Svetoga mučenika Melora danas navodi Ferrari u općem katalogu svetaca i Engleski martirologij, iako se piše da je podnio mučeništvo 1. listopada. No 5. siječnja možda su prenesene relikvije. Pod 1. listopada stoji njegov spomen kao mučenika u Usuardovim kölnskim izdanjima i u rukopisu Florarium. U Engleskom martirologiju naziva se Melior, kod Capgravea i u Usuardovu izdanju iz god. 1490. Melor, u izdanju iz god. 1521. Melor, u Florariumu Melon, a kod Ferrarija Melior. Njegov životopis koji je napisao Ivan Capgrave usporedio sam s rukopisnim kodeksom iz Rookloostera: u ovom se kaže da se sveti zemni ostaci bl. Melora čuvaju u Meauxu, za koje inače Capgrave svjedoči da su prije nekoliko stoljeća iz Cornwalla preneseni u Wiltshire u slavni samostan u Amesburyju; odatle su možda prevezeni u Galiju.
Dok se u početcima kršćanske vjere apostolski nauk širio po svem svijetu među svim narodima, obratilo se na vjeru poganstvo Britanije, te su mnogi, vjerujući u Gospodina i slijedeći apostolske zapovijedi, zablistali različitim čudesima kreposti; pouzdano vjerujemo da je iz njihova broja bio i bl. Melor.
2 Bijaše on naime od plemenitoga britanskog roda, a njegov je otac Melijan držao vojvodstvo Cornwalla; u njegovo vrijeme kroz sedam godina nije pala kiša na zemlju. Na poticaj naposljetku zloga duha, sedme godine njegova vojvodstva, dok je bilo okupljeno vijeće prvaka radi skrbi za dobro domovine, na sam sabor dođe Rinold, ubi svoga brata Melijana i poče vladati umjesto njega.
3 Imao je pak Melijan nekog maloga sina od sedam godina imenom Melora, kojega je nakon očeva ubojstva stric nastojao ubiti, bojeći se da mu, ako dječak ostane na životu i dođe u muževnu dob, ne oduzme vojvodstvo. Rinold dakle, razmišljajući što da učini, dovede dječaka sa sobom u Cornwall, gdje je bilo okupljeno vijeće biskupa i mnogih drugih; i kad je htio ubiti dječaka, na molbu sviju postignuto je da ne bude ubijen, nego da mu se samo odsiječe desna ruka s lijevom nogom; i tako bi učinjeno. Nakon toga bila je blaženomu Meloru načinjena srebrna ruka i mjedena noga; i pobožan i nedužan, rastući iz dana u dan u krepostima, bio je odgajan u nekom samostanu Cornwalla te je čitao Sveta pisma sve do četrnaeste godine.
4 Jednoga naime ljetnog vremena opat toga mjesta, sabirući orahe, pruži ih dječaku kao svomu gospodaru; on ih poče sabirati srebrnom rukom, i na čudesan način ta je srebrna ruka kao imala mesnate pregibe te poče pružati i zatvarati šaku kao prirodna s kostima, žilama, venama, krvlju i kožom.
5 Jednom zgodom sveti dječak uze kamen i bacivši ga učini da odleti gotovo pola stadija, a on se zabode u najtvrđu zemlju kao u mekan vosak; kad je došao na to mjesto i izvukao ga iz najtvrđega kremena, potekoše najobilnije vode, i sve do danas vidi se kako na tom mjestu ključa živi izvor.
6 Kad je pak njegov stric obećao njegovu odgojitelju Cerijaltanu mnoge darove i posjede ako ubije svoga pitomca, sklopljena je pogodba nepravde da Cerijaltan odsiječe glavu nedužnoga, odnese je odsječenu Rinoldu i primi obećanu nagradu. Kad je dječaku bila odrubljena glava, Cerijaltanov je sin uz očev pristanak nosio mučenikovu glavu po zidu utvrde, ali je uz dopuštenje pravednoga suca Boga pao sa zida i slomljena vrata izdahnuo.
