App., q. 1, a. 2
Trpe li te duše duhovnu muku u samima sebi
Prigovor 1. Čini se da dotične duše trpe duhovnu muku zbog stanja u kojem se nalaze, zato što, kako Krizostom kaže (Hom. xxiii in Matth.), kazna Božja u tome što će biti lišeni gledanja Boga bit će bolnija od njihova gorenja u paklenom ognju. No te će duše biti lišene gledanja Boga. Dakle, one će time trpjeti duhovnu muku.
Prigovor 2. Nadalje, nitko ne može bez trpljenja biti lišen onoga što želi imati. No te bi duše željele imati božansko gledanje, inače bi njihova volja u činu bila opaka. Dakle, budući da su lišene toga, čini se da i one trpe.
Prigovor 3. Nadalje, ako se kaže da one ne trpe jer znaju da su bez svoje krivnje lišene toga, naprotiv: Sloboda od krivnje ne umanjuje nego povećava bol kazne: jer čovjek ne žalosti se manje zato što je razbaštinjen ili lišen uda bez svoje krivnje. Dakle, i ove duše, premda lišene tako velikoga dobra bez svoje krivnje, trpe ništa manje.
Prigovor 4. Nadalje, kao što se krštena djeca odnose prema zasluzi Kristovoj, tako se nekrštena djeca odnose prema krivnji Adamovoj. No krštena djeca primaju nagradu vječnoga života po snazi Kristove zasluge. Dakle, nekršteni trpe bol bivajući lišeni vječnoga života zbog Adamove krivnje.
Prigovor 5. Nadalje, odvajanje od onoga što ljubimo ne može biti bez boli. No ova će djeca imati naravno znanje o Bogu, i iz toga istoga razloga naravno će Ga ljubiti. Dakle, budući da su odvojena od Njega zauvijek, čini se da ne mogu podnijeti to odvajanje bez boli.
Naprotiv, ako nekrštena djeca imaju unutarnju žalost nakon smrti, žalostit će se ili zbog svoga grijeha ili zbog svoje kazne. Ako zbog svoga grijeha, budući da se od toga grijeha ne mogu dalje očistiti, njihova će ih žalost odvesti u očaj. No takva je žalost u osuđenih crv savjesti. Dakle, ova će djeca imati crva savjesti, i posljedično njihova kazna ne bi bila najblaža, kao što Augustin kaže da jest [Vidi čl. 1, „Naprotiv“]. Ako se, s druge strane, žaloste zbog svoje kazne, slijedi, budući da im je kazna pravedno nanesena od Boga, da se njihova volja suprotstavlja božanskoj pravednosti, te bi tako u činu bila neuredna, što se ne može pripustiti. Dakle, neće osjećati nikakvu žalost. Nadalje, pravi razum ne dopušta da se netko uznemiruje zbog onoga što nije mogao izbjeći; stoga Seneka dokazuje (Ep. lxxxv, i De ira ii, 6) da „mudar čovjek nije uznemiren“. No u ove djece postoji pravi razum koji nije iskrivljen nikakvim stvarnim grijehom. Dakle, neće se uznemirivati time što podnose ovu kaznu koju nipošto nisu mogla izbjeći.
