Sljedeći dulji izvadak preuzet je iz djela J. N. D. Kellyja Early Christian Doctrines, koje je objavio Adam & Charles Black, London, četvrto izdanje 1968., str. 52-56. Sva podebljanja su moja.
POGLAVLJE III.
SVETO PISMO
1. Stari zavjet
Tijekom prvih stotinu godina, u najmanju ruku, svoje povijesti Sveto pismo Crkve, u preciznom smislu te riječi, sastojalo se isključivo od Starog zavjeta.
Knjige koje čine ono što je kasnije postalo poznato kao Novi zavjet, naravno, već su postojale; gotovo sve bile su napisane znatno prije završetka prvog stoljeća, te su bile poznate i korištene od strane kršćanskih pisaca iz drugog stoljeća.
Međutim, još nisu bile uzdignute na poseban status kanonskoga Svetog pisma.
Judaizam je, s druge strane, imao svoju zbirku posvećenih ili »svetih« knjiga davno prije rođenja kršćanstva.
Službeni popis, iako ga rabini nisu formalno potvrdili sve do sabora u Jamniji oko 90. godine po Kr., bio je praktički zaključen do apostolskog doba, pa je bilo prirodno da ga Crkva preuzme.
Ona je instinktivno tvrdila da je novi Izrael i kao takva zakonita baštinica i objave i obećanja danih starome.
Stoga, kada se pisci poput Klementa Rimskog, »Barnabe« i Justina pozivaju na Sveto pismo (»pisano je« itd.), ono na što misle gotovo je uvijek židovska Biblija.
Bilo je važnih skupina kršćana u drugom stoljeću (o njima ćemo raspravljati u kasnijem odjeljku) koje su se osjećale nelagodno u vezi sa Starim zavjetom ili su ga čak odbacivale kao potpuno stran Kristovu evanđelju, ali oni su stajali izvan glavne struje kršćanstva.
Za Crkvu u cjelini, to je bila kršćanska knjiga koja je na svakoj stranici govorila o Spasitelju.
Niti se to poštovanje prema njoj smanjilo kada su, u kasnijim desetljećima drugog stoljeća, spisi Novoga zavjeta izborili svoje priznanje kao nadahnuto Sveto pismo.
Tijekom cijeloga patrističkog doba, kao i u svim kasnijim kršćanskim stoljećima, Stari je zavjet bio prihvaćen kao riječ Božja, besprijekoran izvor spasonosnog nauka.
Treba primijetiti da je Stari zavjet tako prihvaćen kao mjerodavan u Crkvi bio nešto opsežniji i obuhvatniji od dvadeset i dvije, ili dvadeset i četiri, knjige hebrejske Biblije palestinskog judaizma.
(Do tih se uobičajenih zbrojeva došlo tako što su se 1. i 2. Samuelova te 1. i 2. o Kraljevima računale kao dvije knjige, dvanaest malih proroka kao jedna knjiga, Ezra-Nehemija i 1.-2. Ljetopisa po jedna knjiga, te, u slučaju prvonavedenih, pridruživanjem Rute i Tužaljki Sucima, odnosno Jeremiji.)
Uvijek je uključivao, iako s različitim stupnjevima priznanja, takozvane Apokrife ili deuterokanonske knjige.
Razlog tome jest što Stari zavjet koji je u prvom redu prešao u ruke kršćana nije bila izvorna hebrejska verzija, nego grčki prijevod poznat kao Septuaginta.
Započeta u Aleksandriji oko sredine trećeg stoljeća pr. Kr., ona je postala Biblija Židova grčkoga govornog područja u dijaspori, a većina navoda iz Svetog pisma u Novom zavjetu temelji se na njoj, a ne na hebrejskom tekstu. Za Židove u Palestini granice kanona (izraz je kršćanski i nije se koristio u judaizmu) bile su strogo utvrđene; povukli su oštru granicu između knjiga koje su »prljale ruke«, tj. bile svete, i drugih religiozno odgojnih spisa.
Gledište židovskih zajednica izvan Palestine nastojalo je biti mnogo elastičnije.
Iako su poštovale jedinstveni položaj Petoknjižja, prema kasnijim knjigama Staroga zavjeta odnosile su se s priličnom slobodom, dodajući nekima dodatke i drastično prerađujući druge; i nisu oklijevale dodati potpuno nove knjige na dopušteni popis.
Na taj su način 1. (3.) Ezra, Judita, Tobija i knjige o Makabejcima uvrštene među povijesne knjige, a Knjiga Mudrosti, Sirah, Baruh, Pjesma triju mladića, Povijest o Suzani, Bel i zmaj (ove posljednje tri čine »Dodatke Knjizi o Danielu«) te Manašeova molitva među pjesničke i proročke knjige.
U prva dva stoljeća, u svakom slučaju, čini se da je Crkva prihvaćala sve ili većinu tih dodatnih knjiga kao nadahnute te ih bez pitanja smatrala Svetim pismom.
Navodi iz Knjige Mudrosti, primjerice, pojavljuju se u 1. Klementovoj poslanici i Barnabi, a iz 2. (4.) Ezre i Siraha u potonjoj.
Polikarp citira Tobiju, a Didahe Siraha.
