Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sljedeći je tekst preuzet s bloga Jamesa E. Snappa: Ivan 1,18, Jedinorođeni Sin.

Ivan 1,18 u Kodeksu Makedonskom (Y, 034)

U prethodna tri članka o Ivanu 1,18Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani. razmotrili smo (1) argumente za prevođenje grčke riječi μονογενὴς kao „jedinorođeni”, (2) neka patristička svjedočanstva za suprotstavljena čitanja u Ivanu 1,18Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani. te (3) vjerojatnu pozadinu uzora Kodeksa Sinaitika za ovaj redak.

Danas razmatramo temeljno pitanje koje je čitanje u Ivanu 1,18Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani. bilo izvorni tekst:

(a)    ὁ μονογενὴς θεός (jedinorođeni Bog) ili

(b)   μονογενὴς θεός (jedinorođeni Bog) ili

(c)    ὁ μονογενὴς υἱός (jedinorođeni Sin).

Nijedna od tih opcija u ranoj Crkvi nije se smatrala izrazito neortodoksnom: izraz „jedinorođeni Sin” koristili su pravovjerni pisci poput Hipolita, Hilarija, Ambrozija, Augustina i Krizostoma; u međuvremenu, izraz „jedinorođeni Bog” koristili su pravovjerni pisci poput Bazilija, Epifanija i Ćirila Aleksandrijskog; čini se da su drugi pisci koristili oba čitanja. Ipak, čini se da su „jedinorođenog Boga” posebno zagovarali neortodoksni, točnije, valentinski gnostici.

Tvrdnja da je tekst Ivana 1,18i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti, i Podzemlja. bio izmijenjen, bilo namjerno bilo slučajno, u 2. stoljeću te da su valentinski gnostici preferirali tekst s riječju θεός, započinje dokazima da su promjene teksta potaknute doktrinom činili heretici u drugome stoljeću. U djelu Euzebija Cezarejskog Crkvena povijest, knjiga 5,28 nalaze se ulomci iz sastava poznatog kao Mali labirint, koji je sastavio (ili mu se barem pripisuje) Gaj, prezbiter u Rimu, napisan u vrijeme kada je Zefirin bio rimski biskup (od 180. do 217. godine). Njegov autor iznosi sljedeće optužbe protiv valentinovaca:

„Smjelo su krivotvorili sveto Pismo, odbacili su kanone drevne vjere i zanemarili su Krista, ne istražujući što govori sveto Pismo, nego se trudnički trudeći otkriti kakav bi se oblik silogizma mogao osmisliti da se ustanovi njihova bezbožnost.” I nešto dalje: „Što se tiče onih ljudi koji zlorabe umijeća nevjernika kako bi utvrdili vlastiti heretički nauk, te vještinom bezbožnika iskrivljuju jednostavnu vjeru božanskoga Pisma, koja je potreba govoriti da oni nisu blizu vjeri?

Zbog toga su smjelo položili svoje ruke na sveto Pismo, tvrdeći da su ga ispravili. A da to ne tvrdim protiv njih lažno, može se uvjeriti tko god želi. Jer ako bi tko odlučio sakupiti i usporediti sve njihove prijepise zajedno, pronašao bi mnoga neslaganja među njima. Prijepisi Asklepiada [to je vjerojatno trebalo se odnositi na „Asklepiodota”, osobu spomenutu ranije u sastavu], u svakom će se slučaju pokazati u raskoraku s onima Teodotovima.

I ima mnogo takvih prijepisa, jer su njihovi učenici bili vrlo revni u unošenju ispravaka, kako ih nazivaju, to jest iskvarenosti koje je svatko od njih učinio. . . . . Ili ne vjeruju da je sveto Pismo naviješteno po Duhu Svetomu te su tako nevjernici, ili pak misle da su mudriji od Duha Svetoga, a u tom slučaju što su drugo nego opsjednuti demonima? Jer ne mogu poreći počinjenje zločina, budući da su prijepisi napisani njihovim vlastitim rukama. Jer nisu primili takvo Pismo od svojih učitelja, niti mogu predočiti ikakve prijepise iz kojih bi ono bilo prepisano.”

