Sljedeći je tekst preuzet iz ove objave: Molitve svetima u prednicejsko doba, Energetic Procession.
Često se tvrdi da je praksa molitve preminulim svetima i anđelima kasni razvoj u kršćanstvu, koji vjerojatno datira nakon Nicejskog sabora. U ovoj objavi pokušat ću dokazati da su molitve preminulim svetima bile razmjerno uobičajene u prednicejskoj Crkvi.
Postoji 5 do 7 ili 8 jasnih postapostolskih referenci s najmanje 3 lokacije. Neke reference potječu od službenih kršćanskih učitelja. Najranija referenca može biti iz prvog ili drugog stoljeća, a vjerovanja mnogih pisaca iz drugog i trećeg stoljeća vjerojatno odražavaju običaje još ranijih vremena.
U nastavku su tri popisa citata (s nekoliko interpretativnih bilješki) kršćana koji su pisali prije 325. godine po Kr. Prvi popis sadrži citate koji tvrde ili impliciraju vjerovanje da kršćani koji žive na zemlji mogu zamoliti anđele i preminule ljudi da se mole za njih.
Drugi popis sadrži citate koji tvrde ili impliciraju vjerovanje da su anđeli i preminuli ljudi svjesni molitvi kršćana na zemlji te im se mistično pridružuju u molitvi. Citati u trećem popisu dvosmisleni su, ali na ovaj ili onaj način podupiru nauku o zajedništvu s preminulima. Nakon tih popisa slijedi kratka analiza dokaza i onoga što oni impliciraju o starosti prakse molitve svetima.
Valja jasno naglasiti da se pod „molitvama” podrazumijeva bilo koja vrsta zamolbe za djelovanje koju jedna osoba upućuje drugoj. Nije sporno da kršćani mogu moliti svece u sljedećem smislu: kršćanin može zamoliti drugog kršćanina koji živi na zemlji da moli za njega ili nju.
Ono što je upitnije jest mogu li kršćani moliti svece u sljedećem smislu: moliti anđele ili kršćane koji su otišli iz zemaljskog života i čekaju uskrsnuće. Taj potonji smisao jest ono što u ostatku ovog članka podrazumijevam pod „molitvama svetima”.
Za duže tekstove, ili tekstove čije je značenje nejasno, relevantne dijelove istaknuo sam podebljanim slovima. Svjestan sam da postoje teološki prigovori ovoj praksi; postoji također mnoštvo popularnih apologetskih materijala koji odgovaraju na mnoge od tih prigovora. Molimo pročitajte materijale na internetu koji odgovaraju na ove prigovore prije nego što ih iznesete u odjeljku za komentare.
1. Neke molitve svetima
Tekstove u prvoj kategoriji uzimam kao prikaz primjera ove prakse molitvi svetima ili kao izraz odobravanja te prakse (kao u slučaju Origena). Pregledajmo ukratko njihov sadržaj.
1.1 Herma Rimski:
Dugo sam molio [Anđela pokore, koji se zove Pastir], da mi objasni priliku o polju… I on mi opet odgovori govoreći: „Svatko tko je sluga Božji, i tko u svom srcu ima svoga Gospodina, ište od Njega razumijevanje, i prima ga, i razrješuje svaku prispodobu; i Gospodinove mu riječi postaju znane koje su izrečene u prispodobama. Ali oni koji su slabi i lijeni u molitvi, oklijevaju išta zaiskati od Gospodina; no Gospodin je pun suosjećanja i bez pogreške daje svima koji ga ištu. A ti, koji si bio ojačan po svetome Anđelu, i primio od Njega to zagovaranje, i nisi lijen, zašto ne išteš od Gospodina razumijevanje i ne primaš ga od Njega?“ Rekoh mu: „Gospodine, budući da si ti sa mnom, primoran sam postavljati ti pitanja, jer mi sve pokazuješ i razgovaraš sa mnom; ali kad bih te stvari vidio ili čuo bez tebe, tada bih zamolio Gospodina da ih objasni.“
Pastir, 3,5,4
Rim, upitan datum; možda već oko 85., 90. po Kr., možda tek oko 140., 155. po Kr. [1]
Herma piše o raznim viđenjima koja prima i zapovijedima koje mu izdaje „anđeo pokore” koji mu se ukazuje u obličju Pastira. [11] Čini se da taj anđeo nije Krist, nego stvorenje.
Herma kaže da se molio tom anđelu kako bi mu pomogao razumjeti pouke koje su mu davane. Anđeo pokore govori o tome kako je primio zagovor od Anđela koji ga jača. Čini se da Schaff i Wade smatraju kako je taj anđeo Krist, pišući velikim slovom „Njega” i „Anđeo”. Možda je tako. No bez obzira na to, Herma doista moli anđela pokore, što pokazuje da moli svece i vjeruje da su molitve svetima zakonite.
