Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Piše John Betts


Protestantski apologet William Webster konačno je odgovorio na članak koji sam napisao 2004. godine, pod naslovom Esdras & The Early Church: A Response to William Webster. Ipak, nažalost, ovaj „odgovor” u suštini predstavlja ponovnu objavu njegovog izvornog materijala koji ne uspijeva potkrijepiti njegove tvrdnje te opetovano pogrešno prikazuje ili ignorira ono što sam napisao u svom članku. U ovoj replici želio bih odgovoriti na specifična pitanja koja je pokrenuo Webster, a koja su upućena meni, zajedno s još nekoliko drugih za koje smatram da su relevantna za ovu stvar.

PITANJE 1: Izvorni izvori i kanoni

U svom odgovoru na moj članak, Webster piše:

“Dok izvori koje Betts navodi… doista navode hebrejske knjige Ezre i Nehemije kao 1. i 2. Ezru, [on] nije pružio [svojim] čitateljima neke ključne informacije. Te informacije se tiču činjenice da oni oci koji odvajaju Ezru od Nehemije u zasebne knjige i označavaju Ezru kao 1. Ezru, a Nehemiju kao 2. Ezru slijede hebrejski kanon. Oni ne slijede ono što ćemo nazvati kanonom Septuaginte, što znači hebrejske knjige Staroga zavjeta s dodatnim knjigama apokrifa.” [1]

Povijest formiranja biblijskog kanona, mišljenja crkvenih otaca i drugih ranih kršćana o statusu deuterokanonskih knjiga, zajedno s većinom drugih srodnih pitanja, nisu bili obrađeni u mom članku niti su nužno presudni za predmetnu stvar. Međutim, iako je rečeno da je to izvan dosega mog članka, nakon pregleda dokaza tih ranih svjedoka izjavio sam sljedeće:

“Sam Webster u svojoj knjizi i u svojim internetskim člancima citira sve ove izvore kao dokaz za takozvani hebrejski starozavjetni kanon.”

Svjedočanstvo koje ovi rani izvori pružaju o tome što označavaju „dvije Ezrine knjige” jest ono što je relevantno [2]. Tamo gdje Webster pokušava odbaciti svjedočanstvo tih ranih izvora ograničavajući praksu samo na one koji su „slijedili hebrejski kanon”, sami izvori govore o tradiciji među kršćanima bez takvih kvalifikacija i, koliko mi je poznat, tradiciji koju nitko u ranoj Crkvi ne osporava. To uključuje i one koje Webster navodi kao one koji su „slijedili prošireni kanon Septuaginte”. Pogledajmo možda dva najvažnija: Origena, zagovornika LXX-a, i sv. Jeronima, zagovornika tzv. hebrejskog kanona [3]. Kao što sam napisao u svom članku:

Suprotno onome što Webster tvrdi, podjela Ezre i Nehemije na dvije zasebne knjige nije potekla od Jeronimove Vulgate u kasnom 4. i ranom 5. stoljeću, već je nastala mnogo ranije. Cijenjeni biblijski učenjak iz ranog 3. stoljeća Origen, više od stotinu godina prije Jeronima, „je poznavao ovaj materijal kao dvije knjige na grčkom”. Čini se da običaj dijeljenja Ezre i Nehemije potječe iz kršćanskih izvora, a ne židovskih, koji su nastavili održavati jedinstvo tih knjiga sve do 15. stoljeća. Kada točno je ovaj običaj nastao među kršćanima nije poznato. I Origen i Jeronim navode ove knjige na takav način kao da je ova podjela Ezre i Nehemije na grčkom bila dugogodišnji običaj, a ne nešto što je poteklo od bilo kojega od njih dvojice. Euzebije u svojoj Crkvenoj povijesti citira Origenov popis kanonskih knjiga „kako su ih Hebreji predali”, gdje Origen piše „Ezra, prvi i drugi u jednom, Ezra, to jest, ‘pomoćnik’”. Jeronim u svom Predgovoru Samuelu i Kraljevima navodi ovu knjigu kao „osmu, Ezru, koja je i sama isto tako podijeljena među Grcima i Latinima u dvije knjige”. Primijetite da Jeronim ne govori ništa o tome da ih sam dijeli niti o izbacivanju 1. (3.) Ezre iz crkvenog kanona. Origen također ne govori ništa slično tome.

