U ovom ću članku citirati crkvenog oca i dvojicu ranih kršćanskih pisaca, od kojih svi potvrđuju da upravo sveta nepisana predaja koja se nalazi u crkvama sljednicama apostola čuva ispravno značenje i primjenu Pisma i vjere. Sva isticanja u tekstu moja su.
IRENEJ
Poglavlje 8 Kako valentinci izopačuju Pismo kako bi poduprli svoja vlastita pobožna mišljenja
1. Takav je dakle njihov sustav, koji nisu navijestili proroci, niti poučio Gospodin, niti predali apostoli, nego se njime hvale da o njemu imaju savršeno spoznanje mimo svih ostalih. Svoje poglede sakupljaju iz drugih izvora a ne iz Pisma; i, da se poslužimo uobičajenom izrekom, nastoje plesti užad od pijeska, dok s prividom vjerojatnosti pokušavaju prilagoditi svojim vlastitim posebnim tvrdnjama prispodobe Gospodnje, izreke proroka i riječi apostola, kako se njihov nauk ne bi činio posve bez potpore. Čineći to međutim, oni zanemaruju red i povezanost Pisma te, koliko je do njih, raskidaju i uništavaju istinu. Premještajući ulomke, preodijevajući ih nanovo i praveći jedno od drugoga, uspijevaju obmanuti mnoge svojim opakim umijećem prilagođavanja Gospodnjih izreka svojim mišljenjima. Način na koji postupaju posve je nalik onomu kada netko, nakon što vješt umjetnik načini prekrasan kip kralja od dragocjenog dragulja, taj lik čovjeka posve rastavi, nanovo posloži drago kamenje i složi ga tako da dobije oblik psa ili lisice, i to još loše izvedeno; te zatim tvrdoglavo izjavljuje kako je to prekrasan kraljev kip koji je vješt umjetnik načinio, pokazujući na drago kamenje koje je prvi umjetnik divno složio u kraljev lik, ali ga je ovaj potonji s lošim ishodom preoblikovao u oblik psa, i tako izlažući to drago kamenje, obmanjuje neupućene koji nemaju pojma kako je kraljev lik izgledao, te ih uvjerava da je taj jadni lik lisice zapravo prekrasan kraljev kip. Na isti način ti ljudi krpaju bapske priče, te zatim nastoje, nasilno izvlačeći iz njihova pravilnog konteksta riječi, izraze i prispodobe, gdje god ih nađu, prilagoditi Božje izreke svojim neutemeljenim izmišljotinama. Već smo iznijeli dokle u tomu idu glede unutrašnjosti Plerome. (Protiv krivovjerja, knjiga I)
Poglavlje 2 Krivovjerci ne slijede ni Pismo ni Predaju
1. Kada ih se međutim pobija pomoću Pisma, oni se okreću i optužuju to isto Pismo kao da nije ispravno niti mjerodavno, [tvrdeći] da je dvosmisleno te da istinu iz njega ne mogu izvući oni koji ne poznaju predaju. Jer [tvrde] kako istina nije bila predana pisanim dokumentima, nego vivâ voce: stoga je i Pavao izjavio:
A mudrost propovijedamo među savršenima, ali ne mudrost ovoga svijeta.1 Kor 2,6Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, I tu mudrost svatko od njih naravno proglašava izmišljotinom vlastite pameti; tako da, po njihovu shvaćanju, istina ispravno boravi jednom u Valentinu, drugi put u Marcionu, potom u Cerintu, pa onda u Bazilidu, ili pak bez razlike u bilo kojem drugom protivniku koji nije mogao reći ništa što se tiče spasenja. Jer svaki od tih ljudi, budući da je posve izopačena karaktera, izopačujući sustav istine, ne srami se propovijedati samoga sebe.2. No, s druge strane, kada ih uputimo na onu predaju koja potječe od apostola, koja se čuva kroz nasljedstvo prezbitera u Crkvama, oni se protive predaji govoreći kako su oni sami mudriji ne samo od prezbitera nego čak i od apostola, jer su otkrili nepatvorenu istinu. Jer [tvrde] da su apostoli pomiješali ono što je od zakona s riječima Spasitelja; i da nisu samo apostoli, nego i sam Gospodin, govorili jednom s motrišta Demiurga, drugi put s međumjesta, a opet treći put iz Plerome, ali da oni sami, nedvojbeno, neokaljano i čisto, imaju spoznaju o skrivenoj tajni: doista je to najdrskijim načinom huliti na svojega Stvoritelja! Dolazi se dakle do toga da ti ljudi sada ne pristaju ni uz Pismo ni uz predaju.
3. Takvi su protivnici s kojima imamo posla, moj dragi prijatelju, koji poput klizavih zmija nastoje umaknuti sa svih strana. Stoga im se mora suprotstaviti na svim frontama, ne bismo li ih, odsijecajući im odstupnicu, uspjeli vratiti istini. Jer iako nije lako duši pod utjecajem bludnje da se obrati, s druge strane ipak nije posve nemoguće pobjeći iz bludnje kada joj se istina stavi uz bok. (Isto, knjiga III)
Poglavlje 26 Blago sakriveno u Pismima jest Krist; pravo tumačenje Pisma nalazi se SAMO U CRKVI.
