Poslanica Diognetu: »Budući da vidim, preodlični Diognete, kako nadasve žudiš upoznati bogoštovlje kršćana...«
1. Povod poslanice
Budući da vidim, preodlični Diognete, kako nadasve žudiš upoznati bogoštovlje kršćana te se vrlo pomnjivo i usrdno raspituješ o njima, u kojega se Boga uzdaju i kakav oblik pobožnosti njeguju, pa svi preziru sam svijet i ne mare za smrt, niti one koje Grci drže bogovima smatraju takvima, niti se drže židovskoga praznovjerja; te kakva je to uzajamna ljubav koju gaje među sobom; i zašto se, napokon, ovaj novi rod ili novi način pobožnosti tek sada pojavio na svijetu, a ne odavna; svesrdno pozdravljam tu tvoju želju te usrdno molim Boga, koji nam udjeljuje i govoriti i slušati, neka mi podari tako govoriti da nadasve uzmognem čuti da si se izgradio, a tebi tako slušati da ja koji govorim nemam razloga žaliti što sam govorio.
2. Ispraznost idolâ
Hajde dakle, očisti se od svih predrasuda koje vladaju tvojim umom i odloži ono na što si navikao, jer te to može zavesti, te postani kao iznova nov čovjek, budući da ćeš, po vlastitu priznanju, biti slušatelj novoga nauka; dođi i promotri, ne samo očima, nego i svojim razumom, bît i oblik onih koje nazivate i smatrate bogovima. Nije li jedan od njih kamen, sličan onomu po kojem gazimo? Nije li drugi mjed, nimalo bolji od posuđa načinjenoga za našu svakodnevnu uporabu? Nije li treći drvo, i to već trulo? Nije li četvrti srebro, kojemu treba čovjek da ga čuva kako ga ne bi ukrali? Nije li peti željezo, izjedeno rđom? Nije li šesti glina, nimalo vrjednija od one oblikovane za najneznatnije potrebe? Nisu li svi oni od raspadljive tvari? Nisu li načinjeni pomoću željeza i ognja? Nije li jednoga od njih izradio kipar, drugoga kovač mjedi, trećega srebrnar, a četvrtoga lončar? Nije li svaki od njih, prije nego što su rukotvornim umijećem tih radnika uobličeni u lik tih bogova, svaki na svoj način bio podložan promjeni? Ne bi li i ono posuđe, što je sada načinjeno od iste tvari, postalo poput njih kad bi dospjelo u ruke istih majstora? Ne bi li te predmete, koje sada štujete, ljudi opet mogli preoblikovati u posuđe slično drugomu? Nisu li svi oni gluhi? Nisu li slijepi? Nisu li bez života? Nisu li lišeni osjetila? Nisu li nepokretni? Nisu li svi podložni truljenju? Nisu li svi raspadljivi? Sve to nazivate bogovima; tome služite; to štujete; i postajete posve slični njima. Zbog toga mrzite kršćane, jer oni to ne smatraju bogovima. No zar ih vi sami, koji ih sada smatrate i držite takvima, ne prezirete mnogo više nego oni? Zar im se mnogo više ne rugate i ne vrijeđate ih kada one načinjene od kamena i gline štujete ne postavljajući stražare da ih čuvaju, a one od srebra i zlata noću zaključavate, a danju im postavljate čuvare da ih paze kako ih ne bi ukrali? I onim darovima koje im namjeravate prinijeti, zar ih, ako posjeduju osjetila, radije ne kažnjavate nego što im iskazujete čast? A ako su, s druge strane, lišeni osjetila, vi ih sami u tome razotkrivate dok ih štujete krvlju i dimom žrtava. Neka tko od vas podnese takve uvrjede! Neka itko od vas podnese da mu se takvo što čini! Ali nijedno ljudsko biće, osim ako na to nije prisiljeno, neće podnijeti takvo postupanje, jer je obdareno osjetilom i razumom. Kamen to, međutim, bez muke podnosi, budući da je bez osjetila. Zaista, svojim ponašanjem ne pokazujete da on posjeduje osjetila. A što se tiče činjenice da kršćani nisu navikli služiti takvim bogovima, mogao bih lako pronaći još mnogo toga za reći; no ako i ovo što je rečeno komu nije dovoljno, smatram zaludnim išta dalje govoriti.
