći da je sunčev sjaj neizrecivo i neprocjenjivo bolji i slavniji od sve ove svjetlosti koju je vidio? Tako i naš razum, zatvoren okovima tijela i krvi te zbog udioništva u takvim tvarnim tvarima učinjen tupijim i tromijim, premda se u usporedbi s našom tjelesnom naravi drži daleko uzvišenijim, ipak u svojim naporima da istraži i promotri netjelesne stvari jedva zauzima mjesto iskre ili svjetiljke. No među svim razumnim, to jest netjelesnim bićima, što je toliko uzvišeno nad svima drugima, tako neizrecivo i neprocjenjivo uzvišeno, kao Bog, čiju narav ne može obuhvatiti ni vidjeti snaga nijednoga ljudskog razuma, pa bio on i najčišći i najbistriji?
6. No neće izgledati neumjesno upotrijebimo li drugu prispodobu kako bismo stvar učinili jasnijom. Naše oči često ne mogu gledati u samu narav svjetlosti, to jest u sunčevu tvar; no kada motrimo njegov sjaj ili zrake kako prodiru, možda, kroz prozore ili kakve male otvore za propuštanje svjetla, možemo razmisliti o tome kolika je zaliha i izvor svjetlosti toga tijela. Tako su, na sličan način, djela Božje providnosti i poredak ovoga čitavoga svijeta neka vrsta zraka, da tako kažemo, naravi Božje u usporedbi s njegovom stvarnom biti i bićem. Budući da naš razum sam po sebi nije kadar gledati samoga Boga kakav jest, on spoznaje Oca svijeta iz ljepote njegovih djela i sklada njegovih stvorenja. O Bogu se, dakle, ne smije misliti ni kao o tijelu niti kao o onome koji postoji u tijelu, nego kao o nesloženoj umnoj naravi koja u sebi ne dopušta nikakvo pridodavanje bilo koje vrste; tako da se ne može vjerovati kako u sebi ima veće i manje, nego je takav da je u svim dijelovima Μονάς i, da se tako izrazimo, ῾Ενάς, te je um i vrelo iz kojega svaka umna narav ili um uzima svoj početak. No umu za njegova gibanja ili djelovanja nije potreban fizički prostor, ni osjetilna veličina, ni tjelesni oblik, ni boja, niti ijedno od onih svojstava koja pripadaju tijelu ili tvari. Zato ta jednostavna i posve umna narav ne može dopustiti nikakvu odgodu ili oklijevanje u svojim gibanjima ili djelovanjima, da se ne bi činilo kako je jednostavnost božanske naravi ograničena ili u nekoj mjeri zapriječena takvim pridodacima, i da se ono što je početak svega ne bi pokazalo složenim i raznolikim, te da se ono što bi moralo biti slobodno od svakoga tjelesnog miješanja, po tome što je jedina vrsnoća Božanstva, tako reći, umjesto jednim ne bi pokazalo sastavljenim od mnogih stvari. Da umu, štoviše, nije potreban prostor kako bi vršio svoja gibanja u skladu sa svojom naravi, sigurno je iz promatranja našega vlastitog uma. Jer ako um ostane unutar svojih granica i ne pretrpi štetu ni od kakva uzroka, raznolikost položaja nikada ga neće usporiti u obavljanju njegovih djelatnosti; niti, s druge strane, dobiva kakav dodatak ili povećanje pokretljivosti od naravi pojedinih mjesta. I ovdje, ako bi tko prigovorio, na primjer, da je među onima koji su na moru i koje valovi bacaju um znatno manje krepak nego što obično biva na kopnu, valja nam vjerovati da je u takvu stanju ne zbog raznolikosti položaja, nego zbog uzburkanosti ili poremećaja tijela s kojim je um sjedinjen ili povezan. Jer izgleda da je protivno naravi, tako reći, da ljudsko tijelo živi na moru; iz toga se razloga čini, zbog stanovite vlastite neujednačenosti, da pristupa svojim umnim radnjama tromo i nepravilno, te da izvršava čine intelekta s tupijim osjetom, u jednakoj mjeri kao oni koji su na kopnu oboreni groznicom; glede kojih je sigurno da, ako um ne obavlja svoje djelatnosti jednako dobro kao prije uslijed napada bolesti, krivnju ne valja pripisati mjestu, nego tjelesnoj bolesti zbog koje tijelo, bivajući smeteno i u neredu, pruža umu svoje uobičajene usluge pod nipošto poznatim i naravnim uvjetima: jer mi ljudi smo živa bića sastavljena od jedinstva tijela i duše, i samo je na taj način nama bilo moguće živjeti na zemlji. No Boga, koji je početak svega, ne valja smatrati složenim bićem, da se ne bi možda pokazalo kako postoje počela starija od samoga početka, iz kojih je sve sastavljeno, ma što bilo to što se naziva složenim. Niti je umu potrebna tjelesna veličina kako bi izvršio bilo koji čin ili gibanje; kao što se oko, promatrajući tijela veće veličine, širi, ali se stišće i skuplja kako bi vidjelo manje predmete. Umu je, doista, potrebna veličina umne vrste, jer on raste ne na način tijela, nego na način razuma. Jer um se ne povećava zajedno s tijelom s pomoću tjelesnih dodataka do dvadesete ili tridesete godine života; nego se razum oštri vježbama učenja, a snage usađene u njega za umne svrhe bivaju pokrenute; te biva osposobljen za veće umne napore ne bivajući povećan tjelesnim dodacima, nego pomno izbrušen učenim vježbama. Ali to ne može primiti odmah od djetinjstva ili od rođenja, jer je ustroj udova kojim se um služi kao oruđima za vlastito vježbanje slab i nemoćan; te nije kadar nositi težinu svojih vlastitih djelovanja, niti pokazati sposobnost za primanje pouke.
7. Ako sada ima onih koji misle da su sam um i duša tijelo, želio bih da mi odgovore kako to da um prima razloge i tvrdnje o tako važnim, tako teškim i tako suptilnim stvarima? Odakle mu moć pamćenja? I odakle dolazi motrenje nevidljivih stvarnosti? Kako tijelo posjeduje sposobnost razumijevanja netjelesnih bića? Kako tjelesna narav istražuje postupke različitih umijeća i razmatra razloge stvari? Kako je, također, kadra zamjećivati i shvaćati božanske istine, koje su bjelodano netjelesne? Osim ako netko slučajno ne smatra, kao što sam tjelesni oblik i ustroj ušiju ili očiju pridonosi sluhu i vidu, i kao što pojedini udovi, koje je Bog načinio, već samom kakvoćom svoga oblika posjeduju određenu prilagođenost svrsi za koju su po naravi određeni, da tako valja shvatiti i oblik duše ili uma, kao da je stvoren s namjerom i svrhom za zamjećivanje i razumijevanje pojedinih stvari, te za pokretanje životnim pokretima. Ne vidim, međutim, tko bi bio kadar opisati ili reći koje je boje um, s obzirom na to da je um i da djeluje kao razumno biće. Nadalje, kao potvrdu i objašnjenje onoga što smo već iznijeli o umu ili duši, naime da je bolji od svekolike tjelesne naravi, može se dodati sljedeće. Svakom tjelesnom osjetilu podložna je neka osobita osjetilna stvarnost na kojoj to tjelesno osjetilo vrši svoju djelatnost. Primjerice, boje, oblik i veličina podložni su vidu; glasovi i zvuk osjetilu sluha; mirisi, ugodni ili neugodni, osjetilu njuha; okusi osjetilu okusa; toplina ili hladnoća, tvrdoća ili mekoća, hrapavost ili glatkoća osjetilu opipa. Od svih tih gore nabrojenih osjetila svakome je očito da je osjetilo uma daleko najbolje. Kako se onda ne bi činilo besmislenim da su onim nižim osjetilima podložne tvari na kojima ona vrše svoje moći, a da ovoj moći, koja je daleko bolja od bilo koje druge, to jest osjetilu uma, uopće nije podložno ništa što bi bilo po naravi supstancija, nego da je moć intelektualne naravi tek prigodak ili posljedica tijela? Oni koji to tvrde, bez sumnje to čine na poniženje one bolje tvari koja je u njima; štoviše, čineći tako, nanose nepravdu i samome Bogu, kada zamišljaju da ga se može spoznati posredstvom tjelesne naravi, tako da je po njihovu mišljenju on tijelo i ono što se može shvatiti ili zamijetiti posredstvom tijela. Oni ne žele prihvatiti da je um u svojevrsnom srodstvu s Bogom, čija je sam um misaona slika, te da po tome može doći do određene spoznaje božanske naravi, osobito ako je očišćen i odijeljen od tjelesne tvari.
8. No možda će se činiti da ove tvrdnje imaju manju težinu onima koji se žele poučiti u božanskim stvarima iz Svetoga pisma i koji traže da im se iz toga izvora dokaže kako narav Božja nadilazi narav tijela. Pogledajte stoga ne govori li apostol isto kada, govoreći o Kristu, izjavljuje da je on »slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja«. Ne, kako neki pretpostavljaju, da je narav Božja nekima vidljiva, a drugima nevidljiva: jer apostol ne veli »slika Boga nevidljivoga« ljudima ili »nevidljivoga« grješnicima, nego s nepromjenjivom postojanošću izriče o naravi Božjoj ove riječi: »slika Boga nevidljivoga«. Štoviše, Ivan u svojem Evanđelju, tvrdeći da »Boga nitko nikada nije vidio«, bjelodano objavljuje svima koji su kadri razumjeti da ne postoji narav kojoj bi Bog bio vidljiv: ne kao da bi on bio biće koje je po naravi vidljivo, pa tek izmiče ili ostaje nedohvatljivo pogledu krhkijega stvorenja, nego zato što je po samoj naravi njegova bića nemoguće da bude viđen. A ako bi me tko upitao što mislim o samome Jedinorođencu, je li narav Božja, koja je po naravi nevidljiva, nevidljiva i njemu, neka vam se takvo pitanje ne učini odmah besmislenim ili bezbožnim, jer ćemo vam dati razložan odgovor. Jedno je vidjeti, a drugo znati: vidjeti i biti viđen svojstvo je tijela; znati i biti spoznat svojstvo je misaonoga bića. Što god je dakle svojstvo tijela, ne može se pripisati ni Ocu ni Sinu; no ono što pripada naravi božanstva, zajedničko je Ocu i Sinu. Napokon, ni sam on u Evanđelju nije rekao da nitko nije vidio Oca osim Sina, niti tko Sina osim Oca, nego su njegove riječi: »Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin.« Time je jasno pokazano da se ono što se među tjelesnim naravima naziva gledanjem i biva viđeno, između Oca i Sina naziva spoznavanjem i bivanjem spoznatim, posredstvom moći spoznaje, a ne krhkošću osjetila vida. Budući dakle da se ni gledanje ni bivanje viđenim ne može u pravom smislu primijeniti na netjelesnu i nevidljivu narav, u Evanđelju se ne veli da Sin vidi Oca niti da Otac vidi Sina, nego se veli da jedan drugoga spoznaje.
9. Ovdje, ako nam tko predoči redak gdje se veli: »Blago onima čista srca, jer će Boga gledati«, iz toga će samog retka, po mome mišljenju, naše stajalište dobiti dodatnu snagu; jer što je drugo gledati Boga srcem nego, prema našem gornjem tumačenju, shvaćati ga i spoznavati umom? Nazivi se naime osjetilnih organa često primjenjuju na dušu, tako da se za nju može reći kako vidi očima srca, to jest da vrši misaoni čin posredstvom moći razuma. Tako se za nju kaže i da sluša ušima kada dohvaća dublji smisao neke izjave. Također kažemo da se služi zubima kada žvače i blaguje kruh života koji silazi s neba. Na sličan način, veli se i da se služi službom drugih udova, koji se prenose s njihovih tjelesnih naziva i primjenjuju na moći duše, prema Salomonovim riječima: »Naći ćeš božansko osjetilo.« On je naime znao da u nama postoje dvije vrste osjetila: jedno smrtno, raspadljivo, ljudsko; drugo besmrtno i misaono, koje je ovdje nazvao božanskim. Ovim božanskim osjetilom dakle, ne očnim, nego čistoga srca, a to je um, Boga mogu vidjeti oni koji su dostojni. Zasigurno ćete naime u svemu Pismu, i Starom i Novom, naći riječ »srce« kako se opetovano rabi umjesto »uma«, to jest razumske moći. Na ovaj smo dakle način, premda daleko ispod dostojanstva predmeta, govorili o naravi Božjoj, kao oni koji je shvaćaju unutar ograničenosti ljudskoga razuma. Pogledajmo zatim što se označuje imenom Krist.
2. O Kristu
1. Ponajprije valja primijetiti da je jedno narav onoga božanstva koje je u Kristu s obzirom na to da je on jedinorođeni Sin Božji, a drugo ljudska narav koju je uzeo u ovim posljednjim vremenima radi rasporedbe milosti. Stoga ponajprije moramo utvrditi što je jedinorođeni Sin Božji, budući da se naziva mnogim različitim imenima, prema prilikama i motrištima pojedinaca. Naziva se naime Mudrošću, prema Salomonovu izričaju: »Gospodin me stvori u početku svojih putova, prije svojih djela, prije negoli je išta načinio; sazda me prije vjekova. U početku, prije nego oblikova zemlju, prije nego izvede izvore voda, prije nego se utvrdiše planine, prije svih brežuljaka, on me rodi.« Naziva se i Prvorođencem, kako je apostol objavio: »koji je Prvorođenac svakog stvorenja«. Prvorođenac međutim po naravi nije druga osoba od Mudrosti, nego jedna te ista. Napokon, apostol Pavao veli da je »Krist Božja sila i Božja mudrost«.
2. Neka pak nitko ne pomisli da podrazumijevamo išta neosobno kada ga nazivamo Mudrošću Božjom; ili da pretpostavi, primjerice, kako ga shvaćamo ne kao živo biće obdareno mudrošću, nego kao nešto što ljude čini mudrima, predajući se i usađujući se u umove onih koji su postali kadri primiti njegove krposti i razum. Ako se dakle jednom ispravno shvati da je jedinorođeni Sin Božji njegova Mudrost koja hipostatski opstoji, ne znam treba li naša radoznalost ići dalje od toga ili gajiti ikakvu sumnju da ta hipostaza [ὑπόστασις] ili supstancija [substantia] sadrži išta tjelesne naravi, budući da se sve što je tjelesno odlikuje ili oblikom, ili bojom, ili veličinom. A tko je pri zdravoj pameti ikada tražio oblik, boju ili veličinu u mudrosti, s obzirom na to da je mudrost? I tko je kadar gajiti misli ili osjećaje strahopoštovanja prema Bogu, a da može pretpostaviti ili vjerovati kako je Bog Otac ikada postojao, makar i na trenutak, a da nije rodio ovu Mudrost? U tom bi slučaju naime morao reći ili da Bog nije bio kadar roditi Mudrost prije nego što ju je izveo, tako da je poslije pozvao u biće nju koja prije nije postojala, ili da je doista posjedovao tu moć, ali se njome nije htio poslužiti, što se o Bogu ne može reći bez bezboštva. Obje su te pretpostavke, svima je bjelodano, jednako besmislene i bezbožne: one se naime svode na to da je Bog iz stanja nemoći prešao u stanje moći, ili da je, premda je posjedovao moć, nju zatajio i odgodio rađanje Mudrosti. Zato smo uvijek držali da je Bog Otac svoga jedinorođenoga Sina, koji je doista od njega rođen i od njega prima ono što jest, ali bez ikakva početka, ne samo takva koji bi se mogao mjeriti bilo kakvim podjelama vremena, nego čak i onoga koji um može sam u sebi motriti ili promatrati, da tako kažemo, golim moćima razuma. Stoga moramo vjerovati da je Mudrost rođena prije svakoga početka koji se može ili pojmiti ili izreći. A budući da je sva stvaralačka moć budućega stvorenja bila uključena u samom ovom opstanku Mudrosti, bilo onih stvari koje imaju izvoran, bilo onih koje imaju izveden opstanak, bivajući unaprijed oblikovane i uređene moći predznanja; poradi upravo tih stvorenja koja su bila opisana, da tako kažemo, i unaprijed označena u samoj Mudrosti, Mudrost veli, Salomonovim riječima, da je stvorena kao početak Božjih putova, uzevši u obzir da je u sebi sadržavala početke, oblike ili vrste svega stvorenoga.