1. Ako li tko, dakle, čita Pisma s pažnjom, pronaći će u njima izvještaj o Kristu i navještaj novog poziva (vocationis). Jer Krist je blago koje bijaše sakriveno u polju, Mt 13,44“Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.” to jest u ovome svijetu (jer
polje je svijetMt 13,38Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga.); ali blago sakriveno u Pismima jest Krist, budući da je bio označen pomoću tipova i prispodoba. Stoga se Njegova ljudska narav nije mogla razumjeti prije dovršenja onoga što je bilo prorečeno, to jest dolaska Krista. I stoga bijaše rečeno proroku Danielu:Sakrij ove riječi i zapečati knjigu do vremena svršetka, dok mnogi ne prouče i spoznaja se ne umnoži. Jer u to vrijeme, kad se raspršenje dovrši, sve će se to spoznati. Dn 12,4.7A ti, Daniele, drži u tajnosti ove riječi i zapečati ovu knjigu do vremena svršetka! Mnogi će tumarati, i bezakonja će rasti.” Ali i Jeremija govori:U posljednje dane razumjet ćete to. Jr 23,20Jahvin se gnjev neće stišati, dok on ne izvrši i ne ispuni naume srca svojega. U dane posljednje jasno ćete to razumjeti. Jer svako proroštvo, prije svoga ispunjenja, jest ljudima [puno] zagonetki i dvosmislenosti. No kada vrijeme dođe i predskazanje se obistini, tada proroštva imaju jasno i sigurno tumačenje. I doista, iz tog razloga, kada se u ovo sadašnje vrijeme zakon čita Židovima, on je poput bajke; jer oni ne posjeduju objašnjenje svega što se odnosi na dolazak Sina Božjega, koji se dogodio u ljudskoj naravi; ali kada ga čitaju kršćani, on je blago, doduše sakriveno u polju, ali izneseno na svjetlo križem Kristovim i protumačeno, koje ujedno obogaćuje razumijevanje ljudi, očituje mudrost Božju i navješćuje Njegove odredbe s obzirom na čovjeka, unaprijed oblikuje Kristovo kraljevstvo i unaprijed propovijeda baštinu svetoga Jeruzalema, te unaprijed navješćuje da će čovjek koji ljubi Boga prispjeti do tolika savršenstva da će čak vidjeti Boga i čuti Njegovu riječ, te od slušanja Njegova govora biti proslavljen u tolikoj mjeri da drugi ne mogu motriti slavu njegova lica, kao što reče Daniel:Oni koji su uumni sjajit će kao sjaj svoda nebeski, i pravednici mnogi kao zvijezde u vijeke vjekova.Dn 12,3Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost. Tako sam dakle pokazao da jest, ako tko čita Pisma. Jer tako je Gospodin razgovarao s učenicima nakon svoga uskrsnuća od mrtvih, dokazujući im iz samih Pismada Krist mora trpjeti i ući u svoju slavu te da se u Njegovo ime mora propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima.Lk 24,26.47Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?” I učenik će biti savršen i [učinjen] poput domaćinakoji iz svoje riznice iznosi novo i staro.Mt 13,52A on će im: “Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.”2. Stoga je dužnost pokoravati se prezbiterima koji su u Crkvi, onima koji, kao što sam pokazao, posjeduju apostolsko nasljedstvo; onima koji su, zajedno s nasljedstvom episcopata, primili siguran dar istine, prema dobroj volji Očevoj. Ali [također je dužnost] držati pod sumnjom druge koji otpadaju od prvotnog nasljedstva i okupljaju se bilo gdje, [smatrajući ih] bilo hereticima izopačenih umova, bilo oholim i samoljubivim raskolnicima, ili opet licemjerima koji to čine radi dobitka i tašte slave. Jer svi su oni otpali od istine. A heretici, doista, koji prinose tuđu vatru na oltar Božji, naime, tuđe nauke, bit će sažgatni ognjem s neba, kao Nadab i Abih. Lev 10,1-2A sinovi Aronovi Nadab i Abihu uzmu svaki svoj kadionik; stave u nj vatre i na nju metnu tamjana da prinesu pred Jahvom neposvećenu vatru, koju im on ne bijaše propisao. No oni koji se podižu u oporbi prema istini i potiču druge protiv Crkve Božje, [ostat će] među onima u paklu (apud inferos), bivajući progutani potresom, baš kao i oni koji bijahu s Korahom, Datanom i Abiramom. Br 16,33Živi siđu u Šeol, oni i sve njihovo. Onda se nad njima zemlja zatvori i oni iščeznu iz zbora. Ali oni koji cijepaju i rastavljaju jedinstvo Crkve, primit će od Boga istu kaznu kao i Jeroboam. 1 Kr 14,10Zato, evo, puštam zlo na kuću Jeroboamovu, istrijebit ću iz obitelji Jeroboamove sve što mokri uza zid, robove i slobodnjake u Izraelu; ja ću netragom pomesti kuću Jeroboamovu kao što se mete nečist, da ga ništa ne ostane.