A ako drugi Anđeo nije Krist, nego jednostavno anđeo pokore koji govori o samom sebi, tada imamo referencu na zagovor anđela kod Boga u Herminu korist.
1.2 Sveti Hipolit Rimski:
Recite mi, vas trojica dječaka, sjetite se mene, zaklinjem vas, da i ja zadobijem istu sudbinu mučeništva s vama, koji bijaste četvrta osoba s vama koja je hodila usred ognjišta i koja je s vama pjevala hvalospjev Bogu kao iz jednih usta? Opišite nam njegov oblik i ljepotu da bismo ga i mi, vidjevši ga u tijelu, mogli prepoznati.
Komentar Knjige proroka Danijela, 30,1[2]
Rim, oko 202., 211. po Kr.
Sveti Hipolit upućuje molbu trojici svetih mladića iz Knjige proroka Danijela. Traži od njih da ga se „sjete”. Svrha tog sjećanja jest da i on bude mučen kao što su oni bili bačeni u vatru. Ti su mladići preminuli, pa stoga sveti Hipolit moli svece.
1.3 Origen Aleksandrijski:
Sada se molitva i zagovor i zahvala mogu bez nepristojnosti upućivati ljudima. Dvoje od toga, naime zagovor i zahvala, mogu se upućivati ne samo svetima nego općenito i samim ljudima, dok bi molitvu trebalo upućivati samo svetima, ako se nađe Pavao ili Petar, koji nam mogu koristiti i učiniti nas dostojnima da postignemo vlast za otpuštenje grijeha.
O molitvi, 14,6 [3]
Aleksandrija, oko 253. po Kr.
U Origenovoj raspravi o molitvi on razlikuje vrstu molitve koja se treba upućivati samo Bogu i vrstu molitve koja se treba upućivati ljudima. Podsjetimo se da je molitva bilo kakvo „traženje”. Među molitvama koje se mogu uputiti ljudima, vrsta molitve koja se treba uputiti samo svetima (što može značiti kršćane koji žive na zemlji ili preminule kršćane) jest molitva (lat. supplicatio / grč. deēsis), dok su vrste molitve koje se mogu uputiti svim ljudima (svetima ili ne) zagovor i zahvala.
Kontekst je dvosmislen u pogledu toga misli li Origen pod svetima na žive ili preminule; on riječ „sveti” koristi u oba značenja ovisno o kontekstu. Četiri čimbenika pridonose zaključku da govori o preminulim svetima.
Kao prvo, on jasno poučava (vidi Origenov citat uključen u 2. odjeljak u nastavku) da preminuli sveci mogu moliti za nas (iako sama ta točka ne podupire tumačenje da su to preminuli sveci). Kao drugo, govori kao da je teško pronaći svece onakve vrste o kojima raspravlja, što implicira da ne govori o pukim normalnim kršćanima.
Kao treće, spominje Petra i Pavla kao primjere takvih svetaca koje je teško pronaći, a oni su doista preminuli i živjele su svete živote, što implicira da je kršćane preminulog i svetog soja teško pronaći, ali da im je dopušteno moliti se. Kao četvrto, govori o tome kako ti sveci „mogu koristiti nam i učiniti nas dostojnima da postignemo vlast za otpuštenje grijeha”. To upućuje na to da je moć ili vlast koju oni čine dostupnom duhovna snaga za nadvladavanje moći grijeha: opet, to ne može biti samo molba upućena bilo kojem kršćanu. Možda bi ova moć za oprost mogla biti referenca na odrješenje od strane svećenika; ali s obzirom na spominjanje Petra i Pavla, to nije vjerojatno.
1.4 Papirus iz 3. stoljeća:
Dok pjevamo Ocu i Sinu i Svetome Duhu, nek se sve sile pridruže nama da kažu Amen. Jedinome darovatelju svih dobara čast i slava. Amen.
Vjerojatno egipatski, himan iz 3. stoljeća po Kr. [4]
Tekst na ovom papirusu može izgledati kao puk izrazić hvale Bogu s nevažnim referencama na „anđele”. No pogledajmo pomnije. Prva rečenica sadrži molbu: „neka... sile... govore”. To je doista molitva upućena silama.
I to nije tek molba da nebeske sile sudjeluju u hvaljenju Boga zajedno s kršćanima. Ona također uključuje molbu nebeskim silama da daju „Amen”, da kažu Bogu „neka bude”. Molba se zapravo svodi na to da se sile moli „molimo vas, recite Ocu, Sinu i Duhu da sve naše otpjevane molitve budu uslišane”. Stoga je to molba za pomoć upućena silama (koje bi neki nazvali „anđelima”).
1.5 Papirus Johna Rylandsa:
Pod tvoju se obranu utječemo, sveta Bogorodiče.