Origen je najstariji poznati svjedok činjenice da su kršćani, za razliku od Židova, našu kanonsku knjigu Ezra-Nehemija podijelili u dvije zasebne knjige i nazvali ih 1. i 2. Ezrom. Popis kanona koji je dao potječe od Židova („kako su ih Hebreji predali”), ali Origen također daje imena koja kršćani koriste za knjige Staroga zavjeta, uključujući i način na koji su Ezrine knjige podijeljene. Sveti Jeronim oko sto godina kasnije također svjedočiti o ovoj tradiciji „među Grcima i Latinima” u svom gore spomenutom Predgovoru Samuelu i Kraljevima. U svom Predgovoru Ezri, kojem u vrijeme pisanja svog članka nisam imao pristup, piše:

“Nijednog čovjeka ne bi trebalo uznemiravati to što se moje izdanje sastoji od samo jedne knjige, niti bi se itko trebao radovati snovima koji se nalaze u apokrifnoj trećoj i četvrtoj knjizi. Jer među Hebrejima tekstovi Ezre i Nehemije čine jednu knjigu, a one tekstove koje oni ne koriste i koji se ne tiču dvadeset i četvorice starješina treba u potpunosti odbaciti.” [4]

Dok Webster i dalje tvrdi da je sv. Jeronim „bio odgovoran za odvajanje Ezre i Nehemije kako bi bili označeni kao 1. i 2. Ezra kao zasebne knjige”, iz spisa samoga sveca nalazimo da je učinio upravo suprotno, čineći Websterovu tvrdnju netočnom. Ne osporavam da je Webster vjerojatno u pravu što je sv. Jeronim prvi označio „Ezru A” iz LXX-a kao „3. Ezru”, a Ezrinu apokalipsu kao „4. Ezru” u svojoj Vulgati. To nije sporno, već je sporno to je li sv. Jeronim prvi podijelio knjigu Ezra-Nehemija na 1. i 2. Ezru ili je već postojala tradicija dijeljenja naše kanonske knjige Ezra-Nehemija u dvije knjige i njihova označavanja kao 1. i 2. Ezre u grčkim i latinskim prijevodima prije nego što Webster tvrdi. Kao što sam pokazao, Origen, sv. Jeronim i drugi pružaju svjedočanstvo o činjenici da je ta tradicija jasno postojala i da su je mnogi u Crkvi koristili. Zanimljivo je da se Webster u svom odgovoru proturječi kada priznaje ovu činjenicu:

“[P]ostoje povijesni primjeri drugih otaca u Crkvi prije Hipona/Kartage koji su koristili Septuagintu i koji su odvojili Ezru i Nehemiju u zasebne knjige nazivajući ih redom 1. Ezrom i 2. Ezrom.”

Webster pokušava umanjiti važnost ovoga aludirajući na to da to u ono vrijeme nije bila „dominantna praksa”. Možda je u pravu u tome, ipak ovo ne rješava činjenicu da su se ti izvori pozivali na LXX ili na verzije poput starolatinske u odvajanju Ezre i Nehemije, a je li to bila „dominantna praksa” ili ne, nije relevantno za Websterovo dokazivanje njegove glavne teze.

PITANJE 2: Rani oci i Ezra

Webster piše:

“Ono što Betts ovdje propušta spomenuti jest da su ovi izvori također smatrali 1. Ezru nadahnutim Pismom.”

Ono što Webster ovdje govori jednostavno nije istina. U svom članku napisao sam:

“S obzirom na količinu materijala u 1. (3.) Ezri iz naših kanonskih knjiga unatoč izmjenama, uz priču o trojici tjelohranitelja, nije iznenađujuće da su mnogi rani oci vidjeli ovo apokrifno djelo kao još jednu verziju naše kanonske knjige Ezra-Nehemija.”

