Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

U ovom ću članku navesti ulomke iz pisama koja je poslao papa Agaton tijekom trećeg Carigradskog sabora (680., 681. po. Kr.), koji je sazvan kako bi se riješilo pitanje dviju volja u Kristu našemu Gospodinu.  

Papa Agaton ne govori samo o Petrovu prvenstvu kao o knezu apostola, nego se također poziva na od Boga udahnuto Sveto pismo te na rane crkvene očeve i svece kako bi podupro svoje argumente. To pokazuje dubinu njegova znanja i dobro poznavanje drevnih predaja Crkve. Sva podebljanja su moja.  

Pismo Agatona, pape Starog Rima, caru, i pismo Agatona i 125 biskupa Rimskoga sinoda upućeno Šestom saboru

(Pročitano na četvrtoj sjednici, 15. studenog, na zahtjev carigradskog patrijarha Jurja i njegovih sufragana)…

Agaton, biskup i sluga slugu Božjih, presvlakim i vedrim pobjednicima i osvajačima, našim predragim sinovima i ljubiteljima Boga i našega Gospodina Isusa Krista, caru Konstantinu Velikom, te Heraklu i Tiberiju Augustima.

Dok razmatram različite tjeskobe ljudskoga života i dok uzdahnjujem s gorkim plačem pred jedinim istinitim Bogom u molitvi da udijeli mojoj kolebljivoj duši utjehu svoga božanskog milosrđa te me svojom desnicom uzdigne iz dubina tuge i tjeskobe, s najvećom zahvalnošću prepoznajem, moji presvjetli gospodari i sinovi, da je vaša namjera [tj. održavanja Sabora] meni pružila duboku i divnu utjehu. Jer bilo je najpobožnije i proizašlo je iz vaše presvete blagosti, poučene božanskom dobrotom za dobrobit kršćanske zajednice koja vam je božanski povjerena na čuvanje, da se vaša carska moć i milosrđe pobrinu marljivo istražiti ono što je Božje (po kojemu kraljevi kraljevahu, koji je sam Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima) i da traže istinu njegove neokaljane vjere kako su je predali apostoli i apostolski oci, te da revno nastoje zapovjediti da se u svim crkvama čuva čista predaja. I da nitko ne bude u neznanju o ovoj vašoj pobožnoj namjeri, niti posumnja da smo bili prisiljeni silom i da nismo slobodno pristali na izvršenje carskih uredbi koje se tiču propovijedanja naše evanđeoske vjere, a koje su bile upućene našem prethodniku Donusu, pontifu uspomene apostolske, one su posredstvom naše službe poslane svim narodima i plemenima te u potpunosti odobrene; jer ove je uredbe Duh Sveti svojom milošću izdiktirao jeziku carskoga pera, iz riznice čista srca, kao riječi savjetnika, a ne tlačitelja, koji brani sam sebe, a druge ne prezire; koji ne nanosi žalost, nego opominje; i koji na božanski način poziva na ono što je Božje, budući da je on, Stvoritelj i Otkupitelj svih ljudi, koji je, da je došao u veličanstvu svojega božanstva na svijet, mogao prestrašiti smrtnike, radije izabrao sići po svojoj neizmjernoj blagosti i poniznosti do stanja nas koje je stvorio i tako nas otkupiti, koji također od nas očekuje dobrovoljno priznanje prave vjere.

I to je ono što poučava blaženi Petar, knez apostola: Pasite stado Kristovo koje je u vas, ne silom, nego drage volje, potičući ga po Bogu. Stoga, ohrabren ovim carskim uredbama, o presveti gospodari svega, i oslobođen iz dubina nevolje te uzdignut na nadu utjehe, započeo sam, ponovno okrijepljen boljim pouzdanjem, spremno ispunjavati ono što je prije neko vrijeme bilo naređeno *Sacra* dokumentom vaše najblaže snage, i u poslušnosti tome nastojim pronaći osobe, koliko nam to dopuštaju naše oskudne prilike i značaj ove poslušne provincije, savjetujući se s braćom biskupima, kako o nadolazećem sinodu ove Apostolske Stolice, tako i o našem vlastitom kleru, ljubiteljima kršćanskog Carstva, a potom i o redovnicima koji služe Bogu, kako bih ih potaknuo da žurno slijede stopa vaše presvete Blagosti. I da prostranstvo provincija u kojima se nalazi vijeće naše poniznosti nije prouzročilo tako veliko gubljenje vremena, naša bi služba već prije s marljivom poslušnošću ispunila ono što je tek sada jedva učinjeno. Jer dok se iz raznih provincija okupljao sabor oko nas, i dok smo mogli odabrati neke osobe iz samoga ovoga rimskog grada koji je izravno podložan vašoj presvijetloj moći, ili iz onih u blizini, za druge smo opet bili primorani čekati iz dalekih provincija, u kojima su riječ kršćanske vjere propovijedali oni koje su poslali prethodnici moje malenkosti; i tako je proteklo dosta vremena; a prešućujem svoje tjelesne bolove zbog kojih život osobi koja neprekidno pati nije ni moguć ni ugodan. Stoga, prekršćanski gospodari i sinovi, u skladu s presvetom *jussio* odredbom vaše Bogom zaštićene milosti, pobrinuli smo se poslati, s predanošću molitvenog srca (iz poslušnosti koju vam dugujemo, a ne zato što smo se oslanjali na [preobilno] znanje onih koje vam šaljemo), ovdje prisutne naše subraću, Abundancija, Ivana i Ivana, naše prečasne braću biskupe, Teodora i Jurja, naše predrage sinove i prezbitere, s našim predragim sinom Ivanom, đakonom, i s Konstantinom, podđakonom ove svete duhovne majke, Apostolske Stolice, kao i Teodora, prezbitera izaslanika svete Crkve u Raveni te pobožne sluge Božje monahe. Jer, među ljudima koji žive usred pogana i svoj svagdašnji kruh zarađuju tjelesnim radom uz znatnu rastresenost, kako bi se moglo naći puno znanje Svetoga pisma, osim ako ono što su kanonski definirali naši sveti i apostolski prethodnici, i časnih pet sabora, ne čuvamo u jednostavnosti srca, i bez ikakvog iskrivljavanja ne održimo vjeru koja nam je došla od Otaca, uvijek želeći i nastojeći posjedovati to jedno i najveće dobro, naime: da se ništa ne oduzme od onoga što je kanonski definirano, te da se ništa ne promijeni niti doda, nego da se te iste stvari, i u riječima i u smislu, čuvaju netaknute?