Naše molbe ne prezri u nevolji,
nego nas od svih pogibli oslobodi,
Djevice slavna i blagoslovljena
Pismo iz 3. stoljeća [5]
Egipat, oko 250. po. Kr.
Ova molitva Bogorodičinoj je vrlo jasna. To je izravna molba da Majka Božja, koja je među svetima sa svojim Sinom, pomogne nevoljnom kršćaninu.
1.6 Natpis na grobu sv. Sabine:
Atiče, počivaj u miru, siguran u spasenje svoje, i moli usrdno za naše grijehe
Grobni natpis blizu groba sv. Sabine
Rim, oko 300. po. Kr.
1.7 Natpis na grobu sv. Sabine:
Moli za svoje roditelje, Matronata Matrona. Živjela je jednu godinu i pedeset i dva dana
Grobni natpis blizu groba sv. Sabine [6]
Rim, oko 300. po. Kr.
1.8 Još jedan natpis iz katakomba u Rimu:
Anatolije napravi ovo za svoga dobro zaslužnog sina, koji je živio sedam godina, sedam mjeseci i dvadeset dana. Neka tvoj duh dobro počiva u Bogu. Moli za svoju sestru.
Grobni natpis [7]
Rim, oko 325. po. Kr.
Ova posljednja tri spomena mogu, ali ne moraju biti prednikejska. Frederick Edward Warren primijetio je da ih je teško datirati. [8] Svi oni svjedoče o uvjerenju da kršćanin može tražiti zagovor preminulog kršćanina, čak i ako ta druga osoba nije kanonski svetac.
2. Neke molitve sa svetima:
Tekstovi u drugoj kategoriji izričito ne navode niti jasno impliciraju da su molitve svetima dopuštene; ali oni izražavaju isti svjetonazor kao i kršćanski pisci koji uče da su takve molitve dopuštene (i možda doista impliciraju da su sv. Klement i sv. Ciprijan smatrali da je molitva svetima dopuštena, ako su ti autori imali druge pretpostavke zajedničke s kršćanima koji mole svece).
2.1 Sv. Klement Aleksandrijski
Na taj je način on [pravi kršćanin] uvijek čist za molitvu. On također moli u društvu anđela, budući da je već anđeoskog reda, i nikada nije izvan njihove svete zaštite; i premda moli sam, ima zbor svetaca koji stoji s njim [u molitvi]
Miscellanies 7:12
Aleksandrija, 208. po. Kr.
Sv. Klement odražava vjeru u zagovornu moć anđela i njihovu prisutnost s kršćaninom u molitvi. Iako ne postoji izričito učenje da kršćani trebaju moliti anđele, ili da anđeli mole za kršćana, moglo bi se tvrditi da ljudi koji mole zajedno mole jedni za druge, i često traže molitve drugih.
2.2 Origen Aleksandrijski
„Ali ne moli samo veliki svećenik [Krist] za one koji iskreno mole, nego i anđeli... kao i duše svetaca koji su već usnuli”
O molitvi 11
Aleksandrija, 233. po. Kr.
Origen vjeruje da anđeli i preminuli sveci mole za kršćane. Ovaj citat pomaže pokazati da je Origen smatrao kako molitve upućuju kršćani koji su već preminuli, te da se takve osobe mogu nazvati „svetima”.
2.3 Sv. Ciprijan Kartageški
„Spominjemo se jedni drugih u slozi i slogi. Molimo uvijek jedni za druge s obiju strana [smrti]. Olakšajmo terete i nevolje uzajamnom ljubavlju, tako da ako netko od nas, brzinom božanske milosti, prije ode odavde, naša ljubav može nastaviti živjeti u prisutnosti Gospodina, a naše molitve za našu braću i sestre ne prestanu u prisutnosti Očeva milosrđa”
Pisma 56[60]:5
Kartaga, 253[8]. po. Kr.
Učenje sv. Ciprijana čini se da nije molba upućena preminulim svetima, iako je molba upućena svetima koji će preminuti. Ono odražava isto vjerovanje kao i Hermas, sv. Hipolit, Origen i drugi rani pisci: da preminuli kršćani mole za nas koji smo na zemlji. Također bi moglo značiti da preminuli kršćani imaju trajnu svijest o tome što se događa s onima na zemlji.
3. Dvosmisleni spomeni:
Ako se definicija molitve proširi tako da uključuje bilo koju vrstu zahvalnosti ili iskazivanja poštovanja prema osobi koja trenutno nije u tijelu, tada možemo uključiti sve dolje navedene dvosmislene tekstove:
3.1 Natpis u katakombama:
Živio ti među svetima!
Iz rimskih katakomba [9]
268. ili 269. po. Kr.