3. Praznovjerja Židova
Nadalje, mislim da nadasve želiš čuti nešto o tome zašto kršćani ne obdržavaju iste oblike bogoštovlja kao i Židovi. Židovi dakle, ako se suzdržavaju od gore opisane vrste služenja i smatraju ispravnim štovati jednoga Boga kao Gospodara svega, imaju pravo; ali ako mu iskazuju štovanje na način koji smo opisali, uvelike griješe. Jer dok pogani, prinoseći takve stvari onima koji su lišeni osjetila i sluha, pružaju primjer bezumlja, oni pak, misleći da to prinose Bogu kao da On to treba, mogli bi to s pravom smatrati radije činom ludosti negoli bogoštovlja. Jer Onaj koji je stvorio nebo i zemlju i sve što je u njima, i koji nam daje sve ono što nam je potrebno, zasigurno ne treba ništa od onoga što sâm daruje onima koji mu to misle pružiti. No oni koji umišljaju da pomoću krvi, dima žrtava i paljenica prinose Njemu ugodne žrtve te da mu takvim častima iskazuju štovanje, misleći da mogu išta dati Onomu koji ničega ne treba, čine mi se da se nimalo ne razlikuju od onih koji pomnjivo iskazuju istu čast stvarima lišenima osjetila, koje stoga ne mogu uživati u takvim častima.
4. Ostali židovski običaji
No što se tiče njihove cjepidlačnosti glede jela, njihova praznovjerja u pogledu subote, njihova hvalisanja obrezanjem te njihovih tlapnji o postu i mlađacima, što je posve smiješno i nedostojno spomena, ne mislim da išta o tome trebaš naučiti od mene. Jer, kako bi moglo biti dopušteno prihvaćati neke stvari koje je Bog stvorio za čovjekovu uporabu kao dobro stvorene, a druge odbacivati kao beskorisne i suvišne? A klevetati Boga, kao da On brani činiti dobro u subotnje dane, kako to ne bi bilo bezbožno? I dičiti se obrezanjem tijela kao dokazom izabranja, kao da su zbog toga Bogu osobito omiljeli, kako to ne bi bilo vrijedno podsmijeha? A što se tiče njihova motrenja mjeseci i dana, kao da vrebaju na zvijezde i mjesec, te njihova raspoređivanja Božjih odredaba i izmjena godišnjih doba po vlastitim sklonostima, jednih za svetkovine, a drugih za žalovanje, tko bi to smatrao dijelom bogoštovlja, a ne mnogo više očitovanjem ludosti? Smatram dakle da si se dovoljno uvjerio kako se kršćani s pravom klone ispraznosti i zablude zajedničke i Židovima i poganima, kao i nametljivoga duha te ispraznoga hvalisanja Židova; no tajnu njihova osobitoga načina bogoštovlja ne nadaj se doznati od ijednoga smrtnika.