Istim ovim izaslanicima također smo dali svjedočanstvo nekih svetih Otaca, koje ova Apostolska Crkva Kristova prima, zajedno s njihovim knjigama, tako da, zadobivši od moći vašega preblaženog kršćanstva povlasticu iznošenja prijedloga, oni iz njih nastoje pružiti zadovoljštinu (kada vaša carska Blagost tako zapovjedi) o tome što ova Apostolska Crkva Kristova, njihova duhovna majka i majka vašega od Boga izraslog carstva, vjeruje i propovijeda, ne u riječima svjetovne rječitosti, kojima obični ljudi ne raspolažu, nego u cjelovitosti apostolske vjere, u kojoj poučeni od kolijevke, molimo da služimo i budemo poslušni Gospodinu nebeskomu, Propagatoru vašega kršćanskog carstva, sve do kraja. Posljedično, udijelili smo im ovlast ili autoritet pred vašom presvetom moći pružiti zadovoljštinu s jednostavnošću kad god vaša milost to zapovjedi, uz ograničenje da se ne usuđuju ništa dodati, oduzeti ili promijeniti; nego da svesrdno iznesu ovu predaju Apostolske Stolice onako kako su je poučili apostolski pape koji bijahu naši prethodnici. Za ove izaslanike najponiznije preklinjemo sa savijenim koljenima duha vašu milost, uvijek punu susretljivosti, da sukladno najblažem i najuzvišenijem obećanju carskih *Sacra* dokumenata, vaša Kristolika Blagost ih udostoji prihvaćanja i blagonaklono sasluša njihove najponiznije prijedloge. Tako će vaša najblaža Pobožnost naći uši Svemogućeg Boga otvorene vašim molitvama, i možete narediti da se vrate svojim domovima neozlijeđeni u ispravnosti naše apostolske vjere, kao i u cjelovitosti svojih tijela.

I tako neka uzvišeno Veličanstvo po najjunačkijim i nepobjedivim naporima vaše Bogom ojačane blagosti povrati pod dobrostivu vladavinu vaše vlasti cijelu kršćansku uljudbu, i neka pokori neprijateljske narode vašemu moćnom žezlu, da od sada pa ubuduće bude zadovoljština svakoj duši i svim narodima, jer ono što ste se udostojili svečano obećati svojim najuzvišenijim pismlima o imunitetu i sigurnosti onih koji su došli na Sabor, ispunili ste u svakom pogledu. Nije njihova mudrost dala nama pouzdanja da se usudimo poslati ih vašoj pobožnoj prisutnosti; nego je naša malenost poslušno udovoljila onomu na što ste carskom blagonaklonošću, s milostivom zapovijedi, potaknuli. I ukratko ćemo naznačiti vašoj božanski poučenoj Pobožnosti, što sadrži snaga naše apostolske vjere, koju smo primili kroz apostolsku predaju i kroz predaju apostolskih papa, i onu od pet svetih općih sinoda, kroz koje su temelji Kristove Katoličke Crkve bili učvršćeni i utemeljeni; to je dakle stanje [i uredna predaja] naše evanđeoske i apostolske vjere, naime, da kao što ispovijedamo svetu i nerazdvojivu Trojicu, to jest Oca, Sina i Duha Svetoga, da je jednog božanstva, jedne naravi i tvari ili biti, tako ćemo također ispovijedati da ona ima jednu naravnu volju, moć, djelovanje, gospodstvo, veličanstvo, jakost i slavu. I što god se kaže o istoj Presvetoj Trojici bitno u jediničnom broju razumijemo da se odnosi na jednu narav triju istobitnih Osoba, budući da smo poučeni kanonskom logikom. Ali kada dajemo ispovijest koja se tiče jedne od istih triju Osoba te Presvete Trojice, Sina Božjega, ili Boga Riječi, i otajstva njegove bogoštovne raspodjele prema tijelu, tvrdimo da je sve dvostruko u jednome te istome našem Gospodinu i Spasitelju Isusu Kristu prema evanđeoskoj predaji, to jest, ispovijedamo njegove dvije naravi, naime božansku i ljudsku, od kojih i u kojima on, čak i nakon divotne i nerazdvojive sjedinjenosti, opstoji. I ispovijedamo da svaka njegova narav ima svoje vlastito naravno svojstvo, i da božanska ima sve ono što je božansko, bez ikakva grijeha. I prepoznajemo da je svaka od dviju naravi jednoga te istog utjelovljenog, to jest čovječenog (humanati) Riječi Božje u njemu nepomiješano, nerazdvojivo i nepromjenjivo, razumu koji sam razlučuje jedinstvo, kako bi se izbjegla pogreška pomutnje. Jer jednako gnušamo se hule na podjelu i na stapanje. Jer kada ispovijedamo dvije naravi i dvije naravne volje, i dva naravna djelovanja u našem jednom Gospodinu Isusu Kristu, ne tvrdimo da su one protivne ili suprotne jedna drugoj (poput onih koji lutaju s puta istine i optužuju apostolsku predaju da to čini. Daleko bila ta bezbožnost od srdaca vjernika!), niti kao da su odvojene (per se odvojene) u dvjema osobama ili postojbštinama, nego kažemo da kako isti naš Gospodin Isus Krist ima dvije naravi tako isto ima dvije naravne volje i djelovanja, naime božansku i ljudsku: božansku volju i djelovanje ima zajednički sa subitnim Ocem od vječnosti: ljudsku je primio od nas, uzevši je s našom naravi u vremenu. To je apostolska i evanđeoska predaja, koju duhovna majka vašega presretnog carstva, Apostolska Crkva Kristova, drži.