Ovo je neki oblik iskazivanja poštovanja i nade upućen preminulom kršćaninu. To jasno ne implicira vjeru u sposobnost kršćanina da odgovori na molitve, ali je primjer molitve za pokojne, a možda i obraćanja njima i komuniciranja s njima. Ova praksa molitve za preminule kršćane barem je jednako jasna i raširena u rano doba kao i praksa molitve svetima. Proučit ću ju u nekom kasnijem članku.
3.2 Iz apokrifnih Djela Ivanovih
(27) Slikar je tada prvoga dana načinio nacrt [Apostola Ivana] i otišao... kasnije Ivan... uđe u spavaću sobu i ugleda sliku starca ovjenčana vijencima, a pred njom postavljene svjetiljke i žrtvenike. I on ga pozva i reče: Likomede, što znači ovo s tvojom slikom? može li to biti jedan od tvojih bogova koji je ovdje naslikan? jer vidim da još uvijek živiš poganskim načinom. I Likomed mu odgovori: Moj jedini Bog je onaj koji me s mojom ženom podigao iz mrtvih: ali ako je, odmah nakon tog Boga, pravo da se ljudi koji su nam učinili dobro nazivaju bogovima, ti si to, oče, čiju sam sliku dao naslikati, kojega krunim, ljubim i častim jer si mi postao dobar vodič.
(28) I Ivan, koji nikada u svom životu nije vidio vlastito lice, reče mu: Izruguješ me se, dijete: jesam li po liku takav, [nadmašujući] svoga Gospodina? kako me možeš uvjeriti da je slika slična meni? I Likomed mu donese ogledalo. I kad se vidio u ogledalu i pomno zagledao u sliku, reče: Tako živ bio Gospodin Isus Krist, slika mi je slična: ali nije slična meni, dijete, nego mojoj tjelesnoj slici; jer ako ovaj slikar, koji je oponašao moje lice, poželi naslikati me na portretu, bit će u nevolji...
(29) ...Ali ovo što si sada učinio jest djetinjasto i nesavršeno: nacrtao si mrtvu sliku mrtvaca.
Apokrifna Djela Ivanova, 27-29 [10]
Oko 150. po. Kr.
Ovaj je tekst lažan i heterodoksan. Vjerojatno nije vrijedan izvor povijesnih informacija o životu sv. Ivana Bogoslova i Apostola. I jasno ima gnostičko doktrinarno usmjerenje, što se vidi u govoru o „tjelesnoj slici” i „mrtvoj slici mrtvaca [tijela]”, što ne odražava kršćanski pogled na materiju.
Ali to je odgovor na pravovjerje njezina vremena i njegova kritika. I bilo bi neobično da gnostički polemičar napiše nešto što ni na koji način nije odgovor na pravovjernu praksu. Vjerojatnije je ovo kritika postojeće pravovjerne prakse: štovanja ikona preminulih svetaca. To jasno svjedoči o vjeri u molitve upućene svecima u smislu zahvale za pokojne; a vjerojatno svjedoči i o zagovornoj molitvi, zbog naglaska koji „tjelesni, neduhovni kršćanin” Likomed stavlja na dobro vodstvo i dobročinstva sv. Ivana. Ako Likomedova praksa odgovara suvremenom (oko 150. godine po Kr.) „sarksisti” (suprotnost gnostiku), onda govor ovog lika o sv. Ivanu kao o bogu po milosti, dobrom vođi i onome koji mu čini dobro može lako odgovarati „sarksističkoj” praksi molitve preminulom sv. Ivanu, koji nije živ 150. godine po Kr.
3.3 Natpis u crkvi:
Pod svetim mjestom M[arije?]
onamo zapisah [imena]
Sliku obožavah
Njezinu…
Špilja Navještenja u Jeruzalemu [11]
Datacija vrlo neizvjesna; negdje između prvog i trećeg stoljeća
Ovaj je natpis teško dešifrirati jer su slova istrošena. No prema onome malome što još možemo prevesti, on ponovno upućuje barem na vjerovanje u štovanje preminulih svetaca, budući da odražava uvjerenje kako postoji sveto mjesto na kojem se štuje lik jedne žene; a s obzirom na to da ime počinje s „M”, vjerojatno je ta žena Majka Božja, Marija.
Nije jasno koja su imena bila zapisana ispod lika sv. Marije. No činjenica da je popis imena bio zapisan ispod svetog mjesta lika sv. Marije upućuje na to da i ovdje imamo zagovorne molitve upućene Bogorodici u ime kršćana na zemlji.
Analiza
Znanost je utvrdila da je praksa molitve svecima bila prisutna u nekim krugovima judaizma prije i nakon pojave kršćanstva.[12] To stvara svojevrsni presedan za mogućnost da kršćani dopuste ovu praksu. U ovoj objavi nema vremena za razmatranje eventualnih biblijskih temelja za molitve svecima, no možda će se u neko kasnije vrijeme moći iznijeti argumenti da Sveto pismo dopušta takve molitve te da postoje primjeri takvih molitava i u Starom i u Novom zavjetu.