Teodot, na kojega Gaj upućuje, bio je vođa valentinovaca. Primjeri njegovih spisa nalaze se u djelu Izvodi iz Teodota. (Osoba koja je sačuvala ove ulomke i komentirala ih nepoznata je; neki su predložili da je to bio Klement Aleksandrijski.) U dijelovima 6–8 Izvoda iz Teodota nalazimo sljedeće (primijetite upotrebu dva različita oblika Ivana 1,18i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti, i Podzemlja., u masnom tisku):

„Valentinovci redak ‘U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog’ shvaćaju ovako: kažu da je ‘Početak’ ‘Jedinorođeni’ te da se on također naziva Bogom, kao što se i u retcima koji odmah slijede objašnjava da je on Bog, jer kaže: ‘Jedinorođeni Bog koji je u krilu Očevu, on ga objavi.’ Sada oni govore da Riječ, u početku (to jest, u Jedinorođenomu, u Umu i Istini, označava Krista, Riječ i Život. Zbog toga ga je prikladno nazvao i Bogom koji je u Bogu, Umom. ‘Ono što je postalo u njemu’, Riječ, ‘bijaše Život’, Pratilac. Stoga i Gospodin govori: ‘Ja sam Život.’”

Stoga je Otac, budući nepoznat, želio biti poznat Eonima te je kroz vlastitu misao, kao da je upoznao samoga sebe, izveo Jedinorođenoga, duh Znanja koji je u Znanju. Tako je i onaj koji je proizišao iz Znanja, to jest iz Očeve Misli, postao Znanje, to jest Sin, jer se ‘po Sinu Oca upoznalo’. Ali Duh Ljubavi pomiješao se s Duhom Znanja, kao Otac sa Sinom i Misao s Istinom, budući da je proizišao iz Istine kao Znanje iz Misli. A onaj koji je ostao ‘Jedinorođeni Sin u krilu Očevu’ tumači Misao Eonima kroz Znanje, baš kao da je i on bio izveden iz njegova krila; ali onoga koji se ovdje pojavio Apostol više ne naziva ‘Jedinorođenim’, nego ‘kao Jedinorođenog’, ‘Slavu kao u Jedinorođenoga’. To je zato što je Isus, budući jedan te isti, ‘Prvorođenac’ u stvorenju, ali u Pleromi je ‘Jedinorođeni’. Ali on je isto biće za svako mjesto onako kako se ono može [u njem] sadržavati.

Autor (prestajući citirati svoj gnostički izvor) tada u 8. dijelu kaže:

„Ali mi tvrdimo da je bitna Riječ Bog u Bogu, za kojega se također govori da je ‘u krilu Očevu’, neprekinut, nepodijeljen, jedan Bog.”

Ovdje postoji nemio broj gnostičkih pojmaka koje je potrebno raščlaniti; za neku ideju o tome što se podrazumijevalo pod upućivanjima na „Eone”, „Znanje”, „Um”, „Istinu” i „Riječ”, pogledajte uvodni opis gnostičke kozmologije Roberta Granta u njegovoj knjizi Irenej Lyonski. Ono što valja uočiti za našu sadašnju svrhu jest to da su valentinovci pridavali fantastična značenja pojmovima korištenima u uvodnom poglavlju Ivanova evanđelja (posebno Iv 1,1-18U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.) te su „Jedinorođenoga” nazivali nadnaravnom emanacijom Boga. Smatrali su da je „Krist” još jedna emanacija, ovisna o Znanju. Irenej je bio u pravu u svojoj brizi da su ti lažni učitelji pokušali pretvoriti „Isusa” i „Krista” u dva entiteta.

