Navodim dio djela sv. Jeronima De Viris Illustribus (O znamenitim muževima), u kojem piše o nekim od najutjecajnijih kršćana koji su ikada živjeli, počevši od specifičnih apostola našega Gospodina.
Pojedinosti koje iznosi o njihovim životima, djelima, pa čak i o smrću, doista su izvanredne i potiču na poniznost.
Ono što njegovo djelo čini još zanimljivijim jest činjenica da čak spominje židovskog povjesničara Flavija Josipa i Filona Aleksandrinskog, tvrdeći da se Filon doista susreo sa sv. Petrom i sv. Markom te da je bio toliko dirnut pobožnošću kršćana da je čak pisao o njima!
Sva isticanja u tekstu moja su.
1. Šimun Petar
Šimun Petar, sin Ivanov, iz sela Betsaide u pokrajini Galileji, brat Andrije apostola, i sam poglavar apostola, nakon što je bio biskup crkve u Antiohiji i propovijedao Raspršenju, vjernicima iz obrezanja u Pontu, Galaciji, Kapadociji, Aziji i Bitiniji, zaputio se u Rim u drugoj godini Klaudija kako bi oborio Šimuna Maga, te ondje držao svećeničku stolicu dvadeset i pet godina sve do posljednje, to jest četrnaeste godine Nerona. Od njegove ruke primio je krunu mučeništva, prikovan za križ glave okrenute prema tlu i podignutih stopala uvis, tvrdeći da nije dostojan biti raspet na isti način kao njegov Gospodin. Napisao je dvije poslanice koje se nazivaju katoličkima, od kojih drugu, zbog njezine razlike u stilu u odnosu na prvu, mnogi drže da nije njegova. Također mu se pripisuje i evanđelje po Marku, koji mu bijaše učenik i tumač. S druge strane, knjige od kojih se jedna zove njegova Djela, druga njegovo Evanđelje, treća njegova Propovijed, četvrta njegova Otkrivenje, peta njegov Sud, odbačene su kao apokrifne.
Pokopan u Rimu u Vatikanu blizu trijumfalne ceste, cijelom ga ješću časti cijeli svijet.
2. Jakov Pravedni
Jakov, koji se zove brat Gospodnji, prozvan Pravednim, sin Josipov s drugom ženom, kako neki drže, ali, kako se meni čini, sin Marije, sestre majke našega Gospodina, o kojoj Ivan govori u svojoj knjizi, odmah nakon muke Gospodnje postavljen od apostola za biskupa Jeruzalema, napisao je jednu poslanicu koja se ubraja među sedam katoličkih poslanica, iako neki tvrde da ju je netko drugi objavio pod njegovim imenom, te je postepeno, kako je vrijeme odmicalo, stekla autoritet. Hegesip, koji je živio blizu apostolskog doba, u petoj knjizi svojih Komentara, pišući o Jakovu, kaže:
Nakon apostola, Jakov, brat Gospodnji, prozvan Pravednim, postavljen je za poglavara Crkve u Jeruzalemu. Mnogi se doista zovu Jakov. Ovaj bijaše svod od utrobe majčine. Nije pio vina ni žestokog pića, nije jeo mesa, nikad se nije brijao ni mazao pomastima niti se kupao. Jedini je imao privilegiju ući u Svetinju nad svetinjama, budući da nije nosio vunenu odjeću nego lanenu, te je ulazio sam u hram i molio se za narod, tako da se smatralo kako su mu koljena zadobila tvrdoću devinih koljena.
Kaže također i mnoge druge stvari, prebrojne da bi se spomenule. Josip također u 20. knjizi svojih Starina, i Klement u 7. knjizi svojih Nacrta, spominju da je nakon smrti Festa, koji je vladao Judejom, Albin bio poslan od Nerona kao njegov nasljednik. Prije nego što je stigao u svoju pokrajinu, Ananija veliki svećenik, mlađi sin Ananijev iz svećeničkog staleža, iskorištavajući stanje bezakonja, sazvao je vijeće i javno pokušao prisiliti Jakova da zaniječe kako je Krist Sin Božji. Kad je on to odbio, Ananija zapovjedi da ga kamenuju. Bačen s vrha hrama, slomljenih nogu, ali još poluživ, dižući ruke prema nebu reče: Gospode, oprosti im jer ne znaju što čine. Potom udaren u glavu maljem valjaoca, onakvim maljem kakvim valjaoci cijede odjeću, preminu.
Isti taj Josip bilježi predaju da je taj Jakov bio tolike svetosti i ugleda među narodom da se vjerovalo kako je propast Jeruzalema došla zbog njegove smrti. To je onaj o kome apostol Pavao piše Galaćanima: Nijednoga drugoga od apostola ne vidjeh, osim Jakova, brata Gospodnjega, i ubrzo nakon toga Djela apostolska svjedoče o tome.
