Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Bart Ehrman je među nekolicinom rubnih znanstvenika koji smatraju da se Isusove apokaliptičke izreke o Sinu Čovječjemu ne odnose na njega samoga, nego upućuju na nekoga drugoga. Unatoč tom uvjerenju, Ehrman priznaje da to nije bio stav pisaca Evanđelja, budući da potvrđuje kako su svi oni vjerovali da je Isus doista mislio na sebe kao na onog kozmičkog Sudca zemlje o kojem je govorio prorok Daniel.

Evo što Ehrman piše u svojoj knjizi How Jesus Became God: The Exaltation of a Jewish Preacher from Galilee, koju je objavio HarperOne 2014., 3. poglavlje: Did Jesus Think He Was God?, str. 106-109. Sva isticanja bit će moja.

Različitost i Isusova poruka

Određeni broj apokaliptičkih izreka u našim najranijim sinoptičkim izvorima nisu ona vrsta izjava koje bi rani kršćani htjeli staviti u Isusova usta. Dajem vam tri primjera.

Prvo, u izrekama o„Sinu Čovječjemu“ koje sam gore citirao, postoji posebnost preko koje mnogi olako prelaze bez razmišljanja. To je donekle komplicirano, ali stvar je u sljedećem. Rani kršćani, uključujući autore Evanđelja, smatrali su da je Isus Sin Čovječji, kozmički sudac zemlje koji se treba vrlo brzo vratiti s neba. Evanđelja doista identificiraju Isusa kao Sina Čovječjega na više mjesta. Prolaze li takve identifikacije kriterij različitosti? Očito ne: ako smatrate da je Isus kozmički sudac, ne biste imali poteškoća smisliti izreke u kojima se Isus identificira kao Sin Čovječji. Ali što ako imate izreke u kojima Isus zapravo nije identificiran kao Sin Čovječji? Još bolje, što ako imate izreke u kojima se čini da Isus govori o nekome drugome, a ne o sebi kao Sinu Čovječjemu? To su izreke koje bi kršćani manje vjerojatno izmislili, budući da su smatrali da je on Sin Čovječji.

Pogledajte ponovno gore navedene izreke. Ni u jednoj od njih nema nikakve naznake da Isus govori o sebi kada spominje dolazak Sina Čovječjega u sudu na zemlju. Čitatelji prirodno pretpostavljaju da on govori o sebi ili zato što vjeruju da je Isus Sin Čovječji ili zato što znaju da ga na drugim mjestima Evanđelja identificiraju kao Sina Čovječjega. Ali ništa u ovim izrekama ne bi navelo nekoga na tu identifikaciju. Ove izreke nisu sročene onako kako bi ih rani kršćani vjerojatno izmislili da su ih oni, a ne Isus, osmislili.

Ili razmotrite drugu izreku, iz Marka 8,38Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju - njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svoga zajedno sa svetim anđelima.”. Obratite posebnu pozornost na tekst:„Tko se god postidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešnom naraštaju, njega će se i Sin Čovječji postidjeti kada dođe u slavi Oca svoga sa svetim anđelima.“ Svakome tko već smatra da je Isus Sin Čovječji lako je pretpostaviti da on ovdje govori o sebi, tko se god postidi Isusa, Isus će se postidjeti njega (to jest, sudit će mu) kada dođe s neba. Ali to zapravo nije ono što ta izreka kaže. Umjesto toga, ona kaže da ako se itko postidi Isusa, te će se osobe postidjeti Sin Čovječji kada on dođe s neba. Ništa vas u ovoj izreci ne navodi na pomisao da Isus govori o sebi. Čitatelj koji misli da Isus govori o sebi kao o Sinu Čovječjemu unio je to shvaćanje u tekst, a nije ga izveo iz teksta.

Ovo vjerojatno nije način na koji bi rani kršćanin izmislio izreku o Sinu Čovječjemu. Možete zamisliti nekoga kako izmišlja izreku u kojoj je kristalno jasno da Isus govori o sebi:„Ako vi meni učinite ovo, onda ću ja, Sin Čovječji, vama učiniti ono.“ Ali manje je vjerojatno da bi kršćanin izmislio izreku koja naizgled pravi razliku između Isusa i Sina Čovječjega. To znači da je izreka vjerojatnije autentična.