(Takva bi briga trebala podignuti uzbunu kada u À* u Ivanu 1,17Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. vidimo da nedostaje riječ „Krist”. Možda bi se briga trebala osjetiti i kada vidimo da urednici Nestle-Alandova izdanja (27. izd.) izbjegavaju spomenuti to u svom aparatu. Jesam li to rekao naglas?)

Irenaeus se prvenstveno suprotstavljao gnostičkim naučavanjima koja su se širila u Rimu. Kao što sam ranije predložio, čini se vjerojatnim (koliko se vjerojatnosti mogu procijeniti iz tako ograničenih dokaza) da su valentinci u Rimu, poput Herakleona, koristili tekst Iv 1,18Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani. koji se odobravao na „Jedinorođenoga”, a da iza toga nije stajalo ni „Bog” ni „Sin”. No Gaj svjedoči da se prijepisi valentinovaca nisu međusobno slagali, i ništa ne isključuje pomisao da su valentinovci iskvarili Iv 1,18Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani. stavljajući svoj izraz „jedinorođeni Bog” u Ivanev tekst.

Nema jasnih dokaza da je Herakleon na Zapadu podupirao takvo iskrivljavanje. Ali što je s Bazilidom i gnosticima u Egiptu u drugom i trećem stoljeću?

Nema mnogo toga na čemu bi se gradilo, iako je jasno da je Klement Aleksandrijski bio dobro upoznat s Bazilidovim spisima poznatima kao Exegetica, jer je on (Klement) citirao iz 23. knjige ovoga djela u 24 knjige koje izlažu Bazilidov nauk, u Stromateis, 4. knjiga, 12. poglavlje. Ipak, određen uvid može se steći razmatranjem sadržaja šesnaest stranica dugoga gnostičkog sastava poznatog kao Trimorphic Protennoia (ili Trimorfna Protenoja), jednog od tekstova među papirusima iz Nag Hammadija, u kodeksu XIII.

U Trimorfnoj Protenoji (koja u nekim točkama sliči drugom gnostičkom sastavu, Ivanovu apokrifu), dok autor opisuje preegzistentnu Riječ kao onoga koji emanira nebeska bića zvana Eoni, piše sljedeće:

„Tada se Savršeni Sin objavio svojim eonima koji su proizašli po njemu, te ih objavio i proslavio, i dao im prijestolja, i stao u slavi kojom je samoga sebe proslavio. Oni su blagoslivljali Savršenoga Sina, Krista, jedinorođenoga Boga. I dali su slavu govoreći: ’On jest! On jest! Sin Božji! Sin Božji! Onaj je koji jest! Eon eona, promatrajući eone koje je začeo.’“

Malo dalje, nakon što su nabrojana imena eona, autor piše:

„Sada, te eone začech Bog koji je bio rođen, Krist, i ti eoni primiše kao i dadoše slavu. Oni se prvi pojaviše, uzvišeni u svojoj misli, i svaki eon dade bezbrojne slave unutar velikih neistraživih svjetala, i svi zajedno blagosloviše savršenoga Sina, Boga koji je bio rođen.“

Da je Hort 1876. godine bio svjestan postojanja spisa Trimorfna protennoja, možda ne bi tvrdio (kao što je učinio na 9. stranici svoje Disertacije):

„Ni u valentinovskom niti u bilo kojem drugom poznatom gnostičkom sustavu nije moglo biti nikakve napasti da se izmisli takva kombinacija kao što je μονογενὴς θεός.“

Tvrdim da je μονογενὴς θεός ušao u tekst Iv 1,18Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani. u rukopisu koji su koristili gnostici, rukopisu u kojem je tekst ovoga retka već bio izmijenjen (blagom harmonizacijom s 1,14) tako da ne sadrži izričit spomen jedinorođenoga Sina, već samo Jedinorođenoga. Valentinovski prepisivač pridodao je θεός kako bi ojačao gnostičku doktrinu o preegzistentnom Riječi kao nebeskoj osobi koja se sastoji od Božje prve misli.

