Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 7. siječnja

O časnom ocu Ludoviku Blosiju, opatu u Liessiesu u Belgiji

DE VEN. PATRE LUDOVICO BLOSIO ABBATE LÆTIENSI IN BELGIO

Sadržaj (25)
  1. § 1. Zašto je ovdje objavljen životopis Ljudevita Blozija.
  2. § II. Blozijevi spisi, iz Prolegomena liessienskih redovnika.
  3. Piščev predgovor.
  4. Odgoj. Boravak kod kneza Karla. Poziv u redovništvo.
  5. Biva uzet za koadjutora svoga opata Egidija Gippa.
  6. Primjerom svijetli svojima.
  7. Učestalost svetoga čitanja.
  8. Molitva i iz nje potekle asketske knjižice.
  9. Poglavlje XVIII.
  10. Poticaji dani monasima u Liessiesu.
  11. Održavanje i proširenje samostanskih zgrada.
  12. Svete stvari i časti Boga i svetaca umnožene. Moći ukrašene.
  13. Mir duše, blagost, ljubav.
  14. Poglavlje XXIII.
  15. Čistoća i urednost.
  16. Poglavlje XXIV.
  17. Poglavlje xxvi.
  18. Revnost protiv nadolazećih hereza i mana.
  19. Poglavlje xxvii.
  20. Posljednja bolest.
  21. Poglavlje xxviii.
  22. Smrt i ukop.
  23. Ispunjen je
  24. Kao rijeka
  25. Podupro je svoj

§ 1. Zašto je ovdje objavljen životopis Ljudevita Blozija.

Premda sam ovdje odlučio objaviti samo djela onih svetaca čija je svetost potvrđena javnom vlašću Crkve i posvećena oltarima, ili proslavljena drevnom pobožnošću naroda; ipak časnoga muža gospodina Ljudevita Blozija, doduše još bez ikakva javnog štovanja, ali nadaleko slavna po pohvali najnevinijega života, na ovome mjestu nisam mogao niti smio mimoići, da ne bih bio optužen za nezahvalnost: budući da je Blozije i našu Družbu u samim njezinim povojima njegovao dobrostivom zaštitom, a i naklonost njegovih nasljednika prema našem Redu ostala je dosad jednaka; osobito pak Antuna Winghiusa, četvrtoga opata u Liessiesu nakon Blozija, o kojemu je opširno bilo riječi u Predgovoru; k tomu je dolazilo i to što sam, budući da je posvuda nastao neizmjeran plod Blozijevih noćnih bdjenja i spisa, smatrao da će čitateljima biti drago upoznati i običaje i život onoga čije se knjige tako odobravaju.

2 Ovaj je životopis pak iz arhiva samostana u Liessiesu te drugih isprava i vjerodostojnih svjedoka sastavio netko iz Reda sv. Benedikta, doktor svete teologije. Ali kada ga je ponudio redovnicima u Liessiesu, prije nego što je bio izdan na svjetlo, oni, a osobito opat Winghius (budući da je bio najoštrijega suda), na različite su načine izmijenili redoslijed pripovijedanih događaja i stil, tako da se već mogao činiti drugim životopisom: zbog toga se i samomu onomu prijašnjem autoru, i redovnicima u Liessiesu, i nama, i drugim prijateljima činilo da njegovo ime valja prešutjeti.

3 Taj je životopis najprije izdan s Blozijevim djelima, koja su godine 1632. redovnici u Liessiesu, osvijetljena svojim učenim bilješkama i raspoređena novim redom, dali otmjeno tiskati, s najopsežnijim odobrenjem triju plemenitih sveučilišta: u Kölnu, Ingolstadtu i Douaiju. Dodali su veoma mnoge pohvale slavnih i učenošću glasovitih ljudi o Blozijevu životu i spisima, koje ovdje izostavljamo: zatim različite uvodne rasprave o Blozijevim dopunjenim i urešenim djelima; od kojih smo treći članak, koji sadrži kronološki popis istih djela, prepisali ovamo, budući da se čini da pripada i životopisu. Dvije godine poslije naš je Stjepan Binet na francuskom izdao knjigu o glavnim utemeljiteljima redovničkih redova, čije se slike vide u koru crkve u Liessiesu, te među njima spominje i Blozija, ne kao začetnika novoga reda, nego kao obnovitelja drevnoga samostana; i u posveti izjavljuje da je u Liessiesu vidio tri vrste svetaca: mrtve u relikvijama, naslikane na slikama i žive, naime same redovnike i opata Winghiusa; ipak su mu oni sami zabranili da ih hvali. Ali nije mogao baš ništa ne reći, pa i kad bi šutio on i ostali pisci, govorile bi okolne šume i brežuljci, koji kao da zbog njihove svetosti na neki način kliču, poput onih arapskih hridi pri prolasku sinova Božjih.

§ II. Blozijevi spisi, iz Prolegomena liessienskih redovnika.

Vjerovali smo da čitatelju neće biti neugodno ako na ovome mjestu unaprijed iznesemo sam vremenski redoslijed i takoreći godine rođenja Blozijevih spisa. To smo učinili tim radije što naš Jakov Frojus (koji je prvi izdao sva Blozijeva djela sabrana u jednom svesku), premda smatra da je slijedio isti redoslijed (kao što se može vidjeti u njegovu Predgovoru), ipak ga nije u svemu postigao, što je očito barem kod djela Conclave animæ fidelis, kojemu je dodijelio mjesto daleko prije djela Psychagogia; dok sam Blozije u poslanici koja se nalazi pri kraju djela Conclave savjetuje onomu komu piše da uzme u ruke djelo Psychagogia, za koje kaže da ga je prijašnjih godina sabrao iz svetih Augustina i Grgura.

5 I premda je Blozije najprije od svega u svojoj mladosti s grčkoga jezika sv. Ivana Zlatoustoga na latinski preveo djelo Comparatio Regis et Monachi, mi ćemo ipak (budući da toga djelca nije bio toliko pisac koliko prevoditelj) s Arnoldom Wionom, Antunom Possevinom i drugima kao prvi njegov plod ili djelo ubrojiti Speculum Monachorum, koje je Blozije izdao pod imenom opata Dakrijana (koji nije nitko drugi doli Blozije, kako se u VI. i VII. članku istih Prolegomena dokazuje čvrstim razlozima), a tiskao ga je Bartolomej Gravius u Leuvenu u kvartu godine 1538., koja je bila otprilike osma godina njegove opatske uprave. Isto je djelo Speculum po drugi put dao pretiskati kod istoga Graviusa godine 1549. u oktavu te je pod istim imenom Dakrijana dodao poslanicu Epistola duodecim Documentorum s kratkim dodacima uz pojedine pouke; te je dodatke poslije proširio i ponovno priključio istim poukama u djelu Enchiridion parvulorum, stavivši povrh toga na početak kratak predgovor kojega nema u drugom izdanju djela Speculum; a i same pouke s ponešto izmijenjenim riječima drukčije izgledaju u jednom negoli u drugom izdanju. Ovomu je drugom izdanju priključio ritmički pozdrav Isusu i Mariji, a ispred njega je stavljena carska povlastica dana godine 1538., u kojoj se kaže da je taj Speculum pregledao i dopustio Ruard Tapper, kancelar leuvenskoga sveučilišta.

6 Djelo Canon vitæ spiritualis napisao je godine 1539., kao što se vidi i u njegovu predgovoru kardinalu Quiñonesu. Isti je Canon, dodavši Epitome Vitæ Christi iz četiriju evanđelja, Cimeliarchion piarum precularum, Medulla Psalmodiæ i kratak časoslov o Isusu i Mariji, ponovno izdao (ali pod naslovom Paradisus animæ fidelis) godine 1540. kod Vilima Montanusa u Antwerpenu u oktavu, uz odobrenje Ruarda Tappera i drugih teologa. Zasebno je zatim Canon vitæ spiritualis, proširen i dotjeran, izašao godine 1549. u oktavu u Leuvenu kod Graviusa, s dodanim na kraju djelom Jubilus amantis animæ. Ovomu je izdanju na početak stavljena druga carska povlastica iz godine 1547., u kojoj se kaže da je isti Ruard Tapper pregledao i odobrio kako taj Canon, tako i sljedeće četiri knjižice, naime Cimeliarchion, Enchiridion, Psychagogia i Collyrium. Ovo je izdanje djela Canon ponovio u duodecimu Wolfgang Eder u Ingolstadtu godine 1585. te dodao Endologiæ, Preces i Meditationes prilagođene za sedam dana u tjednu.

7 Djelo Cimeliarchion, veoma različito od prijašnjega, Blozije je izdao na svjetlo kod tiskara Graviusa godine 1549. u oktavu. Izbacivši naime u drugu knjigu, koju je poslije napisao i naslovio Piæ Preculæ, većinu endologija iz prvoga izdanja, zamijenio ih je drugim novim endologijama i pobožnim molitvama, a pri kraju je prije molitve Isusu umetnuo CXVIII. psalam, podijeljen u 22 osmerostiha, kao u XXII, kako kaže, kratka psalma; premda smo ga mi u našem izdanju, slijedeći Jakova Frojusa, kao dovoljno poznatoga izostavili, ipak smo čitatelju htjeli iznijeti natpis koji je Blozije stavio ispred psalma, jer je pobožan i trebaju ga ozbiljno promisliti oni koji taj psalam toliko puta mole u božanskom časoslovu. On glasi ovako: „Psalmodija čudesne slatkoće i čudesne kreposti, u čijim gotovo pojedinim retcima vjerna duša s ljubavlju upravlja svoje riječi Bogu i s njime vodi ugodan razgovor po zakonu, zapovijedima, odredbama, svjedočanstvima, putovima, opravdanjima, sudovima, riječima i sličnim izrazima koji se u samoj psalmodiji često ponavljaju, kako bi se razumio zakon ljubavi i ljubazna volja Božja.” Na kraju ovoga tako obnovljenoga djela Cimeliarchion pisac govori ovako: „Ovdje stavljamo kraj djelu Cimeliarchion Precularum piarum. Odlučili smo naime, ako Bog dopusti, uskoro napisati Enchiridion parvulorum, na čijem ćemo kraju također dodati neke molitve i doksologije.”

8 Djelo Enchiridion parvulorum ostvario je i objavio iste one godine 1549., koje je i obećao, kod Graviusa u oktavu, u dvije knjige: od kojih prva sadrži Epistola XII Documentorum pod imenom Dakrijana, s ponešto izmijenjenim riječima u odnosu na prvo izdanje, s veoma bogatim i najpobožnijim dodacima, a druga se ponajviše bavi pripravom za sretnu smrt. Ovomu je izdanju Blozije na kraju dodao ovaj zaključak djelca: „Tko se usrdnije naslađuje revnošću molitve i hvaljenja Boga, ako mu ovo nije dovoljno, ima cijeli Davidov psaltir, ima i druge izvrsne molitve i doksologije koje su sastavili oci. U njima će se moći zadržavati prema milosti koja mu je s neba udijeljena. I mi smo nedavno izdali Cimeliarchion piarum precularum, na čijem smo kraju stavili jednu molitvu Isusu osobito korisnu onima koji teže za napretkom u krepostima, a njoj smo priključili drugu koja sadrži svagdanje preporuke.” Budući da je taj zaključak pisac u kasnijim izdanjima uklonio te ga nema u Frojusovu izdanju i onima koja su slijedila, prosudili smo da ga ne treba vraćati u tekst.

9 Iste je godine 1549. izašla Psychagogia, sabrana iz svetih otaca, a tiskao ju je Bartolomej Gravius u Leuvenu u oktavu; nju je poslije u duodecimu tiskala udovica Martina Nutiusa godine 1560.

10 Djelo Collyrium hæreticorum Blozije je objavio malo poslije, a tiskao ga je Gravius godine 1549. u oktavu; u njegovu kratkom predgovoru nabraja nekoliko knjižica koje je izdao, ovim riječima: „Izdali smo pak ovo: u mladosti smo s grčkoga preveli knjižicu sv. Ivana Zlatoustoga u kojoj se kralj uspoređuje s pravim monahom. Poslije smo u različita vremena napisali Canon vitæ spiritualis, Cimeliarchion precularum, Enchiridion parvulorum, Psychagogia sabranu iz preblaženih prvosvećenika Augustina i Grgura, te naposljetku ovaj Collyrium. Žarko želimo da ova naša neuglađena i neukrašena djelca budu na vječnu slavu Božju, te ih rado podlažemo sudu Apostolske Crkve i ispravku pravovjernih otaca.”

