Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sljedeći ulomci preuzeti su iz Euzebijeve Crkvene povijesti. Sva isticanja moja su. 

Treća knjiga

Poglavlje 2. Prvi nasljednik sv. Petra u Rimu.

1. Nakon mučeništva Pavla i Petra, Lin je prvi zadobio biskupiju crkve u Rimu. Pavao ga spominje pišući Timoteju iz Rima, u pozdravu na kraju poslanice.

Poglavlje 3. Poslanice apostola.

1. Jedna Petrovska poslanica, ona nazvana prvom, priznata je kao autentična. Nju su drevni starješine slobodno koristili u svojim spisima kao neupitno djelo. No naučili smo da njegova sačuvana druga Poslanica ne pripada kanonu; ipak, budući da se pokazala korisnom mnogima, korištena je zajedno s ostalim Svetim pismima.

2. Međutim, takozvana Petrova djela, i evanđelje koje nosi njegovo ime, te Propovijed i Apokalipsa, kako se nazivaju, znamo da nisu opće prihvaćena, budući da nijedan crkveni pisac, starinski ili suvremeni, nije koristio svjedočanstva izvučena iz njih.

3. No u tijeku svoje povijesti pobrinut ću se pokazati, uz službeno nasljeđe, koji su crkveni pisci s vremena na vrijeme koristili bilo koje od osporavanih djela, i što su rekli u pogledu kanonskih i prihvaćenih spisa, kao i u pogledu onih koji nisu ove vrste.

4. Takvi su spisi koji nose Petrov naziv, od kojih samo jedno znam da je autentično i priznato od drevnih starješina.

5. Pavlove četrnaest poslanica dobro su poznate i neupitne. Nije doista u redu previdjeti činjenicu da su neki odbacili Poslanicu Hebrejima, govoreći da je osporava Rimska crkva, s obzirom na to da je nije napisao Pavao. No ono što su o ovoj poslanici rekli oni koji su živjeli prije našeg vremena navest ću na odgovarajućem mjestu. Što se tiče takozvanih Pavlovih djela, nisam ih našao među neupitnim spisima.

6. No budući da je isti apostol, u pozdravima na kraju Poslanice Rimljanima, spomenuo među ostalima Hermu, komu se pripisuje knjiga zvana Pastir, treba primijetiti da su i ovu neki osporavali, te se zbog njih ne može staviti među priznate knjige; dok je drugima ona posve nezaobilazna, posebno onima kojima je potrebna pouka u elementima vjere. Stoga se, kako znamo, javno čitala po crkvama, i ustanovio sam da su je koristili neki od najstarijih pisaca.

7. Ovo će poslužiti da se pokažu božanski spisi koji su neupitni, kao i oni koji nisu opće priznati.

Poglavlje 4. Prvi nasljednici apostola.

1. Da je Pavao propovijedao poganima i postavio temelje crkava od Jeruzalema unaokolo sve do Ilirika, očito je i iz njegovih vlastitih riječi, Rim 15,19Jer ne bih se usudio govoriti o nečemu što Krist riječju i djelom, snagom znamenja i čudesa, snagom Duha nije po meni učinio da k poslušnosti privede pogane. Tako sam od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika pronio evanđelje Kristovo, te iz izvještaja koji je Luka dao u Djelima.

2. A u koliko je provincija Petroz propovijedao Krista i poučavao nauk novoga saveza one iz obrezanja jasno je iz njegovih vlastitih riječi u njegovoj poslanici koja je već spomenuta kao neupitna, u kojoj piše Hebrejima rasejanja u Pontu, Galaciji, Kapadociji, Aziji i Bitiniji. 1 Pt 1,1Petar, apostol Isusa Krista: putnicima Raseljeništva u Pontu, Galaciji, Kapadociji, Aziji i Bitiniji,

3. Ali broj i imena onih među njima koji su postali pravi i revni sljedbenici apostola, i koji su ocijenjeni dostojnima da pasu crkve koje su oni utemeljili, nije lako reći, osim onih spomenutih u Pavlovim spisima.

4. Jer on je imao bezbrojne suradnike, ili suborce, kako ih je nazvao, i većinu njih on je počastio neprolaznim spomenom, jer je dao trajno svjedočanstvo o njima u vlastitim poslanicama.

