Muratorijev kanon odnosi se na fragment koji spominje popis knjiga koje su crkve 2. stoljeća smatrale mjerodavnima i kanonskima.
Budući da se datira otprilike u 170. godinu po Kr., on postaje vrlo važan svjedok kanona koji je prihvatila šira Crkva.
Sva naglašavanja bit će moja:
Muratorijev fragment najstariji je poznati popis knjiga Novoga zavjeta.
Otkrio ga je Ludovico Antonio Muratori u jednom rukopisu u Ambrozijanskoj knjižnici u Milanu, a objavio ga je 1740. godine. * Naziva se fragmentom jer mu nedostaje početak.
Iako je rukopis u kojem se pojavljuje prepisan tijekom sedmog stoljeća, sam popis datira se oko 170. godine jer se njegov autor odnosi na episkopat Pija I. Rimskog (umro 157.) kao na nedavan. Spominje samo dvije Ivanove poslanice, bez njihova opisivanja.
Petrovo otkrivenje spominje se kao knjiga za koju „neki od nas ne dopuštaju da se čita u crkvi.” Vrlo korisna i detaljna rasprava o ovom dokumentu može se pronaći u knjizi Brucea Metzgera The Canon of the New Testament (Oxford: Clarendon Press, 1987.), str. 191-201. Ispod je Metzgerov engleski prijevod kritički ispravljenog teksta Fragmenta, iz Dodatka IV. iste knjige (str. 305-7). Uključujem Metzgerove bilješke, s njihovom izvornom numeracijom, i dodajem neke svoje dopunske bilješke. M.D.M.
* Ludovico Antonio Muratori, ed., Antiquitates Italicae Medii Aevi, v. 3 (ex typographia Societatis palatinæ, Mediolani, 1740). Ponovno tiskano u Bologni, 1965.
MURATORIJEV KANON
Sljedeći prijevod obično prati ispravljeni tekst koji je uredio Hans Lietzmann, Das Muratorische Fragment und die Monarchianischen Prologue zu den Evangelien
(Kleine Texte, i; Bonn, 1902.; 2. izd., Berlin, 1933.). Zbog jadnog stanja latinskog teksta, ponekad je teško znati što je pisac namjeravao; stoga je za nekoliko izraza ponuđeno alternativno tumačenje (zatvoreno u zagrade). Prijevodna proširenja zatvorena su u uglate zagrade. Brojevi označavaju retke izvornog teksta. Za raspravu, vidi pogl. VIII.1 iznad, gdje su ponekad ponuđeni slobodniji prijevodi umjesto sljedećeg doslovnog prijevoda.
. . . pri čemu je on ipak bio prisutan, i tako ih je postavio [u svoj izvještaj]. [1] (2) Treća knjiga Evanđelja jest ona po Luki. (3) Luka, poznati liječnik, nakon Kristova uznesenja, (4-5) kada ga je Pavao uzeo sa sobom kao onoga koji je revan za zakon, [2] (6) sastavio ju je u svoje ime, prema [općem] vjerovanju. [3] Ipak, on sam nije (7) vidio Gospodina u tijelu; i stoga, kako je mogao utvrditi događaje, (8) tako doista počinje pripovijedati priču od Ivanovog rođenja. (9) Četvrto od Evanđelja jest ono od Ivana, [jednoga] od učenika. (10) Svojim suučenicima i biskupima, koji su ga poticali [da piše], (11) rekao je: 'Postite sa mnom od danas tri dana, i što (12) bude otkriveno svakome (13) ispričajmo to jedan drugome.' Isti narod u noći bî otkriveno (14) Andriji, [jednome] od apostola, (15-16) da Ivan treba sve zapisati u svoje ime dok svi oni to pregledavaju. I tako, iako se različiti (17) elementi [3a] mogu poučavati u pojedinačnim knjigama Evanđelja, (18) ipak to ne čini nikakvu razliku za vjeru (19) vjernika, budući da je od jednoga suverenog [3b] Duha sve (20) objavljeno u svim [Evanđeljima]: u vezi s (21) rođenjem, u vezi s mukom, u vezi s uskrsnućem, (22) u vezi sa životom s njegovim učenicima, (23) i u vezi s njegovim dvostrukim dolaskom; (24) prvim u poniznosti kada je bio prezren, koji se već dogodio, (25) drugim slavnim u kraljevskoj moći, (26) koji je još u budućnosti.