3. Na isti dakle način na koji smo shvatili da je Mudrost bila početak Božjih putova i da se za nju kaže kako je stvorena, unaprijed oblikujući i sadržavajući u sebi vrste i početke svih stvorenja, moramo je shvatiti i kao Riječ Božju, zato što ona svim drugim bićima, to jest svekolikom stvorenju, otkriva narav otajstava i tajni koje su sadržane u božanskoj mudrosti; iz toga se razloga i naziva Riječju, jer je ona, da tako kažemo, tumač tajni uma. Stoga mi se čini ispravnim izričaj koji se nalazi u Djelima Pavlovim, gdje se veli da je »ovdje Riječ živo biće«. Ivan pak s više uzvišenosti i prikladnosti veli na početku svoga Evanđelja, definirajući Boga posebnom definicijom kao Riječ: »I Bog bijaše Riječ, i ona bijaše u početku kod Boga.« Neka dakle onaj tko pripisuje početak Riječi ili Mudrosti Božjoj pazi da ne bude kriv za bezboštvo protiv samoga nerođenoga Oca, budući da niječe da je on oduvijek bio Otac, da je rodio Riječ i da je posjedovao mudrost u svim prethodnim razdobljima, zvala se ona vremenima ili vjekovima, ili kako god se drukčije mogla nazvati.
4. Ovaj je Sin prema tome i istina i život svega što postoji. I to s razlogom. Jer kako bi ono što je stvoreno moglo živjeti ako svoje biće ne prima od života? Ili kako bi ono što jest uistinu postojalo ako ne bi poteklo od istine? Ili kako bi razumna bića mogla postojati ako prethodno nije postojala Riječ ili razum? Ili kako bi mogla biti mudra ako ne bi bilo mudrosti? No budući da se imalo dogoditi da neki otpadnu od života i svojim zastranjenjem navuku na se smrt, jer smrt nije ništa drugo doli odlazak od života, a kako nije smjelo uslijediti da ona bića koja je Bog jednom stvorio za uživanje života potpuno propadnu, bilo je nužno da prije smrti postoji takva sila koja će uništiti nadolazeću smrt, te da postoji uskrsnuće, čiji je pralik bio u našem Gospodinu i Spasitelju, i da to uskrsnuće ima svoj temelj u mudrosti i riječi i životu Božjem. A potom, na drugome mjestu, budući da neki od onih koji su stvoreni nisu bili voljni uvijek ostati nepromjenjivi i nepokolebljivi u smirenu i umjerenu uživanju dobara koja su posjedovali, nego su se, uslijed toga što dobro koje je bilo u njima nije bilo njihovo po naravi ili bîti nego po prigotku, imali izopačiti, promijeniti i otpasti sa svoga položaja, zato je Riječ i Mudrost Božja postala Put. A tako je nazvana jer vodi Ocu one koji njome hode.
Što god smo dakle ustvrdili o mudrosti Božjoj, prikladno će se primijeniti i shvatiti o Sinu Božjemu po tome što je on Život, Riječ, Istina i Uskrsnuće: svi ovi naslovi naime potječu od njegove moći i djelovanja, a ni u jednom od njih nema ni najmanjega razloga da se shvati išta tjelesne naravi što bi označivalo veličinu, oblik ili boju. Jer ona djeca ljudska koja se pojavljuju među nama, ili potomci drugih živih bića, odgovaraju sjemenu onih koji su ih rodili, ili od onih majki u čijim su utrobama oblikovani i hranjeni primaju sve ono, ma što to bilo, što donose u ovaj život i nose sa sobom kad se rode. No čudovišno je i nedopustivo uspoređivati Boga Oca u rađanju njegova jedinorođenoga Sina i u samoj njegovoj supstanciji s bilo kojim čovjekom ili drugim živim bićem koje sudjeluje u takvu činu. Nužno naime moramo držati da postoji nešto iznimno i Boga dostojno što uopće ne dopušta nikakvu usporedbu, ne samo u stvarima, nego se ne može ni mišlju zamisliti niti spoznajom otkriti, tako da bi ljudski um mogao shvatiti kako nerođeni Bog biva Otac jedinorođenoga Sina. Njegovo je rađanje naime vječno i trajno kao što je sjaj koji izbija iz sunca. Ne biva on naime Sinom primanjem daha života, nekim vanjskim činom, nego po svojoj vlastitoj naravi.
5. Ustanovimo sada kako su ove tvrdnje koje smo iznijeli potkrijepljene autoritetom Svetoga pisma. Apostol Pavao veli da je jedinorođeni Sin »slika Boga nevidljivoga« i »Prvorođenac svakog stvorenja«. A pišući Hebrejima veli o njemu da je »odsjev njegova sjaja i otisak njegova bića«. U spisu pak koji se naziva Mudrost Salomonova nalazimo sljedeći opis mudrosti Božje: »Jer ona je dah sile Božje i čist izljev slave Svemogućega.« Ništa okaljano ne može dakle pasti na nju. Ona je naime odsjev vječne svjetlosti, neokaljano zrcalo Božjega djelovanja i slika njegove dobrote. Sada pak kažemo, kao i prije, da Mudrost nema svoj opstanak nigdje drugdje doli u onome koji je početak svih stvari: od koga također potječe sve što je mudro, jer on je sam jedini koji je po naravi Sin, te se stoga naziva Jedinorođencem.
6. Pogledajmo sada kako valja shvatiti izraz »nevidljiva slika«, da bismo na taj način spoznali kako se Bog s pravom naziva Ocem svoga Sina; i donesimo, na prvom mjestu, zaključke iz onoga što se među ljudima obično naziva slikama. Slikom se ponekad naziva ono što je naslikano ili isklesano na kakvoj tvarnoj tvari, kao što su drvo ili kamen; a ponekad se dijete naziva slikom svoga roditelja, kada crte djeteta ni u čemu ne poriču sličnost s ocem. Smatram, stoga, da se onaj čovjek koji je načinjen na sliku i priliku Božju može prikladno usporediti s prvim primjerom. O njemu ćemo, međutim, ako Bog da, točnije raspraviti kada budemo tumačili odlomak iz Knjige Postanka. No slika Sina Božjega, o kojoj sada govorimo, može se usporediti s drugim od navedenih primjera, upravo po tome što je on nevidljiva slika nevidljivoga Boga, na isti način kako prema svetoj povijesti kažemo da je slika Adamova njegov sin Šet. Riječi glase: »I rodi Adam Šeta sebi slična, na svoju sliku.« Ta pak slika sadrži jedinstvo naravi i biti koje pripada Ocu i Sinu. Jer ako Sin na jednak način čini sve ono što čini Otac, onda se time što Sin čini sve poput Oca u Sinu oblikuje slika Očeva, Sina koji je od njega rođen poput čina njegove volje što proizlazi iz uma. Stoga držim da bi sama volja Očeva morala biti dovoljna za postojanje onoga što on želi da postoji. Jer u izvršavanju svoje volje on se ne služi nikakvim drugim putem osim onoga koji se očituje odlukom njegove volje. Tako je i postojanje Sina njime začeto. To pak prije svega moraju zastupati oni koji ne dopuštaju da išta bude nerođeno, to jest nerođeno od ikoga, osim samoga Boga Oca. I moramo paziti da ne upadnemo u besmislice onih koji zamišljaju određena isijavanja, tako da božansku narav dijele na dijelove, te dijele Boga Oca koliko god mogu, budući da je i najmanja sumnja u takvo što glede bestjelesnoga bića ne samo vrhunac bezbožnosti, nego i znak najveće ludosti, jer je posve strano svakom razumnom poimanju da bi u bestjelesnoj naravi mogla postojati ikakva tvarna dioba. Štoviše, kao što čin volje proizlazi iz razuma, i niti odsijeca koji dio niti se od njega odvaja ili dijeli, na sličan se način mora pretpostaviti da je Otac rodio Sina, svoju sliku; naime tako da je, kao što je sam po naravi nevidljiv, rodio i sliku koja je nevidljiva. Jer Sin je Riječ, pa stoga ne smijemo shvatiti da je u njemu išta spoznatljivo osjetilima. On je mudrost, a u mudrosti ne može biti nikakve sumnje o ičemu tjelesnom. On je istinsko svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet; ali on nema ništa zajedničko sa svjetlošću ovoga sunca. Naš je Spasitelj, dakle, slika nevidljivoga Boga, ukoliko je u usporedbi sa samim Ocem on istina, a u usporedbi s nama, kojima objavljuje Oca, on je slika po kojoj dolazimo do spoznaje Oca, koga nitko ne poznaje doli Sin i onaj komu Sin hoće objaviti. A način njegove objave jest po razumu. Jer onaj po komu se shvaća sam Sin, dosljedno tome shvaća i Oca, prema njegovim vlastitim riječima: »Tko je vidio mene, vidio je i Oca.«
7. No budući da smo naveli Pavlove riječi o Kristu, gdje o njemu kaže da je »odsjev slave Božje i otisak njegova bića«, pogledajmo kakvu predodžbu o tome trebamo stvoriti. Prema Ivanu, »Bog je svjetlost«. Jedinorođeni je Sin, dakle, slava te svjetlosti, koja neodvojivo proizlazi iz samoga Boga, kao što sjaj proizlazi iz svjetlosti, te prosvjetljuje sve stvorenje. Jer, u skladu s onim što smo već protumačili o načinu na koji je on Put te vodi k Ocu, i na koji je on Riječ, koja tumači tajne mudrosti i otajstva spoznaje objavljujući ih razumnom stvorenju, te je također Istina i Život i Uskrsnuće, na isti način trebamo razumjeti i značenje toga što je on odsjev; jer po njegovu sjaju razumijemo i osjećamo što je sama svjetlost. A taj sjaj, prikazujući se blago i nježno krhkim i slabim očima smrtnika, te ih postupno privikavajući i učeći da podnesu sjaj svjetlosti, kada od njih ukloni svaku zapreku i smetnju viđenju, prema Gospodinovoj vlastitoj zapovijedi: »Izvadi brvno iz oka svojega«, čini ih sposobnima podnijeti sjaj svjetlosti, postajući i u tom pogledu svojevrsni posrednik između ljudi i svjetlosti.
8. No budući da ga apostol naziva ne samo odsjevom njegove slave nego i otiskom njegova bića ili opstojnosti, ne čini se beskorisnim istražiti kako se može reći da postoji drugi lik te osobe osim same osobe Boga, ma što značili osoba i opstojnost. Razmotri, dakle, ne bi li se Sin Božji, budući da je njegova Riječ i Mudrost, i jedini poznaje Oca te ga objavljuje onome komu hoće (to jest onima koji su kadri primiti njegovu riječ i mudrost), upravo s obzirom na to što čini da se Bog shvati i spozna, mogao nazvati otiskom njegova bića i opstojnosti; to jest, kada ta Mudrost, koja želi drugima obznaniti način na koji oni spoznaju i shvaćaju Boga, ponajprije opiše samu sebe, može se time nazvati otiskom bića Božjega. Kako bismo ipak potpunije razumjeli način na koji je Spasitelj otisak bića ili opstojnosti Božje, uzmimo primjer koji, premda ne opisuje predmet o kojemu raspravljamo ni posve ni prikladno, ipak može poslužiti samo u tu svrhu, da pokaže kako Sin Božji, koji bijaše u liku Božjemu, lišavajući se svoje slave, samim tim lišavanjem ima za cilj pokazati nam puninu svoga božanstva. Pretpostavimo, na primjer, da postoji kip tolike veličine da ispunjava čitav svijet, i koji se zbog toga ni od koga ne može vidjeti; te da je načinjen drugi kip koji mu posve sliči po obliku udova, po crtama lica, po obličju i građi, ali bez one neizmjerne veličine, tako da oni koji nisu mogli gledati onaj golemih razmjera, vidjevši ovaj drugi, priznaju da su vidjeli onaj prvi, jer je sačuvao sve crte svojih udova i lica, pa čak i samo obličje i tvar, tako vjerno da se od njega uopće ne razlikuje; po takvoj sličnosti Sin Božji, lišivši se svoje jednakosti s Ocem i pokazujući nam put k njegovoj spoznaji, postaje otisak njegova bića: tako da mi, koji nismo mogli gledati slavu one čudesne svjetlosti smještene u veličini njegova božanstva, time što nam je postao odsjev, stječemo mogućnost promatranja božanske svjetlosti gledajući u odsjev. Ta se usporedba s kipovima, dakako, budući da pripada tvarnim stvarima, ne rabi ni u koju drugu svrhu doli da pokaže kako je Sin Božji, premda postavljen u vrlo neznatnom obličju ljudskoga tijela, zahvaljujući sličnosti svojih djela i snage s Ocem pokazao da je u njemu neizmjerna i nevidljiva veličina, budući da je rekao svojim učenicima: »Tko vidi mene, vidi i Oca«; te: »Ja i Otac jedno smo.« A tome pripada i sličan izraz: »Otac je u meni i ja u Ocu.«
9. Pogledajmo sada što znači izraz koji se nalazi u Knjizi Mudrosti, gdje se o Mudrosti kaže da je ona »dah sile Božje i čist izljev slave Svemogućega, odsjev vječne svjetlosti, čisto zrcalo djelovanja ili sile Božje i slika njegove dobrote«. To su, dakle, odredbe koje on daje o Bogu, označujući svakom od njih određena svojstva koja pripadaju Mudrosti Božjoj, nazivajući mudrost silom i slavom i vječnom svjetlošću i djelovanjem i dobrotom Božjom. Ne kaže, međutim, da je mudrost dah slave Svemogućega, niti vječne svjetlosti, niti djelovanja Očeva, niti njegove dobrote, jer ne bi bilo prikladno da se dah pripiše ijednomu od njih; nego s punom prikladnošću kaže da je mudrost dah sile Božje. Pod silom Božjom valja pak razumjeti ono po čemu je on moćan; po čemu postavlja, obuzdava i upravlja svime vidljivim i nevidljivim; što je dostatno za sve ono čime upravlja u svojoj providnosti; među čime je sve prisutan kao jedno biće. I premda dah sve te silne i nemjerljive moći, i sama snaga proizišla, da tako kažemo, iz njegova vlastitog postojanja, izviru iz same sile, kao što volja izvire iz uma, ipak je i ta volja Božja učinjena silom Božjom.