5. Luka tako u Djelima govori o svojim prijateljima i spominje ih po imenu.

6. Timotej je, kako je zabilježeno, prvi primio biskupiju župe u Efezu, Tit crkava na Kreti.

7. Ali Luka, koji je bio antiohijskog podrijetla i liječnik po zanimanju, i koji je bio osobito blizak s Pavlom i dobro upoznat s ostalim apostolima, ostavio nam je, u dvjema nadahnutim knjigama, dokaze one duhovne liječničke vještine koju je od njih naučio. Jedna od tih knjiga je evanđelje, za koje svjedoči da ga je napisao onako kako su mu ga predali oni koji su od početka bili očevici i službenici riječi, od kojih je sve, kako kaže, pomno slijedio od početka. Lk 1,2-3kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi - Druga je knjiga Djela apostolska koje je sastavio ne prema tuđim izvještajima, nego prema onome što je sam vidio.

8. I kažu da se Pavao htio osvrnuti na Lukino evanđelje gdje god, kao da govori o nekom vlastitom evanđelju, upotrijebio riječi: po mojemu evanđelju.

9. Što se tiče ostalih njegovih sljedbenika, Pavao svjedoči da je Krescent poslan u Galiju; ali Lin, kojeg spominje u Drugoj poslanici Timoteju 2 Tim 4,21Nastoj doći prije zime. Pozdravlja te Eubul, Pudencije, Lino, Klaudija i sva braća. kao svog suputnika u Rimu, bio je Petrov nasljednik u biskupiji ondšnje crkve, kao što je već pokazano.

10. Klement također, koji je postavljen za trećeg biskupa crkve u Rimu, bio je, kako Pavao svjedoči, njegov suradnik i suborac.

11. Osim ovih, onaj Areopagit, imenom Dionizije, koji je prvi povjerovao nakon Pavlova govora Atenjanima na Areopagu (kako bilježi Luka u Djelima) spominje ga drugi Dionizije, drevni pisac i pastir župe u Korintu, kao prvog biskupa crkve u Ateni...

Poglavlje 13. Anaklet, drugi rimski biskup.

Nakon što je Vespazijan vladao deset godina, naslijedio ga je njegov sin Tit. U drugoj godini njegove vladavine, Lin, koji je bio biskup rimske Crkve dvanaest godina, predao je svoju službu Anakletu. Tita je pak naslijedio njegov brat Domicijan nakon što je vladao dvije godine i isto toliko mjeseci...

Poglavlje 15. Klement, treći rimski biskup.

U dvanaestoj godini iste vladavine Klement naslijedi Anakleta, nakon što je ovaj bio biskup rimske Crkve dvanaest godina. Apostol nas u svojoj Poslanici Filipljanima obavještava da mu je ovaj Klement bio suradnik. Njegove riječi glase: S Klementom i ostalim mojim suradnicima kojima su imena u knjizi života.

Poglavlje 16. Klementova poslanica.

Postoji poslanica ovoga Klementa za koju se priznaje da je izvorna, prilično je duga i iznimne vrijednosti. Napisao ju je u ime Crkve u Rimu Crkvi u Korintu, kada je u potonjoj crkvi izbila pobuna. Znamo da se ova poslanica također javno koristila u velikom broju crkava kako u prijašnja vremena tako i u naše. A da se pobuna doista dogodila u crkvi u Korintu u spomenuto vrijeme, Hegesip je pouzdan svjedok.

Knjiga VI.

Poglavlje 6. Popis rimskih biskupa.

1. Blaženi apostoli utemeljili su i ustrojili Crkvu te službu episkopata povjerili Linu. Pavao spominje ovoga Lina u svojim poslanicama Timoteju. 2 Tim 4,21Nastoj doći prije zime. Pozdravlja te Eubul, Pudencije, Lino, Klaudija i sva braća.

2. Anaklet ga je naslijedio, a nakon Anakleta, na trećem mjestu od apostola, Klement je primio episkopat. Bio je vidio blažene apostole i razgovarao s njima, i njihovo mu je propovijedanje još odzvanjalo u ušima, a njihova tradicija još mu je bila pred očima. I nije bio sam u tome, jer su mnogi koje su apostoli poučili još bili na životu.