Kakvo je (27) to onda čudo, ako Ivan tako dosljedno (28) spominje ove određene točke i u svojim Poslanicama, (29) govoreći o sebi: 'Što smo vidjeli svojim očima (30) i čuli svojim ušima i naše ruke (31) opipale, to smo vam napisali? [4] (32) Jer na taj način on izjavljuje da [sebe] smatra ne samo očevicem i slušateljem, (33) nego i piscem svih čudesnih djela Gospodnjih, po njihovu redu. (34) Nadalje, djela svih apostola (35) napisana su u jednoj knjizi. Jer za 'predrsnog Teofila' [5] Luka je sakupio (36) pojedinačne događaje koji su se dogodili u njegovoj prisutnosti, (37) kao što jasno pokazuje izostavljanjem Petrova mučeništva (38) kao i Pavlovog odlaska iz grada [Rima] [5a] (39) kada je putovao u Španjolsku.
Što se tiče Poslanica (40-1) Pavlovih, one same po sebi jasno pokazuju onima koji žele razumjeti, koje su to [poslanice], iz kojeg mjesta ili iz kojeg razloga poslane. (42) Prije svega, Korinćanima, zabranjujući njihove heretičke raskole; (43) zatim, [6] Galaćanima, protiv obrezanja; (44-6) potom je Rimljanima pisao opširnije, objašnjavajući poredak (ili plan) Pisama, a također i da je Krist njihovo načelo (ili glavna tema). [6a] Potrebno je (47) da o njima raspravljamo jednu po jednu, budući da sam blaženi (48) apostol Pavao, slijedeći primjer svoga prethodnika (49-50) Ivana, piše po imenu samo sedmerim crkvama u sljedećem redoslijedu: Korinćanima (51) prvu, Efežanima drugu, Filipljanima treću, (52) Kološanima četvrtu, Galaćanima petu, (53) Solunjanima šestu, Rimljanima (54-5) sedmu. Istina je da on piše još jednom Korinćanima i Solunjanima radi opomene, (56-7) no jasno se prepoznaje da postoji jedna Crkva raširena po cijelom prostranstvu zemlje.
Jer i Ivan u (58) Otkrivenju, iako piše sedmerim crkvama, (59-60) ipak govori svima. [Pavao je također napisao] iz naklonosti i ljubavi jednu Filemonu, jednu Titu, i dvije Timoteju; i one se smatraju svetima (62-3) u ugledu katoličke Crkve za uređenje crkvene discipline. U optjecaju je također [poslanica] (64) Laodicejcima, [6b] [i] druga Aleksandrijcima, [6c] [obje] krivotvorene u Paulovu (65) ime kako bi [promicale] Marcionovo krivi nauk, te nekoliko drugih (66) koje se ne mogu primiti u katoličku Crkvu (67), jer ne priliči da se žuč miješa s medom.
(68) Nadalje, Judina poslanica i dvije gore spomenutog (ili koje nose ime) Ivana ubrajaju se (ili koriste) u katoličkoj [Crkvi]; [7] i [knjiga] Mudrosti, (70) koju su napisali prijatelji [7a] Salomonovi u njegovu čast. (71) Primamo samo otkrivenja Ivanova i Petrova, (72) [7b] iako neki od nas ne žele da se potonje čita u crkvi. (73) Ali Hermas je napisao Pastira (74) vrlo nedavno, [7c] u naše vrijeme, u gradu Rimu, (75) dok je biskup Pio, njegov brat, zauzimao [episkopalnu] stolicu (76) crkve grada Rima. [7d] (77) I stoga bi se ona doista trebala čitati; ali (78) ne može se javno čitati narodu u crkvi niti među (79) Prorocima, čiji je broj potpun, [8] niti među (80) Apostolima, jer je nakon [njihova] vremena. (81) Ali ne prihvaćamo ništa od Arsinoya ili Valentina ili Miltijada, (82) koji su također sastavili (83) novu knjigu psalama za Marciona, (84-5) zajedno s Bazilidom, azijskim utemeljiteljem katafrigijaca [8a] . . .
1 Značenje može biti da je Marko posložio materijal svog Evanđelja po redu koji je naznačio Petar, koji je bio sudionik u pripovijedanim događajima.