Tako nastaje druga sila, koja postoji s vlastitim svojstvima, svojevrsni dah, kako Pismo kaže, iskonske i nerođene sile Božje, koja od njega ima svoje biće, i nikada nije bila nepostojeća. Jer ako bi tko ustvrdio da ona prije nije postojala, nego je nastala poslije, neka objasni razlog zašto Otac, koji joj je dao biće, to nije učinio prije. A ako dopusti da je nekoć postojao početak kada je taj dah izišao iz sile Božje, ponovno ćemo ga upitati zašto ne i prije početka koji je dopustio; i tako ćemo, uvijek tražeći raniji čas i uspinjući se sa svojim pitanjima, doći do zaključka da, budući da je Bog oduvijek posjedovao moć i volju, nikada nije postojao nikakav razlog prikladnosti ili bilo čega drugoga zašto ne bi oduvijek posjedovao ono dobro koje je želio. Time se pokazuje da je taj dah sile Božje oduvijek postojao, nemajući drugoga početka osim samoga Boga. Niti je priličilo da postoji ikakav drugi početak osim samoga Boga, od koga ima svoje rođenje. A prema apostolovu izrazu da je Krist »Božja snaga«, valja ga nazivati ne samo dahom sile Božje, nego silom iz sile.
10. Ispitajmo sada izraz: »Mudrost je najčišći izljev slave Svemogućega«; i ponajprije razmotrimo što je slava svemogućega Boga, pa ćemo tada razumjeti i što je njezin izljev. Kao što nitko ne može biti otac a da nema sina, niti gospodar a da ne posjeduje slugu, tako se ni Bog ne može nazvati svemogućim ako ne postoje oni nad kojima bi vršio svoju vlast; stoga je, da bi se pokazalo kako je Bog svemoguć, potrebno da sve stvari postoje. Jer ako bi tko htio da su prošli neki vjekovi ili razdoblja vremena, ili kako god ih tko želio nazvati, dok ono što je poslije stvoreno još nije postojalo, taj bi bez sumnje pokazao da tijekom tih vjekova ili razdoblja Bog nije bio svemoguć, nego je to postao poslije, to jest od časa kada je počeo imati one nad kojima će vršiti vlast; i na taj će se način činiti da je primio određeni prirast te da se uzdigao iz nižega u više stanje, budući da nema sumnje kako je za njega bolje da bude svemoguć nego da to ne bude. A kako se može činiti ičim drugim doli besmislicom da Bog, kada nije posjedovao ništa od onoga što mu je dolikovalo posjedovati, poslije nekim napretkom dođe u posjed toga? No ako nikada nije bilo vremena kada on nije bio svemoguć, po nužnosti mora postojati i ono po čemu prima taj naslov; i oduvijek je morao imati one nad kojima je vršio vlast i kojima je upravljao bilo kao kralj bilo kao vladar, o čemu ćemo potpunije govoriti na pravome mjestu, kada budemo raspravljali o stvorenjima. No već sada smatram potrebnim uputiti, premda usputno, riječ upozorenja, budući da je pred nama pitanje kako je mudrost najčišći izljev slave Svemogućega, da tko ne bi pomislio kako je naslov Svemogućega u Bogu bio prije rođenja Mudrosti, po kojoj se naziva Otac, budući da je Mudrost, koja je Sin Božji, najčišći izljev slave Svemogućega. Onaj tko je sklon gajiti takvu sumnju neka posluša nedvojbenu izjavu Pisma koje proglašava: »Sve si to mudrošću načinio«, i nauk Evanđelja da »sve po njemu postade i bez njega ne postade ništa«; te neka iz toga shvati da naslov Svemogućega u Bogu ne može biti stariji od naslova Oca; jer po Sinu je Otac svemoguć. No iz izraza »slava Svemogućega«, čije je slave Mudrost izljev, valja razumjeti ovo, da Mudrost, po kojoj se Bog naziva svemogućim, ima udjela u slavi Svemogućega. Jer po Mudrosti, koja je Krist, Bog ima vlast nad svime, ne samo po ovlasti vladara, nego i po dragovoljnoj poslušnosti podanika. A da bi razumio kako je svemogućnost Oca i Sina jedna te ista, kao što su Bog i Gospodin jedno te isto s Ocem, poslušaj kako Ivan govori u Otkrivenju: »Tako govori Gospodin Bog, Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar.« Jer tko bi drugi bio »Onaj koji dolazi« doli Krist? I kao što se nitko ne bi smio sablažnjavati, budući da je Bog Otac, što je i Spasitelj Bog, tako se također, budući da se Otac naziva svemogućim, nitko ne bi smio sablažnjavati što se i Sin Božji naziva svemogućim. Jer na taj će način biti istinite one riječi koje upućuje Ocu: »Sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima.« Ako je dakle sve što je Očevo također Kristovo, zacijelo je među onim što postoji i svemogućnost Očeva; i bez sumnje Jedinorođeni Sin mora biti svemoguć, kako bi i Sin imao sve što Otac posjeduje. »I proslavih se u njima«, izjavljuje on. Jer »na ime Isusovo prignut će se svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika, i svaki će jezik priznati da je Gospodin Isus Krist u slavi Boga Oca.« Stoga je on izljev slave Božje po tome što je svemoguć, sama čista i bistra Mudrost, proslavljena kao izljev svemogućnosti ili slave. A da bi se jasnije razumjelo što je slava svemogućnosti, dodat ćemo sljedeće. Bog Otac je svemoguć jer ima vlast nad svime, to jest nad nebom i zemljom, suncem, mjesecom i zvijezdama, i svime što je u njima. I on vrši svoju vlast nad njima po svojoj Riječi, jer će se na ime Isusovo prignuti svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. A ako se svako koljeno prigiba pred Isusom, onda je bez sumnje Isus onaj komu je sve podložno, i on je taj koji vrši vlast nad svime i po komu je sve podložno Ocu; jer po mudrosti, to jest riječju i razumom, a ne silom i nuždom, sve je podložno. I stoga se njegova slava sastoji upravo u tome što posjeduje sve, i to je najčišća i najbistrija slava svemogućnosti, da je razumom i mudrošću, a ne silom i nuždom, sve podložno. Izraz pak najčišća i najbistrija slava mudrosti prikladan je da se ona razlikuje od one slave koja se ne može nazvati čistom i iskrenom. No svaka narav koja je promjenjiva i preinačiva, premda proslavljena u djelima pravednosti ili mudrosti, ipak zbog činjenice da su pravednost ili mudrost prigodna svojstva, i zato što ono što je prigodno može i otpasti, njezina se slava ne može nazvati iskrenom i čistom. Ali Mudrost Božja, koja je njegov jedinorođeni Sin, budući da je u svakom pogledu nesposobna za promjenu ili preinaku, i budući da je svako dobro svojstvo u njoj bitno te takvo da se ne može promijeniti niti preinačiti, njezina se slava stoga proglašava čistom i iskrenom.
11. Na trećem se mjestu mudrost naziva odsjevom vječne svjetlosti. Snagu ovoga izraza protumačili smo na prethodnim stranicama, kada smo uveli prispodobu o suncu i sjaju njegovih zraka, te prema svojim snagama pokazali kako to treba razumjeti. Onome što smo tada rekli dodat ćemo samo sljedeću primjedbu. Pravim se imenom vječnim ili bezvremenim naziva ono što niti je imalo početak postojanja, niti ikada može prestati biti ono što jest. I to je misao koju izriče Ivan kada kaže da je »Bog svjetlost«. Njegova je pak mudrost odsjev te svjetlosti, ne samo po tome što je svjetlost, nego i po tome što je vječna svjetlost, tako da je njegova mudrost vječni i neprolazni odsjev. Ako se to potpuno shvati, jasno se pokazuje da postojanje Sina potječe od Oca, ali ne u vremenu, niti iz ikakvoga drugog početka, osim, kako smo rekli, od samoga Boga.
12. No mudrost se također naziva i čistim zrcalom Božje ἐνέργεια ili djelovanja. Moramo najprije razumjeti što je djelovanje sile Božje. To je, tako reći, svojevrsna snaga kojom Bog djeluje bilo u stvaranju, bilo u providnosti, bilo u sudu, bilo u upravljanju i raspoređivanju pojedinih stvari, svake u njezino vrijeme. Jer kao što lik nastao u zrcalu nepogrešivo odražava sva djela i pokrete onoga koji u nj gleda, tako Mudrost želi da se nju razumije kada se naziva čistim zrcalom sile i djelovanja Očeva: kako i sam Gospodin Isus Krist, koji je Mudrost Božja, izjavljuje o sebi kada kaže: »Što god radi Otac, to jednako čini i Sin.« I ponovno kaže da Sin ne može sam od sebe ništa učiniti, doli ono što vidi da čini Otac. Budući dakle da se Sin ni u čemu ne razlikuje od Oca u sili svojih djela, i djelo Sina nije različito od djela Očeva, nego je, tako reći, jedan te isti pokret u svemu, stoga ga je nazvao čistim zrcalom, kako bi se takvim izrazom razumjelo da između Sina i Oca nema nikakve nesličnosti. Kako se uistinu ono što neki govore, da biva po uzoru na to kako učenik sliči svojemu učitelju ili ga oponaša, ili prema shvaćanju da Sin u tjelesnoj tvari stvara ono što je Otac najprije oblikovao u duhovnoj biti, može slagati s izjavama Pisma, kada se u Evanđelju kaže da Sin ne čini slične stvari, nego iste stvari na sličan način?
13. Preostaje nam istražiti što je »slika njegove dobrote«, a ovdje, mislim, moramo razumjeti isto ono što smo maločas izrazili govoreći o slici koju stvara zrcalo. Jer on je iskonska dobrota, bez sumnje, iz koje je rođen Sin, koji, budući da je u svakom pogledu slika Očeva, svakako se može s pravom nazvati i slikom njegove dobrote. Jer u Sinu ne postoji nikakva druga, drugačija dobrota, osim one koja je u Ocu. Stoga i sam Spasitelj s pravom kaže u Evanđelju: »Nitko nije dobar doli jedan jedini, Bog Otac«, kako bi se takvim izrazom razumjelo da Sin nije od neke druge dobrote, nego samo od one koja postoji u Ocu, čijom se slikom s pravom naziva, jer ne potječe ni iz kojeg drugog izvora nego iz one iskonske dobrote, kako se ne bi činilo da je u Sinu dobrota različita od one koja je u Ocu. Niti u Sinu postoji ikakva nesličnost ili razlika u dobroti. I stoga se ne smije zamišljati da u riječima: »Nitko nije dobar doli jedan jedini, Bog Otac«, postoji neka vrsta bogohuljenja, kao da bi se time moglo pretpostaviti nijekanje da su ili Krist ili Duh Sveti dobri. Nego, kao što smo već rekli, iskonsku dobrotu treba razumjeti kao onu koja prebiva u Bogu Ocu, od kojega se i Sin rađa i Duh Sveti ishodi, zadržavajući u sebi, bez ikakve sumnje, narav one dobrote koja je u izvoru iz kojega su izvedeni. A ako postoje bilo koje druge stvari koje se u Pismu nazivaju dobrima, bilo anđeo, ili čovjek, ili sluga, ili blago, ili dobro srce, ili dobro stablo, sve se to tako naziva katahrestički, imajući u sebi slučajnu, a ne bitnu dobrotu. No, zahtijevalo bi i mnogo vremena i truda prikupiti sve naslove Sina Božjega, kao što su, na primjer, istinito svjetlo, ili vrata, ili pravednost, ili posvećenje, ili otkupljenje, i bezbroj drugih, te pokazati iz kojih je razloga svaki od njih tako dan. Zadovoljni, dakle, onim što smo već iznijeli, nastavljamo s našim istraživanjima onih drugih pitanja koja slijede.
3. O Duhu Svetome
1. Sljedeća je točka istražiti što je kraće moguće temu o Duhu Svetome. Svi koji na bilo koji način opažaju postojanje Providnosti, priznaju da je Bog, koji je sve stvorio i uredio, nerođen, te ga prepoznaju kao roditelja svemira. Eto, da njemu pripada Sin, tvrdnja je koju ne iznosimo samo mi, iako se ona može činiti dovoljno čudesnom i nevjerojatnom onima koji imaju ugled filozofa među Grcima i barbarima, od kojih su neki, međutim, čini se, gajili ideju o njegovu postojanju, priznajući da je sve stvoreno riječju ili razumom Božjim. Mi, međutim, u skladu s našim vjerovanjem u onaj nauk, za koji zasigurno držimo da je božanski nadahnut, vjerujemo da je nemoguće na bilo koji drugi način objasniti i učiniti dostupnim ljudskoj spoznaji ovaj viši i božanskiji razum kao Sina Božjega, nego samo putem onih Pisama koja su nadahnuta Duhom Svetim, to jest Evanđelja i Poslanica, te Zakona i Proroka, prema izjavi samoga Krista. O postojanju Duha Svetoga nitko doista ne bi mogao gajiti nikakvu sumnju, osim onih koji su bili upoznati sa Zakonom i Prorocima, ili onih koji ispovijedaju vjeru u Krista. Jer iako nitko ne može sa sigurnošću govoriti o Bogu Ocu, ipak je moguće steći neku spoznaju o njemu putem vidljivoga stvorenja i naravnih osjećaja ljudskoga uma, a štoviše, moguće je takvu spoznaju potvrditi iz svetih Pisama. Ali što se tiče Sina Božjega, iako nitko ne pozna Sina doli Otac, ipak se i iz svetoga Pisma ljudski um poučava kako misiti o Sinu, i to ne samo iz Novoga, nego i iz Staroga zavjeta, putem onih stvari koje se, iako su ih učinili sveti, slikovito odnose na Krista, i iz kojih se može otkriti i njegova božanska narav i ona ljudska narav koju je on preuzeo.
2. Što je pak Duh Sveti, poučeni smo u mnogim odlomcima Pisma, kao kod Davida u pedeset i prvom psalmu, kada kaže: »I ne oduzmi od mene Duha svoga svetoga«, i kod Daniela, gdje je rečeno: »Duh Sveti koji je u tebi«. I u Novom zavjetu imamo obilna svjedočanstva, kao kada se opisuje da je Duh Sveti sišao na Krista, i kada je Gospodin dahnuo u svoje apostole nakon svoga uskrsnuća, govoreći: »Primite Duha Svetoga«, i anđelove riječi Mariji: »Duh Sveti sići će na te«, te Pavlova izjava da nitko ne može zazvati Isusa Gospodinom, osim u Duhu Svetom. U Djelima apostolskim Duh Sveti je davan polaganjem ruku apostola u krštenju. Iz svega toga učimo da je osoba Duha Svetoga bila tolikog autoriteta i dostojanstva, da spasonosno krštenje nije bilo potpuno osim po autoritetu najizvrsnijeg Trojstva od svih njih, to jest imenovanjem Oca, Sina i Duha Svetoga, te pridruživanjem nerođenom Bogu Ocu i njegovu jedinorođenom Sinu također i imena Duha Svetoga. Tko se, dakle, ne divi prekomjernom veličanstvu Duha Svetoga, kada čuje da onaj tko rekne riječ protiv Sina Čovječjega može se nadati oproštenju, ali onaj tko je kriv za hulu protiv Duha Svetoga nema oproštenja, ni u ovome svijetu ni u onome koji će doći!
