III, q. 50, a. 1
Je li bilo prikladno da Krist umre
Prigovor 1. Čini se da nije bilo prikladno da Krist umre. Ono naime što je prvo počelo u nekome rodu, ne biva raspoređeno po onome što je protivno tomu rodu; kao što vatra, koja je počelo topline, nikada ne može biti hladna. Ali Sin je Božji počelo i izvor svakoga života, prema onome u Psalmu: „U tebi je izvor života“. Dakle, čini se da nije bilo prikladno da Krist umre.
Prigovor 2. Nadalje, veći je nedostatak smrti negoli bolesti, jer se po bolesti dolazi do smrti. Ali nije bilo prikladno da Krist boluje od neke bolesti, kako Krizostom kaže. Dakle, također nije bilo prikladno da Krist umre.
Prigovor 3. Nadalje, Gospodin kaže u Iv 10: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“. Ali opreka ne privodi k opreci. Dakle, čini se da nije bilo prikladno da Krist umre.
Naprotiv, kaže se u Iv 11: „Bolje je da jedan čovjek umre za narod negoli da sav narod propadne“, što je uistinu Kajfa proročki rekao, kako evanđelist svjedoči.
Odgovaram: bilo je prikladno da Krist umre. Ponajprije doduše radi davanja zadovoljštine za ljudski rod, koji je bio dosuđen smrti zbog grijeha, prema onome u Post 2: „U koji god dan budete jeli, smrću ćete umrijeti“. Prikladan je pak način davanja zadovoljštine za drugoga kada se netko podloži kazni koju je drugi zaslužio. I stoga je Krist htio umrijeti da bi umirući za nas dao zadovoljštinu, prema onome u 1 Pt 3: „Krist je jednom za naše grijehe umro“. Drugo, radi pokazivanja istinitosti uzete naravi. Jer kako Euzebije kaže: „Kada bi drukčije, poslije druženja s ljudima, iščezavajući iznenada odletio bježeći od smrti, od svih bi se uspoređivao s priviđenjem“. Treće, da bi nas umirući oslobodio od straha pred smrću. Odatle se kaže u Heb 2 da je „postao dionik krvi i mesa, da po smrti uništi onoga koji je imao vlast nad smrću, i oslobodi one koji su od straha pred smrću kroz sav život bili podložni ropstvu“. Četvrto, da bi tjelesno umirući sličnosti grijeha, to jest podložnosti kazni, pružio nama primjer duhovnoga umiranja grijehu. Odatle se kaže u Rim 6: „Što je naime umro grijehu, umro je jednom; a što živi, Bogu živi. Tako i vi smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu“. Peto, da bi uskrisujući od mrtvih pokazao svoju snagu kojom je pobijedio smrt, i nama pružio nadu u uskrsnuće od mrtvih. Odatle apostol kaže u 1 Kor 15: „Ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih?“
Odgovor na 1. prigovor: Krist je izvor života ukoliko je Bog, a ne ukoliko je čovjek. Umro je pak ne ukoliko je Bog, nego ukoliko je čovjek. Odatle Augustin kaže u Contra Felicianum: „Daleko bilo da je Krist tako osjetio smrt da bi, koliko je u njemu život, život izgubio. Kada bi naime to tako bilo, izvor bi života presušio. Osjetio je dakle smrt sudioništvom u ljudskom stanju, koje je dragovoljno preuzeo; nije izgubio moć svoje naravi, po kojoj sve oživljava“.
Odgovor na 2. prigovor: Krist nije podnio smrt koja proizlazi iz bolesti, da se ne bi činilo kako umire iz nužde zbog slabosti naravi. Nego je podnio smrt izvana nanesenu, kojoj se dragovoljno ponudio, da bi se njegova smrt pokazala svojevoljnom.
Odgovor na 3. prigovor: jedna od opreka po sebi ne vodi k drugoj, ali katkada po akcidentu; kao što hladno katkada po akcidentu zagrijava. I na taj nas je način Krist po svojoj smrti priveo k životu, jer je svojom smrću našu smrt uništio; kao što onaj koji kaznu za drugoga podnosi, uklanja njegovu kaznu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.