Ovdje je potrebno razmotriti patrističko svjedočanstvo i kakvu vrstu dokaza ono pruža. Za one koji ne prihvaćaju inherentni božanski autoritet crkvenih otaca, tvrdnje otaca (kao i drugih ranih kršćana) još uvijek se mogu računati kao povijesno svjedočanstvo o tome u što su kršćani vjerovali tijekom, prije ili nakon njihovih spisa. Početni argument koji se može iznijeti u prilog prednicejskoj praksi molitve svetcima vrlo je kratak i jednostavan. Imamo primjere prednicejskih kršćana koji mole svetcima; stoga je to vjerojatno bilo dopušteno. No, nije dovoljno samo to primijetiti. Umjesto toga, njihova svjedočanstva moraju se pažljivo odvagnuti i kritizirati na temelju pet osnova: (a) kvantitete ili broja svjedočanstava, (b) pravovjernosti pisaca, (c) njihovog položaja ili službe u Crkvi, (d) njihove starosti i (e) lokacija.
(a) Kvantiteta.
Očigledan prigovor gornjem jednostavnom argumentu jest da reference nisu dovoljno brojne da bi opravdale zaključak kako su rani kršćani molili svetcima:
Ako imate samo 5 do 8 referenci na neku praksu, dokazuje li to zaista da je ona bila normalna za kršćane? Postoji toliko mnogo drugih tekstova koji se ne pozivaju na ovu praksu.
Kao odgovor, doista moramo priznati da 5-8 referenci uvjerljivo ne dokazuje da je to bila uobičajena praksa. No, rijetkost tih brojeva ne bi trebala biti razlog za odbacivanje dokaza, koji bi ipak mogli učiniti vjerojatnim da je molitva svetcima bila uobičajena praksa. Mnogi su kršćanski spisi tijekom stoljeća uništeni.
Mnoge stvari koje su kršćani smatrali važnima nisu bile zapisane sve do kasnijih vremena kada je postalo lakše biti kršćaninom. I činjenica da se ova praksa ne spominje u svim tekstovima također nije razlog za poricanje njezine uobičajenosti. Uostalom, neće svaki pisac pisati o svemu što se tiče kršćanskog života i vjere. I ne pretpostavljamo da zato što sv. Klement Rimski ne spominje zaruke sv. Josipa i Blažene Djevice Marije, on u njih stoga i ne vjeruje. Nedostatak dokaza nije uvijek dokaz nedostatka. Nadalje, ako uzmemo neku doktrinu poput vječnog rođenja Sina, nekoliko pregršt referenci na nju u prednicejskom kršćanstvu i nedostatak prigovora na nju smatraju se adekvatnim temeljima za tvrdnju kako je vjerojatno da je prednicejska Crkva u to vjerovala. I iako potvrda molitava svetcima nije tako brojna, možemo primijeniti iste kriterije i reći: zašto ne misliti da je do određene mjere vjerojatno kako je prednicejska Crkva prakticirala molitve svetcima?
(b) Pravovjernost.
Drugi problem se javlja kada postavljamo pitanje o pravovjernosti pisaca:
Nije svako mišljenje koje su izrazili rani kršćani bilo istinski kršćansko. Mnogi od gore spomenutih autora držali su se upitnih vjerovanja. Hermasova kristologija prilično je sumnjiva, te se čini da ponekad poistovjećuje Logos i Duha Svetoga. Sv. Hipolit bio je raskolnik. Origen je, unatoč svoj svojoj pobožnosti, zastupao visoko platoničiziranu verziju kršćanstva, koja je uključivala vjerovanje u vječni ciklus pada i otkupljenja, kao i upitnu kristologiju koja se u različitim trenucima čini nikejskom, nestorijanskom ili arijanskom. Misao sv. Klementa Aleksandroskopskog ima gnosticirajuće tendencije. Sv. Ciprian je vjerovao u potpunu nevaljanost heretičkih krštenja. I naravno, s obzirom na mnoge anonimne natpise i tekstove koji su uključeni, ne možemo biti sigurni jesu li pisci predstavljali stvarno kršćansko učenje u to vrijeme. Možda su svi ti pisci bili heretici upravo po istoj točki: svi su oni smatrali da su molitve svetcima dopuštene.