Ovo je čitanje postalo popularno u Egiptu ne samo među gnosticima, nego i među pravovjernima, koji su mu dali sasvim drugo značenje, potvrđujući božanstvo Kristovo. Vrijedi spomenuti da je Ambrozije, ne Ambrozije Milanski, nego Ambrozije Aleksandrijski koji je financirao Origena, prije bio valentinovac, a iz tog ga je vjerovanja izveo Origen, te su Ambrozijevi prijepisi Evanđelja po Ivanu možda bili među prvima s ovim čitanjem; ako je tako, bili su u povoljnom položaju da se njihov sadržaj prepisuje u Egiptu, a kasnije i u Cezareji, zajedno s Origenovim primjerkom Herakleonova komentara Ivanova evanđelja.

U rukama pravovjernih pisaca četvrtoga stoljeća kao što su Grgur Nyssenski i putnik Bazilije Cezarejski (ne ista ona Cezareja u kojoj je Eusebije bio biskup početkom 300-ih, nego Cezareja u današnjoj središnjoj Turskoj), ὁ μονογενὴς θεός nije se smatrao nečim što intrinzično podupire gnosticizam. Prevoditelji Pešite morali su ga smatrati pravovjernom izjavom. Slično tome, u moderno doba taj se izraz često smatra korisnom potvrdom božanstva Kristova, kao da su revizijom Novoga zavjeta koju su proveli Westcott i Hort učinkovito uklonjeni Rim 9,5njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen., Dj 20,28“Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom.”, Ef 3,9i osvijetliti rasporedbu otajstva, pred vjekovima skrivena u Bogu, koji sve stvori,, Kol 2,2da se ohrabre srca njihova, povezana u ljubavi, te se vinu do svega bogatstva, punine shvaćanja, do spoznanja otajstva Božjega - Krista, i 1 Tim 3,16Da, po sveopćem uvjerenju, veliko je Otajstvo pobožnosti: On, očitovan u tijelu, opravdan u Duhu, viđen od anđela, propovijedan među narodima, vjerovan u svijetu, uznesen u slavu. iz trinitarnog arsenala, a kompenzacija je dana polaganjem retka Iv 1,18Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani. u nj.

Ovaj scenarij, u kojem je ὁ μονογενὴς θεός nastao u valentinovskim rukopisima, u Egiptu (ili možda prvo u Rimu, a zatim u Egiptu), prilično se dobro uklapa u dokaze. Osim toga, unatoč korištenju ove fraze od strane Bazilija, Eusebija i Pešite, otpor ovom čitanju, izražen u njegovu izostavljanju iz bizantskog teksta, može se sažeto objasniti sviješću prepisivača o njegovoj povezanosti s egipatskim gnosticizmom; također je vrijedna pažnje i Athanasijeva dosljedna uporaba izraza ὁ μονογενὴς υἱός. Iako vješt teolog poput Bazilija može koristiti Iv 1,18Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani.b s θεός u službi pravovjerja, oblici retka Iv 1,18Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani.b s θεός praktički su nepoznati u latinskoj starini; aleksandrijsko čitanje ne dijele ni zapadni tekst, ni cezarejski tekst, ni bizantski tekst, bez obzira na to konzultiramo li najstarije ili najmlađe grčke svjedoke.

Ipak, postoji jedan dio slagalice koji se čini da se ne uklapa u ovu teoriju: Irenajeva uporaba izraza ὁ μονογενὴς θεός u djelu Protiv heretika, knjiga 4, poglavlje 11. To je teško objasniti, pogotovo zato što je Irenaj citirao Iv 1,18Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani. s „jedinorođeni Sin“ na kraju djela Protiv heretika 4,6, uvodeći redak riječima „kao što je pisano u Evanđelju“. Iako ne želim množiti nagađanja, radije bih nešto rekao nego ništa kad se suočavam s ovom zagonetkom, stoga:

Sumnjam da se Irenaj susreo s iskrivljenim oblikom retka Iv 1,18Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani. u valentinovskim spisima te je, usredotočen na zgode iz knjiga proroka Danijela i Otkrivenja (koje je nastavio istraživati), ovaj citat dodao pomalo usputno i u zagradi, uvodeći ga ne s „Kao što je pisano u Evanđelju po Ivanu“nego s frazom „od kojega Gospodin također reče“. Irenaj je ovdje citirao po sjećanju, a njegovo je sjećanje bilo pod utjecajem valentinovskih sastava koje je proučavao, donekle slično načinu na koji kršćanski apologet, nakon što danima čita Prijevod Novi svijet Društva Kule stražare, može odsutno izreći citat iz njega u zagradi, radije nego iz vlastite Biblije. Naravno, to je nemoguće dokazati, ali ova teorija raspliće ovaj labavi kraj.

Još samo dvije stvari:

(1) Ponekad se predlaže (primjerice, od strane Allena Wikgrena u kratkoj bilješci dodanoj u Metzgerovu Textual Commentary) da je jedno ili drugo čitanje nastalo kao prepisivačka pogreška; Wikgren je predložio da je čitanje s θεός nastalo u aleksandrijskom tekstu kada je prepisivač, koristeći kratice nomina sacra, napisao ΘΣ umjesto ΥΣ, što je razlika od samo jednog slova.

Sama po sebi, ova se teorija ne čini vjerojatnom, budući da slova Θ (theta) i Υ (upsilon) ne nalikuju jedna drugima. Ali ako se uvede scenarij, onaj koji sam prethodno predložio, u kojem je jedan prepisivač napisao glavni tekst, ostavljajući nadsloške crte s praznim prostorom ispod njih, a lektor je dodavao kratice nomina sacra dok je lektorirao, pa, vjerojatnost da bi lektor mogao napisati pogrešne kratice nomina sacra veća je od vjerojatnosti da bi bilo koji prepisivač mogao zamijeniti slovo Θ s Υ ili Υ s Θ. (Postoje mnoga tekstualna nadmetanja između suprotstavljenih kratica nomina sacra, ili između prisutnosti i odsutnosti kratice nomen sacrum; sumnjam da igdje postoji više od nekoliko varijantnih jedinica koje predstavljaju nadmetanje između Θ i Υ.) U tom slučaju, ὁ μονογενὴς υἱός pobjeđuje u nadmetanju kao čitanje koje podržava mnogo raznolikija potpora ranih patrističkih i verzionalnih svjedoka, uz golemu rukopisnu građu u svoju korist; kako je Ezra Abbot naveo u svom detaljnom eseju o ovoj temi, svjedoci za ὁ μονογενὴς υἱός „predstavljaju svaku važnu podjelu kršćanskoga svijeta“.

(2) Ponekad se predlaže da unutarnji dokazi idu u prilog riječi „Bog“uz obrazloženje da bi prepisivači težili usklađivanju s poznatijom frazom „jedinorođeni Sin“ koja se pojavljuje drugdje u Ivanovu evanđelju. Ali protiv ove teorije govori činjenica da takva harmonizacija nije učinjena u retku 1,14, iako se tamošnji izraz više ne ponavlja. Uz to, razmatranje autorova stila pogoduje izrazu „jedinorođeni Sin“frazi koju Ivan koristi nekoliko puta, dok je μονογενὴς θεός neivanovski. Metzger se prilično često oslanja upravo na ovu vrstu argumenta na drugim mjestima; ipak, ovdje se ona odbacuje kada važe protiv aleksandrijskog čitanja.

Daljnje čitanje

IVAN 1,18 PONOVO POSJEĆEN… PONOVO!

Ivan 1,18, Sinaiticus: Vrag je u detaljima

Ivan 1,18, Neki patristički dokazi

Monogenes Theos: Gnostičko iskvarenje?