Ovo je čisti izričaj pobožnosti. Ovo je istinita i neokaljana ispovijest kršćanske religije, nije izmišljena ljudskom lukavštinom, nego ju je poučio Duh Sveti po glavarima apostolima. Ovo je čvrsta i neprijekorna nauka svetih apostola, čiju cjelovitost iskrene pobožnosti, sve dok se slobodno propovijeda, brani carstvo vaše Smirenosti u kršćanskoj uljudbi, i kliče [branit će ga, učinit će ga stabilnim; i kličeći], i (kako čvrsto vjerujemo) pokazat će ga punim sreće. Vjerujte svom najponiznijem [sluzi], moji najkršćanski gospodari i sinovi, da izlijevam ove molitve sa svojim suzama, za njegovu stabilnost i klicanje [grčki uzvišenost]. I ove stvari ja (iako nedostojan i neznatan) se usudim savjetovati kroz svoju iskrenu ljubav, jer vaša od Boga darovana pobjeda naše je spasenje, sreća vaše Smirenosti naša je radost, bezazlenost vaše blagosti sigurnost je naše malenosti. I zato vas zaklinjem skrušena srca i rijekama suza, oborena uma, udostojite se pružiti svoju presmilostivu desnicu apostolskoj nauci koju je suradnik vaših pobožnih napora, blaženi apostol Petar, predao, da se ne sakrije pod posudu, nego da se propovijeda po cijeloj zemlji glasnije nego truba: jer je njezino istinsko ispovijedanje, za koje je Petar bio proglašen blaženim od Gospodara svega, objavio Otac nebeski, jer je primio od samoga Otkupitelja svega, s tri potvrde, dužnost pasenja duhovnih ovaca Crkve; pod čijim zaštitnim štitom, ova njegova Apostolska Crkva nikada nije skrenula s puta istine ni u kakvom pravcu pogreške, čiju su vlast, kao vlast Prvaka svih apostola, cijela Katolička Crkva i ekumenski sinodi vjerno prigrlili i u svemu slijedili; i svi su je časni Oci prigrlili njezinu apostolsku nauku, kroz koju su oni kao najprobranija svjetlila Crkve Kristove sjajili; i sveti pravoslavni naučitelji štovali su je i slijedili, dok su je heretici progonili lažnim optužbama i pogrdnom mržnjom.

Ovo je živa predaja apostola Kristovih, koju njegova Crkva posvuda drži, koju ponajviše treba ljubiti i njegovati, i s pouzdanjem propovijedati, koja istinitim ispovijedanjem miri s Bogom, koja također čovjeka čini pohvalnim pred Kristom Gospodinom, koja čuva kršćansko carstvo vaše Blagosti, koja vašoj presvetoj jakosti daje dalekosežne pobjede od Gospodina s neba, koja vas prati u bitci i pobjeđuje vaše neprijatelje; koja sa svih strana kao neosvojiv bedem štiti vaše od Boga uspostavljeno carstvo, koja uteruje strah u kosti protivničkim narodima i udara ih božanskim gnjevom, koja također u ratovima nebeski daje pobjedničke palme nad padom i podjarmljivanjem neprijatelja, te uvijek čuva vaše najvjernije gospodstvo sigurno i radosno u miru. Jer ovo je pravilo prave vjere, koju ova duhovna majka vašeg najmirnijeg carstva, Apostolska Crkva Kristova, kako u blagostanju tako i u nevolji uvijek drži i brani sa snagom; za koju će se dokazati, milošću Svemogućega Boga, da nikada nije zalutala s puta apostolske predaje, niti se iskvarila popuštajući heretičkim novotarijama, nego je od početka primila kršćansku vjeru od svojih temeljitelja, knezova apostola Kristovih, i ostaje neokaljana sve do kraja, prema božanskom obećanju samoga Gospodina i Spasitelja, koje je u svetim evanđeljima izrekao knezu svojih učenika: govoreći, Petre, Petre, gle, sotona zatraži da vas prosije kao pšenicu; ali ja molim za tebe, da (tvoja) vjera ne izgine. I ti, kad se jednom obratiš, učvrsti svoju braću. Neka stoga vaša blaga Blagost razmotri, budući da je to Gospodin i Spasitelj svih, čija je to vjera, koji je obećao da Petrova vjera neće izginuti i potaknuo ga da učvrsti svoju braću, kako je svima poznato da su apostolski prvosvećenici, prethodnici moje malenosti, uvijek s pouzdanjem činili upravo to: čijih također naša malenost, budući da sam primio ovu službu božanskom odlukom, želi biti nasljednik, premda im nedostojan i najmanji od svih. Jer jao meni ako propustim propovijedati istinu svoga Gospodina, koju su oni iskreno propovijedali. Jao meni ako šutnjom prekrijem istinu koju sam pozvan dati mjenjačima, to jest poučavati kršćanski narod i ispuniti ga njome. Što ću reći na budućem sudu samoga Krista, ako se zacrvenim (ne dao Bog!) ovdje propovijedati istinu njegovih riječi? Kakvu ću zadovoljštinu moći dati za sebe, kakvu za duše koje su mi povjerene, kada on bude zatražio strogi račun o službi koju sam primio? Tko se onda, moji presvjetli i presveti gospodari i sinovi (govorim dršćući i oborenog duha), ne bi ganuo tim divnim obećanjem koje je dano vjernicima: Tko god me prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima? I tko se čak od nevjernika neće prestrašiti tom najoštrijom prijetnjom, u kojoj se zaklinje da će biti pun gnjeva i izjavljuje da će Tko god me se odrekne pred ljudima, odreći se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima? Odakle i blaženi Pavao, apostol naroda, upozorava i govori: Ali kad bismo vam mi, ili anđeo s neba, propovijedali drugo evanđelje osim onoga koje vam mi navijestismo, neka je anatem. Budući da dakle takva krajnja kazna visi nad iskvareniteljima ili onima koji šutnjom potiskuju istinu, ne bi li svatko pobjegao od pokušaja zakidanja istine gospodske vjere?