3. Oni pak koji od mnogih uživaju glas prezbitera, a služe vlastitim požudama i ne stavljaju strah Božji na prvo mjesto u svojim srcima, nego se prema drugima ponašaju s prijezirom, oholi su zbog zauzimanja prvog sjedista i u tajnosti čine zla djela govoreći:
Nitko nas ne vidi,bit će raskrinkani po Riječi, koja ne sudi po vanjskoj pojavnosti (secundum gloriam) niti gleda na lice, nego na srce; i čut će one riječi koje se nalaze u proroka Daniela:Sjeme kanaansko, a ne Judino, ljepota te prevari, a požuda izvrnu srce tvoje. Ti koji ostarje u zlim danima, sada gresi tvoji što ih prije počini izađoše na vidjelo; jer izricao si nepravedne sudove, i navikao si osuđivati nedužne, a puštati krivce da odu slobodni, premda Gospodin veli: Nedužna i pravednika nemoj pogubiti.O kojima je također Gospodin rekao:Ali ako zli sluga kaže u srcu svome: Gospodar moj kasni doći, pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan u koji ga ne očekuje i u čas u koji ne zna, te će ga rasjeći i dodijeliti mu udio s nevjernicima.
4. Stoga se valja kloniti svih takvih osoba, nego prianjati uz one koji, kao što već rekoh, drže nauk apostola te zajedno sa svećeničkim redom (presbyterii ordine) pokazuju zdrav govor i besprijekorno vladanje za potvrdu i ispravljanje drugih. Na taj se način Mojsije, komu je bila povjerena tolika vlast, oslanjajući se na dobru savjest, opravdao pred Bogom govoreći: Ni jednoga od njih magarca nisam uzeo, nikome od njih nisam naudio.
Br 16,15Mojsije se vrlo razljuti i reče Jahvi: “Ne obaziri se na njihovu prinosnicu! Ni jednoga njihova magarca nisam prisvojio niti sam ijednoga od njih oštetio.” Na taj se način i Samuel, koji je sudio narod toliko godina i vladao nad Izraelom bez ikakve oholosti, na koncu opravdao govoreći: Hodio sam pred vama od mladosti svoje sve do današnjega dana; odgovorite mi pred Bogom i pred pomazanikom Njegovim (Christi ejus): čijega sam vola uzeo, ili čijega magarca, ili koga sam potlačio, ili koga sam ugnjetavao? Ili od čije sam ruke primio mito, pa makar i obuću, da bih zatvorio oči pred njim? Odgovorite mi, i vratit ću vam.
1 Kr 12,3bijahu poslali po nj i dozvali ga. Kad dođoše Jeroboam i sav zbor Izraelov, rekoše Roboamu: I kad mu je narod odgovorio: Nisi nas ugnjetavao niti tlačiš, niti si od ikoga išta uzeo,
pozvao je Gospodina za svjedoka govoreći: Svjedok mi je Gospodin, i svjedok je pomazanik Njegov danas, da niste našli ništa u mojoj ruci. A oni rekoše: Svjedok je.
U tom smislu i apostol Pavao, imajući dobru savjest, reče Korinćanima: Jer mi nismo kao mnogi koji iskrivljuju riječ Božju, nego govorimo iskreno, kao od Boga, pred Bogom, u Kristu.
2 Kor 2,17Uistinu, mi nismo kao mnogi koji trguju riječju Božjom, nego iskreno - kao od Boga pred Bogom - u Kristu govorimo. Nikoga nismo oštetili, nikoga uništili, nikoga prevarili.
2 Kor 7,2Shvatite nas! Nikomu nismo nanijeli nepravde, nikoga nismo upropastili, nikoga zakinuli.
5. Takve prezbitere hrani Crkva, o kojima i prorok velja: Postavit ću tvoje poglavare u miru i tvoje biskupe u pravednosti.
Iz 60,17Mjesto mjedi, donijet ću zlato; mjesto željeza, donijet ću srebro; mjesto drva, mjed; mjesto kamena, željezo. Za glavara tvoga postavit ću Mir, Pravdu za vladara. O kojima je i Gospodin proglasio: Tko je dakle vjerni upravitelj (actor), mudar i pouzdan, kojega gospodar postavi nad svojim slugama da im daje obrok hrane u pravo vrijeme? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi.
Mt 24,45-46“Tko li je onaj vjerni i razumni sluga što ga gospodar postavi nad svojim ukućanima da im izda hranu u pravo vrijeme? Pavao pak, poučavajući nas gdje se takvi mogu naći, veli da je Bog postavio u Crkvi ponajprije apostole, kao drugo proroke, kao treće učitelje. 1 Kor 12,28I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. Ondje dakle gdje su postavljeni darovi Gospodnji, valja nam učiti istinu, [naime] od onih koji posjeduju onaj apostolski slijed Crkve i među kojima postoji ono što je zdravo i besprijekorno u vladanju, te nepatvoreno i nekorumpirano u govoru. Jer oni također čuvaju ovu našu vjeru u jednoga Boga koji je sve stvorio; i uvećavaju onu ljubav [koju imamo] prema Sinu Božjemu, koji je radi nas učinio tako čudesna djela: i bez opasnosti nam tumače Sveto pismo, ne huleći na Boga, ne sramoteći patrijarhe i ne prezirući proroke. (Ibid., knjiga IV)
TERTULIJAN
Poglavlje 19. U raspravi o krivovjerju poziv se NE UPUĆUJE NA SVETO PISMO. Sveto pismo pripada samo onima koji imaju pravilo vjere.
