Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Sljedeći dulji izvadak preuzet je iz djela J. N. D. Kellyja Early Christian Doctrines, koje je objavio Adam & Charles Black, London, četvrto izdanje 1968., str. 52-56. Sva podebljanja su moja.

POGLAVLJE III.

SVETO PISMO

1. Stari zavjet

Tijekom prvih stotinu godina, u najmanju ruku, svoje povijesti Sveto pismo Crkve, u preciznom smislu te riječi, sastojalo se isključivo od Starog zavjeta.

Knjige koje čine ono što je kasnije postalo poznato kao Novi zavjet, naravno, već su postojale; gotovo sve bile su napisane znatno prije završetka prvog stoljeća, te su bile poznate i korištene od strane kršćanskih pisaca iz drugog stoljeća.

Međutim, još nisu bile uzdignute na poseban status kanonskoga Svetog pisma.

Judaizam je, s druge strane, imao svoju zbirku posvećenih ili »svetih« knjiga davno prije rođenja kršćanstva.

Službeni popis, iako ga rabini nisu formalno potvrdili sve do sabora u Jamniji oko 90. godine po Kr., bio je praktički zaključen do apostolskog doba, pa je bilo prirodno da ga Crkva preuzme.

Ona je instinktivno tvrdila da je novi Izrael i kao takva zakonita baštinica i objave i obećanja danih starome.

Stoga, kada se pisci poput Klementa Rimskog, »Barnabe« i Justina pozivaju na Sveto pismo (»pisano je« itd.), ono na što misle gotovo je uvijek židovska Biblija.

Bilo je važnih skupina kršćana u drugom stoljeću (o njima ćemo raspravljati u kasnijem odjeljku) koje su se osjećale nelagodno u vezi sa Starim zavjetom ili su ga čak odbacivale kao potpuno stran Kristovu evanđelju, ali oni su stajali izvan glavne struje kršćanstva.

Za Crkvu u cjelini, to je bila kršćanska knjiga koja je na svakoj stranici govorila o Spasitelju.

Niti se to poštovanje prema njoj smanjilo kada su, u kasnijim desetljećima drugog stoljeća, spisi Novoga zavjeta izborili svoje priznanje kao nadahnuto Sveto pismo.

Tijekom cijeloga patrističkog doba, kao i u svim kasnijim kršćanskim stoljećima, Stari je zavjet bio prihvaćen kao riječ Božja, besprijekoran izvor spasonosnog nauka.

Treba primijetiti da je Stari zavjet tako prihvaćen kao mjerodavan u Crkvi bio nešto opsežniji i obuhvatniji od dvadeset i dvije, ili dvadeset i četiri, knjige hebrejske Biblije palestinskog judaizma.

(Do tih se uobičajenih zbrojeva došlo tako što su se 1. i 2. Samuelova te 1. i 2. o Kraljevima računale kao dvije knjige, dvanaest malih proroka kao jedna knjiga, Ezra-Nehemija i 1.-2. Ljetopisa po jedna knjiga, te, u slučaju prvonavedenih, pridruživanjem Rute i Tužaljki Sucima, odnosno Jeremiji.)

Uvijek je uključivao, iako s različitim stupnjevima priznanja, takozvane Apokrife ili deuterokanonske knjige.

Razlog tome jest što Stari zavjet koji je u prvom redu prešao u ruke kršćana nije bila izvorna hebrejska verzija, nego grčki prijevod poznat kao Septuaginta.

Započeta u Aleksandriji oko sredine trećeg stoljeća pr. Kr., ona je postala Biblija Židova grčkoga govornog područja u dijaspori, a većina navoda iz Svetog pisma u Novom zavjetu temelji se na njoj, a ne na hebrejskom tekstu. Za Židove u Palestini granice kanona (izraz je kršćanski i nije se koristio u judaizmu) bile su strogo utvrđene; povukli su oštru granicu između knjiga koje su »prljale ruke«, tj. bile svete, i drugih religiozno odgojnih spisa.

Gledište židovskih zajednica izvan Palestine nastojalo je biti mnogo elastičnije.

Iako su poštovale jedinstveni položaj Petoknjižja, prema kasnijim knjigama Staroga zavjeta odnosile su se s priličnom slobodom, dodajući nekima dodatke i drastično prerađujući druge; i nisu oklijevale dodati potpuno nove knjige na dopušteni popis.

Na taj su način 1. (3.) Ezra, Judita, Tobija i knjige o Makabejcima uvrštene među povijesne knjige, a Knjiga Mudrosti, Sirah, Baruh, Pjesma triju mladića, Povijest o Suzani, Bel i zmaj (ove posljednje tri čine »Dodatke Knjizi o Danielu«) te Manašeova molitva među pjesničke i proročke knjige.

U prva dva stoljeća, u svakom slučaju, čini se da je Crkva prihvaćala sve ili većinu tih dodatnih knjiga kao nadahnute te ih bez pitanja smatrala Svetim pismom.