Evanđelje također, koje se naziva Evanđelje po Hebrejima, a koje sam nedavno preveo na grčki i latinski i kojim se Origen često služi, nakon izvještaja o uskrsnuću Spasiteljevu kaže: A Gospodin, pošto je predao svoju pogrebnu odjeću sluzi svećenikovu, ukaza se Jakovu (jer se Jakov bio zakleo da neće jesti kruha od onoga časa u koji je pio čašu Gospodnju sve dok ga ne vidi kako ustaje iz mrtvih), i malo kasnije kaže: „Donesite stol i kruh“reče Gospodin. I odmah se dodaje: Donese kruh, blagoslovi, razlomi i dade Jakovu Pravednomu te mu reče: „Moj brate, jedi svoj kruh, jer je Sin Čovječji uskrsnuo od onih koji spavaju“. I tako je upravljao crkvom u Jeruzalemu trideset godina, to jest sve do sedme godine Neronove, i bio pokopan blizu hrama s kojega bijaše bačen. Njegov nadgrobni spomenik s natpisom bio je dobro poznat sve do opsade Tita i kraja Hadrijanove vladavine. Neki od naših pisaca drže da je pokopan na Maslinskoj gori, ali se varaju.
3. Matej
Matej, koji se zove i Levi, apostol i prijašnji carinik, sastavio je evanđelje o Kristu, najprije objavljeno u Judeji na hebrejskom za one iz obrezanja koji su povjerovali, ali je to kasnije prevedeno na grčki, iako je neizvjesno koji je autor to učinio. Sam hebrejski tekst sačuvan je sve do današnjega dana u knjižnici u Cezareji koju je Pamfil tako marljivo sakupio. Također sam imao priliku da mi taj svezak opišu nazoreni iz Bereje, sirijskoga grada, koji se njime služe. U ovome valja primijetiti da kad god evanđelist, bilo u svoje ime bilo u osobi našega Gospodina Spasitelja, navodi svjedočanstvo Starog zavjeta, on ne slijedi autoritet prevoditelja Septuaginte nego hebrejski tekst. Zbog toga postoje ovi oblici: Iz Egipta dozvah sina svoga, i Jer će se zvati Nazarećanin.
4. Juda
Juda, brat Jakovljev, ostavio je kratku poslanicu koja se ubraja među sedam katoličkih poslanica, i budući da u njoj navodi citat iz apokrifne Henohove knjige, mnogi je odbacuju. Ipak, s vremenom i uporabom stekla je autoritet i ubraja se među Sveto pismo.
5. Pavao
Pavao, prije zvan Pavao, apostol izvan broja dvanaestorice apostola, bijaše iz plemena Benjaminova i iz grada Giskala u Judeji. Kada su ga Rimljani osvojili, preselio se s roditeljima u Tars u Kilikiji.
Poslan od njih u Jeruzalem da studira zakon, bio je odgojen kod Gamaliela, vrlo učenog čovjeka kojega Luka spominje.
Ali pošto je bio nazočan pri smrti mučenika Stjepana i primio pisma od velikoga svećenika hrama za progon onih koji su vjerovali u Krista, uputio se u Damask, gdje je, potaknut na vjeru objavom, kako je napisano u Djelima apostolskim, preobrazio se od progonitelja u izabranu posudu.
Budući da je Sergije Pavao, prokonzul Cipra, prvi uzvjerovao u njegovo propovijedanje, uzeo je njegovo ime jer ga je podložio vjeri u Krista, te udružen s Barnabom, nakon što je proputovao mnoge gradove, vratio se u Jeruzalem te su ga Petar, Jakov i Ivan zaredili za apostola pogana.
I budući da je cjelovit izvještaj o njegovu životu dan u Djelima apostolskih, kažem samo ovo: dvadeset i pete godine nakon muke Gospodina našega, to jest druge godine Neronove, u vrijeme kada je Fest, namjesnik Judeje, naslijedio Feliksa, bio je poslan okovan u Rim te je, ostajući dvije godine u slobodnom sužanjstvu, svakodnevno raspravljao s idujevima o dolasku Krista.
Valja reći da je u prvoj obrani, budući da Neronova moć još nije bila potvrđena, niti je njegova zloća izbila na vidjelo u onoj mjeri u kojoj povijest o njemu pripovijeda, Pavao bio otpušten od Nerona, kako bi se Kristovo evanđelje propovijedalo i na Zapadu. Kao što sam piše u drugoj poslanici Timoteju, u vrijeme kada je bio pred smrt, diktirajući svoju poslanicu dok je bio u okovima: U mojoj prvoj obrani nitko mi nije bio pri ruci, nego su me svi napustili; neka im se ne uračuna. Ali Gospodin je stao uza me i osnažio me, da se po meni potpuno navijesti poruka i da je čuju svi pogani; i izbavljen sam iz usta lava, jasno označujući Nerona kao lava zbog njegove okrutnosti.
