II-II, q. 128, a. 1
Jesu li prikladno određeni dijelovi hrabrosti
Prigovor 1. Čini se da se dijelovi hrabrosti ne nabrajaju prikladno. Tulije naime u svojoj retorici postavlja četiri dijela hrabrosti, „naime veličanstvenost, pouzdanost, strpljivost i ustrajnost“. I čini se neprikladno. Veličanstvenost se naime čini pripadati darežljivosti, jer je oboje oko novca, i nužno je da velikodušan čovjek bude darežljiv, kao što Filozof kaže u IV. Ethic.. Ali darežljivost je dio pravednosti, kao što je gore rečeno. Dakle, veličanstvenost se ne treba postavljati kao dio hrabrosti.
Prigovor 2. Nadalje, pouzdanost se ne čini biti ništa drugo nego nada. Ali nada se ne čini pripadati hrabrosti, nego se postavlja kao krepost po sebi. Dakle, pouzdanost se ne treba postavljati kao dio hrabrosti.
Prigovor 3. Nadalje, hrabrost čini da se čovjek dobro drži u opasnostima. Ali veličanstvenost i pouzdanost ne uključuju u svome pojmu nikakav odnos prema opasnostima. Dakle, ne postavljaju se prikladno kao dijelovi hrabrosti.
Prigovor 4. Nadalje, strpljivost prema Tuliju uključuje podnošenje teških stvari, što i sam pripisuje hrabrosti. Dakle, strpljivost je isto što i hrabrost, i nije njezin dio.
Prigovor 5. Nadalje, ono što se traži u svakoj kreposti ne treba se postavljati kao dio neke posebne kreposti. Ali ustrajnost se traži u svakoj kreposti, jer se kaže u Mt 24: „Tko ustraje do kraja, bit će spašen.“ Dakle, ustrajnost se ne treba postavljati kao dio hrabrosti.
Prigovor 6. Nadalje, Makrobije postavlja sedam dijelova hrabrosti, naime „velikodušnost, pouzdanost, sigurnost, veličanstvenost, postojanost, podnošljivost, čvrstoću“. Andronik također postavlja sedam kreposti pridruženih hrabrosti, „koje su: eupsychia, lema, velikodušnost, muževnost, ustrajnost, veličanstvenost, andragathia“. Dakle, čini se da Tulije nije dostatno nabrojao dijelove hrabrosti.
Prigovor 7. Nadalje, Aristoteles u III. Ethic. postavlja pet načina hrabrosti. Od kojih je prva politička, koja hrabro djeluje zbog straha od sramoćenja ili kazne; druga je vojna, koja hrabro djeluje zbog vještine i iskustva u ratnoj stvari; treća je hrabrost koja hrabro djeluje iz strasti, osobito srdžbe; četvrta je hrabrost koja hrabro djeluje zbog navike pobjede; peta je pak ona koja hrabro djeluje zbog neznanja opasnosti. Te pak hrabrosti ne sadrži nijedna od rečenih dioba. Dakle, rečena nabrajanja dijelova hrabrosti čine se neprikladnima.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, neke kreposti mogu imati trostruke dijelove, naime subjektivne, integralne i potencijalne. Hrabrosti pak, budući da je posebna krepost, ne mogu se pridružiti subjektivni dijelovi, stoga što se ne dijeli na mnoge kreposti koje se razlikuju po vrsti, jer je oko posve posebne tvari. Pridružuju joj se pak takoreći integralni i potencijalni dijelovi; integralni doista prema onome što se treba podudarati s činom hrabrosti; potencijalni pak prema tome što ono što hrabrost promiče oko najtežega, naime oko smrtnih opasnosti, neke druge kreposti promiču oko nekih drugih tvari koje su manje teške; koje se doista kreposti pridružuju hrabrosti kao sekundarne glavnoj. Postoji pak, kao što je gore rečeno, dvostruki čin hrabrosti, naime napadati i podnositi. Za čin napadanja pak traže se dvoje. Od kojih prvo pripada pripravnosti duha, da naime čovjek ima spreman duh za napadanje. I s obzirom na to Tulije postavlja pouzdanost. Odakle kaže da je „pouzdanost ona po kojoj je sam duh s nadom mnogo polagao pouzdanja u se u velikim i časnim stvarima“. Drugo pak pripada izvršenju djela, da naime čovjek ne zakasni u izvršenju onoga što je s pouzdanjem započeo. I s obzirom na to Tulije postavlja veličanstvenost. Odakle kaže da je „veličanstvenost promišljanje i upravljanje, to jest izvršenje, velikih i uzvišenih stvari s nekom prostranom i sjajnom nakanom duha“, da ne nedostaje upravljanje prostranoj nakani. Ta dakle obadvoja, ako se suze na vlastitu tvar hrabrosti, naime na smrtne opasnosti, bit će takoreći njezini integralni dijelovi, bez kojih hrabrost ne može biti. Ako se pak odnose na neke druge tvari u kojima je manje poteškoće, bit će kreposti koje se po vrsti razlikuju od hrabrosti, ali će joj se pridružiti kao sekundarne glavnoj, kao što veličanstvenost Filozof u IV. Ethic. postavlja oko velikih troškova; velikodušnost pak, koja se čini istom kao i pouzdanost, oko velikih časti. Za drugi pak čin hrabrosti, koji jest podnositi, traže se dvoje. Od kojih je prvo da se zbog težine nadolazećih zala duh ne slomi po žalosti i da ne odustane od svoje veličine. I s obzirom na to postavlja strpljivost. Odakle kaže da je „strpljivost dobrovoljno i dugotrajno podnošenje teških i mučnih stvari poradi časti ili koristi“. Drugo je pak da se čovjek zbog dugotrajnog podnošenja teških stvari ne umori do toga da odustane, prema onome iz Poslanice Hebrejima 12: „Nemojte se umoriti, kloneći duhom.“ I s obzirom na to postavlja ustrajnost. Odakle kaže da je „ustrajnost postojan i vječan boravak u dobro promišljenom razlogu“. I ta obadvoja, ako se suze na vlastitu tvar hrabrosti, bit će takoreći njezini integralni dijelovi. Ako se pak odnose na bilo koje teške tvari, bit će kreposti različite od hrabrosti, a ipak će joj se pridružiti kao sekundarne glavnoj.