Promatrač bi primijetio da sam ovdje u biti rekao ono što Webster tvrdi da „propusti[h] spomenuti”, tj. da su mnogi rani oci vidjeli 1. (3.) Ezru kao „nadahnuto Pismo”. Prilažem važnu ogradu da su mnogi od njih ovo djelo vjerojatno smatrali redakcijom naše kanonske knjige Ezra-Nehemija. Ovo se nimalo ne razlikuje od načina na koji je sv. Augustin gledao na grčku i hebrejsku verziju Knjige o Joni, o čemu piše u svojoj knjizi Božja država 18.44. Za ove rane oce, David A. deSilva bilježi da:

[1 (3) Ezra] čini se da je vršio utjecaj ponajviše zbog zgode koju ne dijeli s Knjigom Ezra-Neemija: natjecanja trojice tjelohranitelja. Zerubbabelov govor o istini, posve očekivano, najčešće je citirani dio knjige: Klement Aleksandrijski (Stromata 1.21), Origen, Ciprian, Euzebije, Atanazije, Ambrozije, Efrem Sirijac, Ivan Zlatousti i Ivan Damaskin svi upućuju na ovaj odlomak ili ga citiraju; Augustin (De civitate Dei 18.36) citira 1 Ezr 3,12Zaista, mnogi svećenici, mnogi leviti i glavari obiteljski i starješine, koji su svojim očima vidjeli temelje prijašnjega Hrama, plakahu iza glasa, a mnogi opet snažno klicahu od radosti., također zbog onoga što se ondje navodi o istini kao najjačoj. Što se tiče autoriteta rane Crkve, čini se da se novim gradivom u 1 Ezri smatralo najkorisnijim; za ostalo su pretpostavljali Knjigu Ezra-Neemija. Dvorska priča se tako zapravo pokazuje kao primarni razlog i za sastavljanje knjige i za njezino očuvanje. [5]

Justin: Kao što je, dakle, obrezanje započelo s Abrahamom, a subota i žrtve i prinosi i blagdani s Mojsijem, te je dokazano da su bili naloženi zbog otvrdnulosti srca vašega naroda, tako je bilo nužno, u skladu s Očevom voljom, da imaju svoj svršetak u Onome koji je rođen od djevice, iz obitelji Abrahamove i plemena Judina, i Davidova; u Kristu, Sinu Božjemu, koji je naviješten kao onaj koji ima doći svemu svijetu, da bude vječni zakon i vječni savez, upravo kako pokazuju prethodno spomenuta proroštva. A mi, koji smo po Njemu pristupili Bogu, nismo primili tjelesno, nego duhovno obrezanje, koje su obdržavali Henok i njemu slični. I primili smo ga kroz krštenje, budući da smo bili grešnici, po Božjem milosrđu; i svi ga ljudi mogu podjednako zadobiti. Ali budući da otajstvo Njegova rođenja sada zahtijeva našu pozornost, govorit ću o tome. Izaija je dakle glede Kristova podrijetla ustvrdio da ga čovjek ne može iskazati, u već navedenim riječima: »Tko će opisati naraštaj njegov? Jer život se njegov oduzima sa zemlje: za prijestupe naroda moga na smrt bi izveden.« Iz 53,8Silom ga se i sudom riješiše; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše. Duh proroštva time je potvrdio da je podrijetlo Onoga koji je imao umrijeti, kako bismo mi, grešni ljudi, Njegovim ranama bili iscijeljeni, bilo takvo da se nije moglo iskazati. Nadalje, kako bi ljudi koji vjeruju u Njega imali spoznaju o načinu na koji je došao na svijet, Duh proroštva po istom je Izaiji unaprijed navijestio kako će se to zbiti:

I progovori Jahve opet Ahazu govoreći: Zatraži sebi znak od Jahve, Boga svoga, u dubini ili u visini. A Ahaz reče: Neću tražiti niti ću iskušavati Jahvu. I reče Izaija: Slušajte dakle, dome Davidov! Zar vam je malo ljudima dosađivati, pa i Bogu mome dosađujete? Zato će vam sam Gospodin dati znak. Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel. Maslac i med jest će dok ne nauči odbacivati zlo i birati dobro; jer prije nego što dijete nauči odbacivati zlo i birati dobro, zemlja pred čija dva kralja strepiš bit će napuštena. Ali navalit će Jahve na te, na tvoj narod i na dom tvoga oca dane kakvih nije bilo otkako se Efrajim odvojio od Jude, kralja asirskoga.

Sada je svima očito da u Abrahamovu rodu po tijelu nitko nije rođen od djevice, niti se kaže da je rođen [od djevice], osim ovoga našeg Krista. No budući da se vi i vaši učitelji usuđujete tvrditi kako u Izaijinu proroštvu ne stoji: »Evo, djevica će začeti«, nego: »Evo, mlada žena će začeti i roditi sina«; te [budući da] tumačite proroštvo kao da [se odnosi] na Ezekiju, koji je bio vaš kralj, nastojat ću ukratko raspraviti ovu točku nasuprot vama i pokazati da se to odnosi na Onoga koga mi priznajemo kao Krista.