3. Da je sve stvorio Bog i da ne postoji nijedno stvorenje koje postoji a da nije od njega izvelo svoje biće, utvrđeno je iz mnogih izjava Pisma, čime se pobijaju i odbacuju one tvrdnje koje neki lažno navode o postojanju tvari suvečne s Bogom, ili o nerođenim dušama, u koje bi oni htjeli da je Bog usadio ne toliko moć postojanja, koliko jednakost i red. Jer čak i u onoj knjižici zvanoj Pastir ili Anđeo pokajanja, koju je sastavio Herma, imamo sljedeće: »Prije svega, vjeruj da je jedan Bog koji je sve stvorio i uredio, koji je, kada ranije ništa nije postojalo, učinio da sve nastane, koji sam obuhvaća sve, a njega samoga ništa ne obuhvaća«. I u knjizi Henokovoj također imamo slične opise. Ali do sada nismo uspjeli pronaći nijednu izjavu u svetom Pismu u kojoj bi se za Duha Svetoga moglo reći da je načinjen ili stvoren, čak ni na način na koji smo gore pokazali da Salomon govori o božanskoj mudrosti, ili na koji treba razumjeti one izraze o kojima smo raspravljali o životu, ili riječi, ili drugim nazivima Sina Božjega. Duh Božji, dakle, koji je lebdio nad vodama, kao što je pisano na početku stvaranja svijeta, po mojem je mišljenju nitko drugi doli Duh Sveti, koliko mogu razumjeti, kao što smo doista pokazali u našem tumačenju samih tih odlomaka, ne prema povijesnoj, nego prema duhovnoj metodi tumačenja.
4. Neki su od naših prethodnika doista primijetili da u Novom zavjetu, kad god se Duh imenuje bez onog dodatka koji označava kakvoću, treba razumjeti Duha Svetoga, kao na primjer u izrazu: »Plod je pak Duha ljubav, radost i mir«, i: »Tako li ste nerazumni, u Duhu ste započeli, pa sada u tijelu završavate?«. Smatramo da se ova razlika može uočiti i u Starom zavjetu, kao kada je rečeno: »On koji daje svoj Duh narodu koji je na zemlji, i Duh onima koji po njoj hode«. Jer, bez sumnje, svatko tko hoda po zemlji, to jest zemaljska i tjelesna bića, također je dionik Duha Svetoga, primajući ga od Boga. Moj hebrejski učitelj također je običavao govoriti da ona dva serafa u Izaije, koji su opisani tako da svaki ima šest krila i kliču jedan drugome govoreći: »Svet, svet, svet Gospodin Bog nad Vojskama«, treba razumjeti kao jedinorođenoga Sina Božjega i Duha Svetoga. I mislimo da onaj izraz koji se pojavljuje u Habakukovu hvalospjevu: »Usred ili dva živa bića, ili dva života, bit ćeš spoznat«, treba razumjeti o Kristu i o Duhu Svetome. Jer sva spoznaja Oca dobiva se objavom Sina po Duhu Svetom, tako da oba ova bića koja se, prema proroku, nazivaju ili »živim bićima« ili »životima«, postoje kao temelj spoznaje Boga Oca. Jer kao što je rečeno o Sinu, da »nitko ne pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti«, isto to kaže i apostol o Duhu Svetom, kada izjavljuje: »Nama je Bog to objavio po Duhu Svetom, jer Duh sve proniče, i dubine Božje«, i ponovno u Evanđelju, kada se Spasitelj, govoreći o božanskim i dubljim dijelovima svoga učenja, koje njegovi učenici još nisu bili sposobni primiti, ovako obraća njima: »Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi, no kada dođe Duh Sveti, Branitelj, on će vas poučavati o svemu i dozivati vam u pamet sve što sam vam rekao«. Moramo, dakle, razumjeti da kao što Sin, koji jedini pozna Oca, objavljuje ga onome kome hoće, tako i Duh Sveti, koji jedini proniče dubine Božje, objavljuje Boga onome kome hoće: »Jer Duh puše gdje hoće«. Ne smijemo, međutim, pretpostaviti da Duh izvodi svoju spoznaju putem objave od Sina. Jer ako Duh Sveti poznaje Oca putem Sinove objave, on prelazi iz stanja neznanja u stanje spoznaje; ali podjednako je bezbožno i ludo ispovijedati Duha Svetoga, a ipak mu pripisivati neznanje. Jer čak i ako je nešto drugo postojalo prije Duha Svetoga, on nije postupnim napredovanjem postao Duh Sveti, kao kad bi se netko usudio reći da u vrijeme kada još nije bio Duh Sveti nije poznavao Oca, ali da je nakon što je primio spoznaju postao Duh Sveti. Jer da je to tako, Duh Sveti nikada ne bi bio ubrojen u jedinstvo Trojstva, to jest zajedno s nepromjenjivim Ocem i njegovim Sinom, osim ako je oduvijek bio Duh Sveti. Kada koristimo, doista, takve pojmove kao što su »oduvijek« ili »bijaše«, ili bilo koju drugu oznaku vremena, njih ne treba uzimati apsolutno, nego s dužnim uvažavanjem; jer dok se značenja ovih riječi odnose na vrijeme, a o onim temama o kojima govorimo govori se rastezanjem jezika kao da postoje u vremenu, one ipak u svojoj stvarnoj naravi nadilaze svako poimanje konačnoga razuma.
5. Ipak, čini se prikladnim istražiti koji je razlog zašto onaj tko je od Boga preporođen za spasenje ima posla i s Ocem i sa Sinom i s Duhom Svetim, te ne postiže spasenje osim uz sudjelovanje cijeloga Trojstva, i zašto je nemoguće postati dionikom Oca ili Sina bez Duha Svetoga. I raspravljajući o ovim temama, nesumnjivo će biti potrebno opisati posebno djelovanje Duha Svetoga, te Oca i Sina. Smatram, dakle, da se djelovanje Oca i Sina događa kako u svetima tako i u grješnicima, u razumnim bićima i u nijemim životinjama, štoviše, čak i u onim stvarima koje su bez života, i u svim stvarima općenito koje postoje; ali da se djelovanje Duha Svetoga uopće ne događa u onim stvarima koje su bez života, ili u onima koje su, iako žive, ipak nijeme, štoviše, ne nalazi se čak ni u onima koji su doista obdareni razumom, ali su zauzeti zlim putovima i nimalo se ne obraćaju na bolji život. Samo u onim osobama, mislim, događa se djelovanje Duha Svetoga, koje se već okreću boljem životu i hodaju putem koji vodi Isusu Kristu, to jest koje su zauzete vršenjem dobrih djela i koje ostaju u Bogu.
6. Da djelovanje Oca i Sina djeluje i u svetima i u grješnicima, očito je iz toga što su svi koji su razumna bića dionici riječi, to jest razuma, i na taj način nose u sebi usađeno određeno sjeme mudrosti i pravde, što je Krist. Eto, u onome koji uistinu postoji, i koji je rekao po Mojsiju: »Ja sam koji jesam«, sve stvari, kakve god bile, sudjeluju, koje sudjelovanje u Bogu Ocu dijele i pravednici i grješnici, i razumna i nerazumna bića, i sve stvari općenito koje postoje. Apostol Pavao također uistinu pokazuje da svi imaju udjela u Kristu, kada kaže: »Ne reči u srcu svome: Tko će se popeti na nebo? (to jest da Krista svede odozgo;) ili tko će sići u bezdan? (to jest da Krista izvede od mrtvih.) Nego što kaže Pismo? Blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu«. Čime on misli da je Krist u srcu svih, s obzirom na to da je on riječ ili razum, sudjelovanjem u kojem su oni razumna bića. I ona izjava u Evanđelju: »Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha, ali sada nemaju isprike za svoj grijeh«, čini očitim i jasnim svima koji imaju razumsku spoznaju o tome koliko je vremena čovjek bez grijeha, i od kojeg mu je razdoblja podložan, kako se, sudjelovanjem u riječi ili razumu, za ljude kaže da su sagriješili, naime od vremena kada postanu sposobni za razumijevanje i spoznaju, kada im usađeni razum sugerira razliku između dobra i zla; a nakon što su već počeli spoznavati što je zlo, postaju podložni grijehu, ako ga počine. I to je značenje izraza da »ljudi nemaju isprike za svoj grijeh«, naime da bi od vremena kada im je božanska riječ ili razum počeo iznutra pokazivati razliku između dobra i zla, trebali izbjegavati i čuvati se onoga što je opako: »Jer onomu tko zna činiti dobro, a ne čini ga, to mu je grijeh«. Štoviše, da svi ljudi nisu bez zajedništva s Bogom, poučava se u Evanđelju ovako, Spasiteljevim riječima: »Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetno, niti će se reći: Evo ga ovdje! ili: eno ga ondje! nego kraljevstvo je Božje u vama«. Ali ovdje moramo vidjeti nema li to isto značenje kao i izraz u Knjizi Postanka: »I udahnu mu u lice dah života, i čovjek postade živa duša«. Jer ako se to razumije kao da se odnosi općenito na sve ljude, onda svi ljudi imaju udjela u Bogu.
7. Ali ako se to treba razumjeti kao rečeno o Duhu Božjem, budući da se i za Adama nalazi da je o nekim stvarima prorokovao, to se može uzeti ne kao opća primjena, nego kao ograničeno na one koji su sveti. Naposljetku, također, u vrijeme potopa, kada je svako tijelo pokvarilo svoj put pred Bogom, zabilježeno je da je Bog ovako govorio, kao o nezaslužnim ljudima i grješnicima: »Neće moj duh dovijeka ostati u tim ljudima, jer su tijelo«. Čime se jasno pokazuje da se Duh Božji oduzima svima koji su nedostojni. U Psalmima je također pisano: »Oduzmeš li im dah, ugibaju i u prah se svoj vraćaju. Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje«; što je očito namijenjeno Duhu Svetom, koji, nakon što su grješnici i nedostojne osobe uklonjeni i uništeni, stvara sebi novi narod i obnavlja lice zemlje, kada, odlažući po milosti Duha staroga čovjeka s njegovim djelima, počnu hodati u novosti života. I stoga se taj izraz prikladno primjenjuje na Duha Svetoga, jer će on nastaniti svoje prebivalište, ne u svim ljudima, niti u onima koji su tijelo, nego u onima čija je zemlja obnovljena. Naposljetku, iz tog je razloga milost i objava Duha Svetoga podijeljena polaganjem ruku apostola nakon krštenja. Naš Spasitelj također, nakon uskrsnuća, kada su staro već prošlo i sve postalo novo, on sam novi čovjek i prvorođenac od mrtvih, a i njegovi apostoli obnovljeni vjerom u njegovo uskrsnuće, kaže: »Primite Duha Svetoga«. To je bez sumnje ono što je Gospodin Spasitelj htio prenijeti u Evanđelju, kada je rekao da se novo vino ne može ulijevati u stare mjehove, nego je zapovjedio da se mjehovi načine novima, to jest da ljudi hodaju u novosti života, kako bi mogli primiti novo vino, to jest novost milosti Duha Svetoga. Na ovaj se način, dakle, djelovanje moći Boga Oca i Sina proteže bez razlike na svako stvorenje; ali udio u Duhu Svetom nalazimo da posjeduju samo sveti. I stoga je rečeno: »Nitko ne može reći: Isus je Gospodin, osim u Duhu Svetom«. A jednom prigodom, jedva se i sami apostoli smatraju dostojnima čuti riječi: »Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas«. Zbog toga također smatram da slijedi kako je onaj tko je sagriješio protiv Sina Čovječjega dostojan oproštenja; jer ako onaj koji sudjeluje u Riječi ili Razumu Božjem prestane živjeti u skladu s razumom, čini se da je zapao u stanje neznanja ili ludosti te stoga zaslužuje oproštenje; dok se za onoga koji je smatran dostojnim imati udjela u Duhu Svetome, a potom otpadne, po samom tom činu i djelu kaže da je kriv za hulu protiv Duha Svetoga. Neka doista nitko ne pomisli da mi, rekavši da se Duh Sveti podjeljuje samo svetima, dok se dobročinstva ili djelovanja Oca i Sina protežu na dobre i zle, na pravedne i nepravedne, time dajemo prednost Duhu Svetome pred Ocem i Sinom, ili da tvrdimo kako je Njegovo dostojanstvo veće, što bi svakako bio vrlo nelogičan zaključak. Jer riječ je o posebnosti Njegove milosti i djelovanja koje opisujemo. Nadalje, ništa se u Trojstvu ne može nazvati većim ili manjim, budući da sam izvor božanstva obuhvaća sve svojom Riječju i Razumom, a Duhom svojih usta posvećuje sve što je dostojno posvećenja, kao što je napisano u Psalmu: »Riječju Gospodnjom nebesa su učvršćena, i Duhom usta Njegovih sva snaga njihova.« Postoji također i posebno djelovanje Boga Oca, osim onoga kojim je svim stvarima podario dar naravnoga života. Postoji i posebna služba Gospodina Isusa Krista onima kojima po naravi podjeljuje dar razuma, pomoću kojega mogu s pravom biti ono što jesu. Postoji i druga milost Duha Svetoga, koja se podjeljuje zaslužnima, po Kristovoj službi i Očevu djelovanju, u razmjeru sa zaslugama onih koji postaju sposobni primiti je. To najjasnije ističe apostol Pavao kada dokazuje da je snaga Trojstva jedna te reaches: »Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist.« Iz čega najjasnije slijedi da u Trojstvu nema razlike, nego da se ono što se naziva darom Duha obznanjuje po Sinu, a ostvaruje po Bogu Ocu. »A sve to čini jedan te isti Duh, dijeleći svakomu ponaosob kako hoće.«
8. Iznijevši ove tvrdnje o jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetoga, vratimo se redu kojim smo započeli raspravu. Bog Otac svima daruje postojanje; a sudjelovanje u Kristu, u pogledu Njegova postojanja kao Riječi razuma, čini ih razumnim bićima. Iz čega slijedi da su dostojni ili pohvale ili ukora, jer su sposobni za vrlinu i porok. Zbog toga je, dakle, prisutna milost Duha Svetoga, kako bi ona bića koja nisu sveta u svojoj biti postala sveta sudjelovanjem u njoj. Budući, dakle, da najprije crpe svoje postojanje od Boga Oca; drugo, svoju razumnu narav od Riječi; treće, svoju svetost od Duha Svetoga, oni koji su prethodno posvećeni Duhom Svetim iznova postaju sposobni primiti Krista, u pogledu toga što je On pravednost Božja; a oni koji su zaslužili napredovanje do ovoga stupnja posvećenjem Duha Svetoga ipak će zadobiti dar mudrosti prema snazi i djelovanju Duha Božjega. I smatram da je to Pavlovo značenje kada kaže da se »jednomu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja, po istom Duhu«. I dok ukazuje na pojedinačnu raznolikost darova, sve ih pripisuje izvoru svega u riječima: »Različita su djelovanja, ali je jedan Bog koji čini sve u svima.« Odatle se i djelovanje Oca, koje svim stvarima podjeljuje postojanje, pokazuje slavnijim i veličanstvenijim, dok svaki pojedinac, sudjelovanjem u Kristu kao mudrosti, spoznanju i posvećenju, napreduje i uzdiže se do viših stupnjeva savršenstva; a budući da bilo tko dioništvom u Duhu Svetome postaje čišći i svetiji, on zadobiva, kad postane dostojan, milost mudrosti i spoznanja, kako bi, nakon što se očiste i uklone sve mrlje onečišćenja i neznanja, učinio tako velik napredak u svetosti i čistoći da narav koju je primio od Boga postane takva kakva je dostojna Njega koji ju je dao da bude čista i savršena, tako da biće koje postoji bude onoliko dostojno koliko i Onaj koji ga je pozvao u postojanje. Jer na taj će način onaj tko je takav kakvim ga je njegov Stvoritelj želio imati primiti od Boga snagu da uvijek postoji i ostane dovijeka. Da bi to bio slučaj, te kako bi oni koje je stvorio bili neprestano i nerazdvojno prisutni uz Njega koji JEST, zadaća je mudrosti poučavati ih i odgajati te ih dovesti do savršenstva utvrđivanjem Njegova Duha Svetoga i neprestanim posvećenjem, po kojemu su jedino sposobni primiti Boga. Na taj ćemo način, dakle, obnavljanjem neprekidnoga djelovanja Oca, Sina i Duha Svetoga u nama, u Njegovim različitim stupnjevima napretka, možda u neko buduće vrijeme, iako s teškoćom, moći promatrati sveti i blaženi život, u kojemu bismo, budući da do njega možemo doći tek nakon mnogih borbi, trebali tako ustrajati da nas nikakva zasićenost tim blaženstvom nikada ne obuzme; nego što više opažamo Njegovo blaženstvo, to se u nama mora više povećavati i jačati čežnja za njim, dok sve žarnije i slobodnije primamo i čvrsto držimo Oca, Sina i Duha Svetoga. Ali ako bi zasićenost ikada obuzela ikoga od onih koji stoje na najvišem i najsavršenijem vrhuncu dostignuća, ne mislim da bi takav odjednom bio zbačen sa svoga položaja i otpao, nego da mora opadati postupno i malo-pomalo, tako da se katkad može dogoditi, ako dođe do kratkoga pada, a pojedinac se brzo pokaje i vrati k sebi, da ne otpadne posve, nego da ponovno prođe svoje korake, vrati se na svoje prijašnje mjesto i opet popravi ono što je izgubljeno njegovim nemarom.