3. U Klementovo vrijeme, nakon što je izbila ozbiljna nesloga među braćom u Korintu, rimska crkva poslala je Korinćanima nadasve prikladno pismo, mireći ih u miru, obnavljajući njihovu vjeru i navješćujući nauk nedavno primljen od apostola.

4. Malo dalje kaže:

Evarist naslijedi Klementa, a Aleksandar Evarista. Zatim je bio postavljen Ksist, šesti od apostola. Nakon njega Telesfor, koji je slavski podnio mučeništvo; zatim Higin; potom Pije; a nakon njega Anicet; Soter naslijedi Aniceta; i sada, na dvanaestom mjestu od apostola, Eleuterije obnaša službu biskupa.

5. Istim redom i sljedništvom tradicija u Crkvi i propovijedanje istine sišlo je od apostola sve do nas.

Poglavlje 7. Čak su i u ta vremena vjernici činili čudesa.

1. Te je stvari Ireneje, u suglasnosti s pripovijestima koje smo već iznijeli, zapisao u djelu koje obuhvaća pet knjiga, a naslovio ga je Dokazivanje i izopačenje spoznaje lažno nazvane. U drugoj knjizi istoga spisa pokazuje kako su očitovanja božanske i čudesne moći potrajala sve do njegova vremena u nekim od crkava.

2. Kaže:

Ali oni toliko zaostaju za tim da bi uskrisivali mrtve, kao što ih je Gospodin uskrisio, i apostoli po molitvi. A često u bratstvu, kada je zbog neke potrebe naša cijela Crkva usrdno molila uz posta i mnoge vapaje, duh mrtvoga se vratio, i čovjek je bio vraćen u život po molitvama svetih.

3. I opet, nakon drugih primjedbi, kaže:

Ako budu govorili da je i Gospodin ove stvari učinio samo prividno, uputit ćemo ih na proročke spise i iz njih pokazati da je o njemu sve unaprijed na taj način naviješteno i strogo ispunjeno; te da je on jedini Sin Božji. Stoga njegovi pravi učenici, primajući milost od njega, čine takva djela u njegovo ime za dobrobit drugih ljudi, kako jevatko primio dar od njega.

4. Jer neki od njih djelotvorno i istinski izgone zloduhe, tako da oni koji su očišćeni od nečistih duhova često povjeruju i pridruže se Crkvi. Drugi imaju predznanje o budućim događajima, i viđenja, i proročka otkrivenja. Opet drugi liječe bolesnike polaganjem ruku i vraćaju im zdravlje. I, kao što smo rekli, čak su i mrtvaci bili uskrišeni i ostali s nama mnogo godina.

5. Ali zašto bismo više govorili? Nije moguće nabrojati mnoštvo darova koje je Crkva, diljem cijeloga svijeta, primila od Boga u ime Isusa Krista, koji je bio raspet pod Poncijem Pilatom, i koje svakodnevno vrši za dobrobit pogana, nikoga ne zavaravajući niti to čineći za novac. Jer kao što je primila besplatno od Boga, tako besplatno i poslužuje.

6. I na drugom mjestu isti autor piše:

Kao što također čujemo da mnoga braća u Crkvi posjeduju proročke darove, i govore po Duhu svakovrsnim jezicima, i iznose na vidjelo skrivene ljudske stvari na njihovu korist, i objavljuju otajstva Božja.

Toliko o tome da su razni darovi ostali među dostojnima čak do toga vremena.

Poglavlje 8. Irenejeve izjave o božanskim Pismima.

1. Budući da smo na početku ovoga djela obećali iznijeti, kada bude potrebno, riječi drevnih prezbitera i crkvenih pisaca, u kojima su oni navijestili one predaje koje su sišle na njih o kanonskim knjigama, a budući da je Ireneje bio jedan od njih, sada ćemo navesti njegove riječi, i najprije ono što kaže o svetim evanđeljima:

2. Matej je objavio svoje evanđelje među Hebrejima na njihovom vlastitom jeziku, dok su Petar i Pavao propovijedali i utemeljivali crkvu u Rimu.

3. Nakon njihovog odlaska Marko, učenik i tumač Petrov, također nam je u pisanom obliku predao ono što je Petar propovijedao; a Luka, pratitelj Pavlov, zapisao je u knjizi evanđelje koje je Pavao navijestio.

4. Nakon toga Ivan, učenik Gospodnji, koji je također počivao na njegovim grudima, objavio je svoje evanđelje boraveći u Efezu u Aziji.