Poglavlje 44. Židovi si uzalud obećavaju spasenje koje se ne može postići osim po Kristu

Justin: Jer tako ću se, što se vas tiče, u svakom pogledu pokazati nedužnim ako se usrdno trudim uvjeriti vas iznoseći dokaze. Ali ako ostanete otvrdnula srca ili slabi u [donošenju] odluke zbog smrti, koja je sudbina kršćana, te ne budete htjeli pristati uz istinu, sami ćete se pokazati začetnicima vlastitih [zala]. I sami sebe obmanjujete umišljajući da ćete, zato što ste sjeme Abrahamovo po tijelu, u punini baštiniti dobra za koja je najavljeno da će ih Bog podijeliti po Kristu. Jer nitko, pa čak ni od njih, nema čemu se nadati, osim onih koji su u svom umu suobličeni Abrahamovoj vjeri i koji su prepoznali sva otajstva: jer velim da su vam neke zapovijedi bile dane s obzirom na štovanje Boga i vršenje pravednosti; ali neke zapovijedi i čini bili su isto tako spomenuti s obzirom na otajstvo Kristovo, zbog otvrdnulosti srca vašega naroda. A da je to tako, Bog obznanjuje u Ezekielu [kad] o tome reče: »Kad bi Noa, Jakov i Daniel zatražili sinove ili kćeri, ne bi im se uslišala molba.« Ez 14,20a u njoj preostanu samo ona tri čovjeka, Noa, Daniel i Job, života mi moga - riječ je Jahve Gospoda - oni neće spasiti ni sinova ni kćeri nego samo sebe svojom pravednošću.” A u Izaiji o toj istoj stvari reče ovako: »Reče Gospodin Bog: Izići će i vidjeti trupla ljudi koji su se odmetnuli od mene. Jer crv njihov neće uginuti i oganj se njihov neće ugasiti, i bit će na gadost svakom tijelu.« Iz 66,24Izlazeći, gledat ću trupla ljudi koji se od mene odmetnuše: crv njihov neće umrijeti i njihov se oganj neće ugasiti - bit će na gadost svim ljudima. Stoga vam dolikuje iskorijeniti tu nadu iz svojih duša i požuriti spoznati na koji će način oproštenje grijeha i nada u baštinjenje obećanih dobara biti vaši. A nema drugoga [puta] doli ovoga, upoznati ovoga Krista, oprati se na izvoru o kojem govori Izaija za oproštenje grijeha; a uostalom, živjeti bezgrešnim životom.

Poglavlje 45. Oni koji su bili pravedni prije i pod Zakonom bit će spašeni po Kristu

Trifun: Ako se čini da prekidam ove stvari, za koje veliš da se moraju istražiti, pitanje koje namjeravam postaviti ipak je hitno. Dopusti mi najprije.

Justin: Pitaj što god želiš, kako ti padne na pamet; a ja ću nastojati, nakon pitanja i odgovora, nastaviti i dovršiti izlaganje.

Trifun: Reci mi dakle, hoće li oni koji su živjeli po Zakonu danom po Mojsiju živjeti na isti način s Jakovom, Henokom i Noom u uskrsnuću mrtvih, ili ne?

Justin: Kada sam, gospodine, naveo riječi koje je izgovorio Ezekiel, da »čak i kad bi Noa, Daniel i Jakov zatražili sinove i kćeri, ne bi im se molba uslišala«, nego da će se svatko, to jest, spasiti svojom vlastitom pravednošću, rekao sam također da će se oni koji su svoj život uredili po Mojsijevu zakonu na sličan način spasiti. Jer ono što je u Mojsijevu zakonu po naravi dobro, pobožno i pravedno, i propisano je da čine oni koji mu se pokoravaju; i ono što je bilo određeno da se vrši zbog otvrdnulosti srca naroda; bilo je na sličan način zabilježeno i činjeno također od onih koji su bili pod Zakonom. Budući da su oni koji su činili ono što je općenito, naravno i vječno dobro ugodni Bogu, oni će biti spašeni po ovom Kristu u uskrsnuću jednako s onim pravednicima koji su bili prije njih, naime Noom, Henokom i Jakovom, i ma tko drugi bio, zajedno s onima koji su upoznali ovoga Krista, Sina Božjega, koji bijaše prije jutarnje zvijezde i mjeseca, te je pristao utjeloviti se i roditi od ove djevice iz Davidove obitelji, kako bi se ovim rasporedom spasenja uništila zmija koja je sagriješila od početka, i anđeli njoj slični, te kako bi smrt bila prezrena i zauvijek nestala, o drugom dolasku samoga Krista, za one koji vjeruju u Njega i žive Bogu ugodno, i kako je više ne bi bilo: kada jedni budu poslani da budu bez prestanka kažnjavani na sudu i osudi ognja; dok će drugi postojati bez trpljenja, bez raspadljivosti i bez žalosti, i u besmrtnosti.