I odmah nakon toga kaže: Gospodin me izbavio iz usta lava, i ponovno malo kasnije: Gospodin će me izbaviti od svakoga zla djela i spasiti me za svoje nebesko kraljevstvo; jer doista je osjećao u sebi da mu je mučeništvo blizu, jer u istoj poslanici naviješta: Jer ja se već žrtvujem za prinos i vrijeme moga odlaska je blizu. On je tada, u četrnaestoj godini Neronovoj, istog dana kad i Petar, bio odsječene glave u Rimu radi Krista te je pokopan na Ostijskoj cesti, dvadesetsedme godine nakon muke našega Gospodina.
Napisao je devet poslanica crkvama: Rimljanima jednu, Korinćanima dvije, Galaćanima jednu, Efežanima jednu, Filipljanima jednu, Kološanima jednu, Solunjanima dvije; i osim toga svojim učenicima: Timoteju dvije, Titu jednu, Filemonu jednu.
Poslanica koja se zove Poslanica Hebrejima ne smatra se njegovom, zbog njezine razlike od ostalih u stilu i jeziku, nego se drži, bilo prema Tertulijanu da je djelo Barnabe, bilo prema drugima da je od Luke evanđelista ili Klementa, poslije biskupa rimske Crkve, koji je, kako kažu, uobličio i uredio Pavlove misli svojim vlastitim jezikom, premda je, dakako, Pavao, budući da je pisao Hebrejima i bio na zlu glasu među njima, iz tog razloga možda izostavio svoje ime iz pozdrava. Budući da je bio Hebrej, pisao je hebrejski, to jest svojim vlastitim jezikom i najtečnije, dok su stvari koje su rječito napisane na hebrejskom bile još rječitije prenesene na grčki, i to je razlog zašto se čini da se razlikuje od ostalih Pavlovih poslanica. Neki čitaju i onu upućenu Laodicejcima, ali ju svi odbacuju.
6. Barnaba
Barnaba Cipranin, koji se zove i Josip Levit, zaređen za apostola poganima zajedno s Pavlom, napisao je jednu Poslanicu, korisnu za izgrađivanje crkve, koja se ubraja među apokrifne spise. Poslije se odvojio od Pavla poradi Ivana, učenika koji se zvao i Marko, ali je ipak nastavio vršiti djelo koje mu je bilo povjereno, propovijedanje evanđelja.
7. Luka
Luka, liječnik iz Antiohije, kako pokazuju njegovi spisi, nije bio neupućen u grčki jezik. Sljedbenik apostola Pavla i suputnik na svim njegovim putovanjima, napisao je Evanđelje o kojemu isti Pavao kaže: Zajedno s njim šaljemo brata čija je pohvala u evanđelju po svim crkvama, te Kološanima: Pozdravlja vas Luka, ljubljeni liječnik, a Timoteju: Luka je sam sa mnom. Napisao je i drugo izvrsno djelo kojomu je na početak stavio naslov Djela apostolska, povijest koja se proteže do druge godine Pavlova boravka u Rimu, to jest do četvrte godine Neronove, iz čega doznajemo da je knjiga sastavljena u istom gradu. Stoga Djela Pavla i Tekle i cijelu bajku o lavu kojega je on krstio ubrajamo među apokrifne spise, jer kako je moguće da nerazdvojni suputnik apostola u njegovim drugim poslovima jedini nije znao za tu stvar. Nadalje, Tertulijan, koji je živio blizu tih vremena, spominje nekoga prezbitera u Aziji, sljedbenika apostola Pavla, kojega je Ivan osudio da je bio autor knjige, i koji je, priznajući da je to učinio iz ljubavi prema Pavlu, napustio svoju službu prezbitera. Neki pretpostavljaju da kad god Pavao u svojoj poslanici kaže: po mojem evanđelju, on misli na Lukinu knjigu i da je Luka evanđeosku povijest naučio ne samo od apostola Pavla, koji nije bio s Gospodinom u tijelu, nego i od drugih apostola. To i on sam na početku svoga djela obznanjuje, govoreći: Kako nam predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi. Tako je napisao evanđelje kako je čuo, ali je Djela apostolska sastavio onako kako je sam vidio. Pokopan je u Carigradu, u koji su grad, dvadesete godine Konstancijeve, njegove kosti zajedno s ostacima apostola Andrije prenesene.