4. O otpadništvu ili padu
1. Kako bismo prikazali narav otpadništva ili pada onih koji se ponašaju nemarno, neće se činiti neprimjerenim upotrijebiti prispodobu radi pojašnjenja. Zamislimo, dakle, slučaj nekoga tko je postupno upoznavao umijeće ili znanost, recimo geometriju ili medicinu, sve dok nije dosegnuo savršenstvo, vježbajući se dugo vremena u njezinim načelima i praksi, tako da je postigao potpuno ovladavanje tim umijećem: takvomu se nikada ne bi moglo dogoditi da, kada legne spavati posjedujući svoje umijeće, probudi se u stanju neznanja. Nije nam namjera ovdje navoditi ili primjećivati one nesreće koje su uzrokovane bilo kakvom ozljedom ili slabošću, jer se one ne odnose na našu sadašnju prispodobu. Prema našem gledištu, dakle, sve dok se taj geometar ili liječnik nastavi vježbati u proučavanju svoga umijeća i u primjeni njegovih načela, znanje o njegovu zvanju ostaje s njim; ali ako se povuče iz njegove prakse i zanemari svoje radne navike, tada će mu zbog njegova nemara najprije postupno izmaći nekoliko stvari, zatim malo-pomalo sve više, sve dok s vremenom sve ne zaboravi i potpuno ne izbriše iz sjećanja. Moguće je, doista, kada tek počne otpadati i prepuštati se kvarljivom utjecaju nemara koji je još uvijek malen, ako se trgne i brzo opameti, da popravi one gubitke koji su do toga trenutka tek nedavni te povrati ono znanje koje je dotad bilo tek neznatno izbrisano iz Njegova uma. Primijenimo to sada na slučaj onih koji su se posvetili spoznaji i mudrosti Božjoj, čije učenje i marljivost neusporedivo nadmašuju svaku drugu izobrazbu; i promatrajmo, prema obliku upotrijebljene prispodobe, što je stjecanje spoznaje ili što je njezin nestanak, osobito kada od apostola slušamo ono što je rečeno o savršenima, da će licem u lice gledati slavu Gospodnju u objavi Njegovih otajstava.
2. No u svojoj želji da prikažemo božanska dobročinstva koja su nam podarena od Oca, Sina i Duha Svetoga, koje je Trojstvo izvor svake svetosti, upali smo u onome što smo rekli u udaljavanje od teme, smatrajajući da bi se teme duše, koja se slučajno našla pred nama, trebalo dotaknuti, makar i letimično, budući da smo raspravljali o srodnoj temi koja se odnosi na našu razumnu narav. Mi ćemo ipak, uz dopuštenje Božje po Isusu Kristu i Duhu Svetome, na prikladnijem mjestu zgodnije razmotriti temu svih razumnih bića, koja se dijele na tri roda i vrste.
5. O razumnim naravima
1. Nakon rasprave o Ocu, Sinu i Duhu Svetome, koju smo ukratko proveli prema svojim najboljim mogućnostima, slijedi da iznesemo nekoliko primjedbi o temi razumnih naravi, te o njihovim vrstama i redovima, ili o službama kako svetih tako i zlih sila, kao i o onima koje zauzimaju posredni položaj između tih dobrih i zlih sila te se još uvijek nalaze u stanju borbe i kušnje. Jer u Svetome pismu nalazimo mnoga imena određenih redova i službi, ne samo svetih bića, nego i onih suprotne vrste, koja ćemo najprije iznijeti pred sebe; a čije ćemo značenje, kao drugo, pokušati dokučiti prema svojim najboljim mogućnostima. Postoje neki sveti anđeli Božji koje Pavao naziva »poslužiteljskim duhovima što se šalju na službu onima koji imaju baštiniti spasenje«. U spisima pak samoga svetoga Pavla nalazimo kako ih on, iz nekog nepoznatog izvora, označava kao prijestolja, gospodstva, poglavarstva i vlasti; a nakon toga nabrajanja, kao da zna da osim onih koje je imenovao postoje i druge razumne službe i redovi, kaže za Spasitelja: »Koji je iznad svakoga poglavarstva, i vlasti, i moći, i gospodstva, i svakog imena koje se imenuje, ne samo u ovome svijetu, nego i u onome koji će doći.« Iz čega pokazuje da je osim onih koje je spomenuo bilo i nekih bića koja se doduše mogu imenovati u ovome svijetu, ali ih on sada nije nabrojio, a možda ih nitko drugi i ne poznaje; te da je bilo i drugih koja se ne mogu imenovati u ovome svijetu, ali će se imenovati u svijetu koji će doći.
2. Zatim, kao drugo, moramo znati da je svako biće koje je obdareno razumom, a prekrši svoje odredbe i granice, nesumnjivo zapleteno u grijeh skretanjem od pravice i pravednosti. Svako razumno stvorenje, stoga, sposobno je zaslužiti pohvalu i prijekor: pohvalu ako u skladu s tim razumom koji posjeduje napreduje prema boljim stvarima; prijekor ako otpadne od plana i tijeka pravice, zbog čega je s pravom podložno mukama i kaznama. A to se također ima smatrati primjenjivim i na samoga đavla i one koji su s njim te se nazivaju njegovim anđelima. Sada valja objasniti naslove tih bića, kako bismo znali tko su oni o kojima moramo govoriti. Ime dakle Đavla, i Sotone, i Zloga, koji se opisuje i kao Neprijatelj Božji, spominje se u mnogim odlomcima Pisma. Nadalje, spominju se i neki anđeli đavla, kao i knez ovoga svijeta, za kojega još nije posve jasno je li sam đavao ili netko drugi. Spominju se i neki kneževi ovoga svijeta kao posjednici neke vrste mudrosti koja će propasti; ali jesu li to oni kneževi koji su ujedno i poglavarstva s kojima se moramo boriti, ili neka druga bića, čini mi se pitanjem o kojemu nitko ne može lako presuditi. Nakon poglavarstava imenuju se i neke vlasti s kojima se moramo boriti i voditi borbu čak i protiv knezova ovoga svijeta i upravitelja ove tame. O nekim duhovnim silama pakosti u nebeskim prostorima govori i sam Pavao. Što, nadalje, da kažemo o onim zlim i nečistim duhovima spomenutima u Evanđelju? Zatim imamo neka nebeska bića nazvana sličnim imenom, ali za koja se kaže da prigibaju koljeno, ili da će prignuti koljeno na ime Isusovo; štoviše, čak i stvari na zemlji i stvari pod zemljom, koje Pavao nabraja po redu. I svakako, na mjestu gdje raspravljamo o temi razumnih naravi, nije prikladno šutjeti o nama samima, koji smo ljudska bića te se nazivamo razumnim životinjama; štoviše, ni ovu točku ne valja besposleno zaobići, da se čak i od nas ljudskih bića spominju neki različiti redovi u riječima: »Gospodnji je dio narod Njegov Jakov; Izrael je mjerena baština Njegova.« Drugi se narodi, nadalje, nazivaju dijelom anđela; budući da »kad je Svevišnji dijelio narode i raspršivao sinove Adamove, postavio je međe narodima prema broju anđela Božjih«. I stoga, s drugim razumnim naravima, moramo temeljito ispitati i razlog ljudske duše.
3. Nakon nabrajanja, dakle, tolika i tako važnih imena redova i službi, u čijim temeljima zasigurno stoje osobna postojanja, ispitajmo je li Bog, stvoritelj i utemeljitelj svega, stvorio neke od njih svetima i blaženima, tako da ne mogu primiti nikakav element suprotne vrste, a neke druge tako da su učinjeni sposobnima i za vrlinu i za porok; ili pak trebam pretpostaviti da je neke stvorio tako da su posve nesposobni za vrlinu, a druge opet posve nesposobni za pakost, ali sa snagom da ostanu samo u stanju blaženstva, a treće opet takvima da su sposobni za oba stanja. Kako bi sada naše prvo istraživanje započelo sa samim imenima, razmotrimo jesu li sveti anđeli od razdoblja svoga prvotnog postojanja oduvijek bili sveti, i jesu li još uvijek sveti, i hoće li biti sveti, te nisu li nikada primili niti imali moć primiti bilo kakvu priliku za grijeh. Zatim, kao drugo, razmotrimo jesu li oni koji se nazivaju svetim poglavarstvima od trenutka svoga stvorenja od Boga počeli vršiti vlast nad nekima koji su im bili podloženi, te jesu li ovi posljednji stvoreni takve naravi i oblikovani za samu svrhu da budu podložni i podređeni. Na sličan način, također, jesu li one koje se nazivaju vlastima stvorene takve naravi i s izričitom svrhom da vrše vlast, ili je njihov dolazak do te vlasti i dostojanstva nagrada i zasluga njihove vrline. Nadalje, također, jesu li oni koji se nazivaju prijestoljima ili sjedalima stekli tu postojanost blaženstva u isto vrijeme sa svojim stupanjem u postojanje, tako da taj posjed imaju samo od volje Stvoritelja; ili je onima koji se nazivaju gospodstvima njihovo gospodstvo podareno ne kao nagrada za njihovo napredovanje, nego kao osobita povlastica njihova stvorenja, tako da je to nešto što je u određenoj mjeri neodvojivo od njih i naravno. Ako pak prihvatimo gledište da se za svete anđele, i svete vlasti, i blažena sjedala, i slavne sile, i veličanstvena gospodstva ima smatrati da posjeduju te vlasti i dostojanstva i slave po svojoj naravi, nesumnjivo će se činiti da slijedi kako se o onim bićima koja su spomenuta kao ona koja obnašaju službe suprotne vrste mora razmišljati na isti način; tako da se o onim poglavarstvima s kojima se moramo boriti ne treba razmišljati kao o onima koja su taj duh protivljenja i otpora svakom dobru primila u kasnijem razdoblju, ili kao o onima koja otpadaju od dobra po slobodi volje, nego kao o onima koja su to imala u sebi kao bit svoga bića od početka svoga postojanja. Na sličan će način biti i s vlastima i silama, ni u jednoj od kojih pakost nije bila kasnija ili naknadna u odnosu na njihovo prvotno postojanje. Za one također koje je apostol nazvao upraviteljima i knezovima tame ovoga svijeta kaže se, s obzirom na njihovu vladavinu i zaposjedanje tame, da ne padaju iz izopačenosti namjere, nego iz nužnosti svoga stvorenja. Logično će nas rasuđivanje prisiliti da zauzmemo isto gledište i u pogledu zlih i opakih duhova te nečistih demona. Ali ako se zastupanje ovoga gledišta o opakim i protivničkim silama čini apsurdnim, kao što je svakako apsurdno da se uzrok njihove pakosti ukloni iz svrhe njihove vlastite volje i po nužnosti pripiše njihovu Stvoritelju, zašto ne bismo bili dužni učiniti sličnu ispovijest i u pogledu dobrih i svetih sila, naime da dobro koje je u njima nije njihovo po bitnom biću, za što smo bjelodano pokazali da je slučaj samo s Kristom i Duhom Svetim, kao nesumnjivo i s Ocem? Jer dokazano je da u naravi Trojstva nema ničega složenog, tako da bi se činilo da te osobine pripadaju Njemu kao slučajne posljedice. Iz čega slijedi da je u slučaju svakoga stvorenja to rezultat njegovih vlastitih djela i kretanja, da su te sile koje se čine ili da vladaju nad drugima ili da vrše vlast ili gospodstvo, stavljene ispred i postavljene nad onima kojima navodno upravljaju ili nad kojima vrše vlast, i to ne uslijed osobite povlastice sadržane u njihovim ustrojstvima, nego zbog zasluge.