5. Život kršćana
Jer kršćani se od ostalih ljudi ne razlikuju ni po zemlji, ni po jeziku, ni po običajima koje obdržavaju. Niti prebivaju u vlastitim gradovima, niti se služe kakvim neobičnim narječjem, niti provode život koji bi se isticao kakvom posebnošću. Taj njihov način života nije iznađen nikakvim umovanjem ili domišljanjem radoznalih ljudi, niti se oni, poput nekih, proglašavaju zagovornicima kakvih pukih ljudskih nauka. Nego, nastanjujući i grčke i barbarske gradove, kako je već svakomu od njih dosuđeno, i slijedeći domaće običaje glede odjeće, hrane i ostaloga svakodnevnog ponašanja, očituju nam svoj čudesan i posve očevidno zadivljujući način života. Prebivaju u svojim domovinama, ali samo kao pridošlice. Kao građani sudjeluju u svemu s drugima, a opet sve podnose kao tuđinci. Svaka im je tuđina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i svi drugi; rađaju djecu, ali ne odbacuju novorođenčad. Imaju zajednički stol, ali ne i zajedničku postelju. U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode svoje dane na zemlji, ali su građani neba. Pokoravaju se propisanim zakonima, a u isto vrijeme svojim životom nadilaze zakone. Ljube sve ljude, a svi ih progone. Nepoznati su i osuđivani; usmrćuju ih, a oni oživljuju. Siromašni su, a mnoge obogaćuju; u svemu oskudijevaju, a u svemu obiluju. Obeščašćuju ih, a upravo se u tom obeščašćenju proslavljaju. Ocrnjuju ih, a oni bivaju opravdani; vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju; sramote ih, a oni na sramotu uzvraćaju čašću; čine dobro, a kažnjavaju ih kao zlotvore. Kada ih kažnjavaju, raduju se kao da bivaju oživljeni; Židovi ih napadaju kao tuđince, a Grci ih progone; pa ipak, oni koji ih mrze ne mogu navesti nikakav razlog za svoje neprijateljstvo.
6. Odnos kršćana prema svijetu
Ukratko rečeno, što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu. Duša je rasprostranjena po svim udovima tijela, a kršćani su raspršeni po svim gradovima svijeta. Duša prebiva u tijelu, ali nije od tijela; i kršćani prebivaju u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljivu dušu čuva vidljivo tijelo, a i za kršćane se zna da su u svijetu, no njihova pobožnost ostaje nevidljiva. Tijelo mrzi dušu i ratuje protiv nje premda mu ona ne nanosi nikakve nepravde, jer mu priječi uživanje u nasladama; i svijet mrzi kršćane premda mu ne nanose nikakve nepravde, jer se odriču naslada. Duša ljubi tijelo koje nju mrzi i [ljubi također] njegove udove; i kršćani isto tako ljube one koji njih mrze. Duša je zatvorena u tijelu, a ipak ona drži na okupu to isto tijelo; i kršćani su zatvoreni u svijetu kao u tamnici, a ipak su oni čuvari svijeta. Besmrtna duša prebiva u smrtnom šatoru; i kršćani borave kao tuđinci u raspadljivim [tijelima], iščekujući neraspadljivo boravište na nebesima. Duša, kad oskudijeva u jelu i piću, postaje boljom; na isti način kršćani, iako iz dana u dan podvrgnuti kaznama, bivaju sve brojniji. Bog im je dodijelio taj uzvišeni položaj koji im nije dopušteno napustiti.
7. Očitovanje Krista
Jer, kako rekoh, to što im je predano nije kakav zemaljski izum, niti je to puko ljudsko mišljenje koje smatraju ispravnim tako brižno čuvati, niti im je povjereno upravljanje kakvim ljudskim otajstvima, nego je uistinu sam Bog, koji je svemoguć, Stvoritelj svega i nevidljiv, poslao s neba i među ljude postavio [Onoga koji jest] Istina i svetu i neshvatljivu Riječ, te ju je čvrsto utvrdio u njihovim srcima. Nije On ljudima, kako bi netko mogao pomisliti, poslao kakva slugu ili anđela ili vladara, ili nekoga od onih koji upravljaju zemaljskim stvarima, ili nekoga od onih kojima je povjerena uprava nad stvarima na nebesima, nego samoga Tvorca i Graditelja svega, po kojemu je stvorio nebesa, po kojemu je zatvorio more u njegove granice, čijih se odredaba sve zvijezde vjerno drže, od koga je sunce primilo mjeru svoga dnevnoga hoda da je opslužuje, kojemu se pokorava mjesec, zapovjeđeno mu da svijetli noću, i kojega zvijezde također slušaju prateći mjesec u njegovu hodu; po kojemu je sve uređeno i postavljeno u svoje prave granice, i kojemu je sve podložno, nebesa i ono što je u njima, zemlja i ono što je na njoj, more i ono što je u njemu, oganj, zrak i bezdan, ono što je u visinama, ono što je u dubinama i ono što je između njih. Njega je [kao glasnika] poslao k njima. Je li to dakle učinio, kako bi tko mogao zamisliti, radi provođenja nasilja ili radi ulijevanja straha i užasa? Nipošto, nego u blagosti i krotkosti. Kao što kralj šalje svoga sina, koji je također kralj, tako ga je poslao; kao Boga ga je poslao; kao k ljudima ga je poslao; kao Spasitelja ga je poslao, nastojeći nas privoljeti, a ne prisiliti, jer nasilju nema mjesta u Bogu. Poslao ga je kao Onaj koji poziva, a ne progoni u osveti; poslao ga je kao Onaj koji ljubi, a ne sudi. Jer poslat će ga još jednom da nam sudi, a tko će podnijeti njegov dolazak? … Zar ne vidiš kako ih bacaju pred zvijeri ne bi li ih naveli da se odreknu Gospodina, pa ipak ne bivaju pobijeđeni? Zar ne vidiš da što ih se više kažnjava, to više raste broj preostalih? To se ne čini ljudskim djelom: to je sila Božja; to su dokazi njegova očitovanja.
