Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 9, a. 2

Je li biti nepromjenjiv vlastito Bogu

Prigovor 1. Čini se da biti nepromjenjiv nije vlastito Bogu. Kaže naime Filozof u II. Metaphys. da je tvar u svemu što se giba. No neke stvorene supstancije, poput anđelâ i dušâ, nemaju tvar, kako se nekima čini. Dakle, biti nepromjenjiv nije vlastito Bogu.

Prigovor 2. Nadalje, sve što se giba, giba se radi neke svrhe; ono dakle što je već došlo do krajnje svrhe, ne giba se. No neka su stvorenja već došla do krajnje svrhe, poput svih blaženika. Dakle, neka su stvorenja nepokretna.

Prigovor 3. Nadalje, sve što je promjenjivo, podložno je mijeni. No oblici nisu podložni mijeni, kaže se naime u knjizi De sex principiis da je „oblik u jednostavnoj i nepromjenjivoj biti opstojeći“. Dakle, nije samo Bogu vlastito biti nepromjenjiv.

Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De natura boni, „samo je Bog nepromjenjiv; ono pak što je stvorio, jer je iz ničega, promjenjivo je“.

Odgovaram: samo je Bog posve nepromjenjiv, svako je pak stvorenje na neki način promjenjivo. Treba naime znati da se promjenjivim nešto može nazvati dvostruko, na jedan način, po moći koja je u njemu samome; na drugi način, po moći koja je u drugome. Sva stvorenja naime, prije nego što su postojala, nisu mogla biti po nekoj stvorenoj moći, budući da nijedno stvoreno biće nije vječno, nego po samoj božanskoj moći, ukoliko ih je Bog mogao proizvesti u bitak. Kao što pak od volje Božje ovisi to što stvari proizvodi u bitak, tako od njegove volje ovisi to što stvari uzdržava u bitku; ne uzdržava ih naime drukčije u bitku nego uvijek im dajući bitak; stoga ako bi svoje djelovanje njima uskratio, sve bi se u ništa pretvorilo, kako je očito po Augustinu u IV Super Gen. ad Litt. Kao što je dakle u stvoriteljevoj moći bilo da stvari budu prije nego što su bile u samima sebi, tako je u stvoriteljevoj moći, nakon što jesu u samima sebi, da ne budu. Tako su dakle po moći koja je u drugome, naime u Bogu, promjenjiva, ukoliko su od njega iz ničega mogla biti proizvedena u bitak, i iz bitka mogu biti svedena u nebitak. Ako se pak nešto naziva promjenjivim po moći koja postoji u njemu samome, tako je također na neki način svako stvorenje promjenjivo. U stvorenju je naime dvostruka moć, djelatna i trpna. Trpnom pak moći nazivam onu prema kojoj nešto može postići svoje savršenstvo, ili u bivanju ili u postizanju svrhe. Ako se dakle promatra promjenjivost stvari prema moći za bitak, tako nije u svim stvorenjima promjenjivost, nego u onima samo u kojima ono što je moguće u njima može stajati s nebitkom. Stoga je u nižim tijelima promjenjivost i prema supstancijalnom bitku, jer njihova tvar može postojati s lišenošću njihova supstancijalnoga oblika, i s obzirom na akcidentalni bitak, ako subjekt podnosi sa sobom lišenost akcidenta; kao što ovaj subjekt, čovjek, podnosi sa sobom nebjeloću, i stoga se može promijeniti iz bijeloga u nebijelo. Ako pak bude takav akcident koji slijedi bitna počela subjekta, lišenost toga akcidenta ne može stajati sa subjektom, stoga se subjekt ne može promijeniti prema tome akcidentu, kao što snijeg ne može postati crn. U nebeskim pak tijelima tvar ne podnosi sa sobom lišenost oblika, jer oblik usavršuje cjelokupnu mogućnost tvari, i stoga nisu promjenjiva prema supstancijalnom bitku; nego prema mjesnom bitku, jer subjekt podnosi sa sobom lišenost ovoga ili onoga mjesta. Netjelesne pak supstancije, jer su sami opstojeći oblici, koji se ipak odnose prema svojemu bitku kao mogućnost prema činu, ne podnose sa sobom lišenost ovoga čina, jer bitak slijedi oblik, i ništa ne propada osim po tome što gubi oblik. Stoga u samome obliku nema mogućnosti za nebitak, i stoga su takve supstancije nepromjenjive i nepromjenljive prema bitku. I to je ono što veli Dionizije u 4. poglavlju De div. nom. da su „stvorene umne supstancije čiste od postajanja i od svake mijene, kao netjelesne i netvarne“. Pa ipak ostaje u njima dvostruka promjenjivost. Jedna prema tome što su u mogućnosti prema svrsi, i tako je u njima promjenjivost prema izboru iz dobra u zlo, kako Damaščanin kaže. Druga prema mjestu, ukoliko svojom konačnom moći mogu doseći neka mjesta koja prije nisu dosezale, što se o Bogu ne može reći, koji svojom beskonačnošću sva mjesta ispunja, kako je gore rečeno. Tako je dakle u svakom stvorenju moć za promjenu, ili prema supstancijalnom bitku, poput propadljivih tijela; ili prema mjesnom bitku samo, poput nebeskih tijela; ili prema redu k svrsi i primjeni moći na različite stvari, poput anđelâ. I općenito sva su stvorenja zajednički promjenjiva prema moći onoga koji stvara, u čijoj je vlasti njihov bitak i nebitak. Stoga, budući da Bog ni na jedan od tih načina nije promjenjiv, njegovo je vlastito biti posve nepromjenjiv.

Odgovor na 1. prigovor: taj prigovor polazi od onoga što je promjenjivo prema supstancijalnom ili akcidentalnom bitku, o takvom su naime gibanju raspravljali filozofi.

Odgovor na 2. prigovor: dobri anđeli povrh nepromjenjivosti bivanja, koja im priliči prema naravi, imaju nepromjenjivost izbora iz božanske moći; ipak u njima ostaje promjenjivost prema mjestu.

Odgovor na 3. prigovor: za oblike se kaže da nisu podložni mijeni jer ne mogu biti subjekt mijene; podvrgnuti su ipak mijeni ukoliko se subjekt prema njima mijenja. Stoga je očito da kako jesu, tako se mijenjaju, ne nazivaju se naime bićima takoreći da bi bila subjekt bivanja, nego zato što po njima nešto jest.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.