11 Djelu Collyrium tada je bila priključena Comparatio Regis et Monachi, koju je s grčkoga jezika sv. Ivana Zlatoustoga na latinski preveo gospodin Blozije kao mladić godine 1527., poučen u književnosti od Nikole Clenardusa, vrsnoga poznavatelja grčkoga jezika. Posvetio ju je plemenitom mladiću Ivanu Molembasiusu, s kojim je odrastao tijekom školovanja. O tom djelu Collyrium (kao i o drugim raspravama o vjerskim prijeporima koje je Blozije sretno i snažno obradio) čitatelj će naći naše zapažanje uz deseti odsjek, koji je naslovljen Defensio fidei.

12 Djelo Sacellum animæ fidelis ugledalo je svjetlo dana oko godine Kristove 1549. Obuhvaća pak Tabella spiritualis, Piæ Preculæ, prenesene ovamo iz prvoga izdanja djela Cimeliarchion (kao što smo gore rekli), Endologiæ Isusu i Mariji, doista zlatne izreke nekih otaca i Medulla Psalmodiæ. Tu Medulla Psalmodiæ, koja je prije bila objavljena u djelu Paradisus animæ pod grčkim naslovom Myelodochion, a poslije ju je Blozije ponešto izmijenio i posvetio ovomu djelu Sacellum, naposljetku smo vratili na njezino staro mjesto u djelu Paradisus animæ fidelis.

13 Da je Blozije napisao Institutio spiritualis godine 1551., očito je iz uvodne poslanice Florentiju de Monteu: za koju neka čitatelj primijeti da je puna pobožne revnosti i Blozijeva nauka protiv pokvarenih običaja nepobožnih ljudi i drske upornosti krivovjeraca. Djelu Institutio pridodan je dodatak iz Ivana Taulera i drugih, zatim vježba pobožnih molitava s endologijama, te također obrana za Ivana Taulera protiv Ecka, koju hvali kardinal Bellarmino u knjizi de Scriptoribus Ecclesiasticis i Antun Possevino u djelu Apparatus, dok raspravljaju o Ivanu Tauleru. Sve je to zajedno tiskao u Leuvenu Antun Marija Bergagne u oktavu godine 1553., pošto je to najprije pregledao i dopustio Petar Curtius, župnik sv. Petra, poslije biskup u Bruggeu.

14 Djelo Brevis regula Tironis spiritualis tiskano je s prethodnim djelom Institutio godine 1553. i ponovno zasebno u sedecimu kod istoga Bergagnea godine 1553., uz dodatak nekoliko pobožnih vježbi i 12 kratkih propisa, uz odobrenje istoga Petra Curtiusa.

15 Djelo Consolatio pusillanimium, koje je istinski lijek za liječenje svih bolesti ožalošćenih duša i neutješnih savjesti, izašlo je kod Martina Nutiusa godine 1553. u duodecimu; djelu Consolatio dodana je Paraclesis uzeta iz Svetoga pisma, koju je iz djela Paradisus ovamo prenio sam Blozije. Djelo Consolatio ponovno je tiskano godine 1559. u istom obliku kod udovice Martina Nutiusa.

16 Djelo Margaritum spirituale izašlo je na svjetlo u Leuvenu u oktavu kod Ivana Waema godine 1553., a sadrži sažetak Kristova života iz četiriju evanđelja, daleko opširniji od onoga koji je Blozije prije bio smjestio u djelo Paradisus, zatim tumačenje Gospodnje muke sabrano gotovo u cijelosti iz Taulera, zbirku najkorisnijih pouka, članke Kristova života, kresivo božanske ljubavi, neke kratke vježbe božanskih molitava te šest psalama čudesne slatkoće i kreposti.

17 Djelo Conclave animæ fidelis (u kojem će čitatelj naći Speculum spirituale, Monile spirituale, Corona spiritualis, Scriniolum spirituale) izašlo je u Antwerpenu godine 1558., te ponovno na istome mjestu godine 1564. kod udovice Martina Nutiusa u duodecimu.

18 Djelo Facula za prosvjetljenje krivovjeraca i njihovo odvraćanje od zablude Blozije je ponio pred sobom te ga kao posljednji plod četiri godine prije smrti iznio na svjetlo godine 1562., u izdanju Petra Zangriusa u Leuvenu u duodecimu.

19 Evo ti, pobožni čitatelju, tijekom 24 godine izvanredne plodnosti našega opata Ljudevita Blozija, koji je, premda zaokupljen kako javnim poslovima Crkve i domovine, tako i privatnim brigama oko obnove našega samostana u bolji oblik te drugim zaprekama, ipak na korist duša, po Božjem nadahnuću i pomoći, objavio toliko različitih djelaca, bilo asketskih bilo polemičkih. Ta djelca, izdana zasebno u svoje vrijeme, poput raspršenih udova u jedno tijelo sabrao je prvi od svih izdavača Blozijevih djela spojenih u jedan svezak Jakov Frojus, naš subrat i Blozijev učenik, kojega uvijek trebamo spominjati s pohvalom zahvalne uspomene, a koji je poslije bio opat u Hasnonu. I nije ih samo izdao, nego ih je i ukrasio različitim sadržajima poglavlja, bilješkama i drugim uresima, kako svjedoči u svojem Predgovoru. Tiskao ga je pak u Leuvenu Ivan Bogardus godine 1568. u foliju, dvije godine nakon pobožnoga piščeva prijelaza iz ovoga života, uz odobrenje Lovre Metziusa, licencijata svete teologije, onoga koji je poslije bio biskup u 's-Hertogenboschu. Poslije su u Kölnu godine 1572. i 1589. kod nasljednika Materna Cholinusa ponovno u foliju izašla ista Blozijeva djela. Ponovno u kvartu na istome mjestu kod Bernarda Gualterusa godine 1606., 1613., 1618. i 1625. Ponovno u kvartu 1622. u Parizu kod društva Societas minima. Naposljetku u Augsburgu 1626., u pet svezaka u duodecimu, kod Andrije Apergera, u izdanju i priredbi Romana Haya, monaha našega reda u Švapskoj.

20 Imaju ta djela i ovu pohvalu: da su prevedena na različite jezike različitih naroda, njemački, nizozemski, španjolski, talijanski, francuski, engleski. Odakle je lako očito s kolikim su odobravanjem i plodom svih naroda bila primljena. Što reći na to da su u nekoliko godina šest i više puta bila pretiskana na španjolskom jeziku? Niti se unutar Europe zaustavio taj žar njihova čitanja niti plod. Otplovio je u same pokrajine Indija. Onamo je naime, kako smo doznali iz najpouzdanijega svjedočanstva jednoga časnog muža iz španjolske kongregacije našega reda, poslano vrlo mnogo primjeraka Blozijevih djela, ali nikada toliko da bi utažili najgorljiviju pobožnost vjernika.

Piščev predgovor.

Časnim u Kristu ocima i najpobožnijoj gospodi, koji pod Pravilom sv. oca Benedikta služe Bogu, zavjetovanik istoga Pravila želi vječnu sreću.

Budući da sam od samoga početka svoga redovničkog života, štoviše od samoga novicijata u Redu sv. oca našega Benedikta, crpio obilnu duhovnu hranu iz asketskih spisa časnoga oca Ljudevita Blozija, raspalio sam se velikom željom da izbliza i dublje upoznam njegov život i slavna djela. Nisam naime sumnjao da će mi izvanredno djelovanje cijeloga njegova života i takoreći oživljeni uzor dati oštrije poticaje na krepost, meni kojemu su i nijemi propisi i lik ocrtan spisima još kao novaku ulili toliko ljubavi. Sklopivši stoga prisno prijateljstvo s liessieskim monasima, ništa mi nije bilo preče nego da se kod tih najpobožnijih otaca raspitam o ponašanju i svetom životu časnoga Blozija; a pošto sam to doznao s najvećom radošću svoje duše, najprije sam se počeo čuditi što su tako slavna djela ovoga izvanrednog oca tako dugo bila skrivena gotovo pretjeranom skromnošću sinova, a zatim sam smatrao da se moram potruditi prema svojim silama da se, prekinuvši njihovu beskorisnu šutnju, toliki ures našega reda i Belgije proslavi zasluženom pohvalom djela; ne smatrajući dovoljnim da se njegova dostojna uspomena sačuva od propasti i zaborava bilo napisanim knjigama, punim pobožnosti i božanskoga duha, koje se posvuda šire i čitaju u rukama pobožnih ljudi, bilo onim znamenitim pohvalnim govorom koji je, po građi što su je pružili Liessiesani, ukrasio Aubert Miraeus, ako ne bi pridolo i povijesno pripovijedanje o njegovu svetijem životu, kako za opće dobro, tako i za osobnu korist onih koji bi, crpeći spasonosne pouke iz čitanja njegovih knjiga, zadobili više srčanosti i snage za nasljedovanje, promatrajući primjere kreposti u samome piscu. Mnogo sporije naime duše ljudi običavaju pokrenuti pouke primljene ušima negoli primjeri koji su viđeni samim očima.

2 Zbog toga sam odlučio sabrati u jedno i predati javnosti ono što sam doznao iz različitih spisa liessieskoga samostana, iz pouzdanoga kazivanja starijih otaca (od kojih su neki bili učenici samoga Blozija) te iz drugih istinitih svjedočanstava i najpouzdanijih spomenika, nadajući se da ovaj moj trud neće biti neugodan onima koji će uživati u poukama ovoga najpobožnijeg muža, uz velik porast duhovnoga napretka. I premda se može činiti nedoličnim da najniži i najnesavršeniji monah iznosi javno svima na gledanje uzor najvišega i najsavršenijega, ocrtan ne dovoljno dostojnim bojama, ipak se nadam da će se ovomu mojem nastojanju i revnosti lako oprostiti, kako od onih sudaca koji čistijim okom sude tuđa djela, tako osobito od Boga, koji ne običava toliko gledati samo djelo koliko iskrenu ljubav s kojom se ono poduzima. Niti će, kako se uzdam, prezreti ovaj moj pokušaj, nego će po svojoj dobroti radije učiniti da onima koji žude za redovničkim savršenstvom i nasljeduju Blozijevu krepost ne bude beskoristan ili neugodan.

3 Ovo pak svoje djelce, časni oci i gospodo, ponajprije sam posvetio vama, kako bih u vašim dušama pobudio veću želju za kušanjem i neprestanim razmatranjem pobožnih spisa časnoga Blozija, koji u dubljem zahvaćanju duha našega Pravila, po sudu najiskusnijih njegovih tumača, daleko nadmašuju ostala djela koja su dosad izašla o istom Pravilu. Vas pak uvijek iznova molim da sve što moja ljubav nije toliko dotjerala glađenjem koliko je izlila rađajući, udostojite se s jednakom iskrenošću primiti dobronamjerno te me se sjetiti kod Boga.

Blozijevo podrijetlo, domovina, roditelji.

Rodio se Ljudevit Blozije iz drevne i slavne loze Blozija i Barbansonija, za vrhovnoga svećenika Julija II. i cara Maksimilijana I., godine Gospodnje 1506., početkom listopada, u onom selu pokrajine Liègea koje se nalazi nedaleko od hainautskoga grada Beaumonta, a naziva se Donum-Stephani, pučki Donstienne, u utvrdi majčina posjeda. Nadalje, rodoslovlje obitelji Blozije (pučki de Blois) vodi svoje podrijetlo u dugom nizu od preslavnih predaka, naime grofova od Bloisa i Šampanje, najglasovitijih u cijeloj Galiji i objema Britanijama. Kuća pak Barbansonija ubraja i najizvrsnije knezove te se u belgijskom plemstvu smatra među prvim kućama. Iz te s obje strane preslavne krvi Ljudevit je imao za oca Adrijana Blozija, sina Gerarda Blozija, gospodara Jumignyja, i Margarete Hennin, također gospodara Jumignyja i Warellea, koji je kod Filipa Austrijskoga, prvoga kralja Španjolske toga imena i kneza belgijskih pokrajina, bio ujedno savjetnik i komornik; a za majku Katarinu Barbansoniju, kćer Ivana Barbansonija te baštinicu i gospodaricu sela Donstiennea, koje je otada postalo još plemenitije Ljudevitovim rođenjem. Rođen od tih roditelja, slavnih ništa manje po slavi kreposti negoli po sjaju roda, Blozije je od malih nogu bio odgajan u svakoj vježbi domaće pobožnosti.