8. Marko
Marko, učenik i tumač Petrov, napisao je kratko evanđelje na molbu braće u Rimu, sadržavajući ono što je čuo da Petar pripovijeda. Kada je Petar to čuo, odobrio je i objavio crkvama da se čita po njegovu autoritetu, kako bilježe Klement u šestoj knjizi svojih Hipotipoza i Papija, biskup hijerapolski. Petar također spominje ovoga Marka u svojoj prvoj poslanici, slikovito označujući Rim pod imenom Babilona: Pozdravlja vas izabrana zajednica u Babilonu i Marko, sin moj. Tako je, uzzevši evanđelje koje je sam sastavio, pošao u Egipat i, propovijedajući najprije Krista u Aleksandriji, osnovao crkvu koja je bila toliko divna u nauku i uzdržljivosti života da je sve sljedbenike Kristove potaknula na svoj primjer. Filon, najučeniji među Židovima, videći da je prva crkva u Aleksandriji još donekle židovska, napisao je knjigu o njihovu načinu života kao o nečemu pohvalnom za svoj narod, pripovijedajući kako su, kao što Luka kaže, vjernici imali sve zajedničko u Jeruzalemu, pa je zabilježio ono što je vidio da se čini u Aleksandriji, pod vodstvom učenoga Marka. Umro je osme godine Neronove i pokopan je u Aleksandriji, a naslijedio ga je Anijan.
9. Ivan apostol
Ivan, apostol kojega je Isus najviše ljubio, sin Zebedejev i brat Jakova, apostola kojega je Herod nakon muke našega Gospodina dao pogubiti, posljednji je od svih evanđelista napisao Evanđelje na molbu azijskih biskupa, protiv Cerinta i drugih heretika, a posebno protiv tada rastućeg nauka ebionita, koji tvrde da Krist nije postojao prije Marije. Zbog toga je bio primoran braniti Njegovo božansko rođenje. Ali kaže se da postoji još jedan razlog za ovo djelo, naime da je, nakon što je pročitao Mateja, Marka i Luku, doista odobrio bit povijesti i izjavio da su stvari koje su rekli istinite, ali da su oni dali povijest samo jedne godine, one, naime, koja slijedi nakon Ivanova utamničenja i u kojoj je on bio pogubljen. Stoga, preskočivši ovu godinu čije su događaje ovi iznijeli, on je ispričao događaje iz ranijeg razdoblja prije nego što je Ivan bio zatvoren u tamnicu, tako da to bude očito onima koji budu marljivo čitali sveske četvorice evanđelista. To također uklanja neslaganje koje se čini da postoji između Ivana i ostalih.
Napisao je također jednu Poslanicu koja počinje ovako: Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim i ruke naše opipale o riječi života, koju cijene svi ljudi kojima je stalo do Crkve ili učenja. Druge dvije, od kojih je prva Starješina izabranoj gospođi i djeci njezinoj, a druga Starješina Gaju ljubljenomu kojega ja ljubim u istini, govori se da su djelo Ivana prezbitera, čijemu se spomenu u Efezu pokazuje drugi grob sve do današnjega dana, premda neki misle da postoje dva spomenika istoga toga Ivana evanđelista. O ovoj ćemo temi raspravljati na svom mjestu kada dođemo do Papija, njegovu učenika. Četrnaeste dakle godine nakon Neronove, budući da je Domicijan podigao drugo progonstvo, bio je prognan na otok Patmos i napisao Apokalipsu, o kojoj su Justin Mučenik i Irenej kasnije napisali komentare. No nakon što je Domicijan bio pogubljen i njegove odluke, zbog njegove prekomjerne okrutnosti, poništene od strane senata, vratio se u Efez za vrijeme Pertinaxa te ostajući ondje sve do vremena cara Trajana, utemeljio je i sagradio crkve diljem cijele Azije, te iscrpljen starošću, umro šezdeset i osme godine nakon muke Gospodina našega i bio pokopan blizu istoga grada.
10. Hermas
Herma, kojega apostol Pavao spominje pišući Rimljanima: Pozdravite Flegona, Herma, Patrobu, Hermu i braću koja su s njima, smatra se autorom knjige koja se zove Pastir i koja se također javno čita u nekim grčkim crkvama. Ona je doista korisna knjiga i mnogi je starinski pisci citiraju kao autoritet, ali je među Latinima gotovo nepoznata.