8. Jadno stanje ljudi prije dolaska Riječi
Jer, tko je od ljudi prije njegova dolaska uopće razumio što je Bog? Prihvaćaš li isprazne i lakoumne nauke onih koje smatraju pouzdanim filozofima? Među njima su jedni tvrdili da je oganj Bog, nazivajući Bogom ono u što će sami uskoro dospjeti; drugi su tvrdili da je to voda, a treći neki drugi od elemenata koje je Bog stvorio. No ako je ijedna od tih teorija vrijedna prihvaćanja, i svako bi se od preostalih stvorenja moglo proglasiti Bogom. No takve su tvrdnje samo sablažnjive i zabludjele izjave varalica; i nijedan ga čovjek nije vidio niti obznanio, nego se On sam objavio. A očitovao se po vjeri, kojoj je jedinoj dano gledati Boga. Jer Bog, Gospodar i Tvorac svega, koji je sve stvorio i svemu odredio mjesto, pokazao se ne samo čovjekoljubivim nego i strpljivim [u postupanju s ljudima]. Doista, On je uvijek bio takav, i sada jest, i zauvijek će biti: dobrostiv i dobar, bez gnjeva, istinit i jedini koji je [apsolutno] dobar; i u svome je umu zamislio velik i neizreciv naum, koji je priopćio samo svojemu Sinu. Dokle god je dakle svoj mudri naum držao i čuvao u tajnosti, činilo se da nas zanemaruje i da ne mari za nas. Ali nakon što je po svojemu ljubljenom Sinu objavio i razotkrio ono što je bilo pripravljeno od početka, udijelio nam je sva dobra odjednom, tako da oboje primimo: i udio u njegovim dobročinstvima i gledanje i djelatno sudjelovanje [u njegovoj službi]. Tko bi od nas ikada očekivao takvo što? On je dakle u svome umu znao sve, zajedno sa svojim Sinom, u skladu s odnosom koji među njima postoji.