4. A da se ne bi činilo kako svoje tvrdnje o tako važnim i teškim stvarima gradimo samo na temelju domišljanja ili da od svojih slušatelja tražimo pristanak na ono što je tek nagađanje, pogledajmo možemo li iz Svetoga pisma pronaći kakva svjedočanstva na čijem bi se autoritetu ta stajališta mogla vjerodostojnije održati. I najprije ćemo navesti ono što Sveto pismo sadrži o zlim silama; zatim ćemo nastaviti svoje istraživanje o ostalima, kako se Gospodinu svidi prosvijetliti nas, da u tako teškim pitanjima utvrdimo što je najbliže istini ili kakva bi trebala biti naša mišljenja u skladu s mjerilom pobožnosti. Nalazimo naime u proroka Ezekiela dva proroštva upravljena tirskomu knezu, od kojih bi se za prvo ikomu moglo činiti, prije nego što čuje i drugo, da govori o nekom čovjeku koji bijaše knez Tiraca. U međuvremenu, dakle, nećemo ništa uzeti iz toga prvog proroštva; no budući da je drugo očito takvo da se nikako ne može shvatiti o čovjeku, nego o nekoj višoj sili koja je otpala s višega položaja i bila svedena na niže i gore stanje, iz njega ćemo uzeti primjer kojim se može najjasnije pokazati da te protivničke i zlobne sile nisu po naravi bile takve sazdane ili stvorene, nego su pale s boljega na gore stanje i pretvorile se u zla bića; te da ni one blažene sile nisu bile takve naravi da ne bi mogle prihvatiti ono što im je suprotno ako bi se tomu priklonile i postale nemarne te ne bi najpomnije čuvale blaženstvo svojega stanja. Jer ako se izvješćuje da je onaj koji se naziva tirskim knezom bio među svetima, i bio bez ljage, i bio postavljen u Božjem raju, te uresen krunom ljupkosti i ljepote, zar se može pretpostaviti da bi takav u ičemu bio manji od bilo koga od svetih? Jer opisuje se da je bio uresen krunom ljupkosti i ljepote i da je hodio neokaljan u Božjem raju: i kako itko može pretpostaviti da takvo biće nije bilo jedna od onih svetih i blaženih sila za koje, budući da su smještene u stanju sreće, moramo vjerovati da nisu obdarene nikakvom drugom čašću doli ovom? No pogledajmo što nas uče same riječi proroštva. »Riječ Gospodnja«, veli prorok, »dođe mi govoreći: Sine čovječji, zapjevaj tužaljku nad knezom tirskim i reci mu: Ovako govori Gospodin Bog: Ti si bio pečat sličnosti i kruna ljupkosti među milinama rajskim; bio si uresen svakim dobrim kamenom ili draguljem, i bio si zaogrnut sardoniksom, i topazom, i smaragdom, i karbunkulom, i safirom, i jaspisom, ukovanima u zlato i srebro, i ahatom, ametistom, i krizolitom, i berilom, i oniksom: zlatom si također napunio riznice svoje i spremišta u sebi. Od dana kad si bio stvoren zajedno s kerubima, postavio sam te na svetu goru Božju. Bio si usred ognjenoga kamenja: bio si neokaljan u svojim danima, od dana kad si bio stvoren, sve dok se u tebi ne nađe bezakonje: od silne trgovine svoje napunio si svoja spremišta bezakonjem, i sagriješio si, i ranjen si s gore Božje. I otjera te kerub iz sredine gorućega kamenja; i uzoholi se srce tvoje zbog ljupkosti tvoje, pokvarila se stega tvoja zajedno s ljepotom tvojom: zbog mnoštva grijeha tvojih zbacio sam te na zemlju pred kraljeve; dao sam te za prizor i ruglo zbog mnoštva grijeha tvojih i bezakonja tvojih: zbog trgovine svoje oskvrnuo si svoja svetilišta. I izvest ću oganj iz sredine tvoje, i on će te proždrijeti, i pretvorit ću te u pepeo i prah na zemlji pred očima svih koji te vide: i svi koji te poznaju među narodima tugovat će nad tobom. Postao si propast i neće te više biti dovijeka.« Budući da su, dakle, takve riječi proročke, tko je taj koji, čuvši: »Bio si pečat sličnosti i kruna ljupkosti među milinama rajskim« ili »Od dana kad si bio stvoren s kerubima, postavio sam te na svetu goru Božju«, može toliko oslabiti smisao pa pretpostaviti da se taj govor odnosi na nekoga čovjeka ili svetca, a kamo li na kneza Tiraca? Ili kakvo ognjeno kamenje može zamisliti usred kojega bi ijedan čovjek mogao živjeti? Ili za koga bi se moglo pretpostaviti da je bio neokaljan od samoga dana svojega stvorenja, a da se poslije u njemu otkrila zloća te da se tada o njemu kaže kako je bačen na zemlju? Jer smisao je ovoga da se za onoga koji još nije bio na zemlji kaže da je na nju bačen, a kaže se i da su njegova svetilišta oskvrnuta. Pokazali smo, dakle, da se ono što smo o tirskom knezu naveli iz proroka Ezekiela odnosi na protivničku silu, te se time najjasnije dokazuje da je ta sila nekoć bila sveta i sretna; s kojega je stanja sreće pala od časa kada se u njoj našlo bezakonje, te je bila strmoglavljena na zemlju, a nije bila takva po naravi i stvorenju. Smatramo, dakle, da su ove riječi izrečene o nekom anđelu koji je primio službu upravljanja nad tirskim narodom i kojemu su također bile povjerene njihove duše na skrb. No kakav Tir ili kakve duše Tiraca valja razumjeti, bilo onaj Tir koji se nalazi unutar granica pokrajine Fenicije, bilo neki drugi kojemu je ovaj što ga poznajemo na zemlji slika, te za duše Tiraca, jesu li to one prvoga ili one koje pripadaju onom Tiru koji se duhovno razumijeva, ne čini se da je stvar koju treba ispitivati na ovome mjestu, da se možda ne bi činilo kako o stvarima tolikog otajstva i važnosti raspravljamo na brzinu, dok one zahtijevaju vlastiti trud i rad.
5. Nadalje, o drugoj protivničkoj sili prorok Izaija poučava nas ovako. Prorok veli: »Kako pade s neba Lucifer, koji si zorom izlazio! Skršen je i na zemlju oboren onaj koji je nasrtao na sve narode. Ti si uistinu govorio u srcu svojemu: Uspet ću se na nebo, povrh zvijezda nebeskih podići ću prijestolje svoje; sjest ću na goru visoku, povrh visokih gora koje su prema sjeveru; uspet ću se iznad oblaka, bit ću jednak Svevišnjemu. A sada si srušen u podzemni svijet i u temelje zemlje. Koji te vide, čudit će se nad tobom i reći: Zar je ovo čovjek koji je potresao svu zemlju, koji je pokretao kraljeve, koji je sav svijet pretvorio u pustinju, koji je gradove razarao, a okovane nije otpuštao? Svi kraljevi narodâ počivaju u časti, svaki u svojoj kući; a ti ćeš biti izbačen na gore, proklet s mnogim mrtvima koji su mačevima probodeni i sišli u podzemni svijet. Kao što haljina u krvi uvaljana i okaljana neće biti čista, tako ni ti nećeš biti čist, jer si opustošio zemlju moju i pobio narod moj: nećeš ostati dovijeka, najopakije sjeme. Pripravite sinove njegove za klanje zbog grijeha oca njihova, da ne ustanu ponovno i ne baštine zemlju te ratovima ne napune lice zemaljsko. I ustat ću protiv njih, govori Gospodin nad vojskama, i zatrt ću ime njihovo, i ostatak njihov, i sjeme njihovo.« Ovim se riječima najočitije pokazuje da je s neba pao onaj koji je nekoć bio Lucifer i koji je u zoru izlazio. Jer ako je, kako neki misle, bio tamne naravi, kako se kaže da je prije postojao kao Lucifer? Ili kako je mogao izlaziti u zoru onaj koji u sebi nije imao ništa od svjetla? Štoviše, i sam nas Spasitelj poučava, govoreći o đavlu: »Evo, promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade.« Jer nekoć bijaše svjetlost. K tome je naš Gospodin, koji je istina, usporedio moć svojega slavnog dolaska s munjom, u riječima: »Jer kao što munja sijevne s visine neba pa sve do visine njegove, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega.« I premda ga uspoređuje s munjom i veli da je pao s neba, time je htio pokazati da je nekoć bio na nebu, da je imao mjesto među svetima i uživao udio u onoj svjetlosti u kojoj sudjeluju svi sveti, po kojoj postaju anđeli svjetla i po kojoj je Gospodin apostole nazvao svjetlošću svijeta. Na taj je način, dakle, to biće nekoć postojalo kao svjetlost prije nego što je zastranilo i palo na ovo mjesto, te mu se slava pretvorila u prah, što je osobito obilježje zlih, kako veli i prorok; odatle je također nazvan knezom ovoga svijeta, to jest zemaljskoga boravišta: jer vršio je vlast nad onima koji su se pokoravali njegovoj zloći, budući da »sav ovaj svijet«, jer svijetom nazivam ovo zemaljsko boravište, »leži u Zlome« i u ovome odmetniku. A da je on odmetnik, to jest bjegunac, veli i Gospodin u Knjizi o Jobu: »Uhvatit ćeš udicom zmaja odmetnika«, to jest bjegunca. Sigurno je pak da se pod zmajem razumijeva sam đavao. Ako se dakle nazivaju protivničkim silama i ako se za njih veli da su nekoć bile bez ljage, dok neokaljana čistoća ne postoji po biti ni u koga osim u Oca, Sina i Duha Svetoga, nego je pridodano svojstvo u svakome stvorenom biću; i budući da ono što je pridodano može i otpasti, te budući da su te protivničke sile nekoć bile neokaljane i nekoć bile među onima koje i dalje ostaju bez ljage, iz svega je toga očito da nitko nije čist po biti ili po naravi i da nitko po naravi nije bio okaljan. Iz toga slijedi da je u nama samima i u našim vlastitim djelima hoćemo li posjedovati blaženstvo ili svetost; ili ćemo zbog tromosti i nemara pasti iz blaženstva u zloću i propast, do te mjere da se, takoreći prevelikim napredovanjem u zloći (ako čovjek bude kriv za toliki nemar), može sići čak i u ono stanje u kojemu će se pretvoriti u ono što se naziva »protivničkom silom«.
6. O svršetku ili dovršenju
1. Čini se da je svršetak ili dovršenje znak savršenstva i potpunosti stvari. A to nas ovdje podsjeća da onaj tko je prožet željom za čitanjem i razumijevanjem tako teških i važnih predmeta treba u taj napor uložiti savršen i poučen razum, da mu se možda, ako nema iskustva u ovakvim pitanjima, ona ne bi učinila ispraznima i suvišnima; ili, ako mu je um pun predrasuda i pristranosti o drugim točkama, da ih ne bi prosudio krivovjernima i protivnima vjeri Crkve, povodeći se pri tome ne toliko za osvjedočenjem razuma koliko za tvrdokornošću predrasuda. Ove predmete, doista, obrađujemo s velikom pomnjom i oprezom, više na način istraživanja i rasprave negoli čvrste i konačne odluke. Jer na prethodnim smo stranicama naznačili ona pitanja koja se moraju izložiti u jasnim dogmatskim tvrdnjama, kao što je, mislim, po mojim najboljim silama učinjeno kada se govorilo o Trojstvu. No ovom prigodom naše se razmatranje ima voditi, kako najbolje umijemo, više u obliku rasprave negoli stroge definicije.
Svršetak svijeta, dakle, i konačno dovršenje dogodit će se kada svatko bude podvrgnut kazni za svoje grijehe; u vrijeme koje samo Bog zna, kada će svakomu udijeliti ono što zaslužuje. Mislimo, doista, da Božja dobrota, po njegovu Kristu, može privesti sva svoja stvorenja jednomu svršetku, pošto i njegovi neprijatelji budu pobijeđeni i pokoreni. Jer ovako veli Sveto pismo: »Reče Gospodin Gospodinu mojemu: Sjedi mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim.« Ako li je smisao prorokovih riječi ovdje manje jasan, možemo ga doznati od apostola Pavla koji otvorenije govori ovako: »Doista, Krist treba da kraljuje dok ne položi sve neprijatelje pod noge svoje.« No ako nas čak ni ta otvorena izjava apostolova dostatno ne poučava što znači da su »neprijatelji položeni pod njegove noge«, poslušaj što veli u sljedećim riječima: »Jer sve treba da mu bude podloženo.« Što je, dakle, to »podlaganje« kojim sve treba biti podloženo Kristu? Smatram da je to upravo ono podlaganje kojim i mi želimo biti podloženi njemu, kojim su i apostoli bili podloženi i svi sveti koji su bili Kristovi sljedbenici. Jer sam naziv »podložnost«, kojom smo podloženi Kristu, označuje da spasenje koje od njega dolazi pripada njegovim podložnicima, u skladu s Davidovom izrekom: »Neće li se duša moja podložiti Bogu? Od njega dolazi spasenje moje.«
2. Budući da je, dakle, takav svršetak, kada će svi neprijatelji biti pokoreni Kristu, kada će smrt, posljednji neprijatelj, biti uništena i kada će kraljevstvo Krist (kojemu je sve podloženo) predati Bogu Ocu; promotrimo, velim, iz takva svršetka početke stvari. Jer svršetak je uvijek sličan početku: i stoga, kao što postoji jedan svršetak svih stvari, tako valja razumjeti da je postojao jedan početak; i kao što postoji jedan svršetak mnogih stvari, tako iz jednoga početka izviru mnoge razlike i raznolikosti, koje se opet, po dobroti Božjoj, i po podložnosti Kristu, i po jedinstvu Duha Svetoga, privode jednomu svršetku, koji je sličan početku: svi oni, naime, koji prigibajući koljeno na ime Isusovo time očituju svoju podložnost njemu: a to su oni na nebu, na zemlji i pod zemljom: kojim se trima skupinama označuje čitav svemir, oni, naime, koji su od onoga jednoga početka bili raspoređeni, svaki prema različitosti svojega ponašanja, među različite redove, u skladu sa svojim zaslugama; jer u njima nije bilo dobrote po samoj biti, kao u Bogu i njegovu Kristu i u Duhu Svetome. Jer samo u Trojstvu, koje je tvorac svega, dobrota postoji po samoj biti; dok je drugi posjeduju kao pridodano i propadljivo svojstvo te samo onda uživaju blaženstvo kada sudjeluju u svetosti i mudrosti i u samome božanstvu. Ako pak zanemare i prezru takvo sudjelovanje, tada svaki od njih, krivnjom vlastite tromosti, biva, netko brže, netko sporije, netko u većoj, netko u manjoj mjeri, uzrokom vlastitoga pada. I budući da je, kako smo primijetili, posrtaj kojim pojedinac otpada od svojega položaja obilježen velikom različitošću, prema gibanjima uma i volje, pri čemu jedan lakše, a drugi teže pada u niže stanje; u tome se očituje pravedan sud Božje providnosti, da se svakomu dogodi prema različitosti njegova držanja, razmjerno zasluzi njegova otpada i odmetništva. Neki od onih, doista, koji su ostali u onom početku za koji smo opisali da nalikuje svršetku koji ima doći, zadobili su u ustroju i uređenju svijeta red anđela; drugi red utjecaja, treći vrhovništava, četvrti vlasti, kako bi vršili vlast nad onima kojima je potrebno imati vlast nad svojom glavom. Drugi su pak primili red prijestolja, imajući službu suđenja ili vladanja nad onima kojima je to potrebno; drugi gospodstvo, bez sumnje, nad podložnima; a sve to Božja providnost podjeljuje po pravednu i nepristranu sudu prema njihovim zaslugama i prema napretku što su ga postigli u dioništvu i nasljedovanju Boga. Ali oni koji su uklonjeni iz svojega prvotnoga stanja blaženstva nisu uklonjeni nepovratno, nego su stavljeni pod upravu onih svetih i blaženih redova koje smo opisali; te se, služeći se njihovom pomoći i bivajući preoblikovani spasonosnim načelima i stegom, mogu oporaviti i povratiti u svoje stanje sreće. Iz svega toga smatram, koliko mogu vidjeti, da je ovaj poredak ljudskoga roda uspostavljen zato da bi u budućem svijetu, ili u vjekovima koji dolaze, kada budu nova nebesa i nova zemlja o kojima govori Izaija, bio obnovljen u ono jedinstvo što ga je Gospodin Isus obećao u svojoj molitvi Bogu Ocu za svoje učenike: »Ne molim samo za ove nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u mene: da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno«; i ponovno kada veli: »Da budu jedno kao što smo mi jedno; ja u njima i ti u meni, da postanu savršeno jedno.« A to se nadalje potvrđuje riječima apostola Pavla: »Dok svi ne prispijemo u jedinstvo vjere, do savršena čovjeka, do mjere uzrasta punine Kristove.« U skladu je s time i izjava istoga apostola kada nas, koji smo već u sadašnjem životu smješteni u Crkvi, u kojoj je lik onoga kraljevstva koje ima doći, potiče na tu istu sličnost jedinstva: »Da svi isto govorite i da ne bude među vama razdora, nego da budete savršeno sjedinjeni u istom umu i u istom sudu.«
3. Valja, međutim, imati na umu da su neka bića, koja su otpala od onoga jednoga početka o kojemu smo govorili, utonula u toliku dubinu nedostojnosti i zloće da su smatrana posvema nedostojnima onoga odgoja i poučavanja kojima se ljudski rod, dok je u tijelu, odgaja i poučava uz pomoć nebeskih sila; te naprotiv ustraju u stanju neprijateljstva i protivljenja prema onima koji primaju tu pouku i učenje. I stoga je sav ovaj smrtni život pun borbi i kušnja prouzročenih protivljenjem i neprijateljstvom onih koji su bez ikakva osvrtanja pali iz boljega stanja, a koji se nazivaju đavlom i njegovim anđelima, te drugim redovima zla koje je apostol ubrojio među protivničke sile. No hoće li se koji od tih redova što djeluju pod vlašću đavla i pokoravaju se njegovim zlim zapovijedima, u budućem svijetu obratiti k pravednosti zato što posjeduje sposobnost slobodne volje, ili će se ustrajna i ukorijenjena zloća moći navike pretvoriti u narav, ishod je koji i sam, čitatelju, možeš prosuditi ako se ni u ovim sadašnjim svjetovima koji su vidljivi i vremeniti, niti u onima koji su nevidljivi i vječni, taj dio ne bude posve razlikovao od konačnoga jedinstva i sklada stvari. U međuvremenu pak, kako u onim vremenitim svjetovima koji su vidljivi, tako i u onim vječnim svjetovima koji su nevidljivi, sva su ta bića raspoređena prema pravilnu naumu u red i stupanj svojih zasluga; tako da neka od njih u prvim, druga u drugim, a neka čak i u posljednjim vremenima, pošto pretrpe teže i strože kazne podnesene tijekom duga razdoblja i kroz mnoga stoljeća, tako reći popravljena tom strogom metodom odgoja i obnovljena najprije poukom anđela, a potom silama višega stupnja, napredujući tako kroz svaki stupanj do boljega stanja, dospijevaju čak do onoga što je nevidljivo i vječno, prošavši svojevrsnim odgojem kroz svaku pojedinu službu nebeskih sila. Iz toga, mislim, proizlazi zaključak da svaka razumska narav, prelazeći iz jednoga reda u drugi, može proći kroz svaki do svih, i napredovati od svih do svakoga, dok podliježe različitim stupnjevima napretka i pada u skladu sa svojim vlastitim djelima i nastojanjima, učinjenima u vršenju njezine moći slobodne volje.