2 Čitanje Fragmenta, quasi ut uris studiosum, 'kao, tako reći, onoga koji je revan za (ili učen u) zakonu', tumačeno je i/ili ispravljano na različite načine. Na primjer, Routh je uzeo iuris kao prijevod od του δικαιου, tj. Luka je bio revan za pravednost; Buchanan je zamijenio ut iuris s adiutorem, 'pomoćnik'; Bartlet je pretpostavio da je prevoditelj pročitao νοσου kao νομου (Luka je bio 'učenik bolesti'); Zahn je zamijenio ut iuris s itineris, odnoseći se time na Lukinu spremnost da prati Pavla na njegovim putovanjima; Lietzmann je pretpostavio litteris, tj. Luka je bio dobro upućen kao autor. Harnack
(Sitzungsberichte der königlich Preussischen Akademie der Wissenschaften [1903], str. 213) i Ehrhardt (op. cit.), koji zadržavaju iuris studiosus iz Fragmenta, istaknuli su da bi se u tehničkom jeziku rimskog prava to moglo odnositi na asesora ili pravnog stručnjaka koji je služio u osoblju rimskog dužnosnika. Iako je ovaj naslov bio u optjecaju prije vremena Justinijanova Digesta (objavljenog 533.) i tako bio dostupan prevoditelju Fragmenta, svatko može nagađati koji je grčki izraz predstavljao, pod pretpostavkom, naravno, da je Kanon izvorno sastavljen na grčkom (nažalost, nikakva pomoć nije pružena u David Magie, De Romanorum iuris publici sacrisque vocabulis sollemnibus in Graecum sermonem conversis [Leipzig, 1905]).Značajno je da se čini kako je latinski tekst Fragmenta bio izvor za Kromacija Akvilejskog, koji se u svom komentaru o Mateju (napisanom između 398. i 407.) odnosi na Luku na sljedeći način: Dominum in carne non vidit, sed quia eruditissimus legis erat quippe koji comes Pauli apostoli …
(Vidi Joseph Lemarie, 'Saint Chromace d’Aquilee temoin du Canon de Muratori,' Revue des etudes augustiniennes, xxiv [1978], str. 101-2).3 Ovdje se ex opinione uzima kao ekvivalent za εξ ακοης. Drugi pretpostavljaju ex ordine, što predstavlja καθεξης ('uredan slijed.' Luka i.3).
3a Latinski, principia. M.D.M.
3b Latinski, principali. M.D.M.
4 1 Iv i.1-3.
5 Lk i.3.
5a To jest, grad Rim. Ovaj nedostatak specifičnosti jedan je od pokazatelja da je autor bio Rimljanin. M.D.M.
6 Slovo 'b' u latinskom tekstu ispred 'Galaćanima' može pripadati 'Korinćanima' (προς Κορινθιους Β’).
6a Latinski, principium. M.D.M.
6b Tregelles piše: „Čini se nemogućim pretpostaviti da se ovdje misli na cento izraza iz Pavlovih autentičnih Poslanica, koji se često nalazi u latinskim rukopisima pod imenom Epistola ad Laodicenses. … čini se da je pisac namjeravao Poslanicu Efežanima, koju je Marcion izmijenio i kojoj je dao ovo ime, bilo kao dio svojih izmjena, ili je možda dobio svoj primjerak iz Laodiceje.” (str. 47), M.D.M.
6c Ništa se ne zna o ovdje spomenutoj Poslanici Aleksandrijcima. M.D.M.
7 Može biti, kako su Zahn (Geschichte, ii, 66) i drugi pretpostavili, da je ovdje iz teksta ispala negacija.
7a Tregelles sugerira da je latinski prevoditelj ovog dokumenta zamijenio grčki Philonos „Filon” za philon „prijatelji.” Mnogi su u antičko doba mislili da je takozvanu „Mudrost Salomonovu” zapravo napisao Filon Aleksandrijski. M.D.M.
7b Petrovo otkrivenje opisuje s nekim maštovitim detaljima paklene muke i nebeske blagoslove. Čitalo se s poštovanjem i koristilo za opomenu diljem crkava u rano doba. M.D.M.
7c Hermin Pastir još je jedno djelo naširoko čitano u rano doba. To je vrsta moralne alegorije, poput Bunyanova Pilgrim's Progress, ali impresivnija po tome što tvrdi da prenosi niz božanskih otkrivenja. M.D.M.
7d To bi bio Pio I. biskup Rima od oko 142. do 157. godine po Kr. M.D.M.
8 Možda pisac Fragmenta misli da postoje tri velika Proroka i dvanaest malih Proroka.
8a Nekoliko riječi koje slijede nakon ovoga su nerazumljive, pa fragment praktički ovdje završava. M.D.M. (Engleski prijevod od Brucea M. Metzgera)
Evo još jednog engleskog prijevoda:
[1] . . . Ali on je bio prisutan među njima, i tako je zabilježio [činjenice u svom Evanđelju.]
[2] Treća knjiga Evanđelja [jest ona] po Luki. [3] Luka, „taj” liječnik, [4] nakon Kristova uznesenja, [5] kada ga je Pavao uzeo sa sobom kao suputnika na svom putovanju, [6] [i nakon što je proveo] istraživanje, napisao je u svoje ime, [7] ali ni on nije vidio Gospodina u tijelu, [8] i tako, kako je bio u stanju istražiti, [9] tako i počinje pripovijedati priču [počevši] od Ivanovog rođenja.