Irenej se poziva na Knjigu Mudrosti, Povijest o Suzani, Bela i zmaja te Baruha.
Upotreba Apokrifa kod Tertulijana, Hipolita, Ciprijana i Klementa Aleksandrijskog prečesta je da bi bilo potrebno detaljno navođenje.
Prema kraju drugog stoljeća, kada je kao rezultat rasprave sa Židovima postalo poznato da su oni sada ujedinjeni u odbacivanju deuterokanonskih knjiga, počele su se javljati dvojbe; Meliton Sardski (djelovao oko 170.), na primjer, uvjerio se, nakon posjeta Palestini, da je hebrejski kanon taj koji je mjerodavan. Origen je, istina, uvelike koristio Apokrife (kao i druga uistinu apokrifna djela), ali ga je njegova učenjačka upoznatost s hebrejskom Biblijom učinila svjesnim da postoji problem s kojim se treba suočiti. Prijedlog koji je iznio bio je da se kršćani, kada raspravljaju sa Židovima, ograniče na one knjige koje oni priznaju; no dodao je i upozorenje da bi daljnje proširenje takve samoodričuće odredbe zahtijevalo uništenje primjeraka Svetoga pisma koji se trenutno čitaju u crkvama.
U četvrtom stoljeću, osobito ondje gdje su učenjački standardi aleksandrijskog kršćanstva bili utjecajni, te su sumnje počele ostavljati službenog traga.
Stajalište koje se sada prilično općenito preporučivalo u Istočnoj crkvi, kako su je zastupali Atanazije, Ćiril Jeruzalemski, Grgur Nazijanski i Epifanije, bilo je da deuterokanonske knjige treba potisnuti na podređeni položaj izvan samog kanona. Ćiril je bio sasvim beskompromisan; knjige koje nisu bile u javnom kanonu nisu se smjele proučavati ni u privatnosti. Atanazije je pokazao veću fleksibilnost, odredivši da ih katekumeni mogu koristiti u svrhu pouke.
Ipak, valja napomenuti (a) da se čini kako takve dvojbe nisu mučile pripadnike Antiohijske škole, kao što su Ivan Zlatousti i Teodoret; te (b) da su čak i oni istočni pisci koji su zauzeli strog stav prema kanonu kada se o njemu formalno raspravljalo u drugim prilikama obilno citirali Apokrife.
Ova službena suzdržanost, međutim, dugo se zadržala na Istoku.
Još u osmom stoljeću nalazimo Ivana Damaščanskog kako zastupa hebrejski kanon od dvadeset i dvije knjige i isključuje Knjigu Mudrosti i Siraha, iako je bio spreman priznati njihove izvrsne odlike.
Zapad je u cjelini bio sklon oblikovati mnogo povoljniji sud o Apokrifima.
Crkveni ljudi s istočnim kontaktima, kako se i moglo očekivati, bili su skloniji gurnuti ih u drugi plan.
Tako je Hilarije, iako ih je zapravo sve navodio kao nadahnute, radije poistovjećivao pravi Stari zavjet s dvadeset i dvije knjige (kako ih je on računao) sačuvane na hebrejskom; dok Rufin opisuje Mudrost, Siraha, Tobiju, Juditu te 1. i 2. Makabejcima kao „ne kanonske, nego crkvene”, tj. koje kršćani trebaju čitati ali ne i navoditi kao mjerodavne za nauk.
I Jeronim je, pod utjecajem svog dugog boravka u Palestini kao i čisto znanstvenih razloga, oko 391. izjavio da sve što nije na hebrejskom treba „svrstati među apokrife” te da ne pripada kanonu; nešto kasnije, 398., priznao je da Crkva čita neke od tih knjiga radi izgrađivanja, ali ne i za potkrepljivanje nauka.
Međutim, za veliku većinu deuterokanonski spisi smatrani su Svetim pismom u najpotpunijem smislu.
Augustin, na primjer, čiji je utjecaj na Zapadu bio presudan, nije pravio razliku između njih i ostatka Staroga zavjeta, kojemu je, konačno raskrstivši s drevnim hebrejskim nabrajanjem, pripisao četrdeset i četiri knjige.
Isti obuhvatni stav prema apokrifima mjerodavno je izražen na sinodama u Hiponu i Kartagi 393., odnosno 397. godine, te u poznatom pismu koje je papa Inocent I. poslao Eksuperiju, biskupu Toulousea, 405. godine.
DODATNA LITERATURA
Biblijski kanon Grgura Nazijanskog
Biblijske knjige Apostolskih kanona
Biblijski kanon Sinode u Laodiceji
Biblijski kanon Ivana Damaščanskog
Biblijski kanon 5. – 6. stoljeća
Povratne poveznice
- Pingback: Biblijski kanon Ivana Damaščanskog, Answering Islam Blog
- Pingback: Biblijski kanon Sinode u Laodiceji, Answering Islam Blog
- Pingback: Biblijske knjige Apostolskih kanona, Answering Islam Blog
- Pingback: Biblijski kanon Grgura Nazijanskog, Answering Islam Blog
- Pingback: Kršćanski apokrifni spisi, Answering Islam Blog
- Pingback: Biblijski kanon 5. – 6. stoljeća, Answering Islam Blog
- Pingback: Atanazijev biblijski kanon, Answering Islam Blog