Valerika, ili Valerija, pustinjaka (različita od Valerika, monaha iz Luxeuila, o kojem 1. travnja), navodi ovoga dana Filip Ferrari ovim riječima: „Kod Lemovika sv. Valericija opata.” U bilješkama kaže da je od bogata građanina, pošto je ostavio sve i pošao na grob sv. Marcijala, postao ocem mnogih monaha. Martyrologium Gallobelgicum: „Istoga je dana na području Limogesa preminuo sv. Valerik pustinjak, rođen u Belgiji od plemenita roda, ali mnogo plemenitiji izvrsnošću kreposti.”
2 O njemu iz čitanja Limoške Crkve ovo piše Ivan Molanus u djelu Natales SS. Belgii: „Na području Limogesa sv. Valerika pustinjaka i ispovjedaoca. On je, mio Bogu i ljudima, rođen u pokrajini Galije koja se naziva Donja Njemačka, od krvi slavnih muževa, od kršćanskih roditelja. Poslije je pod Kristovim vodstvom ušao u Akvitaniju i, tražeći skrovito mjesto, od klerika crkve sv. Marcijala u Limogesu, koji su ga pratili s najvećim poštovanjem, dobio mjesto samoće; na njemu su mu sagradili ćeliju i crkvu na čast mučenika Julijana. Mnogi su pak k njemu hrlili radi stege. Sjajio je također, po Božjoj providnosti, činjenjem čudesa. Urešen u međuvremenu svim krepostima, dok ga je pritiskala starost, pomlađivao se svetošću te je, primivši popudbinu Gospodnjega Tijela, među riječima molitve radostan predao dušu Bogu, petoga dana Bogojavljenja.” O sv. Marcijalu, apostolu Limogesa, koji se ovdje spominje, govorit ćemo 30. lipnja.
3 U kojem je dobu cvjetao sv. Valerik, poučava ovom nešto opširnijom pohvalom Andrija Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum: „Na području Limogesa sv. Valerika ispovjedaoca i pustinjaka, koji je u Drugoj Belgici pod kraljem Klodvigom Velikim rođen od plemenitih roditelja. Budući da je po urođenoj izvrsnosti naravi bio čudesno oblikovan za svaki oblik kreposti, od prvih se godina posvetio vjeri i prionuo uz sveti govor božanskih Pisama: njihovim proučavanjem raspaljen težnjama za nebeskim životom, svojim je činima pokazivao njegovanje svih kreposti, a ponajviše poniznosti. Toliko da je, kad je božanski bio urešen i milošću čudesa, čijim se bljeskom širio glas o njegovoj svetosti, da bi izbjegao dah ljudske hvale, pomislio na povlačenje daleko od rodnoga tla, gdje bi živio poznat jedinomu Bogu. Krenuvši dakle u Akvitaniju, čuvši za slavu čudesa koja su iz dana u dan sve jače blistala na grobu sv. Marcijala, dođe u Limoges, moleći bdjenjima i molitvama zaštitu preblaženoga pomoćnika kod Boga, kako bi njemu, koji razmišlja o samotničkom životu, zasjala odluka sretna uspjeha. Obasjan dakle božanskim svjetlom, povukao se na brdo veoma oporo od stijenja i sjenovito od lišća, blizu onoga grada (kojemu je poslije uspomena na svetoga došljaka nadjenula ime), koje su mu odredili klerici crkve bl. Marcijala: i ondje je sagradio ćeliju u kojoj je, započevši nebesku vojnicu, odlučio iskazivati Bogu službu čista posluha, ustrajan u bdjenjima, postovima i molitvama. Niti je ikada maknuo nogu sa svoga mjesta, osim na svečanije blagdane kada je s velikim čuvstvom pobožnosti posjećivao obližnju crkvu bl. Julijana mučenika ili katkad i grob sv. Marcijala.
4 Ali njega koji je želio ostati skriven, veličanstvenost božanske sile koja ga je obasjala razotkrila je protiv njegove volje. Kad je naime iz čina ovoga njegova čudesnog života zasjao sjaj iz samoće okolnim stanovnicima, počelo se k njemu stjecati mnoštvo bolesnika koji su usrdno tražili njegovu pomoć, a on ih je krijepio izlijevanjem molitava i utiskivanjem znaka križa. Opsjednute je naime oslobađao od uznemirivanja zloduha, mjesečarima je vraćao miran um, slijepima vid, a hromima hod. Pošto se sveti muž dugo proslavio kako znamenjima tako i krepostima, iscrpljen starošću, primivši s nevjerojatnim čuvstvom pobožnosti sveta otajstva i odloživši teret zemaljske tamnice, preselio se u vječne šatore. Pokopan u hramu sv. Julijana mučenika, kojega je među nebesnicima gorljivije štovao, mrtav je pružio sjajnija znamenja svojih zasluga nego živ, koja su njegovo ime i relikvije kod potomstva posvetila vječnomu štovanju.” Više o njemu nismo doznali.
✠