Moj drugi primjer potječe iz jednog od mojih najdražih odlomaka u cijeloj Bibliji, priče o posljednjem sudu ovcama i jarcima (Mt 25,31–46“Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje.; ovo je iz M). Rečeno nam je da je Sin Čovječji došao u sudu na zemlju, u prisutnosti anđela, i sjedi na svome prijestolju. On sabire sve ljude pred sobom i razdvaja ih„kao što pastir razdvaja ovce od jaraca“ (25,32).„Ovce“ su s njegove desne strane, a„jarci“ s lijeve. Najprije se obraća ovcama i izražava im dobrodošlicu u kraljevstvo Božje koje je pripremljeno posebno za njih. A zašto im je dopušteno ući u ovo slavno kraljevstvo?„Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol bijah i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni“ (25,35–36). Pravednici su zatečeni i ne razumiju: nikada mu nisu učinili te stvari, zapravo ga nikada prije nisu ni vidjeli. Sudac im kaže:„Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (25,40). Zatim se obraća„jarcima“ i šalje ih u„oganj vječni pripravljen đavlu i anđelima njegovim“ (25,41), te im kaže zašto. Nisu ga nahranili kad je bio gladan, nisu ga napojili kad je bio žedan, nisu ga primili kao stranca, nisu ga zaogrnuli kad je bio gol, niti su ga posjetili kad je bio bolestan i u tamnici. Ni oni ne razumiju, ni oni ga nikada prije nisu vidjeli, pa kako su mu onda mogli odbiti pomoći? A on im kaže:„Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste“ (25,45). I tako nam je rečeno da grešnici odlaze u muku vječnu, a pravednici u život vječni.

To je spektakularan odlomak. I gotovo je sigurno riječ o nečemu vrlo bliskom onome što je Isus doista rekao. A zašto? Zato što to uopće nije ono što su rani kršćani mislili o tome kako osoba stječe vječni život. Rana kršćanska crkva poučavala je da se osoba nagrađuje spasenjem vjerovanjem u Isusovu smrt i uskrsnuće. Apostol Pavao je, na primjer, bio prilično nepokolebljiv u tome da ljudi ne mogu zaraditi svoje spasenje čineći ono što je zakon od njih zahtijevao, ili zapravo čineći bilo što. Da je to bilo moguće, ne bi bilo razloga da Krist umre (vidi, na primjer, Gal 2,15–16.21Mi smo podrijetlom Židovi, a ne “grešnici iz poganstva”.). Čak je i u Matejevu evanđelju fokus pozornosti na spasenju koje Isus donosi svojom smrću i uskrsnućem. U ovoj Isusovoj izreci, međutim, ljudi stječu vječni život ne zato što su vjerovali u Krista (nikada nisu ni vidjeli ni čuli za Sina Čovječjega), nego zato što su činili dobra djela ljudima u potrebi. Ovo nije izreka koju su izmislili rani kršćani. Ona utjelovljuje Isusove stavove. Sin Čovječji sudit će zemlji, a oni koji su pomagali drugima u potrebi bit će oni koji će biti nagrađeni vječnim životom.

Moj treći primjer izreke koja gotovo sigurno prolazi kriterij različitosti jest apokaliptička izreka koja će biti važna za našu raspravu kasnije u ovom poglavlju. U izreci sačuvanoj za nas u izvoru Q, Isus govori svojim dvanaestorici učenika da će u„o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih“ (Mt 19,28Reče im Isus: “Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih.; vidi Lk 22,30da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu i sjedite na prijestoljima sudeći dvanaest plemena Izraelovih.”). Nije potrebno mnogo razmišljanja da bi se uvidjelo zašto je to nešto što je Isus vjerojatno rekao, da to nisu stavili u njegova usta njegovi kasniji sljedbenici nakon njegove smrti. Nakon što je Isus umro, svi su znali da ga je izdao jedan od njegovih vlastitih sljedbenika, Juda Iskariotski. (To se doista dogodilo: to je neovisno posvjedočeno posvuda i prolazi kriterij različitosti. Tko bi izmislio priču da je Isus imao tako malo utjecaja na vlastite sljedbenike?) Ali kome se Isus obraća u ovoj izreci? Cijeloj Dvanaestorici (što znači dvanaestorici učenika). Uključujući Judu Iskariotskoga. Govori im da će svi oni, uključujući Judu, biti vladari u budućem kraljevstvu Božjem. Nijedan kršćanin ne bi izmislio izreku koja ukazuje na to da će izdajnik Isusov, sâm Juda Iskariotski, biti ustoličen kao vladar u budućem kraljevstvu. Budući da kršćanin ne bi izmislio tu izreku, ona gotovo sigurno potječe od povijesnog Isusa.

