III, q. 57, a. 6
O učinku uzašašća
Prigovor 1. Čini se da Kristovo uzašašće nije uzrok našega spasenja. Krist je naime bio uzrok našega spasenja ukoliko je naše spasenje zaslužio. Ali uzašašćem nam ništa nije zaslužio, jer uzašašće pripada nagradi njegova uzvišenja; nije pak isto zasluga i nagrada, kao ni put i cilj. Dakle, čini se da Kristovo uzašašće nije bilo uzrok našega spasenja.
Prigovor 2. Nadalje, ako je Kristovo uzašašće uzrok našega spasenja, ponajvećma se to čini s obzirom na to da njegovo uzašašće bude uzrok našega uzašašća. Ali to nam je podijeljeno po njegovoj muci, jer, kako se kaže u Heb 10, „imamo pouzdanje u ulazak u Svetinju po krvi njegovoj“. Dakle, čini se da Kristovo uzašašće nije bilo uzrok našega spasenja.
Prigovor 3. Nadalje, spasenje nama podijeljeno po Kristu vječno je, prema onome u Iz 51: „Moje pak spasenje bit će dovijeka“. Ali Krist nije uzišao na nebo da bi ondje bio zauvijek; kaže se naime u Dj 1: „Isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo, tako će doći“. Čita se također da se mnogim svetima pokazao na zemlji poslije svojega uzašašća, kao što se o Pavlu čita u Dj 9. Dakle, čini se da njegovo uzašašće nije uzrok našega spasenja.
Naprotiv, sam kaže u Iv 16: bolje je za vas da ja odem, to jest da se udaljim od vas po uzašašću.
Odgovaram: Kristovo je uzašašće uzrok našega spasenja dvostruko: na jedan način s naše strane; na drugi način s njegove strane. S naše uistinu strane ukoliko se po Kristovu uzašašću naš um pokreće prema njemu. Jer po njegovu se uzašašću, kako je gore rečeno, ponajprije doduše daje mjesto vjeri; drugo, nadi; treće, ljubavi. Četvrto također, time se naše štovanje prema njemu povećava, dok ga više ne smatramo kao zemaljskoga čovjeka, nego kao nebeskoga Boga; kao što i apostol kaže u 2 Kor 5: „Ako smo i poznavali Krista po tijelu, to jest smrtnoga, po čemu smo ga smatrali samo čovjekom“, kako Glosa tumači, „ali ga sada više ne poznajemo“. S njegove pak strane s obzirom na ono što je sam učinio uzlazeći radi našega spasenja. I ponajprije nam je pripravio put za uzlaženje na nebo, prema onome što sam kaže u Iv 14: „Idem pripraviti vam mjesto“; i u Mih 2: „Uziđe otvarajući put pred njima“. Budući naime da je on naša glava, treba da onamo slijede udovi kamo je glava prethodila; odakle se kaže u Iv 14: „Da i vi budete gdje sam ja“. I tome za znak, duše svetih koje je izveo iz podzemlja uveo je na nebo, prema onome u Psalmu: „Uzlazeći na visinu odveo je sužnje kao plijen“, jer je naime one koje je đavao zarobio poveo sa sobom na nebo, kao na mjesto strano ljudskoj naravi, kao zarobljenike dobrim ulovom, po tome što su stečeni po pobjedi. Drugo jer, kao što je veliki svećenik u Starome zavjetu ulazio u svetište da posreduje pred Bogom za narod, tako je i Krist ušao na nebo „da posreduje za nas“, kako se kaže u Heb 7. Samo naime prikazivanje sebe iz ljudske naravi, koju je unio na nebo, jest neko posredovanje za nas, da bi se, otkako je Bog tako uzvisio ljudsku narav u Kristu, također smilovao onima radi kojih je Sin Božji uzeo ljudsku narav. Treće, da bi, postavljen na nebeskom prijestolju takoreći kao Bog i Gospodin, odande slao božanske darove ljudima, prema onome u Ef 4: „Uziđe iznad svih nebesa da ispuni sve“, naime svojim darovima, prema Glosi.
Odgovor na 1. prigovor: Kristovo je uzašašće uzrok našega spasenja ne po načinu zasluge, nego po načinu djelatnosti, kao što je gore rečeno o uskrsnuću.
Odgovor na 2. prigovor: Kristova je muka uzrok našega uzašašća na nebo, u pravom smislu govoreći, po uklanjanju grijeha koji priječi, i po načinu zasluge. A Kristovo je uzašašće izravno uzrok našega uzašašća, takoreći započinjući ga u našoj glavi, s kojom se udovi moraju sjediniti.
Odgovor na 3. prigovor: Krist je, jednom uzišavši na nebo, stekao sebi i nama zauvijek pravo i dostojanstvo nebeskoga boravišta. Kojemu se ipak dostojanstvu ne oduzima ako se po nekoj rasporedbi Krist katkada tjelesno spusti na zemlju: bilo da se pokaže svima, kao na sudu; bilo da se pokaže nekome posebno, kao Pavlu, kako se nalazi u Dj 9. I da tko ne bi vjerovao da je to bilo učinjeno tako da Krist nije ondje bio tjelesno prisutan, nego da se nekako prividno pojavio, suprotno se pokazuje po tome što sam apostol kaže u 1 Kor 15, radi potvrđivanja vjere u uskrsnuće: „Posljednjemu od svih, kao nedonoščetu, ukaza se i meni“; koje viđenje doduše ne bi dokazivalo istinu uskrsnuća kad on sam ne bi vidio pravo tijelo.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.