Suppl., q. 50, a. 1
O zaprekama ženidbe općenito
Prigovor 1. Čini se neprikladnim da se ženidbi pripisuju zapreke. Jer ženidba je sakrament podijeljen s drugima. No drugima se ne pripisuju zapreke. Dakle, ne bi se trebale pripisivati niti ženidbi.
Prigovor 2. Nadalje, što je stvar manje savršena, to je manje njezinih zapreka. No ženidba je najmanje savršen od sakramenata. Dakle, trebala bi imati ili nikakve ili vrlo malo zapreka.
Prigovor 3. Nadalje, gdje god postoji bolest, nužno je imati lijek za bolest. No požuda, lijek za koju je dopušten u ženidbi (1 Kor 7,6), nalazi se u svima. Dakle, ne bi smjela postojati nikakva zapreka koja bi činila posve nedopuštenim da se određena osoba oženi.
Prigovor 4. Nadalje, nedopušteno znači protivno zakonu. No ove zapreke koje se pripisuju ženidbi nisu protivne naravnomu zakonu, jer se ne nalaze kao iste u svakom stanju ljudskoga roda, budući da više stupnjeva srodstva potpada pod zabranu u jedno vrijeme negoli u drugo. Niti, po svemu sudeći, ljudski zakon može postaviti zapreke protiv ženidbe, budući da ženidba, poput drugih sakramenata, nije ljudskoga nego božanskoga ustanovljenja. Dakle, ne bi se smjele pripisivati zapreke ženidbi koje bi činile nedopuštenim da se osoba oženi.
Prigovor 5. Nadalje, dopušteno i nedopušteno razlikuju se kao ono što je protiv zakona od onoga što nije, a između njih nema srednjega pojma, budući da su suprotstavljeni prema tvrdnji i nijekanju. Dakle, ne mogu postojati zapreke ženidbi koje bi stavljale osobu u srednji položaj između onih koji su zakoniti i onih koji su nezakoniti subjekti ženidbe.
Prigovor 6. Nadalje, sjedinjenje muškarca i žene nedopušteno je osim u braku. No svako nedopušteno sjedinjenje treba se razriješiti. Ako stoga išta priječi da se brak sklopi, to će ga de facto razriješiti nakon što je sklopljen; i tako se ženidbi ne bi smjele pripisivati zapreke koje priječe da se sklopi, a razrješuju ga nakon što je sklopljen.
Prigovor 7. Nadalje, nijedna zapreka ne može ukloniti iz stvari ono što je dio njezine definicije. No nerazrješivost je dio definicije ženidbe. Dakle, ne mogu postojati nikakve zapreke koje poništavaju već sklopljen brak.
Prigovor 8. S druge strane, čini se da bi trebao postojati beskonačan broj zapreka za ženidbu. Jer ženidba je dobro. No dobro može manjkati na beskonačan broj načina, kako veli Dionizije (Div. Nom. iii). Dakle, postoji beskonačan broj zapreka za ženidbu.
Prigovor 9. Nadalje, zapreke ženidbi proizlaze iz stanja pojedinaca. No takva su stanja beskonačna na broju. Dakle, i zapreke za ženidbu jesu beskonačne.
Odgovaram: u braku, kao i u drugim sakramentima, postoje određene stvari bitne za brak, a druge koje pripadaju njegovu svečanom slavlju. I budući da je čak i bez stvari koje pripadaju njegovu svečanom slavlju on još uvijek pravi sakrament, kao i u slučaju drugih sakramenata, slijedi da zapreke onim stvarima koje pripadaju svečanom slavlju ovoga sakramenta ne dokidaju valjanost braka. Za te se zapreke kaže da priječe sklapanje braka, ali ne razrješuju jednom sklopljen brak; takve su zabrana Crkve ili sveta vremena. Otuda stih: „Zabrana Crkve i sveto vrijeme priječe vez, ali ga ne driješe ako je svezan“. S druge strane, one zapreke koje se odnose na bitne stvari braka čine brak nevaljanim, zbog čega se kaže ne samo da priječe sklapanje braka, nego da ga razrješuju ako je sklopljen; a sadržane su u sljedećem stihu: „Zabluda, stalež, zavjet, srodstvo, zločin, razlika bogoštovlja, sila, sveti redovi, bračna veza, poštenje, svojstvo, nemoć: sve to zabranjuje brak, i poništava ga premda sklopljena“. Razlog za ovaj broj može se objasniti na sljedeći način: brak može biti spriječen ili sa strane ugovora ili s obzirom na ugovorne stranke. Ako na prvi način, budući da se bračni ugovor sklapa dragovoljnom privolom, a to je nespojivo bilo s neznanjem bilo s nasiljem, bit će dvije zapreke braku, naime „sila“, to jest prisila, i „zabluda“ s obzirom na neznanje. Zato se Učitelj izjasnio o tim dvjema zaprekama kada je raspravljao o uzroku ženidbe (Sent. iv, DD 29, 30). Ovdje, međutim, raspravlja o zaprekama koje proizlaze iz ugovornih stranaka, a one se mogu razlikovati na sljedeći način. Osoba može biti spriječena u sklapanju braka ili jednostavno, ili s nekom određenom osobom. Ako jednostavno, tako da ne može sklopiti brak ni s kojom ženom, to može biti samo zato što je spriječena u vršenju bračnoga čina. To biva na dva načina. Prvo, zato što ne može de facto, ili time što je posve nesposobna, i tako imamo zapreku „nemoći“, ili time što to ne može slobodno činiti, i tako imamo zapreku „stanja ropstva“. Drugo, zato što to ne može činiti zakonito, i to zato što je obvezana na suzdržljivost, što biva na dva načina: ili time što je obvezana zbog službe koju se prihvatila ispuniti, i tako imamo zapreku „reda“, ili zato što je položila zavjet, i tako je „zavjet“ zapreka. Ako je, međutim, osoba spriječena vjenčati se ne jednostavno nego s obzirom na određenu osobu, to je ili zato što je vezana za drugu osobu, i tako onaj tko je vjenčan s jednom ne može oženiti drugu, što tvori zapreku „bračne veze“, ili zbog nedostatka razmjera prema drugoj stranci, i to iz triju razloga. Prvo, zbog prevelike udaljenosti koja ih dijeli, i tako imamo „razliku bogoštovlja“; drugo, zato što su preblizu u rodu, i tako imamo tri zapreke, naime „krvno srodstvo“, zatim „svojstvo“, koje označava bliski odnos između dviju osoba s obzirom na treću sjedinjenu s jednom od njih brakom, te „pravednost javnoga poštenja“, gdje imamo bliski odnos između dviju osoba koji proizlazi iz zaruka jedne od njih s trećom osobom; treće, zbog prethodnoga nedoličnoga sjedinjenja između njega i te žene, i tako je „zločin preljuba“ prethodno počinjen s njom zapreka.