11. Filon Židov
Filon Židov, Aleksandrinac iz svećeničkog staleža, mi uvrštavamo među crkvene pisce na temelju toga što, pišući knjigu o prvoj crkvi Marka evanđelista u Aleksandriji, piše u našu hvalu, navodeći ne samo da su oni bili ondje, nego i da su bili u mnogim provincijama te nazivajući njihova boravišta samostanima. Iz ovoga se vidi da je crkva onih koji su u početku vjerovali u Krista bila takva kakvu danas redovnici žele oponašati, to jest takva da ništa nije ničije posebno vlasništvo, da nitko od njih nije bogat ni siromašan, da se imanja dijele potrebitima, da imaju vremena za molitvu i psalme, za nauk i asketsku praksu, da su zapravo bili onakvi kakvima Luka proglašava da su vjernici u početku bili u Jeruzalemu. Kažu da se pod Kajem Kaligulom odvažio poći u Rim, kamo je bio poslan kao poslanik svoga naroda, te da je kada je drugi put došao Klaudiju, u istom gradu razgovarao s apostolom Petrom i uživao njegovo prijateljstvo, te je iz tog razloga i Markove pristaše, Petrova učenika u Aleksandriji, resio svojim pohvalama.
Mnoga su i nebrojena djela ovoga čovjeka: O pet knjiga Mojsijevih, jedna knjiga O zbrci jezikâ, jedna knjiga O naravi i izumu, jedna knjiga O stvarima koje naša osjetila žele i koje mrzimo, jedna knjiga O učenju, jedna knjiga O baštiniku božanskih stvari, jedna knjiga O diobi jednakih i suprotnih stvari, jedna knjiga O trima krepostima, jedna knjiga O tome zašto se u Pismu imena mnogih ljudi mijenjaju, dvije knjige O savezima, jedna knjiga O životu mudra čovjeka, jedna knjiga O divovima, pet knjiga Da snovi dolaze od Boga, pet knjiga Pitanja i odgovori o Izlasku, četiri knjige O šatoru i Dekalogu, kao i knjige O žrtvama i obećanjima ili prokletstvima, O Providnosti, O Židovima, O načinu ničijega života, O Aleksandru, te Da nijeme životinje imaju ispravan razum, i Da svaki luđak treba biti rob, i O životima kršćana, o kojima smo gore govorili, to jest o životima apostolskih ljudi, što je također naslovio, O onima koji prakticiraju božanski život, zato što u istinu promatraju božanske stvari i neprestano mole Boga, također pod drugim kategorijama, dvije O poljoprivredi, dvije O pijančevanju. Postoje i drugi spomenici njegova genija koji nisu dospjeli u naše ruke. O njemu postoji izreka među Grcima: Ili Platon filonizira, ili Filon platonizira, to jest, ili je Platon slijedio Filona, ili Filon Platona, tolika je sličnost u mislima i jeziku…
13. Josip Flavije
Josip, sin Matatijin, svećenik iz Jeruzalema, kojega su zarobili Vespazijan i njegov sin Tit, bio je prognan. Došavši u Rim, predao je carevima, ocu i sinu, sedam knjiga O židovskom sužanjstvu, koje su pohranjene u javnoj knjižnici i, zbog svoga genija, našao se dostojan spomenika u Rimu. Napisao je također dvadeset knjiga Starina, od početka svijeta sve do četrnaeste godine cara Domicijana, te dvije knjige Starina protiv Apiona, aleksandrijskoga gramatičara koji je pod Kaligulom, poslan kao poslanik u ime pogana protiv Filona, napisao i knjigu koja sadrži pogrdu židovskoga naroda. Visoko je cijenjena druga njegova knjiga naslovljena O sveovladavajućoj mudrosti, u kojoj se pripovijeda o mučeničkoj smrti Makabejaca. U osmoj knjizi svojih Starina najotvorenije priznaje da je Krist bio ubijen od farizeja zbog veličine svojih čudesa, da je Ivan Krstitelj bio istinski prorok, i da je Jeruzalem bio razoren zbog ubojstva Jakova apostola. Pisao je o Gospodinu i na sljedeći način:
U to isto vrijeme bijaše Isus, mudar čovjek, ako ga je uopće zakonito nazvati čovjekom. Jer bijaše tvorac čudesnih djela i učitelj onih koji s radošću primaju istinu. Imao je vrlo mnogo pristaša, kako među Židovima tako i među poganima, i vjerovalo se da je Krist, i kada ga je zaviješću naših glavara Pilat razapeli, ipak oni koji su ga od početka ljubili ostali su do kraja, jer im se treći dan ukazao živ. Mnogo je stvari, i ovih i drugih čudesnih, u pjesmama proroka koji su prorokovali o njemu i sekti kršćana, nazvanih po njemu, koja postoji do današnjeg dana…
15. Papa Klement
Klement, o kojemu apostol Pavao pišući Filipljanima kaže S Klementom i ostalim mojim suradnicima kojima su imena zapisana u knjizi života, četvrti rimski biskup nakon Petra, ako je doista drugi bio Lin, a treći Anaklet, iako većina Latina smatra da je Klement bio drugi nakon apostola. On je u ime rimske crkve napisao posebno vrijednu Poslanicu Korinćanima, koja se na nekim mjestima javno čita i koja se po mom mišljenju slaže stilom s poslanicom Hebrejima koja nosi Pavlovo ime, ali se od ove iste poslanice razlikuje ne samo u mnogim svojim mislima, nego i u pogledu redoslijeda riječi, pa sličnost u bilo kojem pogledu nije osobito velika. Postoji i druga Poslanica pod njegovim imenom koju raniji pisci odbacuju, kao i Rasprava između Petra i Apiona, napisana u cjelini, koju Euzebije u trećoj knjizi svoje Crkvene povijesti odbacuje. Umro je treće godine vladavine Trajana, a crkva sagrađena u Rimu čuva spomen na njegovo ime sve do današnjega dana.