Poglavlje 46. Trifun pita hoće li čovjek koji obdržava Zakon čak i sada biti spašen. Justin dokazuje da to ništa ne pridonosi pravednosti

Četrnaest dubia posljednje opće kongregacije predano je svim ocima 29. ožujka, no Del Monte, koji je još jednompredsjedao 1. travnja, nije se strogo držao tada donesene odluke o glasovanju jednostavnim Da ili Ne, već je dopustio daljnje rasprave, premda što kraće, o samom predmetu. Zapravo, one su bile potaknute samim sročeni tekstom dubia. Pojedinačna pitanja u vezi s kanonom Svetog pisma (2-5, 12) nisu stvarala nikakve ozbiljne poteškoće, na primjer, ne bi li se mogao izuzeti dulji završetak Marka, Lk 22,43A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. f., Iv 8,1-11A Isus se uputi na Maslinsku goru.; treba li, radi provjere, navesti broj poglavlja svake pojedine knjige; treba li izričito odbaciti ili prešutjeti apokvife koji se obično nalaze u izdanjima Vulgate, naime 3. i 4. Ezru te Makabejce; treba li knjiga Psalama nositi Davidovo ime kao autora. [9]

Znači li to da bi se 1. (3.) Ezra mogla u neko buduće vrijeme pridodati kanonu? Iako sam laik, čini se da je to nemoguće, pri čemu se Webster i ja u nekoj mjeri slažemo. Ipak, o tome su teoretski raspravljali neki katolički teolozi, bez jasnih odgovora. Kako primjećuje A. E. Breen:

Knjiga [1. (3.) Ezra] nije u potpunosti odbačena od strane Crkve na Tridentskom saboru i ona dopušta njezino čitanje. Ne bi bilo nikakvih poteškoća u odobravanju njezinih dijelova u kojima se slaže s prethodno spomenutim kanonskim knjigama, ali postoje unutarnji nedostatci u njenim izvornim poglavljima u pogledu nauka, što će joj vjerojatno zauvijek onemogućiti ulazak u status kanonskih knjiga. [10]

Konačno, moram napomenuti da postoji jedna stavka koju je Webster citirao iz mog članka, a koju sam propustio u uredničkoj obradi. Napisao sam da je „odredba o kanonu koju je donio Trident namjerno trebala biti ista kao i ona iz Kartage stoljećima ranije“dok sam zapravo htio reći da je riječ o Ekumenskom saboru u Firenci i da tridentski oci nisu vidjeli nikakvu razliku između svog kanona i onog kartageškog. [11]

5. PITANJE: Pape i Ezra

Dok to čini u svojoj knjizi, Webster ponovlja svoju zapanjujuću tvrdnju u dijelu svog odgovora upućenom Garyju Michuti da su različite pape sve do barem 5. stoljeća držale apokrifnu Ezru dijelom kanona Svetog pisma:

[K]ada je Sabor u Kartagi dao svoj popis kanonskih knjiga za Stari zavjet, slijedio je prijevod Septuaginte. Pozivajući se na Prvu i Drugu Ezru, mislio je na Prvu i Drugu Ezru iz Septuaginte. I kada je Kartaga poslala ove odredbe u Rim na potvrdu, upravo su te knjige potvrđene kao kanonske. Inocent I. je to potvrdio u svom pismu Eksuperiju, a one su kasnije uvrštene u odredbe papa Gelazija i Hormisde… Ovo je u suprotnosti s odredbom koju je donio Trident, a koji je slijedio Jeronima pripisujući Prvu i Drugu Ezru kanonskim hebrejskim knjigama Ezre i Nehemije. Stoga je Trident proglasio nekanonskim ono što su Sabor u Kartagi i rimski biskupi u četvrtom, petom i šestom stoljeću proglasili kanonskim.