5 Iz istoga bračnog krila svojih najodabranijih supružnika roditelja Ljudevit je imao petero rođene braće: Vilima, Karla, Rikarda, Adrijana i Gerarda; te četiri sestre: naime Margaretu i Antoniju, kanonikinje a u Andenneu na Meusi, te Francisku i Katarinu, kanonikinjeb u Moustieru na Sambre u namurskom području. Braća su slavu obiteljskoga plemstva učinila još sjajnijom kako ratničkom slavom oružja i nepokolebljivom vjernošću prema vladarima, tako i časnim obnašanjem službi u državi. Vilim, najstariji po rođenju, bio je savjetnik i dvorski službenik prejasne ugarske kraljice Marije Austrijske, upraviteljice Belgije u ime svoga brata cara Karla, te upravitelj kraljevske konjušnice; Adrijan je i zapovijedao vojnim četama te je najprije upravljao Avesnesom, a zatim i Charlemontom, dok je Rikard upravljao Beaumontom, pograničnim gradovima Belgije prema Francuskoj, s izvanrednom vjernošću prema vladaru. A o Adrijanu se spominje osobito ova dika: da se, premda se često sukobljavao s neprijateljima, nikada nije povukao, nego im je uvijek bio na užas, a svojim je vojnicima bio toliko drag da su ga posvuda nazivali ocem. Karlo je u Liègeu bio kanonik u slavnoj crkvi sv. Lamberta i prepozit kod sv. Martina. Rikard je, sit dvora i svjetovnih briga, odrekavši se časti, posljednje godine života proveo povučeno i pobožno u Liessiesu kod brata.

6 Ljudevit je pak onaj sjaj roda koji je primio od predaka, pogazivši taštinu svijeta i hodeći poniznim i prezrenim putovima Kristovih savjeta, mnogostruko proslavio nedužnošću života, razmatranjem nebeskih stvari, obdržavanjem redovničkih propisa, sastavljanjem asketskih knjiga koje odišu pobožnošću i učenošću, te naposljetku presjajnim bljeskom kreposti i duhovnim potomstvom svetih sinova, kao što se pokazuje u cijelom tijeku njegova života. I braći je i sestrama prethodio primjerom kako slijediti jedino i istinsko plemstvo kreposti. Jer, da ostale izostavim, Franciska, najmlađa po rođenju, ali najveća u nasljedovanju kreposti, kako po krvi tako i po duhu rođena Ljudevitova sestra, slijedeći svoga brata kao oca i vođu duhovnoga života i puta, otkazala je sjaju i taštinama svijeta te, ostavivši čak i kanonikat zbog ljubavi prema Isusu Kristu, pretpostavila poniznost i samoću te se posvetila vječnom djevičanstvu. A kako bi mogla uživati u pobožnim poticajima svoga brata utoliko prikladnije i slobodnije ukoliko bi bila udaljenija od mnoštva, zamolila je i dobila dopuštenje da joj bude slobodno živjeti odvojeno u sobici liessieske utvrde (ona je okružena vodom i odvojena od redovničkoga klaustra, nedaleko od crkve, a u ratno doba služi za sigurnost, a u mirno za primanje gostiju), te se ondje sve do kraja života posvetiti jedinomu Bogu pod vodstvom svoga brata. Tu je samoću toliko nježno i čvrsto prigrlila da punih deset godina, koliko je nadživjela brata, nije stupila nogom drugamo doli u liessiesku kapelu radi obavljanja svakodnevnih molitava, gdje se, kako bi izbjegla lutanje očiju i duha, držala u klecalu zatvorenom sa svih strana (koje je njezin brat dao podići u tu svrhu) i molila se Bogu. Tko bi nju gledao kao učenicu kako visi o ustima brata i učitelja, s radosnim bi se sjećanjem prisjetio onoga što smo čuli o sestrama svetihc Nazijanskoga,d Bernarda i Tome Akvinskoga, koje su bratskim odgojem bile oblikovane za pobožnost, te bi Francisku nazvao uistinu sretnom zbog takva brata i proglasio je da je, kao nekoć sv. Benediktue Skolastika i blažene uspomene Guntardu, prvom liessieskom opatu,f Hiltruda, tako i Ljudevitu od Boga dana za duhovnu učenicu i baštinicu najplemenitijih kreposti.

7 Ovo malo od mnogoga o domu i krvi Ljudevitovoj činilo se da ne valja izostaviti. Premda se naime pohvala istinskoga plemstva stječe vlastitom krepošću niti se ičija sreća ili veličina smije mjeriti tuđom slavom, ipak Ljudevitu pridolazi nemalo dostojanstva kako time što je, pogazivši oholost svjetovnoga plemstva, po Kristovu primjeru izabrao ponizan život u redovništvu, tako i time što je svojoj braći i sestrama, što opomenama nauka, što primjerima života, svijetlio bakljom prema plemenitosti duše i nasljedovanju slavnih kreposti.

a O zboru kanonikinja u Andenneu raspravljat ćemo 17. prosinca uz životopis sv. Bege utemeljiteljice.
b Taj samostan, koji je sada samostan plemenitih kanonikinja, sagradio je u čast sv. Petra sv. Amand, maastrichtski biskup, o kojemu 6. veljače.
c Sv. Gorgonija, sestra sv. Grgura Nazijanskoga, štuje se 9. prosinca.
d O bl. Humbelini, sestri sv. Bernarda, raspravljat ćemo 21. kolovoza.
e O sv. Skolastici 10. veljače.
f O sv. Hiltrudi 27. rujna.

Odgoj. Boravak kod kneza Karla. Poziv u redovništvo.

Plemenitost krvi primljenu od roditelja Blozije je učinio mnogo sjajnijom izvanrednom naravi i glasovitim odgojem. Bio je naime urešen onim darovima duše i tijela koji su čudesno odgovarali ne samo povećanju sjaja loze, nego i sudbini za koju je bio božanski određen. Ponašanje mu je bilo iskreno i blago, a duh poučljiv i stvoren za usvajanje božanskoga i ljudskog znanja. Povrh svega u njemu se isticala neka blagost duše i krotkost, koju je usisao s majčinim mlijekom, ili bolje rečeno iscrpio s neba, te ju je sačuvao za sav daljnji život. Tim je osobinama postizao da je svima s kojima je prisno općio bio drag i mio. Nije bilo nikoga tko bi izbliza promotrio dječakovu narav, a da ne bi za njega u budućnosti prorekao nešto slavno.

9 Osobitu brigu i skrb domaćega odgoja kod roditelja činilo je to da ponajprije od samoga djetinjstva bude poučavan u pobožnosti. Zatim, kako bi lakše mogao dosegnuti stupnjeve časti i naslove koje su mu presvijetli roditelji u nadi i želji namjenjivali, zapovjede mu da pođe na dvor Karla, vladara Belgijanaca (koji je poslije bio peti rimski car toga imena), kako bi pod zaštitom i naklonošću tako velika vladara, ubrojen među počasne paževe, postupno sebi otvorio put k višim službama. Karlo je, obradovan njegovom izvanrednom naravi i najmirnijim ponašanjem dok je boravio na njegovu dvoru, prigrlio ga osobitom dobrohotnošću; nju je zadržao i kroz sve ostalo doba života, a bila je čudesno uvećana slavnim glasom o njegovoj pobožnosti i izvanrednoj učenosti, što je i mnogim dokazima posvjedočio. Naredio mu je naime, kad je već postao opat, da mu bude milostinjar; s njime je, uz štovanje najslađe svetosti, i prisno općio u duhovnim poslovima duše, i nasamo ga uzimao u vijeće za teške državne poslove, i rado čitao njegove asketske knjige, te mu nudio najsjajnije biskupske časti crkvenoga dostojanstva. Od sve naklonosti kojom je u već poodmakloj dobi veoma mnogo vrijedio kod cara prvi su temelji bili položeni u onom dječačkom druženju.

10 Nježnu je dakle dob Blozije proveo na dvoru kneza Karla među slavnim mladićima, prožet onim vještinama i običajima kojima svaki plemeniti mladić mora težiti k slavi i odgovoriti očekivanju plemenitih roditelja. Ali je Bog zamisli roditelja, više sjajne negoli spasonosne, o Ljudevitu, za kojega su se nadali da će iz početaka dvorske sreće poći u slavu dostojnu tolikoga plemstva, okrenuo na bolje naume; te mu je, dok je bio zaokupljen uobičajenim vježbama dvorske mladeži i prvim koracima ratništva, pružio ovu slavnu priliku da prigrli križ, pogazi svijet, stupi u redovništvo i uzdigne se k nebu. Zadobio je znatnu ranu na glavi, doduše nepoznatim slučajem, ali po Božjoj providnosti koja je već tada sve uređivala za spasenje Blozija i mnogih drugih. Dok je kirurg ulagao vještinu i ruku u liječenje rane, ispitujući otvor željeznim oruđem, otkri da se rana ne može izliječiti ako se rezom ne proširi. Kad je na to upozorio Blozija i lako ga nagovorio da to zaželi i podnese, zapita ga u kojem obliku želi da mu se napravi ožiljak. „Želim”, reče Ljudevit, „burgundski križ.” Tako je i učinjeno, ne bez predosjećaja prisutnih pa i samoga Blozija; koji je pobožnom aluzijom na neki način proričući promjenu života rekao da se tim kao biljegom križa utisnutim na tijelu treba predati u vječno služenje raspetomu Isusu Kristu: kako bi onaj koji je u igri i šali primio križ, poslije dragovoljno i ozbiljno uzeo svoj križ te slijedio Krista pribijena na križ. Iz ovoga kao znamena novoga života započeo je svoje svete odluke da zamijeni taštinu pobožnošću, a jaram đavolski jarmom Kristovim. Ubrzo je naime nakon izliječene ove rane na glavi zadobio životvorno ranjavanje srca; i radost svijeta pretvorila se u dosadu, želja za čašću u gađenje, obilje bogatstva u mučninu; a kad su mu zagorčale zemaljske naslade, po Božjem nadahnuću odluči da mora potražiti druge radosti u raju redovničkoga života te iz Karlova tabora prijeći pod Kristovu zastavu i u vojsku križa. Posve sretna rana glave otvorila mu je oči duše. Prezrevši dakle časti, prolazno bogatstvo i naslade, u četrnaestoj godini života prenio je svoje nade i misli s dvorskoga života na bijeg od svijeta i ulazak u redovništvo; i u tom svom obraćenju od rane mladosti nasljedovatelj sv. oca našega Benedikta, koji je (prema svjedočanstvu sv. Grgura Velikoga) od samoga vremena svoga dječaštva, kad se mogao slobodno služiti vremenitim dobrima, već prezreo svijet kao sasušen zajedno s cvijetom, te povukao nogu koju je bio zakoračio kao na ulaz u svijet.

Novicijat cenobitskoga života u samostanu Liessies i opis toga samostana.

Kad je Blozije prihvatio ove s neba nadahnute odluke o novom i duhovnom životu, nije dugo razmišljao u koji bi samostan ponajprije ušao: jer i po volji roditelja i zato što mu je zbog blizine domovine bio poznatiji, odmah je odabrao liessieski, u kojem će se kao novi borac predati duhovnom novicijatu da se pouči u redovničkim ustanovama. Niti je u onoj ranoj mladosti mogao primijetiti da običaji toga samostana tada nisu bili dovoljno redovnički uređeni; kako zato što toj dobi nije svojstvena takva razboritost, tako i zato što ljudi izvana mnoge takve stvari tumače na bolju stranu.

12 Svakako je najbolji ishod pokazao da je Blozije u ovom izboru bio vođen božanskom rukom, kako bi malo poslije izliječio nutarnje rane toga samostana: koji je poslije po njemu samome, njegovim primjerima redovničkoga života, sastavljenim izvrsnim statutima redovničke stege, dodanim raznim uresima kako kući tako i crkvi, spisima objavljenim po cijelom svijetu te naposljetku ostacima časnoga tijela ondje položenoga, bio čudesno proslavljen. Opis ovoga samostana, za volju mnogih koji su za nj možda čuli samo po imenu, a i zato što će pridonijeti stanovitu rasvjetljenju Blozijeva života, ovom sam prigodom odlučio ovdje iznijeti, smatrajući da čitatelju neće biti ni neugodan ni beskoristan.