Naš se poziv stoga ne smije upućivati na Sveto pismo; niti se smije dopustiti rasprava o točkama u kojima će pobjeda biti ili nemoguća, ili neizvjesna, ili nedovoljno izvjesna. No, čak i kad rasprava iz Svetoga pisma ne bi ispuna tako da stavi obje strane u ravnopravan položaj, prirodan red stvari (ipak) bi zahtijevao da se najprije iznese ova točka, koja je sada jedina o kojoj moramo raspravljati:
Kod koga se nalazi sama ona vjera kojoj pripada Sveto pismo? Od koga i po kome, i kada, i kome je predano ono pravilo po kojemu ljudi postaju kršćani?Jer gdje god se očituje da će biti pravo kršćansko pravilo i vjera, tamo će isto tako biti i pravo Sveto pismo i njegova tumačenja, i sve kršćanske predaje…
Poglavlje 36. Apostolske crkve glas su apostola. Neka heretici ispitaju svoje apostolske tvrdnje, u svakom slučaju neosporne. Rimska crkva dvostruko apostolska; njezina rana uzvišenost i izvrsnost. Krivovjerje, budući da izvrće istinu, s time je povezano.
Dođite sada vi koji biste udovoljili boljoj znatiželji, ako biste je primijenili na djelo svoga spasenja, obiđite apostolske crkve u kojima još uvijek zauzimaju svoja mjesta same stolice apostola, u kojima se čitaju njihovi vlastiti izvorni spisi, odjekujući glas i prikazujući lice svakoga od njih zasebno. Ahaja vam je vrlo blizu, (u njoj) nalazite Korint. Budući da niste daleko od Makedonije, imate Filipu; (a i ondje) imate Solunjane. Budući da možete prijeći u Aziju, stižete do Efeza. Budući da ste, štoviše, blizu Italije, imate Rim, odakle nam u ruke dolazi sam autoritet (samih apostola). Kako je sretna njegova crkva, na koju su apostoli izlili cjelokupni svoj nauk zajedno sa svojom krvlju! Gdje Petar podnosi muku sličnu Gospodinovoj! Gdje Pavao osvaja svoj vijenac u smrti sličnoj Ivanovoj! Gdje je apostol Ivan najprije bio bačen, neozlijeđen, u kipuće ulje, a odatle poslan natrag u svoje otočno progonstvo! Pogledaj što je naučila, što poučila, kakvo je zajedništvo imala čak i s (našim) crkvama u Africi! Jednoga Boga i Oca priznaje, Stvoritelja svemira, i Krista Isusa (rođena) od Djevice Marije, Sina Božjega Stvoritelja; i uskrsnuće tijela; zakon i proroke sjedinjuje u jednom svesku sa spisima evanđelista i apostola, iz kojih ispija svoju vjeru. To ona zapečaćuje vodom (krštenja), resi Duhom Svetim, hrani euharistijom, krijepi mučeništvom, i protiv takve stege tako (održavane) ne dopušta nikakva osporavatelja. To je stega za koju više ne kažem da je prorekla kako će doći krivovjerja, nego iz koje su ona proizišla. Ipak, nisu bili od nje, jer su joj se protivili. Čak i divlja, hrapava maslina izrasta iz klice plodne, bogate i istinske masline; isto tako iz sjemena najblaže i najslađe smokve niče prazna i beskorisna divlja smokva. Na isti način i krivovjerja dolaze iz naše biljke, iako nisu naše vrste; (dolaze) iz zrna istine, ali, zbog svoje laži, pokazuju samo divlje lišće.
Poglavlje 37. Budući da heretici nisu kršćani, nego štoviše izopačitelji Kristova nauka, ne mogu polagati pravo na kršćansko Sveto pismo. Ovo je polog, povjeren Crkvi i brižno od nje čuvan.
Budući da je tomu tako, kako bi se istina mogla proglasiti našom,
koliko god ih hoda po pravilukoje je Crkva predala od apostola, apostoli od Krista, a Krist od Boga, naš je temelj jasan kada utvrđuje da se hereticima ne smije dopustiti pozivanje na Sveto pismo, budući da mi, bez Svetoga pisma, dokazujemo da oni nemaju nikakve veze sa Svetim pismom. Jer budući da su heretici, ne mogu biti pravi kršćani, zato što ne primaju od Krista ono za čime idu po vlastitom nahođenju, i iz toga potrage stječu i prihvaćaju naziv heretika. Tako, budući da nisu kršćani, nisu stekli nikakvo pravo na kršćansko Sveto pismo; i može im se posve pravedno reći:Tko ste vi? Kada i odakle ste došli?Budući da niste moji, što imate s onim što je moje? Doista, Markione, po kojem pravu siječeš moje drvo? Čijim dopuštenjem, Valentine, skrećeš točne tokove moga izvora? Kojom moći, Apele, uklanjaš moje međe? Ovo je moje vlasništvo. Zašto vi, ostali, sijete i hranite ovdje po svom vlastitom nahođenju? Ovo (kažem) je moje vlasništvo. Ja ga odavno posjedujem; posjedujem ga prije vas. Ja držim sigurne vlasničke isprave od samih izvornih vlasnika, kojima je imanje pripadalo. Ja sam baštinnik apostola. Baš kao što su oni pomno pripremili svoju oporuku i oporučni nalog, te ga povjerili na čuvanje, i zakleli (povjerenike da budu vjerni svojoj dužnosti), isto tako ga i ja posjedujem. Što se vas tiče, sigurno je da su vas uvijek držali razbaštinjenima i odbacili vas kao strance, kao neprijatelje. No na temelju čega su heretici stranci i neprijatelji apostolima, ako ne zbog razlike u njihovu nauku koji je svaki pojedinac po vlastitom nahođenju ili unaprijedio ili primio suprotno apostolima?