Na ovu apsurdnu Websterovu tvrdnju osvrnuo sam se u svom članku:

Webster dalje tvrdi da su papa Inocent I. u svom Pismu Eksuperiju [28], kao i pape Gelazije I. (492., 496. po. Kr.) i Hormisda (514., 523. po. Kr.) [29], svi „bili u suprotnosti“ s Tridentom ‘prihvaćajući’ apokrifnu Ezru za koju se pretpostavlja da je prihvaćena u Hiponu i Kartagi. Nema nikakve osnove, osim čistog puste želje, da Webster iznosi takvu tvrdnju.

Citirane bilješke iz mog članka:

[28]

„Kratak dodatak pokazuje koje se knjige uistinu primaju u kanon. To su tražene stavke o kojima ste željeli biti usmeno obaviješteni: Mojsijevih pet knjiga, to jest Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi, Ponovljeni zakon, te Jošua, Sudaca jedna knjiga, Kraljeva četiri knjige, a također i Ruta, Proroka šesnaest knjiga, Salamonovih pet knjiga, Psalmi. Isto tako od povijesnih knjiga, Job jedna knjiga, Tobija jedna, Estera jedna, Judita jedna, Makabejaca dvije, Ezrine dvije, Ljetopisa dvije knjige…“

Pismo pape Inocenta I. Eksuperiju, prijevod iz djela [The Sources of Catholic Dogma (Herder & Co., 1954), Henry] Denzinger, str. 42.

Valja primijetiti da je Inocent napisao ovo pismo 405. godine po. Kr., iste godine kada je Jeronimov prijevod Vulgate dovršen i godinu dana prije potonjeg Pisma protiv Vigilantija u kojemu tvrdi da Crkva ne prima 1. (3.) Ezru. Inocent ne poduzima nikakav korak kako bi ispravio Jeronima, niti postoji ikakav dokaz da je papa prigrlio Jeronimovu navodnu novotariju umjesto navodne tradicionalne u vezi s 1. (3.) Ezrom [pod čime se podrazumijeva apokrifna Ezra kao „1. Ezra“a Ezra-Nehemija kao „2. Ezra“].

[29] [The Old Testament Canon And The Apocrypha (Christian Resources, 2001), William Webster] str. 116-117 donosi latinski tekst iz Migneova izdanja o latinskim ocima. U bilješci 110 [Websterove knjige], nalazimo iz PL 59:157 da Gelazije I. navodi „Esdrae liber unus“odnosno „Ezra jedna knjiga“. Webster iz toga nekako pretpostavlja da je Gelazije imao na umu apokrifnu Ezru. Ipak, nigdje ne navodi primjere 1. (3.) Ezre navedene same po sebi u kanonu u to vrijeme, niti da je „Esdrae liber unus“ ikada značio 1. (3.) Ezru i Ezru-Nehemiju spojene zajedno. Svi svjedoci koje smo vidjeli da navode Ezru kao jednu knjigu u svom kanonu govore o Ezri-Nehemiji, a ne o 1. (3.) Ezri. Štoviše, popis pape iz kasnog 5. stoljeća, prije čijeg je vremena Vulgata već odavno bila primljena i naširoko poznata, pomalo kasni za donošenje pretpostavki kakve Webster iznosi bez dodatnih dokaza. U bilješci 111 [Websterove knjige], nalazimo iz PL 62:540 da Hormisda I. navodi „Esdrae libri II“odnosno „Ezra dvije knjige“. Opet, ovaj pontifikat s početka 6. stoljeća uslijedio je dugo nakon što je Vulgata bila primljena i naširoko poznata. Već smo vidjeli da su Ezra i Nehemija bili poznati u grčkom kao „1. Ezra“ i „2. Ezra“tako da Websterova pretpostavka ovdje nije dovoljan dokaz za iznošenje ove tvrdnje.

