Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Ova je objava preuzeta s bloga Barta D. Ehrmana: Did Jesus Pray“Father Forgive Them” from the Cross?.

24. ožujka 2019.

Nedavno sam primio važno pitanje o vrlo značajnoj tekstualnoj varijanti u Luki 23,34, jedinom mjestu u NZ-u gdje se Isus moli za one koji su odgovorni za njegovu smrt:„Oče, oprosti im, ne znaju što čine.“ Taj se redak ne nalazi u drugim Evanđeljima, a zanimljivo je da ga nema ni u nekim važnim rukopisima samoga Luke. I otuda pitanje: je li to redak koji su pojedini prepisivači umetnuli u Luku? Ili je to redak koji su drugi prepisivači odlučili izbaciti? Jedno je ili drugo!

Kada sam primio pitanje, bio sam siguran da sam se time već bavio na blogu. Ali provjerio sam. Nula bodova. Nikada nisam. No bio sam još sigurniji da sam o tome negdje pisao. Trebalo mi je dosta vremena da to pronađem, ali otkrio sam to u članku koji sam napisao pod naslovom„The Text of the Gospels at the End of the Second Century“, koji se sada nalazi u zbirci mojih stručnijih eseja o tekstualnoj kritici pod nazivom Studies in the Textual Criticism of the New Testament (objavljeno 2006.; rad je izvorno napisan za konferenciju 1993.).

Rad je napisan za kolege znanstvenike, no odlučio sam ga ovdje prenijeti od riječi do riječi. ALI, dodao sam nekoliko komentara s objašnjenjima u kurzivu za stručne izraze i ideje koje nisu vrsta stvari koje čujete od susjeda dok grablja lišće. Pa dobro, ništa od ovoga nećete čuti od susjeda, ali ipak…

Evo dijela poglavlja o tom retku.

Ako su naši književni izvori ikakav vodič (što je trajno i ozbiljno pitanje, no barem među književnom elitom, poput naših anonimnih prepisivača, oni sigurno imaju određeni značaj), kraj drugoga stoljeća bio je vrijeme žestoke polemike kršćana protiv Židova i svega što su predstavljali.

Bilo je to doba u kojem su književni napadi kršćana na Židove kao Židove postali de rigeur, kada su autori poput„Barnabe“ mogli tvrditi da su Židovi ispovijedali religiju zablude od Mojsijeva doba, da su uvijek pogrešno tumačili vlastito Pismo te tako krivo shvatili svoj odnos s Bogom, da Stari zavjet zapravo uopće nije židovska knjiga, nego kršćanska; kada su polemičari poput Justina mogli tvrditi da obrezanje nije znak da je Bog izabrao Židove za svoj vlastiti narod, nego da ih je izdvojio za posebnu kaznu; i kada su propovjednici poput Melitona mogli posvetiti čitave propovijedi napadima na Židove kao Kristove ubojice, uplićući ih u ubojstvo Boga.

Uglavnom, to nije bilo sretno vrijeme za židovsko-kršćanske odnose. A utjecaj polemika osjetio se i na prepisivanju ranokršćanskih tekstova. Glasoviti Kodeks Bezae (označen kao rukopis D; premda potječe iz oko 400. po Kr., čini se da utjelovljuje oblik teksta iz barem drugoga stoljeća) jedan je od naših najranijih rukopisa koji izostavlja Isusovu molitvu s križa u Luki 23,34:„Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ Doista postoje uvjerljivi razlozi za pretpostavku da je redak bio izvoran u Luki i da je njegovo isključivanje došlo kao posljedica protužidovske polemike drugoga stoljeća (kraći se tekst već nalazi u P75 s početka trećega stoljeća). Taj redak (koji se nalazi samo u Luki) savršeno se podudara s Lukinim vlastitim prikazom Isusa kao smirenog i pribranog pred licem smrti, više zabrinutog za sudbinu drugih nego za sebe;[i] prikazuje Isusa u molitvi, što je odavno prepoznat osobit Lukin naglasak; sama molitva utjelovljuje motiv„neznanja“, pojam koji se koristi kroz čitava Djela apostolska i Luku kako bi se objasnilo Isusovo nezakonito pogubljenje.[ii] (Ovaj prethodni argument ima svrhu pokazati da je vjerojatno sâm Luka napisao taj redak, te da nije potekao od prepisivača koji ga je umetnuo u tekst.)

Štoviše, kada se s intrinzičnih argumenata prijeđe na transkripcijske, postaje posve jasno da ovdje postoji lijepo poklapanje vjerojatnosti. (Ah, za ovo bi trebalo malo vremena da se raspakira. Osnovna priča:„intrinzična vjerojatnost“ pita je li vjerojatno ili ne da je sâm autor napisao redak, na temelju njegove teologije, rječnika i stila: upravo sam na to pitanje odgovorio s DA. Dakle, to znači da je vjerojatno da potječe od Luke, a ne od kasnijeg prepisivača. Moguće. Sljedeće je pitanje transkripcijska vjerojatnost, koja se pita, neovisno o pitanju je li vjerojatno da ga je autor napisao, je li vjerojatnije da ga je prepisivač *umetnuo* ili *izostavio*? Tu gledate što bi prepisivači vjerojatno željeli učiniti s tekstom. Ako dokazi i intrinzične i transkripcijske vjerojatnosti upućuju u istom smjeru, onda imate snažan argument.) Pitanje koje treba postaviti, naravno, jest je li bilo vjerojatnije da će prepisivači trećega Evanđelja taj redak dodati ili izostaviti. Oni koji bi tvrdili da je riječ o dodatku mogli bi ukazati na Djela apostolska 7,60 kao na trag (to je mjesto gdje se prvi mučenik Stjepan moli Bogu da se njegovim krvnicima oprosti. Budući da prepisivači vjerojatno ne bi željeli da Stjepan više oprašta od samoga Isusa, jesu li prepisivači mogli umetnuti redak u Luku kako bi pokazali da se i Isus molio za oproštenje svojim krvnicima?). Nije li taj redak mogao biti interpoliran od strane prepisivača koji su htjeli pružiti bližu paralelu između Isusa i Stjepana, prvoga od njegovih sljedbenika koji je podnio mučeništvo radi njega?