16. Ignacije Antiohijski
Ignacije, treći biskup antiohijske crkve nakon Petra apostola, osuđen na divlje zvijeri za vrijeme progonstva cara Trajana, poslan je u okovima u Rim, i kada je na svom putovanju stigao do Smirne, gdje je Polikarp, učenik Ivanov, bio biskup, napisao je jednu poslanicu Efežanima, drugu Magnezijanima, treću Tralijanima, četvrtu Rimljanima, te odande pošavši, napisao je poslanice Filadelfijanima, Smirnjanima i posebno Polikarpu, preporučujući mu crkvu u Antiohiji. U ovoj je potonjoj svjedočio za Evanđelje koje sam nedavno preveo, u pogledu Kristove osobe govoreći: Ja sam ga doista vidio u tijelu nakon uskrsnuća i vjerujem da jest, i kada je došao k Petru i onima koji bijahu s Petrom, reče im: Gle! Dotaknite me i vidite kako nisam bestjelesni duh, i odmah ga dotakoše i povjeriše.
Nadalje, čini se vrijednim spomena, budući da smo spomenuli takvog čovjeka i Poslanicu koju je napisao Rimljanima, navesti nekoliko citata:
Od Sirije pa sve do Rima borim se sa zvijerima, na kopnu i na moru, noću i danju, svezan između deset leoparda, to jest vojnika koji me čuvaju i koji samo postaju gori kad im se dobro čini. Njihovo me zlodjelo, međutim, poučava, ali time nisam opravdan. Neka se radujem zvijerima koje su mi pripravne; i molim se da ih nađem spremnima; čak ću ih mamiti da me brzo prožderu kako ne bi postupili sa mnom kao s nekima koje su odbili dotaknuti iz straha. A ako ne budu htjele, prisilit ću ih da me progutaju. Oprostite mi, dječice, ja znam što mi je korisno. Sada tek počinjem biti učenik i ne želim ništa od vidljivih stvari kako bih zadobio Isusa Krista. Neka vatra i križ i navale divljih zvijeri, neka lomljenje kostiju, komadanje udova, drobljenje cijeloga tijela, muke đavla, neka sve to dođe na mene samo da zadobijem radost koja je u Kristu.
Kada je bio osuđen na divlje zvijeri i sa žarom za mučeništvo čuo lavove kako riču, rekao je: Ja sam pšenica Kristova. Mljeven sam zubima divljih zvijeri da se nađem kruhom svijeta. Pogubljen je u jedanaestoj godini Trajanovoj, a ostaci njegova tijela leže u Antiohiji izvan Dafnijskih vrata na groblju.
17. Polikarp
Polikarp, učenik apostola Ivana i od njega zaređen za biskupa u Smirni, bio je poglavar cijele Azije, gdje je vidio i imao za učitelje neke od apostola i one koji su vidjeli Gospodina. Zbog određenih pitanja o danu Pashe, otišao je u Rim u vrijeme cara Antonina Pija, dok je Anicet upravljao Crkvom u tom gradu. Tamo je vratio u vjeru mnoge vjernike koji su bili zavedeni nagovaranjem Markiona i Valentina, i kada mu je Markion slučajno došao u susret i rekao: Poznaješ li nas?, odvratio je: Poznajem prvorođenca đavla. Poslije, za vrijeme vladavine Marka Antonina i Lucija Aurelija Komoda, u četvrtom progonu nakon Nerona, u prisutnosti prokonzula koji je sudio u Smirni i svega naroda koji je vikao protiv njega u amfiteatru, bio je spaljen. Napisao je vrlo vrijednu Poslanicu Filipljanima koja se do današnjeg dana čita na sastancima u Aziji.