Zbog toga su prethodnici apostolske uspomene moje malenosti, poučeni u nauku Gospodnjemu, od vremena kada su poglavari Crkve u Carigradu počeli uvoditi u neokaljanu Crkvu Kristovu heretičku novotariju, neprestano opominjali i upozoravali ih mnogim molitvama da barem šutnjom odstupe od heretičke zablude izopačene dogme, kako od toga ne bi napravili početak raskola u jedinstvu Crkve, tvrdeći da postoji jedna volja i jedno djelovanje dviju naravi u jednom Isusu Kristu, našemu Gospodinu: što su propovijedali arijanci, apolinarovci, evutihovci, timotejevci, acefali, teodozijevci i gajaniti, i svako heretičko ludilo, bilo onih koji miješaju ili onih koji dijele otjelovljenje Krista. Oni koji miješaju otjelovljenje svetoga Otjelovljenja, utoliko što govore da postoji jedna narav božanstva i čovještva Kristova, tvrde da on ima jednu volju, kao od jednoga, i (jedno) osobno djelovanje. Ali oni koji s druge strane dijele nerazdvojivo jedinstvo, sjedinjuju dvije naravi za koje priznaju da ih Spasitelj posjeduje, ne doduše u sjedinjenju koje se prepoznaje kao hipostatsko; nego ih pogrdno sjedinjuju slašću, kroz naklonost volje, poput dvaju bića, to jest dvaju nečega. Štoviše, Apostolska Crkva Kristova, duhovna majka vašega od Boga utemeljenog carstva, ispovijeda jednoga Isusa Krista, našega Gospodina, koji postoji od i u dvjema naravima, te tvrdi da njegove dvije naravi, naime božanska i ljudska, postoje u njemu neizmješane čak i nakon njihovog nerazdvojivog sjedinjenja, i priznaje da je svaka od tih Kristovih naravi savršena u svojstvima svoje naravi, te ispovijeda da su sve stvari koje pripadaju svojstvima naravi dvostruke, budući da je isti naš Gospodin Isus Krist ujedno savršeni Bog i savršeni čovjek, od dviju i u dvjema naravima: i nakon njegova čudesnoga Otjelovljenja, njegovo božanstvo se ne može promisliti bez njegovog čovještva, niti njegovo čovještvo bez njegovog božanstva. Shodno tomu, dakle, prema pravilu svete Katoličke i Apostolske Crkve Kristove, ona također ispovijeda i propovijeda da su u njemu dvije naravne volje i dva naravna djelovanja. Jer kad bi tko podrazumijevao osobnu volju, kada se u presvetom Trojstvu govori da postoje tri osobe, bilo bi nužno ustvrditi da postoje tri osobne volje i tri osobna djelovanja (što je apsurdno i doista bezbožno). Budući da, kako nalaže istina kršćanske vjere, volja je naravna, tamo gdje se govori o jednoj naravi svetoga i nerazdvojivog Trojstva, valja dosljedno razumjeti da postoji jedna naravna volja i jedno naravno djelovanje. Ali kada doista ispovijedamo da u jednoj osobi našega Gospodina Isusa Krista, posrednika između Boga i ljudi, postoje dvije naravi (to jest božanska i ljudska), čak i nakon njegovog divnog sjedinjenja, baš kao što kanonski ispovijedamo dvije naravi jedne te iste osobe, tako isto ispovijedamo njegove dvije naravne volje i njegova dva naravna djelovanja.