9. Zašto je Sin poslan tako kasno
Dokle je dakle trajalo prijašnje vrijeme, dopuštao nam je da budemo nošeni neobuzdanim nagonima, zavedeni žudnjom za nasladama i raznim požudama. To nije bilo stoga što bi uopće uživao u našim grijesima, nego ih je jednostavno podnosio; niti je odobravao tadašnje vrijeme činjenja bezakonja, nego je nastojao oblikovati um svjestan pravednosti, kako bismo, uvjerivši se u onome vremenu u vlastitu nedostojnost da svojim djelima postignemo život, sada po Božjoj dobroti bili udostojani toga dara; i pošto se bjelodano pokazalo da sami od sebe nismo kadri ući u kraljevstvo Božje, da po sili Božjoj za to postanemo sposobni. No kad je naša zloća dosegnula vrhunac i kad je postalo posve očito da nam prijeti njezina plaća, kazna i smrt, te kad je došlo vrijeme koje je Bog unaprijed odredio da očituje svoju dobrotu i silu, kako jedinstvena Božja ljubav, poradi neizmjerne naklonosti prema ljudima, nije na nas gledala s mržnjom, niti nas je odbacila, niti nam se spominjala našega bezakonja, nego je iskazala veliku strpljivost i podnosila nas, On je sam uzeo na sebe breme naših bezakonja, predao je vlastitoga Sina kao otkupninu za nas, Svetoga za prijestupnike, Nevina za zle, Pravedna za nepravedne, Neraspadljiva za raspadljive, Besmrtna za one koji su smrtni. Jer što bi drugo moglo pokriti naše grijehe doli njegova pravednost? Po komu bi se drugome moglo dogoditi da mi, zli i bezbožni, budemo opravdani, doli po jedinorodnom Sinu Božjemu? O slatke li zamjene! O nedokučiva li djela! O dobročinstava koja nadilaze svako očekivanje: da zloća mnogih bude skrivena u jednome Pravedniku, i da pravednost Jednoga opravda mnoge prijestupnike! Uvjerivši nas dakle u prijašnjem vremenu da naša narav nije kadra postići život, i objavivši sada Spasitelja koji može spasiti i ono što je [prije] bilo nemoguće spasiti, po objema tim činjenicama htio nas je privesti tomu da se pouzdamo u njegovu dobrotu, da ga držimo svojim Hraniteljem, Ocem, Učiteljem, Savjetnikom, Liječnikom, svojom Mudrošću, Svjetlom, Čašću, Slavom, Silom i Životom, kako ne bismo bili tjeskobni oko odjeće i hrane.
10. Blagoslovi koji će poteći iz vjere
Zaželiš li i ti [steći] tu vjeru, primit ćeš najprije spoznaju Oca. Jer Bog je uzljubio ljude, radi kojih je stvorio svijet, kojima je podložio sve što je na njemu, kojima je dao razum i um, kojima je jedinima udijelio povlasticu da gledaju gore k njemu, koje je oblikovao na svoju sliku, kojima je poslao svoga jedinorođenoga Sina, kojima je obećao kraljevstvo na nebu te će ga dati onima koji su ga uzljubili. A kad stekneš tu spoznaju, kolikom li ćeš se, misliš, radošću ispuniti? Ili kako li ćeš uzljubiti onoga koji je tebe prije tako uzljubio? Ako ga pak uzljubiš, bit ćeš nasljedovatelj njegove dobrote. I nemoj se čuditi što čovjek može postati nasljedovatelj Boga: može, ako hoće. Jer sreća se ne nalazi u gospodarenju nad bližnjima, niti u traženju premoći nad onima koji su slabiji, niti u bogaćenju i nanošenju nasilja onima koji su niži; niti itko time može postati nasljedovatelj Boga. Sve to nikako ne sačinjava njegovo veličanstvo. Naprotiv, onaj tko preuzima na sebe teret svoga bližnjega; onaj tko je, u čemu god bio nadmoćan, spreman dobročinstvom pomoći drugome koji je u oskudici; onaj tko, ma što god primio od Boga, dijeleći to potrebitima, postaje bog onima koji primaju [njegova dobročinstva]: taj je nasljedovatelj Boga. Tada ćeš vidjeti, premda još na zemlji, da Bog na nebesima upravlja [svemirom]; tada ćeš početi zboriti o Božjim otajstvima; tada ćeš ljubiti i diviti se onima koji trpe kaznu jer se ne žele odreći Boga; tada ćeš osuditi obmanu i zabludu svijeta, kada spoznaš što znači uistinu živjeti na nebu, kada prezreš ono što se ovdje smatra smrću, kada se pobojiš one istinske smrti koja je namijenjena onima što će biti osuđeni na vječni oganj, koji će sve do kraja mučiti one koji su mu predani. Tada ćeš se diviti onima koji poradi pravednosti podnose oganj što traje tek trenutak, i smatrat ćeš ih blaženima kada spoznaš [narav] onoga ognja.