5. On ove stvari iznosi u trećoj knjizi svoga gore spomenutog djela. U petoj knjizi govori ovako o Ivanovu Otkrivenju i broju imena Antikrista:

Budući da je tomu tako, i ovaj se broj nalazi u svim odobrenim i drevnim prijepisima, a oni koji su vidjeli Ivana licem u lice to potvrđuju, i razum nas uči da se broj imena zvijeri, prema načinu računanja među Grcima, pojavljuje u njegovim slovima....

6. I dalje kaže o istome:

Nemamo smjelosti pouzdano govoriti o imenu Antikrista. Jer da je bilo potrebno da se njegovo ime jasno objavi u sadašnje vrijeme, navijestio bi ga onaj koji je vidio viđenje. Jer ono je viđeno, ne prije dugo vremena, nego gotovo u našem naraštaju, pred kraj vladavine Domicijana.

7. Te stvari iznosi o Otkrivenju u spomenutom djelu. Spominje također i prvu Ivanovu poslanicu, uzimajući iz nje mnoge dokaze, kao i prvu Petrovu poslanicu. I on ne samo da poznaje, nego i prihvaća Pastira, pišući ovako:

Dobro je Pismo govorilo, rekavši: 'Prije svega vjeruj da je Bog jedan, koji je stvorio i dovršio sve stvari', itd.

8. I koristi se gotovo doslovnim riječima Mudrosti Salomonove, govoreći: Viđenje Boga rađa besmrtnost, ali besmrtnost nas čini blizu Boga. Spominje također i memoare nekog apostolskog prezbitera, čije ime prešućuje, te daje njegova tumačenja svetih Pisama.

9. A poziva se i na Justina Mučenika, i na Ignacija, koristeći se i svjedočanstvima iz njihovih spisa. Štoviše, obećava da će Markiona opovrgnuti iz njegovih vlastitih spisa u posebnom djelu.

10. O prijevodu nadahnutih Pisama od strane Sedamdesetorice, čujte same riječi koje piše:

Bog je u istini postao čovjekom, i sam nas je Gospodin spasio, davši znak djevice; ali ne kao što neki kažu, koji se sada usuđuju prevoditi Pismo, 'Evo, mlada će žena začeti i roditi sina', kako su protumačili Teodotion iz Efeza i Akvila iz Ponta, obojica židovski prozelitisti; slijedeći koje ebioniti kažu da je bio začet od Josipa.

11. Ubrzo nakon toga dodaje:

Jer prije nego što su Rimljani uspostavili svoje carstvo, dok su Makedonci još uvijek držali Aziju, Ptolomej, sin Lagov, želeći ukrasiti knjižnicu koju je utemeljio u Aleksandriji zaslužnim spisima svih ljudi, zatražio je od naroda Jeruzalema da prevedu svoja Pisma na grčki jezik.

12. Ali budući da su tada bili podložni Makedoncima, poslali su Ptolemeju sedamdeset starješina koji su među njima bili najvještiji u Pismima i u obama jezicima. Tako je Bog ostvario svoju nakanu.

13. No želeći ih iskušati pojedinačno, budući da se bojao da bi, dogovarajući se zajedno, mogli svojim tumačenjem prikriti istinu Pisma, odvojio ih je jedne od drugih i zapovjedio svima njima da napišu isti prijevod. To je učinio za sve knjige.

14. Ali kad su se sastali pred Ptolemejem i usporedili svoje pojedinačne prijevode, Bog je bio proslavljen, a Pisma su bila prepoznata kao uistinu božanska. Jer svi su oni od početka do kraja izrazili iste stvari istim riječima i s istim imenima, tako da su pogani shvatili da su Pisma bila prevedena nadahnućem Boga.

15. I to nije bilo ništa čudesno što je učinio Bog, koji je za vrijeme sužanjstva naroda pod Nabukodonosorom, kada su Pisma bila uništena, a Židovi se nakon sedamdeset godina vratili u svoju zemlju, kasnije, u vrijeme Artakserksa, kralja Perzijanaca, nadahnuo svećenika Ezru, iz Levijeva plemena, da ispriča sve riječi prijašnjih proroka i da narodu vrati Mojsijev zakon.

To su riječi Ireneja.