13 Lætia dakle, ili drevnim imenom Lescia (kojim se služio i sv. Bernard u 326. poslanici), a pučkom francuskom riječju Liessies, što po gotovo zastarjeloj ili donekle izmijenjenoj riječi čini se da znači radost ili sjedište radosti, kao da se kaže „Liesse-icy”, mjesto je na granicama Hainauta, koje graniči s francuskim područjem zvanim Thiérache, smješteno na rijeci Helpe, gotovo u krug opasano šumama i brežuljcima u obliku vijenca. Broji se gotovo devet stotina godina od onih junačkih vremena francuskoga kralja Pipina, kada je glasoviti muž Wibert, grof od Poitoua, veoma drag kralju, sit zavisti, kako govore Ljetopisi liessieski, koja je protiv njega plamtjela na vladarevu dvoru, od istoga kralja zatražio i dobio ono liessiesko mjesto kao počasni dar; u koje bi se kao u luku od dvorskih oluja, želeći se pobrinuti za povučeni mir i pobožnost, povukao s preslatkom suprugom Adom, ženom najplemenitijega francuskog roda, te s djecom i obitelji. U tu je svrhu ondje sagradio samostan za redovnike koji su ispovijedali Pravilo sv. oca Benedikta te ga upisao pod imenom i posvetio u čast sv. Lamberta, biskupa Tongerena odnosno Maastrichta, koji je nedugo prije bio ovjenčan mučeničkom krunom. Ovaj samostan s najugodnijom uspomenom na svetost, s blagoslovom priznaje i sa zahvaljivanjem štuje Wiberta i presvijetlu suprugu Adu kao utemeljitelje, blažene uspomene Guntarda, sina Wiberta i Ade, kao prvoga opata, te sv. Hiltrudu, Guntardovu sestru, kao darovateljicu. To je ona Hiltruda, zaštitnica Liessiesa, koja je, odbivši ženidbu s burgundskim knezom Hugom, na neko vrijeme pobjegla iz roditeljskoga doma te, ostavivši ondje svoju jedinu sestru imenom Bertu da se uda za Huga, sama svoje netaknuto djevičanstvo posvetila zaručniku Kristu, primivši propisani veo od cambraiskoga biskupa. A budući da je znala da je djevicama najsigurnije biti skrivenima, iz ljubavi prema samoći odabrala je sebi za boravište skromnu ćeliju uz samostansku kapelu redovnika; u njoj je zatvorena kroz sedamnaest godina božanskim oficijima i svetim razmatranjima provodila nebeski život na zemlji te vatrenim poticajima svoga brata, svetoga opata Guntarda, u sebi raspaljivala želje za vječnim dobrima, sve dok na poziv Zaručnika nije sretno preselila k njemu, upisana u popis svetaca u crkvenim kalendarima pod 27. rujna.

14 Ovaj primjer bratske ljubavi prema sestri, kao što ga je nekoć primio od sv. oca našega Benedikta i sv. Skolastike i nasljedovao Guntard u sv. Hiltrudi, tako ga je nedavno u Franciski obnovio Ljudevit (što smo netom rekli). A kod Liessiesana postoje neprolazni spomenici svete obitelji koja je stekla tako slavne zasluge za samostan što ga je sama utemeljila. Presveti su naime roditelji pobožnim i svetim baštinskim darovanjem sav svoj posjed (pošto je Berta umrla bez djece) povjerili vjeri kćeri Hiltrude, s tim uvjetom da nakon smrti ona po očinskoj oporuci u svojoj posljednjoj volji za baštinika odredi liessieski samostan. Tu su oporuku isti oni roditelji, koji su nadživjeli Hiltrudu, htjeli položiti i čuvati u kćerinu grobu, nedaleko od već spomenute ćelije; a kad su zatim i oni preminuli, najpobožniji sin opat Guntard priredio im je pogreb, točno obdržavši njihovu posljednju volju, koja je odisala pobožnošću, kojom su naredili da njihova tijela budu pokopana na pragu ili u trijemu crkve; kako zato što su se smatrali nedostojnima da budu pokopani unutra, tako i zato što su se nadali da će na taj način od vjernika koji prolaze i gaze po tom mjestu (dok ih spomenik tiho opominje) zadobiti više pomoćnih molitava. Naposljetku je i sam bl. Guntard, sveto dovršivši život, rukama najpobožnije braće pokopan nasred kapele. Tim se početcima i tim utemeljiteljima u Gospodinu ponosi Liessies da je rođen i odgojen. On se zatim pobožnom marljivošću potomstva uvećao i ukrasio svetim i neprocjenjivim blagom relikvija, te se ne toliko po prostranosti prihoda ili imanja, ni po vlasti gospodstava, ni po raskoši građevina, koliko po dohodcima štedljivosti, pohvalama redovničke stege i redovničke gostoljubivosti, te naposljetku po najprikladnijim radionicama i nastambama za potrebe monaškoga života (čiji sav glavni sjaj i ures treba zahvaliti časnomu Bloziju) ubraja među slavne opatije Hainauta.

15 U nju je, s Bogom kao vođom i zaštitnikom, stupio Ljudevit u četrnaestoj godini života te ga je primio prečasni gospodin Egidije Gippus (koji je tada kao opat bio na čelu Liessiesana); svukavši staroga čovjeka i obukavši novoga, primio je sveto redovničko odijelo i bio ostrižen za novaka 25. listopada godine spasenja 1520., a navršivši godinu novicijata položio je svečani redovnički zavjet.

16 Stega je liessieskoga samostana tada doduše bila nemalo poljuljana, ali Gippus, muž ozbiljan po godinama i hvalevrijedan po ponašanju, čim je ugledao Ljudevita i na njemu opazio ujedno onu izvanrednu narav s dobrim odgojem te neke iskre Duha Svetoga koji je već tada prebivao u njemu i gorljivije revnosti kako izbijaju iz lica i riječi, prigrlio ga je kao anđela poslana od Boga, kao da je u duši predosjećao da će on biti onaj koji će jednom poljuljanu stegu samostana, koju on sam slomljen starošću nije mogao obnoviti premda je želio, držeći kormilo nakon njega, podići i obnoviti. Oslonjen na tu nadu, tu mladicu zasađenu u liessieskom raju i od sebe obdarenu odijelom sv. oca našega Benedikta preporučio je gospodinu Ivanu Meurissiusu, koji je tada kao monah prokušane kreposti bio učitelj novaka, da je zalijeva i odgaja brigom osobitoga njegovanja. Pod tim je učiteljem Ljudevit položio one temelje redovničkoga života koji su se zatim uzdigli u toliku građevinu kreposti koliku ćemo opisati. a God. 616., 17. rujna.

Nakon novicijata studij književnosti na Leuvenskom sveučilištu.

Budući da se od samih početaka svoga obraćenja Blozije svim poletom duše, uz osobitu pomoć Božje milosti koja je svoga slugu postupno pripravljala za djelo za koje je bio izabran, predao svakom nastojanju oko redovničkoga savršenstva, izašao je iz novicijata pokazujući u sebi savršen oblik redovničkih kreposti, čime je mlade poticao na nasljedovanje, starije na divljenje, vršnjake na štovanje, a sve na ljubav prema sebi. Što reći na to da je gospodina Meurissiusa, učitelja i upravitelja svoga novicijata, otada uvijek imao za glasnika i hvalitelja, jer je priznavao da ga je Blozije daleko pretekao na trkalištu savršenstva? O tom Meurissiusu ovdje ne valja šutnjom prijeći da se on rado podložio svomu novaku i učeniku; a kad je on bio postavljen za opata, vršeći službu ekonoma i zatim priora, u svemu se pokoravao svomu opatu sve do godine 1555., kada je umro, te je tako punih 25 godina bio učenik svoga novaka u duhovnoj školi, kao što čitamo da se nekoć dogodilo kod a bl. Romana i sv. oca našega Benedikta.

18 Promatrajući i u tom trogodišnjem novaku toliko savršenstvo, opat Egidije obećavao je sebi sve veliko od njega i s radošću slušao kako o njemu pripovijedaju drugi, osobito stariji. U međuvremenu Blozije nije o sebi ništa visoko mislio, nije o sebi ništa odlučivao, svega je sebe predavao božanskoj providnosti na upravljanje, spreman na sve i žustar služio je Gospodinu u Liessiesu u radosti i svetosti, svega sebe ulažući u božanske stvari. Ali nedostajao je velik ures pobožnosti i zaštita kreposti: učenost. Zbog toga je opat Egidije po svojoj razboritosti prosudio da će biti bolje ako Blozije svoju krepost izbrusi i ukrasi znanjem književnosti na korist mnogih u budućnosti. Njega je dakle, valjano upućena u redovničku stegu, da bi se zatim usavršio uresima lijepih znanosti, poslao iz liessieskoga samostana na Leuvensko sveučilište. Majka lijepih umjetnosti i učilište božanske i ljudske mudrosti, Leuvensko je sveučilište među vrlo mnogim i najizvrsnijim učiteljima svete teologije ubrajalo Ruarda Tappera, Ivana Driedona i druge, s kojima je na svoje veliko dobro prisno općio Blozije. Imao je također Leuven u ona vremena među slavnim profesorima filologije i lijepe književnosti Nikolu Clenardusa, vrsnoga poznavatelja hebrejskoga, grčkoga i latinskoga jezika; posvetivši se pod njegovim ponajprije vodstvom slobodnim umijećima, Blozije je stekao ne malo znanje hebrejskoga, grčkoga i latinskoga jezika. To svjedoče različite knjižice kojima je stavio grčke naslove, kao što se može vidjeti u djelima Cimeliarchion, Endologiæ, Doxologiæ, Psychagogia i drugima. Isto pokazuju i natpisi na grčkom jeziku izvješeni mjestimice u samostanu i u crkvi, proizašli iz rijetkoga poznavanja grčke književnosti. Trajan je spomenik napretka u grčkoj književnosti pod učiteljem Clenardusom i onaj znameniti prijevod zlatnoga djelca sv. Ivana Zlatoustoga koje je naslovljeno Comparatio Regis et Monachi, što ga je, baveći se u Leuvenu proučavanjem književnosti, u dvadeset prvoj godini života preveo s grčkoga na latinski. Nalazi se ono među Blozijevim djelima, posvećeno plemenitom mladiću s kojim je tada prisno drugovao, Ivanu de Lannoy Molembasiusu, kojega je poslije car Karlo V. (komu je bio komornik, kao i poslije njegovu sinu Filipu) zbog izvanredne čestitosti života i drevnoga dostojanstva roda uvrstio u Red vitezova Zlatnoga runa godine 1545.

19 A da se usred akademskih vježbi i proučavanja znanosti ne bi ohladila revnost pobožnosti, kako to biva, ili da se ne bi zarazila kakvim kužnim doticajem svjetovnoga društva, sve vrijeme koje bi mu preostalo od književnoga vježbališta posvećivao je njegovanju duše. Stoga je s onima za koje je opazio da su svetijim životom sjedinjeni s Bogom sklapao tijesno prijateljstvo, visio o njihovim ustima, predavao im se na vodstvo i upravljanje, držeći uvijek najprečom onu brigu da se sa Sveučilišta vrati u opatiju radije svetiji negoli učeniji.