4. No budući da Pavao kaže kako su neke stvari vidljive i vremenite, a druge osim ovih nevidljive i vječne, istražujemo kako su to stvari koje se vide vremenite: je li to zato što nakon njih neće biti ničega u svim onim razdobljima budućega svijeta u kojima se ono raspršenje i odvajanje od jednoga početka obnavlja prema jednomu te istom cilju i sličnosti; ili zato što, dok obličje onoga što se vidi prolazi, njegova bitna narav ne podliježe nikakvu raspadanju. Čini se da Pavao potvrđuje ovo potonje stajalište kada kaže: »Jer prolazi obličje ovoga svijeta.« Čini se da i David tvrdi isto riječima: »Nebesa će propasti, a ti ćeš ostati; i sve će ostarjeti kao haljina, i promijenit ćeš ih kao ogrtač, i promijenit će se.« Jer ako se nebesa imaju promijeniti, zacijelo ono što se mijenja ne propada; i ako obličje svijeta prolazi, time se nipošto ne pokazuje uništenje ili zatiranje njihove tvarno-tvarne tvari, nego svojevrsna promjena kakvoće i preoblikovanje izgleda. I Izaija, proročki naviještajući da će biti novo nebo i nova zemlja, bez sumnje upućuje na slično shvaćanje. Jer ta obnova neba i zemlje, i to preoblikovanje lika sadašnjega svijeta, i to mijenjanje nebesa, bez sumnje će biti pripravljeno za one koji hode onim putem koji smo gore pokazali i teže onomu cilju blaženstva kojemu će se, kako je rečeno, podložiti i sami neprijatelji, i u kojemu će Bog biti »sve u svemu«. Ako pak tko zamišlja da će na svršetku tvarna, to jest tjelesna narav biti posve uništena, taj nikako ne može odgovoriti mojemu pitanju kako bi tako brojna i moćna bića mogla živjeti i postojati bez tijela, budući da je svojstvo samo božanske naravi, to jest Oca, Sina i Duha Svetoga, da postoji bez ikakve tvarne supstancije i bez ikakva udjela u kakvu tjelesnom dodatku. Netko drugi će možda reći da će na svršetku svaka tjelesna tvar biti tako čista i istančana da će nalikovati eteru, te posjedovati nebesku čistoću i jasnoću. Kako će pak stvari doista biti, pouzdano zna samo Bog i oni koji su Njegovi prijatelji po Kristu i Duhu Svetom.
7. O netjelesnim i tjelesnim bićima
1. O temama razmatranima u prethodnom poglavlju govorilo se općenitim jezikom, pri čemu se o naravi razumskih bića raspravljalo više putem umnoga zaključivanja negoli stroge dogmatske definicije, osim na onome mjestu gdje smo, prema našim najboljim snagama, raspravljali o osobama Oca, Sina i Duha Svetoga. Sada moramo utvrditi koja su to pitanja o kojima u sljedećim recima valja raspravljati u skladu s našim dogmatskim vjerovanjem, to jest u suglasju s vjerom Crkve. Sve duše i sve razumske naravi, bilo svete bilo zle, bijahu sazdane ili stvorene, i sve su one, po svojoj vlastitoj naravi, netjelesne; no premda netjelesne, ipak su stvorene, jer je sve stvorio Bog po Kristu, kako Ivan općenito uči u svojemu Evanđelju govoreći: »U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.« K tome apostol Pavao, opisujući stvorena bića po vrstama, brojevima i redovima, govori ovako, pokazujući da je sve stvoreno po Kristu: »Jer u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti: sve je stvoreno po njemu i za njega; i on je prije svega i sve u njemu ima svoje postojanje.« On dakle bjelodano izjavljuje da je u Kristu i po Kristu sve stvoreno i sazdano, bilo vidljivo, što je tjelesno, bilo nevidljivo, što ne smatram ničim drugim doli netjelesnim i duhovnim silama. No čini mi se da među onim što je općenito nazvao tjelesnim ili netjelesnim, u riječima koje slijede nabraja različite vrste, naime: prijestolja, gospodstva, poglavarstva, vlasti, moći.
To smo sada prethodno spomenuli jer želimo urednim načinom doći do istraživanja sunca, mjeseca i zvijezda putem logičkoga zaključivanja, te utvrditi valja li i njih s pravom ubrojiti među vrhovništva zato što je za njih rečeno da su stvorena »u počela« (ἐν ἀρχαῖς), to jest za upravljanje danom i noću; ili ih valja smatrati bićima koja posjeduju samo onu upravu nad danom i noću koju vrše obavljajući službu njihova rasvjetljavanja, a nisu uistinu prvaci onoga reda vrhovništava.
2. Kada se dakle kaže da je sve po Njemu postalo i da je u Njemu sve stvoreno, i ono na nebu i ono na zemlji, ne može biti nikakve sumnje da su među nebeske stvari uključena i ona bića koja se nalaze na svodu koji se zove nebo, i na koji su postavljena ona svjetlila. I kao drugo, budući da je tijek rasprave očito otkrio da je sve sazdano ili stvoreno, i da među stvorenim stvarima nema ničega što ne bi moglo primiti dobro i zlo te biti sposobno za jedno i drugo, što nam je misliti o sljedećem mišljenju koje neki od naših prijatelja gaje u pogledu sunca, mjeseca i zvijezda, naime da su nepromjenjivi i nesposobni postati suprotnima od onoga što jesu? Nemali broj držao se toga mišljenja čak i u pogledu svetih anđela, a pojedini krivovjernici također i u pogledu duša, koje nazivaju duhovnim naravima.
Ponajprije dakle pogledajmo što sam razum može otkriti o suncu, mjesecu i zvijezdama, je li točno mišljenje koje neki zastupaju o njihovoj nepromjenjivosti; i neka se, koliko je moguće, najprije navedu svjedočanstva Svetoga pisma. Čini se naime da Job tvrdi ne samo da zvijezde mogu biti podložne grijehu, nego čak i da nisu čiste od njegove zaraze. Njegove su riječi ove: »Ni zvijezde nisu čiste u njegovim očima.« Niti to valja shvaćati o sjaju njihove fizičke tvari, kao kad bi tko rekao, na primjer, za haljinu da nije čista; jer kad bi to bio smisao, onda bi optužba o pomanjkanju čistoće u sjaju njihove tjelesne supstancije sadržavala uvrjedljiv prigovor njihovu Stvoritelju. Jer ako one nisu u stanju, svojim vlastitim marljivim naporima, steći za sebe tijelo većega sjaja, ili svojom tromošću učiniti ono koje imaju manje čistim, kako bi mogle zaslužiti prijekor što su zvijezde koje nisu čiste, ako ne primaju nikakvu pohvalu zato što jesu takve?
3. No da bismo došli do jasnijega razumijevanja ovih pitanja, ponajprije bismo trebali istražiti ovo: je li dopušteno pretpostaviti da su one živa i razumna bića; zatim, na drugome mjestu, jesu li njihove duše postale u isto vrijeme kad i njihova tijela, ili se čini da su postojale prije njih; i također, valja li shvatiti da će nakon svršetka svijeta biti oslobođene svojih tijela; te hoće li, kao što mi prestajemo živjeti, i one prestati rasvjetljivati svijet. Premda se to istraživanje može činiti donekle smionim, ipak, budući da smo potaknuti željom za spoznajom istine koliko je god moguće, ne čini se nerazumnim pokušati istražiti taj predmet u skladu s milošću Duha Svetoga.
Smatramo dakle da ih se može označiti kao živa bića iz ovoga razloga: zato što je rečeno da primaju zapovijedi od Boga, što biva obično samo s razumnim bićima. »Dao sam zapovijed svim zvijezdama«, govori Gospodin. A koje su to zapovijedi? One, naime, da svaka zvijezda u svojemu redu i tijeku udjeljuje svijetu onoliku mjeru sjaja kolika joj je povjerena. Jer one koje se nazivaju »planetima« kreću se u putanjama jedne vrste, a one koje se nazivaju nepokretnima (ἀπλανεῖς) drugačije su. Očito dakle iz toga slijedi da se niti gibanje onoga tijela ne može odvijati bez duše, niti živa bića u bilo koje vrijeme mogu biti bez gibanja. A budući da se zvijezde kreću s tolikim redom i pravilnošću, da se njihova gibanja nikada ne čine podložnima kakvu poremećaju, zar ne bi bio vrhunac ludosti reći da bi tako uredno obdržavanje metode i nauma mogla provoditi ili izvršavati nerazumna bića? U Jeremijinim spisima uistinu se mjesec naziva kraljicom neba. No ako su zvijezde živa i razumna bića, među njima će se bez sumnje pokazati i napredak i nazadovanje. Jer čini mi se da Jobove riječi »zvijezde nisu čiste u njegovim očima« izražavaju upravo takvu misao.
4. A sada valja utvrditi jesu li ona bića za koja smo u tijeku rasprave otkrili da posjeduju život i razum, bila obdarena dušom zajedno sa svojim tijelima u vrijeme spomenuto u Pismu, kada »načini Bog dva velika svjetlila, veće svjetlilo da vlada danom, a manje svjetlilo da vlada noću, i zvijezde«, ili je njihov duh bio usađen u njih ne pri stvaranju njihovih tijela, nego izvana, nakon što su već bila načinjena. Ja sa svoje strane slutim da je duh u njih usađen izvana; no bit će vrijedno to dokazati iz Pisma: jer činit će se lakom stvari iznijeti tvrdnju na temelju nagađanja, dok ju je teže utvrditi svjedočanstvom Pisma. A nagađanjem se to može utvrditi ovako. Ako ljudska duša, koja je zacijelo niža dok ostaje ljudskom dušom, nije bila stvorena zajedno sa svojim tijelom, nego se dokazuje da je usađena strogo izvana, utoliko više to mora biti slučaj s onim živim bićima koja se nazivaju nebeskima. Jer što se čovjeka tiče, kako bi se moglo činiti da je duša onoga, naime Jakova, koji je potisnuo svojega brata u utrobi, stvorena zajedno s njegovim tijelom? Ili kako bi njegova duša, ili njezine slike, bile stvorene zajedno s njegovim tijelom, koji je, dok je ležao u utrobi svoje majke, bio ispunjen Duhom Svetim? Mislim na Ivana koji je zaigrao u utrobi svoje majke i klicao od radosti jer je glas Marijina pozdrava dopro do ušiju njegove majke Elizabete. Kako bi njegova duša i njezine slike bile stvorene zajedno s njegovim tijelom, za kojega se veli da ga je Bog poznavao prije nego što je sazdan u utrobi, i kojega je posvetio prije njegova rođenja? Neki će možda pomisliti da Bog ispunja pojedince svojim Svetim Duhom i udjeljuje im posvećenje ne na temelju pravednosti i prema njihovim zaslugama, nego nezasluženo. A kako ćemo izbjeći onoj izjavi: »Zar je nepravda u Boga? Nipošto!« ili ovoj: »Zar je u Boga pristranost?« Jer takva je obrana onih koji tvrde da duše nastaju zajedno s tijelima. Koliko dakle možemo stvoriti sud iz usporedbe s ljudskim stanjem, mislim kako slijedi da isto moramo držati valjanim i za nebeska bića, što nam sam razum i autoritet Pisma pokazuju da je slučaj s ljudima.