No da bi razumijevanje ovoga istinitog ispovijedanja postalo jasno umu vaše Pobožnosti iz naukâ Staroga i Novoga zavjeta nadahnutih od Boga (jer je vaša Blaženost neusporedivo sposobnija prodrijeti u smisao svetih Pisanja negoli naša malenkost izreći ga tekućim riječima), sam naš Gospodin Isus Krist, koji je pravi i savršeni Bog te pravi i savršeni čovjek, u svojim svetim evanđeljima u nekim prilikama očituje ljudska djela, u drugima božanska, a u nekima oboje zajedno, očitujući se u vezi sa samim sobom kako bi poučio svoje vjernike da vjeruju i propovijedaju da je on istodobno pravi Bog i pravi čovjek. Tako on kao čovjek moli Oca da ukloni kalež patnje, budući da je u njemu naša ljudska narav bila potpuna, osim jedinoga grijeha, Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež; ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš. I u drugom odlomku: Ne moja volja, nego tvoja neka bude. Ako želimo znati značenje ovoga svjedočanstva kako su ga protumačili sveti i odobreni oci te istinski razumjeti što označavaju moja volja i tvoja, blaženi Ambrozije u svojoj drugoj knjizi upućenoj blažene uspomene caru Gracijanu poučava nas o značenju ovoga odlomka ovim riječima, govoreći: On dakle prima moju volju, on uzima moju tugu, pouzdano je nazivam tugom budući da govorim o križu, moja je volja ona koju naziva svojom, jer on kao čovjek nosi moju tugu; govorio je kao čovjek i zato kaže: ‚Ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš‘. Moja je žalost koju je primio u skladu s mojim osjećajima. Gle, najpobožniji vladaru, kako ovdje ovaj sveti Otac jasno iznosi da riječi koje je naš Gospodin upotrijebio u svojoj molitvi, Ne moja volja, pripadaju njegovu čovještvu; po kojem se za nj također govori, u skladu s poukom blaženoga Pavla, apostola naroda, da je postao poslušan do smrti, i to smrti na križu. Zbog toga nas se također poučava da je bio poslušan svojim roditeljima, što se pobožno mora shvatiti tako da se odnosi na njegovu dobvoljnu poslušnost, ne u skladu s njegovim božanstvom (kojim upravlja svime), nego u skladu s njegovim čovještvom, kojim se spontano podložio svojim roditeljima. Sveti evanđelist Luka također svjedoči o istoj stvari, pripovijedajući kako je isti naš Gospodin Isus Krist molio prema svom čovještvu svom Ocu i rekao, Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež; ali ne moja volja, nego tvoja neka bude, koji odlomak Atanazije, ispovjednik Kristov i nadbiskup Crkve u Aleksandriji, u svojoj knjizi protiv heretika Apolinarija o Trojstvu i utjelovljenju, također razumijevajući da postoje dvije volje, ovako tumači: I kada kaže: Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež; ali ne moja volja, nego tvoja neka bude i opet: Duh je voljan, ali je tijelo slabo, pokazuje da postoje dvije volje, jedna ljudska, koja je volja tijela, a druga božanska. Jer njegova je ljudska volja iz slabosti tijela bježala od muke, ali je njegova božanska volja bila spremna za nju. Koje bi se istinitije tumačenje moglo pronaći? Jer kako je moguće ne priznati u njemu dvije volje, naime ljudsku i božansku, kada u njemu, čak i nakon nerazdvojivog sjedinjenja, postoje dvije naravi prema odlukama sabora? Jer i Ivan, koji je počivao na Gospodinovu prsima, njegov ljubljeni učenik, očituje istu uzdržljivost ovim riječima: Sišao sam s neba ne da vršim svoju volju, nego volju Oca koji me poslao. I opet: Ovo je volja onoga koji me poslao: da od svega što mi je dao ne izgubim ništa, nego da to uskrisim u posljednji dan. Opet prikazuje Gospodina kako raspravlja s Idjevima i govori, među ostalim: Ja ne tražim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao. O značenju tih božanskih riječi blaženi Augustin, presvijetli crkveni naučitelj, ovako piše u svojoj knjizi protiv arijanca Maksimina. Kaže: Kada Sin govori Ocu: ‚Ne što ja hoću, nego što ti hoćeš‘, što vam koristi što ste svoje riječi podložili i govorite: To doista pokazuje da je njegova volja bila podložna njegovu Ocu, kao da bismo mi poricali da volja čovjeka treba biti podložna volji Božjoj? Jer tko god pomno proučava ovaj evanđeoski odlomak, brzo će uočiti da je Gospodin to rekao u svojoj ljudskoj naravi. Jer u njemu govori: ‚Duša mi je nasmrt žalosna.‘ Može li se to ikako reći za narav Jedincute Riječi? Ali zašto ti, o čovječe, koji misliš rastužiti narav Duha Svetoga, govoriš da narav jedinorođene Riječi Božje ne može biti žalosna? No da bi spriječio bilo koga da tako raspravlja, ne kaže ‚Ja sam žalostan‘ (a da je to i rekao, s pravom bi se moglo shvatiti samo u smislu njegove ljudske naravi), nego kaže ‚Duša mi je žalosna‘, koju dušu ima kao čovjek; međutim, i u ovome što reče: ‚Ne što ja hoću‘, pokazao je da je htio nešto drugo nego Otac, što nije mogao učiniti osim u svojoj ljudskoj naravi, budući da našu slabost nije unio u svoju božansku narav, nego je htio preobraziti ljudski afekt. Jer da nije postao čovjekom, Jedincuta Riječ nikako ne bi mogla reći Ocu: ‚Ne što ja hoću.‘ Jer nikada ne bi bilo moguće da ta nepromjenjiva narav hoće išta drukčije od onoga što je Otac htio. Kada biste samo pravili tu razliku, o arijanci, ne biste bili heretici.

U ovoj raspravi ovaj časni Otac pokazuje da, kada Gospodin kaže svoju, podrazumijeva volju svoga čovještva, a kada kaže da ne vrši svoju volju, poučava nas da ne tražimo prvenstveno vlastite volje, nego da kroz poslušnost podložimo svoje volje Božjoj volji. Iz svega ovoga očito je da je imao ljudsku volju kojom je bio poslušan svom Ocu, te da je u sebi imao tu istu ljudsku volju neokaljanu od svakoga grijeha, kao pravi Bog i čovjek. O ovoj stvari sveti Ambrozije također raspravlja u svom tumačenju evanđelja po Luki...