7 Došavši pak mučenikova dojilja u kuću u kojoj je ležalo tijelo, vidjela je Božje anđele i svjetiljke koje su sjale božanskim sjajem. Cerijaltan pak, uzevši glavu i bježeći, kad je od prevelike žeđi gotovo klonuo, govoreći samomu sebi reče: „Jao meni, najbjednijemu od svih ljudi i dostojnomu svake kazne i muke, što da učinim jer iznemogao od suhoće žeđi umirem?” Dok je to mnogo puta ponavljao, dječakova glava progovori ljudskim riječima te mu se obrati ovakvim glasom: „Cerijaltane, zabij hitro u zemlju štap koji nosiš u ruci, i odmah ćeš vidjeti kako iz zemlje izvire izvor vode, iz kojega ćeš se obilno okrijepiti i izbjeći prijeteću pogibelj žeđi.” Kad je pak zabio štap u zemlju, pretvoren u najljepše stablo uhvati se korijenom za zemlju, potjera grane i lišće, a iz njegova korijena poče teći nepresušni izvor; i Cerijaltan, okrijepljen pićem, odnese glavu Rinoldu.
8 On je pak s velikom radošću primi i reče: „Ustani i popni se na vrh gore, pa što god budeš mogao vidjeti uokolo, rado ću ti dati u posjed.” On pak, uspinjući se na goru i misleći da vidi na sve strane, bi lišen obaju očiju te ga zadesi iznenadna smrt i poginu; i rastopi se njegovo tijelo kao vosak pred licem ognja.
9 Kad je pak sveto tijelo bilo pokopano na mjestu njegova mučeništva, sljedećega je dana nađeno na površini zemlje; a kad se isti slučaj dogodio nakon što je tijelo bilo pokopano na tri različita mjesta, održavši vijećanje, položiše sveto tijelo na kola pod koja su bila upregnuta dva neukroćena bika te ih pustiše bez vozača kamo god bi ga božanska snaga htjela uputiti. I gle, bikovi najednom postadoše pitomi te vukući tijelo stadoše na nekom mjestu; a kako se svjetini nije svidjelo da ondje počiva, podmećući ruke, mišice i ramena pod kotače da bi ih pokrenuli, vidješe da su kola božanski toliko učvršćena i nepomična da se nikakvom vještinom, nikakvim domišljanjem i nikakvom ljudskom snagom nisu mogla pomaknuti. Kad su više puta pokušavajući ostali bez uspjeha, zahvaljujući Bogu pokopaše tijelo s čašću na istome mjestu, gdje su oni koji su zazivali njegovu pomoć radosno običavali postizati željeni lijek.
10 Kad je mučenikova glava bila donesena pred Rinolda, tiranin je dotaknuo svetu glavu te je trećega dana preminuo nesretnom smrću. Nakon što su dakle biskupi i klerici pokopali glavu sa svetim tijelom, poslije mnogo godina strani su propovjednici, noseći uokolo škrinjicu s relikvijama sv. Melora i obilazeći krajeve zemalja u obavljanju povjerene im službe, stigli naposljetku u Amesbury i položili svete relikvije na oltar. Po završetku propovjedničke službe, kad su htjeli ponijeti relikvije sa sobom, a one se nikako nisu mogle pomaknuti s oltara nego su poput dijamanta prianjale uz oltar, obuzeti boli i tjeskobom, primivši od opatice mnogo novca, odoše.
11 Neki sinovi nepravde uđoše noću u crkvu u Amesburyju, odnesoše sa sobom škrinjicu sv. Melora te, sastrugavši zlatne i srebrne pločice, baciše kovčežić s relikvijama u neku spilju. A neki svećenik, ustavši u zoru, ugleda blistavi stup svjetlosti kako s neba silazi nad spilju, te pristupivši mjestu nađe škrinjicu i odnese je u crkvu.
12 Sv. Melor se jedne noći ukaza sakristanu govoreći: „Godriče, brzo ustani; gle, svod crkve ispucao širokim pukotinama sprema se ubrzati skori pad.” Kad je to ponovio i druge noći, ukazavši se treće noći reče: „Godriče, brzo ustani i uzevši sa sobom slike i oltarne urese što brže iziđi, jer je smrtna pogibelj bez sumnje pred tvojim vratima.” I čim je izišao, sav se svod za njim sruši, zatrpavši ravnu površinu poda ispod sebe.
Ostavivši pak zemaljsko, ušao je u nebesko s krunom mučeništva 1. listopada.
✠