20 Što je pak u cijelom onom akademskom tijeku ljepših znanosti tražio trud i mar mladoga Blozija i na što redovnici na Sveučilištu i u proučavanju znanosti trebaju najviše paziti, dovoljno i previše pokazuju one opomene dane toliko poslije u Statutima o čuvanju duha usred književnih vježbi; u kojima se nalazi ona slavna odredba kojom zapovijeda da se treba čuvati da znanje ne nadima, ovim riječima dostojnim pamćenja: „Tako dopuštamo braći prema vremenu ili dobi da se bave uglajenijim znanostima da ipak njihovim proučavanjem ne navuku na sebe ljagu oholosti i tašte slave, nego da sve čisto odnose na čast Božju. Inače je bolje da monasi budu neuki negoli uglađeni: dovoljna je korisna jednostavnost, po kojoj se bolje čuva poniznost.” Na isto smjera ono što drugdje zapovijeda: „Ako se pokaže da se tko posve iz taštine bavi uglajenijim znanostima te zbog njihova proučavanja napušta brigu za pobožnost, neka se spriječi i odvrati od tašta i pogubna posla.” Kao i ono čime učitelja književnosti (ako se možda za poučavanje mlađih ili neukijih u njezinu znanju pridoda učitelju ćudoređa) poučava ovim riječima: „Neka im čita takve knjige iz kojih će uz poznavanje književnosti moći naučiti ili pobožnost, ili barem ne naučiti taštinu ili opačinu.” Navodeći zatim razlog odredbe, kaže: „Ako se mladež koja se vježba u proučavanju književnosti ne obuzda uzdom straha Božjega, lako će, obuzeta ljubavlju prema rječitosti i zavedena njezinom slatkoćom, napustiti brigu za pobožnost te će, postavši kao poganska i bez Boga, otići u ponor poroka.”

21 Koliko je pak savršeno sam Blozije postigao ono što je drugima propisao i htio tako revno preporučiti, dovoljno i previše govore njegova pobožna i učena djelca. I doista, iz onoga duha kršćanske podložnosti čini se da je potekla i ona umjerenost stila koju primjećujemo u njegovim djelima, u kojima, premda nimalo ne izbjegava čist i dotjeran latinski jezik, ipak se gnuša onih otmjenih i mekušnih takoreći mamaca riječi. Ništa u njegovim spisima nije ni naduto ni drsko, ništa što bi odavalo taštinu svijeta; što je slava malobrojnih pisaca: tako da je u Predgovoru svoga djela Canon spiritualis o sebi rekao ništa manje slavno negoli skromno da nešto reći rječito niti može kad bi htio, niti hoće kad bi mogao. a O sv. Romanu raspravljat ćemo 22. svibnja.

Biva uzet za koadjutora svoga opata Egidija Gippa.

Samostan u Liessiesu uistinu mnogo duguje svome opatu Egidiju Gippu, već i po tome što je uzeo Blozija za koadjutora i svoga budućega nasljednika. Osjećajući naime da su mu pleća, već gotovo onemoćala od starosti, preslaba za podnošenje tolikoga tereta, i bojeći se da mu poslije ne bi bio postavljen manje prikladan nasljednik, na vrijeme je promislio o izboru nasljednika. I stoga je po božanskom nadahnuću, kako je ishod pokazao, posavjetovavši se najprije s Bogom, a zatim sa starijim i boljim monasima, godine spasenja 1527. uzeo Blozija za druga i pomoćnika kako u brizi tako i u dostojanstvu. Nitko neće posumnjati da je u tom izboru djelovao Duh Božji tko god htjedne promisliti da je Blozije, najmlađi po dobi, gotovo posljednji po zvanju, još neposvećen u svećeničko dostojanstvo, ne obnašavši nikakve samostanske službe, neupućen u stvar i protiv svoje volje te odsutan radi studija, bio izabran za koadjutora svoga opata ne samo glasom opata nego i glasovanjem i voljom monaha. Koliko se pak već tada Blozije, najljubljeniji poklonik svake kršćanske podložnosti, grozio svakoga prelatstva i s koliko je pravednih razloga odmjeravao onu strašnu brigu za duše, obilno svjedoči samo pismo koje je iz Leuvena uputio svome učitelju novicijata o. Meurissiusu. Ovaj je naime svoga negdašnjeg učenika, potištena ovom vijesti punom tuge, iznova i iznova nagovarajući i potičući da iz naopake ljubavi prema poniznosti ne odbaci niti ne otkloni ovo breme koje mu se Božjom voljom, na toliko dobro samostana u Liessiesu, ima staviti na vrat, bio podigao na dobru nadu. A ovako Blozije govori u svome pismu, da vidiš mladićevu dušu posve ispunjenu staračkom razboritošću, zrelom krepošću i božanskim duhom:

23 „Ljudevit, ponizni sluga Kristov, predragomu subratu o. Ivanu Meurissiusu želi svaku radost koju valja primiti na nebu. Dobro si učinio, ljubljeni Božji, što si mene, svoga duhovnog sina, za kojega si doznao da je tjeskoban, utješio koliko se pismom moglo učiniti. Ja ti, koliko mogu, zahvaljujem, a Bog neka se udostoji uzvratiti milošću, jer ja to ne mogu. Predragi brate, ja gospodinu opatu niti želim niti mogu proturječiti, kojemu sam na zavjetovanju dao ruku i na kojega sam prenio svu svoju volju. Beskorisno sam Kristovo tegleće živinče: kakvo god mi se breme nametne, neću mrmljati; nosit ću ga ako budem mogao, a ako ne budem mogao, klonut ću pod bremenom. Bolje će biti s poslušnošću biti pritisnut pod teretom negoli bez poslušnosti imati Boga za neprijatelja. Ali kamo sreće da ta služba za koju sam određen nema u sebi nikakve tegobe osim bremena, napora, tjeskoba i bijeda! Ne samo da je ne bih izbjegavao nego bih je čak žarko želio, jer znam da se po njima nalazi nebo. Ali evo, osim toga puna je i pogibelji; pogibelji, kažem, ne tijela nego duše. Kakva je, molim te, bila korist pobjeći od svijeta dok me prisiljavaju ponovno se vratiti u svijet? S pravom sada s Davidom trebam vikati: Tjeskobe srca moga umnožiše se. U međuvremenu jednako umnažaju bol i strah običaji samostana, za koje i čujem i sam iz iskustva naučio dok sam ondje živio da su veoma strani Pravilu oca našega Benedikta i, ukratko, svakoj redovničkoj stezi. A tko sam ja da ih mogu ispraviti? Često doduše plačem, često molim pred licem Gospodnjim da se on sam udostoji obratiti svoju zajednicu na bolji život i pokoru. Ali moji grijesi priječe da zaslužim biti uslišan. Na tebi je stoga, predragi subrate, da se u tom pogledu pokažeš revnim u ustrajnoj molitvi, da možda Bog, uvrijeđen mnoštvom grijeha (ne daj Bože), sasvim ne odvrati svoje lice od te zajednice. Ali o tome toliko. Imaš, preljubljeni brate, čega se bojim, imaš i zašto se bojim. Ne odbijam službu, nego me tjeskoba obuzima zbog pogibelji službe. Nadam se ipak da će mi moj Gospodin Isus Krist, koji ne prezire srce skrušeno i ponizno, u svemu pomoći, a osobito ako ti budeš za nas neprestano molio. Njemu čast i slava u vijeke vjekova. Amen. Zbogom i moli Gospodina za mene. U Leuvenu, 31. srpnja, godine 1527. Tvoj ponizni subrat brat Ljudevit Blozije.”

Biva pozvan natrag sa sveučilišta. Biva izabran za opata u Liessiesu.

Ono što je Blozije pobožno i razborito otklonio, nije htio uporno odbaciti. Jer njemu, koji se savjetovao s ustima Gospodnjim, učinilo se da će biti na slavu Božju, na korist Liessiesanaca i na spasenje mnogih duša ako podloži vrat jarmu Gospodnjemu te iz ljubavi prema Bogu i obdržavanja poslušnosti prihvati ponuđene, a ne tražene časti, i to one isprepletene velikim poteškoćama. Izabran dakle jednodušnim pristankom za koadjutora u Liessiesu, sljedeće je godine, koja bijaše dvadeset i osma toga stoljeća, zakonito potvrđen, u dvadeset i drugoj godini svoje dobi, a sedmoj redovničkoga zavjetovanja. Ipak je, počašćen tim naslovom, zadržao boravak u Leuvenu kroz dvije godine, sve dok tridesete godine, 2. ožujka, Egidije Gippus, trideset i treći opat u Liessiesu, već sedamdesetogodišnjak, pošto je bio na čelu više od trideset godina, nije preminuo u Gospodinu i bio pokopan u koru u Liessiesu. Ondje slika Gippa, kako pobožno kleči na koljenima pred Blaženom Djevicom, koju je Blozije postavio na ulazu u kor, obnavlja njegov spomen u blagoslovu; ali ništa toliko koliko to što je Liessiesancima odredio takva nasljednika. Zbog toga će cijelo potomstvo, koje će knjigama, opomenama i primjerima opata Blozija napredovati prema vječnomu spasenju, s najslađim sjećanjem vječno dugovati Gippu spomenik zahvalnosti i štovanja.

25 Iz sjene dakle u prašinu biva Blozije pozvan iz Leuvena u Liessies; i pošto su Gippu iskazane pogrebne počasti, postavljen na njegovo mjesto, 12. srpnja iste godine 1530. preuzeo je po običaju i obredu posjed prelatstva. Zatim je ta ista godina imala tri uzastopna dana, slavna po Blozijevim častima i obilna mnoštvom božanskih milosti, kojih se Liessiesanci sa slatkim sjećanjem spominju. To je jedanaesti dan mjeseca studenoga, kada je zaređen za svećenika; dvanaesti, kada je Bogu prinio prvine svete žrtve; trinaesti, kada je u velikom vijencu velikaša obaju staleža po obredu posvećen i primio opatski pastirski štap te je upisan u popis opata u Liessiesu kao trideset i četvrti po redu (ne doduše od prvoga osnutka samostana, nego od njegove ponovne izgradnje nakon normanskoga poraza i povratka monaha).

Kako se vladao u prvim godinama svoga prelatstva.

Blozije, preuzevši teret upravljanja samostanom, dobro znajući da nije pozvan na dokolicu i naslade nego na brige i napore, najprije je odlučio ne štedjeti sebe i ne propustiti ništa što bi se odnosilo na dolično i revno obavljanje tako velike službe ili na promicanje spasenja onih koji su mu bili povjereni. No u dvojbenoj stvari nije mu bilo dovoljno lako odlučiti kamo bi ponajprije usmjerio svoje brige i um: promišljao je naime po savjetu mudrih ljudi da se katkad valja prilagoditi vremenu i da je od najveće važnosti čega se tko najprije lati, da ne bi, ako bi što činio obrnutim redom, zapeo odmah na samome pragu zamišljenoga djela i nipošto ne postigao postavljeni cilj. Njemu dakle, dok je kolebao i ustrajao u najčešćim molitvama, priteklo je u pomoć božansko Veličanstvo; i onomu komu je usadilo želju za obnovom redovničke stege, nadahnulo je i prikladne načine za to. Najprije je stoga smatrao da se najviše treba posvetiti tomu da u pravo vrijeme ukloni teže samostanske zloporabe koje su se dijelom zbog nesreće vremena, dijelom zbog popustljivosti poglavara, a dijelom zbog krhkosti ljudske naravi uvukle u običaje redovnika, te da nagrđeno lice monaške stege postupno vrati u prijašnji sjaj. Pothvaćao se doista teškoga i mučnoga djela, za čije je izvršenje malo snage i pomoći dolazilo od njegove dobi, tek nedavno primljenoga dostojanstva i ne tako dugoga razdoblja redovničkoga života, osobito zato što su se protivili običaji mnogih, učvršćeni već dugim nizom godina kao nekom zastarom. Sve je to, i ostalo takve vrste, premda je predosjećao u duhu, ipak ustrajao u naumu, pouzdajući se da će mu Bog, koji mu je dao tu pobožnu namisao, pružiti djelotvornu pomoć i pobrinuti se da mlađa dob (koja obično ima manji ugled) ne bude prezrena niti da donese ikakvu zapreku sjajno zamišljenoj stvari; i zbog toga je život, koji je dotad proveo besprijekorno i nedužno, nastojao ukrasiti novim i gorljivijim djelima kreposti, kako bi postao uzor stadu i sam sebe pružio svima svojima kao sjajan primjer redovničkoga života, ispravno sudeći da ugled opata kod podložnika ne ovisi toliko o dobi i broju godina koliko o točnom obdržavanju ustanove.