Poglavlje 38. Sklad Crkve i Svetoga pisma. Heretici su izvrnuli Sveto pismo, osakatili ga i promijenili. Katolici nikada ne mijenjaju Sveto pismo, koje uvijek svjedoči za njih.
Gdje se god nađe različitost nauka, ondje se nužno mora smatrati da postoji i iskvarenost i Svetoga pisma i njegovih tumačenja. Na one kojima je namjera bila drukčije poučavati, pala je nužda da drukčije rasporede oruđa nauka. Nisu mogli drukčije ostvariti svoju različitost u poučavanju nego tako da imaju drukčija sredstva kojima su poučavali. Kao što u njihovu slučaju iskvarenost nauka ne bi mogla uspjeti bez iskvarenosti njegovih oruđa, tako ni nama cjelovitost nauka ne bi mogla pripasti bez cjelovitosti onih sredstava pomoću kojih se nauk upravlja. Ta, što je to u našem Svetom pismu što je protivno nama? Što smo to svoje uveli, pa bismo to morali ponovno ukloniti, ili tomu nešto pridodati, ili promijeniti, kako bismo u njegovo prirodno zdravlje vratili bilo što što mu je protivno, a sadržano je u Svetom pismu? Što smo mi sami, to isto Sveto pismo jest (i bilo je) od početka. Od njega mi primamo svoje postojanje, prije nego što je postojao ikakav drugi put, prije nego što ste ga vi interpolirali. Budući da se u svaku interpolaciju mora vjerovati kao u kasniji postupak, upravo iz tog razloga što proizlazi iz suparništva koje ni u kojem slučaju nije prethodilo niti je rođeno u domu onoga što oponaša, svakom je razumnom čovjeku jednako nevjerojatno da bismo mi navodno unijeli bilo kakav iskvareni tekst u Sveto pismo, budući da postojimo od samog početka i da smo prvi, jednako kao što je nevjerojatno da ga zapravo nisu uveli oni koji su i kasniji po datumu i suprotstavljeni (Svetom pismu). Jedan čovjek izopačuje Sveto pismo svojom rukom, drugi njegovo značenje svojim tumačenjem. Jer premda se čini da Valentin koristi cijeli svezak, on nije ništa manje nasilno posegnuo za istinom, samo s lukavijim umom i vještinom nego Markion. Markion se izričito i otvoreno služio nožem, a ne penom, budući da je izvršio takvo izrezivanje Svetog pisma kakvo je odgovaralo njegovoj vlastitoj građi. Valentin se, međutim, suzdržao od takvog izrezivanja, jer nije izmišljao Sveto pismo koje bi se slagalo s njegovom građom, nego je svoju građu prilagodio Svetom pismu; pa ipak, oduzeo je više i dodao više uklanjajući pravo značenje svake pojedine riječi i pridodajući himerične sustave stvari koje zapravo ne postoje. (The Prescription Against Heretics)
ORIGEN
1. Svi koji vjeruju i uvjereni su da su milost i istina stečeni po Isusu Kristu, i koji znaju da je Krist istina, sukladno njegovoj vlastitoj izjavi:
Ja sam istina,crpe spoznaju koja potiče ljude na dobar i sretan život ni iz kojeg drugog izvora nego iz samih riječi i nauka Kristova. A pod Kristovim riječima ne smatramo samo one koje je izgovorio kada je postao čovjekom i prebivao u tijelu; jer prije toga vremena Krist, Riječ Božja, bio je u Mojsiju i prorocima. Jer bez Riječi Božje, kako bi mogli proricati o Kristu? I kad ne bi bila naša svrha ograničiti ovaj spis u granicama svake dostižne sažetosti, ne bi bilo teško pokazati, kao dokaz ove tvrdnje, iz Svetoga pisma, kako su Mojsije i proroci i govorili i činili sve što su učinili bivši ispunjeni Duhom Kristovim. I zato smatram dovoljnim navesti ovo jedno svjedočanstvo Pavlovo iz Poslanice Hebrejima, u kojoj kaže:Vjerom Mojsije, kad odraste, odbi zvati se sinom kćeri Faraonove, radije izabravši trpjeti zlostljanje s narodom Božjim nego uživati prolazne slasti grijeha, držeći pokudu Kristovu većim bogatstvom od blaga egipatskoga. Štoviše, da je nakon svog uzašašća na nebo govorio u svojim apostolima, pokazuje Pavao ovim riječima:Ili tražite dokaz o Kristu koji u meni govori?2. Budući da se međutim mnogi od onih koji ispovijedaju vjeru u Krista razlikuju jedni od drugih, ne samo u malim i neznatnim stvarima, nego i u pitanjima od najveće važnosti, kao npr. glede Boga, ili Gospodina Isusa Krista, ili Duha Svetoga; i ne samo glede ovih, nego i glede drugih stvorenih bića, to jest moći i svetih kreposti; čini se stoga potrebnim prije svega odrediti jasnu granicu i postaviti nepogrešivo pravilo glede svakoga od njih, a zatim prijeći na istraživanje drugih točaka. Jer kao što smo prestali tražiti istinu (unatoč tvrdnjama mnogih među Grcima i Barbarima da je čine poznatom) među svima koji su je prisvajali za lažna mišljenja, nakon što smo povjerovali da je Krist Sin Božji i uvjerili se da je moramo učiti od njega samoga; tako, budući da su mnogi oni koji misle da drže Kristova mišljenja, a ipak neki od njih misle drugačije od svojih prethodnika, ipak, budući da se nauk Crkve, predan u urednom nizu od apostola i koji ostaje u Crkvama do današnjega dana, još uvijek čuva, samo se ono ima prihvatiti kao istina što ni u čemu ne odudara od crkvene i apostolske tradicije.