11. Sve je ovo dostojno da se spozna i vjeruje
Ne govorim o stvarima koje su mi tuđe, niti težim za ičim što bi se protivilo pravomu razumu, nego, budući da sam bio učenik apostolâ, postao sam učitelj pogana. Ono što mi je predano služim onima koji su učenici dostojni istine. Jer tko se to, pravo poučen i rođen od ljubljene Riječi, ne bi trudio točno spoznati ono što je Riječ jasno pokazala svojim učenicima, kojima se Riječ očitovala i objavila to, govoreći [im] otvoreno, nevjernima doduše neshvatljivo, no razgovarajući s učenicima koji su, priznati od nje vjernima, stekli spoznaju Očevih otajstava? Radi toga poslao je Riječ, da se očituje svijetu; i ona, prezrena od naroda [židovskoga], bi povjerovana od pogana kad su je propovijedali apostoli. To je onaj koji bijaše od početka, koji se pojavio kao nov, a nađe se drevan, i koji se vazda iznova rađa u srcima svetih. To je onaj koji, budući od vječnosti, danas biva nazvan Sinom; po kojemu se Crkva bogati i milost se, naširoko razlivena, umnaža u svetima, pružajući razumijevanje, otkrivajući otajstva, navješćujući vremena, radujući se nad vjernima, darivajući one koji traže, po kojima se granice vjere ne krše niti se prijelaze međe što ih postaviše oci. Tada se pjeva strahopoštovanje Zakona, i spoznaje se milost proroka, i utvrđuje se vjera evanđeljâ, i čuva se predaja apostolâ, i klikće milost Crkve; koju milost ako ne ožalostiš, spoznat ćeš ono što Riječ naučava, po onome po komu hoće i kad joj se svidi. Jer sve ono na što smo potaknuti da zborimo po volji Riječi koja nam zapovijeda, s trudom vam i iz ljubavi prema onome što nam je objavljeno priopćujemo.
12. Važnost spoznaje za istinski duhovni život
Kad to pročitate i pomnjivo poslušate, spoznat ćete što Bog pruža onima koji ga pravo ljube, postajući [kao što jeste] raj naslade, iznoseći u sebi stablo koje donosi svakovrstan rod i bogato cvjeta, urešeno raznovrsnim plodovima. Jer na ovome su mjestu posađeni stablo spoznaje i stablo života; ali ne usmrćuje stablo spoznaje, nego se neposlušnost pokazuje pogubnom. Nisu doista bez značenja one riječi koje su zapisane, kako je Bog u početku posadio stablo života usred raja, otkrivajući po spoznaji put u život; a kada oni koji bijahu prvotno sazdani nisu tu [spoznaju] pravo upotrijebili, prijevarom Zmije bijahu ogoljeni. Jer niti život može postojati bez spoznaje, niti je spoznaja sigurna bez života. Stoga su oboje posađeni jedno do drugoga. Apostol, uočivši snagu [te povezanosti] i koreći onu spoznaju koja se, bez istinitoga nauka, pripušta da upravlja životom, izjavljuje: »Spoznaja nadima, a ljubav izgrađuje.« Jer onaj tko misli da štogod zna bez istinite spoznaje i takve kakvu potvrđuje život, ništa ne zna, nego biva prevaren od Zmije, jer ne ljubi život. No onaj tko spaja spoznaju sa strahopoštovanjem i teži za životom, sadi u nadi, iščekujući plod. Neka tvoje srce bude tvoja mudrost, a tvoj život neka bude istinska spoznaja iznutra prihvaćena. Noseći to stablo i pokazujući njegov plod, vazda ćeš sabirati ono što Bog želi, čemu se Zmija ne može približiti i čemu obmana ne pristupa; niti je tada Eva pokvarena, nego joj se vjeruje kao djevici; i spasenje se očituje, i apostoli se ispunjaju razumijevanjem, i Pasha Gospodnja napreduje, i zborovi se sabiru i raspoređuju u pravilan poredak, i Riječ se raduje poučavajući svete, po kojima se proslavlja Otac: komu slava u vijeke. Amen.