27 Premda se brižan i dalekovidan pastir služio ovim dobrim sredstvima, ipak u samim početcima nije mogao svoje navesti na ono što je želio. Budući da je naime sama narav sklona vlastitim ugodnostima, duhovi naviknuti na raspuštenost ne savijaju se lako na bolju stranu. Stoga nije nedostajalo onih koji su teže podnosili što im se već oduzimaju utjehe slobodnijega života dopuštene kroz toliko godina: od onoga naime na što se tko naviknuo jedva se može otrgnuti bez velikoga osjećaja boli. Zato su pojedinci molili Blozija da im dopusti i ubuduće živjeti po dosadašnjim običajima. To je nemalo mučilo dušu pobožnoga oca; ali ipak zbog toga nije odbacio misao o spasonosnom naumu, spreman radije stenjati pod teretom negoli popustiti, i tumačeći teža zatezanja početaka kao dokaze sretnijega uspjeha u budućnosti. Hrabro stoga podnosi sve što mu se prigovara, guta sve tegobe, mnogo toga prešućuje i čeka prikladno vrijeme za provođenje svojih nauma u djelo, oponašajući umijeće vješta kormilara koji, ako naiđe na manje povoljne vjetrove, ne skreće zbog toga u lijenu dokolicu i sramotan mir, niti pak upravlja smjer broda onamo kamo gura njihova jača sila, nego da bi se prilagodio oluji, zakreće jedra ukoso i hvata povjetarce gdje je moguće, a i valove koje ne može razbiti izbjegava, kako bi napokon jednom stigao onamo kamo smjera. Tako je doista Blozije smatrao da valja donekle oklijevati u započetom poslu obnove dok se ne slomi tvrdoglavost nekih; u međuvremenu zakreće jedra svoga duha ukoso i (što je običavao činiti u takvim nedoumicama) ponizno pada pred božansku dobrotu, otvara Bogu njedra svoga uma i preklinje da one koje nalazi manje poslušnima svojim tako pravednim opomenama umekša nadahnućem želje za boljim životom. Da bi to lakše postigao, izvlači iz očiju tajne i samo Bogu poznate suze, svjedokinje svoje želje. Od njih traži utjehu i pomoć. Njih sa sv. Bernardom naziva svojim oružjem kojim osvaja opiruće duše svojih. To su one suze kojima je on sam skovao a Speculum Monachorum, koje je doista mudrim naumom već tada smišljao, a izdao ga je na svjetlo osme godine nakon što je bio ustoličen za opata i izložio ga pogledu pravim sinovima sv. oca našega Benedikta, osobito Liessiesancima, prikrivši svoje ime i uzevši veoma prikladno za ona vremena ime Dakrijana, što na latinskom znači Plačljivac. a Da je ova knjiga, izdana pod izmišljenim imenom opata Dakrijana, izvorni plod Blozija, dokazuju Liessiesanci čvrstim razlozima u djelu Prolegomena novoga izdanja njegovih djela, čl. 6, kao i u djelu Epistola XII Documentorum.

Početci obnove stege bivaju ometani. Blozije je zbog nemira francuskoga rata prisiljen sa svojima pobjeći u Ath.

Dok je na ovaj način, predan suzama i molitvama, Blozije bdio nad obnovom redovničke stege, gotovo bez ikakva drugoga ploda osim dobre volje i pobožna nastojanja, jedva se može reći koliko je teških duševnih tegoba i unutarnjih borbi u tim prvim godinama nakon preuzimanja uprave podnio trpeći nesavršenosti podložnika; pa ipak nikada nije napustio jednom prihvaćenu postojanost odluke niti je postao tromiji u njezinu provođenju; štoviše, iz prepreka koje su mu bile postavljene, pošto su se umnožile iskrice plemenita uma i božanske ljubavi, svim je naporom duše obratio trud i marljivost na ovo jedino: da istraži sredstva kojima bi sve više potaknuo opiruću volju svojih na prihvaćanje čistoće redovničkije stege. Rasplamsavalo ga je razmatranje nametnute službe i volja najboljeg Pastira Krista koji mu je povjerio svoje ovce, da ih ne bi zanemario dok skreću s pravoga puta redovništva. Napokon je pobijedila strpljivost; i Božja dobrostivost, pogledavši na sveta nastojanja i pobožne suze svoga ožalošćenog sluge, privoljela je duše nekih učenika da prihvate ustanovu svetijega života. Doista je nevjerojatnim užitkom ovo smilovanje božanske dobrote ispunilo dušu najboljeg oca.

29 Uzdignut dakle u nadu boljega uspjeha, dok je već sam sebi obećavao bolje prilike tepajući svojim željama kao da su već prisutne, gle ratni nemiri koji su oko godine Gospodnje tisuću petsto trideset i sedme izbili između cara Karla V. i Franje I., kralja Franaka, pljačkaškim su upadima unijeli dim i žeravicu bijednoga požara u granice Belgije te su posve prekinuli već očekivani napredak obnove. To je od starine često oplakivana nesreća Liessiesanaca, a da do njih u nemirima francuskoga rata uvijek najprije dopre glas i strah. Stoga, kako su burna ratna vremena već neposredno prijetila, toliki je strah obuzeo Liessiesance, a među njima i opata Blozija, koji se više bojao za svoje negoli za sebe, da je većina bila prisiljena napustiti samostan (dok ih je nekoliko ostalo radi njegova čuvanja) te pobjeći i razbježati se tko kamo, gdje se komu činilo najsigurnijim. Blozijev prethodnik Gippus nekoć je iz temelja sagradio jednu kuću u Monsu u Hainautu, a drugu u Athu, kamo bi se Liessiesanci sklonili kad bi zbog ratnih pogibelji bili istjerani iz samostana. U tu je kuću u Athu Blozije, kako bi svojom odsutnošću pobrinuo za spasenje sebe i svojih te za sigurnost samostana, zajedno s trojicom drugih liessiesanskih monaha (koje je raspalio žar za boljim životom) pobjegao ne kao u progonstvo, nego kao na rt dobre nade. Ali tko u ovoj nesreći vremena ne bi odmah smatrao uzaludnima sva nastojanja pobožnoga oca? No to se zasigurno događalo po božanskoj providnosti, kako bi i Blozijeve zasluge dobile veći porast i kako bi se pripravila bolja prigoda za započinjanje obnove koju će jednodušno prigrliti svi Liessiesanci (kako će sljedeće pokazati). Bogu je naime uobičajeno da tada najviše pogoduje svetim nastojanjima svojih kada se čini da su prilike posve beznadne. a Budući da su od granica Franaka udaljeni jedva nekoliko milja.

U kući u Athu razmišlja o tome da svojima propiše strožu stegu.

Slučajni bijeg Blozijev u kuću u Athu otvorio je određeno utočište božanske milosti. Ondje je naime odlučio ponovno uhvatiti priliku za uvođenje u samostanske običaje one strože stege koju je već u duhu bio zacrtao, kako bi ono što nije mogao iznuditi od pune zajednice Liessiesanaca, da obnovom savršenije podlože vrat slatkom jarmu Gospodnjemu, započeo s onom trojicom koje je poveo sa sobom i privukao svome mišljenju kao drugove jednoga načina života u kući, kao preteče novoga obdržavanja. Činilo se da ovim svetim mislima pogoduje božansko Veličanstvo, kad je opazio da sjemenje koje je vođa i učitelj duhovne mudrosti Blozije bacao u trojicu učenika jednoga duha pušta korijenje i da oblik novoga života raste nad starim, dok su se i neka druga braća, koje je bijeg bio raspršio amo-tamo, vraćala u zajedništvo istoga života.

31 Obradovan ovim sretnim početcima, Blozije je radi mirnoga života u Gospodinu, koji ubuduće neće biti uznemiravan nikakvim ratnim olujama, smatrao da bi bilo bolje kad bi, napustivši tako pogibeljno i nemirno boravište u Liessiesu zbog francuskih ratova i pretvorivši ga u priorat (koji bi bio sjedište nekolicine), premjestio monahe iz Liessiesa u Ath te ondje iznova sagradio siguran samostan. Nije mu se činilo neprikladnim da se, obavivši izbor, onima koje bi vidio manje poslušnima svojim migovima dopusti da u novom prioratu u Liessiesu i na drugim mjestima žive po svojim običajima, a one za koje bi iskusio da su ljubitelji boljega života i prilagodljivi normi točnije stege, zatvorene unutar novih ograda samostana u Athu pod svojom brigom i zaštitom, poučava i novim propisima nebeskoga života. Tako zasigurno oni koje je jednom svojim svetim ognjem nadahnuo Duh Sveti nikada sami sebi ne čine dosta dok ne stignu do onoga što se u toj vrsti života koju su sebi postavili smatra najvišim. Nadahnut tim duhom i mjereći snage drugih najžarkijim žarom svojih grudi, Blozije u svojoj duši odluči sebi i svojima u ovoj kući u Athu naložiti da se točno u svoj svojoj strogosti obdržava Pravilo sv. Benedikta, odbacivši i otklonivši posve sve oproste i ublaženja koja je do toga dana protiv njegova obdržavanja uveo ili običaj podložnika ili blaga popustljivost poglavara. I kao što je s onom trojicom redovnika najbolje volje u kući u Athu, radi kušnje, započeo najstrože obdržavanje Pravila, tako je odlučio ubuduće živjeti i s ostalima koji će pristupiti novom samostanu. Ništa mu se naime nije činilo toliko teškim da se ne bi nadao kako to, uz Božju pomoć, može izvršiti. To su bile prve i najčvršće odluke časnoga opata Blozija: živjeti naime po propisu gologa Pravila, što je smatrao da onima koje raspaljuje isti plamen žara kao i njega neće biti teško. To bi bez sumnje bio propisao za obdržavanje i svim svojim nasljednicima da nisu posrijedi bili suprotan savjet samoga cara Karla V. i druge zapreke, kako će pokazati sljedeća poglavlja.

Strožoj se stezi protivi okolišanje nekih monaha i zavist zavidnika.

Poznato je iz spomenika kako drevne tako i novije povijesti da se nitko nikada nije latio slavnih djela na slavu Božju i spasenje duša a da nije odmah zalajala ili tromost ljudskoga uma ili opaka zavist zavidnika. Svjedok je sv. otac naš Benedikt, kojega su, dok je namjeravao u zapadne krajeve uvesti nove odredbe redovničkoga života, na samim početcima ne samo svjetovnjaci nego i u crkvenom dostojanstvu postavljeni kako svećenici tako i monasi zavidno progonili riječima i djelima, pa čak i ponuđenim otrovom. Stoga ne treba izgledati čudnim ako je veliki učenik i nasljedovatelj sv. Benedikta Blozije podnio istu kocku protivljenja i zavisti odmah na samim početcima uvođenja strogoga benediktinskog obdržavanja u običaje. Nekima od njegovih učinila se naime prekomjernom ta strogost života, a stega koje se prihvaćao premalo prilagođenom ljudskim snagama, osobito u ovim kasnijim stoljećima, i to ponajviše onima koji su već bili navikli na opuštenije običaje. Prešućujem riječi rođene iz boli nekih drugih koji su se nakon ratnih nemira povukli u Liessies: jedni su neprestano govorili da se časna sloboda pretvara u sramotno ropstvo, drugi da se tjelesne utjehe uklanjaju iz samostana, neki da se drevni običaj ublaženja, ukorijenjen od pamtivijeka, već ukida točnim obdržavanjem Pravila, a drugi opet drugo, što se lakše misli negoli piše.

32 Pozavidio je ovim svetim početcima i zloduh, koji je, kao što je nekoć protiv sretnih početaka sv. oca našega Benedikta potaknuo nekoga zlobnog svećenika Florencija, tako i protiv Blozijeve pobožnosti podigao ne znam kojega drskoga pitomca neke redovničke obitelji (ime reda namjerno smatram da valja prešutjeti), koji je u javnim propovijedima puku izlio svoj bijes i žuč protiv ovoga svetog načina života, te je samoga Blozija i Blozijeve sinove glasno sa svete propovjedaonice obasuo nazivima lovaca na novotarije, licemjera, častohlepaca, razmetljivaca krutom strogošću i drugim pogrdama kao s uličnih kola. Na te je poruge doduše šutio i strpljivo podnosio čovjekovu drskost istinski nasljedovatelj sv. Benedikta Blozije; ali najlakomisleniju ludost propovjednika, ili bolje rečeno psovača, nisu podnijeli neki najozbiljniji i najrazboritiji slušatelji, koji su stvar prijavili poglavaru reda da mu zapovjedi opozvati zloglasnu propovijed, otpjevati opoziv i platiti kaznu zbog krivnje najteže uvrede. Tako je i učinjeno: i on je doduše bio kažnjen, ali ne i popravljen, niti je odustao od zavisti; štoviše, samom kaznom postavši još opakiji, odlučio je dodati osvetu. Odlučio je naime potajno progoniti Blozija i drugove, kojima nije mogao ili se nije usuđivao javno naškoditi; i raspaljen bijesom da osveti uvrede koje nije ni primio, u gluho je doba noći dao razbiti cijevi i žljebove Blozijeve kuće, kako bi onima koje mu je ubuduće bilo zabranjeno izazivati drskošću jezika nanio koliko god može štete na vremenitim dobrima. I daleko od toga da bi ti događaji odvratili dušu pobožnoga oca Blozija, koji nije bio nesvjestan da se takve spletke događaju vještinom i poticajem zlobnoga demona, od jednom prihvaćena nauma, nego su ga štoviše potaknuli na nadu u bolje.