Webster ignorira moje osporavanje i u svom odgovoru nastavlja iznositi svoju potpuno ničim potkrijepljenu tvrdnju. Čak i ako se pretpostavi da su Hipon i Kartaga držali „dvije knjige Ezre“ upravo onako kako Webster tvrdi, to ne govori ništa o tome kako su pape gledale na to pitanje ili tumačile kanone s tih mjesnih sabora. Pitam čitatelja, kako je Webster dokazao svoju tvrdnju? On ponovno skače do nerazumnih zaključaka temeljenih na pretpostavci, a ne na dokazima koji se mogu pokazati iz bilo kojeg izvornog izvora koje citira.

ZAKLJUČAK

Iako je Websterova teza intrigantna mogućnost, ona propušta sagledati sve poznate dokaze o toj temi i tek treba biti dokazana. Moje objašnjenje možda jest, a možda i nije točno, ali iako vjerujem da je razumnije, to zapravo nije ni važno jer teret dokazivanja leži na Websteru, a ne na meni u ovom slučaju. Kako sam zaključio u svom članku:

Znamo da su „1 Ezra” i „2 Ezra” pronađeni u većim kodeksima LXX-a kao apokrifna Ezra i Ezra-Nehemija, također bili poznati pod istim imenima kao Ezra i Nehemija u drugim izvorima. To nam ne daje nikakva razloga za sumnju da su sinode u Hiponu i Kartagi, kada su govorile o „dvjema knjigama Ezdre”, mislile na bilo koje druge knjige osim na Ezru-Nehemiju. Vidjeli smo kako je otačkim crkvenim piscima bilo uobičajeno citirati 1. (3.) Ezru, ponajviše zbog njezine priče o trojici tjelohranitelja, te da se ona smatrala alternativnom verzijom kanonske Ezdre-Nehemije. Konačno, vidjeli smo kako je Websterov „svjedok”, sv. Augustin, bio sasvim upoznat s radom sv. Jeronima te se, iako se u nekim slučajevima s njim slagao, u drugima nije ustručavao pokarati sv. Jeronima kada se s njim nije slagao. Od sinode u Hiponu do Tridentskog sabora postojalo je neprekidno slaženje o tomu koje su knjige bile „dvije knjige Ezdre” [bez ikakvih uvjerljivih dokaza koji bi pokazivali proturječje između dviju strana]. Kroz sve to nismo vidjeli ni jedan jedini glas podignut u prosvjed protiv navodnih novotarija sv. Jeronima u pogledu građe o Ezdri niti ijedan glas podignut u obranu kanoničnosti apokrifne 1. (3.) Ezdre. Sve što smo čuli jest nepogrešiv zvuk tišine... Da bi se Websterovoj tvrdnji dalo ikakvo povjerenje, ovo je prigovor s kojim će se morati suočiti. Sasvim je razumno i logično očekivati ovdje nešto više od tišine, dok je vrlo nerazumno to ignorirati.

John Betts
katolički apologet
7. svibnja 2007.


BILJEŠKE

[1] U svom odgovoru Webster je sažeto iznio ono što smatra „srži” moga članka te prilaže moje komentare katoličkog apologeta Arta Sippa s raspravne ploče Envoy, koji je možda neizravno aludirao na moje pisanje dok je davao ove primjedbe. Budući da nisam citirao Sippa niti se oslanjao na njegov rad za svoj članak, što god on mogao reći o ovom pitanju ovdje nije relevantno.

[2] Ovo potječe s Trećeg kartaginskog sabora iz 397. godine po Kr. (isticanje moje):

„Kanal 36 (ili pak 47). [Odlučeno je] da se u crkvi pod imenom Božjih pisama ne čita ništa osim kanonskih Pisama. A kanonska su Pisma: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi, Ponovljeni zakon, Jošua, Suci, Ruta, četiri knjige Kraljeva, dvije knjige Ljetopisa, Job, Psalterij Davidov, pet knjiga Salomonovih, dvanaest knjiga Proroka, Izaija, Jeremija, Daniel, Ezekiel, Tobija, Judita, Esteri, dvije knjige Ezrine, dvije knjige o Makabejcima... Tako je [odlučeno] da se prekomorska Crkva može konzultirati u vezi s potvrdom toga kanona; također da je dopušteno čitati muke mučenika kada se slave njihovi godovi.” Henry Denzinger, The Sources of Catholic Dogma (Herder & Co., 1954), str. 39-40.