Kao odgovor, ne postoji samo nekoliko, već mnogo primjera kršćana koji su bili naklonjeni ovim praksama. Između 5 i 8 je primjera kršćana koji izričito mole svetcima, a koji su dokumentirani iznad. Nema primjera pravovjernih kršćana koji se protive ovim praksama. Čak i ako nisu svi pisci potpuno pravovjerni (po protestantskim, rimokatoličkim ili istočnim pravoslavnim standardima) ili ako je pravovjernost nekih upitna, broj svjedočanstava nadjačat će pitanja o detaljnoj ispravnosti njihove vjere. Ako su svi oni koji su molili svetcima imali zajedničko heretičko vjerovanje, onda bi to mogao biti temelj za mišljenje da je to vjerovanje dovelo do prakse molitve svetcima. Tada bismo možda imali razloga odbaciti njihovo svjedočanstvo i reći da su svi oni izmislili ovu praksu na temelju svojih privatnih heretičkih mišljenja. No, to ovdje nije slučaj.
(c) Služba.
Prigovor temeljen na službi ili položaju svjedoka može se izraziti na sljedeći način:
Nije poznato jesu li sve molitve svetcima uputili biskupi, svećenici ili đakoni. Anonimne natpise možda nisu izradili službeni učitelji. Teško ih možemo uzeti kao reprezentativne izvore kršćanskog nauka u to vrijeme ako ne znamo tko ih je izrekao.
Kao odgovor, činjenica da imamo potvrdu od biskupa i prezbitera pokazuje da su molitve svetcima smatrane dopuštenima od strane barem nekih učitelja. Također, iako bi bilo sumnjivo da su samo laici na jednoj lokaciji bili skloni nekoj praksi, činjenica da je praksa široko rasprostranjena (vidi dolje) čini manje vjerojatnim da je riječ o izoliranom laičkom pokretu prenesenom laičkom teologijom. Moramo imati na umu i stav koji su učitelji imali prema spisima neutučitelja koji su izražavali molitve svetcima. Na primjer, sv. Irenej se u svojim spisima nije pozivao na molitve svetcima. No, on je knjigu zvanu Hermasov pastir smatrao Svetim pismom. Stoga je napisao:
Doista, tada je Pismo proglasilo, koje kaže: „Prije svega vjerujte da postoji jedan Bog, koji je utemeljio sve stvari i dovršio ih, i učinio da iz ničega sve stvari postojanje zadobiju:“ (knj. ii. usp. 1.) Onaj koji sadrži sve stvari, i kojega nitko ne sadrži.[13]
To upućuje na to da je sv. Irenej vjerovao kako su doktrine Hermasovog Pastira istinite (je li vjerovao da su apsolutno sve istinite ili ih je sve točno protumačio, druga je priča). Ali ako je velik dio Hermasove knjige pun molitava svetcima, a sv. Irenej je tu knjigu smatrao Svetim pismom, onda mora postojati neka pretpostavka da je sv. Irenej vjerovao kako su molitve svetcima dopuštene.
(d) Starost.
Možda možemo prigovoriti argumentu da je molitva svetcima bila uobičajena praksa tvrdeći da reference nisu dovoljno rane:
Hermas može biti rani autor, ali je manje pouzdan. Sv. Hipolit je kasniji, piše u trećem stoljeću. Origen nije odveć pouzdan, a piše kasnije. Papirusi potječu iz sredine do kasnog trećeg stoljeća i ranog četvrtog. Ovo bi mogao biti primjer postepene korupcije kršćanstva, koje prihvaća sve više poganstva kako se privikavalo na okolnu kulturu.
Najraniji datirajući primjer molitve svetcima koji imamo potječe od Hermasa, bez obzira izaberemo li raniji (85., 90.) ili kasniji datum (140., 155.). To znači da imamo barem jednu referencu vjerojatno iz razdoblja prije 155. godine. Prednost svjedočanstva sv. Hipolita jest u tome što je on liturgijski hiperkonzervativan; to čini mnogo vjerojatnijim da njegova molitva trima svetim dječacima odražava praksu koja prethodi pisanju njegovog komentara (202., 211.). Možda bi oko 190-ih godina, kada je imao oko 20 godina, sv. Hipolit počeo mariti za to koje su prakse utemeljene, a koje nisu. Ako je tako, bilo bi malo vjerojatno da će prihvatiti praksu koja nije imala određeno rodoslovlje i barem naizgled pouzdan zahtjev za apostolsko podrijetlo.
Stoga je vjerojatno da ovdje imamo implicitnu potvrdu da je praksa starija od 170. godine. Ako sv. Irenej odobrava Hermasove molitve svetcima, onda je i on primjer nekoga tko odobrava molitve svetcima 180. godine po Kristu dok piše Protiv heretika. No, opet, vjerojatno je u to vjerovao i prije nego što je napisao sam tekst, što bi nas, prema konzervativnim procjenama, trebalo vratiti barem desetljeće unatrag; stoga on pruža potvrdu o dopuštenosti molitava svetcima otprilike oko 170. godine. Origenov rad s početka 200-ih godina vjerojatno ne odražava novu praksu u Egiptu, s obzirom na to da je ta praksa vjerojatno već postojala negdje drugdje.