Tko ne bi mrzio, bijesnio i izbjegavao takve slijepe zablude, ako ima ikakvu želju da bude spašen i nastoji Gospodinu pri njegovu dolasku ponijeti ispravnu vjeru? Stoga sveta Božja Crkva, majka vaše kršćanske moći, treba biti izbavljena i oslobođena svim vašim snagama (uz Božju pomoć) od zabluda takvih učitelja te se treba zagovarati evanđeoska i apostolska ispravnost pravoslavne vjere, koja je utemeljena na čvrstoj stijeni ove Crkve blaženoga Petra, apostolskoga prvaka, koja njegovom milošću i zaštitom ostaje slobodna od svake zablude, [tu vjeru, velim] cjelokupno mnoštvo vladara i svećenika, klera i naroda, trebalo bi jednodušno ispovijedati i propovijedati s nama kao istinitu objavu apostolske predaje, kako bi se ugodilo Bogu i spasile vlastite duše.

I ovo smo se potrudili unijeti u spis naše malenosti, jer smo bili shrvani i neprestano smo uzdisali što tako teške zablude zastupaju biskupi Crkve, koji više žele potvrditi svoja vlastita mišljenja negoli istinu vjere, i misle da naša iskrena bratska opomena proizlazi iz prezira prema njima. I doista, apostolski prethodnici moje malenosti opominjali su, molili, prekoravali, zaklinjali, korili i primjenjivali svaku vrstu poticaja kako bi nedavna rana primila lijek, potaknuti na to ne umom ispunjenim mržnjom (Bog mi je svjedok) niti oholšću taštine, niti protivljenjem u raspravi, niti ispraznom željom da pronađu neku pogrešku u njihovim naučavanjima, niti bilo čime što sliči ljubavi prema oholosti, nego iz revnosti za uspravnost istine, i za pravilo ispovijedanja čistoga Evanđelja, i za spasenje duša, i za stabilnost kršćanske države, i za sigurnost onih koji upravljaju Rimskim Carstvom. Niti su prestali sa svojim opomenama nakon dugog trajanja ove već odomaćene zablude, nego su uvijek opominjali i svjedočili, i to s bratskom ljubavlju, ne iz zlobe ili tvrdoglave mržnje (daleko od kršćanskoga srca da se raduje tuđem padu, kada Gospodar svega uči: Ne želim smrti grešnika, nego da se obrati i živi; i koji se više raduje jednomu grešniku koji se obrati negoli devedesetero i devetero pravednika: koji je sišao s neba na zemlju da izbavi izgubljenu ovcu, priklonivši moć svoga veličanstva), nego ih želeći raširenih duhovnih ruku i potičući ih da zagrle one koji se vraćaju u jedinstvo pravovjerne vjere, i iščekujući njihovo obraćenje na puno usmjerenje pravovjerne vjere: da se ne učine tuđima našem zajedništvu, to jest zajedništvu blaženoga Petra apostola, čiju službu mi (iako nedostojni) obnašamo i propovijedamo vjeru koju je on predao, nego da zajedno s nama mole Krista Gospodina, neokaljanu žrtvu, za stabilnost vašega najjačeg i smirenog Carstva. (Treći carigradski sabor, CRKVENI OCI)

I:

Pismo Agatona i rimske sinode od 125 biskupâ koje je trebalo poslužiti kao naputak legatima poslanima na Šesti sabor.

(Nalazi se kod Labbea i Cossarta, Concilia, Tom. VI., col. 677 et seqq., i kod Mignea, Pat. Lat. Tom. LXXXVII., col. 1215 et seqq. [Pratio sam ovaj potonji tekst, koji je Mansijev].)

Najpobožnijim gospodarima i presvjetlim pobjednicima i osvajačima, našim vlastitim sinovima ljubljenima od Boga i našega Gospodina Isusa Krista, Konstantinu, velikom caru, te Herakliju i Tiberiju, Augustima, Agaton, biskup i sluga slugu Božjih, zajedno sa svim sinodama podložnim saboru Apostolske Stolice.

[Pismo započinje s nekoliko pohvala caru, uvelike u stilu i sadržaju nalik uvodnom dijelu prethodnog pisma. Nisam smatrao vrijednim prevoditi ovo, nego sam počeo od naučnog dijela, koji je čitatelju dan u cijelosti. (Labbe i Cossart, kol. 682.)]

Vjerujemo u Boga Oca Svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, i svega vidljivog i nevidljivog; i u jedinorođenoga Sina njegova, koji je od njega rođen prije svih vjekova; Boga istinskoga od Boga istinskoga, svjetlost od svjetlosti, rođena, ne stvorena, istodobnog s Ocem, to jest iste tvari kao i Otac; po njemu je sve stvoreno što je na nebu i što je na zemlji; i u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca, i koji se s Ocem i Sinom skupa časti i slavi; Trojstvo u jedinstvu i Jedinstvo u trojstvu; jedinstvo s obzirom na bit, ali trojstvo osoba ili subsistencija; i tako ispovijedamo Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga; ne tri boga, nego jednoga Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga: ne subsistenciju triju imena, nego jednu tvar triju subsistencija; i od tih osoba jedna je bit, ili tvar, ili narav, to jest jedno je božanstvo, jedna vječnost, jedna moć, jedno kraljevstvo, jedna slava, jedno klanjanje, jedna bitna volja i djelovanje istoga Svetoga i nerazdvojnog Trojstva, koje je stvorilo sve stvari, uredilo ih i još uvijek ih održava.