[10] Četvrta [knjiga] Evanđelja jest ona od Ivana [jednoga] od učenika. [11] Kada su ga njegovi suučenici i biskupi poticali, rekao je: [12] „Postite zajedno sa mnom danas tri dana [13] i, što bude otkriveno svakome, ispričajmo [to] jedan drugome.” [14] Istog te noći bî otkriveno Andriji, [jednome] od Apostola, da, uz pregled svih njih, Ivan treba sve opisati u svoje ime.
[15] I tako, iako se različiti početci mogu poučavati u odvojenim knjigama Evanđelja, [16] ipak to ne čini nikakvu razliku za vjeru vjernika, [17] budući da je sve u svima [njima] objavljeno od jednoga suverenog Duha, [18] u vezi s [Njegovim] rođenjem, u vezi s [Njegovom] mukom, u vezi s [Njegovim] uskrsnućem, u vezi s Njegovim hodom sa Svojim učenicima, [19] i u vezi s Njegovim dvostrukim dolaskom: prvim u poniznosti kada je bio prezren, koji je bio; drugim u kraljevskoj moći, slavnim, koji će biti.
[20] Kakvo je, stoga, čudo ako Ivan tako dosljedno iznosi određene [stvari] i u svojim Poslanicama, govoreći o sebi: [21] „Što smo vidjeli svojim očima i čuli [svojim] ušima i naše ruke opipale, to smo vam napisali.” [22] Jer tako on izjavljuje da je bio ne samo očevidac i slušatelj, nego i pisac svih čudesnih stvari Gospodnjih po redu.
[23] Djela svih Apostola, međutim, napisana su u jednom svesku. [24] Luka je ukratko opisao za „predrsnog” Teofila određene [stvari] koje su se dogodile u njegovoj prisutnosti, [25] kao što očito prenosi i Petrovu smrt (?) [26] te također Pavlov odlazak iz grada kada je krenuo prema Španjolskoj.
[27] Poslanice Pavlove same po sebi, međutim, pokazuju onima koji žele znati, koje su [to poslanice], iz kojeg mjesta i iz kojeg razloga poslane. [28] Prije svega pisao je Korinćanima, opominjući protiv raskola krivi nauka; [29] nakon toga Galaćanima [opominjući protiv] obrezanja; [30] Rimljanima, međutim, [pisao je] prilično opširno ističući nizom citata iz Pisama da je Krist također njihova glavna tema (?).
[31] Ali potrebno je da imamo raspravu pojedinačno o njima, [32] budući da je sam blaženi Apostol Pavao, oponašajući primjer svoga prethodnika Ivana, pisao samo sedmerim crkvama po imenu [i] u ovom redoslijedu: [33] Prva [Poslanica] Korinćanima, druga Efežanima, treća Filipljanima, četvrta Kološanima, peta Galaćanima, šesta Solunjanima i sedma Rimljanima.
[34] Ali, iako je pisao dvaput Korinćanima i Solunjanima, radi prijekora (?), [35] ipak [je očito da] se jedna Crkva obznanjuje kao raširena po cijeloj zemaljskoj kugli. [36] Jer i Ivan, iako je pisao u Otkrivenju sedmerim crkvama, ipak govori svima njima.
[37] Ali on [je napisao] jedno [pismo] Filemonu i jedno Titu, a dva Timoteju radi naklonosti i ljubavi. [38] U čast Opće Crkve, međutim, ona su posvećena odredbom crkvene discipline.
[39] U optjecaju je također [poslanica] Laodicejcima, i druga Aleksandrijcima, krivotvorene u ime Pavlovo prema Marcionovom krivi nauku. [40] Postoje i mnoge druge koje se ne mogu primiti u Općoj Crkvi, jer se žuč ne može miješati s medom.
[41] Judina poslanica doista i dvije s natpisom „Od Ivana,” prihvaćene su u Općoj [Crkvi]
[42] također i Mudrost Salomonova koju su napisali prijatelji u njegovu čast. [43] Prihvaćamo samo Otkrivenja Ivanova i Petrova, iako neki od us ne žele da se ono čita u Crkvi.
[44] Ali Hermas je sastavio Pastira prilično nedavno u naše vrijeme u gradu Rimu, dok je njegov brat, Pio, biskup, zauzimao [episkopalnu] stolicu grada Rima. [45] I stoga, to bi se doista trebalo čitati, ali se ne može javno objavljivati za narod u Crkvi, [46] niti među Prorocima, budući da je njihov broj potpun, [47] niti među Apostolima jer je nakon njihova vremena (?).
[48] Ali ne prihvaćamo apsolutno ništa od Arsinoya, ili Valentina, ili Metijada (?). [49] Oni također [bivaju odbačeni] koji su sastavili novu knjigu Psalama za Marciona zajedno s Bazilidom i Katafrigijcima iz Azije (?) . . . . (Latinski tekst i engleski prijevod od Therona)