U ovom članku navest ću neka rana kršćanska svjedočanstva iz 2. i 3. stoljeća koja sva redom definiraju spasonosnu vjeru kao poslušnost Kristovim zapovijedima. Neki od ovih autoriteta također pokazuju da su djela pravednosti kojima se Pavao protivio bila ona iz Mojsijeva zakona, što znači da je blaženi Apostol kudio svakoga tko je tvrdio da opravdanje dolazi isključivo poslušnošću Zakonu. On nije poricao da je spasonosna vjera koja opravdava zapravo poslušnost Kristovim zapovijedima. Sva isticanja su moja.
5. I s tom svrhom Otac je objavio Sina, da se po Njegovu posredovanju očituje svima, te da one pravednike koji vjeruju u Njega primi u neraspadljivost i vječno uživanje (naime, vjerovati u Njega znači vršiti Njegovu volju); a one koji ne vjeruju i koji posljedično izbjegavaju Njegovo svjetlo, s pravom će zatvoriti u tamu koju su sami sebi izabrali. Otac se dakle objavio svima učinivši svoju Riječ vidljivom svima; i, obrnuto, Riječ je svima navijestila Oca i Sina, budući da je postala vidljiva svima. I stoga će pravedan sud Božji [pasti] na sve koji su, poput drugih, vidjeli, ali nisu, poput drugih, povjerovali. (Irenaj, Adversus haereses, Knjiga IV, Poglavlje 6 Tumačenje Kristovih riječi: »Nitko ne pozna Oca doli Sin«itd.; koje riječi heretici krivo tumače. Dokaz da Otac, time što objavljuje Sina i što biva objavljen po Sinu, nikada nije bio nepoznat.)
1. A da Gospodin nije dokinuo naravne [propise] zakona, po kojima se čovjek opravdava, a koje su oni koji su bili opravdani vjerom i koji su ugodili Bogu obdržavali i prije davanja zakona, nego ih je proširio i ispunio, vidljivo je iz Njegovih riječi. Jer, primjećuje On, rečeno je starima: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Mt 5,27-28“Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! I opet: Rečeno je: Ne ubij! A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bez razloga, bit će podvrgnut sudu. Mt 5,21-22“Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. I: Rečeno je: Ne zaklinji se krivo! A ja vam kažem: Ne kunite se nikako; nego vaša riječ neka bude: Da, da, Ne, ne! Mt 5,33“Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve., itd. I druge izjave slične naravi. Jer sve one ne sadrže niti podrazumijevaju protivljenje ili obaranje [propisa] prošlosti, kako to Markionovi sljedbenici uporno tvrde; nego [predstavljaju] njihovo ispunjenje i proširenje, kao što i sam izjavljuje: Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Mt 5,20“Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” Jer što je značilo to spomenuto nadmašivanje? Na prvome mjestu, [moramo] vjerovati ne samo u Oca, nego i u Njegova sada objavljenog Sina; jer On je taj koji vodi čovjeka u zajedništvo i jedinstvo s Bogom. Nadalje, [moramo] ne samo govoriti, nego moramo i činiti; jer oni su govorili, ali nisu činili. I [moramo] se suzdržavati ne samo od zlih djela, nego čak i od žudnje za njima. On nas nije poučavao ovim stvarima kao nečemu što se protivi zakonu, nego kao ispunjenju zakona i usađivanju raznolike pravednosti zakona u nas. Bilo bi protivno zakonu da je svojim učenicima zapovjedio da čine bilo što što je zakon zabranjivao. Ali ovo što je zapovjedio, naime, ne samo uzdržavati se od stvari zabranjenih zakonom, nego čak i od čežnje za njima, nije protivno [zakonu], kako sam primijetio, niti je to riječ onoga koji uništava zakon, nego onoga koji ga ispunjava, proširuje i daje mu širi opseg. (Isto, Poglavlje 13 Krist nije dokinuo naravne propise zakona, nego ih je radije ispunio i proširio. Uklonio je jaram i ropstvo staroga zakona kako bi čovječanstvo, sada oslobođeno, služilo Bogu s onom pobožnošću punom povjerenja koja dolikuje sinovima.)