5. No pogledajmo možemo li u Svetome pismu naći kakve naznake koje se doista odnose na ta nebeska bića. Ovako glasi tvrdnja apostola Pavla: »Jer stvorenje je podloženo ispraznosti, ne svojevoljno, nego zbog onoga koji ga podvrgnu u nadi, jer će se i samo stvorenje osloboditi od ropstva raspadljivosti u slavnu slobodu djece Božje.« Kakvoj je to, molim, ispraznosti stvorenje bilo podloženo, ili na koje se to stvorenje misli, ili kako to veli »ne svojevoljno«, ili »u nadi u što?« I na koji će se način samo stvorenje osloboditi od ropstva raspadljivosti? I drugdje isti apostol veli: »Jer sa žarkim iščekivanjem stvorenje čeka objavljenje sinova Božjih.« I opet na drugome mjestu: »I ne samo mi, nego i samo stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.« Stoga moramo istražiti koji su to uzdasi i koje su to boli. Pogledajmo ponajprije što je to ispraznost kojoj je stvorenje podloženo. Smatram da to nije ništa drugo doli tijelo; jer premda je tijelo zvijezda eterično, ono je ipak tvarno. Odakle se čini da i Salomon označava cjelokupnu tjelesnu narav kao svojevrsno breme koje slabi krepkost duše ovim riječima: »Ispraznost nad ispraznostima, veli Propovjednik; sve je ispraznost. Vidjeh sva djela što se čine pod suncem, i gle, sve je ispraznost.« Ovoj je dakle ispraznosti stvorenje podloženo, a osobito ono stvorenje koje, budući zacijelo najveće na ovome svijetu, drži i istaknuto vrhovništvo truda: to jest za sunce, mjesec i zvijezde kaže se da su podloženi ispraznosti jer su zaodjenuti tijelima i određeni za službu davanja svjetlosti ljudskomu rodu. »I to stvorenje«, primjećuje on, »bijaše podloženo ispraznosti ne svojevoljno.« Jer nije preuzelo dobrovoljnu službu ispraznosti, nego po volji Onoga koji ga je podložio, i zbog obećanja Onoga koji ga je podložio onima koji su svedeni na tu nehotičnu poslušnost: da će, kad služba njihova velika djela bude dovršena, biti oslobođeni od toga ropstva raspadljivosti i ispraznosti kada dođe vrijeme slavnoga otkupljenja djece Božje. I sve stvorenje, primajući tu nadu i iščekujući ispunjenje toga obećanja sada, u međuvremenu, gajeći naklonost prema onima kojima služi, uzdiše zajedno s njima i strpljivo trpi s njima, nadajući se ispunjenju obećanja. Pogledajte također mogu li se sljedeće Pavlove riječi primijeniti na one koji su, premda ne svojevoljno, ipak u skladu s voljom Onoga koji ih je podložio i u nadi obećanja, bili podloženi ispraznosti, kada kaže: »Jer želio bih preminuti«, ili »vratiti se i biti s Kristom, što je daleko bolje.« Jer mislim da bi sunce moglo reći na sličan način: »Želio bih se raspustiti«, ili »vratiti se i biti s Kristom, što je daleko bolje.« Pavao doista dodaje: »Ali ostati u tijelu potrebnije je radi vas«; dok sunce može reći: »Ostati u ovome svijetlom i nebeskom tijelu potrebnije je radi objavljenja sinova Božjih.« Isto valja vjerovati i izreći u pogledu mjeseca i zvijezda.
Pogledajmo sada što je sloboda stvorenja ili prestanak njegova ropstva. Kada Krist bude predao kraljevstvo Bogu i Ocu, tada će i ta živa bića, pošto najprije budu učinjena Kristovim kraljevstvom, biti predana zajedno sa svim tim kraljevstvom pod vlast Očevu, da onda kada Bog bude sve u svemu, i ona, budući da su dio svega, imaju Boga u sebi, kao što je On u svemu.
8. O anđelima
1. Sličnu metodu treba slijediti u raspravljanju o anđelima; niti smijemo pretpostaviti da je rezultat slučaja što je određena služba dodijeljena određenom anđelu: kao Rafaelu, na primjer, djelo liječenja i ozdravljanja; Gabrijelu, vođenje ratova; Mihaelu, dužnost posvećivanja pažnje molitvama i prošnjama smrtnika. Jer ne smijemo zamišljati da su te službe dobili drukčije nego vlastitim zaslugama, te revnošću i izvrsnim odlikama koje su pojedinačno pokazali prije nego što je ovaj svijet oblikovan; tako da je poslije u redu arkanđela ova ili ona služba bila dodijeljena svakome, dok su drugi zaslužili biti uvršteni u red anđela i djelovati pod ovim ili onim arkanđelom, ili tim vođom ili poglavarom reda. Sve te stvari bile su raspoređene, kao što rekoh, ne neselektivno i nasumično, nego najprikladnijom i pravednom odlukom Boga, koji ih je uredio prema zaslugama, u skladu sa svojim vlastitim odobrenjem i sudom: tako da jednom anđelu bude povjerena Crkva Efežana; drugome, ona Smirnjana; jedan anđeo trebao je biti Petrov, drugi Pavlov; i tako redom kroz svakoga od malenih koji su u Crkvi, jer takvi i takvi anđeli koji čak svakodnevno gledaju lice Božje moraju biti dodijeljeni svakome od njih; a mora postojati i neki anđeo koji se tabori oko onih koji se boje Boga. Za sve te stvari, zasigurno, treba vjerovati da se ne vrše slučajno ili srećom, ili zato što su oni (anđeli) tako stvoreni, da se u tom pogledu Stvoritelj ne bi optužio za pristranost; nego treba vjerovati da ih je podijelio Bog, pravedni i nepristrani Vladar svih stvari, sukladno zaslugama i dobrim odlikama te duševnoj snazi svakog pojedinog duha.
2. A sada recimo nešto o onima koji tvrde da postoji raznolikost duhovnih naravi, kako bismo izbjegli upadanje u blesave i bezbožne basne onih koji se pretvaraju da postoji raznolikost duhovnih naravi i među nebeskim bićima i među ljudskim dušama, te iz tog razloga navode da su pozvani u postojanje od različitih stvoritelja; jer dok se čini, i doista jest, apsurdnim da se jednom te istom Stvoritelju pripisuje stvaranje različitih naravi racionalnih bića, oni su ipak neznalice o uzroku te raznolikosti. Jer kažu da se čini nedosljednim da jedan te isti Stvoritelj, bez ikakve postojeće osnove zasluge, nekima podjeljuje moć gospodstva, a druge opet podvrgava vlasti; nekima daruje poglavarstvo, a druge čini podređenima vladarima. Koja su mišljenja doista, po mome sudu, potpuno odbačena slijedeći gore objašnjeno zaključivanje, kojim je pokazano da je uzrok raznolikosti i varijabilnosti među tim bićima posljedica njihova ponašanja, koje je bilo obilježeno ili većom usrdnošću ili ravnodušnošću, prema dobroti ili zloći njihove naravi, a ne bilo kakvoj pristranosti od strane Rasporeditelja. No kako bi se lakše pokazalo da je to slučaj s nebeskim bićima, posudimo ilustraciju iz onoga što je ili učinjeno ili se čini među ljudima, kako bismo iz vidljivih stvari mogli, po slijedu, promatrati i nevidljive stvari.
Pavao i Petar nedvojbeno su se pokazali ljudima duhovne naravi. Kada se, dakle, nađe da je Pavao postupao protivno religiji, progoneći Crkvu Božju, a Petar počinio tako težak grijeh da je, upitan od sluškinje, zakletvom ustvrdio da ne zna tko je Krist, kako je moguće da ovi, koji su prema onim osobama o kojima govorimo bili duhovna bića, upadnu u grijehe takve naravi, osobito jer oni često običavaju govoriti da dobro stablo ne može donijeti zle plodove? I ako dobro stablo ne može proizvesti zao plod, a kako su, prema njima, Petar i Pavao potekli iz korijena dobrog stabla, kako bi se moglo smatrati da su donijeli tako opake plodove? I ako bi dali odgovor koji se općenito izmišlja, da nije Pavao bio taj koji je progonio, nego neka druga osoba, ne znam tko, koja je bila u Pavlu; i da nije Petar bio taj koji je izrekao nijekanje, nego neki drugi pojedinac u njemu; kako bi Pavao rekao, da nije sagriješio, »Nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju«? Ili zašto je Petar gorko zaplakao, ako je netko drugi a ne on sagriješio? Iz čega će se dokazati da su sve njihove blesave tvrdnje neutemeljene.
3. Prema našem pogledu, nema razumnog stvorenja koje nije sposobno i za dobro i za zlo. No ne slijedi da zato što kažemo da nema naravi koja ne bi mogla primiti zlo, stoga tvrdimo da je svaka narav primila zlo, to jest postala opaka. Kao što možemo reći da narav svakog čovjeka dopušta da on bude mornar, ali iz toga ne slijedi da će svaki čovjek to postati; ili, opet, moguće je da svatko nauči gramatiku ili medicinu, ali se time ne dokazuje da je svaki čovjek ili liječnik ili gramatičar; tako, ako kažemo da nema naravi koja ne bi mogla primiti zlo, nije nužno naznačeno da je ona to učinila. Jer, po našem mišljenju, čak ni sam đavao nije bio nesposoban za dobro; ali iako sposoban primiti dobro, on ga stoga nije i želio, niti je uložio ikakav napor za krepošću. Jer, kako nas uče oni navodi koje smo iznijeli iz proroka, bilo je jednom vrijeme kada je on bio dobar, kada je hodao u raju Božjem između kerubina. Kako je on, dakle, posjedovao moć primanja bilo dobra bilo zla, ali je otpao od kreposnog puta i okrenuo se zlu svim silama svoga uma, tako i druga stvorenja, imajući sposobnost za oba stanja, u vršenju slobode svoje volje bježe od zla i prianjaju uz dobro. Nema, dakle, naravi koja ne bi mogla primiti dobro ili zlo, osim naravi Boga, izvora svih dobrih stvari, i Krista; jer on je mudrost, a mudrost zasigurno ne može primiti ludost; i on je pravednost, a pravednost sigurno nikada neće primiti nepravednost; i on je Riječ, ili Razum, koji se sigurno ne može učiniti nerazumnim; štoviše, on je također svjetlo, a sigurno je da tama ne prima svjetlo. Na sličan način, također, narav Duha Svetoga, budući da je sveta, ne prima okaljanost; jer ona je sveta po naravi, ili bitnom biću. Ako postoji bilo koja druga narav koja je sveta, ona posjeduje to svojstvo da biva posvećena primanjem ili nadahnućem Duha Svetoga, nemajući to po naravi, nego kao slučajno svojstvo, zbog čega se može izgubiti, budući da je slučajno. Tako i čovjek može posjedovati slučajnu pravednost, od koje je moguće da otpadne. Čak i mudrost koju čovjek ima još uvijek je slučajna, iako je u našoj vlasti postati mudrima, ako se posvetimo mudrosti revnošću i trudom svoga života; i ako uvijek slijedimo njezino proučavanje, možemo uvijek biti sudionici mudrosti: a taj će rezultat uslijediti ili u većoj ili u manjoj mjeri, prema zasluzi našega života ili količini naše revnosti. Jer dobrota Božja, kako je dostojno Njega, potiče i privlači sve onom blaženom cilju, gdje sva bol, i tužnost, i žalost otpadaju i nestaju.
4. Smatram, dakle, koliko mi se čini, da je prethodna rasprava dovoljno dokazala da niti je zbog nedostatka razlučivanja, niti zbog bilo kakvog slučajnog uzroka, to što »poglavarstva« drže svoje gospodstvo, ili što su drugi redovi duhova dobili svoje odgovarajuće službe; nego da su primili stupnjeve svoga ranga zbog svojih zasluga, iako nije naša povlastica znati ili ispitivati koja su to bila njihova djela kojima su zaslužili mjesto u bilo kojem određenom redu. Dovoljno je samo znati ovoliko, kako bi se pokazala nepristranost i pravednost Božja, da, sukladno izjavi apostola Pavla, »kod Njega nema pristranosti«, koji radije sve raspoređuje prema zaslugama i moralnom napretku svakog pojedinca. Tako, dakle, anđeoska služba ne postoji osim kao posljedica njihove zasluge; niti »vlasti« vrše vlast osim na temelju svoga moralnog napretka; niti ona koja se nazivaju »prijestolja«, to jest moći suđenja i vladanja, upravljaju svojim moćima osim po zasluzi; niti »gospodstva« vladaju nezasluženo, jer taj veliki i istaknuti red razumnih stvorenja među nebeskim bićima raspoređen je u slavnoj raznolikosti službi. I isto mišljenje treba imati o onim protivničkim utjecajima koji su se predali takvim mjestima i službama, da oni izvode svojstvo kojim postaju »poglavarstva«, ili »vlasti«, ili vladari tame svijeta, ili duhovi zloće, ili zli duhovi, ili nečisti demoni, ne iz svoje bitne naravi, niti iz toga što su tako stvoreni, nego su dobili te stupnjeve u zlu razmjerno svome ponašanju i napretku koji su učinili u zloći. A to je drugi red razumnih stvorenja, koji su se posvetili zloći u tako strmoglavom hodu, da se radije ne žele nego što se ne mogu povratiti; jer žeđ za zlom već je strast i pruža im zadovoljstvo. No treći red razumnih stvorenja jest onaj onih koje Bog smatra prikladnima da popune ljudski rod, to jest duše ljudi, pretpostavljene zbog njihova moralnog napretka u red anđela; od kojih vidimo neke uvrštene u taj broj: one, naime, koji su postali sinovi Božji, ili djeca uskrsnuća, ili koji su napustili tamu i zavoljeli svjetlo te postali djeca svjetla; ili oni koji su se pokazali pobjednicima u svakoj borbi i postali ljudi mira, bili su sinovi mira i sinovi Božji; ili oni koji su, umrtvljujući svoje udove na zemlji i uzdižući se ne samo iznad svoje tjelesne naravi, nego čak i iznad nesigurnih i krhkih pokreta same duše, sjedinili se s Gospodinom, postavši potpuno duhovni, kako bi zauvijek bili jedan duh s Njime, razabirući zajedno s Njime svaku pojedinu stvar, dok ne stignu u stanje savršene duhovnosti i ne razaberu sve stvari svojim savršenim prosvjetljenjem u svoj svetosti kroz riječ i mudrost Božju, te sami budu potpuno neraspoznatljivi bilo kome.
Mislimo da se nipošto ne smiju prihvatiti oni pogledi koje neki običavaju nepotrebno iznositi i zastupati, naime, da se duše spuštaju do takvog stupnja poniženja da zaboravljaju svoju razumnu narav i dostojanstvo te tonu u stanje nerazumnih životinja, bilo velikih ili malih; i u potporu tim tvrdnjama oni općenito navode neke tobožnje izjave Pisma, kao što je ona da će se zvijer, s kojom se žena neprirodno podala bludu, smatrati jednako krivom kao i žena te će joj se narediti da bude kamenovana; ili da će bik koji ubode rogom biti usmrćen na isti način; ili čak govorenje Balaamove magarice, kada je Bog otvorio njezina usta, a nijema tovorna živina, odgovarajući ljudskim glasom, prekorila ludost proroka. Sve te tvrdnje mi ne samo da ne primamo, nego ih, kao protivne našem vjerovanju, pobijamo i odbacujemo. Nakon pobijanja i odbacivanja takvih izopačenih mišljenja, pokazat ćemo, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, kako treba razumjeti one odlomke koje oni navode iz svetih Pisama.
Fragment iz prve knjige O počelima
Preveo Jeronim u svojoj Poslanici Avitu.
»Dokaz je velike nemarnosti i tromosti da bi itko pao do takvoga (stupnja degradacije) i bio toliko ispražnjen da se, dolazeći do zla, pričvrsti za grubo tijelo nerazumnih tovornih životinja.«
Drugi fragment iz istoga djela
Prevedeno u istoj Poslanici Avitu.
»Na kraju i svršetku svijeta, kada duše i razumna stvorenja budu odaslana kao iz zasuna i zapreka, neka od njih hodaju polako zbog svojih tromih navika, druga lete brzim letom zbog svoje marljivosti. I budući da svi posjeduju slobodnu volju i mogu po vlastitom nahođenju primiti ili dobro ili zlo, prvi će biti u gorem stanju nego što su sada, dok će potonji napredovati prema boljem stanju stvari; jer će različito ponašanje i promjenjive volje dopustiti različito stanje u oba smjera, to jest anđeli mogu postati ljudi ili demoni, a opet iz potonjih se mogu uzdići da budu ljudi ili anđeli.«