Odgovor na 1. prigovor: mogu postojati zapreke i za druge sakramente u propuštanju ili onoga što je bitno, ili onoga što pripada svečanom slavlju sakramenta, kako je gore rečeno. Međutim, zapreke se pripisuju ženidbi radije negoli drugim sakramentima iz triju razloga. Prvo, zato što se ženidba sastoji od dviju osoba, te dosljedno tome može biti spriječena na više načina nego drugi sakramenti koji se odnose na jednu osobu uzetu pojedinačno; drugo, zato što ženidba ima svoj uzrok u nama i u Bogu, dok neki od drugih sakramenata imaju svoj uzrok samo u Bogu. Zato pokori, koja na neki način ima uzrok u nama, Učitelj pripisuje određene zapreke (Sent. iv, D, 16), kao što su licemjerje, javne igre i tako dalje; treće, zato što su drugi sakramenti predmeti zapovijedi ili savjeta, kao savršenija dobra, dok je brak stvar popuštanja, kao manje savršeno dobro (1 Kor 7,6). Zato se, kako bi se pružila prilika za napredak prema većemu dobru, pripisuje više zapreka ženidbi negoli drugim sakramentima.
Odgovor na 2. prigovor: savršenije stvari mogu se spriječiti na više načina, ukoliko se za njih traži više uvjeta. A ako nesavršena stvar zahtijeva više uvjeta, za nju će biti više zapreka; i tako je u ženidbi.
Odgovor na 3. prigovor: ovaj bi dokaz vrijedio kada ne bi bilo drugih i djelotvornijih lijekova za bolest požude; što je netočno.
Odgovor na 4. prigovor: za osobe se kaže da su nezakoniti subjekti za brak time što su protivne zakonu kojim se brak uspostavlja. No brak kao ispunjavanje službe naravi uspostavljen je naravnim zakonom; kao sakrament, božanskim zakonom; kao ispunjavanje službe društva, građanskim zakonom. Dosljedno tome, osoba može postati nezakonit subjekt braka bilo kojim od navedenih zakona. Niti vrijedi usporedba s drugim sakramentima, jer oni su samo sakramenti. I budući da se naravni zakon raščlanjuje na različite načine prema različitim stanjima čovječanstva, i budući da se pozitivni zakon također mijenja prema različitim uvjetima ljudi, Učitelj (Sent. iv, D, 34) tvrdi da su u različita vremena različite osobe bile nezakoniti subjekti braka.
Odgovor na 5. prigovor: zakon može zabraniti neku stvar ili posve, ili djelomično i u određenim slučajevima. Otuda između onoga što je posve prema zakonu i onoga što je posve protiv zakona (što je suprotstavljeno po oprečnosti, a ne prema tvrdnji i nijekanju), ono što je donekle prema zakonu a donekle protiv zakona jest srednji pojam. Iz toga razloga određene osobe drže srednje mjesto između onih koji su jednostavno zakoniti subjekti i onih koji su jednostavno nezakoniti.
Odgovor na 6. prigovor: one zapreke koje ne poništavaju već sklopljen brak ponekad priječe da se brak sklopi, čineći ga ne nevaljanim nego nedopuštenim. Pa ako se sklopi, to je pravi brak premda ugovorne stranke griješe; baš kao što bi posvećujući nakon prekida posta tko sagriješio neposluhom crkvenoj odredbi, a ipak bi to bio valjan sakrament jer nije bitno za sakrament da onaj tko posvećuje posti.
Odgovor na 7. prigovor: kada kažemo da navedene zapreke poništavaju već sklopljen brak, ne mislimo da one razrješuju brak sklopljen u dužnom obliku, nego da razrješuju brak sklopljen de facto, a ne de jure. Zato ako zapreka nastupi nakon što je brak sklopljen u dužnom obliku, ona ne može razriješiti brak.
Odgovor na 8. prigovor: zapreke koje priječe dobro akcidentalno beskonačne su na broju, poput svih akcidentalnih uzroka. No uzroci koji po svojoj vlastitoj naravi kvare određeno dobro usmjereni su na taj učinak i određeni, baš kao što su i uzroci koji proizvode to dobro; jer uzroci kojima se stvar uništava i oni kojima se stvara ili su suprotni jedni drugima, ili isti ali uzeti na suprotan način.
Odgovor na 9. prigovor: stanja pojedinih osoba uzeta pojedinačno beskonačna su na broju, no uzeta općenito mogu se svesti na određeni broj; kao što se vidi u medicini i svim djelatnim umijećima, koja razmatraju stanja pojedinih osoba u kojima su čini.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.