Poglavlje 3. Dužnost ispovijedanja Krista
Budući da nam je iskazao tako veliko milosrđe, i to osobito u tome što mi koji smo živi ne bismo trebali prinositi žrtve mrtvim bogovima niti im iskazivati štovanje, nego po Njemu prispjeti k spoznaji pravoga Oca, kako ćemo pokazati da Ga doista poznajemo osim tako da ne zatajimo Njega po kome je ta spoznaja postignuta? Jer On sam izjavljuje: Tko god se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem svojim. Mt 10,32“Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. To je dakle naša nagrada ako priznamo Njega po kome smo spašeni. Ali na koji ćemo Ga način priznati? Tako da činimo ono što On govori, da ne prestupamo Njegove zapovijedi i da Ga častimo ne samo svojim usnama, nego svim svojim srcem i svim svojim umom. Mt 22,37A on mu reče: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. Jer On veli u Izaiji: Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Iz 29,13Jahve reče: “Jer mi narod ovaj samo ustima pristupa i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene i njegovo štovanje naučena ljudska uredba,
Poglavlje 4. Istinsko ispovijedanje Krista
Nemojmo Ga dakle samo zvati Gospodinom, jer to nas neće spasiti. Jer On kaže: Neće svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine! biti spašen, nego onaj koji čini pravednost. Stoga, braćo, priznajmo Ga svojim djelima, ljubeći jedni druge, ne čineći preljuba, ne govoreći zlo jedni o drugima i ne gajeći zavist; nego budimo uzdržljivi, samilosni i dobri. Trebamo također suosjećati jedni s drugima i ne biti lakomi. Takvim Ga djelima priznajmo, a ne onima suprotne vrste. I ne dolikuje nam da se bojimo ljudi, nego radije Boga. Iz tog razloga, budemo li činili takve [zle] stvari, Gospodin je rekao: Čak i ako biste bili sabrani k meni u samome mome krilu, ako ne biste držali moje zapovijedi, odbacio bih vas i rekao vam: Odlazite od mene; ne znam vas odakle ste, vi zlotvori. (Klement Rimski, Druga poslanica [Apokrifna?])
Poglavlje 7. Poticaj na obraćenje
Ovo vam, ljubljeni, pišemo ne samo kako bismo vas opomenuli na vašu dužnost, nego i da bismo podsjetili same sebe. Jer borimo se u istoj areni i isti nam je boj dodijeljen. Stoga napustimo isprazne i besplodne brige te pristupimo slavnom i časnom pravilu našega svetog poziva. Pripazimo na ono što je dobro, ugodno i prihvatljivo pred očima Onoga koji nas je sazdao. Uprimo pogled u krv Kristovu i pogledajmo kako je dragocjena Bogu ta krv koja je, prolivena za naše spasenje, donijela milost obraćenja cijelome svijetu. Osvrnimo se na sve prošle naraštaje i naučimo da je iz naraštaja u naraštaj Gospodin davao mjesto pokori svima onima koji su se željeli obratiti k Njemu. Noa je propovijedao obraćenje i svi koji su ga poslušali bili su spašeni. Jona je navijestio propast Ninivljanima; Jona 3 ali oni su se, pokajavši se za svoje grijehe, molitvom pomirili s Bogom i zadobili spasenje, premda su bili tuđinci [u odnosu na savez] Božji.
Poglavlje 8. Nastavak o obraćenju
Služitelji milosti Božje po Duhu su Svetome govorili o obraćenju; a sam Gospodar svega izjavio je s prisegom u vezi s tim: Tako ja bio živ, govori Gospodin, nije mi mila smrt grešnikova, nego da se obrati; Ez 33,11Odgovori im: 'Života mi moga - riječ je Jahve Gospoda - nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov!' dodajući k tome i ovu milostivu objavu: Obratite se od svojih nedjela, dome Izraelov! Ez 18,30Dome Izraelov, ja ću suditi svakome po njegovim putovima - riječ je Jahve Gospoda. Obratite se, dakle, i povratite od svih svojih nedjela, i grijeh vam vaš neće biti na propast! Reci sinovima naroda moga: Ako vaši grijesi segnu od zemlje do neba, i ako budu crveniji Iz 1,18“Hajde, dakle, da se pravdamo,” govori Jahve. “Budu l' vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna. od grimiza i crnji od kostrijeti, ipak, obratite li mi se svim svojim srcem i reknete: Oče!, uslišat ću vas kao sveti narod. A na drugome mjestu govori ovako: Operite se, očistite se! Uklonite zloću svojih duša ispred mojih očiju! Prestanite sa svojim zlim putovima i naučite se činiti dobro! Tražite pravdu, pomozite potlačenom, sudite siročetu i branite udovicu; i dođite, raspravimo! Govori On: Budu li vam grijesi kao grimiz, zabijeljet će se kao snijeg; budu li crveni kao kermes, postat će kao vuna. Ako budete voljni i poslušate me, jest ćete dobra zemaljska; ali ako odbijete i ne poslušate me, mač će vas proždrijeti, jer usta su Gospodnja govorila. Iz 1,16-20operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Želeći dakle da svi Njegovi ljubljeni imaju udjela u obraćenju, On je svojom svemogućom voljom utvrdio [ove izjave].