18. Papija
Papija, učenik Ivanov, biskup Hierapolisa u Aziji, napisao je samo pet svezaka, koje je naslovio Tumačenje izreka Gospodnjih, u kojima, nakon što je u svom predgovoru ustvrdio da nije slijedio različita mišljenja, nego je za autoritet imao apostole, reče: Razmatrao sam što su govorili Andrija i Petar, što Filip, što Toma, što Jakov, što Ivan, što Matej ili bilo tko drugi među učenicima Gospodnjim, što su također govorili Aristion i stariji Ivan, učenici Gospodnji, ne toliko zato što sam imao njihove knjige za čitanje, koliko zato što se njihov živi glas do današnjeg dana čuje u samim autorima.
Iz ovoga se popisa imena vidi da Ivan, koji je ubrojen među učenike, nije isti kao stariji Ivan kojega stavlja nakon Aristiona u svom nabrajanju. To također govorimo zbog gore spomenutog mišljenja, gdje bilježimo da mnogi izjavljuju kako posljednje dvije Ivanove poslanice nisu djelo apostola, nego prezbitera.
Kaže se da je objavio djelo Drugi dolazak našega Gospodina ili Tisućugodišnjica. Irenej i Apolinarij i drugi koji kažu da će nakon uskrsnuća Gospodin kraljevati u tijelu sa svetima, slijede ga. Tertulijan također u svom djelu O nadi vjernika, Viktorin Petavski i Laktancije slijede ovo gledište…
20. Aristid
Aristid, nadasve rječit atenski filozof, i učenik Kristov dok je još uvijek zadržao filozofsku odjeću, predao je djelo Hadrijanu u isto vrijeme kada je Quadratus predao svoje. Djelo je sadržavalo sustavnu izjavu našeg nauka, to jest Apologiju za kršćane, koja još uvijek postoji i koju filolozi smatraju spomenikom njegova genija…
22. Hegizip
Hegizip, koji je živio u razdoblju bliskom apostolskom dobu, pišući Povijest svih crkvenih događaja od muke Gospodnje pa sve do svog vlastitog razdoblja, i sakupljajući mnoge stvari korisne čitatelju, sastavio je pet svezaka jednostavnim stilom, pokušavajući prikazati način govora onih čije je živote obrađivao. Kaže da je otišao u Rim u vrijeme Aniceta, desetog biskupa nakon Petra, i ostao ondje sve do vremena Eleuterija, biskupa istoga grada, koji je prethodno bio đakon pod Anicetom.
Nadalje, raspravljajući protiv idola, napisao je povijest pokazujući iz koje su zablude oni prvi put proizašli, i ovo djelo pokazuje u kojem je vijeku cvjetao. On kaže: Sagradili su spomenike i hramove svojim mrtvima kao što vidimo do današnjega dana, poput onoga Antinoju, sluzi cara Hadrijana, u čiju su čast također slavljene igre, osnovan grad s njegovim imenom i uspostavljen hram sa svećenicima. Car Hadrijan je, kako se priča, bio zaljubljen u Antinoja.
23. Justin Mučenik
Justin, filozof i odjeven u filozofsku odjeću, građanin Neapolisa, grada u Palestini, i sin Priska Bakhijeva, marljivo se trudio za Kristovu religiju, toliko da je predao Antoninu Piju i njegovim sinovima i senatu djelo napisano Protiv naroda te nije izbjegao sramotu križa. Uputio je još jednu knjigu nasljednicima ovoga Antonina, Marku Antoninu Veru i Luciju Aureliju Komodu. Još jedan svezak njegova djela Protiv naroda također postoji, u kojem raspravlja o naravi demona, i četvrti protiv naroda koji je naslovio Okrutnost, i još jedan O Božjoj vladavini, i druga knjiga koju je naslovio Psaltes, i druga O duši, Dijalog protiv Židova, koji je vodio protiv Trifona, vođe Židova, kao i znameniti svezi Protiv Markiona, koje Irenej također spominje u četvrtoj knjizi Protiv heretika, također još jedna knjiga Protiv svih heretika koju spominje u Apologiji upućenoj Antoninu Piju. On je, nakon što je održao διατριβάς u gradu Rimu i raskrinkao krezovskog cinika, koji je izgovorio mnoge bogohulne stvari protiv kršćana, glede proždrljivosti i straha od smrti, te dokazao da je odan raskošnosti i požudama, napokon, optužen da je kršćanin, trudom i varkama Krescentovim, prolio svoju krv za Krista.