Nadalje, ispovijedamo da je jedan iz istoga svetog istobitanog Trojstva, Bog Riječ, koji je rođen od Oca prije vjekova, u posljednje dane svijeta radi nas i radi našega spasenja sišao s neba, i utjelovio se od Duha Svetoga, i naše Gospe, svete, prečiste, vazda djevice i slavne Marije, uistinu i properijski Bogorodice, to jest prema tijelu koje je rođeno od nje; i uistinu je postao čovjekom, budući da je isti uistinu Bog i uistinu čovjek. Bog od Boga, Oca svoga, ali čovjek od Djevice Majke svoje, utjelovljen od njezina tijela s razumnom i inteligentnom dušom: istobitan s Bogom Ocem s obzirom na svoje božanstvo, i istobitan s nama s obzirom na svoje čovještvo, i u svemu nama sličan, osim grijeha. Raspet je za nas pod Poncijem Pilatom, trpjeo je, bio pokopan i uskrsnuo; uzašao na nebo, sjedi zdesna Ocu, i opet će doći suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.

I za ovoga istog našega Gospodina, Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, priznajemo da subsistira od i u dvjema naravima neizmiješano, nepromjenjivo, nedjeljivo, nerazdvojno, pri čemu se razlika naravi ni na koji način ne gubi stapanjem, nego se štoviše svojstva svake pojedine naravi čuvaju i sjedinjuju u jednoj Osobi i jednoj Subsistenciji, ne raspršenim ili podijeljenim u dvije Osobe, niti pomiješanim u jednu složenu narav; nego ispovijedamo jednoga te istog jedinorođenog Sina, Boga Riječi, našega Gospodina Isusa Krista, ne jednoga u drugome, niti jednoga pridodanog drugome, nego samoga istoga u dvjema naravima, to jest u božanstvu i u čovještvu, čak i nakon hipostatskog sjedinjenja: jer se ni Riječ nije promijenila u narav tijela, niti se tijelo pretvorilo u narav Riječi, jer je svaka ostala ono što je bila po naravi. Samo kontemplacijom razabiremo razliku između u njemu sjedinjenih naravi od kojih je, neizmiješano, nerazdvojno i nepromjenjivo, sastavljen; jer jedno je od obojega, i kroz jedno oboje, budući da su zajedno prisutni i uzvišenost božanstva i poniznost tijela, pri čemu svaka narav nakon sjedinjenja čuva svoj vlastiti karakter bez ikakva nedostatka; i svaki oblik u zajedništvu s drugim djeluje ono što mu je primjereno. Riječ vrši ono što je primjereno Riječi, a tijelo ono što je primjereno tijelu; od kojih jedno blista čudesima, a drugo se saginje pod nevoljama. Stoga, kao što ispovijedamo da on uistinu ima dvije naravi ili tvari, to jest: božanstvo i čovještvo, neizmiješano, nedjeljivo i nepromjenjivo [sjedinjene], tako nas i pravilo pobožnosti poučava da on ima dvije naravne volje i dva naravna djelovanja, kao savršen Bog i savršen čovjek, jedan te isti naš Gospodin Isus Krist. A to nas je jasno poučila apostolska i evanđeoska tradicija te autoritet svetih Otaca (koje prima Sveta apostolska i katolička Crkva i časne Sinode).

[Pismo nastavlja navodeći kako je ovo tradicionalna vjera, te je ona koja je bila iznesena na saboru kojim je predsjedao papa Martin, i da su oni koji se protive ovoj vjeri zalutali od istine, neki na jedan, a neki na drugi način. Zatim se ispričava zbog kašnjenja u slanju osoba koje je naredila carska Sacra, te nastavlja ovako: (Labbe i Cossart, kol. 686; Migne, kol. 1224).]

Kao prvo, velik broj nas raspršen je po golemom prostranstvu zemlje sve do morske obale, a duljina njihova putovanja nužno je zahtijevala mnogo vremena. Štoviše, nadali smo se da ćemo našoj poniznosti moći pridružiti našega subrata i brata biskupa Teodora, nadbiskupa i filozofa s otoka Velike Britanije, zajedno s drugima koji su tamo zadržani sve do danas; te tomu pridodati različite biskupe ovoga sabora koji imaju svoje stolice u različitim dijelovima, kako bi naš skromni prijedlog [tj. naučna definicija sadržana u pismima] proizašao iz sabora širokog utjecaja, da ne bi, ako je samo dio bio upoznat s onim što se čini, to promaklo pažnji drugoga dijela; i osobito zato što se među poganima, kao što su Langobardi i Slaveni, kao i Franci, Gali, Goti i Britani, zna nalaziti vrlo mnogo naših subraće koji ne prestaju radoznato propitivati o toj temi, kako bi saznali što se čini u slučaju apostolske vjere: koji, kao što mogu biti od koristi dok god drže pravu vjeru s nama i misle suglasno s nama, tako se pokazuju uznemirujućima i suprotnima, ako (ne daj Bože!) posrnu na bilo kojem članku vjere. Ali mi se, iako posve ponizni, ipak svim silama trudimo da se država vašega kršćanskog carstva pokaže uzvišenijom od svih naroda, jer je u njoj osnovana Stolica blaženoga Petra, prvaka apostola, čijim autoritetom sve kršćanske nacije štuju i časte s nama, iz poštovanja prema samome blaženom apostolu Petru. (Ovo je latinski tekst, za koji se čini da je iskvaren, grčki glasi ovako: Autoritet koji za istinu sve kršćanske nacije zajedno s nama časte i poštuju, u skladu s čašću samoga blaženog Petra apostola.)

[Pismo završava molitvama za postojanost, blagoslovima za državu i cara, te nadama u univerzalno širenje i prihvaćanje istine.]

Ovo sve čini još izuzetnijim to što u pismu caru sabor piše da je apostol Petar progovorio po papi Agatonu rješavajući ovu raspravu o dvjema naravima i voljama Kristovim!

Prosfonetik caru

[Ovaj govor započinje mnogim pohvalama caru, osobito zbog njegove revnosti za pravu vjeru.]