3. Sada treba znati da su sveti apostoli, propovijedajući vjeru u Kristu, izrazili se s najvećom jasnoćom o određenim točkama za koje su vjerovali da su neophodne svakome, čak i onima koji su se činili nekako tupi u istraživanju božanske spoznaje; ostavljajući međutim temelje svojih izjava na ispitivanje onima koji će zaslužiti izvrsne darove Duha, i koji će, posebno posredstvom samoga Duha Svetoga, zadobiti dar jezika, mudrosti i spoznaje: dok su o drugim predmetima samo izjavili činjenicu da stvari stoje tako, prešutjevši način ili podrijetlo njihova postojanja; jasno zato da revniji među njihovim nasljednicima, koji bi bili ljubitelji mudrosti, imaju predmet za vježbu na kojemu će pokazati plod svojih talenata, mislim na one osobe koje će se pripremiti da budu prikladni i dostojni primatelji mudrosti.
4. Pojedinačne točke jasno iznesene u nauku apostola jesu sljedeće:
Prvo, da postoji jedan Bog, koji je stvorio i uredio sve stvari, i koji je, kada ništa nije postojalo, sve stvari pozvao u biće, Bog od prvog stvaranja i temelja svijeta, Bog svih pravednih ljudi, Adama, Abela, Seta, Enosa, Enoha, Noe, Sere, Abrahama, Izaka, Jakova, dvanaestorice patrijarha, Mojsija i proroka; i da je taj Bog u posljednje dane, kao što je unaprijed navijestio po svojim prorocima, poslao našega Gospodina Isusa Krista da k sebi pozove najprije Izrael, a kao drugo pogane, nakon nevjernosti izraelskoga naroda. Taj pravedni i dobri Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista, sam je dao zakon i proroke, i evanđelja, bivajući takoštovo Bog apostola te Staroga i Novoga zavjeta.
Drugo, da je sam Isus Krist, koji je došao (u svijet), rođen od Oca PRIJE SVIH STVORENJA; da je, nakon što je bio službenik Očev u stvaranju svih stvari,
Jer po njemu je sve stvoreno, on u posljednja vremena, odloživši (svoju slavu), postao čovjekom, i utjelovio se premda Bog, i dok je postao čovjekom OSTAO BOG KOJI JE BIO; da je primio tijelo slično našemu, razlikujući se u tome samo što je rođeno od djevice i Duha Svetoga: da je taj Isus Krist istinski rođen, i da je istinski patio, i da nije podnio ovu smrt uobičajenu (za čovjeka) samo na privid, nego je istinski umro; da je istinski uskrsnuo od mrtvih; i da je nakon svoga uskrsnuća razgovarao sa svojim učenicima, i bio uzet (na nebo).Zatim, treće, apostoli su izvijestili da je Duh Sveti bio udružen u časti i dostojanstvu s Ocem i Sinom. Ali u njegovu slučaju nije jasno razlučeno treba li ga smatrati rođenim ili nestvorenim, ili također Sinom Božjim ili ne: jer to su točke koje treba istražiti iz svetoga Pisma najbolje što možemo, i koje zahtijevaju brižljivo istraživanje. I da je taj Duh nadahnjivao svakoga od svetaca, bilo proroke bilo apostole; i da nije bio jedan Duh u ljudima starog zavjeta, a drugi u onima koji su bili nadahnuti o dolasku Kristovu, najjasnije se naučava po svim Crkvama.
5. Nakon ovih točaka apostolski je nauk također da duša, imajući vlastitu suštinu i život, nakon svoga odlaska s ovoga svijeta biva nagrađena prema svojim zaslugama, budući da je određena zadobiti ili baštinu vječnoga života i blaženstva, ako su joj njezina djela to pribavila, ili biti predana vječnom ognju i kaznama, ako ju je krivica njezinih zločina do toga dovela: kao i to da će doći vrijeme uskrsnuća od mrtvih, kada će ovo tijelo koje se sada sije u raspadljivosti, uskrsnuti u neraspadljivosti
i ono što se sije u sramoti, uskrsnut će u slavi
. U nauku se Crkve također jasno određuje da svaka razumna duša posjeduje slobodnu volju i htijenje; da vodi borbu s đavlom i njegovim anđelima i suprotstavljenim utjecajima, jer se oni trude opteretiti je grijesima; ali ako živimo pravedno i razborito, trebamo nastojati osloboditi se tereta te vrste. Iz čega također proizlazi da razumijemo kako nismo podložni nuždi, tako da bismo bili prisiljeni na bilo koji način, čak i protiv svoje volje, činiti dobro ili zlo. Jer ako smo sami sebi gospodari, neki nas utjecaji možda potiču na grijeh, a drugi nam pomažu u spasenju; nismo međutim nikakvom nuždom prisiljeni činiti ispravno ili pogrešno, što smatraju oni ljudi koji govore da su putanje i gibanja zvijezda uzrok ljudskim djelima, ne samo onima koja se događaju izvan utjecaja slobode volje, nego i onima koja su stavljena u našu vlast. No što se tiče duše, je li ona izvedena iz sjjemena procesom traducijanizma, tako da se njezina razboritost ili suština može smatrati smještenom u samim sjemenskim česticama tijela, ili ima neki drugi početak; i taj sam početak, bio on rođenjem ili ne, ili bio darovan tijelu izvana ili ne, nije dovoljno jasno razjašnjen u nauku Crkve.