Iz Atha se po zapovijedi cara Karla V. vraća u Liessies te razmišlja o tome da svojima propiše blaži način života.

Klicao je u duhu Blozije, premda bacan raznim olujama protivljenja, što ima barem neke od svojih kao sljedbenike svoje volje i nauma u ovom strogom načinu života prema cjelovitom propisu Benediktinskoga pravila; i nadao se da će se njihov broj uz pomoć dobroga Boga malo-pomalo povećati. Ali dok se to događa u kući u Athu, i pošto je, položivši temelje one stege koju je pobožni opat namjeravao ondje ustanoviti, već donekle napredovao u djelu, monasi koji su ostali u samostanu u Liessiesu, ili su se onamo, kad je država tada bila mirnija i kad je ratni žar jenjavao, vratili sa svojim stvarima, bojeći se da bi, ako Blozije dulje ostane u Athu, možda zbog njihove nerazboritosti kuća u Liessiesu ubuduće postala još pustija, otvoreno su se suprotstavili sretnim početcima svoga opata. Postavljeni naime između dviju krajnosti, s jedne su strane kod sebe u Liessiesu vidjeli labavu raspuštenost raspuštene stege i iz toga su se bojali propasti i uništenja drevnoga samostana; s druge su pak strane, ako bi u Athu kod svoga opata podigli na ramena toliki teret strožega života koliki su mogli naslutiti iz onih početaka, zbog prekomjerne strogosti predviđali očaj u ustrajnosti. Zbog toga su potražili i pronašli srednji savjet i put. Molbenicom su od cara Karla isposlovali da se Bloziju sa svojima zapovjedi da se iz utočišta u Athu po pravu povratka vrati u boravište u Liessiesu, uz obećanje dano u međuvremenu da će, ako htjedne donekle popustiti od strogosti stege započete u Athu i svesti je na neku umjerenu normu življenja, biti u njegovoj vlasti i spremni urediti život i običaje prema propisu njegovih zakona koji će trajati sve do potomaka.

33 Na ovu neočekivanu carevu zapovijed Blozije se zapanji i najprije se nemalo uzbudi i ražalosti što bi tako sretni početci boljega života tako brzo otišli u dim i vjetar; zatim je malo oklijevao i nije mogao dovoljno sam sa sobom odlučiti je li bolje ustrajati na uskoj stazi kojom je već bio krenuo ili pak, kako bi sebi pridružio više ljudi u isto životno zajedništvo, donekle skrenuti sa strože ustanove; nisu naime nedostajali ni dokazi ni razlozi koji su naginjali na bilo koju od dviju strana. Posavjetovavši se dakle i sa sobom i s Bogom, napokon je povjerovao da će biti bolje i više na slavu Božju ako se, udovoljavajući i želji svojih koji su ostali u Liessiesu i carevoj zapovijedi

(koju je teško mogao odbaciti), vrati sa svojima iz Atha u Liessies, da ondje zatim učini ono što prosudi najboljim na slavu Božju i na spasenje svoje braće. Nije pak običavao započeti ništa važno niti išta pokrenuti a da ne zazove s neba Božju Mudrost. I premda bismo to prešutjeli, ipak to obilno svjedoče one najpobožnije i najžarkije molitve koje je on u tu svrhu sastavio, a koje se posvuda nalaze u Blozijevim knjigama. Osim toga, istinski se ljubitelj poniznosti čvrsto uvjerio da ljudska mudrost ovisi o božanskoj te da usta Gospodnja govore kroz usta ljudi i otkrivaju proročanstva. Zbog toga, da ne bi slijedeći samo svoje savjete u ovoj namisli uvođenja blažega života izabrao ono što je manje pobožno, ili da ne bi, izgubivši zvijezdu vodilju božanske providnosti, neoprezno bio odnesen u plićake i sprudove, smatrao je da se treba učvrstiti božanskom i ljudskom razboritošću kao dvama sidrima, mislim molitvom i savjetom drugih; i svoje je Liessiesance uvjerio da će, budući da ih uz Božju pomoć već nalazi spremnima napustiti labaviju stazu drevne raspuštenosti, i on bez sumnje donekle popustiti od one započete vrste strožega života ako ozbiljni muževi, koji su se isticali izvrsnošću učenosti i kreposti te bili iskusni u tajanstvenim otajstvima Duha Svetoga, nakon što im se izloži cijela stvar, prosude u Gospodinu da tako treba učiniti. Ovo dobrostivo obećanje pobožnoga oca silno je okrijepilo Liessiesance, koji su prije bili prestrašeni strogošću onoga oštrijeg života.

Savjetom mudrih ljudi i primjerom drugih kongregacija prihvaća umjeren način življenja.

Vraća se dakle Blozije u Liessies: i izlivši najprije najžarkije molitve Bogu, pošto je zatim za savjet u poslu tolike važnosti uzeo nemalo muževa istaknutih i učenošću i pobožnošću, te napokon iz njihova suda dobio odgovor da ništa nasilno nije trajno, da umjereno obećava više čvrstoće u budućnosti, da plemenitim duhovima ne odgovaraju uvijek tjelesne snage i da se stoga čini kako treba više voditi računa o svojima (za čiju bi se korist i spasenje najviše trebao brinuti) negoli o vlastitom žaru, te drugo prikladno za nagovaranje na umjerenost: to je muž predan Božjoj volji prihvatio tako kao da je izrečeno od samoga Boga, te se napokon dao navesti na mišljenje da svoju želju za strožim životom prema točnom propisu Benediktinskoga pravila, kojom je inače bio silno obuzet, treba podrediti željama svojih predragih sinova koji naginju umjerenome. Niti se naime treba bojati ikakve pogibelji od zablude u prihvaćanju nauma blaže stege, koji se činio poduzetim uz odobravanje mudrih i pobožnih ljudi, štoviše i po nadahnuću samoga Boga.

37 Time se dogodilo da je, prepustivši osobitu strogost Pravila sv. oca našega Benedikta u mučenju tijela drugima koji su se smatrali doraslima većoj oštrini, sam svojim Liessiesancima propisao umjeren način življenja. I uistinu ne nedostaju svjedočanstva kojima možemo dokazati da Blozije u toj stvari nije kod ljudi stekao manju pohvalu negoli zaslugu kod Boga. Ima naime onih koji pamte da su ga prečasni biskupi i drugi razboriti muževi hvalili zato što je, oslanjajući se više na tuđu razboritost negoli na svoju, dopustio da se žestina njegova duha, koji ga je gonio na strogu oštrinu stege, opozove tuđim savjetom i svede na trajniji način umjerenoga života, te da je tim savjetom učinio djelo koje je i samome Bogu časnije i njemu i njegovima spasonosnije, jer je više popustio razumu negoli žaru. Nadalje, nije potrebno nabrajati vrlo mnoge primjere kako onih koji su, premda su bili zavjetovali najvišu strogost, po zajedničkom sudu reda, uz odobrenje čak i same Apostolske Stolice, prosudili da valja primijeniti neku umjerenost, tako i onih koji su od samoga svoga početka, uz veliko odobravanje kršćanskoga svijeta, izabrali sebi umjereniju ustanovu života. Osjećali su naime da je bolje nešto radije popustiti ljudskoj slabosti negoli nakon kratka vremena ne bez svoje boli gledati mnoge koji bi, svladani teškoćom, podlegli naporu: svi se naime dive onim strogim životnim ustanovama i poštuju ih, ali ih ne prihvaćaju mnogi; više ih se može natjecati, a malo ih može oponašati. Bolje je stoga postaviti onu normu življenja kojoj se nitko ne može izmaknuti, jer se inače krute i stroge životne ustanove, kad se počnu opuštati, nerijetko pretvaraju u raspuštenost. Nitko razborit neće moći posumnjati da je takva bila Blozijeva misao pri sastavljanju njegovih Statuta.

38 Uostalom, ove Blozijeve Statute i sjajnu stegu koja po njima postoji u samostanu u Liessiesu pohvalili su kako drugi istaknuti dostojanstvom i razboritošću, tako osobito Maksimilijan de Berghes, presvijetli nadbiskup cambraiski, ovim pismom napisanim gotovo tri godine nakon Blozijeve smrti, pošto je obavio vizitaciju istoga samostana:

„Maksimilijan de Berghes, milošću Božjom i Apostolske Stolice nadbiskup i vojvoda cambraiski, grof cambresijski, knez Svetoga Rimskog Carstva itd., časnomu u Kristu ocu gospodinu opatu, prioru i ostalim redovnicima samostana u Liessiesu, nama neposredno podložnoga, Reda sv. Benedikta, pozdrav u Gospodinu. Premda pouzdano znamo da je sva monaška stega već odavna kod vas uređena u takav red trudom, revnošću i budnošću sretne uspomene o. Ljudevita Blozija, posljednjega preminuloga vašeg opata, među prvima najredovničkijega i najpobožnijega, da se ne bez razloga dobar miris vaše zajednice široko širi i nadaleko rasprostire, kako zbog izvanredne pobožnosti spomenutoga gospodina, tako uistinu i zbog njegova hvalevrijednog oponašanja koje zadržavate, tako da su odatle i vrlo mnogi muževi, i to ne obična rasuđivanja, uzeli načela za obnovu redovništva; ipak nismo htjeli, premda smo smatrali da kod vas ništa ne treba ispravljati, obavljajući vizitaciju naše biskupije, mimoići vas; nego smo, uhvativši sadašnju priliku, među opatijskim crkvama najprije pristupili ovoj, dovršivši vizitaciju našega grada Cambraia, kako bismo iz nje u druge prenijeli nešto boljega reda, ustanove i monaškoga obdržavanja, kako bismo zasluženim pohvalama popratili vašu krepost, i kako bismo vam, ako ne druge, barem one odredbe predali na obdržavanje, po primjeru apostola Pavla, koje su ustanovili i naredili oci.” Zatim nakon nekoliko riječi o odlukama Tridentskoga sabora, koje ovamo ne spadaju, nastavlja: „Opominjemo i zaklinjemo u Gospodinu našem Isusu Kristu da svi, a najviše poglavari, od kojih će se tražiti račun o tome, bdiju s najvećom mogućom pomnjom kako redovnička stega ni na koji način u vama ne bi opala ili oslabila s onoga svoga hvalevrijednog stupnja, koja vam je, kao što je dosad bila čuvana, bila na čast i pohvalu”, i ostalo čime potiče Liessiesance na revno obdržavanje Blozijevih Statuta.

Kako bi pripravio duše svojih na obnovu, daje im čitati Speculum Monachorum koje je sam napisao pod imenom Dakrijana.

Naveden dakle savjetom pobožnih i učenih ljudi na mišljenje da, napustivši stroži, prihvati umjeren način življenja, Blozije se napokon latio one obnove redovničke stege o kojoj je kroz otprilike devet prvih godina svoga prelatstva raznoliko i mnogo u sebi razmišljao i za kojom je tolikim suzama i molitvama žudio. U početku je pak smatrao da onaj način življenja koji je već zamislio u duhu treba pismeno uobličiti u nekakav oblik i red putem Statuta: kako zato da bi stvar bila trajnija, tako i zato da bi bila dovršena s većom težinom razboritosti i zrelošću rasuđivanja. Dok se revno posvećuje tom ništa manje slavnom negoli napornom djelu, prije ipak negoli je dovršio same Statute ili ih predao svojim monasima na obdržavanje, posve spasonosnim i mudrim savjetom pobrinuo se da se Speculum Monachorum Dakrijana, koje je on sam, a da Liessiesanci to uopće nisu znali, već bio napisao i u to isto vrijeme prikladno tiskao, svakodnevno čita u mjestu koje nazivaju kapitulom. Koliko je dalekovidno to bilo od njega smišljeno, potvrdio je ishod događaja. U tom naime svome Dakrijanu pobožni Plačljivac mnogim riječima oplakuje tada zanemarenu i gotovo propalu stegu drevne askeze u svome samostanu i drugdje. Tko god ga pomno pročita, jasno će kao u zrcalu promotriti Blozijev um: kakvim je žarkim željama taj muž gorio da se redovničko obdržavanje, u onom dijelu u kojem se moglo činiti propalim, obnovi u prijašnju snagu.