Ali budući da protivnik Sotona ne dopušta nikakav počinak, podigao je same Kristove službenike protiv njega, kao da su naoružani i nose oružje itd.

[Razni heretici zatim su imenovani te je izloženo kako su bili osuđeni od prethodnih pet sabora.]

Budući da je tomu tako, bilo je nužno da tvoje Kristu omiljeno veličanstvo sabere ovaj sve sveti i brojni sabor.

Nakon toga, nadahnuti od Duha Svetoga, i svi zajedno složni i suglasni, dajući svoje odobrenje naučnom pisma našega blaženijega i uzvišenijega pape Agatona, koje je poslao vašoj moći, kao i slažući se s prijedlogom svetog sabora od stotinu dvadeset i pet otaca održanog pod njime, naučavamo da je jedan od Presvetoga Trojstva, naš Gospodin Isus Krist, utjelovljen, te ga se mora slaviti u dvjema savršenim naravima bez dijeljenja i bez miješanja. Jer kao Riječ, on je istobitan i vječan s Bogom, svojim Ocem; ali poprimivši tijelo od neoskvrnjene Djevice Marije, Bogorodice, on je savršen čovjek, istobitan nama i u vremenu stvoren. Stoga izjavljujemo da je savršen u božanstvu i da je isti isto tako savršen u čovještvu, prema izvornoj predaji otaca i božanskoj definiciji Kalcedona.

I kao što prepoznajemo dvije naravi, tako isto prepoznajemo i dvije naravne volje i dvije naravne djelatnosti. Jer se ne usuđujemo reći da je ikoja od naravi koje su u Kristu u njegovu utjelovljenju bez volje i djelatnosti: da ne bismo, oduzimajući svojstvenosti tih naravi, ujedno oduzeli i naravi čije su one svojstvenosti. Jer mi niti niječemo naravnu volju njegova čovještva, niti njezinu naravnu djelatnost: da ne bismo ujedno zanijekali ono što je glavna stvar u raspodjeli za naše spasenje, i da ne bismo pripisali patnje božanstvu. Jer to su pokušavali oni koji su nedavno uveli odvratnu novost da je u njemu samo jedna volja i jedna djelatnost, obnavljajući opakost Arijes, Apolinar, Eutih i Sever. Jer ako bismo rekli da je ljudska narav našega Gospodina bez volje i djelatnosti, kako bismo mogli sa sigurnošću tvrditi savršeno čovještvo? Jer ništa drugo ne čini cjelovitost ljudske naravi osim bitne volje, po kojoj se snaga slobodne volje označuje u nama; a to je slučaj i s bitnom djelatnošću. Jer kako ćemo ga nazvati savršenim u čovještvu ako ni na koji način nije trpio i djelovao kao čovjek? Jer kao što sjedinjenje dviju naravi čuva za nas jednu opstojnost bez miješanja i bez dijeljenja, tako ova jedna opstojnost, pokazujući se u dvjema naravima, očituje kao svoje ono što pripada objema.

Stoga izjavljujemo da su u njemu dvije naravne volje i dvije naravne djelatnosti, koje promiču zajednički i bez dijeljenja: ali izbacujemo iz Crkve i s pravom podvrgavamo anatemi sve suvišne novosti kao i njihove izumitelje: naime, Teodora iz Farana, Sergija i Pavla, Pira i Petra (koji bijahu nadbiskupi Carigrada), štoviše Kira, koji je nosio svećeništvo Aleksandrije, i s njima Honorija, koji bijaše upravitelj (πρόεδρον) Rima, budući da ih je slijedio u tim stvarima. Osim ovih, s najboljim razlogom anatemi predajemo i svrgavamo Makarija, koji bijaše biskup Antiohije, i njegova učenika Stjepana (ili bolje rečeno učitelja), koji su pokušali braniti bezbožnost svojih prethodnika, i ukratko uzbunili cijeli svijet, te svojim pošastnim pismima i svojim prijevarnim uredbama opustošili mnoštva u svakom smjeru. Isto tako i onoga starca Polihronija, s djetinjastom inteligencijom, koji je obećao da će uskrisiti mrtve i koji je, kada oni nisu uskrsli, bio ismijan; i sve one koji su naučavali, ili naučavaju, ili se usude naučavati jednu volju i jednu djelatnost u utjelovljenom Kristu… Ali prvak apostola borio se s nama: jer imali smo na svojoj strani njegovu presliku i nasljednika na njegovoj stolici, koji je također u svom pismu izložio otajstvo božanske riječi (θεολογίας). Jer stari grad Rim predao vam je ispovijed božanskog karaktera, a karta sa sunčeva zalaska podigla je dan dogmi, i učinila tminu očitom, i Petar progovori po Agatonu, i ti si, o samodržavni Kralju, prema božanskoj uredbi, sudio zajedno s Svemogućim sudionikom svoga prijestolja.

Ali, o dobrostivi i pravdoljubivi Gospodine, učini ovu uslugu zauzvrat onome koji je predao svoju moć tebi; i daj, kao pečat onome što smo definirali, svoju carsku pisanu potvrdu, te ih tako potvrdi uobičajenim pobožnim ediktima i ustavima, da se nitko ne bi usprotivio onome što je učinjeno, niti podigao ikakvo novo pitanje. Jer budi uvjeren, o uzvišeno veličanstvo, da nismo izopačili išta što su definirali ekumenski sabori i odobreni oci, nego smo to potvrdili. I sada svi vičemo jednom mišlju i jednim glasom, Bože, spasi Kralja! itd., itd.

[Zatim slijede brojne pohvale caru i molitve za njegovo očuvanje.]

Daljnje čitanje

Petrov primat u ranoj Crkvi