24. Melito
Melito iz Azije, biskup Sarda, uputio je knjigu caru Marku Antoninu Veru, učeniku govornika Fronta, u prilog kršćanskom nauku. Pisao je i o drugim stvarima, među kojima su sljedeće: O pashi, dvije knjige; jedna knjiga O životima proroka; jedna knjiga O crkvi; jedna knjiga O Gospodnjem danu; jedna knjiga O vjeri; jedna knjiga O psalmima (?); jedna O osjetilima; jedna O duši i tijelu; jedna O krštenju; jedna O istini; jedna O rođenju Kristovu; O njegovu proroštvu; jedna O gostoljubivosti i druga koja se zove Ključ; jedna O đavlu; jedna O Ivanovu Otkrivenju; jedna O tjelesnosti Božjoj; i šest knjiga Ekloga. O njegovu izvrsnom govorničkom geniju Tertulijan, u sedam knjiga koje je napisao protiv crkve u korist Montana, satirički kaže da su ga mnogi od nas smatrali prorokom.
25. Teofil Antiohijski
Teofil, šesti biskup antiohijske Crkve, u vrijeme vladavine cara Marka Antonina Vera sastavio je knjigu Protiv Markiona, koja još uvijek postoji, također tri sveska Autoliku i jedan Protiv heretištva Hermogenova te druge kratke i elegantne rasprave, vrlo prikladne za izgrađivanje Crkve. Pročitao sam, pod njegovim imenom, komentare Evanđelja i Izreka Salamonovih, za koje mi se ne čini da stilom i jezikom odgovaraju eleganciji i izražajnosti gornjih djela…
29. Tacijan
Tacijan, koji je podučavajući retoriku stekao nemalu slavu u govorničkoj vještini, bio je sljedbenik Justina Mučenika i istaknuo se sve dok nije napustio stranu svoga učitelja. Ali kasnije, nadut ohološću rječitosti, utemeljio je novu jeres koja se naziva jeres enkratita, jeres koju je Sever kasnije u toj mjeri uvećao da se heretici ove stranke nazivaju severijancima do današnjega dana. Tacijan je, osim bezbrojnih svezaka, napisao i jednu, nadasve uspješnu knjigu Protiv naroda, koja postoji i smatra se najznačajnijom od svih njegovih djela. Cvjetao je u vrijeme vladavine Marka Antonina Vera i Lucija Aurelija Komoda…
35. Irenej
Irenæus, prezviter pod Potinom, biskupom koji je upravljao crkvom u Lyonu u Galiji, budući da su ga mučenici ovoga mjesta poslali u Rim kao legata radi određenih crkvenih pitanja, predao je biskupu Eleuteriju neka pisma pod svojim imenom koja su vrijedna časti.
Nakon što je Potin, star gotovo devedeset godina, primio vijenac mučeništva za Krista, on je postavljen na njegovo mjesto. Sigurno je također da je bio učenik Polikarpa, svećenika i mučenika, kojega smo gore spomenuli.
Napisao je pet knjiga Protiv krivovjerja i kratak svezak Protiv naroda te još jednu O disciplini, pismo Marcijanu, svom bratu, O apostolskom propovijedanju, knjigu Raznih rasprava; također Blastu O raskolu, Florinu O monarhiji ili Da Bog nije začetnik zla, a također i izvrstan Komentar o Ogdoadi na čijem kraju, naznačujući da je bio blizu apostolskog razdoblja, piše: Zaklinjem te, tko god budeš prepisivao ovu knjigu, po našem Gospodinu Isusu Kristu i po njegovu slavnom dolasku u koji će suditi žive i mrtve, da nakon prepisivanja brižljivo usporediš i ispraviš prema primjerku s kojega si prepisao, te da također slično prepisuješ ovu zakletvu kako je nalaziš u svom predlošku.
U optjecaju su i druga njegova djela, i to: Viktoru, rimskom biskupu, O uskrsnoj raspravi u kojoj ga upozorava neka lako ne raskida jedinstvo bratstva, ako je doista Viktor vjerovao da treba osuditi mnoge biskupe Azije i Istoka koji su s idejvima slavili Pashu četrnaestoga dana mlađaka. No ni oni koji su se razlikovali od njih nisu poduprli Viktorovo mišljenje. Djelovao je ponajviše za vladavine cara Komoda, koji je naslijedio Marka Antonina Vera na vlasti.
Dodatno čitanje
JERONIM, PREDAJA I APOSTOLSKO NASLIJEĐE
AUGUSTIN O CRKVENOM AUTORITETU
EUSEBIJE O PRAVOJ I DREVNOJ VJERI
Eusebije, Isusova proroštvastva, Josip Flavije i kanon
APOSTOLSKO NASLIJEĐE I PREDAJA
Polikarp, papa Anicet, Irenej i Uskrs
Irenej i Ivan, Gospodinov učenik
Tertulijan: Trojstvo je vjera drevne Crkve
RANA CRKVA O KRISTOVU TISUĆGODIŠNJEM KRALJEVANJU