6. Što se tiče đavla i njegovih anđela, kao i suprotstavljenih utjecaja, nauk Crkve je utvrdio da ta bića doista postoje; ali što su ona ili kako postoje, nije razjasnila s dovoljno jasnoće. Ipak, ovo mišljenje drži većina: da je đavao bio anđeo, te da je, postavši otpadnik, navratio što je više moguće anđela da otpadnu zajedno s njime, a oni se do današnjeg dana nazivaju njegovim anđelima.
7. Također je dio crkvenoga nauka da je svijet stvoren i da je započeo u određeno vrijeme te da će biti uništen zbog svoje zloće. Ali što je postojalo prije ovoga svijeta ili što će postojati nakon njega, nije postalo sigurno poznato mnogima, jer o tome nema jasne izjave u nauku Crkve.
8. Zatim, napokon, da su Sveto pismo napisali Duh Božji i da ono ima smisao, ne samo onakav kakav je očigledan na prvi pogled, nego i drugi, koji izmiče pozornosti većine. Jer one (riječi) koje su napisane jesu oblici određenih misterija i slike božanskih stvari. U pogledu toga postoji jedno mišljenje u cijeloj Crkvi, da je cijeli zakon doista duhovan; ali da duhovni smisao koji zakon predočuje nije poznat svima, nego samo onima kojima je milost Svetoga Duha dijeljenja u riječi mudrosti i spoznaje.
Pojam ἀσώματον, tj. bestjelesan, nenapušten je i nepoznat, ne samo u mnogim drugim spisima, nego i u našem vlastitom Svetom pismu. I ako bi ga tko citirao iz malog djela pod naslovom Nauka Petrova, u kojem se čini da Spasitelj govori svojim učenicima:
Ja nisam bestjelesni demon,moram najprije odgovoriti da to djelo nije uvršteno među crkvene knjige; jer možemo pokazati da ga nije sastavio ni Petar ni bilo koja druga osoba nadahnuta od Duha Božjeg. Ali čak i kada bi se ta točka priznala, riječ ἀσώματον ondje ne prenosi isto značenje koje namjeravaju grčki i poganski autori kada filozofi raspravljaju o bestjelesnoj naravi. Jer u spomenutom malom djelu on je upotrijebio izrazbestjelesni demonkako bi označio da taj oblik ili nacrt demonskog tijela, kakav god on bio, ne sliči ovome našem grubom i vidljivom tijelu; nego, u skladu s namjerom autora spota, mora se razumjeti u smislu da On nije imao takvo tijelo kakvo imaju demoni, koje je po naravi fino i tanko kao da je načinjeno od zraka (i zbog toga ga mnogi smatraju ili nazivaju bestjelesnim), nego da je imao čvrsto i opipljivo tijelo. Sada, prema ljudskom običaju, sve ono što nije te naravi jednostavni ili neuki nazivaju bestjelesnim; kao kad bi tko rekao da je zrak koji udišemo bestjelesan, budući da to nije tijelo takve naravi koje se može uhvatiti i zadržati, ili koje može pružiti otpor pritisku.9. Ipak ćemo istražiti nalazi li se ono što grčki filozofi nazivaju ἀσώματον ili
bestjelesnou svetom Pismu pod drugim imenom. Jer također treba biti predmet istraživanja kako se sam Bog ima razumjeti, bilo kao tjelesan i oblikovan prema nekom obličju, bilo drukčije naravi od tijela, što u našem nauku nije jasno naznačeno. Ista se istraživanja moraju provesti u pogledu Krista i Svetoga Duha, kao i u pogledu svake duše i svega što posjeduje razumnu narav.10. Također je ovo dio crkvenoga nauka da postoje određeni anđeli Božji i određeni dobri utjecaji koji su Njegovi službenici u ostvarivanju ljudskog spasenja. Međutim, kada su oni stvoreni, kakve su naravi ili kako postoje, nije jasno rečeno. O suncu, mjesecu i zvijezdama, jesu li živa bića ili bez života, nema jasnoga iskaza.
