Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 6, a. 1

Je li vjera čovjeku ulivena od Boga

Prigovor 1. Čini se da vjera nije čovjeku ulivena od Boga. Veli naime Augustin u XIV De Trin. da se „po znanju u nama rađa vjera, hrani se, brani i jača“. Ali ono što se po znanju u nama rađa, čini se prije stečenim negoli ulivenim. Dakle, čini se da vjera u nama nije iz božanskoga ulijevanja.

Prigovor 2. Nadalje, ono do čega čovjek dolazi slušajući i gledajući čini se da je od čovjeka stečeno. Ali čovjek dolazi do vjerovanja i gledajući čudesa i slušajući nauk vjere, veli se naime u Iv 4: „Spozna otac da bijaše onaj čas u koji mu reče Isus: Sin tvoj živi; i povjerova on i sav dom njegov“; i u Rim 10 veli se da je „vjera iz slušanja“. Dakle, vjeru čovjek ima kao stečenu.

Prigovor 3. Nadalje, ono što počiva u čovjekovoj volji može se od čovjeka steći. Ali vjera počiva u volji onih koji vjeruju, kako Augustin veli u knjizi De praed. sanct. Dakle, vjera može biti od čovjeka stečena.

Naprotiv, veli se u Ef 2: „Milošću ste spašeni po vjeri, i to nije od vas, da se tko ne uzoholi, Božji je naime dar“.

Odgovaram: za vjeru se dvoje zahtijeva. Od kojih je jedno da se čovjeku predlože vjerovanja, što se zahtijeva za to da čovjek nešto izričito vjeruje. Drugo pak što se za vjeru zahtijeva jest pristanak onoga koji vjeruje onome što se predlaže. Što se dakle tiče prvoga od toga, nužno je da vjera bude od Boga. Jer ono što pripada vjeri nadilazi ljudski razum, stoga ne potpada pod čovjekovo promatranje osim po Božjoj objavi. No nekima se doduše objavljuje neposredno od Boga, kao što je objavljeno apostolima i prorocima, a nekima se predlaže od Boga koji šalje propovjednike vjere, prema onome iz Rim 10: „Kako će propovijedati ako nisu poslani?“ Što se pak tiče drugoga, naime čovjekova pristanka onome što pripada vjeri, može se razmatrati dvostruk uzrok. Jedan doduše koji izvana navodi, kao viđeno čudo, ili uvjeravanje čovjeka koji navodi na vjeru. Od čega nijedno nije dostatan uzrok, jer od onih koji vide jedno te isto čudo i slušaju isto propovijedanje, jedni vjeruju a drugi ne vjeruju. I zato treba postaviti drugi nutarnji uzrok, koji pokreće čovjeka iznutra na pristajanje onome što pripada vjeri. Taj pak uzrok pelagijevci su postavljali samo kao slobodnu volju čovjeka, i poradi toga govorili su da je početak vjere od nas, ukoliko je naime od nas to što smo spremni za pristajanje onome što pripada vjeri; ali dovršenje je vjere od Boga, po kojemu nam se predlaže ono što moramo vjerovati. Ali to je lažno. Jer budući da se čovjek, pristajući onome što pripada vjeri, uzdiže iznad svoje naravi, potrebno je da to bude u njemu iz nadnaravnoga počela koje iznutra pokreće, a to je Bog. I zato je vjera što se tiče pristanka, koji je glavni čin vjere, od Boga koji iznutra pokreće po milosti.

Odgovor na 1. prigovor: po znanju se rađa vjera i hrani na način vanjskoga uvjeravanja koje biva od nekoga znanja. Ali glavni i vlastiti uzrok vjere jest ono što iznutra pokreće na pristajanje.

Odgovor na 2. prigovor: i onaj razlog polazi od uzroka koji izvana predlaže ono što pripada vjeri, ili koji uvjerava na vjerovanje bilo riječju bilo djelom.

Odgovor na 3. prigovor: vjerovati doduše počiva u volji onih koji vjeruju, ali potrebno je da se volja čovjeka pripravi od Boga po milosti za to da se uzdigne u ono što je iznad naravi, kako je gore rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.