Ovo stajalište ima privid uvjerljivosti, no valja istaknuti da se sâm Luka silno potrudio stvoriti paralele između Isusa u Luki i apostola u Djelima apostolskim, kao što će pokazati svaka pažljiva književna analiza (tj. isti je autor napisao i Evanđelje po Luki i Knjigu Djela apostolskih; i on sâm stvara brojne književne paralele između onoga što se događa Isusu u Evanđelju i onoga što se događa njegovim sljedbenicima u Djelima apostolskim). Doista, izvanredne sličnosti između Isusa i Stjepana potječu iz Lukina pera. Ono što je u tom pogledu posebno upečatljivo i mjerodavno za tekstualni problem Luke 23 jest to da kada Luka stvara paralele između Isusa u Evanđelju i svojih apostola u Djelima, on to čini neizravno, bez privlačenja nepotrebne pozornosti na to (to jest, ne ponavlja u Djelima, doslovce, ono što je već rekao o Isusu u Evanđeljima; on uvijek književne paralele izriče drukčijim riječima). Usporedite to s načinom na koji prepisivači rade. Prepisivačke harmonizacije rijetko su (ikada?) neizravne; one uključuju doslovna slaganja od riječi do riječi. Molitva u Luki 23,34, međutim, nije takva. Da je prepisivač stvorio tekst kako bi ga tješnje uskladio s Djelima apostolskim 7,60, ne bi li podudaranje bilo doslovno?

Ako je teško zamisliti da su taj redak izmislili prepisivači iz drugoga stoljeća, možemo li postaviti razloge zašto bi ga htjeli izostaviti? U svom lukanskom kontekstu čini se da se molitva odnosi (ne na rimske vojnike koji su upravo izvršili čin, nego) na židovske vođe koji su u svojem neznanju prouzročili da Isus bude raspet.[iii] No izvorno značenje retka od male je važnosti za razumijevanje rada prepisivača; transkripcijsko pitanje ne uključuje ono što je tekst značio za Luku, nego što je značio za prepisivače koji su dirali u tekst. A ovdje smo na još boljem terenu. Jer iz patrističkih rasprava znamo da se taj redak uobičajeno shvaćao kao Isusova molitva za Židove. Barem se tako shvaća u najranijim izvještajima o njegovu tumačenju koje imamo, već na početku trećega stoljeća kod Origena i autora Didaskalije.[iv]

Mnogi su kršćani u drugom stoljeću bili uvjereni, međutim, da Bog nije oprostio Židovima za ono što su učinili Isusu. To je vidljivo, na primjer, ne samo u gore spomenutoj Melitonovoj polemici, nego i u raširenom shvaćanju da je uništenje Jeruzalema nekih četrdeset godina nakon Isusove smrti bilo očitovanje Božjega gnjeva protiv njih: odbacivanje Isusa od strane Židova dovelo je do njihova vlastitog odbacivanja od Boga.[v] Za prepisivače koji su dijelili to mišljenje lako se može zamisliti zbunjenost koju je izazvala Isusova molitva u Luki 23,34. Kako je Spasitelj uopće mogao tražiti od Boga da oprosti Židovima? A ako jest, zašto nije bio uslišan? Puno je bolje izrezati taj redak, što se čini da su kršćanski prepisivači i učinili, počevši barem krajem drugoga stoljeća.

[i] Usp. prikaz Isusa na putu prema križu u 23,28-31 i njegove riječi raskajanom razbojniku ubrzo nakon toga (23,39-43).

[ii] Usp. Dj 3,17; 13,27-28. O tome vidi osobito Eldon Jay Epp,„The Ignorance Motif in Acts and Anti-Judaic Tendencies in Codex Bezae“, HTR 55 (1962), 51-62.

[iii] S obzirom na upotrebu motiva neznanja kroz Djela apostolska. Vidi Epp,„Ignorance Motif“.

[iv] Ovu informaciju dugujem svojoj diplomantici, Kim Haines-Eitzen. Origen, Peri Pascha 43. 33-36; Didascalia, pogl. VI i osobito pogl. XV. Vidi dalje, David Daube,„For They Know Not What They Do: Luke 23, 34A Isus je govorio: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke.“, Studia Patristica 4 (1961), 58-70.

[v] Vidi, na primjer, Origen, Contra Celsum IV, 22.

PREPORUČENO ŠTIVO

Priznati novozavjetni tekstualni stručnjak i kritičar kršćanstva u obrani vjerodostojnosti Luke 23,34

Patristički dokazi za Luku 23,34

Je li se Isus molio:„Oče, oprosti im“?

Luka 23,34a, Odgovor apologetima (1. dio), (2. dio)