Stoga se svatko mora služiti elementima i temeljima ove vrste, prema zapovijedi:
Prosvjetlite se svjetlom spoznaje,ako želi oblikovati povezan niz i tijelo istina u skladu s razumom svih tih stvari, kako bi jasnim i nužnim izjavama mogao utvrditi istinu o svakoj pojedinačnoj temi i oblikovati, kao što smo rekli, jedno tijelo nauka, pomoću ilustracija i argumenata, bilo onih koje je otkrio u svetom Pismu, bilo onih koje je izveo pomnim slijeđenjem posljedica i slijedeći ispravnu metodu. (De Principiis (Prva počela))
9. Sada se čini da uzrok, u svim prethodno nabrojenim točkama, lažnih mišljenja i bezbožnih izjava ili neukih tvrdnji o Bogu, nije ništa drugo nego nerazumijevanje Pisma prema njegovu duhovnom smislu, nego njegovo tumačenje u skladu s golim slovom. I zato, onima koji vjeruju da svete knjige nisu ljudske tvorevine, nego da su sastavljene nadahnućem Svetoga Duha, u skladu s voljom Oca svega kroz Isusa Krista, i da su sišle do nas, moramo pokazati načine (njihova tumačenja) koji se čine (ispravnima) nama koji se držimo pravila nebeske Crkve Isusa Krista prema apostolskom nizu. Da postoje određena mistična otajstva koja objavljuju sveta pisma, u to su povjerovali svi, čak i oni najjednostavniji koji prianjaju uz riječ; ali što su ona, iskreni i skromni pojedinci priznaju da ne znaju. Ako bi se, dakle, tko našao u nedoumici oko Lotova općenja s njegovim kćerima, oko dviju Abrahamovih žena, dviju sestara udahnutih Jakovu i dviju sluškinja koje su mu rodile djecu, oni ne mogu dati nikakav drugi odgovor osim ovoga: da su to misteriji koje mi ne razumijemo. Štoviše, i kada se čita (opis) uređenja šatora, vjerujući da je ono što je napisano tip, oni nastoje prilagoditi ono što mogu svakoj pojedinosti koja se pripovijeda o šatoru, ne griješeći u onome što vjeruju da je šator tip nečega, nego ponekad griješeći u prilagođavanju opisa onoga čiji je šator tip nekoj posebnoj stvari na način dostojan Pisma. I svu povijest za koju se smatra da govori o ženidbama, rađanju djece, ratovima ili bilo kakvim povijesnim događajima koji kruže među mnoštvom, oni proglašavaju tipovima; ali što je u svakom pojedinačnom slučaju, djelomično zbog toga što njihove navike nisu do kraja izvježbane, djelomično pak zbog njihove brzopletosti, ponekad, čak i kada se dogodi da je pojedinac dobro obučen i bistrog pogleda, zbog pretjerane težine otkrivanja stvari od strane ljudi, priroda svakog pojedinog slučaja u vezi s tim (tipovima) nije jasno utvrđena. (Isto, KNJIGA IV)
Origen navodi krštenje dojenčadi kao apostolsku predaju koja nije zapisana, ali koja obvezuje kršćane:
“Crkva je od apostola primila predaju da se krštenje udjeljuje čak i dojenčadima. Apostoli, kojima su bile povjerene tajne božanskih sakramenata, znali su da u svakome postoje urođene klice [istočnoga] grijeha, koje se moraju oprati vodom i Duhom.” (Komentar Poslanici Rimljanima 5,9)
VINCENTICIJE LERINSKI
Poglavlje 2.
Opće pravilo za razlikovanje istine katoličke vjere od zablude heretičke pokvarenosti.
[4.] Često sam, dakle, revno i pomno pitao mnoge ljudi istaknute po svetosti i učenosti, kako i s pomoću kojega pouzdanog i, tako reći, sveopćeg pravila mogu moći razlikovati istinu katoličke vjere od zablude heretičke pokvarenosti; i uvijek sam, i to gotovo u svakoj prilici, primio odgovor ovakva sadržaja: Da bismo, bilo ja ili bilo tko drugi, htjeli otkriti prijevare i izbjeći zamke heretika koji se pojavljuju te ostati zdravi i cjeloviti u katoličkoj vjeri, moramo, uz Božju pomoć, učvrstiti svoje vjerovanje na dva načina: ponajprije autoritetom Božanskog zakona, a potom Predajom Katoličke Crkve.
[5.] No ovdje će se možda netko upitati: Budući da je kanon Svetoga pisma potpun i sam po sebi dovoljan za sve, štoviše, i više nego dovoljan, koja je potreba s njime sjedinjavati autoritet crkvenog tumačenja? Iz ovoga razloga, zato što, zbog dubine Svetoga pisma, svi ne prihvaćaju isto u jednom te istom smislu, nego one riječi jedni shvaćaju na jedan način, a drugi na drugi; tako da se čini sposobnim za onoliko tumačenja koliko ima tumača. Jer Novacijan ga tumači na jedan način, Sabelije na drugi, Donat na drugi, Arij, Eunomije, Makedonije na drugi, Fotin, Apolinar, Prisocilijan na drugi, Jovinijan, Pelagije, Celestije na drugi, napokon Nestorije na drugi. Stoga je, zbog tako velikih zapletenosti raznolikih zabluda, posve nužno da se pravilo za ispravno razumijevanje proroka i apostola uobliči u skladu s mjerilom crkvenoga i katoličkog tumačenja.
[6.] Štoviše, u samoj Katoličkoj Crkvi valja se svim mogućim naporom pobrinuti da držimo onu vjeru koja je svugdje, uvijek i od svih vjerovana. Jer je istinski i u najužem smislu katoličko ono što, kako sâmo ime i razlog stvari očituju, posvema obuhvaća sve. Ovo ćemo pravilo poštovati ako budemo slijedili sveopćenitost, starinu, suglasnost. Slijedit ćemo sveopćenitost ako ispovijedamo da je ta jedna vjera istinita koju cijela Crkva širom svijeta ispovijeda; starinu, ako ni u čemu ne odstupamo od onih tumačenja za koja je očito da su ih slavno zastupali naši sveti preci i oci; suglasnost, isto tako, ako se u samoj starini držimo suglasnih definicija i odredaba svih ili u najmanjoj ruku gotovo svih svećenika i naučitelja. (Opći memorijal za starinu i sveopćenitost katoličke vjere)