U svom izvornom članku na kanonski sam materijal uglavnom upućivao kao na „Ezru-Nehemiju”, ali također i kao na „kanonsku Ezru”. Apokrifnu Ezru nazivao sam „1. (3.) Ezrom”, pri čemu je prvi broj oznaka iz velikih Septuagintinih kodeksa, a drugi iz Vulgate. Ponekad sam taj materijal nazivao i „apokrifnom Ezrom”.

[3] Kako je istaknuto u mom članku:

Iako je temeljitija rasprava o ovome izvan dosega ovog članka, zastupam gledište R. Timothyja McLaya da nije postojao hebrejski kanon „tijekom razdoblja rane Crkve” te da je točniji naziv „hebrejsko-židovska Pisma”. McLay također tvrdi da nije postojao ni utvrđeni kanon Septuaginte te da je točniji naziv „grčko-židovska Pisma”, no kako bih izbjegao zabunu, u ovom ću članku koristiti poznatije izraze „hebrejski kanon” i „Septuaginta”. Vidi McLayevo izvrsno djelo The Use of the Septuagint in New Testament Research (Eerdmans Publishing, 2003), str. 7-9.

[4] Prijevod pronađen na mrežnoj stranici http://tertullian.org/fathers/jerome_preface_ezra.htm

[5] Introducing the Apocrypha (Baker Academic, 2002), David A. deSilva, str. 284.

[6] Vidi Augustine and the Bible (University of Notre Dame Press, 1999), Pamela Bright, str. 42. i 50.

[7] U svom sam članku citirao sljedeće iz djela Augustine and the Bible, str. 46-47:

U posljednjem odjeljku Države Božje, počevši od 18. knjige, Augustin širi svoj stav i iznenađeni čitamo u vezi s prorokom Jonom: „Ali prigovara li tko načinu na koji sam saznao što je prorok Jona rekao građanima Ninive? Je li to 'za tri dana bit će Niniva razorena' ili za 'četrdeset dana'? Tko ne vidi da prorok nije mogao reći oboje u isto vrijeme kada je poslan navijestiti gradu neizbježnu propast? Ako se razorenje dogodi u roku od tri dana, to nije četrdeset dana, a ako je bilo četrdeset dana, onda zasigurno nije bilo tri. Ako me stoga netko pita što mislim o tome što je Jona rekao, mišljenja sam da je ono što se čita u hebrejskom: 'Za četrdeset dana Niniva će biti razorena'. Septuaginta, nastala mnogo kasnije, mogla je reći nešto drugo, ponavljajući pri tom temu i slažući se s njom, ali s druge perspektive prema istom i jedinom smislu. Čitatelj je na taj način bio pozvan, ne umanjujući vrijednost nijednog od dvaju autoriteta, da se uzdigne iznad priče kako bi potražio zbilju koju sama priča znači.” Augustin pokazuje da je to sam Krist i po četrdeset i po tri dana. Sve se to događa, nastavlja on: „Kao da je Septuaginta, proroci koliko i prevoditelji, htjela upozoriti čitatelja, posve zaokupljenog slijedom događaja, iz njegove obamrlosti i pozivajući ga da pomno istraži dubinu proroštva, ponudila mu na neki način ovaj jezik: 'Potražite četrdeset dana čak i one koje ćete naći u tri; Prve ćete naći u njegovu Uzašašću, druge u njegovu uskrsnuću'. Bilo je stoga s velikom prikladnošću da se Krist mogao navjestiti u ta dva broja, jednom od proroka Jone, a drugome iz proroštva sedamdesetorice tumača koje je obznanio jedinstveni i isti Duh Sveti.” (Država Božja 18.44)

[8] Augustine and the Bible, str. 47.

[9] A History of the Council of Trent, Vol. II (Thomas Nelson & Sons, Ltd., 1961. engleski prijevod dom Ernesta Grafa), Henry Jedin, str. 81.

[10] A General Introduction to Holy Scripture (pretisak izdanja iz 1908. koji izdaje Roman Catholic Books) A.E. Breen, str. 609.

[11] Za više informacija o ovome i izvrstan pregled postupaka Ekrumenskog tridentskog sabora o biblijskom kanonu i apostolskoj tradiciji, toplo preporučujem Jedinovo djelo A History of the Council of Trent, Vol. II, str. 52-98.

Dodatno čitanje

Esdras & The Early Church: A Response to William Webster