40 Budući da je pak u tom zrcalu, kao u predigri obnove, pružao na neki način prethodni lijek klonulim dušama svoje braće, vješto i razborito, kako bi se lakše kao nepoznat uvukao u njihove duše, pod tuđim, ali privlačnim imenom Dakrijana, kao neke časne starine, pružio im je spasonosne opomene. To je naime djelo, izloženo redovnicima koji su nemalo odstupili od drevne stege, bilo kao zrcalo unakaženim dušama iz kojega će same ugledati svoje mrlje i očišćene ih očistiti, a bolesnima kao protuotrov po kojem će se sve više rasplamsati željom za obnovom i djelotvornije se pripraviti da je prigrle. Da je pak to propisao Liessiesancima pod svojim imenom za čitanje u redovitom kapitulu, ili bi to od njih bilo posve zanemareno, ili se zasigurno ne bi tako duboko uvuklo i prionulo uz njihove osjećaje. Uostalom, ako tko pozorno pročita tu zlatnu knjižicu, bit će prisiljen priznati da su nebeske milosti morale obilno teći iz onih grudi iz kojih je izvirala tolika slatkoća pobožnosti. Budući da je stalna tvrdnja Liessiesanaca da ono što ondje o napretku nekoga bezimenog brata ponizno, ali veoma uvjerljivo pripovijeda taj mistični Dakrijan, valja shvatiti o samome Bloziju.

Kojim je razmatranjima uveo umjeren način življenja koji je potvrdio Pavao III.

Već su dovoljno i previše Liessiesanci bili ugledali mrlje svoga uma u onom Dakrijanovu zrcalu i silno su težili da ih očiste, kada je Blozije dotjerao Statute koje valja čuvati za sve svoje potomstvo i položio temelje dugo promišljane i u duhu zacrtane obnove. Njih je zatim svojim redovnicima, koji su to htjeli i rado prihvaćali (uz iznimku vrlo maloga broja kojima se još nisu posve prestali sviđati stari običaji), godine Gospodnje 1539. proglasio, i pobrinuo se da ih oni po potomcima sve do današnjega dana (uz pomoć Božje milosti i budnost prelata) najsvetije obdržavaju. Potom, pošto je kroz otprilike šest godina s velikom radošću i plodom duha obdržavanje ovih Statuta kod Liessiesanaca bilo uvedeno i prihvaćeno u običaje, vrhovni svećenik Pavao III. odobrio je i potvrdio vlašću Apostolske Stolice onaj novi način življenja prema Pravilu sv. Benedikta ublaženom po Blozijevim Statutima, 8. travnja, godine tisuću petsto četrdeset i pete, bulom u tu svrhu najpotpunije izdanom i ovjerenom.

42 Uostalom, osim već prije navedenih razloga kojima je Blozije bio potaknut da Pravilo sv. Benedikta ublaži svojim Statutima, nisu mu nedostajala ni druga razmatranja. Zapažao je naime božanski muž da će na veću slavu Božju i obilniju korist Liessiesanaca biti onaj oblik Statuta koji bi, popustivši donekle izvanjsku strogost Benediktinskoga pravila, veoma prikladno za ona negdašnja vremena i krajeve, bio tako ublažen ponajprije u izvanjskim naporima da, budući da se ne protivi zajedničkim vježbama pobožnosti, zbog toga prikladnog ublaženja strogosti bude trajniji i ne bude podložan traženju oprosta. Štoviše, što bi više truda ulagao u izgrađivanje duha negoli u lomljenje tijela, to bi manje i priječio ili usporavao točnu revnost u slavljenju božanskih časoslova, koju je toliko preporučio sv. otac naš Benedikt, a sam Blozije zapovjedio Liessiesancima (budući da je ona poput duše redovništva). Da je pak Blozije imao ova pobožna razmatranja za oblik i korist umjerene obnove, nitko neće moći posumnjati tko htjedne čuti njega samoga kako govori u svoju obranu. Kako ih je naime primio od Duha Svetoga, tako ih je razborito vlastitom rukom prenio i na list papira. Neka ga dakle čuje dobrostivi čitatelj kako i za sebe skromno i za uvođenje svojih Statuta snažno raspravlja na ovaj način:

43 „Koliko je lak i od krute strogosti dalek naš način življenja, razvidno je iz naših Statuta i iz bule pape Pavla III., koji je isti način življenja iz pouzdane spoznaje odobrio i potvrdio. Ovaj je pak način življenja i najblaža obnova stoga u ovim vremenima prihvaćena i uvedena kako bi se prijestupi bolje izbjegavali i kako bi sva braća cjelovitost redovništva čuvala s većom spremnošću duha te kako bi ono prikladnije trajalo; dok naime nije potrebno otvarati vrata čestim ublaženjima i odstupati od prihvaćenih ustanova. Dakako, oni koje Bog privlači i kojima Bog daje jakost mogu prikladno kod nas prigrliti umjerenu strogost i slijediti uzdržljivost: kao na primjer ako tko, dok se braća dvaput na dan okrepljuju, veoma oskudno večera na čast Božju; ili se inače uzdržava od mnogih stvari za kojima osjetilnost neuredno žudi, te radi Boga preuzme donekle stroge vježbe. Tko među nama ustanovi da je hitriji za služenje Bogu dok jede, može umjereno jesti, ako je po Ustanovi dopušteno jesti. Opet, tko ustanovi da je spremniji za duhovne stvari dok ne jede, može ne jesti. Bilo da se čini jedno ili drugo, ako se čini čisto na čast Božju, drago je Bogu. Stoga se naš zajednički način življenja ne smije prezirati zato što je blag i lak; osobito stoga što se istinska svetost i savršenost ne sastoji u pravom smislu u velikoj strogosti života, nego u istinskom mrtvljenju i predanju samoga sebe, u istinskoj poniznosti i ljubavi te čistoći srca. Inače preblažena Djevica Marija, Majka Božja, ne bi bila savršena, za koju se nigdje ne čita da je izvana držala osobitu strogost života, kao što ju je držao sv. Ivan Krstitelj. Uistinu, oni koji imaju pobožna srca i žele biti pažljivi i revni za svoje spasenje mogu i kod nas najprikladnije napredovati u svetim krepostima i ugoditi Bogu: gdje se naime, pošto su odsječene nebrojene prigode za zlo, svakodnevno čitaju najpobožnija štiva.

Jer oni koji nose svjetovna, tvrda, ohola i izopačena srca posvuda zlorabe prigode za dobar život; i bili u blagom ili u strogom redu, bijedno zanemaruju svoje spasenje itd.”

44 Toliko u prilog sebi i svojim Statutima Blozije. Pri čemu valja zapaziti da ondje Blozije dodaje i drugo, čime zabranjuje, i to najozbiljnijim riječima, da itko od nasljednika, pod bilo kakvom izlikom ili razlogom, išta promijeni u tom načinu života koji je predao, zato što je vjerovao da se u njemu ne nalazi ništa toliko teško što ne bi mogao obavljati i netko najnježniji. Zatim navodi znamenitoga učitelja redovničkoga života Florencija Kartuzijanca (koji je napisao zlatne knjižice De Institutione vitæ Christianæ), iz kojega uzima nekoliko misli posve sukladnih svojim već rečenim razmatranjima, kojima i pečati taj svoj zapis. „Odakle”, kaže u istom zapisu Blozije, „u 28. poglavlju 4. knjige djela Institutionis vitæ Christianæ čitamo ove riječi:

45 „Drži za sigurno da je tvoj stalež, u kojoj god redovničkoj i hvalevrijednoj družbi odobrenoga pravila bio postavljen (gdje se obdržavaju tri bitna redovnička zavjeta, to jest poslušnosti, čistoće i siromaštva), jednako ustanovljen od Boga i Bogu mio kao i bilo koji drugi monaški red, koliko god se on smatrao strožim i savršenijim; te ćeš u njemu moći živjeti život ništa manje ugodan, ili možda i miliji Bogu, negoli u drugom mnogo oštrijem: i tako posljedično moći ćeš sebi pripraviti i veće mnoštvo zasluga i savršenost života negoli netko drugi u bilo kako krutoj ustanovi života. Posve je moguće, kao što se i događa, da se u nekoj blažoj vrsti i redu monaškoga života ponekad nađu svetiji i savršeniji ljudi negoli u uzvišenom i veoma oštrom.”

46 „A u 24. poglavlju iste knjige”, nastavlja Blozije, „nalaze se ove riječi: Uvjeri se da su svi monaški redovi samo jedan red, što se tiče cilja, biti i same stvari, budući da su svi potekli od Boga te su ustanovljeni i prilagođeni po primjeru života Krista i njegovih učenika. Nema sumnje da po Božjoj milosti u blažoj vrsti monaškoga života ne samo da možeš jednako savršeno i sveto služiti i ugoditi Bogu kao u nekoj veoma oštroj, nego također (ako hoćeš) možeš Bogu iskazivati milije služenje te postati svetiji i savršeniji i sebi prikupiti veće zasluge. I uistinu (kakva je u ovim vremenima slabost ljudske naravi u većini slučajeva) možda će biti sigurnije živjeti u blažem redu negoli u preko mjere strogom i nepodnošljivom.” I zaključuje Blozije: „Tako ondje. Te riječi doista”, kaže, „budući da ih je napisao muž najprosvjetljeniji i s Bogom najprisnije sjedinjen (kako je razboritu čitatelju najjasnije), nitko ne smije podcjenjivati.”

47 Imaš dakle, dobrostivi čitatelju, pobožna razmatranja pobožnoga Blozija u kojima ne samo da je za začetnike i zagovornike imao muževe kasnijega doba slavne po asketskoj pobožnosti (među kojima je onaj Florencije tako skladno govorio u prilog Blozijevoj umjerenosti), nego je slijedio i primjere i opomene drevnih. Jer i a sv. Pahomije, otac i zakonodavac tolikih tisuća monaha, dok je tumačeći Statute u molitvi polagao račune s Bogom, anđeoskom je rukom, poput drugoga najblažeg Mojsija u pustinji, s neba primio ploče Pravila u kojima se čita ono što je najsličnije Blozijevim razmatranjima. Onim naime riječima anđeo Gospodnji daje Pahomiju propise o davanju propisa, kao što se uzdamo da je Duh Sveti dao Bloziju: „Pojedincima”, reče anđeo, „dopusti jesti i piti prema njihovim snagama, i prisili ih raditi prema mjeri onih koji jedu; i nemoj zabranjivati ni umjereno jesti ni postiti. Jačima doduše i onima koji jedu naloži teže poslove, a lakše slabijima i onima koji se uzdržavaju.” Kad se pak činilo da se Pahomije, goreći velikim žarom, žali svome anđelu diktatoru zbog dvanaesterostrukoga broja dnevnih, večernjih i noćnih molitava, kao premalena i previše laka, blaga i lagana bremena nametnuta njegovim Tabenisioćanima, anđeo je odgovorio tako da se čini kao da unaprijed govori u prilog Blozijevim Statutima: „Ove sam ustanovio”, reče, „koje bi slabiji mogli izvršiti bez napora. Uostalom, oni koji su savršeni ne trebaju ovaj zakon. Kod sebe naime, smješteni u vlastitim ćelijama, ne prestaju moliti oni koji se hrane čistoćom uma i božanskim razmatranjem.” Što bi sukladnije ili prilagođenije onaj nebeski duh mogao izreći razmatranjima Blozijeva uma? a O sv. Pahomiju i njegovu pravilu govorit ćemo 14. svibnja.

✠

7. siječnja Kalendar godine