Odgovaram: o ovom pitanju postoje tri mišljenja. Neki kažu da ova djeca neće trpjeti nikakvu bol, jer će njihov razum biti u tolikom mraku da neće znati da im nedostaje ono što su izgubila. Čini se, međutim, nevjerojatnim da bi duša oslobođena svojega tjelesnoga tereta ignorirala stvari koje je, u najmanju ruku, razum kadar istražiti, i još mnoge druge povrh toga. Zato drugi kažu da ona imaju savršenu spoznaju stvari podložnih naravnom razumu, i poznaju Boga, i da su lišena Njegova gledanja, te da osjećaju svojevrsnu žalost s toga razloga, ali da će njihova žalost biti ublažena utoliko što nisu svojom voljom navukla na se grijeh zbog kojega su osuđena. Ipak se i to čini nevjerojatnim, jer ta žalost ne može biti mala zbog gubitka tako velikoga dobra, osobito bez nade u povratak: stoga njihova kazna ne bi bila najblaža. Štoviše, isti onaj razlog koji pobija njihovo kažnjavanje osjetilnom boli, kao onom koja ih muči izvana, govori i protiv njihova osjećanja žalosti iznutra, jer bol kazne odgovara ugodi grijeha; stoga, budući da je istočni grijeh lišen ugode, njegova je kazna slobodna od svake boli. Posljedično, drugi kažu da će ona savršeno spoznati stvari podložne naravnom znanju, i samu činjenicu da su lišena vječnoga života i razlog za to lišenje, te da im ipak to znanje neće uzrokovati nikakvu žalost. Kako je to moguće, moramo istražiti. Prema tome, mora se uočiti da ako je netko vođen pravim razumom, ne žalosti se bivajući lišen onoga što nadilazi njegovu moć da postigne, nego samo zbog nedostatka onoga što je na neki način kadar postići. Tako se nijedan mudar čovjek ne žalosti što ne može letjeti poput ptice, ili zato što nije kralj ili car, budući da mu te stvari ne pripadaju; dok bi se žalostio ako bi mu nedostajalo ono na što je imao neku vrstu prava. Kažem, dakle, da je svaki čovjek koji ima upotrebu slobodne volje prilagođen da postigne vječni život, jer se može pripraviti za milost kojom bi zaslužio vječni život [Usp. FS, pit. 109, čl. 5,6]; tako da ako u tome zakaže, njegova će žalost biti vrlo velika, budući da je izgubio ono što je bio kadar posjedovati. Ali djeca nikada nisu bila prilagođena da posjeduju vječni život, budući da im to niti je pripadalo po snazi njihovih naravnih načela, jer to nadilazi cjelokupnu moć naravi, niti su mogla izvršiti vlastite čine kojima bi postigla tako veliko dobro. Stoga se nipošto neće žalostiti što su lišena božanskoga gledanja; štoviše, radije će se radovati tome što će imati velik udio u Božjoj dobroti i vlastitim naravnim savršenstvima. Niti se može reći da su bila prilagođena postići vječni život, ne doista vlastitim djelovanjem, nego djelovanjem drugih oko sebe, budući da su ih drugi mogli krstiti, poput druge djece istoga stanja koja su krštena i postigla vječni život: jer to je od preobilne milosti da netko bude nagrađen bez ikakva vlastitoga čina. Stoga nedostatak takve milosti neće uzrokovati žalost u djece koja umru bez krštenja, ništa više negoli što nedostatak mnogih milosti podijeljenih drugima istoga stanja čini da se mudar čovjek žalosti.
Odgovor na 1. prigovor: u onih koji su, imajući upotrebu slobodne volje, osuđeni za stvarni grijeh, postojala je prikladnost da postignu vječni život, ali ne i u djece, kako je gore navedeno. Posljedično, nema jednakosti između njih dvoje.
Odgovor na 2. prigovor: premda volja može biti usmjerena i na moguće i na nemoguće, kako se navodi u Ethic. iii, 5, uredna i potpuna volja odnosi se samo na stvari koje su na neki način razmjerne našoj sposobnosti; i žalostimo se ako ne uspijemo postići tu volju, ali ne ako ne uspijemo u volji koja se odnosi na nemogućnosti, a koju bi trebalo zvati „htijenjem napola“ [velleitas] [Usp. FS, pit. 13, čl. 5, ad 1; TP, pit. 21, čl. 4] radije negoli „voljom“; jer takve stvari nitko ne hoće apsolutno, nego bi ih htio kada bi bile moguće.
Odgovor na 3. prigovor: svatko ima pravo na vlastitu baštinu ili tjelesne udove, stoga nije čudno što bi se žalostio pri njihovu gubitku, bilo to njegovom ili tuđom krivnjom: stoga je jasno da se razlog ne temelji na pravoj usporedbi.
Odgovor na 4. prigovor: dar Kristov nadilazi grijeh Adamov, kako se navodi u Rim 5,15 i dalje. Stoga ne slijedi da nekrštena djeca imaju toliko zla koliko krštena imaju dobra.
Odgovor na 5. prigovor: premda su nekrštena djeca odvojena od Boga što se tiče sjedinjenja slave, ona nisu posve odvojena od Njega: zapravo su sjedinjena s Njim svojim udjelom u naravnim dobrima, pa će se tako moći i radovati u Njemu svojim naravnim znanjem i ljubavlju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.