Odgovor na 1. prigovor: veličanstvenost oko tvari darežljivosti dodaje neku veličinu, koja pripada pojmu teškoga, a on je objekt srditosti koju glavni dio hrabrosti dovodi do savršenstva. I s ovoga dijela pripada hrabrosti.
Odgovor na 2. prigovor: nada kojom čovjek se u Boga pouzdaje postavlja se kao bogoslovna krepost, kao što je gore rečeno. Ali po pouzdanosti koja se sada postavlja kao dio hrabrosti, čovjek ima nadu u samome sebi, ipak pod Bogom.
Odgovor na 3. prigovor: napadati bilo koje velike stvari čini se opasnim jer je u njima propasti veoma štetno. Odakle i ako se veličanstvenost i pouzdanost postavljaju oko bilo kojih drugih velikih stvari koje treba vršiti ili napadati, imaju neku srodnost s hrabrošću zbog razloga nadolazeće opasnosti.
Odgovor na 4. prigovor: strpljivost ne podnosi samo smrtne opasnosti, oko kojih je hrabrost, bez preobilne žalosti, nego također i bilo koje druge teške ili opasne stvari. I u skladu s tim postavlja se kao krepost pridružena hrabrosti. Ukoliko je pak oko smrtnih opasnosti, ona je njezin integralni dio.
Odgovor na 5. prigovor: ustrajnost, ukoliko govori o neprekidnosti dobra djela sve do kraja, može biti okolnost svake kreposti. Postavlja se pak kao dio hrabrosti onako kako je rečeno.
Odgovor na 6. prigovor: Makrobije postavlja ona četvorica koja je Tulije postavio, naime pouzdanost, veličanstvenost, podnošljivost koju postavlja umjesto strpljivosti, i čvrstoću koju postavlja umjesto ustrajnosti. Nadodaje pak troje. Od kojih dvoje, naime velikodušnost i sigurnost, Tulije obuhvaća pod pouzdanošću, ali Makrobije više razlučuje po posebnome. Naime, pouzdanost uključuje čovjekovu nadu u velike stvari. Nada pak bilo koje stvari pretpostavlja težnju protegnutu u velike po želji, što pripada velikodušnosti; rečeno je naime gore da nada pretpostavlja ljubav i želju za onečišćenom stvari. Ili se bolje može reći da pouzdanost pripada izvjesnosti nade; velikodušnost pak veličini onečišćene stvari. Nada pak ne može biti čvrsta ako se ne ukloni suprotnost, jer ponekad netko, koliko je do njega samoga, nečemu bi se nadao, ali se nada oduzima poradi zapreke straha; strah se naime na neki način protivi nadi, kao što je gore rečeno. I zato Makrobije dodaje sigurnost, koja isključuje strah. Treće pak dodaje, naime postojanost, koja se može obuhvatiti pod veličanstvenošću, jer u onome što netko čini veličanstveno valja imati postojan duh. I zato Tulije kaže da veličanstvenosti pripada ne samo upravljanje velikim stvarima, nego također i prostrano promišljanje samih njih od strane duha. Postojanost također može pripadati ustrajnosti, tako da se netko naziva ustrajnim s toga što ne odustaje poradi dugotrajnosti; postojanim pak s toga što ne odustaje poradi bilo kojih drugih protivština. Čini se također da i ono što Andronik postavlja pripada istome. Postavlja naime ustrajnost i veličanstvenost s Tulijem i Makrobijem; velikodušnost pak s Makrobijem. Lema pak je isto što i strpljivost ili podnošljivost, jer kaže da je lema spreman habitus koji daje da se poduzima ono što treba i podnosi ono što razum govori. Eupsychia pak, to jest dobra srčanost, čini se da je isto što i sigurnost, jer kaže da je to snaga duše za izvršavanje njezinih djela. Muževnost pak čini se da je isto što i pouzdanost, jer kaže da je muževnost habitus koji je po sebi dovoljan i darovan u onome što je u skladu s krepošću. Veličanstvenosti pak dodaje andragathia, takoreći muževnu dobrotu, koja se kod nas može nazvati srčanošću. Veličanstvenosti naime pripada ne samo da čovjek ustraje u izvršenju velikih djela, što pripada postojanosti, nego također da ih izvršava s nekom muževnom razboritošću i brigom, što pripada andragathia-i odnosno srčanosti. Odakle kaže da je andragathia krepost muža koja pronalazi djela za sudjelovanje. I tako je jasno da se svi takvi dijelovi svode na ona četiri glavna koja Tulije postavlja.
Odgovor na 7. prigovor: onih pet stvari koje postavlja Aristoteles nedostaju u pravom pojmu kreposti jer, ako se i slažu u činu hrabrosti, ipak se razlikuju u pobudi, kao što je gore rečeno. I zato se ne postavljaju kao dijelovi hrabrosti, nego kao neki načini hrabrosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.