Navodi iz Knjige Mudrosti, primjerice, pojavljuju se u 1. Klementovoj poslanici i Barnabi, a iz 2. (4.) Ezre i Siraha u potonjoj.

Polikarp citira Tobiju, a Didahe Siraha.

Irenej se poziva na Knjigu Mudrosti, Povijest o Suzani, Bela i zmaja te Baruha.

Upotreba Apokrifa kod Tertulijana, Hipolita, Ciprijana i Klementa Aleksandrijskog prečesta je da bi bilo potrebno detaljno navođenje.

Prema kraju drugog stoljeća, kada je kao rezultat rasprave sa Židovima postalo poznato da su oni sada ujedinjeni u odbacivanju deuterokanonskih knjiga, počele su se javljati dvojbe; Meliton Sardski (djelovao oko 170.), na primjer, uvjerio se, nakon posjeta Palestini, da je hebrejski kanon taj koji je mjerodavan. Origen je, istina, uvelike koristio Apokrife (kao i druga uistinu apokrifna djela), ali ga je njegova učenjačka upoznatost s hebrejskom Biblijom učinila svjesnim da postoji problem s kojim se treba suočiti. Prijedlog koji je iznio bio je da se kršćani, kada raspravljaju sa Židovima, ograniče na one knjige koje oni priznaju; no dodao je i upozorenje da bi daljnje proširenje takve samoodričuće odredbe zahtijevalo uništenje primjeraka Svetoga pisma koji se trenutno čitaju u crkvama.

U četvrtom stoljeću, osobito ondje gdje su učenjački standardi aleksandrijskog kršćanstva bili utjecajni, te su sumnje počele ostavljati službenog traga.

Stajalište koje se sada prilično općenito preporučivalo u Istočnoj crkvi, kako su je zastupali Atanazije, Ćiril Jeruzalemski, Grgur Nazijanski i Epifanije, bilo je da deuterokanonske knjige treba potisnuti na podređeni položaj izvan samog kanona. Ćiril je bio sasvim beskompromisan; knjige koje nisu bile u javnom kanonu nisu se smjele proučavati ni u privatnosti. Atanazije je pokazao veću fleksibilnost, odredivši da ih katekumeni mogu koristiti u svrhu pouke.

Ipak, valja napomenuti (a) da se čini kako takve dvojbe nisu mučile pripadnike Antiohijske škole, kao što su Ivan Zlatousti i Teodoret; te (b) da su čak i oni istočni pisci koji su zauzeli strog stav prema kanonu kada se o njemu formalno raspravljalo u drugim prilikama obilno citirali Apokrife.

Ova službena suzdržanost, međutim, dugo se zadržala na Istoku.

Još u osmom stoljeću nalazimo Ivana Damaščanskog kako zastupa hebrejski kanon od dvadeset i dvije knjige i isključuje Knjigu Mudrosti i Siraha, iako je bio spreman priznati njihove izvrsne odlike.

Zapad je u cjelini bio sklon oblikovati mnogo povoljniji sud o Apokrifima.

Crkveni ljudi s istočnim kontaktima, kako se i moglo očekivati, bili su skloniji gurnuti ih u drugi plan.

Tako je Hilarije, iako ih je zapravo sve navodio kao nadahnute, radije poistovjećivao pravi Stari zavjet s dvadeset i dvije knjige (kako ih je on računao) sačuvane na hebrejskom; dok Rufin opisuje Mudrost, Siraha, Tobiju, Juditu te 1. i 2. Makabejcima kao „ne kanonske, nego crkvene”, tj. koje kršćani trebaju čitati ali ne i navoditi kao mjerodavne za nauk.

I Jeronim je, pod utjecajem svog dugog boravka u Palestini kao i čisto znanstvenih razloga, oko 391. izjavio da sve što nije na hebrejskom treba „svrstati među apokrife” te da ne pripada kanonu; nešto kasnije, 398., priznao je da Crkva čita neke od tih knjiga radi izgrađivanja, ali ne i za potkrepljivanje nauka.

Međutim, za veliku većinu deuterokanonski spisi smatrani su Svetim pismom u najpotpunijem smislu.

Augustin, na primjer, čiji je utjecaj na Zapadu bio presudan, nije pravio razliku između njih i ostatka Staroga zavjeta, kojemu je, konačno raskrstivši s drevnim hebrejskim nabrajanjem, pripisao četrdeset i četiri knjige.

Isti obuhvatni stav prema apokrifima mjerodavno je izražen na sinodama u Hiponu i Kartagi 393., odnosno 397. godine, te u poznatom pismu koje je papa Inocent I. poslao Eksuperiju, biskupu Toulousea, 405. godine.

DODATNA LITERATURA

Biblijski kanon Grgura Nazijanskog

Biblijske knjige Apostolskih kanona

Biblijski kanon Sinode u Laodiceji

Biblijski kanon Ivana Damaščanskog

Biblijski kanon 5. – 6. stoljeća

 

 

 

 

 

 

 


Povratne poveznice