Drugdje u knjizi Ehrman kaže ovo u vezi s Markovim pogledom na Isusovo božanstvo:

Isus kao Sin Božji pri svojem krštenju

Čini se da je Brown u pravu da su u nekim trenucima i mjestima, nakon početnog vjerovanja da je Bog uzvisio Isusa pri njegovu uskrsnuću, neki kršćani počeli smatrati da se uzvišenje dogodilo prije njegova javnog djelovanja. Zato je mogao činiti spektakularna djela kao što su liječenje bolesnih, izgon demona i uskrišavanje mrtvih; zato je mogao opraštati grijehe kao Božji predstavnik na zemlji; zato je povremeno mogao otkrivati svoju slavu, bio je već posvojen za Sina Božjega na samom početku svoga djelovanja, kada ga je Ivan Krstitelj krstio.

Krštenje u Marku

Čini se da je to gledište Evanđelja po Marku, u kojem nema riječi o Isusovu predpostojanju niti o njegovu rođenju od djevice. Zasigurno, da je ovaj autor vjerovao u bilo koje od tih gledišta, spomenuo bi to; to su, uostalom, prilično važne ideje. Ali ne, ovo Evanđelje započinje opisom službe krštenja Ivana Krstitelja i ukazuje na to da ga je, poput ostalih Židova, Ivan krstio. No kada Isus izlazi iz vode, vidi kako se nebesa otvaraju, Duh Božji silazi na njega kao golub, a glas s neba govori:„Ti si Sin moj ljubljeni, u tebi mi sva milina“ (Marko 1,9–11Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana.).

Čini se da ovaj glas ne izriče predpostojeću činjenicu. Čini se da daje proglas. U to vrijeme Isus postaje Sin Božji za Markovo evanđelje.11 Odmah nakon toga Isus započinje svoje spektakularno djelovanje, ne samo naviještajući skori dolazak Božjega kraljevstva, nego i ozdravljajući sve bolesne, pokazujući da je moćniji od demonskih duhova u svijetu, tako da nije običan smrtnik, pa čak i uskrisujući mrtve. On je Gospodar života, već tijekom svoga djelovanja. Pokazuje da mu je dana vlast opraštati grijehe počinjene ne protiv njega samoga, nego ili protiv drugih ili protiv Boga. Njegovi protivnici izjavljuju da„nitko ne može opraštati grijehe osim samoga Boga.“ Isus im govori da on, Sin Čovječji, ima vlast na zemlji opraštati grijehe.

Isusova se slava može vidjeti i u njegovim velikim čudima, umnažanju kruha i riba za mnoštvo, zapovijedanju oluji da se utiša, hodanju po vodi. Na polovici Evanđelja Isus otkriva svoj pravi identitet trojici svojih učenika, kada odlazi na goru u prisutnosti Petra, Jakova i Ivana i preobražava se u blistavo biće dok se Mojsije i Ilija pojavljuju kako bi razgovarali s njim (što simbolizira činjenicu da je on onaj koji je naviješten u zakonu [= Mojsije] i prorocima [= Ilija]). Isus nije običan smrtnik. On je slavni Sin Božji koji je došao u ispunjenju Božjega plana.

Ako se uvijek mora pitati„u kojem smislu“ je Isus božanski, za Marka je Isus božanski u smislu da je on onaj koji je posvojen za Sina Božjega pri svojem krštenju, a ne kasnije pri svojem uskrsnuću. (Isto, Poglavlje 6. The Beginning of Christology: Christ as Exalted to Heaven, str. 237-239)

Preporučeno štivo

Odgovor Bartu Ehrmanu 1. dio, 2. dio

Bart D. Ehrman dokazuje da je Muhamed lažni prorok 1. dio, 2.a dio, 2.b dio